INVESTICIJSKI RJEČNIK

A B C D E F G H I J K L M N O P R S T U V X Z Š Ž

Amortizacija zajma

Amortizacija zajma (engl. loan amortization, njem. Tilgung einer Anleihe) je postupak isplate obveza po zajmovima, tj. otplata glavnice i isplata pripadajućeg iznosa kamata. Za razliku od amortizacije obveznica, amortizacija dugoročnog zajma najčešće se obavlja višekratno (serijski).

Pri tome su mogući razni oblici amortizacijskih planova (jednaki anuiteti, anuiteti s jednakim otplatnim kvotama ili pak tzv. varijabilni anuiteti) kao i određeni period prije početka amortizacije zajma kroz koji miruje obveza amortizacije zajma.

Bankovni kartel

Razvitak informatičke tehnologije te deregulacija znatno su utjecali (stimulirajući konkurenciju na tržištima kapitala i smanjujući prepreke konkurenciji) na smanjenje moći bankovnih kartela i doprinijeli njihovu raspuštanju. Na to su utjecali i novi propisi Europske unije.

Najveći i najutjecajniji formalni kartel - Swiss Big Bank Syndicate (BBS), koji se sastojao od tri najveće švicarske banke: Union Bank of Switzerland (UBS), Swiss Bank Corporation (SBC) i Credit Suisse, te koji je od 19. stoljeća predstavljao švicarsko bankarstvo - raspušten je 1990. godine. Nakon toga je konkurencija među bankama povećana, ali došlo je istovremeno i do spajanja banaka (naročito u SAD i V. Britaniji) koje, ako se nastavi nestajanje malih i srednjih banaka, može dovesti ponovo pojedine banke u monopolistički položaj, a time prisiliti i države da uvode nove antimonopolističke mjere i regulacije.

A la criee

A la criee (engl. open outcry system, njem. Ermittlung von Kontraktpreisen durch offenen Zuruf oder Handzeichen) je način poslovanja burze kad službenik burze čita nazive vrijednosnih papira redom kojim su navedeni na službenoj kotacijskoj listi.

Nakon toga članovi burze (dileri) okupljeni oko prstena (ringa) izvikuju prodajne i kupovne cijene i dogovaraju se o konačnoj cijeni transakcije čime ujedno omogućavaju burzovnom činovniku registriranje cijena transakcija. Koristi se, na primjer, na Ciriškoj i Pariškoj burzi.

A vista

A vista (engl. at sight, njem. bei Sicht, fr. a demande), talijanski izraz, oznaka za svaku novčanu obvezu plativu po viđenju, tj. na zahtjev (on demand).

Koristi se kao oznaka za:

1. depozite po viđenju, odnosno slobodno raspoloživi depozit – kao obveza banke koja je plativa na zahtjev deponenta (sredstva žiro računa, sredstva iz platnog prometa, sredstva neoročenih uloga na štednju);
2. devize po viđenju, odnosno devizna potraživanja – kao obveza banke po primitku naloga za isplatu bez obzira na način, to jest instrument raspolaganja (čekovi, mjenice, doznake i sl.);
3. mjenice po viđenju – kao obveza mjeničnog dužnika zakonitom imaocu mjenice za isplatu naznačene svote uz prezentaciju mjenice s upisanom klauzulom “po viđenju” ili sličnog sadržaja;
4. akreditive po viđenju kod kojih se akreditivna svota korisniku akreditiva isplaćuje odmah po prezentaciji uvjetovanih urednih dokumenata među kojima se u angloameričkoj praksi redovito javlja mjenica po viđenju (a vista) ili ročna, vremenska mjenica (at time). Obveze a vista nepovoljna su obveza za dužnika jer mora u svakom momentu biti spreman za ispunjenje obveze, to jest na isplatu bez odgode.

AAA rang

AAA rang (engl. AAA rank) je oznaka najviše kvalitete vrijednosnih papira (gilt edged), izdavatelja vrijednosnih papira ili financijske ustanove. Uz neznatne razlike i brojčane korektore primjenjuju ih institucije za ocjenu boniteta - Standard & Poor's, Fitch, Moody's i druge.

AAR

AAR (engl. against all risks) znači protiv svih rizika, a naziv je to kompleta klauzula koji se koristio pri ugovaranju osiguranja robe u pomorskom prijevozu, uz odgovarajuću policu osiguranja. Karakteristika osiguranja ugovorenog uz primjenu ovog kompleta klauzula je u tome što je roba osigurana od svih rizika, osim onih koji se izrijekom navode. Ovaj komplet zamijenjen je 1982. godine kompletom klauzula koji nosi naziv A.

ABA

BA (engl. American Bankers Association) je američka bankarska udruga, nacionalna organizacija američkih bankara osnovana 1875. sa zadatkom podupiranja općeg blagostanja i korisnosti banaka i financijskih ustanova.

Čine je 35 radnih skupina, 4 divizije, 7 komisija i brojna vijeća i odbori. U okviru ABA-e osnovan je 1900. Američki bankarski institut (AIB) s ciljem stručnog obrazovanja bankovnih službenika. Članstvo u Institutu otvoreno je samo namještenicima članica ABA-e.

Abandon

Abandon (engl. abandonment, njem. Abandon);

1. svojevoljno napuštanje svih prava na vlasništvo koje pravovaljano pripada nekom vlasniku. Abandonirano vlasništvo mogu biti štedni i brokerski računi (npr. dionice i obveznice na brokerskom računu), koji nisu korišteni stanovit broj godina, a banka ili brokerska tvrtka nije u stanju pronaći upisanog vlasnika. U takvom se slučaju vlasništvo prenosi na državu na isti način kao da je vlasnik umro bez oporuke i bez nasljednika;
2. u premijskim terminskim poslovima pravo da se plaćanjem unaprijed dogovorene premije može odustati od kupnje ili isporuke ugovorene količine vrijednosnih papira.

ABC analiza

ABC analiza (engl. ABC analysis, njem. ABC Analyse), analitička metoda širokog opsega primjene. Na području robnog i materijalnog poslovanja, metoda klasifikacije predmeta poslovanja (materijala, poluproizvoda i gotovih proizvoda) u skupine od kojih se svaka u odnosu prema cjelini odlikuje različitim, nejednakim značenjem za poslovanje, prema kojem se određuje i njihov tretman.

Svrha primjene ove metode je uspostavljanje djelotvornog sustava kontrole i upravljanja predmetima iz okvira nabavnog, prodajnog i skladišnog poslovanja provođenjem različitih postupaka radi postizanja što veće ekonomičnosti i povećanja uspješnosti poslovanja. Analiza se provodi svrstavanjem predmeta poslovanja u tri grupe, ABC, primjenom kriterija koji karakteriziraju njihovo poslovno značenje.

Kao kriteriji mogu se koristiti: udio, odnosno iznos kojim predmet poslovanja sudjeluje u ukupnoj vrijednosti poslovanja (prodaje, nabave, skladišta), udio kojim pojedini predmet poslovanja sudjeluje u ukupnoj vrijednosti zaliha, zatim učestalost prodaje (nabave), odnosno broj izlaza predmeta poslovanja iz skladišta u određenom razdoblju (kontinuirani, diskontinuirani, povremeni), uvjeti prodaje (nabave) koji mogu imati obilježje najtežih, s teškoćama, bez teškoća.

Svaka od grupa karakterizira udio u ukupnoj vrijednosti prodaje (nabave) koji može biti velik, srednji, mali i udio u ukupnoj vrijednosti zaliha koji isto tako može biti velik, srednji ili mali. Tim načinom došlo se do saznanja da oko 10% vrsta proizvoda (materijala) predstavlja oko 75% vrijednosti obujma prodaje (nabave), odnosno skladišnih zaliha koji su svrstani u grupu A.

Skupinu B tvori oko 25% vrsta proizvoda čija vrijednosti iznosi oko 20%, a grupu C čini oko 65% vrsta proizvoda čija ukupna vrijednosti iznosi svega 5%. Prilikom donošenja odluka o kontroli, velika pažnja se poklanja grupi A, mala grupi B, a grupa C može se gotovo i zanemariti.

ABECOR

ABECOR (engl. Associated Banks of Europe Corporation) je udruga europskih banaka sa sjedištem u Bruxellesu. Podupire suradnju članica u različitim područjima bankarskog poslovanja.

Ad valorem, carina

Ad valorem, carina (engl. ad valorem duty, njem. Wertzoll) je uvozna taksa, tj. carina određena kao postotak od novčane vrijednosti proizvoda, a primjenjuje se za zakonom propisane proizvode. Doslovno "u skladu s vrijednosti” znači da se carine određuju i naplaćuju kao postotak od vrijednosti proizvoda, a ne prema količini fizičkih jedinica.

Add-on

Add-on je novčani iznos koji se koristi samo za konstruiranje direktne tarife preko nekog prijelaznog mjesta (through fare) kada tarifa iz mjesta A u mjesto B nije objavljena.

Takve iznose često nazivamo i add-on amounts. Da bi se konstruirala nepublicirana maksimalno dozvoljena miljaža na nekoj ruti, koriste se i add-on miljaže.

Adekvatnost kapitala

Adekvatnost kapitala (engl. capital adequacy) je sposobnost pružanja bankovnih usluga javnosti sve dok se održava zakonski zahtijevani odnos kapitala prema ukupnoj aktivi. U SAD federalne i državne bankovne agencije koriste više mjerila za određivanje prihvatljive razine kapitala koju financijska ustanova mora održavati cijelo vrijeme kako bi ispunjavala svoje obveze prema deponentima i ostalim kreditorima.

Američki bankovni supervizori ocjenjuju kapitalnu snagu osiguranih banaka i štedionica prema petostupanjskom sustavu rangiranja: dobro kapitaliziran (well capitalized), adekvatno kapitaliziran (adequately capitalized), potkapitaliziran (undercapitalized), značajno potkapitaliziran (significantly undercapitalized) te kritično potkapitaliziran (critically undercapitalized).

Hrvatski Zakon o bankama i štedionicama iz 1993. propisuje da jamstveni kapital banke - koji se sastoji od temeljnog kapitala (uplaćene dionice ili poslovni udjeli, zadržana dobit) i dijela dopunskog kapitala (određenog posebnom Odlukom HNB o načinu izračunavanja kapitala banaka i štedionica) - mora iznositi najmanje 8% od ukupnog iznosa aktive i aktivnih izvanbilančnih stavaka banke, raspoređenih i ponderiranih po stupnjevima rizika.

Adhezijski ugovor, po pristupu

Adhezijski ugovor, po pristupu (engl. adhesion contract, njem. Beitrittsvertrag) je takav ugovor u kojem ponuđač veže sklapanje ugovora uz prihvaćanje svih uvjeta sadržanih u formularu koji predlaže i ne pristaje ni na kakvu izmjenu. Ponuđeni može uvjete prihvatiti ili odbiti u cijelosti - take it or leave it. Ponuđeni ne sudjeluje u kreiranju ugovora, ne postoje elementi pregovaranja, pa se autonomija stranaka svodi na prihvaćanje ili odbijanje ponude u cijelosti. U nekim segmentima tržišta oni su neophodni (ugovori u prijevozu robe i putnika, cijene komunalnih usluga i sl.), ali zbog opasnosti od mogućeg stvaranja monopolne situacije na tržištu, pod posebnom su paskom države.

Administrativna zabrana

Administrativna zabrana (njem. administratives Verbot) je zabrana stavljena na plaću dužnika na temelju njegova pristanka. Takva je zabrana po svom učinku izjednačena s rješenjem o ovrsi.

ADR

ADR (engl. American Depositary Receipt, njem. Zertifikate, die von US-Banken für die bei ihnen hinterlegten ausländischen Dividendenwerte ausgeben werden) je prenosiva potvrda što je izdaje američka banka, potvrđuje vlasništvo određenog broja dionica inozemnoga poduzeća, na temelju jamstva položenog kod banke emitenta ili njezina korespondenta.

ADR se registrira kod SEC-a, a vlasniku daje jednake vlasničke povlastice (dividende) kao i dioničaru. Vrijednost je izražena u američkim dolarima po tržišnoj cijeni jednakoj tržišnoj cijeni odgovarajućeg broja inozemnih dionica. S njima se trguje na službenom i OTC tržištu na isti način kao i s vrijednosnim papirima izdanim u SAD.

ADT

ADT – sustav financijskih pokazatelja (engl. ADT system of financial ratios), sedam uzajamno sadržajno i matematičkim putem povezanih pokazatelja prikazanih u tri hijerarhijske razine koji odražavaju ključne činjenice potrebne za upravljanje cjelinom poduzeća (akr. ADT dolazi od analysis-diagnosis-the-rapy: analiza-dijagnoza-terapija).

Služi analizi i dijagnozi poslovanja, otkrivanju slabosti i snaga poduzeća te načinu razgradnje slabosti i jačanju snage – terapiji. Pokazatelji se temelje na koncepciji novčanog toka, pri čemu lijeva strana sustava pokazatelja odražava prošlost i sadašnjost poslovanja, dok desna strana odražava sadašnjost s izgledima, s izgledima za budućnost. Polazi se od vršnog pokazatelja kao odnosa duga i ukupnog ulaganja poduzeća koji se naziva i poslovna poluga, a odražava opterećenje imovine poduzeća njegovim dugovima.

U drugoj hijerarhijskoj razini nalaze se pokazatelji rentabilnosti ukupnog kapitala i faktor zaduženosti, a na trećoj su četiri pokazatelja koji pojašnjavaju pokazatelje druge hijerarhijske razine: rentabilnost prometa, koeficijent obrtanja, financijska ponuda i rentabilnost vlastitog kapitala.
ADT sustav pokazatelja primjenjuje se i u internoj i u eksternoj poslovnoj analizi. Omogućuje analizu i dijagnozu potencijalne snage i slabosti poduzeća, nakon čega može uslijediti terapija, tj. jačanje snaga i razgradnja slabosti u cilju povećanja sposobnosti poduzeća za trajan uspjeh.

Afgan

Afgan (engl. afghani) je novčana jedinica Afganistana (AFA), dijeli se na 100 pula.

Afidavit

Afidavit (engl. affidavit, sworn declaration, njem. Affidavit, eidesstattliche Erklärung) je pismena izjava, uobičajena u međunarodnoj trgovini vrijednosnim papirima (efektima), o posjedovanju i porijeklu vrijednosnih papira. Ove izjave obično izdaju banke.

Agencija

Agencija (engl. agency, njem Agentur) je pravni i organizacijski stručni, poslovni i tržišni subjekt, koji obavlja stručne aktivnosti u području marketinga i pojedinih njegovih funkcija.

Agencije se nerijetko udružuju, ujedinjuju, formirajući mreže nacionalnih u multinacionalnih agencija. S druge strane, bilježi i porast agencija, specijaliziranih u odnosu na usluge koje pružaju, ili klijente koje servisiraju. Svoje usluge agencije naplaćuju tipično na nekoliko načina: najčešće kao postotak oglašivačkog budžeta ili kao obračun stvarno utrošenog radnog vremena i materijalnih troškova. Mnogo je rjeđi način naplate od radnih učinaka (tantijeme). Prvu propagandnu agenciju osnovao je Volney Plamer u Philadelphiji (SAD) 1841. godine. Najveće propagandne agencije danas su multinacionalne korporacije sa čistim prihodom većim od pola milijarde dolara.

Agencija za gospodarsko oglašavanje

Agencija za gospodarsko oglašavanje (engl. advertising agency, njem. Werbeagentur) je specijalizirana organizacija koja raspolaže specifičnim znanjima i vještinom i iskustvom neophodnim za ostvarivanje uspješnoga gospodarskog oglašavanja.

U razvijenim tržišnim gospodarstvima ove institucije obavljaju najveći dio promotivne aktivnosti mnogih oglašivača. Osnovni je zadatak ovih organizacija obavljanje poslova u vezi s istraživanjem, planiranjem, ostvarivanjem, nadziranjem pojedinih promotivnih akcija (najčešće akcija gospodarskog oglašavanja) na komercijalnoj osnovi.

Osnovne su funkcije ovih agencija: nuđenje promotivnih usluga, istraživanje i upoznavanje marketinških problema klijenata, planiranje promotivnih aktivnosti, kreiranje promotivnih rješenja, izbor medija (prijenosnika), proizvodnja propagandnih sredstava, distribucija – razašiljanje propagandnih poruka. U skladu sa svojom veličinom te aktivnosti variraju s obzirom na razinu usluge i specijalnosti koje pružaju.

S obzirom na svoje potrebe oglašivač može angažirati agenciju koja obavlja ukupne promotivne aktivnosti (full-service agency), ograničene usluge (limited – service agency) ili specijalizirane (specialized agency). Agencije s ograničenim sustavom usluga koncentriraju se na uže djelatnosti promidžbe (npr. pribavljanje i zakupljivanje medija). Specijalizirane agencije koncentriraju se na odabrana tržišta, stoga pružaju uslugu onim poduzećima – oglašivačima koja su zainteresirana i koja djeluju na tim tržištima.

Agencije su za svoj rad plaćene na razne načine. To može biti u obliku rabata što dobivaju od medija ili dodavanjem provizije na stvarne troškove pri kreiranju, izvedbi i razašiljanju promotivnih sredstava (10-20%). Ako te naknade ne kompenziraju troškove agencije, ona može tražiti posebne naknade za poslove definiranja promotivne strategije, organiziranja aktivnosti odnosa s javnošću i sl. Ta naknada može biti izračunata kao dnevnica ili rad po satu ili može biti izračunata kalkulacijom troškova prouzročenih ovim aktivnostima. U želji da potakne agenciju na izuzetna ostvarenja, poduzeće oglašivač može primijeniti naknadu za rad agencije na temelju ostvarenih rezultata.

Agencije za rangiranje

Agencije za rangiranje (engl. rating agencies, njem. Rating-Agenturen) su ustanove koje procjenjuju i klasificiraju bonitet obveznica i njihovih emitenata, procjenjuju investicije u vrijednosne papire i kreditni rizik; obavljaju i rangiranje banaka, privrednih grana u nekoj zemlji, kao i rangiranje same zemlje.

Vodeće svjetske agencije za rangiranje jesu: Standard & Poor's Corporation, Moody's Investors Service, Value Line Investors Survey, Fuff & Phelps/MCM, Fitch Investors Service i dr.

Agencijska prodaja

Agencijska prodaja (engl. commission sale, njem. Kommissionshandel, Agenturvertrieb) je prodaja preko osobe ili organizacije koja ima ovlaštenja da djeluje za nekog drugog (principala) u poslovnim pregovorima s trećim osobama i u kupovanju i prodavanju robe.

Razlikuje se broker, agent proizvođača i prodajni agent, pri čemu oni preuzimaju djelomice različite zadatke. Zajedničko je svima da predstavljaju principala i moraju uvijek stručno i profesionalno obavljati svoje dužnosti na korist principala. Također po potrebi i na zahtjev daju principalu izvještaj o financijskom poslovanju. Agenti ne preuzimaju vlasništvo nad proizvodima koje prodaju. Njihova je glavna uloga u olakšavanju procesa prodavanja.

Agencijska provizija

Agencijska provizija (engl. provision, commision, njem. Vertreterprovision) je klasičan način ostvarivanja dobiti oglašivačke agencije; provizija koju agencija uzima od svojeg klijenta oglašivača. Registriranoj agenciji većina masovnih medija priznaje proviziju 13-15% na plasman oglasnog prostora, odnosno vremena. Ovaj iznos provizije dostatan je da agencija pokrije sve svoje troškove, uključujući i troškove izrade oglašivačkih sredstava (oglasa, spotova i sl.).

Kako, međutim, izrada kvalitetnih sredstava postaje relativno sve skuplja u odnosu na troškove emitiranja, sve je češće posebno ugovaranje izrade kvalitetnih sredstava (dizajn oglasa, režija i snimanje TV i radio spotova), neovisno o njihovu emitiranju, objavljivanju. Rječi oblici stvaranja dohotka agencije su tantijeme, odnosno royalityes, gdje agencija svoj prihod i profit veže uz uspjeh propagandne kampanje, odnosno poslovni uspjeh svojeg klijenta, njegovih proizvoda, odnosno usluga na tržištu.

Agencijski popust

Agencijski popust (engl. agency discount - AD, njem. Agenturnachlass) je iznos popusta na normalnu tarifu, u pravilu 50% ili 75%, koji zrakoplovne kompanije odobravaju djelatnicima akreditiranih putničkih agencija kada oni koriste letove njihove zrakoplovne kompanije.

Osnovu za odobravanje popusta čini rezolucija IATA (IATA resolution 880 - reduced fares for accredited passenger sales agent).

Agenda 21

Agenda 21 su općeprihvaćeni principi održivog razvitka turizma o kojima su se sporazumjele vlade 182 zemlje na sastanku na vrhu o Zemlji u Rio de Janeiru 1992. godine. Agenda 21 je uputstvo za pojedince, poslodavce i vladine organizacije za usmjeravanje razvoja na način da on pomaže društvu i vodi brigu o okolišu.  Agenda 21 ogromni je dokument koji sadrži 40 poglavlja podijeljenih u 4 sekcije.

Dokument obrađuje:

1) socijalnu i ekonomsku dimenziju razvoja zemlje u razvoju; siromaštvo; potrošačke partnere; stanovništvo; zdravlja; integracija okoliša i razvoja
2) očuvanje i management prirodnih i antropogenih dobara; atmosfera; zemlja; šume; pustinje; planine; poljoprivreda; biološka raznolikost; biotehnologija; oceani; pitka voda; otrovne kemikalije; opasne radioaktivne tvari, čvrsti otpad i kanalizacija
3) jačanje uloge vodećih skupina: žene; djeca i mladež; domorodačke skupine; nevladine organizacije; lokalne vlasti; radnici; poslodavci i proizvođači; poljoprivrednici; znanstvenici i tehnolozi
4) načini implementacije: financije; transfer tehnologije; znanost; obrazovanje; gradnja novih kapaciteta; međunarodne institucije; zakonske mjere; informacije.

Agent

Agent (engl. agent, njem. Agent, Vertreter) je fizička ili pravna osoba, koja je samostalna i uz naplatu provizije ovlaštena izričito ili prešutno raditi za drugoga - nalogodavca (principala). U širem smislu ovaj termin obuhvaća trgovačke zastupnike, faktore, brokere, zastupnike, zemljoposjednika i sl., a u užem smislu zastupnike i posrednike. U kontinentalnom pravu agent je u pravilu zastupnik koji radi u ime i za račun zastupanog (nalogodavca), dok u anglosaksonskim sustavima instituti agency i agent imaju šire značenje, i klasificiraju se prema odnosu agenta s nalogodavcem (principalom), tako da se sa stajališta trećeg pojavljuju tri mogućnosti:

a) neotkriveni nalogodavac (undisclosed principal) - agent trećemu ne otkriva svog nalogodavca i sklapa s trećim posao u svoje ime;
b) neimenovani nalogodavac (unnamed principal) - agent otkriva trećima da ne radi za sebe nego za principala, ali ne otkriva njegovo ime, a ugovore potpisuje "po ovlasti principala”;
c) imenovani (otkriveni) nalogodavac (named - disclosed principal) agent otkriva i postojanje i ime nalogodavca i sklapa s trećima ugovore u njegovo ime i za njegov račun.

Agenti mjenjači

Agenti mjenjači (engl. stockbrokers, njem. Börsenmakler, fr. agent de change) su posrednici na Pariškoj burzi vrijednosnih papira, zaključuju poslove u svoje ime i za tuđi račun. Imaju isključivo pravo posredovanja u trgovini državnim obveznicama i ostalim javnim i privatnim vrijednosnim papirima na burzi i utvrđuju za njih tečajeve.

Posredništvo agenta mjenjača donosi velike zarade i zato su ta mjesta tražena; ona su međutim osobno vlasništvo pojedinaca, koje država službeno postavlja, a nova su postavljenja moguća tek kad se neko mjesto isprazni.

U slučaju smrti agenta mjenjača pravo pripada njegovim nasljednicima. Novi agent imenuje se na prazno mjesto na prijedlog starog agenta ili udruženja agenata (fr. societe de bourse) ili neke vrste sindikalne komore agenata, a postavlja ga ministarstvo financija.

Agentura

Agentura (njem. Vertretung, Agentur) je dio sistema koji spada u kanale distribucije - jedinica koja obavlja poslove agenta-posrednika u nekom poslu. Ta jedinica je sastavljena od agenata koji su zastupnici neke tvrtke za određeno područje. Posluju na principu provizije, a rade u ime i za račun svog komitenta. Za obavljanje poslova posjeduju ugovor. Uobičajeno je da se ugovor sklapa na određeno vrijeme i da se produžuje ako postoji obostrani interes. Međutim, postoji i ugovor na neodređeno vremensko trajanje.

Agenture štite interese i vode poslove komitenata na određenom području. Njihova povezanost s komitentom je vrlo čvrsta i dobro sinhronizirana, a osnova međusobnog odnosa je precizan i detaljan ugovor koji regulira međusobne odnose. Agenture predstavljaju u tržišnim privredama relativno razvijen oblik kanala distribucije.

Agio

Agio (engl. agio, exchange premium, njem. Agio, Aufgeld) ili ažio znači:

1. dodatak ili doplata iznad temeljne cijene, zapravo svota za koju cijena ili tečaj nekog vrijednosnog papira ili novca premašuje nominalnu vrijednost ili utvrđeni (službeni) paritet;
2. u burzovnoj trgovini, arbitražnim poslovima, konverziji valuta i sl. označava razliku između nominalne vrijednosti i višeg tečaja (burzovne kotacije) nekog vrijednosnog papira, devize ili valute ili burzovne robe. Agio se izražava u postotku od nominalne vrijednosti, a kod specijalnih vanjskotrgovinskih poslova reeksport od temeljne cijene robe odgovarajuće valute u kojoj je cijena izražena. U trgovanju kovanicama agio je veća vrijednost jedne kovanice u odnosu na vrijednost metala iz kojeg je napravljena. U trgovini devizama iskazuje se razlika između promptnog tečaja i višeg terminskog tečaja;
3. kod izdavanja dionica ako društvo odluči da će se za dionicu platiti određeni veći iznos od nominalnog (iznad pari);
4. suprotno disagio.

Agregatna ponuda/potražnja

Agregatna ponuda/potražnja (engl. aggregate supply/demand, njem. Gesamtangebot, Gesamtnachfrage) označava ukupnost ponude ili potražnje u određenom vremenu i na određenom tržištu i odnosi se na sve sektore narodnog gospodarstva. Agregati se koriste u makroekonomiji kao analitičke veličine pri kvantifikaciji naturalnih ili vrijednosnih pokazatelja o raspoloživosti i potrošnji robe i usluga (input-output analiza).

Agregatna ponuda i potražnja ovise od veličine društvenog proizvoda i njegove raspodjele, za razliku od individualne ponude i potražnje koje se razlikuju od jednog do drugog proizvođača (ponuda), odnosno od jednog do drugog potrošača.

Agregatni indeksi

Agregatni indeksi (engl. aggregate indices (indexes), njem. Aggregationsindex) su skupni indeksi izračunati po metodi agregata. Korisno su sredstvo u analizama poslovanja turističkih subjekata i analizama turističkog proizvoda.

AIBD

AIBD (engl. Association of International Bond Dealers) je organizacija dilera obveznicama, osnovana 1969. godine sa sjedištem u Zürichu.
Okuplja brojne financijske institucije aktivne na tržištima euroobveznicama. Djeluje kao samoregulacijsko tijelo.

AIDA

AIDA je mnemotehnička kartica koja se koristi u obrazovanju prodavača koja ih podsjeća na ispravan slijed aktivnosti u odnosu prema kupcu: A - attention (pažnja), I - interest (interes), D - desire (želja) i A - action (akcija).

AKA

AKA (njem. Ausfuhrkreditanstalt – AKA), je institucija financiranja izvoza u Njemačkoj. Osnovana je 1952, a od 1966. djeluje kao privatna kompanija s ograničenom odgovornošću. Bavi se financiranjem izvoza kapitalnih (investicijskih) dobara.

Osnivač AKA-e je konzorcijum 28 vodećih njemačkih banaka. Danas okuplja sve najkrupnije njemačke banke. Nema status banke. Funkcije su joj strogo određene. Sedamdeset posto sredstava osiguravaju joj članice, a ostatak pribavlja reeskontom mjenica kod centralne banke. Financira privatne izvozne kredite s rokom dužim od jedne godine i to kredite domaćih izvoznika, kredite domaćih izvoznika zemljama u razvoju i zemljama s državnom privredom i kredite stranom kupcu.

Kreditiranje AKA-e dopunske je prirode jer se traži sudjelovanje izvoznika (10-15%) i banke izvoznika ili se traži gotovinski udjel inozemnog kupca (oko 15%). Posebno forsira tzv. buyers kredite koje odobrava izravno inozemnim kupcima. Iz odobrenog kredita uvoznik odmah isplaćuje njemačkog izvoznika, što ovome omogućava otplatu ranije korištenih kredita kod AKA-e.

Sustav je pažljivo i detaljno postavljen i omogućava ostvarenje svih izvoznih poslova i njihovih faza. Naša poduzeća susreću se s djelatnošću AKA-e kao uvoznici ili prilikom zajedničkih nastupa u inozemstvu s njemačkim poduzećima. AKA sufinancira i institucije za izvozni leasing.

Akcelerator

Akcelerator (engl. accelerator, njem. Akzelerator) izražava zavisnost investicija od relativne promjene u potražnji ukupno ili jednog dijela. Pri tome promjene induciranih investicija su veće od promjena potražnje koja je uzrokovala povećanje investicija.

Drugim riječima, ako je potrošnja veća ta povećana trošenja izazvat će porast investicija za nove tvornice, opremu ili materijal za proizvodnju robe i usluga. To će s druge strane dovesti do otvaranja novih radnih mjesta i daljeg povećanja trošenja.

Akcept mjenice

Akcept mjenice izraz kojim se kod trasirane mjenice označava prihvat mjenične obveze od strane trasata kojega je pri izdavanju mjenice naznačivanjem njegovih osobnih podataka i naznačivanjem svojstva trasata, trasant pozvao da akceptira mjenicu. Akceptiranjem mjenice trasat postaje akceptant i ujedno glavni mjenični dužnik, akcept uslužne mjenice akcept mjenice društva koje traži kredit a ima slabi bonitet, pa mu akceptiranjem njegove mjenice iz usluge posuđuje bonitet društva s izvrsnim bonitetom i na taj način to društvo jamči prema kreditoru akceptant izraz kojim se u mjeničnom pravu označava onaj trasat mjenice koji je mjenicu akceptirao i time prihvatio mjeničnu obvezu. Od trenutka akcepta mjenice trasat se naziva akeptantom i ujedno postaje glavni mjenični dužnik, akcepti pogodni za rediskont popis vrijednosnica koje središnja banka prihvaća na rediskont akceptna provizija naknada banci kod akccptnog kredita. Kreće se od 1 do 2 %. a plaća je obično onaj za čiji je račun banka akceptirala mjenicu. Tu provizija može platiti i trasant/izdavatelj mjenice u želji da dode do mjenice s obvezom banke, jer time postaje sposobnija za eskontiranje i prodaju, odnosno za daljnje refinanciranje.

Akceptant

Akceptant je izraz kojim se u mjeničnom pravu označava onaj trasat mjenice koji je mjenicu akceptirao i time prihvatio mjeničnu obvezu. Od trenutka akcepta mjenice trasat se naziva akceptantom i ujedno postaje glavni mjenični dužnik.

Akceptna provizija

Akceptna provizija (engl. accepting commission, njem. Akzeptprovision) je naknada banci kod akceptnog kredita. Kreće se od 1 do 2 posto. Plaća je obično onaj za čiji je račun banka akceptirala mjenicu.

Tu proviziju može platiti i trasant (izdavalac mjenice) u želji da dođe do mjenice s obvezom banke, jer time postaje sposobnija za eskontiranje i prodaju, odnosno daljnje refinanciranje.

Akceptni akreditiv

Akceptni akreditiv (njem. Akzeptakkreditiv) jetakva vrsta dokumentarnog akreditiva pri kojem banka ne preuzima obvezu isplate akreditivne svote korisniku akreditiva, već obvezu akceptiranja mjenice koju je izdao korisnik akreditiva. Starije Revizije UCP za dokumentarne akreditive govorile su o bračnoj obvezi da akceptira mjenicu, dok je prema UCP, Revizija 1993., u akreditivnu obvezu banke izrijekom uvršteno i plaćanje, a ne samo akceptiranje mjenice ("da akceptira i plati”), što bi moglo dovesti do zaključka kako pod primjenom tih pravila banka koja je u ispunjenju akreditivne obveze akceptirala mjenicu u slučaju njezina neplaćanja odgovara korisniku akreditiva i prema pravilima mjeničnog prava i zbog neispunjenja akreditivne obveze.

Akceptni kredit

Akceptni kredit je kredit kojim banka ne stavlja na raspolaganje komitentna sredstva, već samo poslovni ugled i kreditnu sposobnost, pa se ovi krediti ubrajaju u kredite za preuzimanje obveze.

Banka u okviru ugovorenog akceptnog kredita s komitentom, akceptira mjenice koje na nju trasira (vuče) korisnik kredita i time se obvezuje da će sama platiti mjenični iznos ako trasant izdane mjenice ne iskupi mjenicu o njenom dospijeću.

Akceptni nalog

Akceptni nalog je naziv obrasca/formulara koji se koristi u platnom prometu između pravnih osoba. To je nalog organizaciji ovlaštenoj za obavljanje poslova platnog prometa za prijenos određene svote novčane tražbine s računa izdatnika akceptnog naloga u korist računa druge pravne osobe.

Izdavanje i predaja akceptnog naloga vjerovniku uzimaju se kao jedan od načina osiguranja vjerovnikove tražbine od izdatnika akceptnog naloga.

Budući da je takav nalog u načelu neopoziv i da organizacija za platni promet obavlja prijenos tražbine bez suglasnosti izdatnika, akceptni nalog se može uzeti sigurnim u onoj mjeri u kojoj na dan dospijeća tražbine na računu izdatnika tog naloga ima dovoljno sredstava iz kojih se nalog može naplatiti.

Akcesorna bankarska garancija

Akcesorna bankarska garancija (njem. akzessorische Bankgarantie) je takva bankarska garancija gdje banka izdatnik garancije njezinim izdavanjem ne preuzima vlastitu i samostalnu obvezu prema korisniku garancije, već time preuzima jamstvo za ispunjenje obveze korisnikova glavnog dužnika (a svog nalogodavca) iz pravnog odnosa između korisnika kao vjerovnika i svog nalogodavca kao glavnog dužnika. Takva bankarska garancija još se naziva bankarska garancija s naslova jamstva (bankarska garancija).

Akcesornost

Akcesornost (njem. Akzessorietät) je ovisnost odgovornosti neke osobe vjerovniku o postojanju obveze glavnog ili prethodnog dužnika. Akcesornost kod 1. jamstva: znači da se jamstvo može dati samo za valjanu obvezu bez obzira na sadržaj. Ako obveza glavnog dužnika nije ni nastala ili je utrnula, ne možemo je pojačati jamstvom. Zastarom obveze glavnog dužnika zastarijeva i obveza jamca; 2 ugovorne kazne (penala): sporazum o ugovornoj kazni dijeli pravnu sudbinu glavne obveze, na čije se osiguranje odnosi. Ugovorna se kazna ne plaća ako je do neispunjenja ili zakašnjenja došlo uzrokom za koji dužnik ne odgovara (npr. viša sila); 3. cesije: svaka cesija je akcesorni pravni posao kojim uvijek prethodi neki glavni pravni posao, tako da razlozi cediranja mogu biti vrlo različiti (npr. plaćanje duga, kupnja, davanje kredita i sl.).

Akcize

Akcize (engl. excise duties, njem. Verbrauchssteuern, fr. droits d'accises) su trošarine, posredni porezi (ne ubiru se izravno od pojedinaca, već preko proizvođača, prodavača i drugih posrednika) na domaća dobra i usluge.

Nameću se kao pristojbe za neke državne usluge, kao regulacijski nameti na djelatnosti kao što je kockanje ili zračni prijevoz, te što je najvažnije, kao porezi na potrošnju dobara.

Akcize se najčešće naplaćuju na alkoholna pića, duhan, te naftu i njene prerađevine. Nameću se kao specifični porezi, na jedinicu težine ili volumena, ad valorem, ili na profite od prodaje.

Akontacija

Akontacija (engl. advance payment, njem. Vorschuss) ili predujam je novčana svota koju pri sklapanju ugovora ili u tijeku njegova ispunjenja jedna ugovorna stranka daje na račun svoje ugovorne obveze drugoj stranci, radi olakšavanja ispunjenja obveze te druge stranke. Akontacija se daje u pravilu u novcu i prelazi u vlasništvo primatelja, s tim da se poslije ispunjenja ugovora uračunava u ispunjenje obveze davaoca.

Akreditiv

Akreditiv je pismo ili instrument plaćanja kojim nalogodavac akreditiva, preko banke, stavlja na raspolaganje korisniku akreditiva određeni iznos, a koji korisnik može naplatiti kada ispuni određene uvijete tj. obveze prema nalogodavcu akreditiva. Akreditiv je vrlo često korišten instrument plaćanja u trgovini jer pogoduje objema stranama.

Primjer funkcioniranja akreditiva:  Nalogodavac tj. kupac dobara otvara akreditiv kod banke, na koji polaže sredstva  u korist prodavatelja tj. korisnika akreditiva. Banka zatim dostavlja prodavatelje informacije akreditivu i visini sredstava koje glase na akreditiv, te uvjetuje prodavatelja raspolaganjem akreditivom time što mora isporučiti robu nalogodavcu ili kupcu akreditiva.

Akreditiv s odgođenim plaćanjem

Akreditiv s odgođenim plaćanjem (engl. deferred payment letter of credit, njem. Akkreditiv mit Aufgeschobenezahlung) je takav akreditiv pri kojem bančina obveza isplate akreditivne svote korisniku akreditiva ne dospijeva odmah poslije podnošenja urednih dokumenata i isteka roka za njihovo ispitivanje od strane banke. Pri takvom akreditivu njezina obveza dospijeva u onom roku koji je naznačen u samom akreditivu, pri čemu se taj rok može odrediti na bilo koji od uobičajenih načina određivanja rokova (točnim danom, istekom određenog broja dana, tjedana i sl.). Gospodarski, takvim akreditivom može se postići kratkoročno kreditiranje kupca od strane prodavaoca.

Aktiva

Neopipljiva aktiva je vrsta fiksne aktive koja se sastoji od određenih nematerijalnih prava i prihoda poduzeća, patenata, prava izdavanja (copyright), trgovačkog znaka i ugleda poduzeća. Neposlovna aktiva obuhvaća sva ostala sredstva koja nisu namijenjena poslovanju (sportski objekti, odmarališta i dr.). Aktiva je dio bilance stanja zajedno s pasivom i neto vrijednošću.

Aktiva u bilanci po foliju (oblik bilance) na lijevoj je strani (u Velikoj Britaniji na desnoj), a u bilanci po pagini je ispred (iznad) pasive. Suma aktive mora uvijek biti jednaka sumi pasive. Aktiva pokazuje stanje sredstava poduzeća ili pojedinca na neki određeni datum (godišnja bilanca stanja obično je s datumom 31. prosinca). Primjenom računala u poslovanju i knjigovodstvu mogu se bilježiti i promjene aktive iz sata u sat.

U bankarstvu aktivu čine uglavnom financijska sredstva prikupljena aktivnim bankovnim poslovima: davanjem kontokorentnih, eskontnih, lombardnih, akceptnih, rambursnih i hipotekarnih zajmova. Realna aktiva bilježi se samo u bilanci njezina vlasnika, a financijska aktiva bilježi se u dvjema bilancama: u bilanci dužnika i u bilanci vjerovnika.

Aktivizacijski period

Aktivizacijski period (njem. aktiver Zeitabschnitt) je razdoblje uvođenja nekog gospodarskog djelovanja, u kojem se obično ne postižu iznadprosječni rezultati.

U nekim djelatnostima, posebice u tržišnoj aktivnosti (marketingu), npr. promociji, to je obično razdoblje povećanih investicija, jer uvođenje novog proizvoda na tržište ili poznatog proizvoda na novo tržište uvijek zahtijeva povećana ulaganja.

Aktivna kamata

Aktivna kamata (engl. interest received, interest earned, njem. Aktivzins, fr. interets crediteurs) je kamata koju banka obračunava i naplaćuje na kredite.

Visina kamate ovisi o općoj razini kamatnih stopa, valuti kredita, roku na koji je kredit odobren i procjeni rizika, te je na dulje rokove i veće rizike viša i obrnuto.

Aktivna strategija upravljanja portfeljem

Aktivna strategija upravljanja portfeljem (Active Management Strategy) tolerira određena odstupanja od benchmarka s namjerom postizanja iznadprosječnih rezultata. Ovakva strategija može rezultirati "outperformance-om” ili "underperformance-om” tj. ispodprosječnim ili nadprosječnim rezultatom.

Aktivni bankovni poslovi

Kratkoročni krediti imaju rokove dospijeća do godine dana, financiraju tekuću aktivnost i likvidnost subjekata i pokriveni su kratkoročnim izvorima. U ove kredite spadaju: krediti po tekućim računima, eskontni, lombardni, akceptni, rambursni i avalni kredit. Kratkoročnim aktivnim poslovima banka svojim komitentima stavlja na raspolaganje odgovarajuća sredstva plaćanja za obavljanje njihovih tekućih transakcija, a mogu imati fiksirane rokove dospijeća ili klauzulu "na zahtjev” (on demand basis) kada se moraju otplaćivati na zahtjev banke, što predstavlja znatno oštrije uvjete financiranja.

Srednjoročni krediti se odobravaju s rokovima dospijeća od jedne do pet godina, financiraju trajna obrtna sredstva, investicije manjeg obujma, a pokrivaju se iz izvora sredstava koja imaju srednjoročnu dospjelost (osnovni resursi su štedni depoziti stanovništva). U zemljama razvijene tržišne privrede srednjoročni krediti se odnose pretežno na potrošačke kredite, dok se u zemljama u razvoju ovim kreditima uglavnom financiraju ulaganja u obrtna sredstva poduzeća.

Dugoročni krediti imaju rokove dospijeća iznad pet godina, financiraju krupne investicijske i razvojne programe i alimentiraju se isključivo iz dugoročnih financijskih potencijala. U ove kredite spadaju: hipotekarni, građevinski, industrijski i investicijski krediti. Ovi su krediti uglavnom vezani za financiranje sektora privrede i dijelom za financiranje stambene gradnje, gdje se velikom obujmu angažiranja resursa i dugih perioda aktivizacije ulaganja prilagođavaju rokovi i ostali uvjeti kreditiranja.

Aktivnim dugoročnim poslovima banka svojim komitentima osigurava vrijednost, odnosno kapital i platežna sredstva zajedno. Specijalna kategorija kredita prema ročnoj strukturi dospijevanja jesu revolving krediti, koji se formalno mogu svrstati u kratkoročne, a prema stvarnom roku dospijevanja u srednjoročne bankovne kredite, pa imaju mješovite karakteristike jednih i drugih.

Prosječni rokovi dospijevanja ovih kredita su od dvije do tri godine, pri čemu je uvjet da ukupno zaduženje ne može probiti razinu originalno ugovorenog duga. Najčešće se koriste za financiranje odgovarajućih privrednih organizacija, a zbog svojih se karakteristika nazivaju kontinuiranim zaduženjem. S obzirom na različite ekonomske implikacije navedenih vrsta bankovnih kredita, pitanje njihovih izvora predstavlja izuzetno važan aspekt stabilnosti novca.

Aktivni poslovi reosiguranja

Aktivni poslovi reosiguranja (engl. active reinsurance) je poslovanje reosiguravajućeg društva kojim preuzima u pokriće rizike od drugih društava. Primjerice primanje dijela rizika iz osiguranja što ga je zaključio osiguravatelj, odnosno primanje dijela rizika od reosiguravatelja za rizik koji je preuzeo od osiguravatelja, odnosno reosiguravatelja. Preuzimanje rizika od reosiguravatelja naziva se još i retrocesija.

Aktivni račun

Aktivni račun (engl. active account) u bankovnom smislu je račun unutar kojeg su isplate i polozi vrlo česti; u investicijskom smislu račun kojim upravlja broker, unutar kojeg su česte kupnje i prodaje.

Aktivni vrijednosni papiri

Aktivni vrijednosni papiri (engl. active stocks, active securities, njem. rege gehandelte Papiere) su vrijednosni papiri za koje postoji vrlo česta ponuda i potražnja, te cijene kojih su lako dostupne investicijskoj javnosti.

Aktivno osiguranje

Aktivno osiguranje (engl. insurance in force, njem. Aktivversicherung, die zur Zeit gültige Versicherung, fr. assurance en cours) je privatno osiguranje pojedinaca za zaštitu interesa na određenoj, postojećoj imovini ili pravima - potraživanja (npr. osiguranja kućanstva i drugi oblici civilnih osiguranja).

Ovo je osiguranje u pravilu ograničeno osiguranom svotom. Suprotnost je pasivno osiguranje.

Aktivno tržište

Aktivno tržište (engl. active market) je živo tržište, tržište kojeg su obilježje brojni poslovi kupoprodaje vrijednosnica, odnosno velike količine kupoprodaja vrijednosnica ili robe. Raspon između ponudbene i zahtijevane cijene na živom tržištu obično je manji od onih na tržištima u mirovanju.

Veliki ulagači skloni su takvom tržištu, budući da njihove trgovine velikim paketima vrijednosnica, općenito, znatno manje utječu na kretanje cijena unutar trgovanja koje je vrlo živo. Živi ili aktivni račun je račun kojim upravlja broker što obavlja česte kupnje ili prodaje.

Živa ili aktivna vrijednosnica je instrument koji se vrlo često kupuje ili prodaje, te čija je kotacija ili odredba vrijednosti u svakom trenutku na raspolaganju javnosti. Također i određeno izdanje vrijednosnica koje nailazi na stalno i vrlo široko tržište, te koje se bez većih napora kupuje i prodaje.

Aktuar

Aktuar (engl. actuary, njem. Aktuar, Versicherungsmathematiker) je osoba specijalizirana za izračun rizika i vjerojatnosti nastanka nekog događaja koja svoja znanja upotrebljava u financijskim i poslovnim problemima, posebno onima koji uključuju neizvjesne buduće događaje.

Primjenjuje aktuarsku matematiku, a posebno teoriju vjerojatnosti i statistike i financijsku matematiku na probleme osiguranja, investicija, financijskog menedžmenta i demografije. Svoje proračune temelji na osiguravateljnoj statistici, a u životnim osiguranjima posebno na aktuarskim tablicama. Naziv potječe od latinske riječi actuarius, a prvi put je zakonski upotrijebljena u Engleskoj 1819. U većini zemalja postoje društva aktuara, u Hrvatskoj pod nazivom Hrvatsko aktuarsko društvo.

Aktuarska matematika

Aktuarska matematika (engl. actuarial mathematics, njem. Versicherungsmathematik, fr. mathčmatiques actuarielles) je najznačajniji dio osiguranja koji matematičkim metodama na temelju računa vjerojatnosti i statistike utvrđuje cjenike osiguranja, potrebne garantne rezerve i druge rezerve u osiguranju, način reosiguravateljnog pokrića, visinu samopridržaja i druge elemente poslovne politike.

Posebno je veliko značenje osiguravateljne matematike u utvrđivanju cjenika i raspodjele udjela u dobiti u svim oblicima životnih i bolesničkih osiguranja, a bitna je i na području ulaganja sredstava. Razvojem računalne tehnologije povećane su mogućnosti razvoja osiguravateljne matematike.

Aktuarska stopa

Aktuarska stopa (fr. taux actuariel) je u Francuskoj naziv za stvarnu cijenu financijskog posla, kod kredita se koristi i naziv efektivna globalna stopa (taux effectif global, krat. TEG).

Akumulacija ili prikupljanje

Akumulacija ili prikupljanje (engl. accumulation, njem. Akkumulation, Anhäufung):

1. u investicijskom, ulagačkom smislu;
a) profiti, dobici, koji se ne razdjeljuju dioničarima kao dividende, već se prenose na račun kapitala (engl. capital account, njem. Kapitalkonto);

b) namjerno, pažljivo kontrolirano prikupljanje paketa (blokova) vrijednosnica, koje ne mora biti popraćeno velikim porastom cijene zbog povećanja potražnje.

Drugim riječima, kupnja velikog broja vrijednosnica na kontrolirani način da bi se izbjeglo znatno povećanje cijene. U slučaju prikupljanja koje se obavlja za račun velikog, institucionalnog investitora, program može trajati tjednima pa i mjesecima;

2. novčana akumulacija - skupljanje kapitala, novčanih sredstava ili dobara radi održanja kontinuiteta proizvodnje ili potrošnje ili pak za njihovo povećanje; stvaranje novčanih pričuva, štednja.

Akumulirana amortizacija

Akumulirana amortizacija (engl. accumulated depreciation, njem. Abschreibung für Abnutzung - AfA) je iznos smanjenja vrijednosti stalne imovine zbog njezina tehničkog ili ekonomskog trošenja. Poznat je i kao ispravak vrijednosti. Stalna se imovina ne troši jednokratnom upotrebom u poslovnom procesu, stoga je uz evidentiranje nabavne vrijednosti stalne imovine potrebno odvojeno prikazivati ispravke vrijednosti i sadašnju vrijednost stalne imovine.

Kad se od nabavne vrijednosti stalne imovine oduzme ispravak vrijednosti, dobije se knjigovodstvena, tj. sadašnja vrijednost stalne imovine.

Vrijednost utroška stalne imovine prikazuje se na kontu ispravka vrijednosti (vrijednost utroška dobije se korištenjem jednog od načina obračuna amortizacije). Ispravak vrijednosti je stavka bilance stanja, a evidentira se na kontrapoziciji od pozicije stalnih sredstava. Početno stanje kao i povećanje ispravka vrijednosti (nakon svakog obračuna amortizacije) knjiže se na potražnoj strani konta.

Akumulirana deprecijacija

Provođenje devalvacije; da česte devalvacije narušavaju ugled zemlje jer održavaju financijsku nestabilnost i izazivaju špekulacije na burzi, da neće nastupiti uravnoteženje platne bilance zbog nedovoljne ekspanzije izvoza, odnosno kontrakcije uvoza, da devalvacija povećava vrijednost dugova u inozemstvu itd.

Posljedica ovakvog rješenja je da ono omogućuje provedbu interesa od sumnjive vrijednosti za zajednicu. Stalna i velika pasiva u platnoj bilanci zemlje produbljuje se, što može dovesti do iscrpljivanja monetarnih rezervi, sloma centralne banke i opće krize u zemlji. Iako deprecijacija u pravilu nastupa kada je porast prosječne produktivnosti niži od porasta svjetske produktivnosti rada, ona može biti i rezultat inflacijske ekonomske politike države, naročito deficitarnog financiranja radi suzbijanja konjunkturnih oscilacija, odnosno radi ubrzavanja privrednog razvoja.

Pri fleksibilnom deviznom tečaju deprecijacija se očituje u padu ovog tečaja na deviznom tržištu, pa se ne javlja potreba usklađivanja stvarne (tržišne) i službene vrijednosti novca.

Akvizicija

Akvizicija (engl. acquisition, njem. Erwerb) je pribavljanje poslova (prikupljanje narudžbi, pretplata, oglasi i dr.) preko posebnih osoba - akvizitera. Akvizicija je dio marketinške funkcije poduzeća orijentirane na proširenje tržišta robe i usluga. Naročito se koristi u gospodarskom oglašavanju, publicističkoj i izdavačkoj djelatnosti.

Za razliku od pravnog zastupnika koji obično ima prava zaključivanja ugovora u ime i za račun poduzeća, akviziter po pravilu samo prikuplja narudžbe na tiskanim narudžbenicama koje popunjene dostavlja poduzeću. To je zapravo vrsta trgovačkih putnika s ograničenim ovlaštenjima. Akviziteri mogu biti i privatne fizičke osobe.

Akvizicija poduzeća

Akvizicija poduzeća (engl. acquisition, njem. Erwerb, Übernahme, fr. acquisition) je poseban oblik poslovne kombinacije, formalno ili neformalno spajanje dviju ili više poslovnih jedinica u jednu. U najširem smislu akvizicija poduzeća označava svako stjecanje druge tvrtke ili značajnijeg udjela u vlasničkoj glavnici druge tvrtke od strane tzv. akviziterske tvrtke bez obzira na to je li to stjecanje ostvareno kupnjom imovine ili vlasničkog udjela akvirirane tvrtke ili pak udruživanjem vlasničkih interesa. Pri tome je svejedno prestaje li akviriranoj tvrtki kontinuitet poslovanja ili ona nastavlja poslovanje pod svojom tvrtkom ali pod kontrolom akviziterske tvrtke.

U užem smislu akvizicija označava stjecanje neke tvrtke od strane druge tvrtke kupnjom njezine cjelokupne imovine ili kupnjom njezine vlasničke glavnice, odnosno većinskog udjela u njenoj vlasničkoj glavnici. Prilikom kupnje cjelokupne imovine akviriranoj tvrtki prestaje kontinuitet poslovanja odnosno ona se legalno likvidira.

U slučaju kupnje cjelokupne vlasničke glavnice akviriranoj tvrtki može također prestati kontinuitet poslovanja. U tom slučaju akvizicija rezultira fuzijom. Ako akviziterska tvrtka ne stekne cjelokupnu vlasničku glavnicu akvirirane tvrtke, akvirirana tvrtka nastavlja s kontinuitetom poslovanja pod kontrolom akviziterske tvrtke. U tom slučaju postoji opasnost od dvostrukog oporezivanja poslovnog rezultata akvirirane i akviziterske tvrtke.

Akvizicija se može izvoditi na temelju ponude za akviziciju upravi tvrtke koja se namjerava preuzeti ili pak direktom javnom ponudom vlasnicima tvrtke koja se namjerava akvirirati odnosno kupnjom redovnih dionica tvrtke koja se namjerava akvirirati na otvorenom tržištu. Kad se ponuda za akviziciju uputi upravi tvrtke koja se namjerava akvirirati, to govori o prijateljskoj akviziciji, a u drugim slučajevima riječ je o neprijateljskoj akviziciji.

Alfa dionice

Alfa dionice su oznaka za dionice najvećih kompanija kojima se najviše trguje, a izlistane su na Londonskoj burzi. Predstavljaju britanski ekvivalent američkim blue-chip dionicama. Kako čine i najveći dio prometa na burzi (do 80%) podliježu i posebno strogom nadzoru trgovanja za razliku od beta, gama i delta dionica koje su zbog niže razine kapitalizacije i burzovnog prometa pod blažim nadzorom.

Alokacija troškova

Alokacije:

1.    direktna metoda, tj. u jednom koraku se troškovi uslužnih odjela razvrstavaju na proizvodne pogone, i

2.    indirektna ili metoda koraka znači najprije (prema dokumentaciji) razvrstavanje troškova uslužnih odjela na ostale uslužne i proizvodne odjele a zatim sve te troškove samo na proizvodne pogone.

Pod terminom alokacija troškova često se misli na apsorpciju troškova koja predstavlja razvrstavanje svih (ukupnih) troškova za nosioce troškova, odnosno učinke (proizvode i/ili usluge).

Alonge

Alonge (njem. Allonge, Erneuerungsshein) je, papir koji se fizički spaja s mjenicom u onom slučaju kada na njezinoj poleđini više nema mjesta za upisivanje indosamenata, a posljednji indosatar je želi dalje indosirati. Alonge neće biti potreban onda kada je posljednji indosament na poleđini mjenice bjanko indosament ili indosament na donositelja, a bit će potreban onda kad je posljednji indosament na poleđini mjenice puni indosament budući se u potonjem slučaju ovlašteni imatelj mjenice legitimira neprekinutim nizom punih indosamenata, a osoba koja se time ne može legitimirati ne uzima se ovlaštenim imateljem mjenice, pa mjenični dužnik neće biti dužan takvoj osobi isplatiti mjeničnu svotu.

Alternativna obveza

Alternativna obveza je obveza kod koje dužnik duguje dvije ili više činidaba, ali čim ispuni jednu od njih, oslobađa se obveze. Alternativna obveza zasniva se, u pravilu, ugovorom, ali može nastati i jednostranim aktom pa i na temelju zakona. Izbor se smatra obavljenim kad strana kojoj pripada pravo izbora izvijesti drugu stranu o onome što je izabrala i od tog trenutka izbor se više ne može mijenjati bez pristanka druge strane. Pravo izbora prestaje i kad je dužnik počeo ispunjavati bilo koju od više činidaba.

Altmanov model

Altmanov model (engl. Altman's model, njem. Altman Modell) je postupak ocjene financijskog zdravlja poduzeća, te se često koristi i za ocjenu njegova boniteta. Razvijen je 1968. godine u SAD-u, a sastoji se od pet poslovnih pokazatelja, ponderiranih i zbrojenih. Zbroj ponderiranih pokazatelja naziva se još i Z-faktor i on omogućuje ukupnu ocjenu poslovanja poduzeća. Velika je prednost Altmanova modela pokušaj izvođenja cjelovite ocjene poslovanja poduzeća - njegova financijskog zdravlja, kreditne sposobnosti i uspješnosti te u jednostavnosti promjene.

Modelu se prigovara nedovoljna teorijska utemeljenost prilikom izbora pokazatelja, tako da postoje i pojedine varijante modela i pondera. Ponderi pojedinih pokazatelja rezultat su empirijskih istraživanja provedenih u SAD-u. Smatra se da se vrijednost Z faktora može kretati u rasponu od -4 do +8. Pri tome ako je vrijednost Z-faktora manja od 1,81, smatra se da je poduzeće u izuzetno nepovoljnoj financijskoj poziciji, odnosno da je kandidat za stečaj. Nalazi li se vrijednost Z-faktora u rasponu od 1,81 do 2,99 riječ je o financijski ugroženom poduzeću (siva zona). Poduzeća kod kojih je vrijednost Z-faktora iznad 2,99 smatraju se financijski zdravim poduzećima. Primjenjuje li se Altmanov model u našim prilikama, treba uvijek imati na umu kako su ponderi i navedene usporedne veličine rezultat istraživanja poduzeća američkog gospodarstva sedamdesetih godina prošlog stoljeća.

