Danas imamo mnoštvo dokaza da su financijski sustavi, bilo u Aziji 90-ih ili deset godina kasnije u Sjedinjenim Američkim Državama i Europi, ranjivi i lomljivi.

Cijena prekida rasta i visoke nezaposlenosti nepodnošljivo je visoka. No, u odsutnosti međunarodnoga konsenzusa o nekim ključnim pitanjima, reforma će biti znatno oslabljena, ako ne i odbačena. Sloboda novca, financijskih tržišta i pravo ljudi na preseljenje, pa tako i izbjegavanje zakona i poreza, možda je prihvatljiva, pa čak i konstruktivna kočnica za pretjerane službene intervencije, ali ne ako deregulacijska utrka prema dnu spriječi usvajanje nužnih etičkih i razboritih standarda. Možda je pritom najvažniji koherentan i dosljedan pristup rješavanju problema neupitne propasti institucija važnih za sustav. I porezni obveznici i vlade umorni su od spašavanja vjerovnika iz straha od razornih i zaraznih posljedica propasti, iako ti isti instrumenti spasa potiču prekomjerno riskiranje. Prema američkom zakonu, novi pristupi koji istiskuju ustanovljenje procedure bankrota diktiraju krah umjesto spašavanja neuspješnih tvrtki, bilo putem prodaje, spajanja ili likvidacije. No, uspjeh tih nastojanja ovisit će o komplementarnim pristupima u ostatku svijeta, odnosno ključnim financijskim središtima poput Velike Britanije.

Neujednačene regulacijske prakse
Stroga ujednačenost regulacijske prakse možda nije nužna. Velika Britanija i SAD, primjerice, možda doista donose mjere koje se razlikuju u pogledu zaštite komercijalnih banaka od špekulativnoga vlasničkog trgovanja, no temelji su im uglavnom slični, dok drugdje možda nisu toliko hitni jer su bankarske tradicije drukčije, a samo trgovanje trezvenije. No, druge institucije ne bi trebale pokušavati minirati ograničenja koje je nametnula vlast. S ovim reformama usko je povezana i reforma međunarodnoga monetarnog sustava. S punim pravom može se postaviti pitanje imamo li uopće taj "sustav", barem u usporedbi s okvirom Bretton Woods te prije toga naizgled jednostavnim razdobljem zlatnog standarda. Danas nitko ne uspijeva sustavno i dosljedno uspostaviti autoritet, a i nema međunarodne valute koja je službeno potvrđena i kontrolirana. Stoga se može ustvrditi kako postaje sve teže ostvariti ideal definirana i učinkovita međunarodnoga monetarnog režima jer su tržišta i tok kapitala postali puno veći i rizičniji. Kaže se da globalno gospodarstvo raste i širi se, dok tržišta u usponu cvjetaju, ali bez organizirana sustava. Često se, međutim, zanemaruje činjenica da problemi međunarodnoga monetarnog sustava počivaju u korijenu uzastopnih financijskih kriza 90-ih te da su odigrali ključnu ulogu i u krizi koja je eruptirala 2008. godine. Pritom se ističu održive i u nekom smislu komplementarne neravnoteže u SAD-u i Aziji. Od 2000. do 2007. godine Sjedinjene Američke Države imale su ukupni deficit po tekućem računu od otprilike 5,5 bilijuna dolara, s gotovo simetričnim povećanjem zaliha u Kini i Japanu. Kina je otkrila da ima koristi od velika trgovinskog viška, pa je počela koristiti vrlo visoku stopu domaće štednje i strana ulaganja prema unutra za podršku industrijalizaciji i ubrzanom rastu. Za razliku od nje, Sjedinjene Države, suočene sa slabljenjem rasta, bile su zadovoljne održavanjem visoke razine potrošnje nauštrb osobne štednje, što je napuhalo balon na tržištu stambenih nekretnina, koji je puknuo uz vrlo glasan prasak.

Praktična i neizbježna pouka jest da kada god je neka država prepuštena isključivo vlastitim mjerama, preferencije će je dovesti do produljene i u konačnici neodržive neravnoteže. Prije ili kasnije, prilagodba će postati nužna, ako ne putem promišljene domaće politike ili djelatna međunarodnoga monetarnog sustava, onda putem financijske krize. Ne tako davno tješile su nas teorije o plutajućem valutnom tečaju koji će pravodobno i uredno poslužiti kao posrednik za međunarodnu prilagodbu. No, mnoge države, osobito mala, otvorena gospodarstva, jednostavno shvaćaju kako su takve fluktuacije valute jednostavno nepraktične ili nepoželjne.

Stoga nam preostaje jedino sigurnost, koliko god ona bila neobična, da aktivno sudjelovanje u otvorenom svjetskom gospodarstvu zahtijeva prepuštanje određenog dijela gospodarske suverenosti. Rečeno pozitivnije, to zahtijeva spremnost na uspješniju koordinaciju mjera. Mogućnosti su sljedeće: jači nadzor MMF-a i odlučnija posvećenost zemalja u pogledu pridržavanja "najbolje prakse" i dogovorenih normi; izravne i javne preporuke MMF-a, skupine G-20 ili nekoga drugoga, nakon čega bi uslijedilo obvezno savjetovanje; kvalifikacija ili diskvalifikacija prema korištenju MMF-a ili neke druge kreditne ustanove (primjerice, središnjih banaka); kamate ili neke druge financijske kazne, odnosno poticaji u skladu s onima kakve se upravo razmatraju u Europi. No, ako se pristupi koji se temelje na prošlim neuspjesima ne doimaju dovoljno uspješnima, možda bi više obećavao novi pristup prema valutnim fluktuacijama. To bi zahtijevalo dogovor o prikladnim "uravnoteženim" tečajnim stopama, uz priličnu širinu koja bi dopustila nesigurnost i dopustila tržištu da samo izvrši disciplinske mjere. No, pojedinačne države tako bi usmjerile intervencije i gospodarske mjere prema obrani "uravnotežene" stope ili, još drastičnije, neka međunarodna institucija mogla bi dopustiti agresivnu intervenciju trgovinskih partnera s ciljem promicanja dosljednosti.

Prikladna valuta za rezerve
Još jedan ključan problem su prikladna valuta za rezerve i međunarodna likvidnost. Godinama je pragmatično rješenje tog problema bio dolar, a do određene mjere i valute nekih drugih država, zbog čega je došlo do pritužbi na "neumjerenu povlaštenost" SAD-a. No, Americi nije u interesu naglašavati i povećati svoje deficite nauštrb međunarodno konkurentna gospodarstva sa snažnom industrijom i kontroliranom potrošnjom. I ostatak svijeta želi fleksibilnost koju mu omogućuje valuta najvećega, najsnažnijeg i najstabilnijega gospodarstva. Uporabljiva i korisna valuta za rezerve mora imati ograničene zalihe, ali istodobno biti dovoljno fleksibilna da bi zadovoljila velike i nepredvidive potrebe koje bi se mogle pojaviti u turbulentnom financijskom svijetu. Povrh svega, mora se održati povjerenje u njezinu stabilnost i dostupnost, što naglašava praktičnost neke državne valute ili možda nekolicine državnih valuta.