Hrvatsko radno zakonodavstvo je strogo i proizvodi loše učinke za tržište rada, poručio je Jan Rutkowski, stručnjak Svjetske banke na okruglom stolu "Izmjene ZOR-a: Koji je pravi odgovor na krizu", koji je u organizaciji časopisa Banka održan u petak. Rutkowski upozorava kako stroge norme poslodavcima onemogućava restrukturiranje, jer im je otpuštanje radnika preskupo i prekomplicirano, što ih sprječava da i u vrijeme kada su uvjeti na tržištu dobri šire poslovanje i otvaraju nova radna mjesta.

Posredno, to utječe na to da se ljudi koji ostanu bez posla teško vraćaju u svijet rada, odnosno da se većina novozaposlenih zapošljava na određeno, što je način na koji se poslodavci štite od visokih troškova restrukturiranja i otpuštanja, bilo da je riječ o otpuštanju jednog radnika, ili većeg viška zaposlenih. Zbog toga je i rast produktivnosti u Hrvatskoj relativno nizak, odnosno u zadnjih desetak godina povećao se za samo 20 posto, što bitno utječe i na produktivnost tvrtki, smatraju u Svjetskoj banci.

Druga faza izmjena Zakona o radu, nakon što su izmjene vezane uz Europska radnička vijeća i neke odredbe oko kojih su se socijalni partneri uspjeli dogovoriti, trebala bi dati odgovore na te probleme, kazao je ministar rada i mirovinskog sustava Mirando Mrsić.

Do lipnja bi u proceduru trebao biti upućen novi ZOR, kojim će biti pojednostavljena procedura otpuštanja (i sadašnji rok od 90 dana u slučaju otpuštanja viška trebao bi se smanjiti na 30 dana, bez obaveze da Zavod za zapošljavanje o restrukturiranju daje svoje mišljenje), a u paketu bi se trebalo mijenjati i niz drugih zakona. Među ostalima, Zakon o nepunom radnom vremenu i onaj o privremenom i povremenom zapošljavanju, a u planu je i nastojanje da se skrati sudska praksa u radnom sudovanju.

Otpremnina u III. stupu
"Prvi ugovor o radu više ne bi imao rok, odnosno ne bi se sklapao na određeno vrijeme, nego bi bio naveden projekt, odnosno razlog zbog kojega se radnik zapošljava. Ako je riječ o projektu koji traje pet godina, to bi značilo da i ugovor znači rad na pet godina, odnosno ako je riječ o zamjeni za radnicu na porodiljnom, da rad može trajati godinu do dvije. Tek u drugom ugovoru na određeno, poslodavac bi morao navesti rok i razloge zbog kojih ga ponovo ugovara na takav način", najavio je ministar Mrsić.

Socijalni partneri trebali bi otvoriti i pitanje otpremnina, odnosno ona bi trebala postati nešto što "prati" radnika tijekom radnog vijeka, kao sustav koji bi se povezao s trećim mirovinskim stupom, kaže Mrsić. To bi podrazumijevalo uplate otpremnina u mirovinsko osiguravajuće društvo radi isplate rente za vrijeme nezaposlenosti, pri čemu bi radnik mogao birati hoće li ju u cijelosti koristiti odmah, ili čuvati taj novac do mirovine. Također, pojednostavili bi se uvjeti iz Zakona o zaštiti na radu i smanjio broj pravilnika kojima se zaštita regulira, uz veću slobodu poslodavca i socijalnog partnera da samostalno donose dokumente o zaštiti na radu.

Inspekcija zaštite na radu te ona za radne odnose imat će pravo kontrole i prevencije, a u planu je i uvođenje zelenih, žutih i crvenih kartona, kojima bi se poslodavac upozoravao da mora otkloniti opasnosti. Novim zakonom o skraćenom radnom vremenu olakšalo bi se pristupanje poslodavaca mjeri koja se popularno naziva "neradni petak" jer su uvjeti dosad bili komplicirani i onemogućili su korištenje mjere u većem broju.

Samo 1,5% u nepunom radnom vremenu
Od 2002. godine, kada se zadnji puta ozbiljnije mijenjao ZOR, indeks zaštite radnih mjesta ipak se liberalizirao u odnosu na prethodno razdoblje, s prosječne ocjene 3,5 na 2,8, to se vidi i u segmentu stalnog zaposlenja (sa 2,8 na 2,5) kao i u sustavu agencija koje zapošljavaju povremeno.

Poboljšana je i zaštita nezaposlenih, kroz proširenje kruga onih koji ostvaruju pravo na naknadu po nezaposlenosti te iznosa naknade, pogotovo u prva tri mjeseca nezaposlenosti. No, deregulacija nije dovela do eksplozije rada na određeno, odnosno udio takvog zapošljavanja u privatnom sektoru povećao se s 10 na 17 posto, kaže Teo Matković s Pravnog fakulteta u Zagrebu.

Istodobno, samo 1,5 posto zaposlenih radi u nepunom radnom vremenu. I prije deregulacije uvjeta većina novozaposlenih dobivala je ugovor na određeno, a s protekom vremena povećao se udio onih koji s takvim aranžmanom rade i kasnije, iako većina s ugovorom na određeno kasnije dođe do ugovora na neodređeno. Teško je procijeniti koliko su takvi poslovi lošiji od onih po dugotrajnim ugovorima, osim što radnici u tom aranžmanu u prosjeku imaju nešto niže plaće i puno rjeđe imaju pravo na naknadu po nezaposlenosti kada ostanu bez posla.

"Problem je i u tome što su svi drugi aspekti fleksisigurnosti u Hrvatskoj loše postavljeni, od toga da radnik ne može dobiti kredit u banci, do niza drugih situacija u kojima takav oblik rada znači nesigurnost", ističe Matković.