AMEX

AMEX (engl. American Stock Exchange, Little Board) je druga po značaju burza vrijednosnim papirima u SAD. Specijalizirala se i u trgovanju opcijama.

Amortizacija

Amortizacija fiksnom stopom svake godine umanjuje knjižnu vrijednost opreme za isti postotak, ali za razliku od literarne amortizacije ne od početne vrijednosti opreme, već od knjižne vrijednosti opreme prethodne godine.

U zemljama u kojima je zakonski bila propisana ova metoda maksimalna fiksna stopa bila je 200% stope otpisa po linearnoj metodi (double declining balance, krat. DDB), a često su korištene i 150% i 175% veće stope. Tako, npr. ako je period amortizacije pet godina, tada je stopa po linearnoj metodi 20% (100x1/5) pa stopa amortizacije po fiksnoj stopi 200% iznosi 40%. U ovom načinu obračuna početna vrijednost opreme se ne umanjuje za otpisnu vrijednost, ali se koristi pri određivanju posljednjeg iznosa amortizacije. Naime ovom metodom se iznos amortizacije asimptotski približava nuli pa je godina u kojoj knjižna vrijednost postane manja od otpisne vrijednosti ujedno završna godina amortizacije.

Još brža amortizacija se postiže kombiniranjem metode fiksne stope i linearne metode pri obračunu metodom fiksne stope u određenoj godini iznos deprecijacije postaje naime veći nego li kada bi se preostala knjižna vrijednost amortizirala linearnom metodom. Upravo ova metoda je osnova za ACRS (engl. accelarated capital recovery method, fr. amortissement degressif), način amortizacije propisan u SAD 1981. godine, i MACRS (engl. modified accelarated capital recovery method), koja je propisana zakonom 1986. godine.

Ove metode pretpostavljaju da se oprema počinje koristiti u polovici prve godine pa je propisano da se amortizacija u prvoj godini umanji za 50% što umanjuje efekte ubrzane amortizacije. U ekonomskim analizama često se koristi i metoda zbroja-broja-godina (sum-of-year-digits).

Amortizacija za pojedinu godinu računa se tako da se kvocijent broja preostalih godina i zbroja broja godina pomnoži razlikom knjižne vrijednosti i otpisne vrijednosti. Zbroj broja godina je zbroj aritmetičkog niza 1, 2,..., n, gdje je n broj godina amortizacije (npr. za n = 8 zbroj-broja-godina je 1+2+3+4+5+6+7+8=36). Metoda zbroja broja godina spada u grupu ubrzanih modela amortizacije, ali ne umanjuje knjižnu vrijednost tako brzo kao MACRS ili DDB modeli.

Amortizacija dugova

Amortizacija dugova (engl. loans amortization, loans redemption, njem. Tilgung Amortisation) je postupak otplate dugova i plaćanja pripadajućih kamata.

Dugovi se amortiziraju prema amortizacijskom planu koji je ugovoren prilikom uspostavljanja kreditnog odnosa. Mogu se amortizirati jednokratno ili višekratno. Pri višekratnoj amortizaciji mogu se kombinirati različiti modeli anuiteta.

Amortizacija obveznica

Amortizacija obveznica (engl. bonds amortization, bonds redemption) je postupak isplate tražbina iz obveznica, dakle otplata glavnice i isplata pripadajućih kamata.

Može se obavljati jednokratnom isplatom glavnice i kamata nakon isteka perioda označenog u obveznici, jednokratnom isplatom glavnice uz periodična (godišnja, a češće polugodišnja ili tromjesečna) plaćanja kamata, te serijskim (višekratnim) isplatama glavnice i pripadajućih kamata u obliku godišnjih, češće polugodišnjih (tromjesečnih) anuiteta.

Amsterdamska burza

Amsterdamska burza (engl. Amsterdam Stock Exchange - ASE) je najstarija burza na svijetu i najveća burza u Europi za opcije, osnovana 1611. godine. To je privatno udruženje koje je u opcijsku burzu preraslo 1876. godine.

Osnivači su, i kotiraju na Burzi, Philips, Royal Dutch, Unilever i AKZO - poduzeća poznata na engleskom i sjevernoameričkom tržištu, koja su utjecala na njezin međunarodni karakter.

Amsterdamska burza tradicionalno je pod međunarodnim utjecajem, koji proizlazi iz relativnog posebno niskog prosječnog odnosa tečaja/dobiti, kao i iz vlastitih dividendnih isplata za dionice poduzeća koja kotiraju na Burzi.

Analitička evidencija

Analitička evidencija (engl. subledger recording), dio je računovodstva i to knjigovodstva kao dijela računovodstva. Još se naziva analitičko knjigovodstvo ili pomoćne knjige.

Analitička evidencija proizišla je iz potrebe korisnika informacija da se neki (i/ili čak svi) sintetički ili osnovni konti glavne knjige vode detaljnije. U tim analitičkim evidencijama vode se stanja i kretanja imovine, obveza i kapitala, prihoda, rashoda, rezultata i elemenata raspoređivanja rezultata za kojim korisnici informacija imaju potrebu detaljnijeg praćenja.

Osnovni sadržaj analitičke evidencije jesu analitička konta. To su raščlanjeni sintetički ili osnovni konti (trocifreni konti), tj. oni su dio sintetičkog konta. Sintetički konto (trocifreni) konto raščlanjuje se prema dekadnom sustavu za analitička konta.

Ako je sintetički konto npr. “materijal u skladištu”, analitička konta mogu biti npr. materijal “A”, materijal “B” i slično. Nastali poslovni događaj bilježi se jednako na sintetičkom i na analitičkom kontu. Suma proknjiženih iznosa na lijevim (dugovnim) i desnim (potražnim) stranama svih analitičkih konta treba odgovarati sumi lijeve (dugovne) i desne (potražne) strane određenog sintetičkog konta raščlanjenog na dotična analitička konta.

Analiza dobavljača

Analiza dobavljača (engl. vendor analysis, njem. Lieferantenanalyse) je procjena izvora opskrbe na temelju kriterija za izbor dobavljača. Biranje dobavljača uključuje uzimanje u obzir mnogo faktora o kojima organizacija treba voditi računa, posebno prigodom nabave osnovnih predmeta, odnosno robe, kao i usluga. Ona tako treba uzeti u obzir cijena, kvalitetu, ugled dobavljača, prošlo iskustvo s dobavljačem, točnost isporuke i uslugu, odnosno servis nakon prodaje, njegovu lokaciju i fleksibilnost.

U tom kontekstu organizacija treba voditi računa i o prihvaćenoj politici zaliha. S obzirom na povećanje broja kriterija za izbor dobavljača u suvremenim uvjetima poslovanja i primjenu suvremenih proizvodnih i poslovnih sustava, dolazi do znatnih promjena glede izbora i odnosa s dobavljačima. Tako se uglavnom njihov broj smanjuje (na nekoliko, ili čak na samo jednoga) i oni umjesto konkurenata postaju suradnici tvrtke, kojima se daje dugoročna slika o potražnji, za koju se očekuje da će biti namirivana njihovom proizvodnjom i distributivnim sustavom. Na taj se način često postižu dugoročni ugovori s pojedinim dobavljačima, uspostavljajući tako potpuno nove odnose međunarodnog povjerenja, otvorenosti i kooperacije.

Analiza doprinosa pokriću fiksnih troškova

Analiza doprinosa pokriću fiksnih troškova (njem. Deckungsbeitragsanalyse) je raščlanjivanje ukupnih troškova na varijabilnu komponentu, ovisno o stupnju korištenja kapaciteta, i fiksnu komponentu, neovisnu o stupnju korištenja kapaciteta, jedan je od preduvjeta upravljanja troškovima i poslovanjem. Menedžment mora raspolagati informacijama o tome koliko neki proizvod pridonosi pokriću fiksnih troškova. Sve dok je prodajna cijena iznad varijabilnih troškova, tj. sve dok se pokriva barem jedan dio fiksnih troškova, govori se o doprinosu pokriću fiksnih troškova.

Razumljivo je da različiti proizvodi imaju različite varijabilne troškove, a uz istu veličinu ukupnih fiksnih troškova, oni imaju različite doprinose pokriću fiksnih troškova. Analiza doprinosa pokrića omogućuje spoznaju o tome koliki je doprinos pokriću fiksnih troškova pojedinog proizvoda, grupe proizvoda, proizvodne linije itd. Informacije o doprinosu pokriću fiksnih troškova čine podlogu za odluke o strukturi proizvodnog programa te za upravljanje uspjehom poslovanja.

Analiza financijskih izvještaja

Analiza financijskih izvještaja (engl. analysis of financial statements), dio poslovne analize, provodi se sa svrhom upoznavanja ekonomske i financijske snage i mogućih perspektiva u položaju poduzeća.

Osnovne su podloge te analize:

a) bilanca kao prikaz imovine i obveza poduzeća na određeni dan,

b) račun dobiti i gubitka kao prikaz prihoda, rashoda i njihove razlike za određeno razdoblje,

c) izvještaj o novčanom toku kao prikaz primitaka, izdataka i njihove razlike za određeno razdoblje,

d) izvještaj o promjenama vlasničke glavnice za određeno razdoblje, te

e) bilješke uz financijska izvješća.

Postupak analize sastoji se od primjene analitičkih pravila i tehnika na financijske izvještaje u namjeri da se kroz njihova mjerenja i međusobne odnose izvedu značajne i korisne informacije za donošenje financijskih odluka. Korisnici tih podataka mogu biti vlasnici, kreditori, revizori, država i dr. Analizom se utvrđuje sadašnje stanje poduzeća, iznose se realni i objektivni podaci o likvidnosti poduzeća, financijskoj stabilnosti, zaduženosti i rentabilnosti, definiraju se uzroci i simptomi financijskih problema u poduzeću. Sa stajališta korisnika razlikujemo eksternu i internu analizu financijskih izvještaja.

Analiza fluktuacije

Analiza fluktuacije (engl. turnover analysis, njem. Fluktuationsanalyse) pokušava utvrditi zbog čega zaposleni napuštaju poduzeće, a provodi se u okviru procjene budućih potreba za zaposlenima. Vrlo je važna jer velika fluktuacija izaziva dodatne visoke troškove i upozorava na nezadovoljstvo zaposlenih stanjem u poduzeću. Uvriježena su dva oblika analize fluktuacije: kvalitativna i kvantitativna analiza.

1.    Kvalitativna analiza fluktuacije ispituje strukturalne razloge i osobne motive za promjenu radnog mjesta zaposlenih, provodi se pomoću tzv. izlaznog intervjua, a ima za cilj utvrditi mjere za smanjenje fluktuacije.

2.    Kvantitativna analiza fluktuacije razlučuje broj odlazaka po određenim grupacijama kao što su cijelo poduzeće, pojedini dijelovi poduzeća, funkcijska područja, određena zanimanja, spol, ugovorni status, kao i usporedba s prošlim proračunskim razdobljem ili s drugim poduzećima.

Uz određene grupacije treba razlučivati i različite razloge fluktuacije kao što su smrt, bolest, otkazi, selidbe itd. Stopa fluktuacije je postotni odnos broja otišlih iz poduzeća i ukupnog broja prosječno zaposlenih za određeno razdoblje. Izračunavanje stope fluktuacije nije unificirano pa stoga, prilikom usporedbe dviju stopa, treba voditi računa o načinu formiranja veličine koje se uzimaju u formulu i razdoblju za koje se stopa fluktuacije izračunava.

Analiza izvedivosti

Analiza izvedivosti (engl. feasibility study, njem. Realisationsanalyse) je analiza ostvarivosti za korisnu realizaciju nekog programa ili projekta, njegove investicijske rentabilnosti i profitabilnosti.

Po svom sadržaju objedinjuje sadržaj detaljnog razvojnog poslovnog plana, projektnog zadatka i investicijskog programa, odnosno financijske analize o podobnosti turisti?kog projekta ili programa za realizaciju i njegovu isplativost.

Analiza kritičnih pitanja

Analiza kritičnih pitanja (engl. critical question analysis) je sredstvo strategijskog razvoja koje zahtijeva nalaženje odgovora na četiri ključna pitanja vezana uz budući strategijski razvoj:

a) Što su svrhe i ciljevi organizacije?
b) Kakva je sadašnja pozicija i situacije organizacije?
c) U kakvoj vrsti okoline organizacija sada djeluje?
d) Što treba napraviti da bi uspješnije ostvarivala organizacijske ciljeve u budućnosti?

Analiza novčanog toka

Analiza novčanog toka (engl. cash flow analysis, njem. Cash-flow-Analyse, Finanzflussanalyse) je postupak analiziranja promjena u financijskom položaju poduzeća. Izvješća sastavljena na temelju računovodstvene konvencije zasnivaju se na obračunskim, računovodstvenim kategorijama pa ne mogu pružiti dovoljno informacija o tokovima sredstava.

Analiza novčanog toka prikazuje tokove novčanih sredstava kroz izvještajno razdoblje. Postupak obuhvaća analizu novčanih primitaka (zadržani dobitak i nenovčani troškovi, povećanje dugoročnih dugova, vlasničke glavnice i tekućih obveza te smanjenje fiksne i nenovčane tekuće imovine) i novčanih izdataka (isplata dividendi, smanjenje dugoročnih dugova, vlasničke glavnice, tekućih obveza te povećanje fiksne i nenovčane tekuće imovine). Moderna financijska analiza usmjerena je na uočavanje novčanih tokova kao realnih i ključnih kategorija za donošenje financijskih odluka. Metodološki je usklađena s planiranjem novčanog toka, pruža vrlo vrijedne informacije o odstupanjima u primicima, izdacima i njihovoj razlici. Izuzetno je važna za analizu i upravljanje likvidnošću poslovanja i preduvjet je upravljanja novčanim tokom.

Analiza rizika

Analiza rizika (engl. risk analysis, njem. Risikoanalyse) je sustavna analiza stupnja rizika vezanog uz ulaganje kapitala. Njom se procjenjuje distribucija vjerojatnosti za svaki faktor koji utječe na investicijski projekt i stimuliraju moguće kombinacije vrijednosti svakog faktora kako bi se odredio raspon mogućih ishoda i vjerojatnost njihova događanja. Rizik izražava varijabilnost očekivanog budućeg povrata na investirani kapital i stoga se u njegovu utvrđivanju koriste statističke tehnike vjerojatnosti kao pomoć pri donošenju pravih odluka kojima bi se rizik predvidio i smanjio.

Analiza točke pokrića

Analiza točke pokrića (engl. break-even analysis, njem. Deckungsrechnung) je instrument planiranja i kontrole uspjeha kojim se utvrđuje prag dobitka, odnosno točka pokrića poslovanja. U osnovnom modelu se linearnoj promjeni prihoda nekog proizvoda suprotstavljaju linearni troškovi, i to ovisno o količini proizvodnje. Kod malih količina proizvodnje nekog proizvoda ukupni troškovi mogu premašivati njegov ukupan promet, i to zbog pojave fiksnih troškova.

Kritična količina proizvodnje i prodaje kod koje dolazi do izjednačavanja kumuliranih prihoda i troškova naziva se točkom pokrića ili pragom dobitka. Ovakav jednostavni model analize točke pokrića za jedan proizvod te za konstantne prodajne cijene i konstantne varijabilne jedinične troškove može se proširivati u različite smjerove za više proizvoda, za nelinearne proizvodne i troškovne funkcije itd. Također postoje dinamička i stohastička analiza točke pokrića.

Analiza trenda

Analiza trenda (engl. trend analysis, njem. Trendanalyse) je način predviđanja kroz ekstrapolaciju trendova iz prethodnog razdoblja u budućnost. Trend predočuje dugoročnu tendenciju razvoja kretanja nekih varijabli ili njihovih povezanosti (kovarijacija) u određenom vremenu.

Kvalitetno predviđanje pomoću analize trenda zahtijeva:

1.    utvrđivanje nekog pokazatelja poslovne aktivnosti koji najbolje izražava njezino kretanje u dužem razdoblju;
2.    postojanje visoke i konzistentne povezanosti između izabranog pokazatelja poslovanja i varijable koja se predviđa (primjerice, broja zaposlenih);
3.    utvrđivanje dovoljno dugog razdoblja praćenja povezanosti odabranih varijabli u prošlosti kako bi se predvidio njihov trend kretanja u budućnosti (dobar izbor i određenje funkcije vremena);

4.    visoka stručnost i stabilnost uvjeta i povezanost varijabli u prethodnom (prošlom) i predviđenom (budućem) razdoblju.

Primarno je sredstvo analize trenda regresijska analiza koja predviđa jednu, zavisnu, varijablu u odnosu na jednu ili više nezavisnih varijabli.

Anatocizam

Anatocizam (engl. anatocism, njem. Zinsezins) je zaračunavanje i naplaćivanje kamate na kamatu. Naziv potječe iz starogrčkog prava te je preko rimskog i pandektnog prava preuzet u suvremene pravne sustave. Anatocizam je vrlo često značio lihvarstvo i dovodio do prezaduženosti dužnika, tako da je bio zabranjen još u rimskom pravu. U našem obveznom pravu također je zabranjen, s tim da je zakonom moguće ustanoviti iznimke. Zabrana anatocizma u praksi se često izigrava ugovaranjem i zaračunavanjem raznih provizija, troškova i sl.

Anormalni rizik

Anormalni rizik (engl. abnormal risk, njem. anomales Risiko, fr. risque anormal) je rizik s nepovoljnijim svojstvima u odnosu na prosječan rizik.
U osiguranju osoba upotrebljava se za osobe koje zbog bolesti, invalidnosti ili tjelesne težine veće od uobičajene predstavljaju veći rizik u pogledu smrtnosti ili sklonosti nesretnom slučaju.

Anticipativni obračun kamata

Anticipativni obračun kamata je način obračuna kamata u kojem se one obračunavaju početkom termina od konačne vrijednosti glavnice. Uz jednaku glavnicu, stopu i broj dana efektivna stopa će kod anticipativnog obračuna kamata biti veća, nepovoljnija za dužnika, nego li kod dekurzivnog obračuna kamata.

Antidampinški zakoni

Antidampinški zakoni (engl. antidamping laws, njem. Antidampinggesetze). Damping kao cjenovna strategija prodaje proizvoda na inozemnim tržištima ispod troškova proizvodnje ili ispod cijene koja vrijedi za potrošača u zemlji porijekla, nerijetko se javlja kao problem kako za razvijene, tako i za zemlje u razvoju. Zbog toga vlade mnogih zemalja često donose zakone protiv dampinga da bi zaštitile domaću industriju.

Primjena dampinga s teoretskog se stajališta ne može u potpunosti osporiti. Naime, svaka bi poslovna aktivnost trebala slobodno primijeniti bilo koju cijenu za koju smatra da bi dugoročno bila korisna. Prema tome, na različitim tržištima mogu biti primijenjene različite cijene, temeljene na potrošnji i konkurenciji. Protuargument je da su cjenovne razlike striktno usmjerene na slabljenje konkurencije i da će kao takve dugoročno pogoditi sve sudionike na tržištu određenog proizvoda. Naročito u međunarodnom poslovanju damping sprečava uredan razvoj domaće industrije.

Promatrano s tog stajališta, napadi na tržišne suparnike dampingom destruktivan i beskrupulozan način osiguranja položaja na tržištu, te iz tog razloga zemlje uvode antidampinške zakone. U razdoblju 70-ih i 80-ih godina antidampinški zakoni često doživljavaju praktično ostvarenje u SAD. Npr. 1976. godine ustanovljeno je da čak 23 od 28 stranih proizvođača automobila na američkom tržištu primjenjuje dampinšku strategiju. Za dampinške su cijene na tom tržištu optuženi i japanski proizvođači televizora, te poduzeća za proizvodnju čelika.

Vlade europskih zemalja također su uvele primjenu antidampinških propisa na uvoz čelika i drugih proizvoda koji se uvoze po niskim cijenama. Poslovni subjekti koji obavljaju međunarodne transakcije moraju voditi računa o činjenici da postojanje antidampinških zakona ograničava slobodu u ustanovljavanju cijena čak i u slučaju prekapacitarnosti ili zastoja industrije. Prednost koju antidampinški zakoni pružaju nekom poduzeću jest zaštita od nelojalne konkurencije.

Antiinflacijska politika

Troškovna inflacija i na njoj temeljena inercijska inflacija (inflacijska očekivanja) suzbija se mjerama heterodoksnog programa: uvođenje sidra (zamrznut ili utvrđen rast) za plaće, cijene, neke monetarne agregate i devizni tečaj. Ortodoksni antiinflacijski program u određenom razdoblju izaziva neizbježne recesijske posljedice. Borba protiv inflacije obično rezultira smanjenjem proizvodnje, zaposlenosti i potrošnje. Zbog toga se sve više primjenjuje politika dohodaka - kontrola plaća i cijena, dobrovoljne smjernice, porezna politika i strategija jačanja tržišta.

Antimonopolni zakoni

Američki antimonopolni zakoni, za razliku od onih u EU, vrijede ekstrateritorijalno, tj. primjenjuju se na američka poduzeća u njihovim transakcijama na domaćem i međunarodnom tržištu. Također, od europskih se razlikuju i po tzv. "per se” konceptu; određene se aktivnosti, kao npr. fiksiranje cijena, smatraju ilegalnim "per se”, a to znači da su ilegalne čak i kad od njih nema štete ili povreda. Dugotrajna tradicija provođenja antimonopolnih zakona imala je značajan utjecaj na poslovne operacije američkih međunarodnih poduzeća, kao i na međunarodna poduzeća stranog porijekla koja posluju na američkom tržištu.

Zemlje Europske unije postaju sve aktivnije u primjeni antimonopolnih zakona (njemački su najoštriji nakon američkih). Iako svaka od zemalja članica ima neke antimonopolne zakone, Common Market Commision - Zajednička tržišna komisija, čije se funkcije ponekad protežu na razinu vladinih, provodi odredbe ovih zakona na europskoj razini. U skladu sa sporazumom zemalja članica, poduzećima nije dopuštena zloupotreba dominantnog položaja na tržištu, bilo da se radi o čitavom teritoriju EU, odnosno o njegovu znatnom dijelu.

Najviše povreda načinjeno je u području cijena i distribucije, a nekoliko je velikih europskih međunarodnih poduzeća osuđeno zbog fuzioniranja. Neki od najpoznatijih antimonopolnih zakona jesu: Sherman Act (1890), Clayton Act (1914), Federal Trade Commission (FTC) Act (1914), Robinson Patman Act (1936), Miller-Tydings Act (1937), Whecler-Lea Amendment (1938), Lonham Trademark Act (1946), Cellerr-Kefaurer Antimerger Act (1950).

Anuitet

Anuitet je iznos kojim se otplaćuje kredit ili zajam u određenom vremenskom razdoblju. Anuitet predstavlja utvrđeni iznos koji se otplaćuje postupno prema amortizacijskom planu. U anuitet je uključen i dio duga i pripadajuće kamate, a određuje se tako da po dospijeću dug bude u potpunosti isplaćen.

Anuitetna metoda

Anuitetna metoda (engl. annuity method, njem. Annuitätsmethode) je metoda ispitivanja financijske efikasnosti investicijskih opcija kojom se svi iznosi primitaka i izdataka svode na prosječnu godišnju razinu preko anuitetnog faktora (anuitetni faktor, koji čini recipročnu vrijednost diskontnog faktora jednakih periodičnih iznosa, izračunat je u financijskim tablicama za različite diskontne stope i određena razdoblja). Po anuitetnoj metodi svi se iznosi novčanih primitaka i tekućih novčanih izdataka, te inicijalnih investicijskih ulaganja najprije svode na vrijeme početka efektuiranja određene investicijske opcije.

Da bi se to postiglo, na iznose novčanih primitaka i izdataka primjenjuje se tehnika diskontiranja, a na inicijalna ulaganja primjenjuje se ukamaćivanje. Iznosi diskontiranih novčanih primitaka, novčanih izdataka i ukamaćenih inicijalnih ulaganja zbrajaju se. Dobiveni se zbroj korištenjem anuitetnog faktora svodi na prosječni godišnji iznos. Prema ovoj metodi investicijska je mogućnost efikasna ako su prosječni godišnji anuiteti primitaka veći ili jednaki prosječnim godišnjim anuitetima novčanih izdataka kojima je dodan prosječni godišnji iznos inicijalnih ulaganja. Ovo je varijanta metode čiste sadašnje vrijednosti. Nije prikladna za rangiranje investicijskih opcija koje imaju različit vijek efektuiranja jer su iznosi anuiteta međusobno vremenski neusporedivi.

Aprecijacija

Aprecijacija je pojam kojim se označava porast vrijednosti novca. Obično se izražava kao intervalutarna vrijednost što znači da se aprecijacija jedne valute istovremeno odražava i kao deprecijacija druge valute.

Apsorpcijska moć tržišta

Apsorpcijska moć tržišta (engl. absortive capacity of market, market potential, njem. Marktabschöpfung, Marktabsorption) je moć ili sposobnost nekog tržišta da u određenom vremenu potroši određenu količinu nekog proizvoda ili usluge. Radi se o količini robe koju tržište može konzumirati, što u najvećoj mjeri zavisi od potražnje na tržištu.

Kako je potražnja, u osnovi, sastavljena od dva bitna elementa - kupovne moći i potrebe, to se može konstatirati da ta dva elementa prioritetno određuju apsorpcijsku moć ili sposobnost tržišta. Preduvjet da se utvrdi apsorpcijska moć pojedinih tržišta je marketinška aktivnost istraživanja tržišta. Globalno, možemo promatrati apsorpcijsku moć nacionalnih tržišta pomoću nekih općih pokazatelja (društveni proizvod neke zemlje, per capita dohodak). Na taj način možemo doći do približnih rezultata, ali ne i sasvim točnih i primjenjivih za marketinški nastup.

Uz apsorpcijsku moć nacionalnih tržišta postoje i regionalne različitosti, što zahtijeva suptilnija istraživanja. Od poznavanja, odnosno rezultata istraživanja apsorpcijske moći nekog tržišta zavisi i cjelokupna marketinška strategija, posebno u području distribucije, cijena i promocije.

Istraživanjem ovog fenomena bave se specijalizirane institucije (kod nas npr. CE-MA Zagreb, u Italiji Nacionalni institut za produktivnost, u SAD je poznata metoda "index Thompson” agencije J. W. Thompson itd.).

Apstraktna potražnja

Apstraktna potražnja (engl. abstract demand, njem. die abstrakte Nachfrage) je potražnja na osnovi misaonog izlučivanja, izdvajanja; iskazuje se modelom potražnje, tj. zamišljenom potražnjom na osnovi niza predodžbi što nastaju u svijesti potrošača o mogućem zadovoljenju neke potrebe - željenog proizvoda ili usluge.

Model apstraktne potražnje zasniva se na postupku u kojem se u mislima, primjenom različitih razina apstrakcije, grupiraju i kategoriziraju bitne karakteristike i očekivana svojstva nekog proizvoda ili usluge, a namjerno se odvajaju nebitni elementi za zadovoljenje određene potrebe. Na taj način je apstraktna potražnja dio spoznajnog procesa koji dovodi do latentne/potencijalne, a potom i do efektivne/stvarne potražnje.

Iako se ne može precizno mjeriti, utvrditi ili pak primijeniti (bez prevođenja u stvarnu potražnju), apstraktna potražnja ipak i poticajno djeluje na inovaciju proizvoda i usluga te joj tržitelji, primjenom brojnih tehnika istraživanja i ispitivanja želja potrošača, pridaju dužnu pažnju.

Arbitraža

Arbitraža predstavlja ostvarivanje dobiti, odnosno profitiranje na temelju trgovanja istim vrijednosnicama, valutama ili robom unutar dvaju ili više tržišta. Pretpostavka prosudbe je postojanje nepravilnosti (anomalija). Na temelju uočavanja razlika u cijeni dva predmeta trgovine, unutar dva ili više tržišta, arbitražer kupuje npr. valutu na jednom tržištu, i prodaje je na drugom. Uobičajeno je da robu prodaje skuplje nego što ju je platio.

Arbitraža, burzovna

Arbitraža, burzovna (engl. arbitrage, njem. Börsenarbitrage, Wertpapierarbitrage, Devisenarbitrage) je ostvarivanje dobiti na razlici kamata, tečajeva ili cijena na različitim burzama (na dvije ili više). To su specifične transakcije na burzama. Naročito su raširene intervalutarne transakcije. No, u konačnici, i te transakcije, vezano uz ponudu i potražnju, utječu na stabilizaciju i ujednačavanje cijena na burzama.

Arbitražna teorija procjene

Arbitražna teorija procjene (engl. arbitrage pricing theory - APT) je model vrednovanja vrijednosnog papira. Za razliku od CAPM koji sistemski rizik ocjenjuje samo jednim parametrom beta koeficijentom, APT raščlanjuje rizik na više komponenti. Kako se u pripremi modela može koristiti i faktorska analiza komponente se nazivaju i faktorima.

Richard Roll je 1977. upozorio na slabu točku CAPM modela, a to je određivanje tržišnog portfelja. Promjenom ocjene tržnog portfelja, npr. sa S&P 500 na Wilshirelist koja sadrži 5000 dionica, može se znatno promijeniti očekivani prinos dionice.

APT model je razvio Stephen Ross čija su istraživanja pokazala da vrijednost dionica ovisi o sljedeće četiri varijable (regresija): inflaciji, industrijskoj proizvodnji, sklonosti investitora rizika i kamatne stope. Očekivani prihod dionice proporcionalan je osjetljivosti dionice na svaku varijablu u modelu.

CAPM je specijalni slučaj APT modela u slučaju kada APT model sadrži samo jednu varijablu osjetljivost dionice na kretanje tržišnog portfelja. Premda su neka istraživanja pokazala da APT model bolje pretkazuje prihod dionica, određivanje komponenti modela i kompleksnost matematičkih postupaka su uzrok da se i dalje najčešće koristi CAPM ili klasična Markowitzeva portfeljna analiza.

Argument kupnje

Argument kupnje (engl. buying argument, njem. Kaufentscheidungsfaktor) je činjenica, tvrdnja i stav o proizvodu ili usluzi kojeg kupac valorizira prilikom odlučivanja o kupnji. Najčešći argumenti kupnje su prednosti proizvoda (product benefits) sa stanovišta kupca (namjena proizvoda, funkcije, trajnost, servisi, postkupovne usluge i sl.). Među njima, cijena proizvoda i uvjeti plaćanja, odnosno kupovine (krediti i sl.) najčešći su argument.

Argumenti kupnje mogu biti racionalni (ekonomski, tehnički, tehnološki), emotivni (osjećaji, samopouzdanje, vlastita percepcija) i socijalni (statusni simboli, pripadnost grupi). Prikazivanje argumenata kupnje sastavni je dio tehnika i vještina prodavanja i pregovaranja, dionice prezentacije i demonstracije proizvoda. Osnovni cilj ovih tehnika je "uvući” kupca u proizvod, kupcu omogućiti da sam iskuša proizvod, da ga primi, u njega sjedne, njim rukuje. Dobar proizvod, naime, najbolji je argument kupnje.

U procesu kupovine proizvod mijenja vlasnika na dva načina: ekonomski i psihološki; proizvod ekonomski postaje vlasništvom kupca kada ga on plati, kada za njega prodavaču da financijsku protuvrijednost. Psihološki, proizvod promijeni vlasnika kada ga kupac doživi kao svog, kada ga "osjeti”. Argumenti kupnje u tom procesu igraju ključnu ulogu. Nasuprot argumentima kupnje stoje protukupovni argumenti, koje možemo označiti i kao "percepciju rizika”. Kupac u donošenju odluke o kupnji, kao dijelu svog ponašanja (consumer behavior) svjesno i nesvjesno "važe” argumente kupnje i argumente protiv kupnje.

ARR

ARR (akr. od engl. accounting rate of return) je metoda procjene vrijednosti dionica na temelju knjigovodstvenih podataka na takav način da se predviđeni budući dobici stavljaju u omjer sa stopom povrata koju očekuju ulagači.

Asignacija

Asignacija (engl. assignment, njem. Abtretung):

1.    transfer prava,

2.    dokument kojim se transferira pravo.

Pravo transfera može biti interes na osiguranom predmetu, prava i obveze iz ugovora o osiguranju i obveza za premiju osiguranja.

Asignacija u stečaju

Asignacija u stečaju (engl. assignment in bankruptcy, njem. Übertragung, Zession, fr. transfert, cession) je voluntaristička metoda likvidacije poduzeća.
Asignacija se provodi tako što vjerovnici preuzimaju imovinu poduzeća u krizi. Njome se namiruju potraživanja vjerovnika poduzeća u likvidaciji bez prodaje njegove imovine. Provodi se mimo legalnog postupka likvidacije tako da iziskuje manje troškove likvidacije. Može je inicirati dužnik ili njegovi vjerovnici.

Asignati

Asignati je papirni novac u Francuskoj u doba revolucije kojemu su kao pokriće služila zaplijenjena feudalna i crkvena dobra; bili su glavni instrument financiranja države. Izdavani kao državne obveznice na koje se plaćalo 5% kamata, pretvorili su se 1792. u zakonsko sredstvo plaćanja i zamijenili dotadašnju valutu na osnovi plemenitih metala.

Emitiranje velike količine asignata dovelo je do naglog porasta cijena robe i do pada tečaja asignata; vrijednost im je 1796. pala na trećinu. Postali su simbol za prvu hiperinflaciju u povijesti Zapadne Europe.

At Best

Nalog klijenta brokeru da proda vrijednosni papir ili robu po optimalnoj cijeni. Ako klijent kupuje onda je to po najmanjoj cijeni, a ako prodaje onda je to po najvišoj cijeni. Ovi nalozi se izvršavaju ili trenutno ili u prvoj mogućoj prilici.

At Limit

At Limit je nalog klijenta brokeru da proda ili kupi vrijednosni papir ili robu po zadanoj cijeni. Ako je riječ o kupnji onda se specificira najviša kupovna cijena, a ako je riječ o prodaji onda se navodi minimalna prodajna cijena. Uz ovaj tip naloga obvezna je specifikacija i rok u kojem vrijede zadani limiti. Rok može biti zatvoren tj. definiran po broju dana važenja ili otvoren što znači da vrijedi do opoziva.

At or better

At or better je burzovni izraz koji znači:

1.    kod kupnje vrijednosnih papira - kupi po najvišoj cijeni danoj u nalogu ili po nižoj;
2.    kod prodaje vrijednosnih papira - prodaj po cijeni određenoj u nalogu ili po višoj cijeni.

Atenska burza

Atenska burza (engl. Athens Stock Exchange - ASE) je glavna grčka burza vrijednosnih papira, osnovana 1876, transformirana 1995. u društvo s ograničenom odgovornošću pod nadzorom ministarstva gospodarstva.

Koristi automatizirani sustav trgovanja (XTS). Burzom upravlja Odbor direktora od 9 članova.

Atomiziranost tržišta

Atomiziranost tržišta (engl. atomized market, njem. die atomistische Konkurrenz), naziv za tržište razvijene strukture i u pogledu ponude i u pogledu potražnje. Pri takvom odnosu, dakle, pod pritiskom velikog broja subjekata potražnje i velikog broja subjekata ponude, oblikuje se tržišna cijena za robu na koju ne utječe pojedini potraživalac ni ponuđač. Oni su prisiljeni prilagoditi svoje ponašanje tržišnoj situaciji.

Aukcija

Aukcija (engl. auction, njem. Auktion, Versteigerung) je postupak formiranja cijene u toku kojega se mogući kupci nadmeću cijenom koju su spremni ponuditi za traženu stvar. Pobjeđuje onaj kupac koji ponudi najviše, te on ima pravo kupiti željenu količinu po ponuđenoj cijeni.

Aukcije se održavaju u mnogo različitih oblika: od najjednostavnijih kakvi su česti na sajmovima, na kojima kupci izvikuju cijenu za prikazani komad robe, do najsloženijih, tzv. kontinuiranih aukcija. Na takvim aukcijama se proces nadmetanja odvija neprekidno za sve vrste robe koja se nudi na prodaju, i to dvostrano. To znači da cijene istovremeno mijenjaju i kupci i nudioci. Primjer takvih aukcija su burze kapitala i robne burze.

Aukcija je najprecizniji postupak određivanja cijene, budući da se svaka ponuđena roba prodaje po najvišoj cijeni koju trenutno može postići na tržištu. Loša strana aukcije je ta što na tržištu može sudjelovati relativno malo sudionika, te vrlo visoka cijena transakcije. Stoga se aukcijsko (otvoreno) tržište primjenjuje onda kada se posluje s velikim količinama robe, uz relativno mali broj transakcija, ili kad je riječ o robi čiji vlasnici žele u svakom trenutku znati po kojoj se najvišoj cijeni mogu prodati ili kupiti (npr. dionice).

Aukcijska tržišta, za razliku od tržišta na kojem se poslovi sklapaju neposrednim dogovorom, trebaju mnogo strožu kontrolu, što uvjetuje da su takva tržišta često institucionalno i prostorno vrlo jasno određena. To stvara dopunske troškove trgovanja, pa se formiranje takvih tržišta isplati samo kada se kontinuirano trguje velikim vrijednostima, tako da se sudionicima isplati snositi troškove tržišta kako bi postigli najbolju cijenu.

Aukcijsko tržište

Aukcijsko tržište (engl. auction market, njem. Auktionsmarkt) je mjesto gdje se obavlja kupnja, odnosno prodaja robe na taj način da se nadmetanjem postiže najviša cijena. To nadmetanje može početi od najniže ili pak od najviše cijene. Aukcijska kupnja, odnosno prodaja odvija se preko aukcijskog posrednika koji je, u pravilu, odličan poznavalac robe koju prodaje (u različitim zemljama različito se naziva: auction broker, selling broker, Auktion Makler, Verkaufs Makler itd.).

Razlikujemo aukcije na malo (prodaju se pojedinačni predmeti, uglavnom antikviteti, umjetnički predmeti, različite vrijedne zbirke, stare knjige, dragocjenosti i sl.), aukcije na veliko (npr. aukcije žitarica u velikim svjetskim lukama) te međunarodne aukcije. U užem smislu aukcijsko tržište je tržište vrijednosnih papira i deviza gdje se kupnja ili prodaja odvija preko brokera ili agenata na burzi. Na tom tržištu može postojati u pravilu jedan prodavalac i mnogo potencijalnih kupaca, ali i drugi različiti oblici i odnosi.

Australijska burza

Australijska burza (engl. Australian Stock Exchange - ASX) je nacionalna burza vrijednosnih papira sa sjedištem u Sydneyju, uspostavljena 1987. objedinjavanjem šest burzovnih mjesta: Adelaide, Brisbane, Hobart, Melbourne, Perth i Sydney, koja su povezana automatiziranim sustavom trgovanja (SEATS). Od 1993. koristi kompjutorizirani sustav trgovanja (FAST).

Autobanka

Autobanka (engl. drive-in counter, njem. Autobank) je bankovni šalter (poslovnica) u kojem je omogućen pristup i posluživanje mušterija bez da one izlaze iz svojih automobila.

Automatsko plaćanje

Automatsko plaćanje (engl. automatic transfer) je poseban aranžman banke s klijentima (poduzećima ili fizičkim osobama) koji imaju račun kod banke da za određene namjene i u rokovima dospijeća s tog računa obave plaćanja bez pojedinačnih naloga vlasnika računa. O izvršenim plaćanjima banka redovito obavještava vlasnika računa.

Autorizirane dionice

Autorizirane dionice (engl. authorized stocks, njem. autorisiertes (Aktien) kapital) ili odobrene dionice je maksimalan broj dionica koje se mogu emitirati pod uvjetima ugovora o inkorporiranju.

Ako korporacija (dioničko poduzeće) želi izvršiti dodatnu emisiju dionica, mora se izmijeniti taj član ugovora. Broj autoriziranih dionica iskazuje se u poslovnim knjigama jer predstavlja potencijalnu emisiju oslobođenu od administrativne procedure njihova odobravanja.

Autorizirane obveznice

Autorizirane obveznice (engl. authorized bonds) je maksimalan broj obveznica koje poduzeće može emitirati u skladu s uvjetima utvrđenim ugovorom ili zakonom. Autorizirane obveznice iskazuju se u poslovnim knjigama te predstavljaju potencijalnu emisiju.

Autorsko djelo

Autorsko djelo (engl. author's work, njem. Autorschaft, Urheberwerk) je originalna intelektualna tvorevina koju je izradila određena osoba. Sastoji se od ideje koja je konkretizirana u određenom obliku na području književnosti, znanosti, umjetnosti i drugih područja stvaralaštva. Autorskim djelom smatraju se pisana djela, govorna djela, dramska i dramsko-glazbena djela, glazbena djela, djela s područja slikarstva, kiparstva, arhitekture, fotografska djela itd.

Autorsko pravo

Autorsko pravo (engl. copyright, njem. Autorenrecht, Urheberrecht) je skup pravnih normi koje uređuju odnose u vezi sa stvaranjem književnih, znanstvenih i umjetničkih djela svih vrsta. Postupanje s navedenim djelima zadire u područje osobnih interesa autora i društvene zajednice, pa autorsko pravo mora uskladiti autorove interese s interesima zajednice. Autorsko pravo obuhvaća autorova imovinska i moralna prava. Imovinska prava sastoje s u iskorištavanju autorskog djela, kao što su objavljivanje, reproduciranje, umnožavanje, prikazivanje, izvođenje i sl.

Za svako iskorištavanje u pravilu autora pripada naknada za njegova života i određeno vrijeme poslije smrti njegovim srodnicima. Moralna prava čine autorovo pravo da bude priznat i označivan tvorcem djela, s posebnim pravom da traži zabranu svake izmjene djela. Postoje u svijetu dva temeljna sustava civilnopravne zaštite: kontinentalni i anglo-američki. Na međunarodnom planu postoji više svjetskih unifikacija autorskog prava, a kao prva međunarodna konvencija za zaštitu intelektualnog stvaralaštva poznata je Bernska konvencija za zaštitu književnih i umjetničkih djela iz 1886., s kasnijim izmjenama i dopunama.

Aval

Aval (njem. Aval) je naziv koji se u mjeničnom pravu rabi kao sinonim za neprikriveno mjenično jamstvo, tj. jamstvo kojim mjenični jamac (avalist) jamči za ispunjenje mjenične obveze nekoga od mjeničnih dužnika. U pogledu osobnih svojstava prospektivnog avalista, vrijede opća pravila o mjenično-pravnoj sposobnosti, a avalist podjednako može biti i neki od potpisnika mjenice i treća osoba.

Aval se može dati za čitavu mjeničnu svotu ili samo za određeni dio te svote, i to za obvezu bilo kojeg mjeničnog obveznika. Ako iz avala nije vidljivo za čiju obvezu je dat, uzet će se da je dat za obvezu trasanta. Avalist odgovara za ispunjenje obveze solidarno s osobom za čiju obvezu je aval dao, a njegova obveza je valjana i u slučaju ako bi obveza za koju je aval dan bila ništava, osim u slučaju kada je ta obveza ništava iz formalnih razloga. Samo u posljednjem slučaju ništava je i obveza avalista.

Aval se daje avalistovim potpisivanjem mjenice ili alonža na bilo kojem mjestu, ali uz naznaku "per aval”, "kao jamac”, "kao poruk” ili drugim izrazom istog značenja. Istodobno, svaki potpis na licu mjenice - osim potpisa trasanta i trasata - uzima se kao aval. Avalist koji isplati mjenicu samom isplatom stječe prava iz mjenice prema onome za koga je dao aval, kao i prema onima koji toj osobi odgovaraju (pravo na regres). Od avala, neprikrivenog mjeničnog jamstva, valja razlikovati žiro, tj. prikriveno mjenično jamstvo.

Avalni kredit

Avalni kredit je oblik kratkoročnog kredita kojim banka osigurava tražiocu davanje avala na njegove mjenične obveze do ugovorenog avalnog limita. Takvoj mjenici podiže se vrijednost, jer lakše cirkulira u prometu i lakše se eskontira. U međunarodnoj razmjeni je česta i banke je uz pokriće i proviziju daju svojim komitentima uvoznicima pri kupnji robe na kredit. U takvim slučajevima se na mjenici koju izvoznik trasira na uvoznika, a uvoznik akceptira, bankovnim avalom utvrđuje uvoznikov akcept i omogućuje izvozniku da dođe do prvoklasne mjenice.

Avans

Avans (engl. advance payment, njem. Anzahlung, Vorschuss) ili predujam, novčana svota koja pri sklapanju ugovora ili u tijeku njegova ispunjenja jedna ugovorna strana daje na račun ispunjenja obveze (solutio), još prije nego što je tražbina dospjela. Prema tome, avans nije konačno ispunjenje ugovorne obveze davaoca avansa, pa ni djelomično ni bezuvjetno plaćanje ugovorene cijene ili druge vrste naknade, jer se ona daje po ispunjenju ugovorene radnje primatelja avansa, a sve pod općim uvjetom da je ugovor uredno ispunjen.

Avans se daje u svrhu ispunjenja ugovora, jer se na taj način olakšava, a ponekad upravo i omogućuje ispunjenje, osobito ugovora o djelu i, još više, ugovora o građenju. Avans se, u pravilu, daje u novcu; on prelazi u vlasništvo svoga primatelja, s time da se nakon ispunjenja ugovora uračunava u ispunjenje obveze davaoca avansa.

AVCO - prosječni trošak

AVCO (krat. od engl. average cost) je akronim za "prosječni trošak”, odnosno metodu procjene promjena u vrijednosti zaliha nekog proizvoda u određenom razdoblju.

Averzija prema riziku

Averzija prema riziku (engl. risk aversion, njem. Risikoaversion) je odbojnost prema riziku koju ima većina investitora, odnosno svaki prosječni investitor. Prema tome konceptu investitor koji ima averziju prema riziku penalizirat će potencijalne investicije proporcionalno prema veličini rizika predstavljenog disperzijom mogućih rezultata oko onog očekivanog.

Koncept averzije prema riziku najčešće se izvodi iz koncepta opadajuće korisnosti novca. Sama averzija prema riziku može se primjenom određenih matematičkih metoda procijeniti utvrđivanjem rastuće krivulje averzije prema riziku u odnosu na veličinu rizika.

Avizirajuća banka

Avizirajuća banka (engl. notifying bank, njem. avisierende Bank) posjeduje u financijskom dijelu vanjskotrgovinskog poslovanja za neku drugu banku, tako da samo obavještava (avizira) ili po potrebi prima i prosljeđuje određene dokumente bez preuzimanja obveze sigurnosti za njihovu isplatu. Nema ovlaštenja u pogledu ispitivanja ispunjenja uvjeta, isplate ili negociranja svote na koju dokumenti glase.

Avizo

Avizo (engl. notification, njem. Benachrichtigung, Avis(o)) je poslovna obavijest o tekućoj promjeni; sadrži osnovne elemente onoga o čemu se daje obavijest. Koristi se osobito u međunarodnim bankovnim poslovima i vanjskoj trgovini, a najčešće kao izvještaj o izvršenim promjenama na računu.

Od primitka aviza (telefonskog, telegrafskog, teleprinterskog, pismenog tj. običnog ili usmenog) počinju teći ugovorom predviđeni rokovi. Najčešća aviza su u otvaranju akreditiva, izdavanju garancije, izdavanju naloga za plaćanje, prispijeću robe itd.

Azijska valutna jedinica

Azijska valutna jedinica (engl. asian currency unit - ACU, njem. asiatische Währungseinheit) je obračunska jedinica za depozite normirane na dolare koji se drže na odvojenim računima u bankama u Singapuru, Hong Kongu i drugim azijskim financijskim središtima. Izraz se odnosi na dolarske depozite nerezidenata u azijskim financijskim središtima.

Ažio

Ažio (engl. premium, agio, njem. Agio, Aufgeld, fr. agio, prime) je oznaka u poslovanju s vrijednosnim papirima kojom se označava višak iznad nominalne vrijednosti, a izražava se često u postocima u odnosu na nominalnu vrijednost. Njime se označava i višak koji se mora platiti pri kupnji efektivnog novca ili devizu iznad pariteta.

B/A

B/A (akr. od engl. Bankers acceptance, njem. Akzept, akzeptierter Wechsel) označava bankovni akcept; ročna mjenica vučena na banku.

B/E

B/E (akr. od engl. bill of exchange, njem. Wechsel) je mjenica; vrijednosni papir koji sadrži ovjeren nalog za isplatu određene svote donosiocu mjenice ili određenom nalogodavcu na određen datum u budućnosti.

Baby bond

Baby bond (njem. Kleinobligation) je obveznica s nominalom ispod 1.000 američkih dolara ili ispod nominalnog iznosa koji se u pojedinim zemljama smatra standardnim za obveznice. Ovakve obveznice emitiraju se da bi ih se učinilo tržišno privlačnijim za određene kategorije investitora koji raspolažu manjim iznosima štednje. Izraz se općenito upotrebljava za emisije obveznica s nižom nominalnom vrijednošću.

Back-office

Back-office je engleski izraz koji označava organizacijsku jedinicu unutar banke i ostalih financijskih institucija koja nije izravno uključena u prodaju ili trgovanje, a brine se za knjigovodstvenu evidenciju, prijeboj i namiru transakcija.

Bagatelna šteta

Npr. za oštećenje stakla na prozorima dovoljno je da osiguranik prijavi štetu i predoči potvrdu o izvršenom popravku, tj. zamjeni stakla. Osiguravatelji nastoje bagatelne štete otkloniti iz svoje obveze na taj način što uvode samopridržaj osiguranika u šteti, odnosno franšizu pa takve štete do visine franšize, odnosno samopridržaja snosi sam osiguranik.

Baht

Baht (engl. baht) je novčana jedinica Tajlanda (THB), dijeli se na 100 satanga.

Balboa

Balboa (engl. balboa) je novčana jedinica Paname (PAB), dijeli se na 100 santima.

Balonska isplata

Balonska isplata (engl. balloon payment, njem. Balloon-Zahlung) je pojam vezan uz umjetno podizanje cijena u prvom redu vrijednosnih papira, a u širem smislu znači precijenjeno plaćanje ili plaćanje preko vrijednosti. Izraz se upotrebljava i za jednokratnu otplatu zajma o dospijeću.

Banka

Mobilizaciju i akumulaciju sredstava na tržištu te njihov plasman banka obavljaju na osnovi ekonomskih zakona, a na načelima sigurnosti i efikasnosti te likvidnosti i rentabilnosti. Treba razlikovati društvenu funkciju centralne banke, koja ima prije svega emisijsku i kontrolnu financijsku ulogu u financijskom sustavu zemlje, od funkcije poslovnih banaka, kojima je zadatak da omoguće djelovanje gospodarstva razvijajući financijsko tržište.

Poslovne su banke profitabilnog karaktera. Postoje univerzalne i specijalne. Tipične univerzalne banke su tzv. komercijalne banke. Međutim, banke sve više šire područje svog djelovanja, ulaze i u nedepozitne poslove, pa i nema velikih razlika između poslovnih banaka i drugih financijskih institucija.

Banka banaka

Njezini su "komitenti”, pored države, banke i druge financijske organizacije kojima u svakom trenutku može, ako ocijeni potrebnim, povećati likvidnost, kad svi drugi izvori presuše. U tom smislu ona je za svaku banku "posljednje utočište”, koje banke ne žele izgubiti pa se zato ponašaju vrlo disciplinirano u odnosu na mjere i propise koje banka banaka pred njih postavlja.

Općenito, ovlaštenja banke banaka ili centralne banke sežu od davanja dozvole za početak rada banke ili druge financijske organizacije do oduzimanja date dozvole i prestanka rada banke ili druge financijske organizacije. U vođenju monetarno-kreditne politike najuže je vezana uz vladu i potpomaže ostvarivanje sveukupne gospodarske politike zemlje.

Banka gestor

Banka gestor je banka članica konzorcija koja preuzima ulogu voditelja konzorcija, organizira njegovo poslovanje i istupa prema drugim osobama u ime konzorcija.

Kod sličnih "bankovnih sindikata” odgovara joj pojam vodećeg menedžera (lead manager) koji u slučaju izdavanja obveznica ili odobravanja sindiciranih kredita zastupa banke članove sindikata pri ugovaranju kredita sa zajmotražiocem ili rukovodi plasmanom izdanja obveznica.

Banka novčanog tržišta

Banka novčanog tržišta (engl. money market bank, njem. Geldmarktbank) je uobičajeni naziv za banku koja je u zemlji među najvećima i koja svojim djelovanjem igra važnu ulogu u svim sektorima novčanog tržišta, odnosno u prometu svih instrumenata kratkoročnih vrijednosnica.

Banka s velikim ovlaštenjem

Banka s velikim ovlaštenjem je poslovna banka ovlaštena od centralne banke da obavlja sve vrste deviznih poslova s inozemstvom, npr. devizno-valutne poslove u zemlji, plaćanje i naplata s inozemstvom, održavanje korespondentnih i kontokorentnih odnosa s inozemnim bankama, zaduživanje u inozemstvu, odobravanje garancija, odobravanje kredita stranim korisnicima i sl.

Bankar

Bankar (engl. banker, bank manager, njem. Bankier) je u širem smislu svaka osoba koja se bavi bankarskim poslovima. U užem smislu vlasnik, dioničar ili menadžer banke.

Bankarska banka

Bankarska banka (engl. banker's bank);

1.    naziv za središnju banku;
2.    banka smještena u velikom gradu koja se specijalizirala za transakcije s drugim, manjim bankama;
3.    izraz kojim Federalni sustav rezervi označuje financijsku ustanovu koja je organizirana isključivo za vođenje poslova s drugim financijskim ustanovama, koja je u vlasništvu institucija kojima pruža usluge (barem 75%), koja ne posluje s javnošću, osim specifičnih slučajeva propisanih uputama Feda - ne smiju davati zajmove (odnosno uzimati depozite), izvan kruga financijskih institucija s kojima su ovlaštene poslovati, u iznosu većem od 10% njihovih ukupnih sredstava (odnosno ukupnih obveza).

Bankarska garancija

Nastavno dužnik, sada u svojstvu nalogodavca, traži od banke izdavanje bankarske garancije u korist svog vjerovnika, sada u svojstvu korisnika garancije. Ako banka prihvati traženje nalogodavca, onda izda i dostavi korisniku pisani tekst svoje garancije koji sadrži njezinu obvezu plaćanja određene svote novca korisniku i koji je ujedno temelj te obveze prema odredbi čl. 2 UCP za garancije na zahtjev i čl. 1083. st. 2. ZOO. Sa stajališta vrste pravnih odnosa koji se uspostavljaju izdavanjem garancije, garancije je moguće podijeliti na akcesorne bankarske garancije, odnosno bankarske garancije izdane s naslova jamstva i na samostalne bankarske garancije odnosno bankarske garancije "na prvi poziv”.

Iako se bankarskih garancijama osigurava ispunjenje obveza u raznolikim faktičnim slučajevima, te slučajeve i bankarske garancije prema preciznijoj svrsi njihova izdavanja moguće je podijeliti na tzv. ponudbene garancije, garancije za povrat avansa i garancije za dobro izvršenje posla. Bankarske garancije nastale su u međunarodnoj poslovnoj praksi i institut su autonomnog trgovačkog prava, te u pravilu nisu uređene kodificiranim nacionalnim propisima. ZOO je izuzetak jer u odredbama čl. 1083. - 1087. uređuje materiju bankarskih garancija. Međunarodna trgovačka komora kodificirala je običaje koji postoje u poslovanju s bankarskim garancijama, i to u dvije zbirke pravila. Jedna se odnosi na akcesorne bankarske garancije koje se izdaju u sve tri navedene svrhe, a druge na samostalne bankarske garancije nezavisno od točne svrhe njihova izdavanja.

Bankarstvo

Bankovni sustav uglavnom se sastoji od centralne banke, poslovnih banaka, te štednih i drugih financijskih institucija. Povijesno gledano bankarstvo je počelo tako što su bogati pojedinci svoj novac posuđivali trgovcima. Pravi procvat doživjelo je tek kad se razvio običaj polaganja novca na čuvanje kod zlatara. Zlatari su shvatili da je samo mali dio novca potreban za zadovoljavanje tekućih potreba, pa su razvili unosnu praksu posuđivanja viškova novca uz kamatu za koje su iz iskustva procjenjivali da im nisu potrebni. U igru su ušli i drugi pojedinci, pa se razvila praksa izdavanja novčanica isplativih na zahtjev donosioca.

S vremenom su se razvile i posebne centralne banke. Pritom su se pojavila dva oprečna stava - banking school, koja je smatrala da izdavanje novčanica treba prepustiti bankarima koji će ograničiti emisiju tako da se zadovolji potreba poslovanja i trgovine, te currency school, koja je tvrdila da su novčanice samo zamjena za metalni novac, a ne i instrument kredita i da se emisije trebaju ograničiti iznosom zlata koje iza njih stoji.

Posljedica pobjede currency school je posebno značajna uloga Engleske banke i kasnije po uzoru na nju ustrojenih centralnih banaka u većini drugih zemalja. Zlatno pokriće se s vremenom smanjivalo, pa je i konačno nestalo, ali je zadržana praksa da država za izdavanje novca ovlasti centralnu banku. Osnovno je značenje poslovnih banaka u tome što omogućuju transakcije bez potrebe plaćanja u novcu. Pritom banke stvaraju novac. Bankovni novac danas čini glavninu ponude novca u svakoj zemlji.

