Gubitak investicijskog rejtinga velik je poraz Vlade Zorana Milanovića, a pitanje je je li Vlada doista bila iznenađena padom rejtinga ili je to privid.

Godina dana kredita rejting agencija je potrošena, a prijedlog proračuna za 2013. zacementirao je percepciju nevjerodostojnosti politike i stigla je kazna za izostanak ključnih reformi i fiskalne prilagodbe na rashodima.

Činjenica da je državni dug sada svrstan u špekulativni rang 'dvostrukog B' sama po sebi nije tako kataklizmična jer s tom ocjenom Rumunjska se, primjerice, sprema izaći na međunarodno tržište u siječnju, a s BB+ ili BB ocjenama agencije Standard & Poor's žive i Turska, Mađarska, Portugal, Cipar. Veći je problem to što ni u prvim reakcijama na pad rejtinga Vlada nije ponudila ohrabrujuće naznake da ima smisleno viđenje odgovora na novu situaciju. Plan 'A' je očito da se rješenja traže prije svega kroz snažan angažman monetarne vlasti, a MMF kao plan 'B' još se, čini se, želi pokušati izbjeći. Dojam je da su u Vladi bili iznenađeni rušenjem rejtinga. Tako se i najava ministra financija Slavka Linića da se "odmah odustaje" ne samo od siječanjskog izlaska na međunarodno tržište obveznica već i od međunarodnog financiranja u cijeloj 2013. mogla činiti malo paničnom reakcijom na neočekivani događaj. No, je li to baš bilo iznenađenje i je li namjera okretanja domaćem financiranju tek ad hoc reakcija?

Prema neslužbenim saznanjima Poslovnog dnevnika, ministar Linić je na sastanku s vodstvom Hrvatske narodne banke još prije desetak dana najavio ideju da u slučaju pada rejtinga država ne bi izlazila vani. A nedavno je pak u nešto šarenijem i širem sastavu navodno upriličena i večera na kojoj je sa strane Vlade odaslana slična poruka. Dakle, za scenarij pada rejtinga se pripremalo, a zlobnici bi sad mogli posumnjati da su u Kukuriku koaliciji još prilikom izbora anticipirali drukčiju ulogu središnje banke. Ideje o tome da HNB bude glavni oslonac u ideji da se potrebe (re)financiranja države dogodine u cijelosti namire na domaćem terenu itekako su razlog za zabrinutost u HNB-u i prvi su veliki izazov pred kojim se našao guverner Boris Vujčić. Kako sada stvari stoje, ukupne potrebe domaćeg i inozemnog (re)financiranja države u 2013. procjenjuju se na oko 50 milijardi kuna ako se stvari promatraju na razini konsolidirane opće države (sa HAC-om) i ako se u računicu uključe i trezorski zapisi. Računa se da približno podjednako participiraju domaće i inozemno tržište. I uz pretpostavku najdrastičnijeg smanjenja opće stope obvezne pričuve, sa 13,5 na samo 2 posto, efekt takva zahvata bio bi oko 27 milijardi kuna. Dakle, financijska konstrukcija je jako nategnuta i dvojbena i prije vaganja kakve sve implikacije to vuče sa sobom.

Primjerice, kakav bi signal odaslalo topljenje deviznih rezervi stranim investitorima. I bi li možda i domaće štediše, pored kamata i tečaja, počeli više pratiti i stanje međunarodnih pričuva? Valja imati na umu da računajući sve sektore u Hrvatskoj (i banke i poduzeća) dogodine po osnovi vanjskog duga treba refinancirati ukupno čak 15-ak milijardi eura ili 30-ak posto BDP-a. Možda se najave o odustajanju države od vanjskog tržišta u 2013. ipak mogu protumačiti ishitrenim. To prije što su u cjelini gledano premije rizika na tržištima za europske tranzicijske zemlje posljednjih mjeseci smanjene, a Hrvatska je i na pragu ulaska u EU. "Riječ je o lošem događaju, no ne treba dramatizirati jer još postoje mehanizmi da se on amortizira", istaknuo je Željko Lovrinčević s Ekonomskog instituta. O planu okretanja domaćem tržištu kaže kako su u odnosu na 2009. kada je HNB otpustio dio pričuva, matične strane banke danas opreznije zbog toksične aktive, a osim toga "svi smo već vježbali tu scenu da damo državi novac za nešto i ona ne napravi ništa". Strani bankari, ali i investitori žele kredibilan plan provedbe reformi ako već daju novac, naglašava Lovrinčević, a jamstvo za to može (stranim) tržištima ponuditi, primjerice, MMF ili određeni aranžman o monitoringu EU.