Bankovni depoziti su obveze banaka koje za protutežu imaju gotovinu, vrijednosne papire ili zajmove. Kad pojedinac želi posuditi od banke, nudi joj za osiguranje neko sredstvo (vrijednosni papir, zalog ili garanciju da će moći plaćati kamate i otplatiti glavnicu); banka otvara račun za posuđivača, tj. nudi mu knjižni dug u obliku bankovnog depozita. Pojedinac dobiva kupovnu moć u obliku novca kojim prethodno nije raspolagao, a ta operacija povećava ukupnu ponudu novca. Tako zajam stvara depozit. Depozit se na sličan način stvara i kad banka sama nabavi neko sredstvo, npr. kad banka kupi vrijednosne papire koje plaća odobravajući račun prodavača (bilo u svojoj ili u drugoj banci).

Bez obzira na način stvaranja, pojedinac uvijek dobiva potraživanje kod banke u obliku depozita, a banka dobiva potraživanje od pojedinca u obliku vrijednosnog papira ili obećanja plaćanja. Značajno je pritom što potraživanje pojedinca zapravo predstavlja novac. Osnova svih bankovnih operacija je povjerenje javnosti da će stvoreni novac biti prihvaćen za plaćanje dugova. Događa se da banke ne mogu isplatiti sve depozitare koji žele zamijeniti svoje depozite za novac i onda nastaje panika i navala na banke (run). Kako bi izbjegli takve situacije i mogli isplatiti sve zahtjeve depozitara, bankari drže određene rezerve gotovine i likvidnih sredstava koja se mogu brzo pretvoriti u gotovinu.

No, nijedna suvremena banka ne bi mogla sve svoje obveze isplatiti u gotovini. Budući da banka zarađuje na profitima što ih ostvaruje davanjem zajmova i investiranjem, postoji sukob između profitabilnosti i likvidnosti. U nekim zemljama banke drže rezerve prema svom iskustvu, a u većini zemalja je obvezna rezerva utvrđena zakonom. U većini zemalja bankovni sistem kontrolira centralna banka sama ili u suradnji s ministarstvom financija. Te dvije institucije zajedno obično se nazivaju monetarnim vlastima.

Banke podataka

Banke podataka (engl. data banks, njem. Datenbank) su računalni informacijski sustavi koji pohranjuju, sređuju i obrađuju određene informacije i kao takve ih u prikladnom obliku dostavljaju naručiteljima. Prema tome, banka podataka je skup informacija prikladno pohranjenih i redovito procesiranih i aktualiziranih.

Sadržaji banaka podataka najčešće nisu nove izravne informacije nego informacije koje se nalaze u okviru nekog drugog medija (npr. u tiskovnom obliku u okviru časopisa, priručnika i sl.). Danas postoji velik broj banaka podataka koje obuhvaćaju informacije iz turizma i može se reći da se taj broj stalno povećava. Tzv. online banke podataka mogu se podijeliti na tekstualne banke podataka i banke podataka koje obuhvaćaju činjenice, odnosno brojčane pokazatelje.

Tekstualne banke podataka dijele se na referentne, koje dakle upućuju na bibliografske izvore iz različitih publikacija (knjiga, časopisa, novina), i banke podataka s punim tekstom, dakle one koje pohranjuju integralne tekstove iz određenih publikacija. Banke podataka razlikuju se i po pristupu.

Direktne banke podataka omogućuju neposredan pristup korisnika preko telekomunikacijske mreže (online). Kada se pristup ostvaruje preko posrednika (brokera), tada govorimo o indirektnim bankama podataka.

Prednosti banaka podataka u praćenju turističkog tržišta očigledne su (brz pristupinformacijama, aktualne informacije, mogućnost korištenja različitih kriterija pri traženju određenih informacija, internacionalni obuhvat, ušteda za prostorom). U mnoštvu banaka podataka koje tretiraju turizam mogu se apostrofirati neke kao što su Information Center koji vodi American Hotel and Motel Association, Centre des Etudes Touristiques u Francuskoj, Travel Reference Center - University of Colorado u Boulderu i dr.

Banknota

Banknota (engl. bank note, note, njem. Banknote, Schein) je prenosivi beskamatni pismeni zapis o obvezi banke da donosiocu isplati iznos na koji banknota glasi u zakonskoj valuti jedne zemlje, nekada najčešće u zlatu. Banknote su prije izdavale brojne banke, no s vremenom su države pravo izdavanja banknota ograničile na manji broj banaka, ili pak na jednu, glavnu državnu banku.

S vremenom se razvijala praksa da manje banke svoje banknote isplaćuju banknotama jedne velike banke koja je svoje banknote isplaćivala u rezervnom novcu, tj. zlatu. Nestankom konvertibilnosti domaćeg novca u zlatu, zamjenjivost banknota je postala fiktivnom, budući da su same banknote centralne banke preuzele funkciju zakonskog sredstva plaćanja, odnosno rezervnog (ili primarnog) novca.

Bankomat

Bankomat (engl. cash dispenser, automated teller machine - ATM, njem. Geldautomat, Benkautomat) je stroj za izdavanje gotovine s tekućih računa banke elektroničkim putem. Štedi vrijeme, smanjuje gužve i troškove na bankovnim šalterima.

Može se mahom koristiti cijeli dan (24 sata). Postavlja ga banka u svojim prostorima, ali i na otvorenom. Koristi se ubacivanjem kartice s osobnim identifikacijskim kodom, unošenjem tajne šifre (PIN) i traženog (dopuštenog) iznosa. Korisnik komunicira s bankomatom na domaćem jeziku ili na engleskom. Noviji bankomati omogućavaju zamjene valuta i dr. operacije.

Bankoosiguranje

Bankoosiguranje (engl. bankassurance, njem. Bankversicherung) je povezivanje banaka i osiguranja. Dinamičan razvoj osiguranja života kao instrumenta investiranja u mnogim je razvijenim zemljama uzrokovao smanjenje ulaganja u banke, što je rezultiralo novim vidom prodaje osiguranja života preko banaka.

Nudeći najširi mogući izbor financijskih usluga na jednom mjestu banke i osiguravatelji se nadaju efikasnijem iskorištenju potencijala svojih klijenata i time povećanju vlastitih profita. Glavni argumenti za koncept bankoosiguranja su smanjenje troškova i bolja iskorištenost postojećih kanala prodaje.

Bankovna doznaka

Bankovna doznaka treba sadržavati: naziv isplatne banke, ime nalogodavca, ime korisnika, iznos, osnovu na ime čega se vrši isplata, eventualno uvjete pod kojima se isplata može izvršiti ili druge napomene i naziv banke nalogodavca. U međunarodnim plaćanjima domaća banka po nalogu svog komitenta nalaže inozemnoj banci isplatu određene novčane svote u stranoj valuti u obliku odobrenja na računu ili isplate u gotovu korisniku.

Doznake mogu biti obične i brzojavne. Obične su one koje se usmjeravaju na odredišnu banku korespondenta pismenim putem sa zahtjevom da se određena svota isplati trećoj osobi odmah ili na određeni dan uz potpise ovlaštenih osoba banaka-korespondenata. Ukoliko se nalogodavcu žuri s doznakom u inozemstvo, on može banci u svojoj zemlji izdati nalog za telegrafsku isplatu (telegraphic transfer, krat. TT) ili telefaks isplatu (cable transfer; krat. CT).

Pri emitiranju brzojavnih i njima sličnih doznaka potrebno je koristiti šifru, odnosno tzv. kod (code), tj. brzojavni ključ radi sigurnosti. Te su isplate najčešći instrument plaćanja u platnom prometu s inozemstvom, jer se doznakama obavljaju i plaćanja po instrumentima koji služe za osiguranje plaćanja (garancije, akreditivi, inkaso i dr.). Doznake u konvertibilnim valutama izvršavaju se uglavnom preko uzajamno otvorenih tekućih računa banke nalogodavca i isplatne banke (banke-korespondenta), a doznake u klirinškim valutama izvršavaju se preko zbirnih klirinških računa koji se obično vode kod centralnih, emisijskih ustanova.

Bankovna garancija

Bankovna garancija (engl. guaranty) je poseban instrument osiguranja plaćanja i izvršenja ugovorenih obveza o ugovornom roku kojim određena banka garantira korisniku da će njen komitent izvršiti sve preuzete obveze navedene u garanciji. Ukoliko to komitent ne učini, preuzete obveze će izvršiti banka.

Garancija se u pravilu izdaje u pisanom obliku. Postoje različite vrste bankovnih garancija: kreditne, činidbene, bezuvjetne, uvjetne, obične, solidarne itd. Supergarancija se javlja u situaciji kada korisnik garancije nema povjerenja u banku-garanta i traži još dodatnu garanciju od druge banke (supergaranciju).

Bankovna kartica

Postoje dva osnovna načina kreiranja kreditnih kartica banaka. Prvi se odnosi na kreiranje vlastitih kartica jedne banke, kada banka postaje ujedno sudionik ili udruženi član grupe banaka koje izdaju kartice i ugovaraju odgovarajuća licencijska i privilegijska prava. Pritom moraju ispunjavati prilično zahtjevne uvjete, a zbog visokih inicijalnih troškova samo velike banke mogu računati na uspješnost operacija s kreditnim karticama. Prema drugom načinu jedna banka može ugovoriti aranžman kartica većih i poznatih banaka. Srednje i manje banke radije se uključuju u programe marketinga, promocije i unapređivanja tokova kreditnih kartica velikih banaka koji nose znatno manje troškove i relativno veće prihode. Programi unapređivanja cirkulacije kartica velike banke od strane širokog kruga banaka naročito su zastupljeni u međunarodnim relacijama.

Postoji i metoda kooperativnog izdavanja kartice većeg broja banaka kada svaka pojedinačno kreira svoju karticu, ali se kod jedne banke iz formiranog kruga vode računi i realizira kompjutorski obračun kretanja sredstava, čime se reduciraju troškovi i rizici ukupnih operacija. Banci koja ima centralnu organizacijsku poziciju, ostale banke plaćaju određenu naknadu. Banke kartice izdaju subjektima sa zadovoljavajućim depozitnim i kreditnim relacijama.

Svaka izdana kartica otvara odgovarajuću kreditnu liniju koja se odobrava vlasniku instrumenta, a kompjutorizacija omogućuje trenutno praćenje i kontrolu kretanja sredstava i zaduženja potrošača. U uvjetima neredovitog plaćanja obveza, kartica se može povući ili se odgovarajuća kreditna linija može reducirati do razine koja je manje rizična. Instalirane kreditne linije mogu biti korigirane i naviše od zahtjeva imaoca kartica, a na osnovi povoljnih ocjena.

Dugovi se obračunavaju mjesečno, i to tako da se imaocima kartica ostavlja na volju hoće li obveze plaćati na kraju tekućeg mjeseca bez kamata, ili koristiti revolving kredit s minimalnim mjesečnim otplatama koji se aranžmanom ugovora između banke i vlasnika kartica (što je standardna odlika kreditiranja potrošača u maloprodajnoj i uslužnoj sferi uz kreditni limit u fiksnom i apsolutnom iznosu). Veći broj banaka uspostavlja gornju granicu pojedinačnih transakcija na kredit, preko kojeg se može ići samo uz prethodno odobrenje banke. Imaoci kartica plaćaju servisnu proviziju banci u iznosu dugovanog salda 1-1,5%.

Obnavljanje kartice je periodično. Imaoci kreditnih kartica mogu kupovati robu i usluge bez upotrebe novca i čekova, mogu podizati gotovinu na bankarskim šalterima, koristiti kreditne linije do određene granice i povlasticu jednokratnog plaćanja mjesečnih dugova kod odgovarajuće banke. Moguća je i isplata čekova na račun imaoca kreditne karte, što predstavlja dodatni dug na njegovu računu. Revolucionarni razvoj kreditnih kartica povezan je s kompjutorizacijom u bankarstvu. Prve kartice pojavile su se u aranžmanu velikih trgovinskih i/ili uslužnih organizacija, a tek širom kompjutorizacijom u ove kreditne programe uključile su se i svjetske banke.

Bankovna linija

Bankovna linija (engl. bank line, credit line, njem. Banklinie, Kreditlinie) su različiti oblici izričitog ili prešutnog sporazuma o međusobnom kreditiranju banaka na određeni rok, s naknadama i provizijama ili bez njih.

1. Međusobni sporazum o kreditiranju u vezi s poslovima platnog prometa;
2. odobravanje kredita banke banci do određenog iznosa i na dogovoreni rok, obično sa svrhom međusobnog održavanja likvidnosti;
3. kredit banke banci u inozemstvu kako bi se na teret kreditne linije financirao izvoz komitenata banke kreditora;
4. dugoročni kreditni aranžmani Međunarodne banke za obnovu i razvoj s bankama iz zemalja članica za financiranje posebnih namjena;
5. trajni sporazum banke i poduzeća kojim banka određuje maksimalni iznos kredita koji zajmoprimcu stavlja na raspolaganje na kratki rok.

Bankovna provizija

Bankovna provizija (engl. bank fee, bank commission, njem. Bankprovision) je fiksna ili varijabilna naknada koju neka banka naplaćuje za pružene usluge (zamjena valuta, doznake, čuvanje vrijednosti itd.). Uobičajeno su provizije u postotnom iznosu ili u promilima u odnosu na iznos koji je predmet transakcije, odnosno usluge. Za operacije malog obujma obično se primjenjuje fiksni minimalni iznos naknade. Bankovna provizija je prihod banke. Tarife po kojima se naknade obračunavaju banke objavljuju kao cijene svojih usluga.

Bankovna stopa

Bankovna stopa (engl. bank rate, discount rate, njem. Diskontsatz), u širem smislu jedna od kamatnih stopa po kojoj središnja banka odobrava kredite; u užem i izvornom značenju, najniža kamatna stopa po kojoj je Engleska banka (Bank of England) bila spremna odobravati kredite za likvidnost diskontnim kućama, tj. financijskim institucijama preko kojih je obavljala operacije na otvorenom tržištu.

Ti su krediti bili pokriveni vrijednosnim papirima, a bankovna stopa bila je redovito viša od kamatnih stopa na novčanom tržištu. Engleska banka ne objavljuje bankovnu stopu od 1972. Ona obavlja operacije na otvorenom tržištu direktnim transakcijama sa širokim krugom financijskih institucija, a one mogu uzimati kredite za likvidnost od središnje banke.

Bankovna tajna

Ovoj obvezi podvrgnuti su i revizori, službenici središnje banke koji imaju uvid u navedene informacije, državni službenici kada su kontrolni i nadzorni organi osnovani od strane države i sl. Banke u pravilu nisu dužne čuvati tajnu kada im to čuvanje tajne može štetiti ili kada su od komitenta izričito oslobođene čuvanja tajne. Posebno se zakonom propisuje obveza čuvanja tajne o štednim ulozima i depozitima građana.

Bankovne akvizicije

Bankovne akvizicije (engl. banking acquisitions) su okolnosti u kojima jedna banka kupuje ili preuzima dio ili čitavu aktivu druge banke.
Karakteristične su za SAD 80-ih godina zbog nagle deregulacije i ukidanja teritorijalnih ograničenja.

Bankovne obveznice

Bankovne obveznice (engl. bank bonds, njem. Bankschuldverschreibungen) su srednjoročni i dugoročni vrijednosni papiri s fiksnim prinosom koje izdaju banke i na osnovi kojih pozajmljuju sredstva na tržištu kapitala.

Bankovne obveznice najčešće emitiraju investicijske banke radi osiguranja sredstava za plasmane. Izdaju se na osnovi posebne odluke banke, a po svojoj pravnoj prirodi i obliku slične su obveznicima državnog zajma.

Bankovne rezerve

Visinom stopa ovih rezervi stjeće se na multiplikaciju depozita i kreditnu ekspanziju banaka i to tako da što su propisane stope rezervi banaka više, to je mogućnost njihove kreditno-depozitne multiplikacije manja. U nekim zemljama politika rezervi likvidnosti i obvezatnih rezervi banaka glavni je instrument monetarno-kreditne politike, a primjenjuje se linearno prema svim bankama.

Hrvatska narodna banka u svojoj praksi također koristi ovaj instrument jer je djelotvoran, a željeni učinci se brzo postižu. Svako smanjenje stopa ovih rezervi, a napose obvezatne koja je u pravilu viša i "zarobljava” veće iznose sredstava banaka, djeluje isto kao i novi priljev primarnog novca na žiro račun banaka, povisuje njihovu likvidnost i omogućuje dodatnu kreditnu aktivnost.

Bankovni akcept

Bankovni akcept (engl. banker's acceptance, bank acceptance, B/A, njem. Bankakzept) je ročna mjenica vučena na banku. Prihvatom (acceptance) mjenice banka daje bezuvjetno obećanje plaćanja mjenične svote, određenog dana, svakom zakonitom korisniku mjenice.

Zbog garancije banke ovim se instrumentom lako trguje. Tipično dospijeće B/A je 30, 90 ili 180 dana, ovisno o realizaciji posla. Iako se bankovni akcept pojavljuje najčešće uz komercijalne poslove u međunarodnoj razmjeni, posao s akceptom odvojen je od glavnog posla. Na tržištu novca B/A se prodaju uz diskont.

Bankovni ček

Bankovni ček (engl. banker's draft, bank draft, njem. Bankscheck, fr. cheque de banque) je vrsta čeka kod koje su izdavalac (trasant) i onaj na kojega je ček vučen (trasat) ista institucija, tj. banka. Banka ispostavlja ček, plativ po nalogu, vučen na sebe samu ili na neku drugu banku u zemlji i inozemstvu.

Takvi čekovi upotrebljavaju se često u međunarodnom poslovanju, pri čemu se tzv. osobni (personalni) čekovi ne mogu primjenjivati zbog nepoznavanja boniteta izdavaoca od strane primaoca ili njegove poslovne banke.

Stoga uvoznici ili (još češće) fizičke osobe koje trebaju obaviti neko plaćanje u inozemstvo, na osnovi pokrića koja polažu u svoju banku, kod te banke "kupuju” bankovni ček, koji sami ili preko banke šalju u inozemstvo radi podmirenja neke obveze.

Bankovni holding

Bankovni holding (engl. bank holding, njem. Bankgruppensystem, Kettenbanksystem), poput holdinga u drugim gospodarskim granama i u bankarstvu se javlja ovaj način koncentracije kapitala. Jaka i prosperitetna banka posjeduje kontrolni paket dionica u drugim bankama i time odlučujući utjecaj na kadrovsku strukturu i poslovnu politiku. Postoji jednobankovni holding (jedna banka posjeduje najmanje 25% dionica druge banke) i višebankovni holding (dvije ili više banaka osnivaju holding kompaniju). U visokorazvijenim zemljama bankovni holding je dominantan organizacijski oblik.

Bankovni kliring

Bankovni kliring (engl. bank celaring, njem. Bankabrechungsverfahren) je oblik podmirenja domaćih plaćanja obračunom potraživanja i dugovanja banka koje svakodnevno međusobno posredstvom posebne ustanove za obračun kompenziraju salda podnesenih naloga plaćanja svojih komitenata. Salda se kompenziraju bez evidentiranja pojedinačnih naloga, a plaćanja se ostvaruju samo u saldu koji rezultira iz prijeboja ukupnih potraživanja i dugovanja.

Zbog racionalnosti u korištenju depozitnog novca i brzine naplate potraživanja, ima dominantnu poziciju u unutrašnjem platnom prometu mnogih zemalja s razvijenim čekovnim prometom i upotrebom raznovrsnih vrijednosnih papira. Bitno se razlikuje od međunarodnog kliringa.

Bankovni klubovi

Bankovni klubovi (engl. bankers' clubs) su udruženja pojedinih banaka radi usklađivanja zajedničkog djelovanja, smanjivanja rizika i sl. Najčešće se stvaraju iz potreba banaka koje posluju u svijetu zbog zajedničkog reguliranja otplata dugova pojedinih zemalja koje se nalaze u financijskim teškoćama (Pariški klub, Ciriški klub).

Na sastancima kluba utvrđuju se isti uvjeti otplate dužnika, ili se dogovore diferencirani uvjeti, ali zajedničkom suglasnošću svih zainteresiranih privatnih i javnih banaka.

Bankovni konzorcij

Banke iz dvije ili više zemalja.

Voditelj konzorcija naziva se banka gestor. Na istom principu konzorcije osnivaju i velika poduzeća, obično radi zajedničkog izvođenja investicijskih radova u zemlji i u inozemstvu i sličnih pothvata. Poznati su slučajevi konzorcijalnog nastupa hrvatskih i slovenskih banaka pri izdavanju garancija američkoj EXIM banci prilikom izgradnje nuklearne elektrane Krško, slavonskih banaka pri izgradnji Osječkog aerodroma, konzorcijalnog financiranja izgradnje turističkih naselja na Jadranu i sl.

Bankovni poslovi

Bankovni poslovi (engl. bank business, njem. Bankgeschäfte) predstavljaju sveukupnost poslova koje su banke ovlaštene obavljati u okviru svoje djelatnosti. Najčešće se dijele na: pasivne, aktivne, neutralne i vlastite bankovne poslove.

Kod pasivnih poslova banka je dužnik i na svoj dug plaća kamatu. Aktivni poslovi su poslovi kod kojih se banka pojavljuje kao vjerovnik i na pozajmljena sredstva naplaćuje kamatu. Neutralni poslovi su poslovi koje banka kao posrednik obavlja za račun klijenta, a kao naknadu naplaćuje proviziju. Kod vlastitih poslova banka nije posrednik, već posluje za vlastiti račun.

Bankovni proizvod

U suvremenom bankarstvu čitav spektar bankovnih proizvoda čine transakcije vezane za kupovinu dionica, investicijskih certifikata, poslove swap aranžmana i tzv. derivata na financijskom tržištu. Suvremeni kriterij specijalizacije banaka sve više polazi od tipa bankovnog proizvoda koji najbolje odražava njezinu poslovnu aktivnost.

Bankovni swap

Bankovni swap (engl. bank swap, njem. Bankswap /geschäft/), vrsta swapa koja se u prošlosti odvijala između komercijalnih ili centralnih banaka dvaju ili više zemalja, radi povremenog nabavljanja strane valute.

Posljednjih godina u operaciju se uključuju međunarodna poduzeća, tako da tipično korištenje swapa postaje financiranje ekspanzije podružnice međunarodnog poduzeća u zemlji u razvoju ili u nerazvijenoj zemlji čija je valuta meka i nekonvertibilna i/ili blokirana. Operacija se odvija tako da određeno međunarodno poduzeće želi proširiti npr. tvornicu svoje podružnice u nekoj zemlji u razvoju, a pritom želi minimizirati rizik zamjene valute te izbjeći situaciju da zamijeni preveliku količinu svoje tvrde valute za meku nacionalnu valutu zemlje domaćina.

Međunarodno poduzeće će poslovati s nekom komercijalnom ili s centralnom bankom zemlje domaćina. Ono će u zemlji porijekla deponirati određen iznos vlastite tvrde valute u svojoj banci, radi kreditiranja banke zemlje domaćina. Za uzvrat, banka će u zemlji domaćina posuditi meku nacionalnu valutu za potrebe podružnice u dotičnoj zemlji. Na unaprijed ugovoreni datum banka zemlje domaćina vratit će tvrdu valutu, odnosno istovremeno će međunarodno poduzeće vratiti meku nacionalnu valutu.

Budući da se tvrda valuta posuđuje i vraća u zemlji porijekla međunarodnog poduzeća, odnosno meka valuta se posuđuje i vraća u zemlji u kojoj se nalazi podružnica, smanjuje se potreba korištenja deviznih tržišta i izbjegavaju se troškovi konverzije, a obje strane dobivaju valutu koja im treba.

Bankovni ugovori

Bankovni ugovori (engl. bank contracts, njem. Bankverträge) su takvi dvostranoobvezni pravni poslovi koje banke sklapaju sa svojim klijentima i drugim subjektima uređujući njima međusobna prava i obveze, a uređeni su pretežno pravilima obveznog prava i dispozitivnim normama.

Značajke su bankovnih ugovora ove: predmet njihova poslovanja je promet novca i vrijednosnih papira i obavljanje usluga u vezi s tim predmetom; barem jedna stranka je uvijek banka; bankovni ugovori su u pravilu formalni; velik dio ugovora sklapa se pomoću formulara koje je pripremila banka, a klijenti posluju s bankama na temelju njihovih općih i posebnih uvjeta; sklapanjem određenih ugovora s bankom komitenti često stječu i određena prava upravljanja bankom.

Bankovno pokriće

Bankovno pokriće (engl. banker's cover) su vrijednosni papiri koji uz zlato i devize služe kao pokriće za novčani opticaj. Zbog povećanja potreba prometa i porasta društvenog proizvoda zlatne rezerve postale su ograničavajući faktor novčane emisije.

Da bi se omogućila dovoljna likvidnost privrede, odustalo se od principa "currency-škole” i novčanice su se mogle emitirati i na temelju kvalitetnih mjenica i drugih kreditnih instrumenata koji su bili dokaz povećane potrebe transakcijskih sredstava.

Bankrot

Bankrot (engl. bankruptcy, njem. Bankrott, der finanzielle Zusammenbruch) je potpuni financijski slom banke ili tvrtke zbog nemogućnosti podmirivanja potraživanja prema vjerovnicima. Bankrot najčešće nastupa kada financijska obveza tvrtke premašuje vrijednost imovine, a ne postoji mogućnost da se potraživanja odgode ili kreditno podmire.

Bankrot kao pojam potječe od talijanskog izraza banca rotta (razbijena klupa) koji se odnosi na pojavu osvećivanja bankarima koji nisu mogli podmiriti svoje obveze prema klijentima, tako da su im razbijali bankarske klupe. Bankrotstvo se najčešće, gotovo lančano, javlja u vrijeme gospodarskih kriza i pospješuje koncentraciju i centralizaciju kapitala.

Barirani ček

Barirani ček (engl. crossed cheque, njem. Verrechnungsscheck, gekreuzter Scheck) ili precrtani ček je vrsta obračunskog čeka čija se posebnost sastoji u tome što je na licu precrtan dvjema dijagonalno i međusobno usporedno povučenim crtama. Takav ček se može naplatiti samo preko banke, i to obračunom, a ne i u gotovu novcu, tj. njegov imatelj ne stječe neposredno pravo potraživati predaju novca od banke, već pravo zahtijevati pripis čekovne svote saldu na svom računu.

Kad između crta nije ništa naznačeno, govori se o općem precrtavanju s posljedicom mogućnosti obračuna preko bilo koje banke, a kad je precrtan s dvije usporedne crte između kojih je naznačeno ime određene banke, onda se govori o posebnom precrtavanju s posljedicom mogućnosti obračuna samo preko banke koja je naznačena. Trasat bariranog čeka ovlašten je uplatiti čekovnu svotu samo banci, i to ako je precrtavanje posebno, onda samo banci koja je na čeku naznačena, a ako je precrtavanje opće, onda bilo kojoj banci, ali ne i drugoj osobi. Ako bi čekovnu svotu banka trasat isplatila komu trećem, odgovarala bi za štetu, ali samo do svote koja odgovara čekovnoj svoti. Ako crte na čeku nisu usporedne, ček se uzima poništenim. Ček može precrtati bilo trasant bilo imatelj čeka.

Barter posao

Barter posao (engl. barter business, barter trade, njem. Bartergeschäft, Kuppelungsgeschäft) je oblik vezane trgovine između dva poslovna partnera ili dvije zemlje po posebnom sporazumu. Predmeti razmjene sadržani su u dvije robne liste izvoznika i uvoznika i za svaku je predviđena najviša novčana svota do koje se može obaviti izvoz. Ugovarači nastoje da razmjena ostane na istom vrijednosnom omjeru.

Kod barter poslova svaka se pošiljka posebno plaća. Klasični barter je međusobna razmjena u istoj vrijednosti između suugovaratelja (1:1). Sporazum o uzvratnoj kupovini postoji naplaćuje li izvoznik dio svog izvoza kupnjom proizvoda koje ima uvoznik njegove robe kao kupac. Odnos je obično 2:1.

Bazna stopa

Bazna stopa (engl. base rate, njem. Eckzins) je promjenjiva kamatna stopa koja se primjenjuje na bankovne zajmove. Uobičajena je u Velikoj Britaniji gdje kamatnu stopu po kojoj odobravaju zajmove tamošnje poslovne banke nazivaju baznom stopom i ona tamo igra ulogu eskontne stope.

Bazni poen

Bazni poen (engl. basis point, njem. Basispunkt) je termin koji označava jednu stotinku jednog postotka; upotrebljava se kao minimalno mjerilo u financijama i trgovini, a osobito kao mjerilo prinosa (engl. yield) obveznica; npr. ako obveznica x ima prinos od 11,50%, a obveznica y 11,75%, razlika iznosi 25 baznih poena. Njome se označuje razlika između dvije kamatne stope; kamatna stopa je 12 posto, ako poraste za 25 baznih poena znači da će biti 12,25 posto.

BCG portfeljna matrica rasta i udjela

Iskazuju stopu rasta gospodarstva (industrije) s jedne strane i relativni tržišni udio s druge strane predstavljaju osi četverokvadrantne matrice. Stopa rasta gospodarstva predstavlja relativne pokazatelje kretanja gospodarstva u cjelini, a varijabla relativni tržišni udio definirana je u odnosu na najvećeg (najznačajnijeg) konkurenta u djelatnosti promatranoj kroz SJP.

U BCG matrici značajne su prosječne veličine koje dijele (vodoravno i okomito) kvadrante u kojima se pozicioniraju, radi određivanja "uspješnosti” pojedine strateške poslovne jedinice, a samim tim i ispunjavanje pretpostavki o različitim poslovnim strategijama.

Bear - bearish

Osoba ili institucija s pesimističnim pogledom na izgled tržišta. Obilježje tržišta "medvjeda” su opadajuće cijene. "Bear market” je tržište na kojem cijene određenih grupa vrijednosnih papira padaju ili se očekuje pad.

Bear/medvjed

Bear/medvjed (njem. Baissier) je u američkim burzovnim krugovima naziv za besista - osobu koja pristupa terminskim prodajama robe, vrijednosnih papira i deviza u očekivanju da će cijene i tečajevi kasnije padati. Neki ga nazivaju i "short seller”. O "bear-market” govori se kada je tendencija na burzi pad cijena i tečajeva.

Bečka burza

Bečka burza (njem. Wiener Börse) je jedna od najstarijih burzi u srednjoj Europi. Jače se počela razvijati nakon 1980.

Benchmark

Benchmark je skup podataka koji se koristi za usporedbe rezultata portfelja ili pojedinačnog ulaganja. Na domaćem tržištu obveznica najčešće se kao benchmark uzimaju njemačke državne obveznice - bund.

Benchmarking

Benchmarking, proces mjerenja i uspoređivanja kompanijinih operacija, proizvoda i usluga s najboljima, bilo unutar kompanijina područja djelovanja ili izvan njega.

Benchmarking je postupak koji se temelji na uspoređivanju vlastitih dimenzija (procesa, proizvoda, troškova itd.) s nekim poduzećem koje zaslužuje da bude mjera vrijednosti. Potrebno je naći takvo poduzeće s kojim se može – i vrijedi – usporediti te izvesti zaključke i poruke iz spoznaja o iskustvima drugih.

Preduvjet uspješnog benchmarkinga je samouspoređivanje, tj. spoznaja o tome što se događa u poduzeću. Uspješan benchmarking odgovara na pitanja: što (koja korisna iskustva ima partner), te kako (tj. kako je došao do njih). Bit benchmarkinga čine ova obilježja: benchmarking se eksplicitno usmjerava na pojedini proizvod, proces ili funkcionalno područje, a ne na poduzeće u cjelini; benchmarking je decentralizirani proces koji za svaku pojedinu funkciju traži odgovarajući uzor; u središtu nije globalna ukupna usporedba već specifična pojedinačna usporedba.

Cilj je takvog procesa otkrivanje komparativnih prednosti kompanije, koje zatim treba primijeniti. Benchmarking uključuje prikupljanje kvantitativnih i kvalitativnih informacija o procesu i funkcijama koje podupiru proces.

Postoje dva tipa benchmarkinga: unutarnji i vanjski. Unutarnji se upotrebljava kada se uspoređuje jedan odjel, proces ili posao unutar organizacije s drugim. Vanjski je kompliciraniji i upotrebljava se kao usporedba one prakse koju koristi organizacija u procesu reinženjeringa s praksom drugih organizacija.

Bernska unija

Bernska unija (engl. Berne Union) je Međunarodna unija kreditnih i investicijskih osiguravatelja, udruga što su je 1934. osnovale privatne i državne agencije za osiguranje izvoznih kredita i investicija radi izrade zdravih načela za osiguranje izvoznih kredita i održavanje discipline u međunarodnom kreditiranju.

Članovi Unije razmjenjuju informacije i kontinuirano surađuju; oni ne djeluju kao predstavnici svojih država.

Besa

Besa (njem. Baisse, der sinkende Börsenkurs, franc. baisse) je špekulacija na burzi na pad tečajeva, za razliku od hose (hausse) - špekulacija na rast tečajeva. Hausier - špekulant na porast tečajeva.

Beskonačno razdoblje držanja

Ako se polazi od pretpostavke da je vrijeme držanja beskonačno, koristi se sljedeća metoda za određivanje sadašnje vrijednosti imovine: V = D0 + D1/K1 + ... + Dn/Kn + ... ili uz pretpostavku kontinuirane stope rasta dividende g: V = D0/(k-g). Simboli označavaju: Di - dividenda u periodu i; k - kamatna stopa; K = 1 + k.

Pretpostavka beskonačnog perioda držanja koristi se uglavnom u teoriji, budući da se u praksi vrijednost dionice uglavnom određuje tako da se zarada pomnoži sa određenim multiplikatorom koji u praksi, ovisno o kamatnoj stopi i stabilnosti poduzeća, varira između 6 i 20. Taj multiplikator je empirijska vrijednost za 1/(k-g).

Beskuponske obveznice

Beskuponske obveznice (engl. zero-coupon bonds, zero-rated bonds, njem. Zerobond, Nullkuponanleihe) je obveznice koje se prodaju po diskontiranoj vrijednosti, a otkupljuju po nominalnoj vrijednosti. Nominalna se vrijednost diskontira za iznos kamata od trenutka prodaje do dospijeća.

Za razliku od standardne obveznice ne donose kamatu u određenim vremenskim intervalima do dospijeća. Tom tehnikom prodaju se kratkoročne zadužnice (blagajnički zapisi), ali i dugoročne obveznice (duboki diskont) i derivirane zadužnice (npr. STRIPS).

Besplatna dionica

Dodjela besplatne dionice smanjuje udio dioničara u dobiti poduzeća, tako da se oni odlučuju na njihovo dodjeljivanje jedino u slučaju ako očekuju da će dopunska motivacija vlasnika besplatne dionice biti dovoljna da postotno poveća ukupni profit više nego što se smanjuje dioničarski udio u profitu.

Bespremijsko osiguranje

Bespremijsko osiguranje (engl. no-premium insurance, njem. prämienlose Versicherung) je osiguranje bez plaćanja premije u klasičnom smislu te riječi. Prvi oblici bespremijskog osiguranja vuku porijeklo još od prvih oblika razmjene dobara između ljudi te su vezani za najranije razdoblje ljudskog društva (razvoj osiguranja).

Smatra se da je kod pomorskog zajma u visokim kamatama bila sadržana i premija osiguranja te da je upravo pomorski zajam neka vrsta prekretnice i crte razdvajanja između bespremijskog i premijskog osiguranja. U današnje doba bespremijsko osiguranje prisutno je kod društava za uzajamna osiguranja (gdje članovi takvih društava plaćaju doprinose, a nečlanovi premiju) i kod posebnih P&I klubova.

Best efforts ili every effort

Taj pravni standard potječe iz američkog prava i ugovorne prakse, a primjenjuje se u ugovorima o trgovačkom zastupanju i ugovorima o isključivoj distribuciji. Usporediv je s hrvatskim pravom i pravom EZ prema kojima je zastupnik dužan brinuti se o interesima nalogodavca i postupati s pažnjom dobrog gospodarstvenika (ZOO), odnosno s pozornošću i u dobroj vjeri (pravo EZ).

Beta

Beta je mjera nediverzificirajućeg rizika investicija (ulaganja) u vrijednosne papire instrumente financiranja. Pokazuje odnos između prinosa od investicija u vrijednosne papire i tržišnog prinosa. Izračunava se kao odnos kovarijance prinosa na vrijednosni papir i tržišnog prinosa, te varijance tržišnog prinosa.

Odražava stopu tržišne kapitalizacije efekata nekog vrijednosnog papira, odnosno poduzeća. Objavljuju je specijalizirane organizacije, a koristi se pri raznim vrednovanjima vrijednosnih papira odnosno samog poduzeća.

Bez dividende

Bez dividende (engl. ex dividend, njem. ex Dividende, fr. coupon detachée, ex dividende) je kotacija dionice koja ne uključuje upravo isplaćenu dividendu, što znači da prodavač zadržava dividendu.

Bez prava

Bez prava (engl. ex rights, njem. ohne Bezugsrecht, fr. ex droit) je prodaja dionice bez prava na kupnju dodatnih dionica po cijenama nižim od tržišne cijene. Ovo pravo ima oblik kupona, a prodaja bez prava se vrši u prethodno određenom intervalu. Kuponima se trguje na burzi na kojoj dionica kotira neovisno o samoj dionici.

Bez protesta

U prvom slučaju imatelj ne gubi pravo regresa ako ne podigne protest, a u drugom ga ne gubi samo prema indosantu, odnosno avalistu koji je unio tu klauzulu, dok je za očuvanje prava regresa prema ostalim potpisnicima mjenice protest ipak potrebno podići. Ako imatelj mjenice podigne protest unatoč postojanju odredbe "bez protesta”, onda u prvom slučaju nema pravo nadoknade troškova protesta, dok u drugom slučaju to pravo ima. Istovjetno značenje ima i klauzula "bez troškova”. Bez troškova je odredba (klauzula) u činjenici koja ima isti učinak kao klauzula "bez protesta”.

Bezgotovinsko plaćanje

Bezgotovinsko plaćanje (engl. cashless payment, njem. bargeldlose Zahlung) se provodi knjižnim prijenosom određene novčane svote s računa dužnika na račun vjerovnika u knjigama banaka i drugih novčanih institucija.

Osnovni instrumenti ovog načina plaćanja su virmanski nalozi u odgovarajućim oblicima i obračunski čekovi. U tu se svrhu, negdje manje a negdje više, koriste i drugi instrumenti bezgotovinskih plaćanja kao što su akreditivi, mjenice, kreditne kartice, kreditna pisma i prelevmani. Oblici bezgotovinskih plaćanja su žiro promet i obračunski platni promet.

Bid bond

Bid bond (njem. Bietungsgarantie) je angloamerički izraz korišten pri izvoznom financiranju za garantiranje ponude (garancija). Ovom garancijom banka u pravilu garantira po nalogu ponuđača plaćanje dijela ponuđene cijene (oko 5 - 10%) za slučaj da izabrani ponuđač ne bude u stanju izvršiti ponuđenu isporuku, radnju ili uslugu.

Bijeg kapitala

Bijeg kapitala (engl. flight of capital, njem. Kapitalflucht) karakterizira takvo privredno stanje u određenoj zemlji da domaće osobe (rezidenti) prebacuju svoju imovinu djelomično ili u cijelosti u one zemlje u kojima je privredna situacija zdravija.

Razlozi za ovakav transfer su bojazan od obezvređivanja domaćeg novca, politička nesigurnost, pretjerani porezi i dr.

Bijeli vitez

Bijeli vitez (engl. white knight) je taktika izbjegavanja neprijateljskog preuzimanja, tako da intervenira treće poduzeće, s kojim je "žrtva” preuzimanja u dobrim odnosima i koje ga onda preuzima ili se s njim integrira spašavajući ga tako od nepoželjnog preuzimača.

Bik

Bik (engl. bull, njem. Haussier) je osoba koja smatra da će cijene rasti. U općenitijem smislu, osoba koja je optimistična, te koja može tako misliti i o gospodarstvu uopće. Bikovi su špekulanti koji vjeruju u porast trgovanja i cijena, te na temelju takve pretpostavke djeluju i trgovanjem pokušavaju ostvariti dobit.

Tržište bikova je ono unutar kojeg trgovci vjeruju i djeluju na temelju izgleda porasta cijena jedne vrijednosnice, robe, industrije ili ukupnog tržišta. Obilježje tržišta bikova je dulje razdoblje porasta cijena vrijednosnica ili robe. Ovakvo tržište obično traje najmanje nekoliko mjeseci, uz velik opseg trgovine.

Bikovi protiv medvjeda

Općenito, bikovi kupuju, dok medvjedi prodaju, očekujući da će na tim transakcijama ostvariti dobit. Jedan sudionik na tržištu obično se istovremeno ponaša i kao bik kod jedne vrste imovine, a kao medvjed kod druge vrste.

Tipična špekulacija odvija se korištenjem tzv. terminske prodaje ili prodaje s kratkom pozicijom. Bikovi terminski kupuju dionice očekujući rast cijene, dok ih medvjedi terminski prodaju očekujući pad. Najčešće ulaze u te špekulacije a da ne posjeduju dionice (imaju kratku poziciju) očekujući da će na dan zatvaranja transakcije ostvariti znatnu dobit bez angažiranja kapitala. U toku tih špekulacija stvoren je niz instrumenata koji je tehnički olakšavaju. U prvom redu to su opcije i budući ugovori, te sekundarno tržište tih instrumenata. Stalno nadmetanje špekulanata omogućava prodaju vrijednosnih papira po njihovoj redovnoj cijeni.

Bikovni raspon

Bikovni raspon (engl. bull spread) je strategija ulaganja na tržištu opcija. Provodi se korištenjem put-opcija i call-opcija. Strategija će ostvariti dobit ako cijena predmeta opcije poraste.

Bikovni raspon nastaje istovremenom kupnjom i prodajom opcija iste vrste, istog dospijeća, ali po različitim izvršnim cijenama. Isto tako, istovremenom kupnjom i prodajom opcija iste vrste, po istoj cijeni, ali s različitim dospijećem.

Kombinacijom prethodnih strategija mogu se kupiti i prodati opcije iste vrste po različitoj izvršnoj cijeni i različitog dospijeća.

Bilanca

Bilanca (engl. balance sheet, njem. Bilanz), bilanca stanja, dvostrani računovodstveni iskaz koji ima uravnoteženu desnu i lijevu stranu (lijeva strana u kojoj se iskazuje aktiva mora biti uvijek jednaka desnoj strani u kojoj se iskazuje pasiva). Ona je trenutačni iskaz stanja (na određeni dan) sredstava i izvora sredstava iskazanih u novčanom izrazu.

U bilanci stanja iskazuje se vrijednost imovine poduzeća, i to jedanput po pojavnom obliku i funkciji (aktiva) i drugi put po vlasnosti i ročnosti (pasiva). U aktivi bilance (lijeva strana) bilježi se imovina koja se najčešće raščlanjuje na tekuću imovinu, dugoročna financijska ulaganja i fiksnu imovinu. U pasivi (desna strana) bilježe se kratkoročne i dugoročne obveze, te vlastiti kapital (vlasnička glavnica).

Ako poduzeće posluje pozitivno, bilanca ja aktivna, a ostvareni se dobitak bilježi kao saldo izravnanja u pasivi (čini izvor za povećanje imovine iskazane u pasivi). Obrnuto, kada poduzeće posluje negativno, bilanca je pasivna, a ostvareni se gubitak bilježi kao saldo izravnanja u aktivi (tumači se kao smanjenje imovine). Bilanca pruža korisnicima informacije o tome što poduzeće ima na određeni dan (aktiva), što poduzeće duguje i što mu ostaje kad se od imovine oduzmu obveze (pasiva).

Bilanca se obično sastavlja u jednom od dva oblika, i to:

1. dvostrani pregled (po foliju) u kojem se lijeva strana naziva aktivna, a desna pasivna, te

2. jednostrani pregled (po pagini) gdje je prvi (gornji) dio aktivan, a drugi (ispod aktive) dio pasivan.

Bilanca je podloga za financijsku analizu, analizu likvidnosti, zaduženosti, aktivnosti i profitabilnosti. Kao najvažniji financijski izvještaj predmet je revizije.

Bilanca centralne banke

Bilanca centralne banke (engl. central bank's balance, njem. Zentralbankstand) je sustavno iskazan pregled aktivnih i pasivnih poslova centralne banke u određenom trenutku.

U aktivi centralne banke kao glavne stavke nalaze se devizne rezerve i monetarno zlato, vrijednosni papiri, krediti bankama i državi, te devizna potraživanja.

U pasivi su devizne obveze i primarni novac: gotov novac u opticaju, depozitni novac, oročeni depoziti i sredstva u kanalima platnog prometa, te sredstva na računima banaka i blagajnički zapisi.

Specifičnost bilance centralne banke u odnosu na poslovne banke jest da u pasivi ima primarni novac koji može stvarati "ni iz čega”, tj. povećanjem obje strane bilance.

Bilanca plaćanja

Bilanca plaćanja (engl. balance of payments, njem. Zahlungsbilanz), sistematski pregled svih ekonomskih transakcija koji rezidenti jedne zemlje obave s rezidentima ostalih zemalja u određenom razdoblju, u pravilu u tijeku jedne godine. Ona predstavlja nužnu dokumentacijsko-statističku osnovu za analizu ekonomske razmjene neke zemlje s inozemstvom, kao i utjecaj te razmjene na sve njezine makroekonomske agregate (utjecaj na proizvodnju, potrošnju, zaposlenost).

Transakcije u platnoj bilanci prikazane su u dvije podbilance ili računa – bilanci (računu) tekućih transakcija i bilanci (računu) kapitalnih transakcija. Na tekućem računu iskazuju se podaci o uvozu i izvozu robe i usluga, te transfera, a na računu kapitalnih transakcija podaci o priljevu i odljevu kapitala. Zbroj salda bilance tekućih transakcija i bilance kapitalnih transakcija jednaka je promjenama rezervi. Ako je saldo bilance tekućih transakcija jednak saldu bilance kapitalnih transakcija, tada je i promjena rezervi jednaka nuli.

U bilanci plaćanja transakcije se knjiže prema načelima dvojnog knjigovodstva. Sve transakcije koje znače povećanje sredstava (aktive) ili smanjenje obveza (pasive) knjiže se na dugovnu stranu ili na stranu aktive (debit). Sve transakcije kojima se smanjuju sredstva (aktiva) ili povećavaju obveze knjiže se na potražnu stranu ili stranu pasive (credit). U bilanci plaćanja transakcije se evidentiraju u trenutku nastanka prava, odnosno obveze.

Bilanciranje

Bilanciranje (engl. balancing, njem. Bilanzierung), uravnoteženje nečega što se može mjeriti, procijeniti i čime se može iskazati rezultat.

U računovodstvu, iskazivanje stanja imovine, dugova i vlasničke glavnice kroz bilancu te uspješnost poslovanja poduzeća kroz račun dobiti i gubitka. Pretpostavlja ispravnu procjenu vrijednosti imovine, dugova i vlasničke glavnice te rashoda i prihoda.

Poznate su različite metode i postupci procjene; procjena po troškovima nabave, odnosno nabavnoj cijeni; procjena po tekućim troškovima, odnosno tekućoj tržišnoj cijeni; procjena po utrživoj vrijednosti, odnosno neto prodajnoj cijeni; procjena po sadašnjoj vrijednosti, odnosno sadašnjoj diskontiranoj vrijednosti budućih neto novčanih priljeva; procjena po likvidacijskoj cijeni. Izbor metode ili kombinacije elemenata različitih metoda procjene i njihovih varijanti ovisi o ciljevima koji se procjenom žele postići.

Bilateralizam

Bilateralizam (njem. Bilateralismus) je sustav dvostruko reguliranih međudržavnih trgovinskih i platnih odnosa. Pretpostavka bilateralizma jest uspostavljanje djelotvorne ravnoteže između dviju zemalja, razmjenom robe i usluga. Primjerice izvozom nastala potraživanja bit će uvozom kompenzirana. Bilateralizam povezuje dva narodna gospodarstva i omogućuje im da se međusobno usklađuju, da već unaprijed imaju osiguran izvoz viška proizvoda i uvoz tržišno deficitarne robe. Bilateralni odnos može i sputavati jednu od zemalja da plasira svoje proizvode na povoljnija tržišta.
Bilateralizam osobito dolazi do izražaja nakon velike ekonomske krize (1929-1933) i nakon drugog svjetskog rata. Donedavno je bio vrlo karakterističan za tzv. socijalističke zemlje koje su svoja međusobna dugovanja i potraživanja izravnavale kliringom.

Bilateralni sporazumi

Bilateralni sporazumi (engl. bilateral agreements, njem. bilaterale(r) Vertrag) su međunarodni sporazumi sklopljeni između dviju strana. Ugovorne strane su u pravilu države, a ne međunarodne organizacije, jer međunarodne organizacije iako čine jednu ugovornu stranu, predstavljaju interese i mogu stvarati obveze za više država njihovih članova.

Bilateralnim sporazumima uređuju se različiti međusobni odnosi država, od trgovinskih do pitanja prava osoba, državljanstva, priznavanja diploma, slobodnog prometa, malograničnog prometa, granica i dr.

Bimetalizam

Ako je između dva valutna materijala, zlata i srebra, uspostavljen zakonski odnos, npr. 1:15,5, onda je riječ o sustavu dvojne ili alternativne valute; plaćanje se moglo obavljati ili u zlatnom ili u srebrnom novcu, ali prema utvrđenom odnosu.

Zbog različitog odnosa vrijednosti zlata i srebra u pojedinim zemljama dolazilo je do izvoza potcijenjenog metala (npr. zlata) iz jedne zemlje da bi u inozemstvu kupovao i u zemlju uvozio drugi metal (srebro) koji je služio kao valutarni materijal. Na taj način u zemlji je prevladavao novac kovan iz jednog metala i to onog "lošijeg” koji je tjerao iz prometa "bolji” novac (zlatni), a ta je pojava poznata kao "Greshamov zakon”.

Bir

Bir je novčana jedinica Etiopije (ETB) i Eritreje (ETB), dijeli se na 100 centa.

Bjanko akcept

Bjanko akcept (engl. blank acceptance, njem. Blankoakzept) je akcept koji ovlaštena osoba svojim potpisom stavlja na lice nepopunjene mjenične tiskanice, ostavljajući primaocu mjenice da sve ostale mjenične potrepštine unese prema potrebi i prema sklopljenom sporazumu. Takav akcept nema mjenično-pravnog učinka dok se mjenica ne popuni bitnim sastojcima.

Obveza akceptanta kao glavnog dužnika trasirane mjenice sastoji se u plaćanju dospjele mjenice. Ako akceptant ne udovolji svojoj obvezi, imalac mjenice ima pravo neposredne tužbe protiv akceptanta, zahtijevajući od njega dužnu svotu, kamate i plaćanje odgovarajućih troškova.

Bjanko kredit

Bjanko kredit (engl. unsecured credit, uncovered credit, njem. Blankokredit, ungesicherter Kredit) je kredit odobren korisniku samo na temelju njegova boniteta i kreditne sposobnosti, bez posebnih instrumenata osiguranja. Naziva se neosigurani ili nepokriveni kredit.

Bjanko mjenica

Bjanko mjenica (engl. blank draft, njem. Blankowechsel) je mjenica koja prilikom izdavanja ne sadrži sve bitne elemente koje predviđa zakon (iznos i rok). Primalac bjanko mjenice ovlašten je da naknadno popuni elemente koji nisu naznačeni, ali u skladu s dogovorom s izdavaocem mjenice.

Međutim, izdavalac mjenice obvezan je prema svakom imaocu mjenice i u slučaju kada je ona naknadno popunjena elementima suprotno postignutom sporazumu prilikom izdavanja. Stoga je izdavanje bjanko mjenice veoma rizično i treba ga u pravilu izbjegavati.

Bjelica ili blanket

Bjelica ili blanket (engl. blank form, blank, njem. Blankett) je obrazac na kojem se nalazi samo potpis izdavatelja, dok ostali sadržaj, bilo u cjelini ili samo na nekim mjestima u obrascu, može slobodno ispuniti njezin posjednik.

U željezničkom prometu upotrebljava se kao naziv za punovažan, tiskani obrazac željezničke putničke karte na kojoj se naknadno dodaju ostali potrebni podaci (npr. broj dana valjanosti karte, odredište (stanica) do kojeg se putuje, razred kojim se putuje i cijena i sl.). Naziv bjelica mogu imati i drugi dokumenti, obrasci ili isprave, na primjer mjenica, ček, punomoć i sl.

Blagajna

U toj (uvezanoj) knjizi blagajne na prvom listu (blagajničkom dnevniku) provodi se originalno knjiženje, a kopija ostaje u knjizi blagajne.
U blagajničkom dnevniku provode se knjiženja uplate i isplate gotovine neposredno poslije njihova nastanka a na temelju isprava blagajničke uplatnice i blagajničke isplatnice. Blagajnički dnevnik se svakodnevno zaključuje i utvrđuje saldo te se uspoređuje stvarni iznos gotovine u blagajni s utvrđenim saldom.

Blagajnički maksimum

Blagajnički maksimum je najveći iznos novca koji smije ostati u blagajni na kraju radnog vremena. Tijekom dana taj se iznos smije prekoračiti, ali se na kraju dana mora osigurati da sav višak bude deponiran na račun poduzeća.

Blagajnički maksimum određuje poslovodni organ poduzeća ili banke, a u iznimnim slučajevima može biti određen zakonskim ili podzakonskim aktom. Postavljanjem blagajničkog maksimuma poduzeća se brane od nepotrebnog rizika držanja gotovine u većem iznosu od neophodnog.

Blagajnički zapis

Blagajnički zapis je temeljni vrijednosni papir kojim središnje banke provode tzv. politiku otvorenog tržišta regulirajući količinu novca u optjecaju, a kamatna stopa na blagajničke zapise orijentacijska je kamatna stopa pri ugovaranju drugih vrsta kredita ili pri emisiji dužničkih vrijednosnica.

U nas blagajnički zapis mora sadržavati oznaku da je blagajnički zapis, tvrtku izdavatelja, tvrtku upisnika ili oznaku da je na donosioca, iznos na koji glasi, visinu kamatne stope, rokove otplate glavnice i kamata, mjesto i datum izdanja, prava imaoca blagajničkog zapisa, potpise ovlaštenih osoba izdavaoca i odgovarajuće serijske brojeve.

Iznos na koji blagajnički zapis glasi određuje njegov izdavalac, kao i apoene u kojima se izdaje. Visinu kamatne stope po blagajničkom zapisu određuje izdavalac blagajničkog zapisa. Blagajničke zapise izdanja Hrvatske narodne banke mogu upisivati banke, a one što ih izdaju ostali ovlašteni emitenti mogu upisivati poduzeća i druge pravne osobe, kao i građani. Alternativni nazivi: trezorski zapis, trezorska mjenica.

Blok polica

Blok polica (engl. ticket policy, njem. Blockpolice) je kratkoročno osiguranje od posljedica nesretnog slučaja zaključeno pomoću markice ili kupona. Često se na taj način zaključuje osiguranje za vrijeme putovanja, primjerice dobrovoljno osiguranje putnika u javnom prijevozu od posljedica nesretnog slučaja.

Blok vrijednosnica

Blok vrijednosnica (engl. round lot, njem. gerader Aktienbetrag, 100 Stück) je paket od stotinu komada vrijednosnog papira. Najčešće je to osnovna jedinica kod trgovanja na burzi.

Za trgovanje brojem vrijednosnica koji nije djeljiv sa sto plaća se posebna provizija za ostatak nakon dijeljenja broja sa sto. To je tzv. odd lot, odnosno raspareni paket vrijednosnica.

Blokada valute

Blokada valute (engl. blockage of currency, njem. Währungssperre) je vrsta monetarne barijere, najraširenija uz diferencirane devizne tečajeve. Blokadom valute prekida se uvoz u cijelosti ili se reducira do određene granice, ograničavanjem raspoloživosti strane valute. Ovakva monetarna barijera najčešće se upotrebljava u političke svrhe - protiv jedne ili više nacija (npr. 1979. Iran je upotrijebio blokadu valute radi izbjegavanja trgovine sa SAD). Također, može se upotrijebiti kao sredstvo za svladavanje teškoća proizašlih iz situacije u kojoj se nalazi bilanca plaćanja.

Blue chip

Blue chip (njem. erstklassige (sichere) Wertpapieranlage, die beste Aktie, Spitzenwert) je redovna dionica najviše kvalitete u smislu da ima manji rizik kapitalizacije (smanjenja vrijednosti dionice), isplate dividendi i bankrota.

Ne postoji službena lista poduzeća koja izdaju ove dionice, ali se podrazumijeva da su to velika i stabilna poduzeća.

Bolesnička osiguranja

Podrazumijevaju osiguranje bolničkih dana, osiguranje bolničkih i medicinskih troškova, trajno zdravstveno osiguranje i slično. Mogu pružati pokriće za sve bolesti ili se ograničiti samo na neke bolesti. Prema izmjenama i dopunama Zakona o osiguranju nazivaju se zdravstvenim osiguranjima.

Bolivar

Bolivar (VEB) je novčana jedinica Venezuele, dijeli se na 100 sentima.

Boliviano

Boliviano (BOB) je novčana jedinica Bolivije, dijeli se na 100 sentava.

Bonifikacija

Bonifikacija (engl. allowance, credit note, njem. Bonifikation, Gutschrift) je dobropis ili odobrenje koje prodavalac daje kupcu u apsolutnom ili relativnom izrazu (%) od vrijednosti prodane robe, izvršene usluge ili plaćanja, i to samo kada je riječ o utvrđenoj manjkavosti na kvaliteti, kvantiteti i izgledu robe, ili usluge koja je isplaćena ili pogrešno obračunata u financijskim transakcijama.

Bonitet

Bonitet (engl. standing, credit worthiness, njem. Kreditwürdigkeit, Bonität) je pojam koji pobliže određuje kvalitetu tvrtke, potraživanje robe, zemljišta, vrijednosnih papira i sl. Bonitet tvrtke se procjenjuje i aktivira u bilanci posebnom bilančnom stavkom (goodwill). Bonitet dužnika označava sposobnost plaćanja dospjelih obveza.

Bonitet robe određuje pobliže kvalitetu robe u tehnološkom i ekonomskom smislu, kao npr. kvalitetu sirovinske osnove, trajnost i sigurnost robe, pakiranja, ambalažiranje i sl. Bonitet zemljišta određuje pedološke i druge karakteristike zemljišnih površina. Bonitet vrijednosnih papira odnosi se na sposobnost plaćanja isplatitelja iznosa, žiranta, visinu kamatne stope, rok plaćanja i sl. Pojam je dakle blisko povezan s kreditnom sposobnošću tvrtke ili dužnika da na vrijeme odgovori obvezama plaćanja.

Bonitet poduzeća

Posljedica nepostojanja jednoznačnog boniteta poduzeća manifestira se i u različitim postupcima, različitim metodama kojima se dolazi do ocjene boniteta poduzeća.

Vrlo usko i vrlo pojednostavljeno shvaćanje boniteta poduzeća svodi se na solventnost poduzeća, a ocjena boniteta poduzeća na ocjenu vjerojatnosti nastupanja insolventnosti, odnosno na prognozu insolventnosti. Prema ovom shvaćanju poduzeće ima dobar bonitet ukoliko pravodobno podmiruje dospjele obveze.

Ocjena boniteta često se poistovjećuje s ocjenom kreditne sposobnosti i likvidnosti. Elementi na temelju kojih se utvrđuje kreditna sposobnost poduzeća jesu analiza stanja i kretanja prihoda te vertikalna i horizontalna struktura imovine i kapitala. Dok se ocjena boniteta temeljena na ocjeni solventnosti sastoji od isključivo kvantitativnih informacija, kod ove proširene ocjene boniteta uzimaju se pored kvantitativnih i kvalitativne informacije. Tipični primjeri ovakve ocjene boniteta su brzi test (quick test), Altmanov model, kredit-scoring, a u svijetu je to informacija o bonitetu tvrtki Kreditschutzverband 1870. te Dun & Bradstreet.

Najšire shvaćanje boniteta, kao kvalitete cjeline ekonomskih pojava i procesa u poduzeću, temelji se na ocjeni potencijala. Polazi se od analize završnih računa te se korištenjem dinamičkih i prognostičkih pokazatelja nastoje otkriti slabe i jake strane poduzeća vidljive u njegovim završnim računima (hard facts). Statistička analiza završnih računa, kao prvi korak ocjene boniteta, provodi se najčešće multivarijantnom linearnom analizom diskriminance. Rezultat ovog postupka jest izbor relevantnih pokazatelja i njihova kombinacija, kao i objektivizirana granična vrijednost u obliku vrijednosti diskriminance koja je osnova za ocjenu individualne vrijednosti diskriminance pojedinog poduzeća i polazište je za ocjenu boniteta poduzeća i njegovu klasifikaciju u zonu dobrih ili loših poduzeća. Od mnoštva različitih pokazatelja potvrđeni su sljedeći kao oni koji svaki za sebe, a pogotovo u kombinaciji, najbolje klasificiraju poduzeća u dobra ili loša: rentabilnost ukupnog ulaganja, udjel vlastitog kapitala u ukupnog kapitalu, stopa povrata kapitala te faktor zaduženosti. Pokazatelji se temelje na koncepciji cash flowa, jer je cash flow veličina koja odražava sposobnost poduzeća za samofinanciranje investicija, podmirenje dugova, stvaranje i povećanje likvidnih rezervi te raspodjelu dobitka.

Nakon utvrđivanja tvrdih činjenica slijedi kvalitativna analiza situacije poduzeća, analiza nekih činjenica. Tvrde činjenice naime govore primarno o prošlosti i sadašnjosti poduzeća, dok meke činjenice odražavaju njegove izglede u budućnosti. Kvalitativnom analizom situacije želi se spoznati orijentacija poduzeća prema kupcu i potrebama kupca, tržišna pozicija poduzeća i njegovih proizvoda, fleksibilnost organizacije, inventivnost i inovativnost - ukratko otvorenost poduzeća promjenama na tržištu i u okruženju.

Na temelju analize podataka završnih računa i analize situacije poduzeća pojedino poduzeće svrstava se u jedan od šest mogućih razreda boniteta: u prvom i drugom razredu su poduzeća u kojima ni podaci o bilanci ni situacija u poduzeću ne upućuju na ugroženost poduzeća; od trećeg do petog razreda su poduzeća za koja se, ili na temelju bilance ili na temelju situacije poduzeća, zaključuje o mogućoj ugroženosti, dok se u šestom razredu nalaze poduzeča čije bilance odražavaju značajke prisutne i u bilancama ugroženih poduzeća, a pored toga i situacija poduzeća negativnim značajkama ukazuje na akutnu ugroženost.

Klasificiranje poduzeća u jedan od razreda boniteta nije i konačna ocjena o bonitetu. Razvrstavanje poduzeća u pojedine razrede nikad nije dovršen posao: godišnje razvrstavanje poduzeća u razrede boniteta postaje nedostatnim, pa se sve češće bonitet ocjenjuje u kraćim razdobljima, svaka tri mjeseca. Ovakav postupak ocjene boniteta čini transparentnim sva negativna i pozitivna svojstva poduzeća, omogućuje spoznaju potencijalne snage i potencijalnih slabosti poduzeća u ovladavanju opasnostima i korištenju prilika iz okruženja. Osnovni je cilj ovakve ocjene boniteta upoznavanje rizika i šansi u poslovanju nekog poduzeća.

Bonus

Bonus (engl. bonus):

1.    dio isplata (naknada) zaposlenom koje su na određeni način izravno vezane uz vrijednost, kvantitetu ili kvalitetu objavljenog posla;
2.    dodatno plaćanje pojedincu ili grupi za posao koji su obavili iznad postavljenih količinskih ili vremenskih standarda ili postizanje nekih drugih određenih ciljeva;

3. svako plaćanje iznad normalne standardne plaće.

Bonusom se mogu nagrađivati različiti rezultati rada: povećanje produktivnosti, kvaliteta, pridržavanje rokova, kreativnost, povećanje profita i sl. U pravilu se bonus isplaćuje pravovremeno. Upotrebljava se i za oznaku svakog oblika stimulativnog plaćanja (incentive payment).

Bonusne dionice

Bonusne dionice (engl. bonus shares, bonus issue, capitalization issue, scrip issue, njem. Gratisaktien, Ausgabe von Gratisaktien, fr. émission d'actions gratuites, action bénéficiaire) ili kapitalizacijska emisija su dionice što ih kompanija izdaje bez troškova za postojeće dioničare s ciljem da upotpuni rezerve kapitala u trenutku kad se emitirani kapital kompanije znatno razlikuje od upotrijebljenog kapitala.

Riječ je o iznosu što su ga upisali dioničari uvećanom za neraspodijeljene profite i rezerve. Bonusne dionice se izdaju postojećim dioničarima koristeći neraspodijeljene profite i rezerve.

Bordero

Bordero (engl. bordereau, njem. Bordereau, fr. bordereau) je iskaz preuzetih rizika (osiguravatelja) u reosiguranje.
Sadrži osnovne podatke za identifikaciju osiguranja (osiguranih objekata) koje se predaje u reosiguranje. U pravilu rizici se vode po rednim brojevima.

Bostonska burza

Bostonska burza (engl. Boston Stock Exchange - BSE) je američka burza vrijednosnih papira, uspostavljena 1834; prva američka burza koja je otvorila svoje članstvo stranim brokerima. Od 1984. povezana je s Montrealskom burzom vrijednosnih papira.

BOT-model

BOT-model (engl. build, operate and transfer) znači izgraditi, upravljati i prenijeti. To je moderan pravni oblik izgradnje velikih privrednih i infrastrukturnih objekata. Izvođač, na temelju ugovora, ima pravo financirati i izgraditi određeni objekt, njime upravljati i privredno ga iskorištavati u određenom periodu, nakon čega objekt prelazi u vlasništvo investitora.

Brain trust

Brain trust (njem. Brain-Trust) je engleski izraz za savjetodavnu ekipu stručnjaka oko nekog privrednog ili političkog funkcionara čiji je zadatak razrada pojedinih strateških problema i priprema podloge za širu raspravu ("vijeće mudraca”).

Brainstorming

Vrijednost je brainstorminga kao metode koja se koristi u prognostici, odnosno procjeni budućeg razvoja tržišta u tome što pravilno vođen sastanak može rezultirati mnogobrojnim idejama u kratkom vremenu prvenstveno zbog lančane asocijacije kada se jedna ideja pojavi kod jednog sudionika, nju istodobno slijedi nova ideja kod dotičnog sudionika, ali isto tako i kod drugih sudionika. Njome se također ostvaruje stimulacija rivalstvom (kompetitivni faktor), ali i stimulacija pozitivnom potvrdom ideja.

Branding

Branding (njem. Markierung, Beschaffenheitssicherung) je engleski izraz za davanje proizvodu ili usluzi svih potrebnih elemenata za identitet marke proizvoda. Vrlo širok pojam koji pokriva ime, dizajn, simbol, pravno zaštićene elemente identiteta itd. koji se koriste radi razlikovanja proizvoda, usluge i proizvođača u odnosu na druge.

Brettonwoodski sporazumi

U radu konferencije sudjelovale su 44 zemlje od kojih je do kraja 1945. godine, odnosno početka rada Fonda i nešto kasnije Banke, sporazum ratificiralo njih 35. U narednim godinama u te se institucije učlanjuje sve veći broj zemalja, tako da članstvo u Međunarodnom monetarnom fondu danas prelazi brojku od 170 zemalja članica, a u Međunarodnoj banci za obnovu i razvoj ili Svjetskoj banci nešto manje (preduvjet za članstvo u banci je članstvo u Fondu).

Djelatnost ovih institucija proteže se na područje međunarodnih plaćanja i financiranja, pri čemu je Fond orijentiran na regulaciju međunarodnih plaćanja i odobravanja kratkoročnih kredita namijenjenih financiranju neravnoteža u platnim bilancama zemalja članica, a Banka na odobravanje isključivo dugoročnih kredita namijenjenih financiranju bazičnih, razvojnih investicija.

Briselska burza

Briselska burza (engl. Brussels Stock Exchange - BSE) je najveća belgijska burza vrijednosnih papira. Od 1989. primjenjuje kompjutorizirani sustav trgovanja (CATS).

Broj police

Broj police (engl. policy number, njem. Policennummer), oznaka za identifikaciju ispostavljene police. Iz police potencijalno proizlaze novčana potraživanja. Budući da je ona i instrument prijenosa prava iz osiguranja, važno je da polica ima svoju identifikacijsku oznaku. Tako se olakšava i informatička obrada polica.

Broj police može biti tiskan ili dodijeljen kompjutorski. Kod polica s već tiskanim brojem svaka osoba koja radi na poslovima pribave osiguranja zadužuje policu prema njezinu broju (tzv. stroga evidencija), a nakon njezina ispunjavanja i ispostavljanja osiguraniku dužna se i razdužiti za tu policu.
U nekim osiguravateljnim društvima postoji i posebno radno mjesto evidentičara stroge evidencije kojemu je osnovni posao evidentiranja zaduženja i razduženja serijskih brojeva ispostavljenih polica.

Broker

Broker je osoba koju je Komisija za vrijednosne papire ovlastila za trgovinu vrijednosnim papirima. Radi u brokerskim kućama ili bankama (društvima ovlaštenim za poslovanje vrijednosnim papirima). Broker kupuje i prodaje vrijednosne papire na temelju naloga klijenta i za tu uslugu zaračunava određenu proviziju.

Broker osiguranja

Svojim klijentima osiguranicima odgovorni su za moguće loše savjete. Radi zaštite profesije u inozemstvu su česta udruženja brokera osiguranja koja štite visoki standard ove profesije.

Za obavljene poslove dobivaju proviziju (engl. brokerage, njem. Maklergebühr, fr. courtage) koja je u pravilu viša nego provizija agenata. Iako rade u korist osiguranika, proviziju plaća osiguravatelj. Osiguravatelj katkada daje odobrenje brokeru za likvidaciju i isplatu manjih šteta.

Brokerska provizija

Brokerska provizija (engl. brokerage, broker's commission, njem. Maklergebühr, Courtage), naknada koju burzovni posrednik – broker dobiva za obavljenu transakciju. Iz te provizije broker namiruje sve troškove koji su povezani uz izvršenje naloga, tj. plaća proviziju burzi, eventualni najam specijalista kod ograničenog naloga, te troškove prijenosa i dostave vrijednosnih papira.

Ta provizija može biti određena pravilima burze, ili je svaka brokerska kuća definira u pregovorima s klijentima. Na New York Stock Exchange provizija je bila fiksirana na 1% sve do 1 svibnja 1975. Tada je brokerima dopušteno da ugovaraju tarife s klijentima.

Na Londonskoj burzi tek se 27. listopada 1986. odstupilo od fiksne provizije. Proviziju plaća korisnik usluge na nominalnu vrijednost obavljene transakcije, bez obzira na stvarne troškove koje je broker imao za izvršenje naloga. Brokerska provizija vrlo je značajan faktor u burzovnoj špekulaciji, budući da bitno smanjuje rentabilnost špekulacije u odnosu na strategiju “kupi i drži”.

Brokerski kredit

Brokerski kredit (engl. brokers' loan) je novac koji broker posuđuje od banaka ili drugih brokera za raznolike namjene.

Može se koristiti za financiranje zaliha dionica koje drži specijalist, za garancije (underwriting) pri izdavanju novih obveznica i dionica, te za kupnju dionica na marginu kada kupac želi koristiti brokerski kredit za kupnju vrijednosnih papira.

Brokersko/dilerska kuća

Brokersko/dilerska kuća (engl. broker/dealer house, njem. Händler im Freiverkehr) je tvrtka koja obavlja kupoprodaje vrijednosnica i robe za svoj račun te za račun klijenata.

Obično se razvrstavaju na veletrgovce i malotrgovce. No samo u smislu da ovi prvi prvenstveno trguju za račun velikih, institucionalnih, ustanovnih ulagatelja, dok posljednje prvenstveno rade za pojedince, male ulagatelje.

Većina značajnijih brokerskih kuća su ujedno i investicijske banke. One u načelu pokrivaju cjelokupno tržište, ali su većinom specijalizirane za određeni segment u kojem nastoje biti vodeće. Tako postoje brokerske kuće specijalizirane za trgovinu dionicama, obveznicama, opcijama i budućim ugovorima. U Europi, a posebno u Njemačkoj, karakteristično je to da se i velike komercijalne banke pojavljuju kao brokerske kuće. Najaktivnija među njima je Deutsche Bank kojoj pripada vodeće mjesto u svijetu po obujmu trgovine euro-obveznicama.

Za svoje usluge brokerske kuće naplaćuju naknade, od kojih je najčešći oblik brokerska provizija koju klijent plaća prilikom provođenja transakcije. Donedavno je bilo pravilo da za svoje komitente brokeri ne naplaćuju analize i savjete, međutim smanjivanje provizije zbog uzajamne konkurencije brokerskih kuća dovelo je do toga da brokeri posebno naplaćuju sve usluge koje pružaju klijentu.

Pravila po kojima brokerske kuće posluju razlikuju se. Svaka burza ima svoja pravila, a pravila se općenito razlikuju i među zemljama. Većina velikih brokerskih kuća operira na više svjetskih tržišta, i na svakom od njih prilagođava se lokalnim uvjetima poslovanja.

Poznate brokerske kuće i investicijske banke su: Merrill Lynch, Salomon Brothers, Dow-Jones, Pierce, Goldman Sachs & Co, Morgan Stanley (sve iz Sjedinjenih Američkih Država), Nomura securities, Nikko securities, Daiwa securities (iz Japana).

U Hrvatskoj je status brokerskih kuća (društava za poslovanje s vrijednosnim papirima) riješen Zakonom o izdavanju i prometu vrijednosnim papirima iz prosinca 1995. Dozvoljeno im je obavljanje praktično svih poslova na tržištu vrijednosnicama, uključujući i poslove investicijskog bankarstva.

Bruto domaći proizvod - BDP

Bruto domaći proizvod - BDP (engl. gross domestic product, GDP, njem. Bruttosozialprodukt, BSP) je vrijednost finalnih dobara i usluga proizvedenih unutar neke zemlje, a uključuje i vrijednost dobara i usluga proizvedenih pomoću inozemnih faktora proizvodnje u zemlji; ne uključuje vrijednost proizvodnje u inozemstvu koje potječe od domaćih proizvodnih faktora.

Definiran je konvencijom u okviru standardiziranih sustava društvenih računa Ujedinjenih naroda. Nominalni GDP izražava vrijednost proizvodnje u tekućim cijenama, pa tako sadrži promjene cijena i količina.

Bruto marža

Bruto marža (engl. gross margin, njem. Bruttomarge, Bruttospanne) je jedan od financijskih pokazatelja poslovanja, govori o tome koliko se bruto dobiti ostvaruje na jednu jedinicu poslovnih prihoda (100 jedinica poslovnog prihoda ako se pokazatelj izražava u postotku).

Oblikuje se na temelju odnosa vrijednosti bruto dobitka, tj. dobitka prije oporezivanja u brojniku te vrijednosti prihoda od prodaje u nazivniku i izražava se kao postotak. Bruto marža odražava rentabilnost (profitabilnost) prometa. Svako povećanje vrijednosti ovog pokazatelja ocjenjuje se povoljnim kretanjem, a smanjenje vrijednosti upućuje na teškoće u poslovanju poduzeća i može biti jedan od indikatora poslovne krize. Podloga za izračunavanje bruto marže jest račun dobiti i gubitka. U europskom prostoru naziva se rentabilnost prometa.

Bruto nacionalni dohodak

Bruto nacionalni dohodak je jedan od centralnih pojmova Narodnog gospodarstva. Označava ukupnu vrijednost svih proizvoda i usluga koje se u toku godine proizvedu u jednoj državi uzimajući u obzir poreze, subvencije, otpisnine i prireze.

Kod dohotka od rada problem je kako tretirati dohodak koji u zemlju šalju radnici iz inozemstva. Dok će se na primjer repatrirani dohodak građevinskih radnika koje je domaće poduzeće poslalo na rad u inozemstvo u pravilu ubrojati u nacionalni dohodak, doznake radnika emigranata koji u inozemstvu borave dulje od godine dana neće, iako i one mogu imati karakter relativno stalnog dohotka koji je raspoloživ stanovništvu zemlje u koju se te doznake upućuju.

Bruto nacionalni proizvod - BNP

Bruto nacionalni proizvod - BNP (engl. gross national product, GNP, njem. Bruttonationalprodukt, BNP) je vrijednost svih finalnih dobara i usluga proizvedenih pomoću domaćih faktora proizvodnje unutar nekog razdoblja.

Pri tome je nevažno da li se ti faktori proizvodnje nalaze u zemlji ili inozemstvu. Definiran je konvencijom u okviru standardiziranih sustava društvenih računa Ujedinjenih naroda.

Realni GNP izražava vrijednost proizvodnje u stalnim cijenama iz jedne godine, pa zato izražava samo promjene u količinama proizvedenih dobara i usluga.

Bruto premija

Bruto premija (engl. gross premium, njem. Bruttoprämie), uobičajeni naziv, koji se koristi i u drugim zemljama, za ukupnu premiju, po jednom ugovoru, ili za pojedinu vrstu ili grupu osiguranja, ili za cijelo poduzeće za osiguranje. To je ukupna premija ili cijena osiguranja, tj. iznos koji je dužan uplatiti osiguranik prilikom sklapanja osiguranja ukoliko nije uplata premije drugačije ugovorena (s počekom, u ratama i sl.).

Nazivamo je tarifnom ili komercijalnom premijom, a utvrđuje se prema cjenicima, tarifama osiguravatelja u jedinstvenom postotku ili iznosu tako da osiguraniku nije vidljivo kolika je tehnička premija i visina režijskog dohotka. Sustav evidentiranja premije na temelju njezina ukupnog iznosa (tzv. bruto premija) ili raspodjelom te premije u dijelove, radi potrebe osiguravatelja (za suosiguranje i reosiguranje), naziva se bruto sustav, za razliku od neto tarife, premije i obračuna u politici osiguranja kada se na neto (tehničku) premiju, dograđuju troškovi poslovanja (režija) i druge obveze (porez, taksa i sl.).

U Zakonu o osiguranju rabi se naziv premija za osiguranje, koja se sastoji od funkcionalne premije i dijela premije za obavljanje djelatnosti osiguranja. Funkcionalna premija sadrži tehničku premiju, a može sadržavati dio za preventivu, ako je on uračunat u premiju. Tehnička premija služi za podmirenje obveza iz ugovora o osiguranju (isplatu odšteta, ugovorenih svota), te za podmirenje obveza prema reosiguravatelju za reosigurane rizike.
Dio premije za preventivu služi za financiranje i kreditiranje aktivnosti namijenjenih za sprečavanje rizika. Dio premije za režiju namijenjen je za obavljanje poslova osiguranja. Bruto premija uvećana za porez na promet čini ukupnu premiju. U zapadnim zemljama terminologija je nešto drugačija: bruto premija se sastoji od neto premije, dodatka za sigurnost (postoji i kod nas), te dodatka za troškove (troškovi upravljanja).

Bruto profit

Bruto profit (engl. pre-tax profit, njem. Vorsteuerprofit, Vorsteuergewinn) je izvedena veličina koja odražava uspješnost poslovanja. Dobiva se kao razlika svih prihoda (poslovnih, financijskih i izvanrednih) i svih rashoda (poslovnih, financijskih i izvanrednih) poslovanja određenog razdoblja.

Bruto profit se naziva i dobit (profit) prije oporezivanja i koristi se za oblikovanje i izračunavanje različitih pokazatelja: pokazatelja proizvodnosti (bruto profit/broj zaposlenih), pokazatelja rentabilnosti prometa (bruto profit/poslovni prihodi x 100 ili bruto profit/ukupno prihod x 100), rentabilnosti ukupnog ulaganja (bruto profit/ukupno ulaganje x 100) te rentabilnosti vlastitog ulaganja (bruto profit/vlastito ulaganje x 100). Podloga za izračunavanje bruto profita jest račun dobiti i gubitka.

Bruto zarađena premija

Bruto zarađena premija (engl. gross earned premium, njem. verdiente Bruttobeiträge) je dio bruto premije koji osiguravatelju stvarno ostane od ukupno fakturirane premije. Ona je prihodovana stavka računa dobiti i gubitka osiguravatelja.

Taj je zbroj bruto fakturirane premije i razlike prijenosne premije osiguranja tekuće godine i prijenosne premije osiguranja prethodne godine, od čega se oduzima premija predana u reosiguranje.

U računovodstvu društava za reosiguranje bruto zarađena premija sastoji se od primljene premije reosiguranja iz zemlje i iz inozemstva i predane premije reosiguranja u zemlji i u inozemstvu.

Brzi odnos

Za prosječno proizvodno poduzeće brzi odnos trebao bi se kretati oko jedan, a sa stanovišta mogućnosti održavanja solventnosti bilo bi bolje da je veći od jedan. Sama oportunost ovog pokazatelja prosuđuje se na temelju određenih funkcionalnih (granskih) i teritorijalnih odnosno funkcionalno-teritorijalnih agregata. Kod nas se za označavanje ovoga pokazatelja koristi još i izraz koeficijent ubrzane likvidnosti.

Brzina likvidacije štete

Brzina likvidacije štete (engl. claim settlement rate, njem. Schadenregulierung), vrijeme od trenutka obavijesti osiguravatelja o nastanku štete do konačne isplate štete.

Prema Zakonu o obveznim odnosima (ZOO, NN 53/91, članak 919) kad se dogodi osigurani slučaj, osiguravatelj je dužan isplatiti naknadu ili svotu određenu ugovorom u ugovorenom roku koji ne može biti dulji od četrnaest dana računajući od dana kad je osiguravatelj dobio obavijest da se osigurani slučaj dogodio. Ako je za utvrđivanje postojanja osiguravateljeve obveze ili njezina iznosa potrebno neko vrijeme taj rok počinje teći od dana kad je dokumentirano utvrđeno postojanje njegove obveze i njezin iznos.

Znači da rok počinje teći od trenutka kad je osiguravatelj u posjedu sve potrebne dokumentacije iz koje se može utvrditi njegova obveza (prijave štete, zapisnika o izvidu štete, dokaza da postoji pravna osnova za obvezu osiguravatelja, računa popravka ili sanacije, odnosno obračuna totalne štete osiguranog predmeta i slično).

Ako iznos osiguravateljeve obveze ne bude utvrđen u roku četrnaest dana računajući od dana kad je osiguravatelj dobio obavijest o nastanku štete, osiguravatelj je obvezan, na zahtjev osiguranika, isplatiti iznos nespornog dijela svoje obveze na ime predujma. Brza, pravilna i korektna obrada štete najbolja je reklama za osiguravateljno društvo i djelotvorno je sredstvo u borbi protiv konkurencije.

Brzina optjecaja

U praktičnoj monetarnoj analizi dobije se iz odnosa nominalnog društvenog bruto-proizvoda ili društvenog proizvoda i novčane mase (dohodna brzina optjecaja novca) ili iz odnosa novčanih transakcija i novčane mase (transakcijska brzina optjecaja novca). U monetarnoj teoriji i u praktičnoj monetarnoj politici predstavlja izuzetno važnu kategoriju, jer o njoj ovisi kolika će biti potrebna količina novca u optjecaju da bi se robno-novčane transakcije normalno odvijale.

Na brzinu optjecaja novca utječu brojni činioci (vrijednost novca, organizacija gospodarskog, a posebno novčanog sustava), što se izražava u većoj ili manjoj potražnji novca, pri čemu je brzina optjecaja novca to manja što je potražnja za novcem veća (u deflatornim prilikama) i obrnuto: u inflatornim prilikama svatko se nastoji što prije "riješiti” novca, što smanjuje potražnju za novcem, a ubrzava njegovo prometanje, dakle povećava se brzina optjecaja novca.

BSP

BSP (akr. od engl. Bank Settlement Plan) je specijalizirana organizacija IATA-e, koja se osniva na teritorijima različitih država i služi za pojednostavljivanje međusobnih obračuna ostvarenog prometa po osnovi prodanih putničkih karata između zrakoplovnih kompanija i putničkih agencija.

Budimpeštanska burza

Budimpeštanska burza (engl. Budapest Stock Exchange - BSE) je mađarska burza vrijednosnim papirima, osnovana 1864, zatvorena nakon II. svjetskog rata, ponovno otvorena 1990. Djeluje kao samoregulirajuća, neprofitna ustanova u vlasništvu svojih 57 članica, od kojih su mnoge u vlasništvu stranih banaka i brokerskih kuća.

Objavljuje službeni indeks BUX, indek cijena dionica 22 kompanije. Od 1996. objavljuje indeks CESI, koji se izračunava na osnovi izabranih dionica s najvećom kapitalizacijom na pet srednjoeuropskih burzi: Bratislava, Budimpešta, Ljubljana, Prag i Varšava.

Buduća stopa

Buduća stopa (engl. future rate, forward rate, njem. Terminkurs, fr. cours a terme);

1. u teoriji očekivanja vremenske strukture kamatnih stopa, stopa za koju se očekuje da će vrijediti između dva termina u budućnosti i označava se sa tFt+n. Riječ je o implicitnoj stopi u smislu da se ne navodi u poslovnim izvorima informacija, ali se može izračunati iz prihoda do dospijeća i trenutnih stopa (spot rate), 0Sn koje su poznate: (1+tFt+1) = (1+0St+1)((t+1)/(1+0St))t. Koristeći ovaj rezultat mogu se izvesti i buduće stope za bilo koji interval (t, t+n);
2. cijena ili kamatna stopa koja se primjenjuje na buduće transakcije (futures, options).

Buduća vrijednost

Tablice brojeva (1+i) za različite vrijednosti broja razdoblja n i kamatnih koeficijenata ili stopa poznate su kao I. financijske tablice koje se javljaju u dvije varijante, za dekurzivno i anticipativno ukamaćivanje. Formula za niz jednakih uplata krajem termina (postnumerando) je Cn = A ((1+i)n-1)/i gdje je A iznos uplata (anuiteta).

Tablica brojeva ((1+i)n-1)/i se zove V. financijska tablica, a faktori za izračunavanje buduće vrijednosti niza uplata navode se u III. financijskim tablicama.

Budžet kapitala

Budžet kapitala (engl. capital budget, njem. Kapitalbudget, Investitionsbudget) ili budžet investicija odvojeno prikazuje investicijske rashode od tekućih budžetskih rashoda i to zbog njihova dugoročnog efekta na privredna kretanja.

Budžet kapitala se razlikuje kako po strukturi rashoda, tako i po izvorima prihoda. U Velikoj Britaniji se naziva budžetom ispod crte.

Bulion

Bulion (engl. bullion, gold and silver bullion, njem. ungemünztes Gold und Silber, Gold und Silber in Barren, fr. matiéres d'or et d'argent) je šipka ili poluga napravljena od dragocjenog metala.

Za industrijsku upotrebu i u ukrasne svrhe trguje se srebrnim bulionima.

Zlatnima, kao sredstvom plaćanja, trguju banke i države. Čuvaju se i kao zaliha vrijednosti i kao pokriće za papirnati novac. Postoje posebna bulionska tržišta, financijski centri u kojima se trguje samo zlatnim bulionima.

U Velikoj Britaniji, npr. postoji pet mešetarskih poduzeća koja posreduju u trgovini. Sastaju se svaki dan i utvrđuju službenu cijenu.

Bull - bullish

Osoba koja smatra da će cijene rasti. U općenitijem smislu, osoba koja je optimistična te koja može tako misliti o gospodarstvu uopće.

Bull/bik

Bull/bik (engl. bull, njem. Haussier) je uvriježeni burzovni izraz koji najčešće označava špekuliranje na rast cijena, kamatnih stopa ili tečajeva na burzi vrijednosnih papira ili na deviznoj burzi, a poznat je i pod imenom raport posao ili špekulacije na hosu. Drugo značenje naziva "bik” podrazumijeva osobu ili organizaciju koja očekuje da će cijene na tržištu vrijednosnih papira općenito ili cijene samo nekih vrijednosnih papira rasti.

Djelujući na osnovi te pretpostavke, "bik” kupuje vrijednosne papire kako bi ih kasnije prodao po višim cijenama i na razlici cijena ostvario zaradu; naziva se još i hosist. Ukoliko se pod tim nazivom označava tržište, onda je riječ o tržištu s tendencijom rasta cijena, kamatnih stopa ili tečajeva. Takvo tržište poznato je pod imenom bull market (suprotno značenje od bear market).

Bulldog market

Bulldog market je tržište na kojem se prodaju obveznice stranih tvrtki nominirane u funtama sterlinga, tzv. bulldog bonds.

Te obveznice omogućavaju britanskim investitorima da kupuju strane obveznice bez ulaska u tečajni rizik. Analogna tržišta su Samurai Market u Japanu i Yankee Market u Sjedinjenim Američkim Državama.

Burning cost

1. kolokvijalni izraz za specifičan način određivanja premije reosiguranja viška šteta, postotak šteta nastalih u prethodnom razdoblju u odnosu na odgovarajuću bruto premiju. Upotrebljava se kao baza za izračun premije za buduće razdoblje.

Kako ta metoda funkcionira, pokazuje sljedeći primjer. Ugovorna je premija reosiguranja primjenom burning costa formule 100/80 minimalna 4%, maksimalna 10%. To znači da će za svakih 80 šteta premija iznositi 100. Ako se primjenom formule na stvarne štete pokaže da bi premija bila niža od 4% originalne premije osiguranja, premija reosiguranja će iznositi 4%, odnosno ako se pokaže da bi premija iznosila više od 10%, bit će plaćen ugovoreni maksimum. Sistem burning costs primjenjuje se u slučajevima gdje nema pouzdanih statističkih podatak pa bi se određivanje premije u fiksnom postotku moglo pokazati kao nepravedno, na štetu jedne ili druge strane;

2. u osiguranju za određene tipove rizika ili grupa rizika izračun premije može se bazirati na prošlim štetama. Burning costs je trošak šteta nastalih u proteklom razdoblju izražen kao godišnja stopa na jedinicu izloženosti.

Burza

Burza (engl. exchange, njem. Börse) je institucija namijenjena trgovanju robom čije su karakteristike opće poznate i čije su količine razmjenjive. Roba kojom se trguje stoga se ne treba nalaziti na licu mjesta. Za robu različitih karakteristika (pamuk, žito) ustanovljuju se tipovi.

Ovisno o predmetima kojima se trguje razlikuju se burze:

1.    novca i valuta za trgovinu stranim kovanicama, novčanicama i devizama;
2.    robe i proizvoda za trgovinu različitom burzovnom robom (pamuk, šećer, žito, kositar itd.);
3.    efekata za trgovinu vrijednosnicama, kojima se često zna pridružiti burza novca za trgovinu kratkoročnim novčanim papirima;
4.    osiguranja za osiguranja brodskih vožnji;

5.    za terete.

Pravila trgovanja na burzama unaprijed su jasno definirana. Za organizaciju burze i za odvijanje burzovnih poslova postoje posebni propisi i uzance.

Burza vrijednosnih papira

Burza vrijednosnih papira je organizirano tržište vrijednosnica. Na burzi se susreću kupci, posrednici i prodavatelji vrijednosnih papira. Na domaćim burzama se trguje državnim i korporacijskim obveznicama, dionicama i komercijalnim zapisima. Trgovanje ovim vrijednosnim papirima je organizirano u skladu s pravilima burze i državnom regulacijom. Cijena vrijednosnih papira se formira suprotstavljanjem ponude i potražnje. Trgovanje se obavlja isključivo između članova burze. Najvažnija burza u SAD-u je burza u New Yorku, a među najvažnijim europskim burzama su Londonska i Frankfurtska.

Burzovna akvizicija

Burzovna akvizicija (engl. exchange acquisition), burzovno stjecanje, jedan od posebnih postupaka prilikom trgovanja velikim količinama vrijednosnica, posebice dionicama. Javlja se u slučaju da netko od velikih ulagača (institucionalnih ulagača) želi kupiti veliku količinu dionica.

B/D tvrtka koja inače trguje za ovog ulagača pismeno obavještava nadležne organe burze o ukupnom broju dionica koje njihov klijent želi kupiti u bliskoj budućnosti. Zatim, tvrtka traži od ostalih B/D tvrtki (jedne ili dvije najčešće) da svojim klijentima ponude prodaju po ponuđenim uvjetima.

Nakon prispijeća ponuda za prodaju od klijenata ostalih B/D tvrtki, te uravnoteženja, odnosno ostvarenja iste količine ponude i potražnje, svi nalozi za prodaju i nalog za kupnju šalju se, koordinirano, na parket burze na izvršenje. Klijent koji je potaknuo ovu veliku kupnju plaća posebnu proviziju i svom B/D-u i ostalim sudionicima ovog stjecanja.

Burzovna raspodjela

Burzovna raspodjela (engl. exchange distribution) je poseban postupak trgovanja velikim količinama dionica. Veliki ulagač, veliki klijent B/D tvrtke namjerava prodati veliku količinu dionica. Prodavatelj pismeno obavještava nadležne organe burze da je zaista vlasnik svih tih dionica, te da ih namjerava prodati u razumnom vremenskom razdoblju.

B/D tvrtka ne odlazi na parket burze kako bi ispunila nalog klijenta za prodaju, već šalje upite nekolicini ostalih B/D tvrtki, da svojim klijentima ponude kupnju ovih dionica (koja nije obvezujuća). Kada postane siguran da postoji dovoljan interes za kupnju predmetnih dionica, veliki nalog za prodaju i svi nalozi za kupnju šalju se na parket burze gdje se "spajaju” i realiziraju, po tekućoj tržišnoj cijeni. Klijent koji je dao nalog za prodaju plaća posebnu proviziju objema stranama.

Burzovna vrijednost

Burzovna vrijednost (engl. stock exchange value, market value, njem. Börsenwert) je cijena po kojoj kotira neki vrijednosni papir, deviza ili roba na burzi. Burzovna vrijednost određuje se na osnovi srednjeg tečaja postignutog za vrijeme burzovnog sastanka i obično se službeno objavljuje i publicira.

To je cijena po kojoj se može prodati ili kupiti neki vrijednosni papir, deviza ili roba i naziva se još i tržišna vrijednost, koja može biti veća ili manja od nominalne (vrijednost napisana na vrijednosnom papiru, a može biti i emisijska vrijednost). Na osnovi burzovne vrijednosti određuje se i vrijednost nekog dioničkog društva.

Burzovne kotacije

Burzovne kotacije (engl. stock eschange quotation, njem. Börsenkurse) su izvješća o tržišnim aktivnostima i tržišnoj poziciji (cijenama) vrijednosnih papira prethodnog dana ili za određeno proteklo razdoblje. Redovi ili kolone brojki svojevrsni su sažeti izvještaji i najjednostavnija informacija o poziciji pojedinog vrijednosnog papira na tržištu, a to znači i o vrednovanju poduzeća na tržištu. Izvještaji se obično odnose na dionice, obveznice (korporacijske, državne zadužnice, municipalne obveznice, euroobligacije…), fondove tržišta novca, fondove zajedničkog investiranja - unit trust, investment trust ili mutual funds i sl.

Burzovni agent

Burzovni agent (engl. broker, exchange agent, njem. Börsenagent, Kursmakler) je ovlašteni tržišni posrednik (specijalizirana agencija ili pojedinac unutar agencije) koji posreduje između kupca i prodavaoca na burzi. Nije vezan ni za ponuđača ni za potražioca, nego je neutralna osoba. Po nalogu jedne od stranaka traži odgovarajuću robu ili uslugu i pomaže u sklapanju posla. Obično ne posjeduje predmet trgovanja nego nastupa kao agent kupca ili prodavaoca i zaračunava proviziju za obavljenu uslugu (engl. brokerage fee ili brokerage).

Za burzovnog agenta koriste se i nazivi: senzal, burzovni mešetar, kursmakler i makler. U praksi se često događa da se spajaju funkcije brokera i dilera.

Burzovni krah

Burzovni krah (engl. market crash, njem. Börsenkrach) je drastični pad konjunkture koji uzrokuje velik pad svih vrijednosnih učinaka na burzi. Uzroci mogu biti ratno stanje, velike špekulacije i sl.

Burzovni nalog

Burzovni nalog (engl. order, njem. Börsenauftrag) nalog što ga je burzovnom zastupniku dala osoba koja želi sklopiti ugovor na burzi. Budući da burze propisuju uvjete za članstvo u njima, tj. za stjecanje mogućnosti trgovanja na burzi, te budući da na burzi mogu trgovati samo burzovni zastupnici, osobe koje na burzi žele sklopiti kakav ugovor mogu to učiniti isključivo posredstvom kojeg burzovnog zastupnika, osobe koju je burza (kao organizacija) ovlastila za trgovanje na njoj samoj (kao mjestu trgovanja).

Kad se radi o burzi vrijednosnih papira, onda burzovni nalog mora, uz podatke kojima se individualiziraju vrijednosni papiri o kojima se radi, sadržavati naznaku radi li se o prodaji ili kupnji, o cijeni, o količini i o roku važenja naloga. Cijena po kojoj se kupuje ili prodaje u nalogu može biti točno određena s tolerancijom ili bez tolerancije na više i manje ili može biti naznačena kao tržišna cijena. Što se tiče roka važenja, nalog može biti otvoren, tj. do opoziva, dnevni, tj. za točno određeni dan ili na određeni rok. Količina vrijednosnih papira koji se žele kupiti ili prodati može biti točno određena uz klauzulu "sve ili ništa” ili može biti određena maksimalna količina.

Burzovni posao

Burzovni posao (engl. exchange business, njem. Börsengeschäft) je posao sklopljen na burzi. Među najvažnije karakteristike burzovnih poslova treba ubrojiti strogu formalnost postupaka koji prethode njihovu sklapanju, kao i samog sklapanja tih poslova. Ti postupci i sklapanje u pravilu su uređeni pravilima odgovarajuće burze. Daljnja posebnost tih poslova sastoji se u tome što ih mogu sklapati samo određene osobe koje se nazivaju burzovni zastupnici, burzovni posrednici, članovi burze ili slično, a sve ostale osobe izuzete su od te mogućnosti. Za stjecanje ovlasti za sklapanje poslova na burzi potrebno je ispuniti uvjete koje postavlja sama burza.

C/D

C/D (engl. certificate of deposit) je certifikat o depozitu, zadužnica banaka; vrijednosni papir kojim banke pribavljaju kratkoročno ili dugoročno sredstva, važan su instrument financijskog tržišta.

CAC

CAC je indeks cijena vodećih dionica kojima se trguje na Pariškoj burzi.

Call in pay

Call in pay je minimalni iznos plaće koji dobiva zaposleni za svoj posao, neovisno o tome je li posao izvršen ili nije. Uobičajena je praksa platiti zaposlenog četiri sata, bez obzira na to je li radio manje od četiri sata ili uopće nije bio na poslu.

Call-opcija

Call-opcija (engl. call option, njem. Vorprämie, Kaufoption) je vrsta opcije koja vlasniku daje pravo kupnje od sastavljača opcije ugovorenih vrijednosti papira po izvršnoj cijeni u opciji na određeni dan ili u toku određenog razdoblja. Call-opcija izvršit će se ako tržišna cijena vrijednosnih papira naraste iznad izvršne cijene. Tada je sastavljač call-opcije dužan prodati ugovoreni paket vrijednosnih papira po nepovoljnijoj (nižoj) cijeni tako da će izgubiti dio primljene premije ili će čak pretrpjeti apsolutni gubitak ako je razlika između tržišne i izvršne cijene veća od premije. Pri tome nije bitno posjeduje li sastavljač opcije taj paket vrijednosnih papira ili ga mora kupiti u momentu izvršenja opcije. U slučaju da tržišna cijena ne preraste izvršnu, call-opcija se neće izvršiti pa će njezin vlasnik pretrpjeti gubitak u visini plaćene premije.

Call-tržište

Call-tržište (engl. call market, njem. Bezugsmarkt, Kaufmarkt) je tržište na kojem se kupovni i prodajni nalozi prikupljaju tijekom vremena, a realiziraju u određenom trenutku, prema nalozima prodavača i investitora. Call-tržišta su uobičajena kada je obujam trgovanja premalen da bi opravdao kontinuirano trgovanje, a najčešće se odnose na trgovanje vrijednosnim papirima. Zbog toga su zakonitosti i djelovanje call-tržišta uređeni prema načelima aukcijskog tržišta. Nakon isklicanja predmeta trgovanja.

CAMEL

CAMEL (engl. capital, assets, management, earnings, liquidity) je metoda analize općeg stanja banke zasnovana na ispitivanju kapitala (capital), kvalitete aktive (assets), menedžmenta (management), profitabilnosti (earnings) i likvidnosti (liquidity).

Tom se metodom banke rangiraju u pet kategorija: rang 1 dobivaju banke s najboljim rezultatima po svim pokazateljima, a rangovi 4 ili 5 dodjeljuju se problematičnim bankama i upućuju na potrebu dodatnog ispitivanja i otklanjanja uzroka nepovoljnog stanja.

Capital Guaranteed Products

Capital Guaranteed Products su namjenski derivatni financijski proizvodi kod kojih garantira se isplata uloženog iznosa (moguće uz još neki minimalni prinos) i udio u dobiti koju ostvaruje skup vrijednosnih papira na kojem se temelji CGP.

CAPM

CAPM (engl. capital asset pricing model) je teorijski model vrednovanja neke tržišne imovine, odnosno vrijednosnog papira ili samog poduzeća.

Predstavlja jednadžbu po kojoj je očekivani prihod nekog vrijednosnog papira (projekta ili poduzeća) funkcija stope prihoda na bezrizična ulaganja, sistematskog investicijskog rizika i očekivane premije rizika na tržištu kapitala, CAPM pokazuje međuzavisnost rizika i prihoda od investicija koja postoji na tržištu kapitala, gdje je rizik prikazan veličinom bete.

Koristi se u procesu vrednovanja vrijednosnih papira i procjeni vrijednosti samog poduzeća. Prema određenim istraživanjima ovaj je model našao svoju potvrdu u praksi.

Carigradska burza

Carigradska burza (engl. Istanbul Stock Exchange - ISE) je jedina turska burza vrijednosnih papira, osnovana 1986. ISE je samoregulirajuće tržište pod nadzorom Odbora za tržišta kapitala, koji nadzire sva turska tržišta kapitala. Burzom upravlja Izvršni odbor od pet članova.

Carina

Carina (engl. customs duty, duty) je porez na uvoz, a rjeđe i na izvoz robe; iznos novca koji država naplaćuje od vlasnika robe prilikom njezina prijelaza granice. Obično su ad valorem, tj. u postotku od vrijednosti robe, no mogu biti i specifične (u određenom iznosu po jedinici težine ili volumena) te kombinirane.

U administrativnom smislu carina je cjelokupna administracija koja izvršava propise iz carinskog područja. Carinom se naziva i ured u kojem se roba carini i naplaćuje carina (carinarnica).

Čarter

Čarter (engl. charter, njem. Charter) je brodarski i zrakoplovni ugovor o prijevozu pri kojem je predmet ugovora i brodski i zrakoplovni prostor, za razliku od običnih ugovora o prijevozu u kojima prostor ne dolazi kao sastojak ugovora.

Isprava o čarteru (engl. charter party) redovito sadrži ime prijevoznika, ime broda ili zrakoplova, bruto i neto zapreminu prijevoznih sredstava, ime naručitelja prijevoza ili krcatelja, luku ukrcavanja, odredišnu luku, odnosno klauzulu do kada se ona ima priopćiti i visinu vozarine. U poslovnoj se praksi uz sklapanje čarter ugovora poslije ukrcaja tereta izdaje teretnica.

Cash Management

Cash Management je zajednički naziv za grupu proizvoda koji omogućuju klijentu efikasno upravljanje sredstvima na računima, kao što su: Notional Pooling, Direct Debit, Zero Balancing, Sweep Account, Regional Cash Management, Cross Border Margin Pooling i sl.

Časne police

Obveza iz PPI police pravno predstavlja naturalnu obvezu. To znači da se tim policama ne može u sudskom postupku dokazivati postojanje i valjanost ugovora o osiguranju, a niti osiguravatelj isplatom osigurnine na temelju prava subrogacije stječe prava koja osiguranik ima u odnosu na osobe odgovorne za štetu. Usprkos tome, često se iz praktičnih razloga pribjegava rješenju da je polica osiguranja sama po sebi dovoljan dokaz o postojanju interesa.

Osiguravatelji uz stanovite uvjete honoriraju takve police. Njihovu primjenu opravdava činjenica da je dokazivanje postojanja interesa ponekad vezano s teškoćama. To se odnosi posebice na vrijednost osigurljivoga interesa. Na primjer, kod osiguranja "očekivane vozarine” ili osiguranja "na dodatnu svotu” zbog naglih promjena cijena robe na svjetskom tržištu gotovo je nemoguće unaprijed procijeniti vrijednost toga interesa. Zato se u tim slučajevima pribjegava upotrebi PPI polica. Prema Institute Time Clauses - Hulls, na osnovi PPI sklapaju se dopunska osiguranja predviđena u disbursements warranty clause, ali samo do predviđene visine.

CBOE

CBOE (krat. engl. Chicago Board Options Exchange, njem. Chicagoer Optionsbörse) je najveće centralizirano tržište opcija na dionice u svijetu. Prilikom trgovanja CBOE koristi infrastrukturu za trgovanje zajedno sa CBOT (Chicago Board Options Trade). Dvije funkcije specijalista su karakteristične za CBOE: tzv. board broker, koji opslužuje knjigu evidencija naloga s ograničenjem, te jedan ili više priznatih market makera, koji djeluju kao dileri.

CEDEL

CEDEL (fr. Centrale de livraison valeurs mobiliers) je međunarodni klirinški sustav na tržištu euroobveznica, sličan sustavu Eurocelar. Služi za obračun transakcija vrijednosnih papira, posebno euroobveznica.

Osnovala ga je skupina europskih banaka, sa sjedištem u Luksemburgu, radi pružanja usluga knjiženja pri transferu euroobveznica koje se drže na računima depozitara širom svijeta.

Koristi se širokom mrežom agenata. Postupak knjiženja uvelike se automatizira, a fizički prijenos vrijednosnih papira smanjuje na minimum.

Cedent

Cedent (engl. assignor cessionary, cedent, transferor, njem. Abtreter, Überträger, Zedent) je ustupitelj, osoba koja ustupa tražbinu (cesija).

CEFTA

CEFTA (akr. od engl. Central European Free Trade Agreement) je Srednjoeuropski sporazum o slobodnoj trgovini, sporazum o ekonomskoj suradnji zemalja središnje Europe nastao 1992. sa svrhom unapređivanja razmjene i otklanjanja carinskih i drugih trgovinskih prepreka stvaranjem trgovinske zone između zemalja članica. Sadašnje su članice: Poljska, Mađarska, Češka, Slovačka, Slovenija i Rumunjska.

Ček

Ček (engl. cheque, njem. Scheck) je vrsta obligacijskog vrijednosnog papira kojim izdatnik (trasant) nalaže trasatu plaćanje svote naznačene u čeku iz svoga (trasantovog) pokrića kod trasata pri čemu u hrvatskom pravu trasat može biti samo banka. Dok je sa stajališta svoje funkcije mjenica kreditni papir, ček je prvenstveno platežno sredstvo jer njime trasat disponira svojim novcem koji ima kod drugoga (banke). Razlike u funkciji mjenice i čeka vidljive su i iz načina na koji se određuje dospijeće tražbine iz mjenice, odnosno na koji je određeno dospijeće tražbine iz čeka. Izdatnik mjenice može odrediti dan kada mjenica dospijeva ili razdoblje čijim istekom mjenica dospijeva, dok ček ex lege dospijeva po viđenju, a isprava u kojoj bi dospijeće bilo drukčije označeno ne vrijedi kao ček.

Čekovna (garantna) kartica

Čekovna (garantna) kartica (engl. cheque card, njem. Scheckkarte) je isprava koju izdaju banke i kreditne organizacije pri otvaranju posebnih računa koji služe kao pokriće za plaćanje euročekom. Garantne kartice korisnici čekova drže kod sebe i one služe za dokazivanje identiteta korisnika i postojanje pokrića.

U sklopu jedne zemlje postoje jedinstvene kartice, a tendencija je članica sustava euročeka da sve svoje kartice ujednače.

Garantna kartica sadrži: na prednjoj strani oznaku banke ili kreditne organizacije koja je izdaje, ime vlasnika, specimen njegova potpisa, broj računa, broj kartice i rok njezina važenja, a na poleđini uvjete koji moraju biti poštovani prilikom korištenja euročekova, uvjete u kojima izdatnik kartice garantira da će isplatiti svaki euroček (npr. da specimen potpisa na kartici i na euročeku mora biti istovjetan, da se euroček može popuniti samo do određene svote i sl.).

Čekovna kartica

Čekovna kartica u pravilu sadrži sljedeće elemente: naziv banke koja vodi čekovni račun, ime i prezime te vlastoručni potpis vlasnika čekovnog računa, broj čekovne kartice.

Čekovne kartice su najčešće izrađene na posebno kvalitetnom kartonu, koji je ili zaštićen plastifikacijom ili su osnovni podaci o vlasniku računa te broju čekovnog računa uneseni tzv. embosiranjem. Vlastoručni potpis vlasnika, ukoliko nije zaštićen plasifikacijom čekovne kartice, nalazi se na posebno zaštičenom dijelu čekovne kartice koji se ne može brisati ili mijenjati.

Čekovni kredit

Čekovni kredit (engl. check credit, njem. Scheckkredit) ili instant kredit je oblik kreditiranja koji u novije vrijeme dobiva sve širu primjenu, a predstavlja vrstu overdraft financiranja potrošača. Mehanizam podrazumijeva uvođenje kreditne linije imaocima tekućih računa kod banaka, na osnovi kojih se automatski osigurava kredit potrošačima.

Čekovna kreditna linija omogućava korištenje većeg iznosa novčanih sredstava u odnosu na novčani saldo na računima kod banke.

Čekovni račun

Pri plaćanju čekom obvezno je legitimirati se čekovnom karticom i osobnim ispravama.

Bitno svojstvo ovog računa jest njegova likvidnost. Pogodnost ovog instrumenta je automatizam kreditnog aranžmana koji reducira komplicirani mehanizam zaključivanja kreditnih ugovora, ispitivanje kreditne sposobnosti i obračun operativnih troškova. U pravilu je riječ o personalnim kreditima koji se realiziraju posredstvom odgovarajućih instrumenata platnog prometa, što znači indirektno. Iznosi kredita su obično ograničeni i ograničeno je vrijeme njihova korištenja. Kamatna stopa se obračunava samo za iznos bilančnih povučenih sredstava.

Centralizirani sustav kotacije

Stanje transakcije na više američkih burzi. Sistem su razvile srednje američke burze kako bi na neki način bile u stanju parirati New York Stock Exchangte (NYSE) po obujmu trgovine i broju izlistanih izdanja. Taj je sustav 1987. po broju izlistanih izdanja nadmašio NYSE, ali je udio NYSE u ukupnoj trgovini preko tog sistema iznosio 86%.

CLOB je sustav koji bi trebao omogućiti da se ograničeni nalozi izvrše na bilo kojem tržištu ako se postigne tražena cijena. Međutim, taj sistem još nije postigao zadovoljavajući obujam transakcija, budući da specijalisti NYSE odbijaju prenijeti informacije koje posjeduju u CLOB. Centralizirani sustavi kotacije daju osnovu za razvoj globalnog tržišta koje će omogućavati brokeru da obavi transakciju u korist svog komitenta na najpovoljnijem tržištu, bez obzira na fizičku udaljenost od tržišta.

Centralizirano aukcijsko tržište

Centralizirano aukcijsko tržište (engl. centralized auction market) je način organizacije tržišta koji dovodi sve ponudioce i kupce na jedno mjesto na kojem se formira cijena transakcije. Većina velikih burzi smatra da je to najdjelotvorniji način organiziranja tržišta, te uvodi pravila koja zabranjuju brokerima koji su aktivni na burzi da trguju izlistanim efektima izvan burze.

Na primjer na New York Stock Exchange taj problem regulira pravilo 390. Svrha je tog pravila da spriječi postojanje tzv. internog tržišta izlistanim efektima, budući da se smatra da postojanje takvog tržišta narušava djelotvornost formiranja cijene na burzi.

Centralna banka

Monopol na stvaranje primarnog novca centralnoj banci omogućava obavljanje ostalih funkcija koje se odnose na reguliranje novčanog sistema, kao što su kontrola ponude novca i kredita u bankarskom sustavu, održavanje stabilne vrijednosti novca, upravljanje tečajem domaće valute u odnosu na svjetske valute, upravljanje deviznim rezervama zemlje, održavanje stabilnosti domaćeg bankarskog sustava, obavljanje platnog prometa među bankama, držanje računa državnih organa te druge.

Povijesno su se centralne banke u većini slučajeva razvile iz privatnih banaka koje su kreditirale državu, za što im je država zauzvrat povjerila monopol na izdavanje banknota. Tako je Bank de France bila formalno privatna banka sve do 1945. godine, a Bank of England do 1946. godine. U Sjedinjenim Američkim Državama između 1836. i 1913. godine centralna banka nije postojala, a tada je stvoren tzv. Federalni sustav rezervi, u kojem su poslovne banke formalno bile osnivači dvanaest rezervnih banaka.

Razvoj centralnih banaka tekao je usporedo s potiskivanjem zlata kao rezervnog novca. Kako je iz monetarnog sustava postepeno nestajala obveza zamjene novčanica, tj. banknota za zlato, tako su banknote centralne banke i njene obveze po tekućim računima preuzimale funkciju rezervnog, odnosno primarnog novca. Iako centralne banke jedine imaju pravo na kreiranje primarnog novca, to ne znači da one jedine kreiraju novac.
Novac u suvremenim tržišnim gospodarstvima postoji i u obliku potraživanja prema bankama po osnovi tekućih i drugih depozitnih računa. Budući da su ta potraživanja u principu uvijek pretvoriva u zakonsko sredstvo plaćanja, te da se stoga i mogu prenositi u platnom prometu, to su ona poprimila sve karakteristike novca. Takvo svojstvo bankovnih obveza vezano je za relativno veliku sigurnost bankarskog sustava u suvremenim gospodarstvima, kao i za činjenicu da način plaćanja prijenosom potraživanja prema bankama znatno smanjuje troškove transakcija.

Iako je suvremeni novac znatno širi od zakonskog sredstva plaćanja koji kreira centralna banka, centralna banka ipak ima mogućnost da kontrolira količinu novca koji kreiraju poslovne banke. Ta kontrolu centralne banke obavljaju raznim instrumentima, od kojih su glavni krediti poslovnim bankama, kupovanje vrijednosnih papira te propisivanje obvezne rezerve koju poslovne banke moraju držati na računima kod centralne banke. Dok krediti poslovnim bankama kao i kupovine vrijednosnih papira povećavaju količinu primarnog novca (tj. obveze centralne banke), dotle propisivanje obvezne rezerve, najčešće u postotku u odnosu na ukupne obveze poslovnih banaka (tj. njihove depozite), određuje granice do kojih banke mogu svojim kreditom kreirati novac.

Ako je npr. propisana obvezna rezerva za poslove banke 20% od stanja ukupnih depozita, tada na 100 jedinica primarnog novca koje je emitirala centralna banka poslovne banke ne mogu svojim kreditima kreirati više od 500 jedinica svojih novčanih obveza, tj. depozita, čak i kada bi imale u svom posjedu svu količinu primarnog novca. Jedan dio primarnog novca, tj. banknote, uvijek se međutim nalazi u posjedu nebankarskih sektora, pa to još dodatno ograničava ekspanziju kredita poslovnih banaka.

Osim odobravanjem kredita poslovnim bankama, centralne banke stvaraju primarni novac i kupovanjem vrijednosnih papira, odobravanjem kredita državi, kao i povećavanjem, tj. kupovanjem deviznih rezervi. Ako država prisili centralnu banku da kreditira deficit budžeta te to dovodi do stvaranja pretjerane količine primarnog novca, ukupna ekspanzija novčanih obveza banaka često se ograničava tzv. direktnim ograničenjima, npr. u obliku pojedinačnih limita na količinu kredita koje može odobriti svaka poslovna banka.

Centralnobankarski knjižni novac

Centralnobankarski knjižni novac su obveze koje banka stvara prema institucijama koje kod nje drže tekuće račune.

Centralna banka odobravanjem kredita ili kupovinom domaćih ili stranih financijskih potraživanja stvara svoje obveze prema institucijama koje kod nje drže tekuće račune, a to su prije svega poslovne banke i država (ostali subjekti u pravilu nemaju pravo da drže račune kod centralne banke). Te obveze predstavljaju centralnobankarski knjižni novac, koji će centralna banka na zahtjev poslovnih banaka zamijeniti za drugi oblik svojih novčanih obveza, a to su banknote centralne banke.

CEO

CEO (akr. od engl. chief executive officer) je glavni izvršni direktor.

Certificirani ček

U pogledu naplate, ovakvi čekovi imaju jednaku sigurnost kao i bankovni čekovi. Iako je u obje Amerike i Kanadi ovo uobičajeni postupak osiguranja, mnoge europske zemlje ne priznaju oznaku prihvata (akcepta) kao da nije ni napisan (pro non scripto). Naplata se kod nas može ostvariti samo kod onih privatnih čekova koje su certificirale banke SAD, Kanade i Južne Amerike uz uvjet da naša banka raspolaže specimenom potpisa banke - akceptanta. U nekim europskim zemljama i u Engleskoj koriste se određeni surogati akcepta (vidiranje, markiranje).

Certifikat o depozitu - CD

Za individualne investitore emitiraju se s nominalom od stotinu ili više dolara, a za velike institucionalne investitore s nominalnom vrijednošću od preko 100.000, do onih s nominalom od više milijuna američkih dolara. Za razliku od standardnog bankovnog depozita koji se može razročiti samo uz određene restriktivne uvjete, CD se brzo i lako unovčava na sekundarnom tržištu. Ne treba ga miješati s potvrdama o depozitu koje nisu utržive.

Certifikati

Certifikati su izvedeni financijski instrumenti čije kretanje cijena je ovisno o kretanju cijene jednoga ili više osnovnih instrumenata na koji su vezani, tzv. underlying. Izdaju ih poslovne banke i mogu biti vezani na dionicu, košaru dionica, indekse, cijene sirovina, valute itd. Uvrštavamo ih u dužničke vrijednosne papire, odn. izdavatelj certifikata preuzima obvezu isplate uloga. Certifikati su slobodno prenosivi te se njima, kao i dionicama ili obveznicama, trguje na burzi.

Turbo certifikati omogućuju da imate koristi od fluktuacija na tržištu u oba slučaja. Turbo long certifikati donose korist od porasta cijena, a turbo short certifikati od pada cijena. Svaka dodatna promjena cijene podloge može dovesti do nerazmjerno visokih prinosa zbog učinka poluge. Međutim, iako je neograničeni potencijal za rast prednost ovog određenog certifikata, njegov je nedostatak rizik gubitka čitavog uloženog kapitala ako se pređe postavljenu granicu. U slučaju turbo long certifikata ta je granica postavljena ispod trenutačne cijene podloge. Za turbo short certifikate granica se postavlja iznad trenutačne cijene podloge. Postoje turbo certifikati sa i bez datuma isteka.

Kako funkcioniraju turbo certifikati?

Turbo certifikati dolaze s ugrađenim učinkom poluge. Kretanja cijene podloge odražavaju se relativno neovisno o volatilnosti. Ako se cijena podloge poveća, cijena turbo long/short certifikata nerazmjerno raste/pada prema odabranoj poluzi. Učinak poluge proizlazi iz niže kupovne cijene turbo certifikata u usporedbi s izravnim ulaganjem u podlogu. Što je kupovna cijena turbo certifikata niža, to je poluga veća.

Turbo certifikati imaju unaprijed ugovorenu (osnovnu) cijenu i granicu. Suštinska vrijednost turbo certifikata je razlika između cijene dionice i unaprijed ugovorene cijene (turbo long certifikat) ili razlika između unaprijed ugovorene cijene i cijene dionice (turbo short certifikat).

Što su indeksni certifikati?

S indeksnim certifikatom možete imati koristi izravno od razvoja temeljne imovine. Omogućuje vam da diverzificirate rizik, budući da ne ulažete u jedan određeni vrijednosni papir, veću indeks, kao što je, primjerice, DAX (dionički indeks Frankfurtske burze). Na taj način na vaše ulaganje ne utječu fluktuacije vezane samo za jedan vrijednosni papir nego utječe kombinirani razvoj svih vrijednosnica u indeksu.

Gubici jedne skupine dionica u indeksu mogu se prebiti s dobitkom druge skupine. Vaš sveukupni rizik je stoga niži kada posjedujete indeksni certifikat nego kada posjedujete određene dionice.

Kako funkcioniraju indeksni certifikati?

Indeksni certifikati se izdaju u određenoj denominaciji vezanoj za temeljnu imovinu. Najčešće se njima trguje u omjeru 1:100 ili 1:10 u odnosu na indeks. To znači da ako je, na primjer, vrijednost DAX-a 6.500 bodova, jedan indeksni certifikati denominiran u odnosu 1:100 prema DAX-u košta 65 EUR. Usput, indeksni certifikati su ekonomični oblik ulaganja, budući da se na njih ne naplaćuju prodajni troškovi ("teret") ili naknade za upravljanje.

Cesija

Kod cesije postoje tri temeljna odnosa i tri subjekta, iako je cesija dvostrani pravni posao, i to:

1. odnos cedent - dužnik, u kome stari i novi vjerovnik sklapaju ugovor o cesiji i za prijenos tražbine nije potreban pristanak dužnika, nego je cedent samo dužan obavijestiti dužnika o obavljenom ustupanju. Ova obavijest (notifikacija) osim praktičnih ima i pravne učinke, i dužnik do obavijesti može valjano platiti samo starom vjerovniku, a nakon primljene obavijesti samo novom vjerovniku. U slučaju višestrukog ustupanja (sukcesivna cesija), ako je cedent ustupio istu tražbinu raznim osobama, vrijedi načelo prioriteta obavljene notifikacije, tj. od više cesionara dužnik mora ispuniti svoju obvezu ne onome kome je cesija prije učinjena, nego tražbina pripada onom cesionaru o kome je cedent prvo obavijestio dužnika;
2. odnos cesionar - dužnik, u kome cesionar ima prema dužniku ista prava i po obujmu i po sadržaju kao i cedent do ustupanja, a uz glavnu tražbinu na njega prelaze i sva sporedna prava. Dužnik može protiv cesionara istaći ne samo prigovore koje ima prema njemu kao takvom, nego i sve prigovore koje je mogao istaći protiv cedenta do saznanja o ustupanju;
3. odnos cedent - cesionar ovisi o tome je li cesija naplatna ili nenaplatna, o čemu ovisi odgovara li cedent samo za veritet (istinitost, postojanje) tražbine, tj. odgovara da ustupljena tražbina stvarno postoji, odnosno odgovara li i za bonitet (naplativost) tražbine. Kod naplatne cesije cedent odgovara za veritet uvijek, a za bonitet kad je tu ugovoreno, a kod nenaplatne cesije ne odgovara ni za veritet ni za bonitet, a cesija navedena u to. 1. - 3. je redovita cesija (cessio regulare) čije se opće odredbe odnose i na posebne oblike cesije: cesija umjesto ispunjenja, cesija zbog naplaćivanja i cesija zbog osiguranja;
4. cesija je institut civil lawa, a u engleskom pravu ona se naziva assignment.

Cesija (ustupanje) umjesto ispunjenja

Cesija (ustupanje) umjesto ispunjenja (njem. Abtretung an Erfühllungsstatt) postoji kad dužnik mjesto ispunjenja svoje obveze ustupi vjerovniku svoju tražbinu (ili jedan njezin dio) koje ima prema svom dužniku. Sklapanjem ugovora o cesiji dužnikova se obveza gasi do iznosa tako ustupljene tražbine (davanje umjesto isplate).

Cesija (ustupanje) zbog naplaćivanja

Cesija (ustupanje) zbog naplaćivanja (njem. Abtretung an Zahlungsstatt, Inkassozession) postoji kad dužnik ustupa svom vjerovniku svoju tražbinu pod svoju tražbinu od svog dužnika samo zbog naplaivanja i njegova obveza se gasi (odnosno smanjuje) tek kad vjerovnik naplati ustupljenu tražbinu od dužnikova dužnika, a ne odmah u vrijeme sklapanja ugovora. U tom slučaju dužnikov dužnik može ispuniti svoju obvezu i prema svom starom vjerovniku (cedentu) makar je obaviješten o cesiji. I kod ustupanja mjesto ispunjenja i ustupanja radi naplate cesionar je dužan predati cedentu sve što je naplatio preko svote svoje tražbine od cedenta.

Cesija (ustupanje) zbog osiguranja

Ustupanje zbog naplaćivanja i ustupanje zbog osiguranja nazivaju se fiducijarne cesije.

U oba slučaja cesionar nije ovlašten ustupljenu tražbinu dalje otuđivati kao što može kod redovite cesije ili ustupanja umjesto ispunjenja, nego je dužan nakon postignute svrhe cediranja (naplata, osiguranje) prenijeti natrag na cedenta tu istu tražbinu. Ovdje se radi o fiducijarnom odnosu kod kojeg fiducijant prenosi neko pravo na fiducijara i pri tome ugovara da nakon postizanja određenog cilja fiducijar ponovo prenese to isto pravo natrag na fiducijanta. Kod fiducijarne cesije radi se o dva ugovora; ugovoru o cesiji i ugovoru o fiduciji, tj. ugovoru o ograničenju gospodarskog učinka ustupanja i o vraćanju ustupljene tražbine poslije postizanja konačnog cilja.

Cesija osiguranja

Cesija osiguranja (engl. cession, njem. Zession, fr. cession) je dio premije osiguranja koji osiguravatelj - cedent osiguranja cedira reosiguravatelju - cesionaru.

Cesionar

Cesionar (cessionary, njem. Übernehmer, Zessionar) ili primatelj (preuzimatelj) tražbine je osoba koja preuzima tražbinu (cesija). U engleskom pravu cesionar je assignee.

Četvrta tržišta

Četvrta tržišta (engl. fourth market, njem. vierter Markt) je direktno trgovanje, bez posredovanja brokera, između investitora koji kupuje velike blokove vrijednosnih papira, preko 10.000, čime se postiže maksimalna ušteda na transakcijskim troškovima.

Direktni kontakti su olakšani kompjutorskom mrežom Instinet preko koje institucije investitori direktno ističu ponudu i potražnju vrijednosnih papira (treća tržišta).

CFA franak

CFA franak (engl. CFA franc) je zajednička valuta zemalja Zapadnoafričke monetarne unije (UMOA) i Srednjoafričke monetarne unije (UMAC). Članice UMOA su: Benin, Burkina Faso, Mali, Niger, Obala Bjelokosti, Senegal i Togo.

Članice UMAC-a su: Čad, Ekvatorska Gvineja, Gabon, Kamerun, Kongo i Srednjoafrička Republika. Obje monetarne unije imaju svoje centralne banke, domicilirane u Dakaru (Senegal) i Yaoundeu (Kamerun), a CFA franak, kao zajednička valuta za sve te zemlje, fiksnim je paritetom vezan za francuski franak.

CFO

CFO (akr. od engl. chief financial officer) je financijski direktor; financijski menadžer.

CHIPS

CHIPS (engl. Clearing House Interbank Payments System) je američka privatna organizacija za međubankovni platni promet. Obavlja domaći i međunarodni platni promet u USD. Povezuje oko 140 depozitnih institucija koje imaju podružnice i urede u New Yorku i obavlja oko 90% vrijednosti međubankovnih plaćanja koje se odnose na međunarodnu trgovinu SAD.

Plaćanja između depozitnih institucija obavljaju se na neto osnovi, a sustavni rizik takve organizacije platnog prometa snose članice. Do 1990. sustavni rizik snosile su Federalne rezerve. Međubankovni platni nalozi izvršavaju se krajem dana, a ostali platni nalozi idući dan.

Cijena

U suvremenom trgovačkom pravu postoje u pogledu cijene nova stremljenja, pa se ugovor o prodaji smatra sklopljenim i kad cijena nije određena i odrediva - dovoljno je da se stranke sporazumiju o predmetu. U našem trgovačkom pravu kupac je u takvim slučajevima dužan platiti onu cijenu koju je prodavatelj redovito naplaćivao u vrijeme sklapanja ugovora, a kad ove nema, razumnu cijenu.

Propisana cijena je ona koju određuje mjerodavno tijelo. Kupac je u tom slučaju dužan platiti samo svotu propisane cijene iako je ugovorena i veća cijena. Propisi o cijenama prisilne su naravi i prodavatelj je morao znati da je viša cijena od propisane nedopustiva, pa je dužan razliku vratiti kupcu. Iako je cijena propisana, prodavatelj može robu prodavati po nižoj cijeni.

Strane se mogu sporazumjeti da cijenu odredi neka treća osoba. Cijena koju odredi treća osoba ima konstitutivno značenje. Ako treći neće ili ne može odrediti cijenu, smatra se da je ugovorena razumna cijena.

Ako je ugovorom određivanje cijene ostavljeno samo jednom ugovaratelju, smatra se da takva odredba nije ni ugovorena, a kupac je dužan platiti razumnu cijenu.

Cijena depozita

Cijena depozita (engl. deposit rate, price of deposit, njem. Passivzins), kamata koju banka plaća za korištenje depozita, uvećana za troškove držanja obvezne rezerve, te troškove službe za prikupljanje i praćenje depozita. U uvjetima djelotvornog tržišta banka izjednačava cijenu depozita s prosječnom kamatom koju postigne na tržištu umanjenom za profitnu marginu banke i rezervu za pokriće rizika.

Banke nastoje maksimalno smanjiti cijenu depozita, uz povećanje kamate na depozit. To se, budući da su ostale veličine fiksne ili ih je zadalo tržište, postiže racionalizacijom službi za prikupljanje i praćenje depozita, te smanjivanjem rizika plasmana. Ti ciljevi određuju način organizacije i funkcioniranja banaka.

Organizacija banaka izrazito je prilagođena smanjivanju administrativnih troškova i rizika plasmana. Postizanje što povoljnije strukture cijene depozita je činilac koji odlučuje o uspjehu banke. Najviša kamata koju banka može odobriti na depozit računa se po sljedećoj formuli: r=ki+oi0–t–l/k, gdje su k – povećanje kreditnog potencijala banke zbog jediničnog porasta depozita; o – povećanje obvezne rezerve kod centralne banke uslijed jediničnog povećanja depozita; i – prosječna kamata na kredite koje banka odobrava; i0 – kamata koju centralna banka odobrava na obveznu rezervu; t – fiksni troškovi po jedinici depozita; l – očekivani postotak nenaplativih kredita.

Cijena kapitala

Cijena kapitala (engl. price of capital, cost of capital, njem. Kapitalkosten), naknada koju poduzetnik plaća vlasniku za korištenje njegova kapitala.

Cijena kapitala izražava se u obliku kamate ili rente. Kamatu vlasnik zaračunava ako je poduzetniku pozajmio financijski kapital, a rentu ako je pozajmio realni kapital. Poduzetnik pozajmljuje kapital ako smatra da će, koristeći tuđa sredstva, ostvariti veći profit od cijene koju treba platiti. Poduzetnik će pozajmljivati sredstva od vlasnika sve dok cijena kapitala ne dostigne očekivani profit po uloženoj jedinici kapitala. Stoga, teoretski, cijena kapitala formirana na tržištu ukazuje na granični proizvod kapitala, tj. na porast vrijednosti proizvodnje koji se javio dodavanjem zadnje jedinice kapitala bez povećanog ulaganja ostalih faktora proizvodnje.

U praksi cijena kapitala odstupa od teoretske veličine iz nekoliko razloga, a osnovni su: zrnatost kapitala (nemogućnost kapitala da se beskonačno dijeli), nepromjenjivost fizičkog kapitala i neprozirnost tržišta. Budući da financijski kapital najmanje od svih pati od navedenih nedostataka, njegova cijena je vrlo homogena u okviru narodnog gospodarstva, te izuzetno vjerno prati promjene u gospodarstvu, i približno ukazuje na granični proizvod kapitala. Međutim, opredmećeni kapital mnogo se teže seli iz grane u granu, te njegova cijena koleba ovisno o prosperitetu djelatnosti u koju je uložen.

Suvremeno tržište kapitala nadvladava te nedostatke tako da omogućava da svaki kapital trenutno pretvori iz opredmećenog u financijski oblik i obrnuto, a bez velikih troškova koji su prije nužno pratili takve transakcije. To postiže tako da opredmećeni kapital ne iskazuje u svom fizičkom obliku, već putem idealnih vlasničkih dijelova – dionica. Cijena tih idealnih dijelova kontinuirano se prilagođava na osnovi očekivanih prihoda od tog kapitala (> beskonačno razdoblje držanja), i to tako da se očekivana renta izjednači s očekivanom kamatom na financijski kapital.

Renta se ne smije izjednačavati s dividendom na upravljačke dionice, budući da one nose u sebi i poduzetničku dobit. Najčistiji rentovni papir je povlaštena dionica. Takvo financijsko tržište, oslanjajući se na modernu informatičku i komunikacijsku tehnologiju, omogućava da se cijena kapitala približi razini optimalnoj sa stanovišta narodnog gospodarstva.

Cijena opcije

Cijena opcije (engl. option premium) je cijena po kojoj se opcija prodaje. Kupac opcije plaća premiju nekom izdatniku opcije da bi ga time potakao na davanje opcije.

Glavni čimbenici koji određuju cijenu opcije jesu:

a)    cijena predmeta opcije;
b)    duljina razdoblja važenja opcije; trošak djelovanja ovog čimbenika je viši što je dulje vremensko trajanje opcije, zbog potencijalno većeg gubitka koji izdatnik može pretrpjeti unutar duljeg vremenskog razdoblja;
c)    mogućnost veće promjene cijene predmeta opcije, slijedom povijesne kolebljivosti cijena predmeta opcije, tržišnog trenda, te novosti koje mogu utjecati na cijenu predmeta opcije;
d)    izvršna cijena; obično je jednaka cijeni predmeta opcije na dan izdavanja opcije. U međusobnoj je interakciji s visinom cijene opcije.

Cijena proziva

Cijena proziva (engl. call premium, njem. Vorprämie);

1. razlika između nominalne cijene obveznice, i više, cijene obveznice po prozivu. Cijena je određena unutar ugovornice, i smanjuje se približavanjem dospijeća;
2. cijena koju plaća izdatnik u slučaju da se odluči na raniji iskup povlaštenih dionica, po cijeni iznad nazivne ili navedene cijene povlaštene dionice.

Čikaška burza

Članovi robne burze su proizvođači žitarica, prerađivači, izvoznici, banke i ostale financijske institucije, brokerske i trgovačke kuće. Članstvo se kupuje. Čikaška burza je pod zakonskom regulativom Državne komisije za terminsku trgovinu.

Razvojem trgovine opcijama javila se potreba za organiziranim tržištem terminskim ugovorima nepoljoprivrednih proizvoda, te je 1973. osnovana Čikaška terminska burza (CBOE). Postala je najveće organizirano svjetsko tržište opcijama na dionice i državne obveznice. Članovi mogu poslovati kao mešetari (brokeri) koji trguju u svoje ime a za tuđi račun i kao trgovci kojima je zadatak da usklađuju tržište smanjenjem raspona između ponuđene i tražene cijene (market makers).

Ciljni troškovi

Osnovna ideja ovog načina jest: ne određuju troškovi proizvodnje razinu cijena, nego cijene određuju na tržištu ostvarive troškove. Prema načelu ciljnih troškova poduzeće se prilagođava datostima tržišta. S obzirom na tradicionalno shvaćanje postojećim troškovima poduzeća (proizvoda/usluge) pridodaje se željena dobit te se kao rezultat dobiva prodajna cijena. Budući da tržište određuje dopustive troškove, prema suvremenom načelu polazi se od tržišne cijene koja se umanjuje za željenu dobit, a razlika se odnosi na dopustive, ciljne troškove.

Nakon utvrđivanja ciljnih troškova za poduzeće (ili proizvod ili uslugu) optimiziraju se indirektni troškovi i provodi se strukturno prilagođavanje funkcija, odjela i suradnika. Posljednjih godina koncepcija ciljnih troškova razvila se u zaokruženo načelo upravljanja troškovima. Koristi se uobičajeno kod razvoja novog proizvoda. Ishodište koncepcije uvijek su zahtjevi kupaca. Stoga proces ciljnih troškova započinje ispitivanjem kupaca.

Na temelju rezultata ispitivanja tržišta suradnici u istraživanju i razvoju dobivaju nalog da definiraju i specificiraju proizvod. Stvarni početak upravljanja ciljnim troškovima jest utvrđivanje prodajne cijene za novi proizvod. U koncepciji ciljnih troškova razvijeni su različiti procesi pronalaska ciljnih troškova. Prema jednom od njih (market into company) ciljni troškovi se izvode izravno iz na tržištu ostvarive prodajne cijene i planirane dobiti. Kad se od ostvarive prodajne cijene oduzme planirana dobit (target profit), dobiva se dopustivi trošak (allowable cost), tj. tržišno priznati trošak.

Na temelju postojeće proizvodne i procesne tehnologije stručni odjeli utvrđuju stvarne troškove (drifting costs), standardne troškove bez tehnoloških inovacija. Ciljni troškovi koje treba definirati jesu razlika između dopustivih i stvarnih troškova (allowable costs i drifting costs), pri čemu se ustrajnim korištenjem inovativnih mogućnosti stvarni troškovi pokušavaju što više približiti dopustivim troškovima. Polazeći od osnovne poslovne strategije menedžment na kraju utvrđuje ciljne troškove kod određene razine troškova.

U idućem koraku postavlja se pitanje: Kako pojedinim funkcijama proizvoda idealno pridružiti resurse, i to tako da vrijednost proizvoda odgovara željama kupaca? U tu svrhu proizvod se raščlanjuje na pojedine svoje funkcije, koje se vrednuju i klasificiraju u tvrde i meke. Potom se pojedine komponente proizvoda ponovno sastavljaju i optimiraju prema odnosu svojih pondera i svoga troškovnog udjela. Ako se troškovni udjeli pojedinih komponenata proizvoda obračunavaju na temelju postojeće proizvodne tehnologije, tada će stvarni troškovi u pravilu biti znatno viši od tržišno dopustivih troškova. Time nastaje proces permanentnog snižavanja troškova u fazi razvoja proizvoda kako bi se dostigao novi standard.

Sustav ciljnih troškova nije usmjeren samo na funkciju upravljanja troškovima nego na cijeli sustav: ciljni troškovi proširuju perspektivu u smislu usmjerenja na potrebe, usmjerenja na cjelinu i izbjegavanja egoizma područja (podizanje iznad bedema) te stvaraju cjelovit pogled na ukupni životni vijek proizvoda.

Ciriška burza

Ne postoje posebni mešetari koji preuzimaju naloge od banke i izvršavaju ih na burzi, već same banke posluju vrijednosnim papirima preko svojih predstavnika. Burzovni predstavnik mora biti švicarski državljanin, mora posjedovati dozvolu za poslovanje na burzi, te deponirati određeni iznos kod Burzovne udruge kao jamstvo za ispravno poslovanje.

Na burzi se primjenjuje poseban oblik trgovanja: nadležni službenik burze izvikuje određenim redom nazive vrijednosnih papira (á la criée), potom se predstavnici sporazumijevaju o kupnji i prodaji. Postoje tri različita tržišna segmenta: službeno tržište, službeno paralelno tržište i neslužbeno tržište. Burzom upravljaju Glavna skupština, Upravni odbor i revizori (auditori).

Cirka nalog

Cirka nalog je u burzovnoj trgovini nalog mešetaru da kupi ili proda određeni iznos vrijednosnih papira po cirka cijeni, tj. ovlaštenje mešetara da zaključi posao u okviru zadanoga raspona, od najvišega do najnižega tečaja.

Cirka nalog može npr. glasiti: kupite 100 dionica "X” po DEM 64 cirka 3. Mešetar može kupiti dionice po cijeni 64, 65, 66 ili 67, ali ne smije kupiti po cijeni od 68 DEM.

Cirkularni ček

Cirkularni ček je vrsta čeka čija posebnost se sastoji u tome što se kao trasant pojavljuje banka, a kao trasat ona sama ili njena filijala ili njezina korespondentna banka. Korisnik takvog čeka je bančin komitent koji kod banke ima pokriće.

Čista holdinška kompanija

Čista holdinška kompanija (engl. pure holding company, njem. reine Holding) je dominantan oblik holdinških kompanija, koje se osnivaju kao financijska poduzeća i ne bave se proizvodnjom ili nekom drugom poslovnom djelatnošću, a njihova imovina se sastoji isključivo od dionica drugih poduzeća. Takva vrsta holdinških kompanija i danas je osnovni oblik financijskog kapitala u SAD-u.

Osnovna djelatnost čistih holdinških kompanija sastoji se u osnivanju, financiranju i upravljanju drugim poduzećima. Čiste holdinške kompanije osnivaju se za investiranje u vrijednosne papire drugih kompanija, kako bi održale nadzor nad njima.

Čisti novčani tok

Novčani izdaci su izdavanja novca iz poduzeća u okruženje koji umanjuju njegova novčana sredstva. Tu spadaju izdaci za nabavu inputa potrebnih za odvijanje poslovnog procesa poduzeća (za nabavu materijala, energije, isplate plaća, tuđih usluga), ali i izdaci za plaćanje poreza, kamata i sl. Prednost je koncepta čistog novčanog toka nad konceptom profita u tome što je čisti novčani tok stvarni tok novca, a ne obračunska kategorija kao što je profit (raspolaganje novcem pretpostavka je realne mogućnosti potrošnje). Nedostatak je ovog koncepta taj što ne odgovara prirodi internih poslovnih procesa u poduzeću (niz transformacija imovine u poduzeću zapravo su robni tokovi). Osim toga profit je legalno priznata kategorija u okviru koje se može obavljati raspodjela rezultata poslovanja.

City

City je dio Londona promjera oko jedan kilometar u kojem su koncentrirane najveće britanske banke, brokerske kuće, osiguravajuće ustanove, dvije londonske burze i niz drugih financijskih posrednika. Uz njujorški Wall Street simbol je financijskog centra i koncentracije nacionalnog i međunarodnog bankarstva i financiranja.

Cjenovna elastičnost

Cjenovna elastičnost (engl. cross-price elasticity, njem. Preiselastizität) je odnos relativnih promjena razina potražnje određene robe ili usluge na turističkom tržištu i relativnih promjena njihovih cijena. Ova se elastičnost temelji na tezi da je cijena jedan od najvažnijih, najutjecajnijih, ali i najosjetljivijih instrumenata ekonomske politike, kojim se može bitno djelovati na tržišna kretanja i odnose.

U turizmu je manevarski prostor između donje i gornje granice cijena u normalnim tržišnim uvjetima toliko malen da ne može odigrati gotovo nikakvu ulogu u politici prilagođavanja ponude potražnji.

Cjenovna elastičnost ponude

Cjenovna elastičnost ponude (engl. price-supply elasticity, njem. Preiselastizität des Angebots) je mjera postotne promjene u količini kojom se opskrbljuje tržište, a koja rezultira iz promjene cijene proizvoda. Dio promjena u količini opskrbljenosti robom i zbog promjene vlastite cijene može ležati u pomicanju resursa u njegovu proizvodnju od poduzeća i industrija koje se uključuju u opskrbu proizvodima koji su blisko povezani (glede proizvodnje) s proizvodom.

Cjenovna elastičnost potražnje

Cjenovna elastičnost potražnje (engl. price-demand elasticity, njem. Preiselastizität der Nachfrage) je mjera postotne promjene tražene količine koja rezultira od promjene cijene. Primjerice, cjenovna elastičnost potražnje od 0,5 daje nam informaciju da se s povećanjem cijene od 1% tražena količina na tržištu smanjuje za 0,5%. Potražnja je elastična ako je postotna promjena tražene količine veća od postotnog povećanja cijene; potražnja je jedinično elastična ako je postotna promjena istovjetna i kod cijene i kod potražnje; potražnja je neelastična ako je postotna promjena tražene količine manja od postotnog povećanja cijene.

Cjenovni kišobran

Politika razmjerno stabilne i visoke cijene omogućuje ostvarivanje razmjerno velikih profita, a posebice pogoduje poduzećima i najboljim konkurentskim uvjetima. Profiti pridošlica razmjerno su manji, pa imaju više poticaja k ostvarivanju tržišnog udjela na teret vođe, a stoga i bržem smanjivanju troškova od njega.

Cjenovni kišobran mora se zatvoriti prije ili kasnije zbog usporavanja rasta, agresivnih kasnih pridošlica koji osvajaju dijelove tržišnog kolača snižavanjem cijena ili akvizicijama postojećih poduzeća, opetovanog nastojanja tržišnog vođe da vrati svoj načeti tržišni udjel ili zbog asortimanskih ograničenja u distribucijskim kanalima. Zatvaranje cjenovnog kišobrana eliminira jedan broj konkurenata čije su margine relativno niske i tržišni udjel minoran, ponajprije zbog njihovih većih troškova u odnosu na poduzeća koja su realizirala smanjivanje troškova na temelju većeg iskustva.

Cjenovni rat

Cjenovni rat (engl. price war, njem. Preiskrieg, Preiskampf) je situacija u industriji koju obilježava izrazito suparništvo cijenama. Uobičajena u prijelomnim fazama industrijske evolucije kad se radikalno smanjuju profitne marže ili kad postoji suvišak industrijskih kapaciteta. Često izlazi izvan nadzora i vodi nezaustavljivoj cjenovnoj spirali s negativnim učincima za sve sudionike takva načina konkuriranja.

Clearing

Clearing (njem. Abrechnung, Clearing) je engleski pojam koji označava proces prijenosa (elektronskog ili fizičkog) različitih instrumenata plaćanja od emitenta (organizacije koja ga izdaje) na organizaciju kod koje su smješteni računi drugih organizacija, a koja tereti račun dužnika.

CME

CME (engl. Chicago Mercantile Exchange) je najveća američka terminska burza, osnovana 1919. kao robna terminska burza, 1972. uspostavlja međunarodno novčano tržište na kojem počinje terminska trgovina valutama; taj je odjel burze danas najaktivniji. Na burzi se trguje i opcijama i indeksima. Preko nje se odvija oko 30% ukupne američke terminske trgovine.

Co-manager

Co-manager je u slučaju sindiciranog izdavanja vrijednosnih papirai tad su brokeri i dileri članovi sindikata koji nisu lead manager.

Collateral

Collateral je specifična vrsta osiguranja novčanih tražbina (dugova i vrijednosnih papira) nekim vrednotama, posebno onima zamjenjivim za novac. Najčešće su takve vrednote vrijednosni papiri.

Npr. collateral trust bonds - obveznice osigurane običnim dionicama i/ili drugim obveznicama.

COMEX

COMEX (engl. Commodity Exchange of New York) je burza sirovina, nastala 1933. u New Yorku ujedinjavanjem nekoliko manjih burzi radi oživljavanja tržišta sirovina nakon velike krize. Isprva je bila opća burza terminskih tečajeva sirove gume, neprerađene svile, kože, krzna, srebra, bakra i kositra; od 1974. zlata, aluminija, te opcija. Spojila se 1994. s burzom NYMEX u najveću svjetsku robnu burzu NYMEX/COMEX.

Commitment pristojba

Commitment pristojba (engl. commitment fee, njem. Bereitstellungskommission) je provizija koju kreditor zaračunava na iznos kredita što ga stavlja na raspolaganje dužniku (npr. kod revolving kredita).

Provizija može biti naplaćena skupa s kamatom prilikom iskorištenja kredita ili se kamate i provizija zaračunavaju odvojeno.

Controlling

Controlling je funkcija u poslovnom sustavu i instrument potpore menedžmentu u rukovođenju i upravljanju. Postoje različite koncepcije s obzirom na izravne ciljeve: računovodstvena, informacijska, upravljačka, usmjerena na neposredne poslovne ciljeve poduzeća. Najcjelovitija koncepcija je upravljačka, po kojoj je controlling koordinativna i integrativna funkcija unutar specijaliziranog i raščlanjenog sustava menadžmenta.

Postoji strateški i operativni controlling. U hotelijerstvu se najviše koristi informacijski controlling koji primjenom specifičnih metoda i instrumenata osigurava informacijsku osnovicu za upravljanje tekućim poslovanjem i budućim razvojem. U većim hotelima postoji odjel za controlling, a u manjim jedna osoba (kontroler). Može biti ustrojen kao stožerna ili linijska funkcija.

COO

COO (akr. od engl. chief operations officer) znači (glavni) direktor operacija; direktor proizvodnje; osoba odgovorna za operacije odnosno proizvodnju i distribuciju proizvoda i usluga, tj. outputa organizacije.

Cost-benefit analiza

Pritom se vrši usporedba ekonomskih i sociokulturnih troškova te ekonomskih i sociokulturnih koristi koje nastaju u destinacijama gdje su kulturne norme i stupanj ekonomskog razvoja različiti od modela turizma koji se počinje razvijati.

Pokazalo se da je u industrijski nerazvijenim zemljama razvoj određenog tipa masovnog turizma iniciranog izvana preko stranih turoperatora i agencija polučio izuzetno puno sociokulturnih, a i ekonomskih šteta za lokalnu zajednicu, te je bilanca troškova i koristi bila negativna.

Cover

Cover znači unaprijed osigurati devizni tečaj ili kamatnu stopu za fondove koji dospijevaju ili će biti potrebni u nekom terminu u budućnosti.

Credit Default Swap

Credit Default Swaps - kupoprodaja rizika nekog izdavatelja za određenu premiju.

Credit Link Notes

Credit Link Notes su namjenski financijski proizvodi u formi vrijednosnih papira koji stvaraju novčane tokove. Uvjeti njihove isplate vezani na specifične kreditne događaje (npr. promjena vlasničke strukture, bankrot jednog ili više izdavatelja iz skupa vrijednosnih papira, promjena kreditnog rejtinga, nemogućnost plaćanja, itd.).

Credit Spread Option

Credit Spread Option - pravo na kupnju ili prodaju nekog vrijednosnog papira ukoliko se spread u odnosu na dogovoreni kriterij promijeni za više od unaprijed dogovorenog iznosa.

Crna burza

Crna burza (engl. black market, njem. schwarze Börse), paralelna, ali nezakonita robna i valutna tržišta na kojima se obavlja ilegalna trgovina po cijenama koje se bitno razlikuju od onih na legalnom tržištu.

U okvire aktivnosti crne burze spadaju krijumčarenje robe, valuta i vrijednosnih papira i kupoprodaja radi špekulacije zaobilaženjem zakonskih propisa te plasman proizvoda čija je slobodna prodaja trajno zabranjena (npr. droga). Crnom tržištu, kako se još nazivaju crne burze, naročito pogoduju valutna nestabilnost i ekonomski poremećaji (nedovoljna opskrbljenost robom) koji dovode do uvođenja mjera kao što su određivanje cijena i ograničavanje prometa nekih vrsta ili robe ili čak svih. Sve to zajedno rezultira nedozvoljenom trgovinom deficitarnim proizvodima i valutama.

Cijene na crnom tržištu u pravilu su uvijek više, ali mogu biti i niže kao npr. u slučaju prodaje krijumčarene robe koja nije opterećena obveznim davanjima državi (carine, razni porezi). Ili kada uz službeno devizno tržište postoji i slobodno tržište deviza na kojem je kao posljedica slobodnog kretanja ponude i potražnje cijena niža.

Crna lista

Crna lista (engl. black list) je popis osoba koje ne treba zaposliti ili osoba ili tvrtki kojima ne treba dati zajam, odnosno kojima u poslovnim odnosima ne treba vjerovati. Obično kruži unutar grupe ljudi ili tvrtki.

Crni četvrtak

Crni četvrtak (engl. Black Thursday, njem. Schwarzer Donnerstag) označava 24. listopad 1929. godine kada je nastupila prava panika na njujorškoj burzi, nakon nekoliko dana bezuspješnih pokušaja da se spriječi njezin krah (neki radije govore o "crnom utorku”).

To je bio simbolički početak perioda "velike krize”, odnosno "velike ekspanzije” u svjetskoj ekonomiji 1930-ih godina.

Crni fond

Crni fond (engl. secret fund, slash fund) je novčani fond za tajna plaćanja i mito osobama za neku tajnu aktivnost ili nelegalne usluge.

Crni novac

Crni novac (engl. black money, njem. Schwarzgeld) je nezakonito stečen novac dobiven ilegalnim, nezakonitim transakcijama i sredstvima vezanim uz promet dobara i usluga zakonski zabranjenih, koji je gotovo u svim zemljama zakonski predmet konfiskacije. To je, primjerice, novac stečen prodajom droge.

Crni ponedjeljak

Crni ponedjeljak (engl. Black Monday, njem. Schwarzer Montag) je kolokvijalni naziv za zbivanja na New York Stock Exchange 19. listopada 1987. Tada je zabilježen rekordni pad vrijednosti dionica: Dow Jones industrijski prosjek pao je za 508 poena, odnosno 22,6% što je najveći pad u povijesti.

Ukupna tržišna vrijednost USA vrijednosnih papira pala je čak za 500 milijardi dolara. To je izazvalo slična kretanja i na drugim tržištima vrijednosnih papira diljem svijeta. Mnogi u tome vide početak kraja velikog špekulacijskog vala koji je zavladao svjetskim financijskim tržištem prethodnih godina.

Crni vitez

Crni vitez (engl. black knight) je poduzeće koje daje nepoželjnu, odnosno neprijateljsku ponudu za preuzimanje nekog drugog poduzeća.

CROBEX

CROBEX je službeni indeks cijena dionica kojima se trguje na Zagrebačkoj burzi vrijednosnica; uključene su redovne dionice 30-ak poduzeća kojima se trgovalo u više od 90% ukupnog broja trgovinskih dana u promatranom razdoblju, kojima je promet veći od 0,5% ukupnog prometa dionica u promatranom razdoblju te kojima je free float tržišna kapitalizacija među prvih 20% dionica poredanih prema free float tržišnoj kapitalizaciji na zadnji dan promatranog razdoblja. Uveden je 01. 09. 1997.

CROBIS

U slučaju da s nekom obveznicom koja je uključena u indeks nije bilo transakcija, za izračun indeksa se uzima prosječna dnevna cijena od prethodnog dana, odnosno od zadnjeg dana kada je obveznicom trgovano.

Revizija indeksa obavlja se svaka 3 mjeseca i to zadnji petak u mjesecu veljači, svibnju, kolovozu i studenom.

Cross-default clause

Cross-default clause je klauzula u ugovoru prema kojoj se, u slučaju da se neka obveza ne izvrši, npr. jedan obrok otplate u roku ne plati, čitav ugovor automatski otkazuje i dospijeva na naplatu.

Cross-default clause

Cross-default clause je klauzula u ugovoru prema kojoj se, u slučaju da se neka obveza ne izvrši, npr. jedan obrok otplate u roku ne plati, čitav ugovor automatski otkazuje i dospijeva na naplatu.

Čvrsta valuta

Čvrsta valuta (engl. fixed currency, hard currency, njem. harte Währung) je naziv za valutu koja ima relativno stabilnu vrijednost i koja je lako zamjenjiva za druge valute ili robu.

Čvrste valute imaju zemlje koje vode stabilnu monetarnu politiku i koje u pravilu ostvaruju suficit u bilanci plaćanja. Ovaj suficit ukazuje na potencijalno povećanje relativne vrijednosti valute, pa je čini pogodnom za financijsku imovinu.

Čvrsti novac

Čvrsti novac (engl. tight money, njem. knappes Geld) je slikovit izraz za restriktivnu monetarnu politiku koju prate visoke kamatne stope te sporiji porast ponude novca i kredita. Ekonomski učinak takve politike može biti usporeniji ekonomski rast, ali i niža inflacija.

Dalasi

Dalasi (engl. dalasi) je novčana jedinica Gambije (GMD), dijeli se na 100 bututa.

Damping

Damping je najčešće prisutan na razvijenim tržištima, naročito 80-ih godina. Na takvim tržištima izvoznici vide najbolje prilike za ekspanziju, a damping je jedan od načina da se domaća industrija učini nekonkurentskom, odnosno ako se provodi do ekstrema može prisiliti domaće proizvođače da napuste posao. Jednom kada je to postignuto, cijena uveze robe može biti povećana. Ukratko, izvoznik može prakticirati damping s malim profitom kratkoročno, ali s vrlo velikim dugoročno. Zemlje obično uvode globe i određuju propise radi onemogućavanja takvog uvoza, tj. dampinga (antidamping).

Dan namire

Dan namire (engl. settlement day, njem. Erfüllungstermin) je konačan dan unutar kojeg kupac mora doznačiti novčanu protuvrijednost, a prodavatelj isporučiti vrijednosnicu ili predmet trgovine koji je prodao.

Regulacija svakog pojedinog tržišta određuje koliko dana smije proteći do spomenutog dana od dana sklapanja posla.

Davanje umjesto isplate (ispunjenja)

Davanje umjesto isplate (ispunjenja) razlikuje se od obnove (novacija) po tome što davanjem u ime dugovanog prvotna obveza dužnika prestaje tek kad ispuni svoju novu obvezu, dok se obnovom dosadašnja obveza zamjenjuje novom i dužnik ima novu obvezu, a stara se gasi. Stoga je davanje umjesto isplate naplatni realni ugovor koji prestaje činom preuzimanja zamijenjenog predmeta ugovora.

Davanje zbog naplaćivanja

Davanje zbog naplaćivanja (njem. Hingabe wegen Zahlung, lat. datio pro solvendo) je ugovor između vjerovnika i dužnika na temelju kojeg dužnik predaje vjerovniku neku svoju stvar, ili mu ustupi neko svoje pravo (npr. tražbinu) s nalogom da ih vjerovnik proda i iz postignute svote naplati svoju tražbinu, a eventualni pretičak vrati. Obveza dužnika iz prvotne obveze prestaje tek kad se vjerovnik naplati u cijelosti. Bitna je razlika između davanja umjesto isplate i davanja zbog naplaćivanja u tome što je kod davanja umjesto isplate dužnik ispunio svoju obvezu u cijelosti čim vjerovnik primi drugu stvar (jasno uz odgovornost dužnika za nedostatke te stvari), a kod davanja zbog naplaćivanja dužnikova obveza ne prestaje predajom stvari vjerovniku, nego tek u trenutku kad se vjerovnik u cijelosti naplati iz svote postignute prodajom stvari.

DAX

DAX (njem. Deutscher Aktienindex) je njemački indeks cijena dionica, koji sadrži ponderiranu vrijednost 30 vodećih dionica kojima se trguje na Frankfurtskoj burzi.

DDK (devizno dokumentarna kontrola)

DDK (devizno dokumentarna kontrola) je funkcionalno i organizacijski dio centralne banke; proizlazi iz različitih deviznih ograničenja i mjera kojima se pod kontrolu stavlja cjelokupni platni promet s inozemstvom.

U pravilu, na osnovi određenih dokumenata obavlja naknadnu kontrolu svih poslova iz poslovanja poduzeća s inozemstvom, osobito u pogledu novčane realizacije u propisanom roku.

Prema potrebi može vršiti i prethodnu kontrolu vanjskotrgovinskog poslovanja poduzeća. Ujedno kontrolira i rad ovlaštenih banaka kao i plaćanja i naplata fizičkih osoba s inozemstvom.

Debitna kartica

Debitna kartica je kartica koja se izdaje vlasniku tekućeg ili deviznog računa, kako bi svojim sredstvima mogao raspolagati neovisno o radnom vremenu poslovnice banke. Debitnom karticom klijent može podizati gotovinu na bankomatu ili plaćati robe i usluge u trgovačko-uslužnoj mreži, pri čemu se za učinjeni trošak ili iznos podignute gotovine račun tereti odmah u trenutku obavljanja transakcije, uz uvjet da na računu postoji pokriće. Pokriće na računu uključuje i iznos neiskorištenog dopuštenog prekoračenja.

Default

Default (njem. Nichterfüllung, Versäumnis, Unterlassung) predstavlja neudovoljavanje obvezi, prestanak plaćanja; situacija kada poduzeća izbjegavaju otvaranje formalnog stečaja ili moratorija pa zamagljuju činjenicu o nemogućnosti plaćanja niz godina kako bi odugovlačila naplatu potraživanja.

To je privredni rizik izvoznika, a u međunarodnoj razmjeni zahtjevi za naplatu usmjeruju se na državne institucije sa zahtjevom da se osiguranjem izvoznih kredita prizna tzv. zaštićeno zavlačenje plaćanja (protected default).

Definanciranje

Definanciranje je smanjenje kapitala (tuđeg ili vlastitog) poduzeća uz istovremeno smanjenje imovine (sredstava) poduzeća.

Računovodstveno gledano, smanjenje imovinske bilance poduzeća. Definanciranje označava i proces vraćanja sredstava izvorima financiranja. Zbog toga se odvija kontinuirano kao dio procesa financiranja u širem smislu.

Sa stanovišta upravljanja obrtnim kapitalom predstavlja proces dovođenja u sklad smanjenja povremenih potreba poduzeća i veličine angažiranih sredstava čime se eliminiraju nepotrebni troškovi financiranja.

Deflacija

Deflacija (engl. deflation) je pad opće razine cijena u zemlji, često povezan s opadanjem obujma proizvodnje robe i usluga, kao i zaposlenosti.

Deflacioniranje

Deflacioniranje je postupak odstranjivanja utjecaja promjena cijena na vrijednosno izražene pojave. Provodi se dijeljenjem nominalnih vrijednosti odgovarajućim indeksom cijena. Taj se skupni indeks cijena naziva deflacijskim indeksom ili deflatorom. Obilježja deflatora ovise o strukturi pojave čije se vrijednosti deflacioniraju.

Za deflacionirane vrijednosti se kaže da su izražene u stalnim cijenama. Kako su promjene vrijednosti rezultat utjecaja promjena količina i cijena proizvoda i usluga, odstranjivanjem utjecaja promjena cijena omogućen je uvid u razvoj realnih vrijednosti.

Primjer deflatora je indeks životnih troškova, a njime se dijele nominalni dohotci, dok su rezultirajuće veličine realni dohotci.

Defundiranje

Defundiranje je smanjenje (dugoročnih) dugova poduzeća. Obavlja se prema ugovorenom amortizacijskom planu s financijerima ili postupcima poduzeća za otkup nepotrebnih, odnosno nepovoljnih dugova ili pak iskorištavanjem opcija vjerovnika poduzeća na konverziju dugova u vlastiti kapital poduzeća.

Defundiranje se može provoditi uz istovremeno povećanje vlastitog kapitala poduzeća (proces kapitalizacije), tj. kao proces refinanciranja, ili pak smanjenjem ukupnog kapitala poduzeća, tj. kao proces definanciranja.

Dekapitalizacija

Dekapitalizacija (engl. capital reduction, njem. Kapitalherabsetzung) je smanjenje vlastitog kapitala poduzeća. Može se vršiti unaprijed predviđenim (postupnim) povlačenjem povlaštenog kapitala poduzeća ili otkupom vlastitog kapitala.

Dekapitalizacija se može izvoditi kao proces refinanciranja tako da se skuplji vlastiti kapital zamjenjuje jeftinijim zaduženjima ili pak dekapitalizacija može ujedno predstavljati i proces definanciranja.

Dekapitalizacija je, najčešće, podložna zakonskoj regulativi kao i regulativi tržišta kapitala. Dekapitalizacija može biti uvjetovana i gubicima poduzeća koji smanjuju veličinu njegova vlastitog kapitala.

Dekurzivni obračun kamata

Dekurzivni obračun kamata je način obračuna kamata u kojem se kamata obračunava krajem termina od početne vrijednosti glavnice.
Koristi se i naziv unazadni obračun kamate, a odgovarajuća kamatna stopa se zove dekurzivna kamatna stopa ili efektivna stopa jednostavnog obračuna kamata.

Delkredere

Redovna odgovornost komisionara ograničena je na brižljivo izvršenje komitentova naloga i na izbor trećega uz ulaganje pažnje dobrog privrednika. Kad komisioni ugovor sadržava klauzulu delkredere, onda komisionar odgovara komitentu čak i za pravodobno i uredno ispunjenje obveze te pažljivo izabrane treće osobe. Špediter redovito ne odgovara za rad vozara ako ga je izabrao pažnjom dobrog privrednika. Ako se obvezao klauzulom delkredere, onda odgovara i za njegov rad. Ukoliko je ugovorena delkredere klauzula, komisionar ima pravo da, pored redovne, potražuje i posebnu proviziju.

Demonetizacija

Demonetizacija (engl. demonetization, njem. Entwertung, Außerkurssetzung) je prestanak upotrebe nekog metala kao monetarnog materijala iz kojeg se kuje novac. Novac kovan iz metala koji je demonetiziran prestaje biti zakonsko sredstvo plaćanja i nitko ga nije dužan primati u te svrhe; metalu se odriče monetarna funkcija.

Tako je potkraj 19. stoljeća demonetizirano srebro a srebrni novac prestao biti zakonsko sredstvo plaćanja. Zlato kao univerzalni svjetski novac demonetizirano je II. amandmanom Statuta Međunarodnog monetarnog fonda koji je stupio na snagu 1. 4. 1978. g., a njegovu ulogu u sastavu MMF preuzela su specijalna prava vučenja.

U širem značenju demonetizacija se može shvatiti kao pretvaranje novčanog (monetarnog) oblika u nemonetarni financijski oblik koje se obavlja između nebankarskog i bankarskog sektora.

Denominacija

Denominacija (engl. denomination) je promjena nominalne vrijednosti novčane jedinice koja se provodi zamjenom novca novcem manje ili veće vrijednosti.

Tako se npr. novčanica od 1000 novčanih jedinica zamjenjuje novčanicom od 100 pri čemu novčana jedinica postaje 10 puta veća.
Taj se postupak provodi u vrijeme monetarne reforme ili zbog visoke inflacije, kada se novčana jedinica ubrzano obezvređuje.

Depo

Depo (engl. pledge, pawn, njem. Pfand, Erlag), u širem smislu davanje neke stvari drugom na čuvanje. U bankarskoj praksi označava polog novca, odnosno pohranu zlata, dragocjenosti, umjetničkih predmeta, nakita, vrijednosnih papira i sl. u trezoru ili sefovima banke uz naplatu provizije.

Bankovni depo može biti zatvoren i otvoren.

1. Zatvoreni depo se odnosi samo na čuvanje pologa nerijetko u zapečaćenom obliku. Prima se u obliku kuverata, zamota, kutija, sanduka i sl. i čuva pod ključem ili pečatom. Banka određuje gornju granicu vrijednosti pologa kako bi ograničila svoju odgovornost, a za vrijednost iznad nje upućuje deponenta da ga osigura kod osiguravajuće ustanove. Na ime pologa deponent prima od banke potvrdu ili revers (certificate of pledge) u koju su uneseni svi relevantni podaci. Potvrda nije prenosiva na treće osobe. U suvremenim uvjetima banke iznajmljuju sefove (s dva ključa od kojih jednim raspolaže deponent, a drugim ovlaštena osoba banke) pa klijenti sami mogu polagati, podizati i općenito raspolagati svojim pologom;

2. otvoreni depo obuhvaća samo vrijednosne papire (efekte) koji se predaju otvoreno s popisom u najmanje tri primjerka za depo, za arhiv i za deponenta, a primjerak deponentu služi i kao potvrda banke o preuzimanju u depo. Osim na čuvanje, banka vrijednosne papire preuzima i na upravljanje (naplata dospjelih kamatnih i dividendnih kupona, zamjena povućenih i primanje novih vrijednosnih papira i dr. Svrha deponiranja vrijednosti je očuvanje od krađe, gubitka, oštećenja i dr., a ako je posrijedi depo s upravljanjem, svrha mu je prepuštanje vođenja specifičnih poslova i administriranja stručnoj instituciji.

Depo posao

Depo posao (engl. real deposit, njem. totsichliche Ablagerung) su uslužni bankovni poslovi čuvanja i upravljanja tzv. "pravih” - nenovčanih depozita. Banka kod ovih poslova niti je dužnik niti vjerovnik već prima na čuvanje vrijednosne papire, predmete od dragocjenih kovina, umjetničke predmete, osobne predmete i druge pokretne, vrijedne stvari, a za usluge čuvanja naplaćuje proviziju prema tarifi naknada za usluge. Prodajući sigurnost svojih trezora i sefova, banka ponekad preuzima i obvezu poduzimanja određenih radnji (npr. naplata vrijednosnih papira o dospijeću i sl.).

Deponent

Deponent (engl. depositor of securities/valuables, bailor, njem. Deponent) je osoba koja predaje na čuvanje neku pokretninu depozitaru ili ostavoprimcu (banci depozitaru). Odnos između deponenta i depozitara regulira se posebnim ugovorom o ostavi, deponiranju.

Za čuvanje stvari deponent plaća posebnu proviziju, odnosno zakup sefa. Svojim potpisom na ugovoru o ostavi on jamči da stvari koje je u propisanoj formi predao depozitaru nisu zabranjene zakonom ili pravilima depozitara. Stvari se mogu predati i uz nalog banci da njima rukuje.

Deport posao

Deport posao (engl. backwardation business, njem. Deportgeschäft) je operacija produženja prodaje na burzi koju koriste oni koji špekuliraju na pad cijena, kada ih cijena u prvom roku ne zadovolji.

U Europi to su špekulanti na ŕ la baise (otud se kod nas koristi naziv besa), a u SAD bears. Supr. report posao.

Depozit

Aktivni (kreditni) poslovi banke moraju biti vođeni tako da se zaštite interesi deponenata: pojedinaca, poduzeća, drugih banaka i vladinih tijela. Banke primaju i nenovčane depozite, kao depozitne stvari (depo poslovi, ostave). Novčane depozite kod banaka i drugih financijskih organizacija moguće je podijeliti prema više kriterija, ali osnovna podjela razlikuje a vista (demand deposits) - depozite po viđenju i vremenske ili ročne depozite (time deposits). Depoziti po viđenju isplaćuju se njihovu vlasniku na prvi poziv, a oročeni depoziti imaju utvrđen rok dospijeća i do tada u pravilu deponent ne može raspolagati novčanim sredstvima u depozitu.

Depozit po viđenju

Depoziti po viđenju koji nisu namijenjeni transakcijama već npr. štednji, ne smatraju se novcem već kvazi novcem - tobožnjim novcem - iako po svemu mogu poslužiti kao prometno i plaćevno sredstvo. "A vista” je odgovarajući talijanski izraz koji se upotrebljava kako za depozite plative po viđenju, tako i za čekove i mjenice plative čim se predoče. Krediti po viđenju imaju ugovorenu klauzulu kojom kreditor može od dužnika tražiti potpunu otplatu kredita u svakom trenutku.

Depozitar

Depozitar (engl. depository, depository bank, njem. Depotbank) je banka ovlaštena da čuva vrijednosne papire i njima profesionalno postupa za račun trećih osoba. Vrijednosni papiri predaju se banci nezapečaćeni.

Banka brine o naplati kamata i dividendi, te obavlja druge poslove u ime deponenta (glasanje na skupštinama). Za svoje usluge banka naplaćuje deponentu naknadu – proviziju.

Depozitne ustanove

Depozitne ustanove su banke (komercijalne i investicijske) i štedne ustanove (štedionice i štedno-kreditne ustanove). Ubrajaju se u financijske ustanove zajedno s nedepozitnim institucijama (kao što su uzajamni fondovi, investicijski fondovi, osiguravajuća društva i mirovinski fondovi). Posrednici su između gospodarskih subjekata koji imaju viškove sredstava i voljni su ih uložiti i onih koji imaju manjak sredstava ili potrebu za sredstvima.

Poslovi depozitnih institucija mogu se razvrstati prema njihovu učinku na bilancu depozitne institucije na pasivne, aktivne i neutralne. Pasivnim poslovima pribavljaju sredstva uz kamatu i time se zadužuju kod gospodarskih subjekata (građana, vlade i poduzeća). Aktivnim poslovima plasiraju prikupljena sredstva uz kamatu u zajmovima i to su potraživanja banaka od građana, poduzeća i vlade koji su uzeli zajmove. Neutralni poslovi su razni savjetodavni i posrednički poslovi te poslovi čuvanja koji nemaju nikakva utjecaja na bilancu stanja depozitne ustanove, a obavljaju ih uz pristojbu.

Depozitni čekovi

Depozitni čekovi (engl. deposit checks, njem. Anzahlungschecks) su čekovi koje je moguće izdati (trasirati) isključivo na osnovi realnog pokrića koje izdavalac čeka ima na svom računu kod banke trasata (depozitara).

Ako nisu ograničeni, njihovi izdavaoci ih izdaju u željenim svotama bez ograničenja, a u ovisnosti o raspoloživom saldu na računu kod banke. Poslovanje depozitnim čekovima uobičajeno je u zemljama kontinentalne Europe.

Depozitni novac

Depozitni novac je nematerijalno sredstvo razmjene i kružeća kupovna snaga kojoj je svojstven bezgotovinski način plaćanja preknjižavanjem na računima banaka i ostalih financijskih ustanova. Nisu svi depoziti po viđenju ujedno i depozitni novac, već su to samo oni koji su namijenjeni svakodnevnim plaćanjima. Štedni depoziti po viđenju npr. nisu novac iako posjeduju sve njegove osobine, jer su u prvom redu namijenjeni štednji. Ostali nazivi: bankovni, žiralni, skripturalni, knjižni novac, knjižni novac (depozit, depozit po viđenju, novac).

Deprecijacija

Deprecijacija (engl. depreciation, njem. Geldentwertung, Geldverschlechterung) je obezvređenje novca koje se očituje u padu kupovne moći novca na domaćem tržištu ili u padu vrijednosti neke valute na deviznom tržištu izraženom preko tečaja u drugoj valuti.

Deprecijacija cijena

Deprecijacija cijena (njem. Preissenkung) je pad cijena određene robe ili usluga ili više njih izazvane rastom ponude, odnosno padom potražnje. Deprecijacija cijena najčešće je posljedica svjesnog djelovanja države mjerama ekonomske politike sa svrhom ostvarenja određenih ciljeva ekonomske politike. Deprecijacija cijena postiže se prije svega selektivnom poreznom politikom, davanjem subvencija, kreditno-monetarnim i drugim mjerama.

Depresija

Depresija (engl. depression, njem. Niedergangsperiode, Depression) je faza u privrednom ciklusu. Osnovno je obilježje depresije osporavanje i opadanje privredne aktivnosti neke zemlje, što se odražava u pratećim negativnim stopama rasta DBP-a i nacionalnog dohotka. Tipična depresija uzrokuje nezaposlenost i deflaciju (npr. 1929. tzv. velika kriza). Međutim, u današnjim prilikama primjećuje se kombinirano djelovanje depresije i inflacije, poznato pod nazivom stagflacija.

Provedena istraživanja su pokazala da potrošači za trajanja depresije, zbog pada proizvodnje i porasta nezaposlenosti, raspolažu s manje novčanih sredstava, pa se usredotočuju na vrijednost proizvoda, te kupuju više nego u normalnim uvjetima proizvode umjerenih cijena. Zbog toga se u takvim vremenima marketinški stručnjaci trebaju izrazito posvetiti funkciji i vrijednosti svojih proizvoda.

Deregulacija bankarstva

Komercijalnim bankama time je data šira sloboda djelovanja na financijskom tržištu ali im je usporedno nametnuta tzv. prudencijalna kontrola (BIS standardi odnosa kapitala i aktive i sl.). Drugi pravac deregulacije usmjeren je na internacionalizaciju nacionalnih tržišta (SAD, Japan, Francuska, a posebice V. Britanija). Pojava deregulacije ponekad se, s pravom, naziva reregulacijom, jer se u biti jedna grupa zakonskih propisa zamjenjuje drugom, liberalnijom i primjerenijom realnim uvjetima na financijskom tržištu.

Derivati

Derivati se obično dijele prema vrsti bazičnih proizvoda iz kojih se izvode. Tako razlikujemo:

a) kreditne derivate
Credit Default Swap - kupoprodaja rizika nekog izdavatelja za određenu premiju
Total Return Swap - kupoprodaja rizika i svih priljeva od nekog potraživanja za određenu premiju i protupriljev

Credit Spread Option - pravo na kupnju ili prodaju nekog vrijednosnog papira ukoliko se spread u odnosu na dogovoreni kriterij promijeni za više od unaprijed dogovorenog iznosa.

b) derivate na devize
Forward (terminska kupoprodaja strane valute) predstavlja fiksiranje cijene tečaja s dospijećem dužim od dva radna dana. Omogućava klijentu fiksiranje tečaja na točno određeni dan u budućnosti kada će transakcija zbog koje se klijent štiti zaista izvršiti

Opcija predstavlja pravo terminske kupnje ili prodaje određene valute na točno određeni datum u budućnosti. U slučaju kad je klijentu tržišni tečaj povoljniji, klijent opciju ne mora izvršiti.

c) derivate na vrijednosne papire
Forward (terminska kupoprodaja vrijednosnih papira) - ugovor o kupoprodaji nekog vrijednosnog papira u budućnosti po određenoj cijeni

Put (Call) Options - pravo bez obveza na prodaju (kupnju) vrijednih papira u budućnosti po određenoj cijeni.

d) derivate na kamatne stope
Forward Rate Agreement - fiksiranje kamatne stope na određeni rok s početkom u budućnosti
Interest Rate Swaps - zamjena novčanih tokova iz fiksnih (varijabilnih) potraživanja za novčane tokove iz varijabilnih (fiksnih) obveza
Interest Rate Caps ili Interest Rate Floors - opcija ukoliko kamatne stope porastu (padnu) iznad (ispod) određene vrijednosti da će izdavatelj opcije plaćati imatelju razliku.

Devalutacija

Devalutacija (engl. demonezation, njem. Abwertung einer Währung) je napuštanje službeno utvrđenog tečaja po kojem se neka novčana jedinica mijenjala za druge novčane jedinice, da bi se nakon nekog vremena utvrdio novi službeni tečaj.

Devalvacija

Deprecijacija je proces koji prethodi činu devalvacije. U uvjetima formiranja promjenjivih tečajeva na tržištu, pojam devalvacije nema više ono značenje koje je imao u uvjetima fiksnih tečajeva. Promjene tečajeva su pod utjecajem tržišnih faktora česti i imaju svoje dnevne vrijednosti. Stoga se tek ponekad znatniji pad deviznog tečaja kolokvijalno naziva devalvacijom, a takva promjena izazvana odlukom monetarnih vlasti - korekcijom tečajeva.

Devize

Devize (engl. foreign currency, foreign exchange, njem. Devisen) su sredstvo međunarodnih plaćanja. Potraživanja od druge zemlje koja glase na stranu valutu, stečena po bilo kojoj osnovi i bez obzira na način raspolaganja. Mogu biti u formi prenosivih tražbina kod inozemnih banaka i financijskih organizacija, prenosivih inozemnih vrijednosnih papira koji glase na stranu valutu (mjenice, čekovi, obveznice i sl.), obračunskih jedinica, specijalnih prava vučenja (SPV), inozemnog gotova novca, a odskora i u obliku elektroničkih izvješća o međunarodnim dugovanjima i potraživanjima.

Devizna kontrola

Kontrola se osniva na sustavnom evidentiranju svih potrebnih podataka i ostvarenih prava, kao i primljenih obveza zajedno s financijskim podacima na osnovi kojih se obavlja platni promet s inozemstvom.

Da bi devizna kontrola bila efikasan instrument monetarnih vlasti, potrebno je da bude točno regulirana zakonskim propisima, da djeluje preventivno i sveobuhvatno (da obuhvaća sve oblike vanjskotrgovinskog prometa i međunarodnih plaćanja), te da je fleksibilna, tj. da se brzo prilagođava novim potrebama intervencije u skladu sa stanjem platne bilance i općenito, politikom ekonomske razmjene s inozemstvom.

Devizna kvota

Devizna kvota (engl. foreign exchange quota, njem. Auslandsdevisenquote) je propisan i odobren ograničen iznos inozemne valute određen od centralne banke i ponuđena na otkup uz odgovarajuće uvjete.

Najveći broj zemalja devizne kvote koristi za ograničenje vrijednosti robe koja se u predviđenom roku može uvesti.

Devizna ograničenja

Devizna ograničenja mogu se provoditi na razne načine kao što su kvantitativna ograničenja uvoza, izvoza i plaćanja, politika deviznog tečaja po kome centralna banka kupuje i prodaje devize, uključujući praksu višestrukih deviznih tečajeva i sl. Iako se Međunarodni monetarni fond protivi uvođenju deviznih ograniđenja, upravo u njegovim publikacijama navodi se da su devizne restrikcije poprimile vrlo širok i "razvijen” spektar, i u pogledu mjera koje se primjenjuju i u pogledu broja zemalja koje ih primjenjuju, među kojima prednjače najrazvijenije zemlje svijeta.

Mjere se mogu podijeliti u nekoliko grupa:

a)    mjere kojima se regulira uvoz (kvantitativna kontrola ulaza, uvozne dadžbine, uvozni depoziti, ograničenje plaćanja uvoza, financiranje uvoza itd.);
b)    mjere kojima se regulira izvoz (kvantitativno ograničavanje izvoza , povrat poreza na dohodak od izvoza i druge fiskalne i kreditne mjere);
c)    mjere vezane uz devizni tečaj (oporezivanje pri kupnji deviza, devizna kontrola određenih transakcija, ograničenje plaćanja, iznos gotovine koji se može iznijeti iz zemlje, zabrana kupnje deviza za službena i turistička putovanja, bilateralni platni sporazumi, praksa mnogostrukih tečajeva i sl.);

d)    mjere kojima se regulira kretanje kapitala (obvezno polaganje depozita nerezidenata, ograničenje službenog tečaja, kontrola priljeva i odljeva kapitala i sl.).

Kakav će oblik deviznih ograničenja pojedina zemlja uvesti i održavati zavisi od njezine sveukupne devizne pozicije i stupnja devizne nelikvidnosti.

Devizna pozicija

U slučaju da je devizna pozicija u nekoj valuti "short”, diler će za nju biti spreman platiti više, naročito onda ako je to valuta čiji je tečaj u porastu. Devizna pozicija mijenja se nakon svake kupoprodaje, a mijenja se i u slučaju odljeva ili priljeva deviza po bilo kojoj osnovi (priljev od izvoza robe i usluga, od dobivenih deviznih zajmova ili depozita, odljevi po osnovi uvoza, otplate deviznih zajmova i sl.

Devizna prava

Devizna prava (engl. foreign currency claims, njem. Auslandswährungsrecht) su devizna potraživanja izvoznika od financijske/monetarne vlasti u zemlji. Poduzeće izvoznik svoja devizna prava može prodati i nekom drugom poduzeću.

Devizna štednja

Devizna štednja (engl. savings in foreign exchange) je štednja stanovništva deponirana u bankama u stranoj valuti. Posebno popularna u državama s visokom inflacijom, jer stanovništvu pruža zaštitu od inflacije.

Vrlo je nepogodan oblik štednje s gledišta narodnog gospodarstva, budući da se ušteda stanovništva koristi kao kreditni potencijal inozemnih banaka. U hrvatskim bankama devizna štednja predstavlja znatan izvor kreditnog potencijala.

Devizne opcije

Devizne opcije (engl. foreign exchange options) su opcije devizama koje se od 1982. počinje eksperimentalno nuditi u Amsterdamu, a zatim se razvija i pravo tržište na Filadelfijskoj burzi. U početku se trgovalo opcijama s pet vrsta deviza: njemačka marka, britanska funta, japanski jen, švicarski franak i kanadski dolar.

Pružaju mogućnost kupnje ili prodaje i mogu se izvršiti bilo kada u određenom razdoblju. Da bi ishodio pravo na opciju, ulagač plaća određeni polog i to jedino može izgubiti. Deviznim opcijama skloni su oni kupci koji se nadaju primitku novca iz inozemstva pa se žele osigurati od negativne promjene deviznog tečaja.

Devizne rezerve

Određena količina deviznih rezervi potrebna je zemlji i zbog ublažavanja posljedica iznenadnih poremećaja u međunarodnoj razmjeni.
Razina potrebnih deviznih rezervi ovisi o više faktora, od kojih su najvažniji razina očekivanih plaćanja u razmjeni robe i usluga i kretanje kratkoročnog kapitala. Zbog tih razloga potrebna razina deviznih rezervi najčešće se mjeri u odnosu na ukupna plaćanja koja se očekuju u toku godine.

Devizni akreditiv

Devizni akreditiv je nalog akreditivnoj banci da u određenome roku, na zahtjev i u skladu s instrukcijama komitenta (nalogodavca), izvrši isplatu u korist ili po nalogu treće osobe (korisnika), odnosno da plati, akceptira ili negocira mjenice (trate) koje trasira korisnik ili da ovlasti drugu banku da to izvrši umjesto nje, uz predaju predviđenih dokumenata.

Glavni dokumenti uz akreditive jesu:

1. robni dokumenti (fakture, certifikat o kontroli robe, uvjerenje o podrijetlu robe i dr.);
2. otpremni dokumenti (pomorska teretnica, tovarni list, ostali otpremni dokumenti: skladišnica, talon otpremnice, poštanski recepis ili bilo koji drugi sličan dokument);
3. dokumenti o osiguranju i dr.

Devizni depozit

Primljene devizne depozite banke najčešće deponiraju u bankama zemlje u čijoj su valuti depoziti primljeni, a od tog pravila odstupaju jedino u slučaju špekulacije tečajem ili kamatom. Svi devizni depoziti koje inozemne banke i poduzeća drže deponirane u bankama pojedine zemlje čine tzv. eurovalutu te zemlje.

Ukupna masa deviznih depozita koju rezidenti pojedine države drže na računima stranih banaka čini devizne rezerve države. U Hrvatskoj devizne depozite smiju polagati u domaće banke fizičke osobe i ovlaštene banke, a u strane banke samo ovlaštene banke i poduzeća po posebnom odobrenju HNB.

Devizni diler

Devizni diler (engl. foreign exchange dealer, foreign exchange broker, cambist, njem. Devisenhändler, Devisenmakler) je bankovni stručnjak koji se izravno bavi poslovima kupnje i prodaje deviza za vlastiti ili tuđi račun.

Devizni forward ugovori

Na taj način poduzeće unaprijed određuje devizni tečaj po kojem će promijeniti funte u dolare i tako se zaštićuje protiv eventualnog pada vrijednosti funte prema dolaru u sljedeća tri mjeseca.

Budući devizni tečajevi se navode najčešće za fiksne termine - jedan, tri ili šest mjeseci, ali moguć je ugovoriti i interval izvršenja posla u dogovorenom intervalu. Plaća se na datum zaključka posla kada se ostvaruje dobit ili gubitak.

Devizni futures ugovori

Devizni futures ugovori (engl. currency futures, njem. Devisentermingeschäfte) su ugovori kojima se unaprijed osigurava devizni tečaj za fondove koji će biti potrebni u nekom budućem terminu.

Za razliku od deviznog forward ugovora, ovim ugovorima se trguje na organiziranim tržištima, a svi profiti ili gubici se podmiruju dnevno. Ovisno o kretanju tečaja na tržištu i ugovorenog tečaja dnevno se podmiruju tako nastale razlike.

Devizni odljev

Devizni odljev (engl. foreign exchange outflow, currency outflow, njem. Devisenabfluß, Devisenabgang) su sva devizna sredstva koja zemlja daje drugima kao naknadu za uvezenu robu, obavljene usluge, isplaćene anuitete, kamate, dividende i sl.

Devizni paritet

Devizni paritet (engl. foreign exchange parity, njem. Devisenparität) je vrijednost nacionalne valute određene od strane monetarnih vlasti odnosne zemlje prema nekoj stabilnoj valuti ili objektivnom standardu (SPV, ECU).

Kao posljedica takvog određivanja vrijednosti može se javiti precijenjenost pariteta nacionalne valute i deviznog tečaja koji ograničava izvoz i potiče uvoz, posljedica čega je ubrzano trošenje deviznih rezervi, uvođenje raznovrsnih ograničenja i sl. ili potcjenjenost pariteta nacionalne valute, koji će nužno biti uzrokom formiranja niskog deviznog tečaja i jeftinog domaćeg novca na međunarodnom tržištu s posljedicama koje se održavaju kroz prejeftin izvoz i preskup uvoz.

Devizni priljev

Devizni priljev (engl. foreign currency income, njem. Deviseneinnahmen) je iznos potrošnje stranih turista u nekoj turističkoj destinaciji.

Kupnjom robe i usluga u inozemnoj turističkoj destinaciji, inozemni turisti ostavljaju receptivnoj turističkoj zemlji devize, koje su rezultat rada u drugoj nacionalnoj ekonomiji, što je navelo turističku teoriju da uvede pojam nevidljivog izvoza. Zato se devizni priljev najčešće povezuje s proučavanjem utjecaja turizma na platežnu bilancu i uopće na unapređenje vanjskotrgovačkih i općenito gospodarskih odnosa.

Devizni se priljev može iskazati u inozemnoj valuti odnosno valuti stranog posjetitelja ili proračunato u valuti receptivne turističke zemlje. Deviznim priljevom povećava se ukupni nacionalni bruto proizvod zemlje u koju turisti dolaze.

Devizni račun

Devizni račun (engl. foreign exchange account, njem. Fremdswährungskonto) je tekući račun koji kod banke vodi fizička i pravna osoba u stranoj valuti.

Postoji više vrsta deviznih računa: devizni računi građana kod domaćih poslovnih banaka na kojima građani drže svoje ušteđevine u stranoj valuti; devizni računi nerezidenata, tj. računi pravnih i fizičkih osoba kod domaćih banaka; devizni računi domaćih pravnih osoba kod domaćih banaka te devizni računi domaćih poslovnih banaka kod inozemnih banaka.

Devizni režim

Devizni režim (engl. exchange regulation, njem. Devisenbestimmungen) je sveukupnost propisa kojima se reguliraju svi odnosi prisutni u deviznim transakcijama uključujući devizni tečaj, organizaciju deviznog tržišta i sl. Devizni režim predstavlja ograničenje u deviznom poslovanju određene zemlje.

Devizni rizik

Ovisno o određenom razdoblju, poduzeće može biti u opasnosti od gubitka znatnih svota novca zbog izloženosti fluktuaciji valuta. Naročito u slučaju dugoročnih transakcija (dvije-tri godine) fluktuacije deviznih tečajeva mogu imati ekstremne efekte i hitno izmijeniti očekivanu profitabilnost poslovne transakcije.

Poduzeće je izloženo deviznom riziku:

a)    kada posjeduje novčana sredstva u jednoj valuti i očekuje da izvrši konverziju u drugu valutu kako bi realizirao profit;
b)    kada su mu potraživanja denominirana u jednoj valuti koja mora biti konkretizirana u drugu po nekoj očekivanoj vrijednosti;
c)    kada posjeduje novčana sredstva u nekoj valuti, te u trenutku vraćanja mora vršiti konverziju vlastite u stranu valutu kako bi se vratilo dug (devizni rizik to je prisutniji što je vrijeme kreditiranja duže;
d)    kada kupuje robu u jednoj valuti, prodaje u drugoj, a ostvareni prihod treba konvertirati u treću kako bi ostvarilo planirani profit.

Devizni swap

Npr. 1000 američkih dolara se razmjenjuje (prodaje) za 5000 francuskih franaka danas, s klauzulom da se za 90 dana 5000 francuskih franaka razmijeni (kupi) za 1000 američkih dolara. Kako su u pravilu predmet spot-aranžmana različite valute s različitim kamatnim stopama, promptni i terminski tečaj praktički nikada nisu isti i koliko će se oni jedan od drugoga razlikovati, ovisi o razlici u visini kamatnih stopa.

Devizni swap se najčešće ugovara u uvjetima razmjene tzv. mekih (soft) i tvrdih (hard) valuta. Cilj ovih aranžmana za partnere te zemalja s jakim inflatornim tendencijama, odnosno čestim devalvacijama i mekim valutama jest jeftino pribavljanje tvrdih valuta, a partneri koji imaju tvrde valute osiguravaju se na ovaj način od devalvacije mekih valuta.

U okviru swap posla ugovaraju se uvjeti u svakom konkretnom aranžmanu, tj. odgovarajuće kamate, odnosno troškovi operacije. Partneri koji prodaju tvrde valute (swap creditors) plaćaju odgovarajuću kamatu na iznos primljenih mekih valuta, dok partneri s mekim valutama (creditors) imaju implicitne troškove po osnovi devalvacije u toku swap perioda.

Primjerice, ako je američka banka prodajom tvrde valute pribavila preko swap aranžmana meksičke pezose po stopi od 10% i isti iznos pribavljenih pezosa u periodu swapa odobrila putem kredita određenom meksičkom poduzeću uz kamatnu stopu od 15%, tada je u istom razdoblju ostvarila neto prinos od 5%. Izvršivši promptnu prodaju dolara za pezose koristila ih je beskamatno do dana kada ih mora položiti za realizaciju terminske kupnje dolara, a ujedno se osigurala od eventualne razlike u tečaju u proteku istog vremena.

Osim što banka može obavljati ovakve poslove u svoje ime i za svoj račun, s ciljem ostvarivanja profita na razlici kamata (ali i tečaju), ovakve transakcije može vršiti i za tuđi račun naplaćujući proviziju. Ako se swap poslovi javljaju kao recipročni kratkoročni kreditni aranžmani između centralnih banaka, svrha im nije ostvarivanje dobiti, već zaštita tečaja nacionalne valute.

Devizni tečaj

Devizni tečaj (engl. exchange rate, njem. Wechselkurs) je cijena jedne valute izražena drugom valutom. Promatraju se međusobni tečajevi vodećih valuta, no obično se jedna značajna valuta, npr. američki dolar, koristi kao standard za iskazivanje i usporedbu svih tečajeva. Zavisi od vrijednosti valuta koje se uspoređuju i od ponude i potražnje valute na deviznom tržištu.

Uvjeti ponude i potražnje određeni su suficitom ili deficitom platne bilance zemlje. Kretanja deviznih tečajeva znatno utječu na tok međunarodnog turizma.

Devizni ugovori

Devizni ugovori (njem. Devisenverträge) su dvostranoobvezni ugovori čiji predmet su novčana potraživanja u devizama. Jednostavnije govoreći, to su ugovori o kupoprodaji deviza. Pri tome cijena koju kupac deviza plaća može biti izražena bilo u domaćoj bilo u stranoj valuti. Devizni ugovor sadrži odredbe o valutama (vrste, svote i tečajeve) i odredbe o načinu ispunjenja stranačkih obveza (rokovi izvršenja prijenosa i banke, odnosno račune s kojih, odnosno u korist kojih, se prenose potraživanja).

Stranke tih ugovora su u pravilu banke. S obzirom na stalne promjene tečajeva deviza, za stranke je od osobitog značenja pravovremeno ispunjenje obveza, pa se takvi ugovori imaju uzeti kao fiksni ugovori. S obzirom na vrijeme ispunjenja devizni ugovori mogu se podijeliti na promptne devizne ugovore i terminske devizne ugovore.

Devizno tržište

Devizno tržište je dio ukupnog tržišta na kojemu se prema određenim pravilima trguje devizama, odnosno razmjenjuju se nacionalne valute po deviznom tečaju formiranom na osnovi njihove ponude i potražnje. Granice fluktuiranja odnosnih tečajeva određene su intervencijama centralnih banaka.

Dezaktiviranje depozita

Dezaktiviranje depozita (engl. immobilisation of deposits) je povlačenje (imobilizacija) likvidnih depozita u tzv. nemonetarne depozite radi smanjenja količine novca u optjecaju.

Provodi se kao mjera novčane politike blokiranjem mogućnosti upotrebe dijela likvidnih sredstava, ali je i prirodan kanal "otjecanja” novca iz optjecaja.

Dezinflacija

Dezinflacija (engl. disinflation, njem. Inflationsbekämpfung) je skup mjera i postupaka koje dovode do postupnog smanjenja inflacije.
Ove mjere najčešće obuhvaćaju kontrolu rasta osobnih dohodaka, monetarne restrikcije, smanjenje javnih rashoda te općenito mjere koje utječu na restrikciju domaće potražnje.

Diferencijacija

Proces diferenciranja u postojećih proizvoda na tržištu u biti je neutralizacija uzroka i razlika zbog kojih određeni proizvod zaostaje na tržištu. Tada se prikladnim mjerama koje mogu biti u smislu "preobražaja” proizvoda u proizvodno-tehnološkom smislu nastoji dotjerati takav proizvod, pod uvjetom da će se to isplatiti (s obzirom na troškove). Ponekad nije riječ o fizičkom otklanjanju nedostataka, već o potrebi promjena u sustavu marketinškog miksa. Ima slučajeva da se radi o izmjenama načina pakiranja, ambalažiranja, opremanja proizvoda.

Kod proizvoda koji se pripremaju kao novi za tržište, postupci diferenciranja proučavaju se svestrano u procesu njihova oblikovanja. Svrha je da se proizvod pozicionira na tržištu tako da u sustavu generičke ponude na tržištu postigne u svijesti budućih potrošača položaj koji će mu osiguravati konkurentne prednosti, a u strateškom smislu vršiti odgovarajuću supstituciju ostalih proizvoda na tržištu (proizvoda konkurenata koji nemaju ona svojstva kao što ih ima novi proizvod). Komuniciranjem s tržištem proizvođač nastoji isticati ona svojstva proizvoda prema kojima se on "distancira” od srodnih supstituta na tržištu. Rasponi sadržaja kojima je moguće diferencirati proizvode vrlo su široki, pa njihov izbor ovisi o strategiji i taktici nastupa proizvođača na konkurentskom tržištu.

Diferencijalni devizni tečajevi

Diferencijalni devizni tečajevi (engl. differential exchange rate) su specifična metoda kontrole uvoza. Praktičnom primjenom se potiče uvoz one robe koju vlada zemlje drži poželjnom, odnosno destimulira se uvoz nepoželjne robe. Bit mehanizma zahtijeva od uvoznika da plati različite iznose domaće valute za stranu kojom će kupovati proizvode različitih kategorija, tj. vlada zemlje određuje nepovoljnije tečajeve konverzije za proizvode čiji uvoz želi ograničiti i obrnuto (npr. za poželjne proizvode odnosno konverzije može biti 1:1, za manje poželjne 1:2, a za nepoželjne uvoznik takvih proizvoda mora za nabavu strane valute platiti tri puta više nego uvoznik poželjnog proizvoda). Ovakav oblik monetarne barijere primjenjuju neke zemlje Južne Amerike.

Diferencirani marketing

Na osnovi ove tržišne strategije nastoje se ostvariti dublje pozicije i veća razina prodaje u određenim segmentima. Jačim i specifičnim usmjerenjem prema pojedinim segmentima očekuje se da će porasti i lojalnost potrošaća prema poduzeću koje provodi strategiju diferenciranog marketinga.

Međutim, ova strategija zahtijeva povećane troškove, posebno za pojedine marketinške funkcije (istraživanje tržišta, razvoj i planiranje proizvoda, promidžba, prodaja). Diferencirani marketing ima posebno značenje u turizmu zbog sve naglašenije fragmentacije potrošačkog ponašanja u turizmu.

Diferenciranje cijena

U turizmu kriterij za diferenciranje cijena mogu biti: kriterij vremena (niže cijene u predsezoni i posezoni), različite kategorije kupaca (pojedinci, obitelji, studenti, đaci), broj poslova (grupe kojima se daje popust, duži boravak pojedinaca uz sniženje itd.), pozicija u kanalu prodaje (ako posreduje turistička agencija, daju se provizije), vrijeme plaćanja (ako se daje akontacija, odobrava se rabat, na neposredna plaćanja odobrava se kasa-skonto), način korištenja (različiti načini pružanja usluga uzrokuju i različite cijene), geografski kriterij (različite cijene za pojedina tržišta, razlika za domaće i strane goste).

Dijeljenje (cijepanje) dionica

Na taj način se može utjecati na povećanje potražnje za dionicama na tržištu kapitala, jer postaju pristupačne i manjim štedišama, a time i na porast njihove tržišne vrijednosti u odnosu na alikvotni dio tržišne vrijednosti dionica prije dijeljenja. Zbog toga se dijeljenje dionica tretira kao indikator budućeg razvoja poduzeća.

Dijeljenje dionica može se obavljati i kao obrambena taktika nastojanjima da se poduzeće preuzme. Dijeljenjem dionica mogu se amortizirati negativni efekti javnosti u vezi s isplatom velikog postotka dividendi na nominalnu vrijednost dionica jer se s izglasavanjem manjeg postotka isplate dividendi na veći broj dionica može zadržati ili povećati veličina isplaćenih dividendi bez negativnog reagiranja sindikata i drugih dijelova javnosti u okolini poduzeća. Dijeljenje dionica potpada pod kontrolu organiziranih tržišta kapitala (burze).

Dijeljenjem dionica smatra se i svaka podjela dividendnih, odnosno bonusnih dionica koja premašuje 25% broja glavnih dionica. Efekt dijeljenja dionica najčešće ima i emisija dionica s pravima. Suprotno postupku dijeljenja dionica, može se izvršiti i tzv. reverzibilno dijeljenje koje predstavlja smanjenje broja glavnih dionica poduzeća. U slučaju reverzibilnog dijeljenja može se govoriti i o svojevrsnom indikatoru budućih poteškoća poduzeća.

Dijelnice

Dijelnice (engl. fractions, fractional shares, njem. Bruchteilsaktie) su dijelne dionice, općenito se odnosi na posjed manje od jedne dionice, kao rezultat npr. stock dividende (dividendne dionice).

Ako dioničar sudjeluje u planu preulaganja (engl. reinvestment) dividende, te dionice koje se preulažu nisu dostatne za kupnju cijele dionice po tekućoj tržišnoj cijeni, dioničaru će se priznavati dijelna dionica, sve dok se ne prikupi dovoljno dividende da bi mogao kupiti cijelu dionicu.
Budući da dijelne dionice nemaju pravo na dividendu, obično se prodaju ili nadokupljuju do cijele dionice, kupnjom dodatne frakcije.

Diler

Diler je osoba ili tvrtka koja u trgovanju vrijednosnim papirima, robom ili uslugama nastupa kao principal. Kupuje za svoj račun i zatim preprodaje klijentima. Dobitak ili gubitak koji ostvaruje posljedica je razlike iznosa koje je platio i koje je primio nakon preprodaje predmeta trgovanja.

Dimenzija tržišta

Dimenzija tržišta (engl. market size, market volume, njem. Marktausdehnung) označava sve numeričke veličine vezane uz tržište i njegove subjekte (primjerice: potencijal, prostorna/geografska širina, dubina - broj posrednika). Pod potencijalom tržišta podrazumijeva se njegova sposobnost da primi u određenom vremenu neku količinu robe. Prema tome, to je maksimalna količina svih vrsta robe koje je u stanju neko tržište prihvatiti u nekom vremenu pod uvjetom da se u istom vremenu odvija normalna kupovina te robe. Prostornom (geografskom) širinom označava se geografsko pozicioniranje, smještaj tržišta. Dubina tržišta najčešće podrazumijeva broj posrednika uključenih na relaciji proizvođač - krajnji korisnik.

Dinamička štednja

Dinamička štednja je oblik oročene štednje kod koje klijent ne mora oročiti cijeli iznos odjednom, a da bi dobio kamatu koja vrijedi za klasično oročenje, već na oročeni štedni račun obavlja uplate u iznosu i dinamikom koja njemu odgovara.

Dinar

Dinar je novčana jedinica bivše Jugoslavije, a danas novčana jedinica SR Jugoslavije (YUN) i Makedonije (denar, MKD) te više arapskih zemalja: Alžir (DZD), Bahrein (BHD), Irak (IQD), Jordan (JOD), Kuvajt (KWD), Libija (LYD), Sudan (SDD) i Tunis (TND).

Dionica

Dionica je vrijednosni papir koji predstavlja pravo vlasništva u nekom dioničkom društvu. Vlasnik dionice tj. dioničar ima pravo na postotni udio svega što dioničko društvo posjeduje, među ostalim i pravo na dobitak dioničkog društva. Dionička društva svojim dioničarima obično plaćaju dividendu iz neto dobiti društva te vrlo često s rastom dobiti poduzeća raste i iznos dividende. Postoje obične tj. redovna i povlaštene dionice. U načelu svaka redovna dionica nosi jedno pravo glasa na skupštini dioničara. Cijenu dionica određuje ponuda i potražnja, a one se mogu kupiti ili prodati na burzama vrijednosnih papira.

Dioničar

Dioničar (engl. shareholder, njem. Aktionär) ili akcionar je imatelj dionice, osoba koja je kupnjom dionice stekla sva prava i obveze iz dionice, koja su dvostruka: članska (pravo birati i biti biran u organe dioničkog društva, odlučivati na skupštini društva itd.) i imovinska (sudjelovati u dobitku društva, obvezi naknadnih uplata, pravo na nove dionice ako se izdaju i sl.).

Dioničar može biti fizička i pravna osoba. Ne može biti članom (dioničarem) društva onaj tko nema dionicu. U našem sustavu trgovačkih društava dioničko društvo može se sastojati i od samo jednog člana; za obveze dioničkog društva dioničar ne odgovara. Rizik dioničara sveden je na uplaćeni ulog.

Dioničarstvo zaposlenih

Kod indirektnog je načina između zaposlenog i poduzeća u kojem radi umetnuta posrednička institucija, tzv. fond. Zadatak fonda je da pribavlja dionice, raspoređuje dividende, isplaćuje dionice zaposlenima te olakšava rješavanje računovodstvenih i upravljačkih problema. Vrlo rijetko zaposleni mogu odmah raspolagati svojim dionicama. U većini slučajeva one mogu biti vezane određeno vrijeme (2-6 godina), ili je raspolaganje moguće kad se navrše određene godine starosti, kad se odlazi iz poduzeća, rješava stambeno pitanje i sl.

Dioničarstvo zaposlenih može se javiti u različitim oblicima, od kojih se kao karakteristični mogu izdvojiti:

1.    podjela dionica zaposlenima kad uprava poduzeća odluči da dio profita umjesto u novcu podijeli zaposlenima u dionicama. Ova je podjela direktna i besplatna, a zaposleni obično mogu raspolagati svojim dionicama nakon određenog roka;

2.    mogućnost kupnje dionica od strane zaposlenih u poduzeću po uvjetima povoljnijim od tržišnih.

Najjednostavnija mogućnost je davanje popusta (npr. 20%) na tržišnu cijenu dionica. Druga mogućnost je kreditiranje (bez kamata ili uz povoljne kamate) zaposlenih pri kupnji dionica poduzeća u kojem rade. ESOP (employee stock ownership plan) je specifičan oblik dioničarstva zaposlenih koji se razvio u SAD-u. Isprva se primjenjivao samo u poduzećima kojima je prijetila likvidacija, ali se s vremenom pokazao kao pogodan instrument sufinanciranja djelatnosti poduzeća. Država pomaže ESOP oslobađanjem od poreza, a vrlo često odobrava i zajam.

Dionice

Zakonom se samo utvrđuju bitni elementi dionice. Osim temeljne isprave dioničko društvo može izdati i kupon, tj. ispravu kojom se potvrđuje pravo na dividendu, kao i talon kao ovlast na podizanje novih kupona kad je raniji kuponski list iscrpljen ili nestao;

Rodovi dionica označuju skupine dionica koje mogu davati veća ili manja prava od ostalih. Rodovi mogu biti vrlo različiti:

a)    redovne (normalne, stalne) su takve koje imaocima daju pravo na upravljanje i pravo na sudjelovanje u dijelu dobiti (dividendi);
b)    prvenstvene (prioritetne) dionice imaocima osiguravaju određena povlaštena prava u odnosu na imaoce redovitih dionica kao što su prvenstvo naplate dividende, prvenstvo naplate u postupku stečaja i sl. Uz povlaštene dionice može se vezati i pravo na veći broj glasova od ostalih dionica (pluralni votum), što je u mnogim zakonodavstvima zabranjeno; dionice bez prava glasa, jesu one koje imateljima daju samo pravo na dividendu, a ne pravo glasa. U našem sustavu bez prava glasa mogu biti samo povlaštene dionice (povlaštene dionice bez prava glasa);
c)    dionice odgodne (osnivača) su takve koje imaju pravo na dividendu tek onda ako je dividenda redovitih dionica dostigla utvrđeni iznos;
d)    radničke dionice su takve koje društva izdaju svojim zaposlenima iz gospodarskih, poreznih, socijalnih, interesnih i drugih razloga;
e)    dionice s pravom nazadkupnje (što mora biti predviđeno statutom, jer inače društvo ne može otkupljivati svoje dionice);
f)    dionice bez nominalne oznake emitiraju se bez nominalne vrijednosti i u pravilu zakonodavstva zabranjuju takve emisije itd.;

g)    prema vrstama dijelimo dionice na one koje glase na donositelja i one na ime. Dionice na donositelja su takve u kojima nije označena osoba njezina imatelja, te se stoga mogu prenositi običnom predajom (tradicijom). Dionice na ime su takve u kojima je označeno ime dioničara i čiji je prijenos otežan samom tom činjenicom, tj. one se u pravilu prenose indosamentom, te se za njihov prijenos primjenjuju odgovarajući propisi mjeničnog prava o indosiranju.

Statutom se može predvidjeti da je za prijenos dionica na ime potrebna i suglasnost društva - tzv. vinkulacija, a prijenos treba prijaviti društvu koje će ga evidentirati u dioničkoj knjizi. Obje vrste mogu postojati usporedo, kako je o tome određeno statutom, kojim se može predvidjeti da se dionica na ime može izmijeniti na dionicu na donositelja, i obrnuto. U načelu ako se dionice izdaju prije pune uplate nominalne vrijednosti moraju glasiti na ime, a iznimni slučajevi moraju biti predviđeni zakonom i utvrđeni statutom.

Dioničke opcije

Razdoblje u kojem se dionice moraju kupiti nakon realizacije opcije mora biti određeno, npr. 6 mjeseci, godina dana i sl.

Dionice na koje se daju opcije mogu imati sljedeće podrijetlo:

1.    kupnja postojećih dionica od strane samog poduzeća iz ostvarenog profita ili "neraspoređene” dionice koje poduzeće drži u trezoru,
2.    interno povećanje kapitala društva, kod čega se za dio novoemitiranih dionica daje opcija menedžerima;

3.    javna emisija dionica, pri čemu se jedan dio novoemitiranih dionica rezervira za dioničke opcije.

Pravo na realizaciju opcije imaju uglavnom samo oni nosioci opcije koji za vrijeme za koje je opcija dana ne napuste poduzeće. Nakon realizacije opcije pravo prodaje dionica od strane nosioca opcije može se ograničiti na određeno razdoblje. Sustav dioničkih opcija u mnogim je zemljama potpomognut različitim poreznim olakšicama.

Dionički fond

Dionički fond (equity fund) je vrsta investicijskog fonda koji sredstva ulaže u dionice različitih kompanija. Zbog volatilne prirode dionica ulaganje u fond nosi povećan rizik, ali je realna i mogućnost ostvarenja povećanog prinosa.

Dionički indeks

Dionički indeks i njegovo kretanje je pokazatelj ponašanja određenog tržišta dionica. U indeksu se nalaze najreprezentativnije dionice pojedinog tržišta. Što je tvrtka važnija za određeno tržište to ona ima veću težinu u indeksu. Što pojedina tvrtka ima veću težinu u indeksu to kretanje cijene te tvrtke ima veći utjecaj na kretanje pojedinog indeksa.

Dionički indeks se najčešće upotrebljava za mjerenje uspješnosti određenog investitora i njegovog skupa dionica. Npr. ako je indeks hrvatskih dionica tijekom jednog kvartala rastao 10%, a vi ste kao investitor na tom istom tržištu u istom razdoblju povećali vrijednost svojih dionica za 15%, vi ste tada bili uspješniji od tržišta tj. pobijedili ste tržište za točno određen postotak. Indeks omogućuje takvu usporedbu.

Dionički kapital

Dionički kapital (engl. capital stock, contributed capital, njem. Aktienkapital) je knjigovodstveno prikazana vrijednost ukupnog broja glavnih dionica; nalazi se u pasivi bilance stanja dioničkog (korporativnog) poduzeća u okviru dioničarske glavnice. To je vlastiti ili trajni izvor ukupnih sredstava (imovine) dioničkog poduzeća prema njegovim vlasnicima (dioničarima).

Dionički kapital formira se emisijom i prodajom dionice u visini njihove nominalne vrijednosti. Razlika iznad nominalne do tržišne vrijednosti odnosi se na kapitalni dobitak. Kapitalni dobitak ili uplaćeni kapital po vrijednosti većoj od nominalne vrijednosti dionica također je dio uplaćenog kapitala.

Dionički ili uplaćeni kapital može se kreirati također prodajom donacijskih (prethodno poklonjenih vlastitih dionica) i trezorskih (prethodno otkupljenih običnih dionica).

Dioničko društvo – d.d.

Dioničko društvo (engl. public limited company, njem. Aktiengesellschaft) je trgovačko društvo u kojem članovi dioničari sudjeluju s ulozima u temeljnom kapitalu podijeljenom na dionice. Sredstva za osnivanje i početak rada pribavljaju se ulozima osnivača dioničara.

Zbroj uloga čini temeljni kapital. Društvo izdaje dionice dioničarima u vrijednosti koja odgovara vrijednosti njihova uloga. Na osnovi dionica, dioničari imaju imovinska i upravljačka prava u društvu. Za obveze društva prema vjerovnicima odgovara samo društvo. U slučaju stečaja društva, dioničari gube jedino pravo koje su imali na temelju dionica, ali nisu obvezatni namirivati dugove društva iz svoje imovine izvan društva.

Direct costing

Ovakva klasifikacija i tretman troškova značajni su i zbog toga što se prosječni varijabilni troškovi uzimaju kao aproksimativno marginalni troškovi, pa se ova metoda obračuna naziva još i marginalnim obračunom troškova (marginal costing). Klasifikacija na fiksne i varijabilne troškove te kalkulacija prosječnih varijabilnih troškova neophodna je sa stajališta donošenja mnogih poslovnih odluka tvrtke. Direct costing računovodstvena je integracija plana troškova, bilance uspjeha i rezultata marginalne analize.

Direct Debit

Direct debit je produkt koji omogućava naplatu dospjelih potraživanja izravnim terećenjem dužnikova računa te time prodavatelju pruža mogućnost efikasne naplate potraživanja i planiranje novčanih tokova.

Direktna emisija

Direktna emisija (engl. direct issue, njem. Direktemission, fr. čmission directe) označava postupak emisije vrijednosnih papira u kojem se za njihovu distribuciju krajnjim investitorima ne koriste usluge specijaliziranih posrednika na financijskom tržištu.

Takva se emisija usmjerava na unaprijed poznate kupce. Najčešće se ne prijavljuje nadležnom organu za kontrolu poslovanja s vrijednosnim papirima. Direktnom se emisijom smanjuju troškovi emisije vrijednosnih papira. Kako poduzeća nemaju specijaliste za operacije na tržištu kapitala, direktna emisija se rjeđe provodi.

Direktni leasing

Leasing se često koristi u trgovini na malo, gdje robna kuća ili neka druga uprava (aerodrom, trgovinski centar) iznajmljuje dio svog prostora za specijaliziranu prodaju proizvoda (parfumerija, kožni proizvodi, fotografske kamere i pribor) ili za davanje usluge (restoran, frizerski salon). Razlog iznajmljivanja prostora je uglavnom mogućnost prodavanja visokospecijaliziranih proizvoda, koje je teško prodavati bez iskustva i na taj način uprava robne kuće uklanja rizik ulaženja u nepoznata područja. Tu se ujedno javlja i opasnost za unajmljivača (lease) da robna kuća ili neka druga uprava od koje unajmljuje prostor neće obnoviti ugovor, nego preuzeti odjel kao dio svojih redovnih aktivnosti.

Direktni marketing

Direktni marketing (engl. direct marketing, njem. das direkte Marketing, das unmittelbare Marketing) se razvio pod velikim utjecajem i usporednim razvojem informatike. Nalazimo ga i pod nazivom telemarketing, što je zapravo jedan od više načina njegova djelovanja preko telefona kao medija. Riječ je ponajviše o realizaciji robe na tržištu, odnosno u pretežnoj mjeri o aktivnosti prodaje kao funkcije marketinga. Možemo ga promatrati kao komunikacijski donos, odnosno oblik marketinškog poslovanja u kojem se direktno prodaje ili kupuje roba ili se pak odmah može dobiti odgovor da li se i zašto ne može kupiti ili prodati roba.

Kupci i prodavaoci takvim načinom marketinškog poslovanja štede vrijeme i prostor tako da se taj oblik smatra racionalnim. Rokovi koji se postižu u pravilu su trenutačni. Mediji direktnog marketinga vrlo se brzo razvijaju, što je posljedica razvoja elektronike i informatike (kompjutorske mreže, telefoni, mobiteli, televizija svih vrsta, komunikacijski sistemi itd.).

Direktni porez

Direktne poreze definiraju i kao poreze koji se nameću na osnovi nekretnine upisane u katastarske knjige, te kao poreze koji se nameću osobama upisanim u porezne knjige. Riječ je o porezima koji se nameću na trajnijoj osnovi i porezni obveznik ih direktno plaća poreznim vlastima. Poimanje direktnih i indirektnih poreza po zemljama se razlikuje.

Američki sustav npr. ne dopušta saveznim vlastima da nameću savezni direktni porez osim ako to ustav izričito ne dopušta (kao u slučaju saveznog poreza na dohodak). Porez na ostavštinu je u SAD indirektni porez, jer se smatra da direktni porez mora biti povezan s posjedovanjem, a ne s prijenosom imovine. U Švicarskoj porez na nasljedstvo smatra se direktnim porezom. U istočnoeuropskim zemljama porez na promet što ga plaćaju državna poduzeća smatra se direktnim porezom.

Smatra se da su direktni porezi u prednosti pred indirektnima zbog toga što su pravedniji i što su stabilniji izvor državnih prihoda. Njihovim nedostatkom drži se činjenica da ih porezni obveznici psihološki teže prihvaćaju, da zahtijevaju relativno skuplju poreznu administraciju i da su manje elastični na privredna kretanja.

Direktno financiranje

Novčani viškovi razmjenjuju se izravno između dužnika i vjerovnika u onom obliku u kojem je potraživanje ponuđeno, bez promjene denominacije, stupnja rizičnosti, likvidnosti ili dospijeća, što npr. banke kao posrednici obavljaju kod depozitno-kreditnog odnosa. Osim dužnika i vjerovnika (investitora), sudionici ovog tržišta su investicijske banke koje takva potraživanja iznose na financijsko tržište, brokerske kuće kao posrednici, dileri koji potraživanjima trguju u svoje ime i za svoj račun, ili brokeri-dileri koji rade i jedno i drugo.

Banke nisu isključene s ovog tržišta, već na njemu djeluju kao savjetnici i posrednici u plasmanu i naknadnoj trgovini, što su za njih uslužne operacije. Nakon prvotnog (primarnog) plasmana, direktnim se potraživanjima trguje na tzv. sekundarnom ili transakcijskom tržištu (burze, over-the-counter tržište, bankovni odjeli za vrijednosne papire i sl.). Direktna potraživanja prodaju se na tržištu kapitala i tržištu novca i kratkoročnih vrijednosnih papira. Primjer direktnog tržišta na kojem se trguje "neprerađenim” potraživanjima jest trgovanje korporacijskim dionicama, komercijalnim papirima ili obveznicama države i poduzeća. Takva direktna potraživanja od emitenata vrijednosnica mogu stjecati i financijski posrednici intermedijari (npr. banke), s tim da su krajnji investitori opet novčano suficitarne jedinice, koje tada investiraju indirektno.

Dirham

Dirham je novčana jedinica Maroka (MAD) i Ujedinjenih Arapskih Emirata (AED).

Disažio

Disažio (engl. discount, njem. Disagio, Abgeld, Abschlag, fr. escompte, tal. disaggio) je iznos umanjenja (razlike) koji nastaje prodajom neke vrste novca, deviza ili vrijednosnog papira ispod pariteta, odnosno nominalne vrijednosti i izražava se redovito u postotku od nominalne vrijednosti. Suprotno ažio.

Disintermedijacija

Investitori kupuju izravno od dužnika potraživanje (u obliku raznih vrsta vrijednosnica) koje se kao takvo ne mijenja, za razliku od posrednika koji su u mogućnosti da jednu vrstu potraživanja (direktno) pretvaraju u drugo (indirektno).

Zbog sveopće sekuritizacije, deregulacije financijskog tržišta i regulacije poslovanja banaka i štedionica (tradicionalnih financijskih posrednika) te drugih pogodnosti koje pruža izravno financijsko tržište (visina prihoda, mogućnost stalnog investiranja i dezinvestiranja), disintermedijacija oduzima bankama sve znatniju depozitnu osnovu, ali ih ujedno prisiljava na inovacije i širenje spektra bankarskih usluga.

Diskont

Diskont (engl. discount, njem. Diskont, tal. disconto, fr. escompte):

1. otkup nekog potraživanja prije njegova dospijeća uz odbitak kamata, provizija i troškova;
2. kamate obračunate od dana kupovine mjenice do dana njezina dospijeća koje se odbijaju od mjenične svote pri njezinu otkupu prije roka;
3. način prodaje kratkoročnih dužničkih vrijednosnih papira (npr. blagajničkih zapisa i komercijalnih zapisa) uz popust, tako da se od nominalne vrijednosti po kojoj će o dospijeću biti iskupljeni, odbije iznos kamata od dana upisa ili kupovine do dospijeća;
4. diskontna stopa: kamatna stopa središnje banke bankama na odobrene kredite ili ponuđena na zadužnice državnog trezora;
5. duboki diskont (deep discount) - nužna pojava kod prodaje dugoročnih vrijednosnih papira uz diskont jer se u dugom roku pojavljuje velika razlika između nominalne vrijednosti isplative o dospijeću i vrijednosti pri kupovini vrijednosnice.

Diskontinuirana kapitalizacija

Vrijeme trajanja kapitalizacije jest vrijeme u kojem određena glavnica (kapital) ostvari kamatu. Bitan je element ugovora između vjerovnika i dužnika, a može biti ugovoreno u bilo kojim vremenskim jedinicama, npr. u godinama, polugodištima, danima i sl.

Diskontirana vrijednost

Diskontirana vrijednost (engl. discounted valute, njem. Diskontwert) je sadašnja vrijednost budućih novćanih primitaka. Temelji se na vremenskoj vrijednosti novca i vremenskoj preferenciji novca, činjenici da isti iznos novca u sadašnjosti i u budućnosti nema istu vrijednost te činjenici da pojedinci više cijene novac u sadašnjosti nego u budućnosti. Diskontiranje se provodi složenim kamatnim računom.

Diskontirani novčani tok

Diskontirani novčani tok (engl. discounted cash flow) uvažava vremensku komponentu, tj. vremensku preferenciju novca ukamaćivanjem ili diskontiranjem operativnog novčanog toka, za razliku od operativnog i totalnog novčanog toka, koji imaju statički karakter. To je kombinacija operativnog novčanog toka za trajanja korištenja investicije s totalnim novčanim tokom u odnosu prema investicijskim izdacima.

Koristi se još od 1950-ih godina prije svega u kapitalom intenzivnim poduzećima, te nalazi sve širu primjenu. Smatra se da je diskontirani novčani tok jedan od najzanimljivijih misaonih stavova koji nude financije i računovodstvo. Metoda diskontiranog novčanog toka koristi se kao općeprihvaćena koncepcija prosuđivanja rentabilnosti nekog projekta, odnosno investicijskog ulaganja.

Diskontiranje

Za korektan obračun potrebno je kao osnovicu za ukamaćivanje uzeti nepoznatu diskontiranu vrijednost pa je zatim izračunati iz poznate nominalne vrijednosti mjenice, broja dana i diskontne stope. Kod jednostavnog obračuna diskont se računa koristeći formulu postotnog računa više sto D = Cni/(365+ni).

U ovom slučaju maksimalni iznos diskonta teži nominalnoj vrijednosti mjenice kada diskontna stopa teži u beskonačnosti. Kad je posrijedi složen obračun, za obračun diskontirane vrijednosti koristi se postupak izračunavanja sadašnje vrijednosti C0=C/(1+i), formula za diskont je D=C(1+i)t-1/(1+i)t. Ovaj način obračuna naziva se i obračun pomoću inverzne konformne stope.

Diskontna politika

Diskontna politika (engl. discount policy, njem. Diskontpolitik) ili politika eskontne stope je instrument monetarno-kreditne politike pomoću koje središnje banke utječu na opseg bankovnih kredita, a na taj način i na količinu novca u optjecaju.

Usklađivanjem visine diskontne stope centralne banke reguliraju visinu aktivnih kamatnih stopa poslovnih banaka te postavljaju uvjete refinanciranja na osnovi reeskonta robnih mjenica ili drugih vrijednosnica. U slučaju inflatornog kretanja cjelokupnog gospodarstva centralna banka povisuje iznos diskontne stope, što rezultira poskupljenjem bankovnih kredita te smanjenjem potražnje za njima, a u slučaju recesije snižava diskontnu stopu, i na taj način pojeftinjuje bankovne kredite te potiče nove investicije.

Diskontna stopa

Diskontna stopa (engl. discount rate, bank rate, njem. Diskontsatz) je stopa diskontiranja, mjera vremenske vrijednosti novca, odnosno svođenja budućih novčanih iznosa ili primitaka na sadašnju vrijednost. Općenito diskontna stopa je eskontna stopa središnje banke, tj. kamatna stopa koju središnja banka obračunava pri otkupu mjenica. To je osnova za kamatnu stopu koju banke pri otkupu mjenica zaračunavaju svojim komitentima.

Diskontne obveznice

Kada se obveznice prilikom emisije tržištu prodaju uz znatan diskont označavaju se kao obveznice s dubokim diskontom - deep discount bonds. Isti se izraz koristi za obveznice koje se na sekundarnom tržištu prodaju uz znatan diskont zbog porasta zahtijevane tržišne stope prinosa.

Specifična vrsta obveznica s diskontom jesu tzv. obveznice bez kupona - zero coupon bonds, koje se emitiraju bez prava na kamate vlasnika obveznica tako da je njihova emisijska vrijednost određena diskontom koji treba osigurati interes investitora u visini složene kapitalizacije po zahtijevanoj stopi tržišnog prinosa do dospijeća takve obveznice.

Kad se obveznice emitiraju uz diskont poduzeće emitent vrši postepenu amortizaciju toga diskonta do dospijeća obveznice na teret oporezivog poslovnog rezultata čime stvara neoporezive troškove za koje nema odljeva novčanih sredstava kao što je slučaj s isplatama kamata.

Vlasnici koji su kupili obveznice uz diskont na nominalnu vrijednost u trenutku njihove definitivne amortizacije plaćaju porez na razliku između nominalne vrijednosti obveznice i njihove vrijednosti u trenutku stjecanja, dakle, na veličinu diskonta. Tako realizirani diskont tretira se prilikom oporezivanja kao ostvareni kapitalni dobitak.

Diskontne/eskontne kuće

Diskontne/eskontne kuće (engl. discount houses, discounters, njem. Diskonthaus, Diskontbank), posebne financijske ustanove (britanskog) tržišta novca.

Pribavljaju kratkoročne izvore koje plasiraju u kratkoročne vrijednosne papire. Posrednici su između banaka i središnje banke – Bank of England. Najveći dio sredstava pozajmljuju od klirinških banaka, a najviše ulažu u blagajničke zapise ministarstva financija, zadužnice gradova i lokalnih vlasti, bankovne mjenice i slične kratkoročne papire. Bave se i financiranjem izvoza diskontiranjem mjenica.

Reeskontnim operacijama lako održavaju likvidnost i uz malu depozitnu osnovu, ali im je svejedno od 1982. ograničeno pozajmljivati ukupno do 40 puta više nego što im iznosi dionički kapital (propisani multiplikator). Posluju i za tuđi račun.

Diskontni broker

Diskontni broker (engl. discount broker, njem. Diskont-Broker) je brokerska kuća koja izvršava naloge klijenata za kupnju ili prodaju vrijednosnica.
Budući da ova vrsta brokera ne pruža klijentima ostale usluge, poglavito istraživanja, zaračunavaju niže provizije od ostalih B/D kuća.

Diskontni faktor

Diskontni faktor (engl. discount factor, present value factor, njem. Diskontfaktor) je matematički izraz za izračunavanje diskontne (sadašnje) vrijednosti nekog iznosa. Naziva se i faktor dekumulacije. Recipročna je vrijednost kamatnog faktora. Najčešće se nalazi izračunat u drugim financijskim tablicama, a za jednake periodične iznose u četvrtim financijskim tablicama.

Diskontni kredit

Osnovni uvjet pri odobravanju diskontnog kredita je bonitet mjenice, a ne kreditna sposobnost tražioca kredita. Mjenica dobrog boniteta sadrži sljedeće karakteristike: robno pokriće, rok dospijeća od 10 do 90 dana, te tri sigurna potpisa kao dokaz njezine valjanosti. Poslovna banka ima mogućnost rediskonta (ponovnog diskonta) te iste mjenice kod centralne ili druge poslovne banke, što je zapravo refinanciranje komercijalnih kredita u privredi.

Diskontno tržište

Sredstva prikupljaju od banaka (poglavito klirinški) koje im odobravaju kratkoročne kredite, a ulažu ih u prvorazredne mjenice i certifikate o depozitu, te u državne i korporacijske obveznice. Osnova je apsolutne likvidnosti diskontnih kuća u njihovu pravu da namiču sredstva, u krajnjoj nuždi, od Engleske banke koja im rediskontira kratkoročne vrijednosne papire i odobrava kredite.

Diskrecijski nalog

Diskrecijski nalog (engl. discretionary order, njem. der diskretionäre Auftrag) je ovlaštenje brokeru da može po vlastitoj odluci kupovati odnosno prodavati vrijednosne papire ili drugu robu. Diskrecijski nalog može se izdati trajno ili pak u nekom ad hoc slučaju. Izdavanje naloga uzrokovano je, s jedne strane, tržišnom pozicijom, a s druge strane, sposobnostima brokera. Najčešće se diskrecijski nalozi daju pri investiranju u vrijednosne papire za račun klijenta. Uz diskrecijski nalog potrebno je otvoriti, odnosno omogućiti i korištenje diskrecijskog računa.

Disparitet

Disparitet (engl. disparity, njem. Disparität, Ungleichheit) je razlika između službenog i tržišnog tečaja valute. Izražava se kao odstupanje od pariteta valuta i deviznih tečajeva, tj. njihovih službeno utvrđenih odnosa i cijena.

Disperzija

Disperzija (raspršenost) (engl. dispersion, njem. Dispersion) je jedan od važnijih statističkih pojmova kojima se brojčano izražava stupanj varijabilnosti podataka. Veću disperziju ili raspršenost imaju serije čiji članovi pokazuju veći varijabilitet.

U praksi se koristi veći broj mjera disperzije: raspon varijacije, interkvartil, koeficijent kvartilne devijacije, varijanca, standardna devijacija i koeficijent varijacije. Mjere disperzije imaju široko područje primjene u analizi turističkog tržišta.

Disperzija rizika

Disperzija rizika (engl. risk spread, spread of risk, njem. Risikodispersion, das Rückversicherungsrisiko “atomisieren”):

1. prenošenje rizika iznad vlastitog samopridržaja na reosiguravatelja, a u reosiguranju retrocesijom na druge reosiguravatelje. Različita je po vrstama osiguranja, a i unutar iste vrste osiguranja ovisi o heterogenosti portfelja pa i veličini pojedine police, te očekivanoj učestalosti šteta. U tu svrhu police se svrstavaju u homogene grupe prema poznatim faktorima rizika. Pri razvrstavanju u faktore rizika koriste se različite metode temeljene na iskustvu i statističkim modelima, ali prisutna je i procjena – intuicija za narednu osiguravateljnu godinu;

2. ulaganje kapitala ili odobravanje kredita većem broju različitih korisnika s ciljem da se umanji rizik gubitka za ulagača, odnosno kreditora u slučaju da se pojedini korisnik nađe u poslovnim teškoćama. Disperzija može biti geografska, valutna, granska i po korisnicima.

Dispozitivni kredit

Ovakav oblik kreditiranja predstavlja vrstu permanentnog financiranja, jer ne postoji definitivni period njegova vraćanja, a u uvjetima dobrog boniteta ne postoje ograničenja za stalno korištenje povećanih opsega kredita. Ugovoreni elementi kredita su maksimalni iznos kredita u toku određenog perioda (godinu dana) i kamatna stopa.

Prednosti ovog "otvorenog kreditnog sistema” su:

a)    fleksibilni rokovi dospijeća (s obzirom na to da nisu fiksirani, debitori mogu na najbolji način uskladiti svoje likvidne bilance i potencijale);
b)    niža kamatna opterećenja (kamata se plaća na neto iznos kredita);

c)    mogućnost konvertiranja kratkoročnog u srednjoročni kredit (kada debitori dostignu utvrđenu granicu kreditiranja, on može biti revidiran).

Tipični dispozitivni kredit je overdraft.

Diverzifikacija

Diverzifikacija (engl. diversification, njem. Verschiedenartigkeit, Diversifikation) je općenito svako proširenje u različitim pravcima. U investicijama označava investiranje sredstava u vrijednosne papire brojnih različitih kompanija i drugih pravnih osoba.

Diverzifikacijom ulaganja smanjuje se rizik ukupnog portfelja vrijednosnih papira jer svako ulaganje ima svoju frekvenciju vjerojatnosti ostvarivanja pojedinih rezultata. Time se i stabilizira prinos na ukupna ulaganja.

Diverzifikacija portfelja

Diverzifikacija portfelja (diversification) je distribucija uloženog kapitala u više vrijednosnih papira. Što je kapital uložen u više vrijednosnih papira, rizik se smanjuje.

Osnovno pravilo diversifikacije je sigurnost, tako da najveći dio imovine ulažemo u sigurna sredstva. To se jednostavno može opisati financijskom piramidom, pri kojem se pri samom dnu te piramide nalazi sigurnija sredstva, a kako se penjemo piramidi, tako i rizik imovine koju ulažemo postaje sve veći.

Dividende

Dividende (engl. dividends, njem. Dividenden) su bilo koji iznos kapitalnog dobitka koji se dijeli između sudionika pothvata; u užem smislu isplaćeni dio dobitka dioničarima u novcu. Sam dobitak naime i ne mora biti isplaćen, nego se može investirati, izdati u obliku novih dionica i sl.

Dividendni ček

Dividendni ček (engl. dividend check, njem. Dividendenscheck) je prenosivi instrument plaćanja, u obliku čeka vučenog na komercijalnu banku, platnog agenta poduzeća koje isplaćuje dividendu.

U vrijeme isplate dividende poduzeće doznačuje jedan ček vučen na B/D tvrtku, budući da poduzeće ne mora znati tko su stvarni vlasnici dionica. B/D tvrtka, nakon što primi ček, dividende doznačuje stvarnim vlasnicima.

Dnevni izvod

Dnevni izvod (engl. daily statement of account, njem. Tageskontoauszug) je izvještaj banke ili druge novčane ustanove komitentu kojim mu se dnevno dostavljaju salda s izvještajem o promjenama na njegovu žiro računu kako bi mogao pratiti kretanje svojih sredstava i disponirati njima.

Rok zaključaka i dostavljanje izvoda kod tekućeg računa (kod kojeg se banka, osim u ulozi dužnika - za preuzeta sredstva, javlja i u ulozi vjerovnika - za odobrene kredite), vrši se obično polugodišnje ili tromjesečno, ali se kod velikog prometa na računu vrši i dnevno.

Ako komitent po primljenom izvodu (bez obzira na to o kojoj vrsti računa je riječ) u određenom roku ne stavi primjedbu, izvršena se knjiženja smatraju ispravnim.

Dnevni kredit

Dnevni kredit (engl. daylight credit):

1. jednodnevna pozajmica za kupnju vrijednosnica na burzi. Vrijednosnice kupljene uz pomoć dnevnog kredita jamstvo su njegove otplate;

2. razlika ili odobrenje računa koji nastaju poslovanjem između središnje banke i poslovnih banaka ili između poslovnih banaka, kao posljedica neusklađenosti trenutka terećenja jednog i odobrenja drugoga računa u elektronskom sustavu kojim se obavlja transfer sredstava.

Automatski se poništava sljedećeg dana.

Dob pri isteku

Dob pri isteku (engl. age at expiry, njem. Terminalter) u osiguranju života je dob osiguranika u trenutku isteka ugovora o osiguranju.
Kod osiguranja života često nije moguće ugovoriti osiguranje rizika smrti za starost veću od određenog limita (obično 65 ili 70 godina), pa se pri zaključenju osiguranja trajanje osiguranja prilagođuje tako da dob pri isteku ne bude veća od granice koju je definirao osiguravatelj.

Dobit

Kad se govori o dobiti kao razlici prihoda i rashoda, onda treba precizirati tri veličine:

1. marginalnu kontribuciju (contribution margin ili gross margin);
2. dobit prije oporezivanja (income before taxes)

3. neto dobit (net income).

Marginalna kontribucija je razlika između prihoda od prodaje i troškova prodane robe (rashoda od prodaje). Dobit prije oporezivanja je razlika između ukupnog prihoda (poslovnih prihoda, prihoda od financiranja i izvanrednih prihoda) i ukupnih rashoda (poslovnih, od financiranja i izvanrednih). Neto-dobit je razlika između dobiti prije oporezivanja i poreza na dobit.

Dobit (zarada) po dionici

Dobit (zarada) po dionici (engl. earnings per share, EPS, njem. Aktienrendite, Gewinn per Aktie) je pokazatelj koji se dobije dijeljenjem neto dobitka poduzeća s brojem običnih (glavnih) dionica. Ovo je jedan od osnovnih pokazatelja uspjeha dioničkog poduzeća koji se koristi pri procjeni vrijednosti običnih dionica.

Poduzeća koja su ponudila svoje vrijednosne papire na organiziranim tržištima kapitala moraju ga javno objavljivati. Pokazatelj se može računati kao povijesni, primarni i potpuno razrijeđeni dobitak po dionici, što ovisi o strukturi kapitala. U slučaju da je riječ o jedinstvenoj strukturi kapitala, računa se povijesni pokazatelj, dok se drugi i treći računaju kod složene strukture kapitala (npr. osim običnih dionica poduzeće je emitiralo konvertibilne dionice i konvertibilne obveznice).

Dobit u gotovini

Dobit u gotovini (engl. cash bonus, njem. Anpassungsbrief Gewinnanteil) u osiguranju života je periodička isplata udjela u dobiti za osiguranja sa sudjelovanjem u dobiti.

Dobit u gotovini je zbog nekumuliranja kamata manjeg iznosa od udjela u dobiti koji bi bio isplaćen zajedno s ugovorenom svotom za analogno osiguranje života (naknadna dobit).

Dobra

Dobra (engl. dobra) je novčana jedinica Svetog Tome i Principa (STD), dijeli se na 100 sentima.

Dobrovoljno osiguranje

Dobrovoljno osiguranje (engl. voluntary insurance, njem. fakultative Versicherung, freiwillige Versicherung) je osiguranje koje se sklapa slobodnom odlukom ili dogovorom između osiguravatelja i osiguranika, i ne postoji zakonska obveza niti prisila njegova sklapanja.

Podjela na dobrovoljna i obvezna osiguranja razlikuje se u pojedinim zemljama, a moguća je i podjela do određenog limita za pojedinu vrstu osiguranja (npr. zdravstveno osiguranje). Tada se zakonom utvrđuje do kojeg iznosa je osiguranje obvezno, a iznad kojeg iznosa se zaključuju dobrovoljna osiguranja koja se mogu razlikovati po visini osiguranih svota i širini pokrića.

Dobrovoljno reosiguranje

Dobrovoljno reosiguranje (engl. facultative reinsurance, njem. fakultative Rückversicherung, fr. réassurance volontaire) je reosiguranje pojedinačnog rizika.

U pravilu se primjenjuje za rizike čiji limit prelazi ugovor o reosiguranju ili za rizike čije se pokriće želi od slučaja do slučaja. Reosiguravateljno pokriće može biti na proporcionalnoj ili neproporcionalnoj osnovi.

Reosiguravatelj može prihvatiti ili odbiti reosiguranje rizika. Osiguravatelj može ali ne mora ponuditi pojedini rizik u reosiguranje.

Dodatna premija

Dodatna premija (engl. additional premium, njem. Zuschlagsprämie, fr. surprime) je izraz koji označava:

1. neznatno povećanje premije kod malih osiguranih svota za cjenike koji su rađeni na temelju podloga za više osigurane svote (njem. Summenzuschlag);
2. iznos premije za koji se povećava premija utvrđena cjenikom zbog preuzimanja rizika koji je veći od uobičajenog (anormalni rizik) i zbog čega bi mogli nastati problemi prilikom reosiguranja (njem. Risikozuschlag).

Dodirljiva sredstva

Dodirljiva sredstva (imovina) (engl. tangible assets, njem. Sachanlagen, materielle Vermögenswerte, bilanzierbare Sachwerte) su dio stalne imovine poduzeća koji obuhvaća ona sredstva (imovinu) što imaju duži vijek upotrebe od jedne godine, a sastoji se iz fizičke (materijalne) supstance.

Dodirljiva sredstva (imovina) dijele se na dva dijela:

1.    dio za koji se obračunava amortizacija (građevinski objekti, oprema i sl.) i
2.    dio koji se izuzima od obračuna amortizacije (zemljište, šume, kulturne i povijesne vrijednosti i sl.).

Dohodak, nezarađeni

Dohodak, nezarađeni (engl. unearned income, njem. Kapitaleinkommen, Vermögenseinkünfte, fr. revenu non gagné) je dohodak od imovine (ulaganje u poduzeće, zemlju, itd.) za razliku od zarađenog dohotka, koji potječe od rada (plaće, nadnice, naknade, profiti itd.).

Obično se oporezuje više od zarađenog dohotka. Protivnici razlikovanja zarađenog i nezarađenog dohotka tvrde da imovina sadržava i prošli rad te dohodak od nje nije nezarađen i ne bi se trebao oporezivati po višoj stopi nego zarađeni dohodak.

Dohodak, zarađeni

Dohodak, zarađeni (engl. earned income, njem. Erwerbseinkünfte, Arbeitseinkommen, fr. revenu provenant d'un travail) je dohodak od rada (umnog i fizičkog) u raznim oblicima (nadnice, plaće, profiti, naknade itd.) za razliku od dohotka od imovine (dividende, kamate, rente itd.).

Država pravi zakonsku razliku kako bi objasnila ili opravdala različite porezne stope - više na nezarađeni, a niže na zarađeni dohodak.

Dohodovne obveznice

Dohodovne obveznice (engl. income bonds) su takve obveznice koje vlasnicima umjesto fiksnih kamata daju pravo udjela u poslovnom rezultatu emitenta.

Dokumentarna naplata

Dokumentarna naplata (engl. documentary collection, njem. Dokumenteninkasso), inkaso posao, može se javiti kao robni i nerobni inkaso posao.

1. Robni inkaso se u platnom prometu s inozemstvom koristi kada između izvoznika i uvoznika postoji izgrađeno uzajamno povjerenje stečeno na osnovi dugogodišnjeg poslovanja, ili kada su uvjeti na tržištu takvi da uvoznik diktira uvjete plaćanja, a izvoznik ima interes za plasman na tom tržištu. Tehnika se sastoji u tome da uvoznik nakon otpreme ugovorene robe izdaje inkaso nalog i zajedno s priloženim dokumentima i instrukcijama upućuje ga svojoj banci da sama ili preko svoje korespondentske veze realizira plaćanje.

Na osnovi zahtjeva izvoznika robni dokumenti će biti uručeni uvozniku na jedan od sljedećih načina:

a) nakon plaćanja svote na koju faktura glasi, prema klauzuli – Documents against payment – D/P;

b) nakon akceptiranja mjenice, prema klauzuli – Documents against acceptance – D/A; ili

c) nakon što uvoznik izda potvrdu o preuzimanju dokumenata uz prilaganje bankovne garancije. Dokumentarna naplata može biti ugovorena kao naplata komercijalnih papira s vrijednosnim papirima ili bez njih;

2. nerobni ili čisti inkaso predstavlja naplatu vrijednosnih papira (čekova, mjenica, amortiziranih obveznica i dr.) koje ne prate komercijalni papiri. Prilikom njihove predaje banci na inkaso koja ih preuzima radi naplate u drugom mjestu ili inozemstvu preko svoga bankovnog korespondenta, odobravanje novčanog iznosa vlasnika obavlja se tek nakon izvršene naplate. Prilikom predaje vrijednosnih papira bankama na inkaso, takvi vrijednosni papiri prenose se na banku pomoću tzv. inkaso indosamenta.

Dokumentarni akreditiv

Među dokumente koji se zahtijevaju kao uvjet isplate akreditiva uvršćuju se faktura, prijevozna isprava, polica osiguranja, lista pakovanja, atesti o kvaliteti robe.

Dokumenti koji se podnose banci moraju u svemu odgovarati njihovu opisu u akreditivu, jer i najmanje od stupanje ovlašćuje banku da odbije primljene dokumente. Doktrina o potrebnoj potpunoj suglasnosti predanih dokumenata naziva se strict compliance. S druge strane, banka nije ni dužna ni ovlaštena ispitivati autentičnost dokumenata, već je dužna ispuniti akreditivnu obvezu korisniku koji je podnio dokumente izgledom odgovarajuće akreditivnim uvjetima (akreditiv).

Dokumentarni ček

Dokumentarni ček (engl. documentary check, njem. Dokumentenscheck) je instrument međunarodnog plaćanja koji se koristi pri izvozu robe ili usluge, a isplaćuje ako su prilikom njegove prezentacije navedeni robni i drugi dokumenti na temelju kojih je dopušteno njihovo honoriranje.

Banka (trasat) preuzete dokumente poslije isplate čeka upućuje izdatniku (trasantu) čeka, na osnovi kojih je moguće raspolaganje robom.

Dolar

Dolar (engl. dollar) je novčana jedinica Sjedinjenih Američkih Država (USD) i brojnih zemalja i teritorija: Antigva i Barbuda (istočnokaripski dolar, XCD), Australija (AUD), Bahama (BSD), Barbados (BBD), Belize (BZD), Brunej (BND), Dominika (XCD), Fidži (FJD), Grenada (XCD), Gvajana (GYD), HongKong (HKD), Jamajka (JMD), Kanada (CAD), Kiribati (AUD), Liberija (LRD), Mikronezija (USD), Namibija (NAD), Novi Zeland (NZD), Palau (USD), Portoriko (USD), Singapur (SGD), Solomonski Otoci (SBD), Sveta Lucija (XCD), Sveti Kristifor i Nevis (XCD), Sveti Vincent i Grenadini (XCD), Tajvan (TWD), Trinidad i Tobago (TTD) i Zimbabve (ZWD).

Dolarska zona

Dolarska zona (engl. dollar area, njem. Dollarzone) je američko valutno područje gdje se kao obračunska valuta primjenjuje USD. To je cijeli američki kontinent gdje se sve transakcije između država i njihovih gospodarskih subjekata iskazuju u valuti najrazvijenijega i najstabilnijega gospodarstva.

Dolarska zona nastojala se proširiti i na druga područja, ali bez znatnijeg uspjeha, jer je tamo u prednosti bila neka druga (britanska, njemačka, japanska itd.) valuta. SAD i druge zemlje s vlastitim valutnim područjima vode stalnu borbu za prestiž.

Dolarski deficit

Prvi znakovi takve dolarske oskudice pojavljuju se nakon I. svjetskog rata, a nakon II. svjetskog rata oskudica postaje znatno kritičnija, te je bila uzrokom šire američke pomoći i velikih kreditiranja inozemstva. Od 60-ih godina ta pojava iščezava s rastom deficita u američkoj trgovinskoj razmjeni sa svijetom.

Dollar cost averaging

Dollar cost averaging (njem. Averaging) je sistem kupovanja dionica u pravilnim intervalima, recimo mjesečno ili godišnje, za fiksni novčani iznos, npr. 200, 500 ili 1000 dolara.

Prema ovoj shemi investitor kupuje uvijek jednake dionice, ali ne uvijek fiksni broj dionica već prema fiksnom novčanom iznosu. Ovim sistemom investitor može ostvariti profit na 90% dionica koje kotiraju na Njujorškoj burzi u bilo kojem petogodišnjem razdoblju u posljednjih 25 godina.

Investitor fiksnom svotom kupuje više dionica kada su cijene niske, a manje kada cijene rastu, ali konačna prodajna cijena je u pravilu veća od prosječne cijene tako kupljenih dionica.

Domicil

U međunarodnom platnom prometu npr. kod dokumentarnih akreditiva važno je domicil utvrditi pri sklapanju ugovora o kupoprodaji pri čemu će svaka od ugovorenih strana nastojati ostvariti akreditiv domiciliran u svojoj zemlji zbog određenih pogodnosti:

a) ako je akreditiv domiciliran u njegovoj zemlji, izvoznik će moći brže naplatiti protuvrijednost izvezene robe na temelju ugovorenih akreditivnih dokumenata ili mnogo brže otkloniti eventualne manjkavosti utvrđene u podnesenoj dokumentaciji;
b) ako je akreditiv domiciliran u njegovoj zemlji, uvoznik će moći prije nego što banka izvrši isplatu akreditivne svote, sam pregledati podnesenu dokumentaciju i poduzeti odgovarajuće mjere ako se za to ukaže potreba.

O domicilu ovisi i sudska nadležnost za slučaj spora, pa je i za izvoznika i za uvoznika pogodnije akreditiv domicilirati u vlastitoj zemlji zbog manjih sudskih troškova, primjene domaćeg procesnog i materijalnog prava i sl.

Domicilirana mjenica

Domicilirana mjenica (njem. Domizilwechsel) je mjenica u kojoj je kao mjesto plaćanja naznačeno mjesto koje nije identično s mjestom navedenim u mjenici kao trasatovo sjedište, odnosno prebivalište. Mjenicu mogu domicilirati samo trasant ili osoba koju on ovlasti. Mjesto plaćanja mjenice važno je zbog određivanja mjerodavnog prava i nadležnosti suda.

Dong

Dong (VND) je novčana jedinica Vijetnama, dijeli se na 10 hoa i 100 saua.

Doprinosni mirovinski sustav

Doprinosni mirovinski sustav (engl. contributory retirement system, njem. beitragspflichtige Altersversicherung) je specifičan mirovinski sustav u kojem je odgovornost prikupljanja i osiguravanja sredstava za mirovine podijeljena između poslodavaca i zaposlenih. Drugačije, sredstva za mirovine zajedno osiguravaju i financiraju poslodavci i radnici.

Dospijeće

Dospijeće je dan kada kredit, rata kredita, zajmovni vrijednosni papir ili kakva druga obveza dospijevaju i trebaju biti isplaćeni. Kod obveznica dospijećem je eminent dužan zakonitom držaocu isplatiti nominalnu svotu na koju obveznica glasi.

Dospjele kamate

Dospjele kamate (engl. accrued interest, njem. fällige Zinsen) su obračunate kamate, a dospjele za plaćanje do određenog obračunskog perioda ili dana. Utemeljene su na ugovorima o financijskim i drugim poslovima kao zaštita za angažirana sredstva.

Dostava

Dostava (engl. service of process, njem. Zustellung), zakonom uređeni postupak koji radi predaje pismena određenom adresatu (stranci, drugom sudioniku u postupku, nekom tijelu) poduzima sud ili neko drugo tijelo zato da bi se taj adresat upoznao s njegovim sadržajem (dostava u užem smislu); zakonom uređen postupak suda ili drugog tijela proveden radi toga da bi se određeni adresat ili adresati upoznali sa sadržajem nekog pismena (dostava u širem smislu).

O obavljenoj dostavi u pravilu se sastavlja posebna isprava (dostavnica). Ako je dostava obavljena na način propisan zakonom, irelevantno je je li pismeno zaista predano adresatu, odnosno je li on saznao za njegov sadržaj. Dostava se u pravilu obavlja poštom. Određena pismena se moraju dostavljati po pravilima o tzv. osobnoj dostavi, druga po pravilima o tzv. običnoj dostavi. Posebna pravila vrijede za dostavu pravnim osobama, nekim državnim tijelima, odnosno stanovitim fizičkim osobama. U nekim postupcima dostava određenih pismena obavlja se i javnim priopćenjem.

O urednoj dostavi ovisi ostvarivanje prava na obranu. Povrede pravila o dostavi zbog kojih je kojoj od stranaka onemogućeno da raspravlja pred sudom imaju značenje tzv. apsolutno bitnih povreda odredaba postupka.

Dotacije

Izbor primjerene vrste dotacije ovisi o ciljevima države. Država pokušava kroz financijske poticaje utjecati na ponašanje korisnika dotacija. U novije doba u federativno organiziranim državama u ukupnom financiranju javnih potreba sve veći je udio dotacija što ih daje centralna država nižim državnim organima.

Dotacijama se najviše financiraju socijalne usluge, zajamčeni minimalni dohodak i zdravstvo. Neke javne djelatnosti, npr. školstvo, obično se financiraju na lokalnoj razini. U suvremenim državama, u ukupnim državnim dotacijama, daleko najveću ulogu imaju namjenske dotacije, koje se najviše koriste za zdravstvo. Dotacije u bloku, odnosno opća podjela prihoda, rjeđe se koristi.

Dow Jones

Dow Jones index je vagana aritmetička sredina 30 značajnih dionica kojima se trguja na NYSE.

Dow Jones indeks

Dow Jones index (engl. Dow Jones index, njem. Dow-Jones-Index) je prosječna dnevna cijena grupe poduzeća u uzorku koja kotiraju na NYSE (New York Stock Exchange - Njujorška burza vrijednosnih papira). Promjene u vrijednosti indeksa izražene su u postotku (indeksni poeni). Smatra se kvalitetnim pokazateljem kretanja privrednih aktivnosti.

Postoji više vrsta Dow Jones indeksa: za industrijsku djelatnost (prati efekte dionica 30 najznačajnijih poduzeća), za transportne usluge (prati efekte 20 poduzeća), indeks 500 (prati efekte dionica 500 izabranih značajnih poduzeća), a postoji i indeks za efekte dionica svih poduzeća koja kotiraju na NYSE. Datira, u sadašnjem obliku, od 1928. godine.

Doznaka

Doznaka (engl. transfer, remittance, njem. Überweisung) je prvenstveno komercijalni pojam kojim se označava plaćanje prijenosom novčanog potraživanja na određeni račun vjerovnika u banci ili financijskoj instituciji. I zbog pravnih okolnosti (zabrana plaćanja tzv. gotovim novcem preko određene svote između pravnih osoba u unutrašnjem prometu i načelna zabrana plaćanja tzv. gotovim novcem u deviznim propisima i ograničenja u prijenosu tog novca preko državnih granica) i zbog životnih okolnosti (nepraktičnost) plaćanja između pravnih osoba prvenstveno se obavljaju tako što dužnik dade nalog banci ili financijskoj instituciji kod koje ima račun, a prijenos sredstava (novčanog potraživanja ) sa svoga računa na račun vjerovnika, neposredno (ako i vjerovnik i dužnik imaju račun kod iste banke, odnosno institucije) ili preko jedne ili više banaka. Ovakav postupak kolokvijalno se označuje riječju doznaka (novčane obveze i plaćanje).

Doživotna renta

Doživotna renta (engl. life annuity, whole life annutiy, njem. lebenslängliche Rente, Leibrente) je osobna renta koja se isplaćuje do smrti osigurane osobe.

Postoji i doživotna zajamčena renta koja se isplaćuje do smrti osigurane osobe, ali ne manje od ugovorenog broja godina bez obzira na eventualnu smrt osiguranika u tom razdoblju. Suprotnost je privremena renta.

Drahma

Drahma (GRD) je novčana jedinica Grčke, dijeli se na 100 leptona.

Dram

Dram (AMD) je novčana jedinica Armenije, dijeli se na 100 luma.

Dražba

U javnoj dražbi kao kupci mogu u pravilu sudjelovati samo osobe koje su dale osiguranje. Kao kupac u dražbi ne može sudjelovati ovršenik, sudac ili druga osoba koja službeno sudjeluje u postupku prodaje te osoba koja po zakonu ne može steći nekretninu koja je predmet ovrhe. Na prvom ročištu za dražbu nekretnina se ne može prodati ispod četiri petine utvrđene vrijednosti, na drugom ročištu ona se ne može prodati ispod polovine te vrijednosti. Stranke i druge osobe koje se namiruju u postupku mogu se sporazumjeti i o prodaji nekretnine po nižoj cijeni.

Dražbi se pristupa pošto se utvrdi da su ispunjeni uvjeti za njezino održavanje. Ona se zaključuje nakon proteka deset minuta neposredno poslije stavljanja najpovoljnije ponude. Nakon zaključenja dražbe sudac, odnosno javni bilježnik utvrđuje koji je ponuditelj ponudio najveću cijenu i da je ispunio uvjete da mu se nekretnina dosudi. Na temelju tog utvrđenja sud donosi rješenje o dosudi. U tom rješenju sud određuje da će se nekretnina predati kupcu pošto položi kupovninu i nakon što to rješenje postane pravomoćno. Ako kupac ne položi kupovninu u sud ili kod javnog bilježnika u roku određenom u zaključku o prodaji, sud je dužan prodaju oglasiti nevažećom i odrediti novu prodaju. Pravila o dražbi nekretnine na odgovarajući se način primjenjuju na dražbu pokretnina, dionica, udjela, odnosno poslovnog udjela u trgovačkom društvu te nekih prava.

Drive-in

Drive-in sistem se koristi i za bankarske usluge. Naime, bankomati (automati za poslovanje s tekućim računima korisnika uz upotrebu kartice na šifru) postavljaju se tako da korisnik može doći do automata i podići potrebnu svotu novca direktno iz vozila.

Društveni bruto proizvod

Nacionalni dohodak ili čisti (neto) društveni proizvod je vrijednost koju smatramo novostvorenom vrijednosti. Novostvorena vrijednost je rezultat rada jednog društva (države) u materijalnoj proizvodnji u određenom razdoblju (obično u jednoj godini).

Društveni bruto proizvod kao najširi način obračuna vrijednosti ukupne proizvodnje veći je od društvenog proizvoda jer se u njemu nalaze i intermedijarni proizvodi, pa su ti iznosi višekratno obračunati. Društveni proizvod, koji realnije odražava vrijednost ukupne društvene proizvodnje, jer obuhvaća stvarnu vrijednost materijalnih troškova i vrijednost rada, univerzalni je gospodarski pokazatelj ekonomske snage nekog društva u određenom vremenu. Pomoću ovog pokazatelja također se prati i rast ekonomske snage. Da bi se dobio uvid u ekonomsku snagu nekog društva utvrđuje se društveni proizvod po stanovniku, tako da se njegova vrijednost izražava u USD radi mogućnosti komparacije. Danas se u najrazvijenijim zemljama svijeta on kreće oko 10-20 tisuća dolara po stanovniku (SAD, Švicarska, Kanada, itd.). Računa se da je Hrvatska pred agresiju (1988.) bila dostigla društveni proizvod od oko 4.000 dolara po stanovniku, ali je zbog razaranja i zastoja u proizvodnji pala (1992.) na oko 2.000 dolara.

Društveni proizvod

Društveni proizvod (engl. national product, njem. Sozialprodukt) je ukupna veličina raznovrsnih materijalnih dobara i usluga proizvedenih, odnosno pruženih u određenom razdoblju u okviru gospodarstva promatranog u cjelini.

Ta se agregirana suma dobara proizvedenih gospodarskom aktivnošću ljudi u svim sektorima proizvodnog rada statistički utvrđuje i obračunava za razdoblje od godine dana. Jedan je od najvažnijih ekonomskih agregata. Njime se iskazuje stupanj rasta proizvodnje i daje ukupna dinamika gospodarskih kretanja.

Društveni ugovor

Društveni ugovor (njem. Gesellschaftsvertrag):

1. u trgovačkom pravu temeljni akt društva s ograničenom odgovornošću, javnog trgovačkog društva i komanditnog društva kojim se uređuje najvažnija materija organizacije i rada navedenih društava i s njime moraju biti u skladu svi ostali akti društva. Kako mora postojati u trenutku osnivanja društva, možemo da označiti i kao ugovor o osnivanju navedenih društava. Po svom značaju i značenju odgovara statutu dioničkog društva;
2. kako mora postojati u trenutku osnivanja društva, možemo ga označiti i kao ugovor o osnivanju navedenih društava. Značenje društvenog ugovora ima i "ugovor o osnivanju” gospodarskog interesnog udruženja, iako ga ZTD naziva samo ugovor o osnivanju.

Društvo

Društvo (engl. company, njem. Gesellschaft) su u najširem smislu gospodarska ili negospodarska organizacija koja obavlja neku djelatnost. U užem smislu u kontinentalnim pravima čini se razlika između društava trgovačkog prava (njem. Handelsgesellschaft, trgovačka društva) i društava građanskog prava (njem. Gesellschaft nach bürgerlichem Recht, u nas ortaštva), dok se u angloameričkom pravu gdje svaka osoba može biti trgovac pravni oblici poslovnih organizacija (business organisation) pojavljuju u četiri temeljne kategorije: trgovac pojedinac (single trader), partnership (ortaštvo), corporation (company) i posebni oblici poslovne organizacije različite od company (razni oblici kooperative, društva prijateljstava, kreditno-štedne zadruge, dobrotvorna društva i sl.).

Društvo osoba

Društvo osoba (njem. Personengesellschaft) je društvo u kojem je u prvom planu individualnost njegovih članova, jer je bit društva u udruživanju osoba a ne kapitala, pa se od članova očekuje osobni doprinos u radu društva. U takvom tipu društva članovi mogu unijeti u društvo dio svoje imovine, rade u društvu, te odgovaraju za obveze društva. Načelno se odluke u društvu donose jednoglasno, međutim, u praksi je gotovo redovito da se aktima tih društava određuje da se odluke donose većinom glasova, i to na temelju veličine udjela u kapitalu. Od trgovačkih društava ovom obliku društva pripadaju javno trgovačko društvo, komanditno društvo i gospodarska interesna udruženja, a u širem smislu i ortaštvo i tajno društvo.

Društvo s ograničenom odgovornošću

Ovaj tip društva svrstavamo u mješoviti jer se nalazi na razmeđi između društva osoba (personalni tip) i društva kapitala (kapitalni tip). Ono sjedinjuje u sebi neka svojstva i jednog i drugog društvenog tipa. Glavno obilježje kapitalnog tipa društva je ograničena odgovornost članova društva. Ova karakteristika je i u osnovi društva s ograničenom odgovornošću. Kod personalnog tipa društva važan je osobni element, čvršća osobna povezanost članova jer pojedincu nije svejedno tko s njim sudjeluje u društvu i kako je povezan. I ovaj moment postoji kod društva s ograničenom odgovornošću.

Stoga je ovo društvo i pogodno za manji broj članova i manji kapital (u odnosu na dioničko društvo) jer samo tamo gdje je manji broj članica, koji se redovito i međusobno znaju, mogu imati važnost osobni momenti. No unatoč elementima personalnog karaktera, društvo s ograničenom odgovornošću je najsrodnije dinamičkom društvu, tj. kapitalnom tipu društva. Ovaj tip trgovačkog društva uveden je najprije u zakonodavstvo Njemačke (Gesetz betreffend die Gesellschaft mit beschrankter Haftung od 20. travnja 1892. godine), a kasnije se proširio i na druge zemlje.

Državna obveznica

Otplata u ratama u pravilu se vrši u jednakim iznosima za svako razdoblje (obveznice s fiksnim prihodom), iako može biti i u različitim iznosima (obveznice s varijabilnim prihodom). Navedene državne obveznice mogu biti dugoročne, srednjoročne ili kratkoročne te s indeksnom klauzulom ili bez nje. Iako su državne obveznice prvenstveno kreditni instrument, one mogu služiti i kao platežno sredstvo prema državi (npr. za plaćanje poreza ili drugih dadžbina).

Državna je obveznica jedan od najsigurnijih vrijednosnih papira, jer za njezinu isplatu garantira država pa nije rijedak slučaj prodaje i preprodaje državnih obveznica od jednog nefinancijskog subjekta drugom ili banke drugim financijskim institucijama i nebankarskim subjektima. Stoga se i mogu koristiti kao instrument politike otvorenog tržišta, kojom centralna banka regulira ponudu novca na željenoj razini.

Državna riznica

Državna riznica (engl. treasury, state treasury, exchequer, njem. Schatzamt):

1. odjel u ministarstvu financija koji je financijski posrednik države, odnosno glavna državna blagajna preko koje se osigurava financijsko posredništvo države i ostalih gospodarskih sudionika. Obavlja razlčiite državne financijske operacije vezane uz fiskalnu funkciju države. U određenim vremenskim razdobljima, obično dnevno, mjesečno i godišnje, izvještava o stanju državne likvidnosti;
2. naziv za cijelo ministarstvo financija (npr. u SAD Treasury Department).

Državni fond

Osnovni oblici prikupljanja sredstava su: udjel u prihodima državnog proračuna, neposredna davanja (doprinosi) za financiranje određene djelatnosti, krediti poslovnih banaka, krediti drugih osoba, prodaja obveznica, krediti centralne banke i kamate na vlastita sredstva. Za kreditne obveze koje preuzme pojedini fond u pravilu jamči država, koja ujedno odlučuje o obujmu zaduživanja fonda.

Državni vrijednosni papiri

Prodaja državnih vrijednosnih papira dražbom na otvorenim financijskim tržištima utječe na reguliranja kreditnoga potencijala i novčane mase u optjecaju. Državnim vrijednosnim papirima kao instrumentom javnoga duga može upravljati središnja banka (u Velikoj Britaniji) ili ministarstvo financija (u SAD).

Due diligence

Due diligence (njem. angemessene Sorgfalt) je ispitivanje svih relevantnih činilaca za novu emisiju vrijednosnih papira koje u poduzeću emitentu vrši institucija koja odgovara za točnost podataka navedenih u prospektu kojim se emisija i emitent predstavljaju potencijalnim kupcima.

Ispituju se pravni status, uspješnost poslovanja, bilance, tržišni položaj i perspektiva, te druge odlike emitenata.

Dugi položaj

Dugi položaj (engl. long-position, njem. Long-Position);

1.    vrijednosnice na klijentovu računu koje su ili u potpunosti isplaćene (gotovinski račun) ili djelomično isplaćene (margin-račun), pravo vlasništva nad kojim daje ulagaču pravo na prodaju ili poklon, pravo na primanje bilo kakve dobiti po vrijednosnici ili robi, te pravo na bilo koji iznos dobitka ili gubitka po promjeni vrijednosti, cijene, vrijednosnice ili robe;
2. ulagačevo vlasništvo vrijednosnica, u posjedu B/D tvrtke;
3. bilo koja knjigovodstvena pozicija unutar računa vrijednosnica B/D tvrtke koja ima dugovni saldo;
4. vlasnik vrijednosnica ili robe koji očekuje povećanje njihovih cijena, ili ih drži samo zbog prihoda.

Dugoročne obveze

Dugoročne obveze (engl. long-term liabilities, long-term debts, njem. langfristige Verbindlichkeiten) su one obveze poduzeća čiji je rok plaćanja duži od jedne godine. Nalaze se u pasivi bilance stanja.

Podmirenje dugoročnih obveza može biti

1.    jednokratno ili podmirenje obveza u cijelosti na kraju roka dospijeća i

2.    višekratno ili podmirenje obveza u obrocima ili ratama u razdoblju otplate.

Najčešće dugoročne obveze (dugovi) jesu npr. hipotekarni zajmovi, obveze po osnovi emitiranih obveznica, obveze s osnove prikupljenih dugoročnih bankarskih kredita i razni drugi dugoročni zajmovi.

Dugoročne vrijednosnice

To su u prvom redu dionice, obične i povlaštene, zatim obveznice koje dospijevaju u dugom roku, te budući ugovori koji trebaju biti realizirani u roku duljem od godine dana.

Dugoročni efekti su, u načelu, rentabilniji za ulaganje od kratkoročnih, ali je uz to povezan i znatan rizik. Naime, udaljeniji vremenski horizont povećava neizvjesnost naplate i realne vrijednosti naplaćene svote. Stoga, dugoročni su efekti mnogo pogodniji za špekulaciju od kratkoročnih, te se često događa da su ujedno i bitno likvidniji od kratkoročnih.

Dugovanje

Dugovanje (engl. obligation, njem. Schuld, Obligation) je obveza dužnika da vjerovniku ispuni dužnu činidbu. Dugovanje se sastoji u predaji neke stvari (dare), u obvezi dužnika da nešto učini (facere), da ne učini nešto na što bi inače imao pravo (tj. da nešto trpi, pati) ili da nešto propusti (non facere).

Duopol

Duopol (engl. duopoly, njem. Dyopol) je tržišna situacija u kojoj djeluju samo dva ponuđača (prodavača) određenog dobra ili usluge, dok je broj kupaca velik. Karakteristika je ovog slučaja da svaka aktivnost jednog ponuđača utječe na poziciju onog drugog, i traži od njega protumjeru. To dovodi do sličnog ili istovjetnog ponašanja obaju ponuđača. Zato se duopol još naziva djelomični ili parcijalni monopol.

Duopson

Duopson (engl. duopsony, njem. Dyopson), tržišna situacija u kojoj na tržištu postoje i na potražnju djeluju samo dva kupca za određeno dobro ili uslugu, dok na strani ponude postoji veći broj ponuđača. Ova situacija je analogna onoj duopola, ali na strani kupnje.

Dužnička kriza

Dužnička kriza (engl. world debt crisis, njem. Weltschuldnerkrise), situacija u kojoj zemlje nisu u mogućnosti ispunjavati ugovorne obveze po zajmovima dobivenim od stranih poslovnih banaka.

Sredinom sedamdesetih godina nakon izbijanja naftne krize, na međunarodnom tržištu kapitala pojavila se velika količina slobodnih sredstava koja su najvećim dijelom proizašla iz viškova tzv. petrodolara zemalja izvoznica nafte. Zbog naglo porasle ponude kapitala i činjenice da su razvijene zemlje zapada ušle u recesiju, cijena kapitala postala je izuzetno niska. Mnoge zemlje u razvoju s kroničnim nedostatkom kapitala vidjele su u tome mogućnost svog ubrzanog gospodarskog razvoja. U takvoj situaciji došlo je do ubrzanog rasta zaduženja velikog broja zemalja u razvoju.

Početkom 1980-ih godina stanje na svjetskom tržištu kapitala se konsolidiralo, kamatne stope su počele rasti, a mnoge zemlje u razvoju čija ambiciozna investicijska ulaganja još nisu davala rezultate ušle su u dužničku krizu. Krize su bile naročito izražene u zemljama u razvoju, koje su svoj razvoj temeljile na rastu domaće potrošnje i stoga su imale kronične deficite u platnim bilancama. Zemlje koje su bile izvozno orijentirane nisu imale takvih platnobilančnih problema. Mnoge prezadužene zemlje ušle su i u krizu vanjske likvidnosti, pa je došlo do naglog usporavanja gospodarske aktivnosti, pada životnog standarda i opće recesije.

Reprogramiranje dugova bilo je jedino rješenje kojima su zemlje dužnici mogle smanjiti teret servisiranja duga i zaustaviti opadanje gospodarske aktivnosti. No, reprogramiranje je u pravilu bilo uvjetovano mjerama ekonomske politike koja bi osigurala usklađivanje domaće potrošnje s kretanjem društvenog proizvoda, uravnoteženje platne bilance i uredno servisiranje (reprogramiranje) duga. Veliku ulogu u procesu reprogramiranja duga i definiranja mjera ekonomske politike zemalja dužnika imao je > Međunarodni monetarni fond. Promatrano dugoročnije, dužnička kriza utjecala je na pojavu neto priljeva kapitala u razvijene zemlje (zemlje kreditore) te do općeg smanjenja indirektnih ulaganja u svjetskoj privredi i rasta važnosti direktnih ulaganja.

Dužnik

Dužnik (engl. obligation, njem. Schuldner) je osoba koja mora ispuniti obvezu prema vjerovniku u trgovačkom pravu u kojem obveze nastaju prvenstveno ugovorima, i to dvostranoobveznim. Obje stranke su i vjerovnik i dužnik. Obveza jedne stranke je pravo druge stranke i obrnuto.

Dužnosti osiguranika

Dužnosti ugovaratelja osiguranja pri sklapanju ugovora svode se uglavnom na prijavljivanje činjenica relevantnih za sklapanje ugovora, odnosno na istinito prikazivanje činjeničnog stanja i obvezu plaćanja premije osiguranja (dužnost prijavljivanja okolnosti pri sklapanju ugovora).

Osiguranik je za trajanja osiguranja obvezan: voditi brigu o osiguranom predmetu pažnjom dobrog gospodarstvenika; poduzimati razborite mjere potrebne da se izbjegne nastanak štete; sačuvati osiguravatelju ostvarenje prava naknade štete od osobe odgovorne za štetu; obavijestiti osiguravatelja o svim promjenama rizika.

U slučaju ostvarenja osiguranog rizika osiguranik je dužan: poduzeti sve razborite mjere radi izbjegavanja šteta od neposredne opasnosti ili smanjenja već nastalih šteta; obavijestiti o nastaloj šteti osiguravatelja čim sazna za štetu; osigurati pravo na naknadu štete od osobe odgovorne za štetu; pravovremeno utvrditi štetu.

Dvojaka valutacija

Dvojaka valutacija (engl. dual valuation - D/V) se primjenjuje u kasko osiguranju. Osiguranik prijavljuje ili određuje dvije osigurane svote: jednu za djelomične štete, a drugu za štetu potpunog gubitka. Osigurana vrijednost za djelomične štete uvijek je veća nego za potpuni gubitak.

U pravilu, takav se način osiguranja provodi kod starijih objekata, jer se djelomične štete trebaju pokriti prema visini stvarnih troškova popravka, a šteta potpunog gubitka prema stvarnoj vrijednosti objekta.

Dvojna valuta

Dvojna valuta (engl. dual currency, njem. Bimetallismus, Doppelwährung) je sustav zasnovan na dvije vrste novca (ranije zlatno i srebrnog) čiji je međunarodni odnos fiksan, za razliku od sustava paralelne valute gdje je odnos između dviju vrsta novca prepušten oscilacijama ponude i potražnje na tržištu.

Službeno fiksiranje tečaja dovelo je do pojave da je lošiji novac istisnuo iz prometa bolji koji se čuvao kao vredniji zbog štednje (Greshamov zakon).
Uzrok tome je činjenica da je došlo do razlike između službeno utvrđenog i tržišnog odnosa zlata i srebra, pa se prekivao precijenjeni metal u novac i zamjenjivao po nerealnom tečaju za vredniji metal.

Dvojne cijene

Dvojne cijene (engl. double pricing, njem. Preisdifferenzierung) je ugovaranje nižih cijena za gotovinsko, a viših za bezgotovinsko plaćanje. To je zapravo oblik izbjegavanja poreza plaćanjem u gotovini koje je lakše prikriti u knjigama i izbjeći u poreznim prijavama.

Dvojne cijene su relativno novijeg datuma i smatraju se reakcijom na povišenje poreza (1970-ih u Velikoj Britaniji).

Dvojno bankarstvo

Dvojno bankarstvo (engl. dual banking) je naziv za američki bankovni sustav u kojem istodobno postoji dva tipa banaka.

U SAD banke posluju po odobrenju i pod nadzorom odgovarajućih institucija pojedinih država ili federalne vlade.

Dvojno knjigovodstvo

Usporedno knjiženje jedne ekonomske transakcije na dva ili više konta bazira se na činjenici da se svako kretanje imovine odvija u dva smjera, tj. svako povećanje jedne stavke imovine rezultira smanjenjem neke druge stavke imovine ili povećanjem obveza. Dvojno knjigovodstvo obuhvaća svu imovinu poduzeća po dijelovima i u ukupnom iznosu, po pojavnim oblicima i po obvezama nastalim njezinim pribavljanjem, pa iz toga proizlazi jednakost imovine s dugovima i vlasničkim kapitalom (aktiva jednako pasiva). Poslovne promjene iskazuju se vrijednosno.

Dvojno računovodstvo

Dvojno računovodstvo (engl. double-entry bookkeeping, njem. doppelte Buchführung) je zaokružen i cjelovit sistem na dokumentaciji zasnovanog evidentiranja već nastalih poslovnih promjena izraženih vrijednosno koje se odnose na stanja i izmjene stanja imovine, obveza, kapitala, prihoda, rashoda i poslovnog rezultata.

Osnovica je računovodstva princip dvojnog knjigovodstva. To znači da se svaka poslovna promjena koja ispunjava uvjete za evidentiranje iskazuje (barem) na dva konta od kojih jedan konto duguje, a drugi konto potražuje.

Dvostruka devizna tržišta

Dvostruka devizna tržišta (engl. two-tier foreign exchange markets) su tržišta s dva službeno regulirana devizna tržišta odvojenih deviznih tečajeva za tekuće i kapitalne transakcije; obično se utvrđuje devizni tečaj za tekuće transakcije, a tečaj za kapitalne transakcije slobodno fluktuira. Klasična dvostruka devizna tržišta stvaraju poremećaje u portfelju sredstava, koji nastaju zbog razlike dvaju deviznih tečajeva.

Primjenjuju se privremeno, pri prijelazu iz jedne vrste deviznog režima u drugi. Osobito su primjenjivana 70-ih i 80-ih godina 20. st. u prijelaznom dobu s fiksnih na fleksibilne devizne tečajeve (npr. 15 mjeseci u Italiji, 31 mjesec u Francuskoj), kao prijelazna mjera prije devalvacije valute (npr. 66 mjeseci u Meksiku). Trajnije su ih primjenjivale - više od trideset godina - jedino Belgija i Luksemburg (od 50-ih do 90-ih godina).

Dvostruko oporezivanje

Može biti unutrašnje, obično unutar federacije, ili međunarodno, kad se istom poreznom obvezniku po istoj poreznoj osnovi nameću porezi u dvije države (npr. oporezivanje dohotka u zemlji u kojoj dohodak nastaje i u zemlji rezidentstva primaoca takvog dohotka).

Međunarodno dvostruko oporezivanje može se izbjeći ili ublažiti jednostranim mjerama ili bilateralnim sporazumima. Postoje poznati modeli izbjegavanja dvostrukog oporezivanja (npr. model OECD-a ili model OUN). Sporazumima se pravo na oporezivanje određenog dohotka obično odjeljuje samo jednoj zemlji: onoj u kojoj se dohodak stvara ili onoj u kojoj je primalac dohotka rezident.

Ponekad i obje zemlje mogu nametati porez, ali se ograničava pravo pojedine zemlje na određeni postotak poreza. Zemlje rezidentstva obično izbjegava dvostruko oporezivanje izuzimanjem od oporezivog dohotka onog dohotka na koji je plaćen porez u inozemstvu, ili odbijanjem od porezne obveze poreza plaćenog u drugoj zemlji.

Dvostruko osiguranje

Dvostruko osiguranje (engl. double insurance, overlapping insurance, njem. Doppelversicherung), osiguranje iste stvari kod dva ili više osiguravatelja od istog rizika, za isti interes i za isto vrijeme tako da zbroj svota osiguranja prelazi vrijednost osigurane stvari. Sudbina prava i obveza iz činjenice da postoji dvostruko osiguranje veže se uz (ne)savjesnost ugovaratelja osiguranja.

Prema našem pravu, ako je ugovaratelj osiguranja postupio savjesno, svi ugovori o osiguranju su pravovaljani, svaki osiguravatelj ima pravo na ugovorenu premiju, a osiguranik ima pravo od svakog pojedinoga osiguravatelja zahtijevati naknadu prema ugovoru sklopljenom s njim. No, osiguranik nikad ne smije, niti može, dobiti više nego što iznosi ukupna šteta. Zbog toga je dužan, kad se dogodi osigurani slučaj, izvijestiti svakog osiguravatelja i priopćiti mu imena i adrese ostalih osiguravatelja, te svote osiguranja iz ugovora sklopljenih s njima.

Nakon isplate naknade osiguraniku vrši se obračun između osiguravatelja: svaki od njih snosi dio naknade u razmjeru u kojem stoji svota osiguranja na koju se on obvezao prema ukupnom zbroju svih ugovorenih svota osiguranja. Osiguravatelj koji je isplatio više, ima pravo od ostalih tražiti povrat preplaćenog iznosa. Ako je pak do dvostrukog osiguranja došlo zbog nesavjesnog postupanja ugovaratelja osiguranja, svaki osiguravatelj može tražiti poništenje ugovora, zadržati primljenu premiju i tražiti nesmanjenu premiju za tekuće razdoblje.

Dvostruko osiguranje doživljenja

Dvostruko osiguranje doživljenja (engl. double endowment assurance, njem. Versicherung mit doppelter Erlebensfallleistung) je osiguranje za slučaj smrti i doživljenja kod kojega je isplata za doživljenje dvostruka u odnosu na isplatu za slučaj smrti.

Dvostruko osiguranje za slučaj smrti

Dvostruko osiguranje za slučaj smrti (engl. double sum life assurance, njem. Lebensversicherung auf Doppelsumme) je osiguranje života za slučaj smrti i doživljenja u kojemu se u slučaju osiguranikove smrti isplaćuje dvostruka ugovorena svota od svote koja se isplaćuje kod doživljenja.

Osiguranje je povoljno za zaštitu obitelji u slučaju smrti hranioca.

EBA

EBA (engl. European Banking Association) je udruženje europskih banaka koje okuplja više od 600 banaka.
Ciljevi su udruženja: uzajamno informiranje članica, standardizacija bankarske tehnike, te suradnja u nizu bankarskih poslova.

EBIT

EBIT (akr. od engl. earnings before interest and taxes) je dobit prije odbitka (rashodnih) kamata i poreza na dobit.

Efekt leptira

Uobičajeno načelo kaže kako mali uzrok ima male posljedice, a veliki velike. U stvarnosti su međutim prisutne najrazličitije kombinacije uzroka i posljedica, među kojima ne postoje predvidivi odnosi. Tako mali uzrok može dovesti do malih i/ili velikih posljedica, kao i veliki. Problem je u nepredvidivosti odnosa između uzroka i posljedica. Izgradnja strategijskog radara te prikupljanje tihih signala olakšava prepoznavanje nadolazećih promjena još u njihovu ranom stadiju te omogućuje pravodobno prilagođavanje poduzeća budućim izazovima, odnosno izbjegavanje velikih posljedica.

Efekt sinergije

Efekt sinergije (engl. synergy effect, njem. Synergie-Effekt) je dodatni efekt koji se javlja kao rezultat različitih poslovnih aktivnosti, bez posebnih materijalnih ulaganja, kao rezultat bolje organizacije. Često se koristi kao izraz za dodatne efekte do kojih dolazi zbog integracije (fuzije ili pripajanja) dvaju ili više poduzeća koja se bave istom proizvodnjom ili pak proizvodima koji se međusobno nadopunjavaju, čiji će zajednički poslovni učinak nakon integracije biti veći od zbroja njegovih pojedinačnih rezultata. Efekt sinergije simbolički se izražava ovako: 2 + 2 = 5.

Efekti

U starijoj literaturi i praksi govori se o efektnim burzama (njem. Effektenbörsen), ali je bolji izraz burze vrijednosnih papira (njem. Wertpapierbörsen), jer neki vrijednosti papiri koji se danas smatraju nemobilnim, već sutra mogu postati prometnim.

Uostalom, svaki vrijednosni papir nije sam po sebi objekt burzovne transakcije, nego samo onaj koji udovoljava zakonskim uvjetima, odnosno pravilima konkretne burze. Osim toga na mnogim burzama vrijednosnih papira posluje se i plemenitim metalima i s vrijednosnim papirima izjednačenim pravima itd.

Efektiva

Efektiva (engl. cash, njem. Bargeld, fr. argent comptant) je novac koji je materijalno reprezentiran u obliku novčanice i kovanog novca i u svom materijalnom izrazu cirkulira u prometu. Predstavlja tehnički bankarski izraz za gotov novac.

Efektivna kamatna stopa ili EKS

Efektivna kamatna stopa (EKS) je kamatna stopa koja prikazuje koliko kredit klijenta stvarno košta, odnosno kolika je ukupna cijena kredita. Na visinu efektivne kamatne stope utječe osim redovne kamatne stope i visina naknada koje klijent plaća banci prilikom odobrenja kredita, dužina otplate kredita, visina eventualno potrebnog garantnog depozita ili udjela itd. Način izračuna EKS-a je jedinstven za sve banke, a propisala ga je Hrvatska narodna banka.

Efektivni tečaj

Efektivni tečaj (engl. effective exchange rate, njem. effektiver Wechselkurs) je ponderirana prosječna promjena tečaja neke nacionalne valute prema izabranoj košarici drugih valuta.

Efektna banka

Efektna banka (engl. stock brokers bank, njem. Effektenbank);

1. bankarska organizacija specijalizirana za poslovanje vrijednosnim papirima koji kotiraju na burzi vrijednosnica - International Stock Exchange (ISE) u Londonu. Posluje vlastitim sredstvima i sredstvima pribavljenim lombardiranjem vrijednosnih papira;
2. banka koja kao posrednik za račun klijenta kupuje i prodaje vrijednosne papire na burzi. Bankama je negdje dopušteno, a negdje zabranjeno poslovati na burzi.

Efikasno tržište

Svi profiti jednaki su nuli, naravno pod pretpostavkom da su kapital i poduzetništvo faktori proizvodnje koji su honorirani u skladu sa svojim graničnim proizvodom. Osnovna prepreka postizanju ovih ciljeva jesu neprozirnost tržišta i tromost činilaca proizvodnje u seobi među djelatnostima.

Efikasnost

Tehnička efikasnost je količinski ili naturalni aspekt razmatranja efikasnosti i temeljni kriterij njezina ostvarivanja je produktivnost rada.

Ekonomska i financijska efikasnost predstavlja vrijednosni aspekt razmatranja efikasnosti, a kriteriji za ostvarivanje efikasnosti su ekonomičnost i rentabilnost. U tržišnim privredama temeljni kriterij ostvarivanja efikasnosti je rentabilnost, što znači da poduzeće efikasno posluje ako ostvaruje zadovoljavajuću stopu rentabilnosti. Osim toga, moguće je razlikovati tekuću i relativnu efikasnost.

Tekuća efikasnost podrazumijeva razmatranje efikasnosti poslovanja jednog poduzeća u određenom vremenu. Nasuprot tome, relativna efikasnost podrazumijeva razmatranje efikasnosti jednog poduzeća u odnosu na druga poduzeća, tj. razmatra se položaj poduzeća u njegovu okruženju s obzirom na njegovu relativnu efikasnost.

EFT POS

EFT POS (Electronic Fund Transfer Point Of Sale) je terminal na prodajnom mjestu namijenjen bezgotovinskom plaćanju pomoću kojeg se transakcije provode elektroničkim putem.

Egalizacijski fond

Egalizacijski fond (engl. equalization fund) je dio novca namijenjen izravnanju razlika u cijenama ili intervalutnim tečajevima. Iz toga se fonda isplaćuju ili se u nj uplaćuju razlike nastale pri uvozu ili izvozu zbog nejednakih cijena na domaćem i stranom tržištu.

Deviznim sredstvima tog fonda intervenira se onda kad se na deviznom tržištu žele održati određeni intervalutni odnosi.

EIB

Osnivački kapital EIB bio je 1 milijardu dolara. Sjedište banke je u Luksemburgu. U globalnoj politici EU, prvenstvena je zadaća ove banke da financijski podržava brži razvoj zaostalih područja i smanjivanje razlika koje postoje među zemljama članicama Zajednice. Osim Europske investicijske banke, u okviru EEZ-a postoje i druge financijske institucije kao što su: Europski monetarni fond, Europski socijalni fond, Fond za regionalni razvoj, Europski fond za usmjeravanje i garancije u poljoprivredi.

Ekonometrija

Rezultati do kojih se dolazi primjenom ekonometrijskog modela polazna su osnova za testiranje različitih hipoteza (o stabilnosti, smjeru i intenzitetu povezanosti odabranih grupa varijabli i sl.), te podlogu za formuliranje djelotvorne ekonomske politike.

Ekonomičnost

Ekonomičnost (engl. economy, efficiency, njem. Wirtschaftlichkeit) odražava ekonomski zahtjev za računalnim poslovanjem. Mjeri se odnosom vrijednosti prihoda i rashoda, odnosno vrijednosti učinaka i troškova. Štedljivost i izdašnost dimenzije su ekonomičnosti: štedljivost odražava težnju ostvarenja prihoda uz najniže moguće rashode, izdašnost odražava težnju ostvarenja što većih prihoda s obzirom na rashode. Poduzeće posluje ekonomično kad su u određenom razdoblju njegovi prihodi veći od rashoda, granično ekonomično kad su prihodi jednaki rashodima, a neekonomično kad su prihodi manji od rashoda, tj. kad se iskazuje gubitak u poslovanju.

Ekonomska unija

U većini se slučajeva ekonomske unije tvore kao odraz nužnosti i njegovanja u sinorgistički učinak nacionalnih ekonomija. Podrazumijevaju različite oblike bilateralnih i multibilateralnih ustupaka, zajednički nastup, usklađivanje poreznih sustava, sistema preferencijala, kvota itd.

Ekonomska vrijednost

U konceptu ekonomske vrijednosti dolazi do punog izražaja međuovisnost rizika i profitabilnosti jer se buduća struja čistih novčanih tokova svodi putem oportunitetnog troška ulaganja novca na sadašnju vrijednost.

Zbog toga se vrijednost bilo kojeg dobra može definirati kao sadašnja vrijednost iznosa novčanih tokova koje ono generira u budućnosti, odnosno kao iznos novca koji je investitor voljan platiti za takvo dobro u sadašnjosti kao zamjenu za očekivane buduće novčane tokove. To je koncept vrednovanja orijentiran na budućnost.

Ekonomski rizici u osiguranju

Ekonomski rizici u osiguranju kredita je posebna grupa u osiguranju kredita. Pojavljuju se uglavnom kod srednjoročnih i dugoročnih kredita. Zbog ekonomskih poremećaja rijetko se osiguravaju.

U ekonomske rizike spadaju rizik povećanja cijena robi koja treba biti isporučena zbog povećanja cijena materijala, radne snage, ako prema ugovoru s kupcem nije moguće povećati cijenu; rizik promjene tečaja ugovorene valute koja se ne može pokriti prodajom zbog dugog roka dospijeća naplate valute i sl.

Ekonomski tok

Ekonomski tok (engl. economic flow, njem. wirtschaftlicher Kreislauf) je prikaz svih primitaka, izdataka i njihove razlike; čini podlogu za izračunavanje rentabilnosti i primjenu dinamičnih metoda ocjene investicijskog projekta. Širi je pojam od novčanog toka. Primici u ekonomskom toku nisu samo prihodi od prodaje učinaka već i ostatak vrijednosti projekta. Izdaci u ekonomskom toku su: investicije i ostali izdaci vezani uz investicije, rashodi poslovanja bez amortizacije, posebna izdavanja za društveni standard, porezi iz dobiti te izdvajanja za rezerve. Neto primici u ekonomskom toku definirani su kao razlika između primitaka i izdataka.

Ekscedentno (svotno) reosiguranje

Limit ugovora se određuje kao umnožak pridržaja koji se nazivaju linije. U ugovoru od deset linija limit iznosi deseterostruki iznos pridržaja. Ovakav tip reosiguranja zahtijeva izradu bordera u kojima je prikazana raspodjela za svaki pojedini rizik.

Primjerice: Zaključen je ugovor od 10 linija s pridržajem od 1 Mio. Svi rizici čije su svote manje od 1 Mio u cijelosti ostaju u pridržaju reosiguranika.

Dio svote osiguranja koji je iznad 11 Mio (pridržaj 1 Mio i 10 linija svaka po 1 Mio) ostaje nereosiguran. To praktično znači da će na rizicima do 1 Mio pridržaj iznositi 100%, na rizicima od 2 mio 50%, na rizicima od 10 Mio 10%, na rizicima od 11 Mio 9,09%, na rizicima od 15 Mio pridržaj će biti 1 Mio ili 6,6% i još će ostati nereosigurano 4 Mio ili 26,66% od dotičnog rizika.

Ekscedentno/kvotno reosiguranje

Ekscedentno/kvotno reosiguranje (engl. surplus/quota share reinsurance) je tip proporcionalnog reosiguranja u kome je pridržaj određen kombinacijom svote i postotka. Ugovoren je primjerice pridržaj od 1 Mio, a najmanje 5%.

Na svim rizicima do 20 Mio pridržaj će biti određen kao ekscedent, a na rizicima iznad 20 Mio bit će određen kvotno 5%. Time reosiguravatelj postiže da reosiguranik ima znatan interes i na velikim rizicima, tzv. špicama.

Ekstenzija

Ekstenzijom se izbjegavaju nepotrebni administrativni i sudski troškovi provođenja legalnog postupka reorganizacije poduzeća u krizi tako da omogućava brže i potpunije namirenje ugroženih potraživanja vjerovnika poduzeća u krizi.

Razlikuje se od akorda, koji predstavlja sporazum između insolventnog dužnika i njegova pojedinačnog vjerovnika o produljenju dospjelih obveza ili pak o njihovu smanjenju.

Eksterna stopa prihoda

Eksterna stopa prihoda izračunava se tako da se zbroj neto sadašnjih vrijednosti izdataka diskontira s reinvesticijskom stopom i izjednači sa zbrojem budućih vrijednosti reinvesticijskom stopom diskontiranih vrijednosti primitaka. Iz ove jednakosti lako se izračuna nepoznata eksterna stopa prihoda kojom se izračunava buduća vrijednost.

Prednosti korištenja eksterne stope:

1.    jednostavniji postupak izračuna;
2.    nema mogućnosti dobivanja višestrukih rješenja kao kod računanja interne stope;
3.    realno je procijenjena stopa reinvestiranja.

Eksternalije

Eksternalije (engl. externalities, njem. Externalitäten), dodatni ili vanjski učinci; pojam koji potječe od A. C. Pigoua i G. B. Shawa, ali je u češćoj upotrebi tek od 1960-ih godina.

Riječ je o učincima privatne aktivnosti na tržištu ili državnog djelovanja na treće osobe, susjedstvo ili jednostavno o prelijevanju. Primjer je vanjski, dodatni trošak ili šteta što je izaziva dim iz tvornice ili od lokomotive na okolicu, ljude, odjeću itd. za koji oštećeni ne mogu tražiti odštetu od vlasnika tvornice ili željeznice. Primjer vanjskih, dodatnih koristi je izgradnja nove robne kuće ili auto-ceste koja koristi ljudima što žive u blizini više nego onima koji su udaljeniji, iako i jedni i drugi plaćaju iste cijene u robnoj kući i jednake cestarine.

Postoje zagovornici takvih poreza koji bi obeshrabrivali djelatnosti što izazivaju dodatne štete, te subvencija za poticanje i širenje djelatnosti koje stvaraju dodatne koristi. Drugi pak tvrde kako sve ekonomske aktivnosti imaju i vanjske učinke, te bi pokušaji da se spriječe, predvide i nadoknade utjecali na privredni ciklus, a mogli bi biti i skuplji od učinaka.

Eksterni troškovi

Eksterni troškovi (engl. external costs, njem. externe Kosten) su dio eksternih učinaka koji utječu na opadanje ukupnog obujma proizvodnje, a čine ih pretežno troškovi održavanja prirodnog okoliša.

Oni utječu ne samo na akumulaciju pojedinog gospodarskog subjekta nego i na opadanje ukupne raspoložive akumulacije namijenjene gospodarskom i društvenom razvitku.

Eksterno financiranje

Eksterno financiranje (engl. external financing, njem. externe Finanzierung) je oblik financiranja poduzeća od strane pravnih i fizičkih osoba izvan samog poduzeća. U eksterno financiranje spadaju svi oblici financiranja iz tuđih izvora kao i financiranje od strane vlasnika poduzeća (npr. nova emisija dionica).

Eksterno financiranje izaziva određene troškove pribavljanja potrebnih sredstava od pravnih i fizičkih osoba iz financijske okoline poduzeća. Ti su troškovi to veći što je takvo financiranje usmjerenije prema cjelokupnoj javnosti na financijskom tržištu.

Ekvivalent sigurnosti

Ekvivalent sigurnosti (engl. certainty equivalent, njem. Sicherheitsäquivalent) je iznos novčanih sredstava koji se može očekivati sa sigurnošću kao indiferencija između sigurne i rizične, odnosno neizvjesne sume novčanih sredstava. Za taj se iznos umanjuju rizični novčani tokovi i tako se svode na ekvivalentne bezrizične novčane tokove.

Ekvivalentna kamatna stopa

Ekvivalentna kamatna stopa (engl. equivalent interest rate, krat. EIR) se koristi kod najma (leasinga) i kako bi se omogućila usporedba s drugim izvorom financiranja nabavke opreme kupnjom opreme pomoću bankarskog kredita.

Računa se iz toka gotovine kojemu je inicijalna vrijednost opreme (iznos kredita), a u preostalim terminima iznos najamnine.

Način obračuna je jednak onome pri obračunu interne stope rentabilnosti. Ukoliko je ekvivalentna stopa veća od kreditne kamatne stope, tada je opremu bolje kupiti koristeći kredit, ako je jednaka kreditnoj stopi, tada je svejedno, a ako je manja tada je nabavku opreme bolje financirati koristeći najam.

Elastičnost

Ukoliko je postotna promjena količine veća od postotne promjene cijena, potražnja je elastična, i obrnuto.
Elastičnost ponude (engl. elasticity of supply) je mjera ponašanja ponude u funkciji promjene cijena. Ako se cijena poveća za 2% a ponuđena veličina za više od 2%, tada je ponuda elastična, i obrnuto.

Elastičnost cijena

Primjerice, ukoliko promjena cijene za 10% izazove promjenu potražnje za 10% u obrnutom smjeru, elastičnost je 1, što proizlazi iz formule elastičnosti u jednoj točki, kako slijedi: Et = relativna (%) promjena u količini potražnje za robom relativna (%) promjena u cijeni iste robe.
Elastičnost u jednoj točki koristi se tamo gdje su promjene cijena i količina vrlo malene. Tamo gdje su promjene cijena i količina veće, primjenjuje se lučna elastičnost. Lučnom elastičnošću određuje se elastičnost u točki na sredini između kretanja cijena i količina.

Elastičnost potražnje

Elastičnost potražnje (engl. demand elasticity, njem. Bedarfselastizität) je mjera ponašanja potražnje u odnosu na promjene u drugim tržišnim pojavama. Ukoliko je postotna promjena količine veća od postotne promjene pojave s kojom se uspoređuje, potražnja je elastična, i obrnuto.
Prema veličini koeficijent elastičnosti potražnje na turističkom tržištu može iskazivati elastičnost potražnje (koeficijent veći od 1), jediničnu elastičnost (koeficijent jednak 1) i neelastičnost (koeficijent manji od 1).

Elektroničko bankarstvo

Elektroničko bankarstvo - kućno, korporacijsko i međubankarsko. Uključuje i elektronički sustav za prijenos sredstava, tj. elektroničku razmjenu podataka o financijskim transakcijama (SWIFT) kao i POS-bankarstvo (POS terminali).

Elektroničko trgovanje

Centralni elektronički sustavi s nizom terminala omogućuju trgovinu bez fizičkog kontakta, a smanjuju i troškove posrednika (brokera) u trgovanju financijskim instrumentima. Sustav Reuter je svjetski standard za elektroničko trgovanje, ali postoje i drugi sustavi, osobito za trgovanje dionicama. Elektronički sustavi omogućuju trgovinu dok traje radno vrijeme.

Međutim, postoje i elektronički sustavi koji rade na načelu zaključivanja transakcija u kraćem vremenu. Kod takvih se sustava prvo prikupljaju i grupiraju kotacije i izrađuju informacije, koje su dostupne svim sudionicima tržišta.

Elektronski transfer sredstava

Elektronski transfer sredstava (engl. electronic funds transfer, wire transfer, njem. Zahlungsverkehr) je prijenos novca između računa pomoću telekomunikacijske i kompjutorske tehnologije, koja omogućuje izravne veze između terminala na prodajnom malotrgovinskom mjestu i kompjutora u bankama.

Postoje i sustavi specijalizirani za transakcije s malim svotama (bankomati, kućno bankarstvo). Takvi sustavi su u sve većoj upotrebi u hotelima, restoranima i putničkim agencijama.

Elitni turizam

Elitni turizam (engl. elite tourism) je naziv za boravak turista u destinacijama i smještajnim objektima koji imaju izvanstandardnu kvalitetu usluge. Ovaj oblik turizma najčešće ne pretpostavlja miješanje turista s lokalnim stanovništvom, ali ni s drugim kategorijama turista.

S druge strane, elitni turizam pretpostavlja podjednako odgovarajuće elitne sadržaje turističke ponude, kao i posebne i platežno natprosječno sposobne posjetitelje. U mnogim turističkim zemljama, posebice u zemljama u razvoju, elitni se turizam odvija u prostorno izdvojenim turističkim objektima i prostornim cjelinama, tzv. turističkim enklavama.

Embargo

Embargo (engl. embargo, njem. Hafensperre, Handelssperre, Embargo) je vrsta trgovinskog ograničenja, tj. oblik trgovačke kvote kojim se zabranjuje u cijelosti ili djelomično razmjena određene robe s određenom zemljom. Uvoznim embargom uvodi se zabrana ulaska u zemlju određenom proizvodu, a s ciljem uravnoteženja bilance plaćanja s inozemstvom i/ili s ciljem zaštite domaće proizvodnje. Najčešće se uvozni embargo primjenjuje na luksuzne proizvode ili na određene poljoprivredne proizvode. Izvoznim embargom se u vrijeme rata zabranjuje izvoz u neprijateljske i njima savezničke zemlje. U novije doba embargo se rijetko koristi, i to samo u izuzetnim prilikama, a funkciju embarga vrše dozvole i kontingenti kao finiji instrumenti.

Emisija

Emisija (engl. issue, emission, emitting, njem. Ausgabe von Wertpapieren, Emission) je prikupljanje dugoročnih novčanih sredstava vrijednosnim papirima. To je, zapravo, mobilizacija dugoročnih kredita izdavanjem obveznica ili mobilizacija dugoročnih kredita izdavanjem dionica. Dugoročni zajmovi se raspisuju obično u većim okruglim iznosima s tim što je zaokružen i najmanji iznos koji se može uplatiti (nominalni iznos pojedinog komada obveznica). Tečaj po kojem se prodaju vrijednosni papiri u trenutku izdavanja (emitiranja) naziva se emisijski tečaj. On je jednak nominalnom iznosu (at part) ili nešto niži ukoliko se želi zainteresirati potencijalne kupce. Kasnije se formiraju dnevni, tržišni ili burzovni tečajevi.

Emisija s prospektom

Na temelju takvog poziva potencijalni kupci upisuju vrijednosne papire koje će kupiti uplatom novčane protuvrijednosti u utvrđenom roku u cijelosti, odnosno u ratama.

Emisija s prospektom izaziva znatne troškove emisije. Koristi se kad su posrijedi velike emisije poduzeća s nacionalno poznatim tvrtkama. Po pravilu, uključuje korištenje usluga investicijskih banaka i preuzimanje rizika emisije od strane posrednika.

Emisija vrijednosnica

Direktna emisija postoji kada emitenti vrijednosnica sami izdaju i nude svoje efekte na upis ili kupnju fizičkim i pravnim osobama, za razliku od indirektne emisije kada se upis i prodaja vrijednosnica vrši posredstvom bankovnih ili drugih financijskih institucija, koje su specijalizirane ili specijalno ovlaštene da organiziraju cjelokupni proces emisije i prodaje vrijednosnih papira.

Emisija vrijednosnih papira

Emisija vrijednosnih papira (engl. issue of securities, njem. Emission von Wertpapieren) je aktivnost izdavanja vrijednosnih papira, njihovih plasmana i uvođenja u promet. Provodi se izravno ili preko banaka. Emisija vrijednosnih papira važan je instrument financiranja. Relativno visoki troškovi emisije glavni su razlog protiv korištenja vrijednosnih papira za financiranje i ekspanziju poslovanja.

Emisijska banka

Emisijska banka (engl. bank of issue, central bank, issuing bank, njem. Emissionsbank) je banka koja ima monopol nad izdavanjem novčanica i kovanog novca (ako ga ne izdaje država). Emisijske banke su potekle od običnih banaka zahvaljujući povjerenju depozitara i pojavi knjižnog novca.

Novčanica kao obveza plaćanja emisijske banke postala je od novčanog simbola i sama novac. S vremenom su se od nekih emisijskih banaka razvile centralne banke kao jedinstvene središnje institucije novčanog sustava zemlje, pa su tako danas emisijske banke ujedno i centralne.

Emisijska dobit

Razlika je predstavljala kovničku dobit, što su je prisvajali vladari koji su kontrolirali kovanje novca.

Danas se temelji na činjenici da država u zamjenu za novac koji stvara "ni iz čega” dobiva realne vrijednosti, odnosno naplaćuje kamate na kredit kojim se novac emitira. Prihod od emisije (nakon pokrića rashoda) pripada proračunu.

Emisijski tečaj

Emisijski tečaj (engl. issue price, rate of issue, njem. Emissionskurs) je cijena po kojoj se novoizdani vrijednosni papir (obveznica, dionica) nudi na prodaju. Ova cijena može biti jednaka nominalnoj cijeni takvog papira, pa je u takvom slučaju emisija al pari; može biti iznad nominalne cijene ili super pari; ili ispod nominalne cijene, tj. sub pari.

Kada je potražnja za određenim vrijednosnim papirom velika on se prodaje super pari, i obrnuto, kada je ona mala, sub pari, da bi se pobudio interes kupaca.

Emitent

Emitent (njem. Emittent) je izdavatelj, trgovačko društvo ili druga ovlaštena osoba na izdavanju vrijednosnih papira (čeka, dionice i sl.) i drugih legitimacijskih papira (npr. kreditne kartice), koji kad ih izda preuzima obveze iz papira, ovisno o njegovoj namjeni, vrsti i posebnim sporazumima.

Endogene i egzogene varijable

Endogene i egzogene varijable (engl. endogenous and exogenous variables, njem. erklärte und erklärende Variablen). U poslovnoj ekonomiji i makroekonomiji jedna ili više ekonomskih kategorija (varijabli) koje su predmet analize najčešće se reprezentiraju sistemom simultanih, međusobno povezanih jednadžbi. Pritom svaka jednadžba služi za objašnjenje jedne varijable determinirane sistemom. Takve se varijable nazivaju endogenim, a ostale varijable sadržane u sistemu zovu se predeterminiranim. One mogu biti egzogene varijable, ako su u potpunosti određene izvan sistema (npr. varijabla vrijeme), ili su to prošle vrijednosti endogenih varijabli (lagged endogenous variables).

Equity

Equity (engl. equity) je:

1.    pravednost, pravičnost;

2.    glavnica, vlastiti kapital, ulog u poduzeću; pojam se koristi za označavanje visine uloga, tj. visine kapitala koji je neka osoba unijela u poduzeće, banku ili neku drugu instituciju (kod zajedničkog ulaganja).

Najčešće se koristi kada su ulozi jednaki.

Eskalator

Eskalator se ugrađuje i u sustav socijalnog osiguranja koje se godišnje prilagođava porastu cijena. Pri sklapanju kolektivnih ugovora neke se stope nadnica automatski mijenjaju prema indeksima životnih troškova. U mnogim zemljama (naročito južnoameričkim) državne obveznice, imovina poduzeća i druge stavke često se prilagođavaju sustavom indeksacije ili monetarne korekcije. Pozornost se pokušava usmjeriti s monetarnih na stvarne vrijednosti, i tako postepeno usporiti ritam inflacije.

Eskont

Eskont (engl. discount) ili diskont, gornja granica do koje su banke voljne otkupljivati, u prvom redu mjenice, prije roka njihova dospijeća. Pri otkupu banke odbijaju kamate od dana otkupa (eskonta) do roka dospijeća mjenica i umanjen iznos za obračunate kamate (čist iznos eskonta) stavljaju na raspolaganje podnositelju mjenica u eskont. Vlasnik prenosi mjenice indosamentom u vlasništvo banke koja mu je odobrila eskontni kredit i samim tim preuzima regresnu obvezu prema banci (ako dospjelu mjenicu ne isplati glavni mjenični dužnik ili akceptant, banka stječe, na osnovi mjeničnog protesta, pravo traženja naplate od svih potpisnika na mjenici).

Eskudo

Eskudo (port. escudo) je novčana jedinica Portugala (PTE) i Zelenortske Republike (CVE). Dijeli se na 100 sentava.

ESOP plan

Radnici obično postaju stvarni vlasnici nakon 5-7 godina službe. Poslodavac unutar ovog plana obično podiže zajam kojim omogućuje kupnju svojih dionica radnicima, a koji se otplaćuje iz budućih prihoda od dividendi i doprinosa poslodavca ESOP-u.

Etažno vlasništvo

Etažno vlasništvo (engl. condominium, float ownership, njem. Wohnungseigentum, Etageeigentum) je pravo vlasništva na stan ili poslovnu prostoriju, kao poseban dio zgrade s više stanova i/ili poslovnih prostorija, a povezano je s određenim pravima i obvezama u odnosu na zajedničke dijelove zgrade i zemljišta na kojem je sagrađena zgrada. Naime, na zajedničkim dijelovima zgrade (temelji, glavni zidovi, tavan, krov, podrum, dizalo itd.), kao i zemljištu etažni vlasnici imaju pravo korištenja, ali su ujedno dužni plaćati troškove održavanja tih dijelova i zemljišta.

Euro

Euro (EUR) je novčana jedinica Europske unije, čije je uvođenje počelo 1. 1. 1999. a treba završiti početkom 2002. Europski sustav središnjih banaka (ESCB) trebalo bi najkasnije 1. 1. 2002. pustiti banknote i kovanice eura u optjecaj, a najkasnije šest mjeseci od tog dana trebao bi biti završen proces zamjene nacionalnih valuta u euro.

Euroclear

Euroclear je klirinška institucija u okviru eurotržišta. Osnovale su je 1968. banke i dileri vrijednosnim papirima koji operiraju na ovom tržištu. Sjedište joj je u Zürichu.

Institucija pohranjuje i čuva obligacije (obveznice), knjiži i vodi evidenciju, obavlja kompenzacije i knjiži prijenos vrijednosnica po izvršenim kupoprodajama, pozajmljuje obveznice, transferira devize iz likviditetnih razloga i sl. Razvila se iz klirinškog odjela Morgan Guarranty Trust.

Eurodolar

Termin eurodolar upotrebljava se i za depozite npr. u Hong Kongu, Singapuru itd., tj. tržište azijskog dolara u biti je samo jedan ogranak eurodolarskog. Ovo posljednje čini mreža banaka koje primaju depozite, odobravaju zajmove i koriste međubankovnu strukturu za plasman viška rezervi. Cirkulaciju eurodolara po Europi, Aziji, Africi, Australiji brižljivo prate američke vlasti, budući da neograničeno poslovanje eurodolarima može dovesti do inflacije i do pada vrijednosti američkog dolara.

Eurodolarske emisije

Eurodolarske emisije atraktivne su kupcima zato što im omogućavaju zaštitu od tečajnog rizika u poslovanju sa SAD, te predstavljaju mogućnost investiranja sredstava stečenih stalnim suficitom trgovinske bilance sa SAD. Osim dolara, i sve druge važnije valute imaju svoja eurovalutna tržišta, ali ona su manjeg opsega od dolarskog.

Euroobveznice

Euroobveznice (engl. eurocredit, njem. Euro-Kredit) je međunarodni bankovni kredit nominiran na neku od eurovaluta.
Europske ga banke odobravaju zajmoprimcima u jednoj ili više stranih valuta, a kamata mu se određuje prema stopi na europskom tržištu novca.
Dodjeljuje se kao kratkoročni ili srednjoročni kredit po fiksnoj kamatnoj stopi, ili kao srednjoročni ili dugoročni revolving kredit.

Europska banka za obnovu i razvoj

Banka je organizirana kao dioničko društvo. Dioničari banke su države. Organi su Odbor guvernera, Odbor direktora i predsjednik uz jednog ili više potpredsjednika. Svaka država članica imenuje jednoga guvernera i njegova zamjenika u Odbor guvernera.

Banka također osigurava tehničku pomoć za pripremu, financiranje i provedbu određenih investicijskih projekata ili projekata razvoja tržišta kapitala, odnosno drugih strukturnih ili sektorskih promjena koje prijelaz u tržišno gospodarstvo zahtijeva. Članice Banke su europske i neeuropske države članice MMF-a, Europske zajednice i Europske investicijske banke.

Temeljni odobreni kapital Banke je deset tisuća milijuna ecua. Osim tih sredstava, Banka obavlja svoje djelatnosti iz sredstava pokupljenih pozajmljivanjem, po osnovi otplate zajmova ili garancije i dobiti, odnosno prihoda koji proiziću iz ulaganja kapitala u poduzeća. Uz kamatu Banka naplaćuje proviziju na odobrene zajmove i garancije. Banka obavlja svoje djelatnosti ulaganja i pozajmljivanja i dr. samo u zemljama Srednje i Istočne Europe koje odlučno idu u prijelaz prema tržišnom gospodarstvu.

Odbor guvernera odlučuje o primanju novih članova Banke, povećanju i smanjenju odobrenog temeljnog kapitala, suspenziji članstva, sklapanju sporazuma o kooperaciji s drugim međunarodnim organizacijama, izboru direktora i predsjednika Banke, odobrava opću bilancu i izvještaj o dobiti i gubicima, dopunama Sporazuma o osnivanju i dr.

Sve ostale odluke o upravljanju glavnim operacijama Banke kao što su utvrđivanje politike i donošenje odluka o zajmovima, garancijama, ulaganjima kapitala, pozajmljivanju, tehničkoj pomoći i dr. donosi Odbor direktora. Odbor direktora sastoji se od 23 člana, prema rasporedu s obzirom na zemlje iz koje dolaze, koji je posebno uređen u Sporazumu o osnivanju. Hrvatska je članica Banke od 1993.

Europska investicijska banka

Danas okuplja 15 članica Europske unije i svoje je poslovanje proširila znatno izvan granica ove integracije. Osim navedenog financiranja projekata, financira modernizaciju i pretvorbu privrednih struktura, kao i projekte u većem broju zemalja u razvoju. Sudjeluje kao sufinancijer važnih razvojnih projekata, a odobrava garancije drugim financijskim organizacijama i bankama.

Svojim zajmovima kreditira samo dio vrijednosti projekata, pa time potiče formiranje alternativnih izvora financiranja. Kredite odobrava u većem broju konvertibilnih valuta, back to back aranžmanima u tzv. jednovalutne zajmove. Zajmovi dospijevaju u rasponu 5-20 godina, a najveći udio pripada zajmovima s dospijećem 5-10 godina. Oko 84% ukupno plasiranih zajmova odnosi se na financiranje unutar Zajednice.

Svoj kreditni kapital formira na temelju odgovarajućih uplata članica i mobilizacijom na tržištu kapitala i posluje na neprofitnoj osnovi, što označava vezivanje kamata na kredit za troškove mobilizacije resursa. U pogledu objektivizacije i selekcije investicijskih projekata uživa visok stupanj nezavisnosti. Član je Grupacije Svjetske banke.

Europska središnja banka

Vijeće guvernera utvrđuje ciljeve monetarne politike, referentne kamatne stope i upravlja monetarnim rezervama, dok je odbor zadužen za realizaciju dogovorene politike. Ustroj buduće ECB inspiriran je ustrojem američkoga Sustava federalne rezerve i njemačke Bundesbanke. Začetak ECB-a je Europski monetarni institut (EMI).

Europski monetarni sustav - EMS

Kretanja kratkoročnog kapitala pod utjecajem očekivanih razlika u kamatnim stopama utjecat će na promjenu odnosa ponude i potražnje za svaku valutu, što će omogućiti da njena vrijednost ostane unutar zadanog pariteta. Ako se međutim pod utjecajem različitih stopa inflacije kupovna moć pojedine valute toliko promijeni da centralna banka više ne može svojim intervencijama uspostaviti stari paritet, tada ta zemlja uz suglasnost Europskog fonda za monetarnu suradnju može promijeniti paritet svoje valute.

Evergreen kredit

Evergreen kredit (engl. evergreen credit, njem. Immerkredit) je specifična vrsta kredita bez roka dospijeća s pravom banke da ga u određenim vremenskim razmacima pretvori u kredit s rokom, što ga pretvara u revolving kredit. Slične karakteristike imaju i tzv. perpetuelne note koje se emitiraju na eurotržištu, nonmaturing bonds ili tzv. konzole - obveznice britanske vlade bez roka dospijeća koje nude fiksni ali neograničeni tok prihoda.

Evidentna kamata

Evidentna kamata (engl. broken-period interest, njem. Marchzins, Bruchzins, fr. intéręts courus) je iznos kamate na određeni datum između posljednjeg datuma dospijeća i prvog sljedećeg datuma dospijeća kamate.

Extended yield

Ovom metodom ispravlja se nedostatak metode interne stope rentabilnosti (profitabilnosti) koja daje višestruka rješenja kada postoji više negativnih godišnjih novčanih tokova. To se postiže diskontiranjem negativnog novčanog toka uz cijenu kapitala (zadanu diskontnu stopu) i njegovo oduzimanje od pozitivnog novčanog toka one godine na koju je taj negativni novčani tok sveden diskontiranjem. Na taj se način izbjegava postojanje više negativnih čistih novčanih tokova tako da se metodom interne stope rentabilnosti dolazi do jednoznačnog rješenja.

Faktor

Faktor (engl. factor, njem. Faktor) je posrednik u vanjskotrgovinskim poslovima, u koje se uključuje radi njihova financiranja. Postoji izvozni i uvozni faktor, a njegovo se poslovanje sastoji od toga da od poslodavaoca preuzima ukrcajne dokumente i dozvoljava da se na njega vuče mjenica na oko 70-80% vrijednosti robe.

Faktor po nalogu prodavaoca prodaje robu kupcima kojima odobrava kredit i za tako prodane partije robe preuzima rizik. S obzirom na razvoj posredništva danas faktor preuzima robna potraživanja (kratkoročna), odnosno financijska potraživanja na osnovi robnih transakcija, što pruža mogućnost prodavaocu robe da odmah raspolaže novcem prije nego on i dospije. Ako se kratkoročni krediti pokrivaju vučenim mjenicama, ispostavljaju se s klauzulom "bez prava regresa” (without recourse), i time nema delkredere rizika za prodavaoca.

Faktor zaduženosti

Smatraju ga također najboljim indikatorom za sklonost stečaju, indikatorom koji najavljuje propast poduzeća, što je različitim empirijskim istraživanjima i potvrđeno. Tako je utvrđeno da kod neuspješnih poduzeća faktor zaduženosti raste za 2,5 na 6,6, dok kod uspješnih poduzeća faktor zaduženosti pada sa 4,2 na 2,4. Velika i ugledna njemačka poduzeća utvrdila su u tzv. negativnoj klauzuli kako u bilancama iskazana vrijednost obveza ne smije prekoračiti 3,5-struki iznos prosječnog novčanog toka ostvarenog u posljednje tri godine. Na taj način se vrijednost faktora zaduženosti od 3,5 uzima kao orijentir: niže vrijednosti ukazuju na snagu, više vrijednosti na slabost i ugroženost.

Pri izračunavanju faktora zaduženosti važno je definirati vrijednost novčanog toka. Općenito se on može izračunavati na dva različita načina: izravnom metodom toka da se od svih priljeva oduzmu svi odljevi, ili neizravnom metodom u jednostavnom obliku tako da se vrijednosti amortizacije pridoda vrijednost akumulacije, a u složenijem obliku uvode se još i modifikacije. Razlike postoje u definiranju akumulacije. Prema važećem zakonodavstvu u SAD raspodjela dobiti se utvrđuje krajem godine, tako da je na kraju poslovne godine poznata i veličina zadržane dobiti. Prema američkom konceptu to je ujedno i veličina akumulacije.

Prema europskom konceptu, koji je prihvaćen i kod nas, odluku o raspoređivanju dobiti na dio za dividende te zadržanu dobit donosi skupština dioničara. Budući da se skupštine dioničara održavaju tek sredinom godine i da je tek tada poznata veličina zadržane dobiti, to se u europskom prostoru za izračunavanje akumulacije uzima ukupna neto dobit. Prema američkom konceptu dakle faktor zaduženosti se izračunava na temelju obrasca obveze/(amortizacija + zadržana dobit), dok se u europskom prostoru izračunava kao odnos obveze/(amortizacija + neto dobit).

Faktoring

Temelj je ugovor o faktoringu i čini ga globalna cesija budućih potraživanja dobavljača. Cediraju se na osnovi fakture i inkasa tih potraživanja, a može se predvidjeti i komercijalni rizik i avansiranje vrijednosti ustupljenih potraživanja do izvjesne granice.

Faktor za svoju uslugu zaračunava faktoring proviziju. Visina provizije uvjetovana je ukupnim prometom, prosječnom svotom svih računa, brojem i postojanošću kupaca, kao i prosječnim rokom potraživanja. Za preuzimanje komercijalnog rizika i avansiranja plaća se posebna naknada.

Faktura

Faktura (engl. invoice, njem. Faktura, Rechnung) je isprava koju predavalac ili isporučitelj stvari ili pružalac usluga izdaje primatelju robe ili usluge, specificirajući u njoj kvantitativno i kvalitativno predane ili isporučene stvari ili pružene usluge, akcesorne troškove, odgovarajuće poreze, modalitete plaćanja itd. Faktura se smatra vjerodostojnom ispravom na temelju koje se može izdati platni nalog, odnosno odrediti i provesti ovrha.

Fakturirana premija

Fakturirana premija (engl. written premium, njem. Umlageverfähren) je prihod osiguravajućih društava u obračunskom periodu. Temelji se na pisanom dokumentu (fakturi) koji osiguravatelj šalje ugovaratelju osiguranja, na osnovi kojega se obavlja plaćanje premije.

Faktura je knjigovodstvena isprava koja služi kao podloga za fakturiranu premiju u poslovnim knjigama osiguravatelja.

Fiat money

Fiat money (njem. ungedecktes Geld) je novac kojeg je država proglasila zakonskim sredstvom plaćanja iako nema nikakvog pokrića u zlatu ili drugim vrijednostima.

Papirni novac koji nije konvertibilan u zlato je tipičan primjer fiat money ili fiducijarnog novca. Taj novac nema vlastite vrijednosti ili je ona neznatna, ali se prima s povjerenjem da će se njime moći dalje služiti kao prometnim i plaćevnim sredstvom.

FIBV

FIBV fr. Fédération Internationale des Bourses de Valeurs), svjetsko udruženje burzi vrijednosnica.

Cilj udruženja je unapređivanje bliske suradnje svjetskih burzi da bi se doprinijelo razvoju tržišta vrijednosnica, u konačnom interesu izdatnika vrijednosnica i ulagača, te suradnja sa nacionalnim i međunarodnim organizacijama radi postizanja ovog cilja.

Utemeljeno je 1961. Udruženje posebno nudi širok spektar tehničke pomoći i različitih stručnjaka. Jedan od specifičnih instrumenata postizanja konačnog cilja je organizacija tzv. Workshopova, na kojima se, uz sudjelovanje najpozvanijih stručnjaka raspravlja o problemima i novih tendencijama u razvoju tržišta kapitala širom svijeta. Jedna od novijih akcija je ustanovljavanje Komiteta za nova tržišta kapitala. Udruženje ima 31 punopravnog člana, 8 pridruženih i 29 dopisnih članova.

Fiducija

Fiducija (njem. Treuhand, lat. pactum fiduciae) je ugovor pri kojem jedna stranka (fiducijant) prenosi neko pravo na drugu osobu (fiducijar) i pri tome ugovara da poslije postizanja određenog cilja fiducijar ponovno prenese to isto pravo natrag na fiducijanta. Zapravo se tu radi o dva ugovora: o ugovoru o prijenosu prava i o ugovoru o ograničenju gospodarskog učinka prijenosa, tj. ugovora o vraćanju prava. Praktična primjena ovog instituta je ustupanje (cesija) radi osiguranja.

Fiducijarije

Fiducijarije (engl. fiduciary, trust institutions, njem. Treuhandelsgesellschaft) su financijske ustanove koje obično u svoje ime a za račun investitora plasiraju novčana sredstva. Obvezne su na način dobrog gospodara brinuti o tuđim sredstvima. Ne posluju za vlastiti račun i ne teže maksimirati dobit već poslovati razumno, izbjegavajući rizike i štiteći realnu vrijednost imovine.

Ponekad su im zakonskim propisima točno određene vrste (nerizičnih) plasmana u koje smiju ulagati. Osim ustanova koje upravljaju ostavštinama, imovinom maloljetnih osoba bez poslovne sposobnosti, imovinom pri bankrotu i sl., takvim se ustanovama mogu shvaćati i mirovinski fondovi, osiguravatelji života, trust i slične ustanove koje s povjerenjem gospodare tuđom imovinom.

Fiducijarne ustanove

Ponekad su im zakonskim propisima točno određeni oblici (nerizičnih) plasmana u koje smiju ulagati.

To su institucije koje upravljaju ostavštinama, imovinom maloljetnih osoba bez poslovne sposobnosti, imovinom poduzeća pri bankrotu i sl., a takvim se ustanovama mogu shvaćati i mirovinski fondovi, osiguravatelji života, fondovi zajedničkog investiranja i slične ustanove koje s povjerenjem gospodare tuđom imovinom.

FIFO

FIFO (engl. FIFO first in, first out, njem. FIFO-Abschreibungsmethode, fr. premier entré premier sorti, méthode d'evalution des stocks) je računovodstvena metoda prema kojoj se procjena robe, zaliha ili inventara temelji na pretpostavci da se dobra koriste onim redom kojim su i nabavljena, tako da se ona koja su ranije kupljena ranije i koriste. Suprotna je metoda LIFO.

Učinak metode FIFO je da se trošak dobara korištenih u toku razdoblja mjeri troškom originalnih jedinica. U doba općeg rasta cijena FIFO stoga precjenjuje vrijednost zaliha na kraju računovodstvenog razdoblja, a u razdoblju općeg pada cijena potcjenjuje ga. Budući da se precjenjivanjem vrijednosti zaliha procjenjuje i profit, FIFO povisuje porez na profit u doba inflacije, a smanjuje ga u doba deflacije. Za minimiziranje poreza koristi se FIFO u toku deflacije i LIFO u toku inflacije.

Fiksing

Svakog pojedinačnog dana Bundesbanka po fiksingu samo kupuje ili samo prodaje marke, a nikako oboje. Ako na primjer proda 30 milijuna DEM (što odmah saznaju sva devizna tržišta u svijetu preko Reuter-monitora), dilerima to može poslužiti kao orijentir kako će se u nastavku dana kretati tečaj marke. Kada Bundesbanka prodaje marke, znači da je na tržištu potražnja za njima veća od ponude, te će joj tečaj rasti. Suprotno će se dogoditi ako Bundesbanka kupi određeni iznos maraka od poslovnih banaka. Dileri obično znaju koji je iznos prodaje ili kupnje od strane centralne banke signal kada treba biti oprezan.

Fiksna premija

Fiksna premija (engl. fixed premium, njem. fixe Prämie) je premija koja se utvrđuje u apsolutnom novčanom iznosu, a ne u postotku (promilima) od osigurane svote.

Koristi se u slučajevima kad rizik nije u strogoj vezi s vrijednošću osiguranih stvari. U osiguranju života to je premija koja se ne mijenja za trajanja osiguranja, za razliku od rastućih ili padajućih premija.

Fiksni kredit

Fiksni kredit je kratkoročni kredit koji se odobrava i pušta u tečaj u fiksnom iznosu.

Najnepovoljniji je način korištenja kratkoročnoga kredita, koji ne omogućava zajmoprimcu usklađivanje kredita s dinamikom njegovih kratkoročnih potreba, tako da izaziva nepotrebne troškove financiranja, jer se mora uzeti u maksimalno potrebnom iznosu. Može se vraćati odjednom ili u ratama.

Fiksni rok

Fiksni rok (njem. Fixtermin, Stichtag) je takav rok kod kojeg neispunjenje obveze u određenom vremenu čini bitan sastojak ugovora. Ako kod ugovora s fiksnim rokom dužnik ne ispuni obvezu u roku, ugovor se raskida po samom zakonu (ex lege), a osoba koja nije održala fiksni rok svojom krivnjom dužna je drugoj stranci naknaditi štetu.

Fiksni tečaj

Stabilnost deviznih tečajeva valuta zemalja članica Međunarodnog monetarnog fonda (MMF) postignuta je uz ostale mjere, upravo obveznom intervencijom centralnih banaka odnosnih zemalja na deviznim tržištima svijeta, pri čemu je isprva utvrđena marža osciliranja tečaja oko službenog pariteta za valute zemlje članice iznosila + 1%, a od 1971. godine je proširena na + 2,25%.

Zbog brojnih nepovoljnih okolnosti u međunarodnom monetarnom sustavu (u prvom redu nestabilnosti dolara u funkciji rezervne, transakcijske i intervencijske valute) u uvjetima neelastičnih mjera MMF-a (od obveznog održavanja prijavljenog pariteta do ograničenja i uvjetovanja njegove izmjene) brettonwoodski sustav stabilnih tečajeva s mehanizmom intervencije, nije 70-ih godina bio pogodna metoda za postizanje ravnoteže platnih bilanci zemalja članica, jer je zaledio prije utvrđene odnose, iako su valute zemalja članica vremenom pretrpjele promjene vrijednosti (deprecijacije ili aprecijacije), što se odražavalo precijenjenošću ili podcijenjenošću nacionalnih valuta na svim negativnim implikacijama, pa postupno dolazi do otklanjanja obveze intervencije centralnih banaka (tj. kupnje i prodaje deviza) radi održavanja tečajeva nacionalnih valuta u propisanim okvirima prema paritetu i sve brojnije primjene plivajućih deviznih tečajeva.

Premda je taj proces započeo de facto 1973. godine, zemlje članice MMF-a mogle su napustiti brettonwoodski sustav fiksnih tečajeva i prijeći na plivajuće tečajeve i de jure tek u travnju 1978. godine. Usprkos tome, neke zemlje Europske ekonomske zajednice (EEZ) zadržale su uzajamno stabilne odnose zamjene uz već prihvaćenu maržu osciliranja. Europski monetarni sustav (EMS) primjenjuje mehanizam paritetnih tečajeva za valute zemalja svojih članica, ali s drukčije osnove od one koju je primjenjivao MMF.

Fiktivna prodaja

Fiktivna prodaja (engl. fictitious sales, njem. der fiktive Verkauf) je prividna prodaja u kojoj se stvara samo privid da je prodaja obavljena, a zapravo posao nije obavljen. Dužnik može provesti fiktivnu prodaju da bi izigrao vjerovnika. Pri tome radi fingiranim računima, koji sadrže izmišljene obveze jedne osobe prema drugoj, tj. račun za robu koja nije isporučena, da bi se stanje prikazalo na drukčiji način i zavarale treće osobe. To može biti prikrivanje stanja obveza na čije je ime račun ispostavljen, ili služi prikrivanju manjkova na zalihama prodavača. Fiktivna prodaja pravno je ništavna.

Filijala

Bez obzira na to je li filijala u stopostotnom ili manje (više od 50%, ali manje od 100%) vlasništvu matičnog poduzeća, odlučivati se može u matičnom poduzeću, na razini filijale, ili kooperativno. Najznačajnije varijable koje determiniraju mjesto odlučivanja u pojedinom slučaju jesu: proizvod i oprema, kompetentnost osoblja filijale, veličina i starost međunarodnog poduzeća, unutarsistemske cijene itd. Naravno, matično poduzeće ima najveću slobodu i fleksibilnost akcije kad je riječ o filijalama u stopostotnom vlasništvu.

Financial Times Stock Exchange Index

Financial Times Stock Exchange Index (FT/SE 100 Share Index, FT/SE Index) je indeks cijena dionica 100 najvećih poduzeća kojima se trguje na Londonskoj burzi. FT/SE indeks je uveden 1984. i rabi se kao osnova za trgovanje opcijama i ročnicima. Popularno se naziva "Footsie”.

Financije

Financije (engl. finance, njem. Finanzen, Geldwesen), 1. ekonomska disciplina koja proučava tržišta novca i kapitala, institucije i sudionike, politike nabave, financijskih sredstava i njihovu distribuciju, povremenu vrijednost novca, teoriju kamata i cijene kapitala; 2. zajednički imenitelj za sve poslove povezane s novcem, od pojedinca preko poduzeća i nacionalne privrede do svjetske privrede. U ekonomskoj teoriji financije su razgranata disciplina: javne, privatne, društvene, poslovne, fiskalne, monetarne itd.

Financijska analiza

Financijska analiza (engl. financial analysis, njem. Finanzanalyse) je značajno područje poslovne analize. Osnovni su mu ciljevi:

a)    tumačenje financijskih informacija,
b)    korištenje usporednih podataka,

c)    analiza financijskih tržišta.

Tumačenje financijskih informacija odnosi se pretežito na ocjenu i tumačenje financijskih izvještaja i drugih financijskih podataka o poduzeću.

Korištenje usporednih podataka omogućuje komparativnu financijsku analizu; najčešće se rabe usporedni podaci poduzeća iste djelatnosti, najjačih konkurenata i djelatnosti kao cjeline. Analiza financijskih tržišta obuhvaća istraživanje međuzavisnosti cijena dionica poduzeća, njegovih konkurenata i trendova na tržištu dionica.

Financijska institucija

Financijska institucija (engl. financial institution, njem. Geldinstitution) je ustanova koja prikuplja novčane fondove i usmjerava ih u financijske plasmane. Postoje depozitne i nedepozitne financijske institucije. Od depozitnih institucija najpoznatije su banke, kase i štedionice. Od nedepozitnih institucija najpoznatije su: mirovinski fondovi i osiguravajuće institucije. Prema geografskom obilježju dijelimo ih na nacionalne, regionalne i međunarodne.

Financijska mjenica

Financijska mjenica (engl. finance bill, njem. Finanzwechsel) se izdaje za pokriće primljenog kredita i predstavlja uobičajenu i redovitu vrstu osiguranja koju je korisnik kredita dužan dati banci kreditoru u obliku mjeničnog akcepta ako je riječ o trasiranoj mjenici ili u obliku vlastite sola mjenice.

U navedene se svrhe koristi pri kratkoročnom i srednjoročnom kreditiranju, a najčešće prilikom odobravanja kontokorentnih kredita, odnosno kredita za povremena prekoračenja i revolving kredita. S potpisima avalista i sigurnih žiranata, ovakve mjenice daju potrebnu čvrstoću kreditnom odnosu te se kreditiranje za banku-kreditora odvija bez posebnog rizika.

Financijska mjenica bitno se razlikuje od kreditne mjenice (akceptacijske i avalne) kao i novčane mjenice, pa ih se ne smije poistovjećivati.

Financijska piramida

Na samom vrhu piramide ulaganja mali su iznosi uloženi u instrumente visokog rizika. Ovaj standardni izgled piramide imovine svaki investitor korigira ovisno o nizu faktora i motiva, pri čemu su vrlo važni dob, spol, karakterne crte, raspoloživa sredstva, iskustvo, stanje na tržištu, očekivanja i sl. Pri uređivanju portfelja stručnu pomoć investitorima pružaju profesionalni analitičari financijskog tržišta i konzultanti, brokeri i posebni bankovni odjeli.

Financijska poluga

Taj pozitivni efekt naziva se i šansa poluge. Smanjenje rentabilnosti ukupnog ulaganja ispod stope troškova korištenja tuđeg kapitala vodi negativnom djelovanju poluge, tj. porastom zaduživanja pada stopa rentabilnosti vlastitog kapitala. U tom slučaju govori se o riziku poluge. Posljedica je rasta kamata na tuđi kapital ili smanjenja rentabilnosti ukupnog ulaganja. Odnos tuđeg i vlastitog kapitala naziva se faktorom financijske poluge.

Financijska struktura

Struktura imovine ovisi o djelatnosti poduzeća, i to u prvom redu o potrebnoj dugotrajnoj imovini (građevine, oprema itd.), koju je, zbog dugotrajnog korištenja, potrebno financirati iz dugoročnog kapitala, i to primarno vlastitog, a po potrebi i iz dugoročnog tuđeg kapitala. Time se dolazi do horizontalne financijske strukture koja odražava odnose investiranja (dugotrajne imovine i dugoročnog - vlastitog i tuđeg - i/ili vlastitog kapitala) te odnose likvidnosti (kratkotrajne imovine i kratkoročnog kapitala).

Financijske institucije

Mnogo su brojnije nedepozitne financijske institucije. To su npr. mirovinski fondovi (državni i privatni), ustanove osiguranja života i imovine, zajednički investitori (unit i investment trust) u koje se udružuju pojedinačni investitori, državne agencije, raznoliki fondovi i financijske kompanije, brokerske kuće i sl. Neke od ovih institucija prikupljaju novčane fondove članarinama i ulozima, neke prodajom polica osiguranja, treće su čisti posrednici, četvrte usmjeravaju državne fondove, pete rukovode zakladama i povjerenim sredstvima, a sve ih ulažu u različite plasmane. Teško je povući jasnu granicu podjele na depozitne i nedepozitne ustanove i unutar ovih grupa. Banke sve više ulaze u sve novčarske poslove, posebno u one uslužne, u vezi s emisijom i trgovanjem vrijednosnim papirima, a nedepozitne ustanove preuzimaju i klasične bankovne poslove.

Financijski analitičar

Financijski analitičar (engl. financial analyst, njem. Finanzanalytiker) je financijski savjetnik koji na temelju konzistentnog proučavanja tržišta vrijednosnica i posebnih tehnika financijskih analiza daje podatke o stanju i kretanjima na tržištu, radi preporuke kod upravljanja investicijskim kapitalom. Analitičar proučava nekolicinu poduzeća, njihovo tehnološko stanje, stanje konkurencije na tržištu, daje mišljenje o budućim kretanjima vrijednosnica, te preporučuje kupnju ili prodaju vrijednosnica. Najčešće je usko specijaliziran za određene vrste vrijednosnih papira i radi za proviziju preko posredničkih kuća i velikih financijskih institucija (mirovinskih fondova, investicijskih fondova, osiguravajućih ustanova i sl.). Zbog dobre upućenosti u kretanja na financijskom tržištu i pravovremenih informacija analitičari mogu utjecati na cijene vrijednosnica.

Financijski inženjering

Financijski inženjering (engl. financial engineering services) obuhvaća usluge sastavljanja financijske konstrukcije posla (najčešće investicije) i eventualno kasnije i provedbe, pronalaženja mogućih izvora financiranja, izbor optimalnih izvora, pomoć u pripremi i sklapanju ugovora.

Kod velikih investicijskih poslova na međunarodnom tržištu financijski elementi, predstavljaju u ponudi važan faktor konkurentnosti ponuđača (vrsta i dužina kredita, kamatna stopa i mirovanje otplate), što daje važnost financijskim stručnjacima u izradi projekta. Većinu projekata ne financira sam naručilac (kupac), već u financiranju posla sudjeluje i ponuđač, izvođači radova, kao i različite privatne i javne, nacionalne i međunarodne financijske institucije. Upravo su stoga usluge financijskog inženjeringa neophodne za kvalitetnu pripremu ponude i izvedbu ugovorenog projekta. Te vrste usluga mogu nuditi financijski stručnjaci (pojedinci) ili specijalizirane marketinške institucije (pravne osobe) za financijski inženjering.

Financijski kredit

Financijski kredit (engl. financial credit, njem. Finanziellerkredit) je kredit odobren u novcu, a bez namjene uvjetovane od strane kreditora. Prema našem Zakonu o kreditnim odnosima s inozemstvom predstavlja kredit odobren zajmotražiocu u novcu, s tim da ugovorom o kreditu nije određena namjena korištenja sredstava.

Dugoročni i srednjoročni financijski krediti mogu se zaključivati, koristiti i otplaćivati radi održavanja likvidnosti u plaćanjima s inozemstvom i za razvoja. Iznimno se mogu zaključivati radi izvođenja investicijskih radova u inozemstvu, ulaganja u inozemstvu ili kreditiranja inozemstva te radi ulaganja stranih osoba u domaća poduzeća. U širem smislu i tzv. robni krediti zapravo su financijski krediti, ali s namjenom.

Financijski leasing

Kod financijskog leasinga predmet najma prelazi u potpuno vlasništvo korisnika sa zadnjom otplaćenom ratom leasinga. Za cijelo vrijeme najma vodi se u poslovnim knjigama korisnika kao investicija i iskazuje se u sklopu njegove bilance zaduženosti kao obveza. Vrijednost predmeta leasinga obračunava se u bruto iznosu sa PDV koji se plaća ili u jednakim obrocima tijekom najma ili kao jednokratni iznos po njegovu završetku.

Financijski posrednici

Na taj način financijski intermedijari provode denominacijsku transformaciju (npr. mnoštvo malih ušteda plasiraju u jedan veliki kredit), diverzificiraju rizik, transformiraju dospijeća, osiguravaju likvidnost, a uz to smanjuju i troškove financijskog tržišta. Najpoznatiji financijski posrednik je banka, a uz nju značajne su štedne depozitne ustanove, osiguravateljne kompanije, mirovinski fondovi, fondovi tržišta novca, investicijski fondovi zajedničkih ulaganja itd. Sve veći razmjeri izravnog financiranja izazvanog sveopćom sekuritizacijom doveli su do pojave disintermedijacije, čime se smanjuje uloga financijskih posrednika (direktno i indirektno financiranje, financijske institucije i disintermedijacija).

Financijski rizik

Financijski rizik (engl. financial risk, njem. Finanzrisiko) predstavlja rizik kod fiksnih troškova financiranja (rizik da se ostvarenim financijskim rezultatom neće pokriti kamate na dugove poduzeća) i/ili rizik koji proizlazi iz stupnja zaduženosti poduzeća (rizik da poduzeće neće biti u mogućnosti vratiti dug). Stupanj rizika se povećava usporedo sa stupnjem zaduženosti poduzeća.

Financijski supermarket

Financijski supermarket (engl. financial supermarket, njem. Finanzsupermarkt) je financijska ustanova orijentirana na pružanje potpune ili barem raznovrsne palete financijskih usluga svim tipovima komitenata.

Nastale su iz prirodne potrebe da se komitentima pruži što širi izbor usluga: od štednje i savjetovanja do kupoprodaje raznovrsnih vrijednosnih papira, prodaje osiguranja, odobravanja zajmova, poslovanja s hipotekama i sl.

Pojava je karakteristična za razvijena tržišta SAD, Velike Britanije, njemačke (štedionice) ili Italije (bankovni "borsini”), a takvoj ponudi teže sve financijske institucije. Ideja vodilja im je "Sve na jednom mjestu - sve pod jednim krovom”. Najpoznatiji "supermarketi” u SAD su American Express (aktiva 116 mlrd USD), Federal National Mortgage Association (103), Salomon (74) i Merrill Lynch (55).

Financijsko tržište

Financijsko tržište (engl. financial market, njem. Finanzmarkt) znači mjesta, osobe, instrumenti, tehnike i tokovi koji omogućavaju razmjenu novčanih viškova i manjkova, tj. novca, kapitala i deviza. Nerazvijena financijska tržišta svedena su na depozit, kredit i banke. Razvijena tržišta obiluju financijskim instrumentima, raznovrsnim financijskim institucijama, složenim financijskim tehnikama i brojnim financijskim tokovima. Obično se dijele na tržište novca i kratkoročnih vrijednosnih papira, tržište kapitala i devizno tržište.

U praksi postoji mnoštvo tržišta: dionica, obveznica, državnih vrijednosnih papira, kredita, opcijskih i futures tržišta, tržišta potraživanja po kreditnim karticama, leasinškim poslovima, izvoznim potraživanjima (tržište novca, tržište kapitala, primarno tržište, sekundarno tržište, burza, OTC tržište itd.).

Financijsko upravljanje

Financijsko upravljanje (engl. financial management, njem. Finanzverwaltung) je izraz kojim se označava integralni upravljački pristup djelatnosti upravljanja novčanim, odnosno financijskim sredstvima poduzeća. Podrazumijeva prikupljanje vlastitih i tuđih izvora sredstava, politiku naplate potraživanja, kontrolu novčanih tokova, kriterije raspodjele dobiti, odabir investicijskih mogućnosti itd.

Financiranje

Financiranje (engl. financing, njem. Finanzierung) je proces pribavljanja, korištenja i vraćanja financijskih (prvenstveno novčanih) sredstava njihovim izvorima. Obuhvaća tri međusobno povezana područja: tržište novca i kapitala, ulaganje i upravljanje financijama. Financiranje se sastoji od odnosa koji nastaju upravljanjem financijama, ulaganjem putem tržišta novca i kapitala. Ulaganje je proces koji se zasniva na potrebi financijskih sredstava i pretpostavlja postojanje potražnje (kao izraza potrebe) i ponude (kao izraza viška sredstava). Ulaganje se sastoji od kratkoročnog ili dugoročnog angažiranja sredstava, s interesom ili bez njega (u obliku kamate). Dakle, pomoću financiranja sredstva se pribavljaju, koriste i vraćaju.

Fiskalist

Fiskalist (engl. fiscalist, njem. Fiskalist) je ekonomist koji smatra da je za upravljanje privredom, značajnija fiskalna politika (tj. vođenje državnih financija pomoću oporezivanja, potrošnje i uzimanja zajmova) nego monetarna politika.

Fiskalna godina

Fiskalna godina (engl. fiscal year, tax year, njem. Steuerjahr) je obračunsko razdoblje za koje se planiraju i izvršavaju državni prihodi i rashodi. Obuhvaća 12 uzastopnih mjeseci, 52 uzastopna tjedna ili 365 uzastopnih dana.

Može se poklapati s kalendarskom godinom (kao što je to u nas), ali ne mora (u Velikoj Britaniji traje od 6. travnja jedne do 5. travnja sljedeće godine, a u SAD od 1. srpnja do 30. lipnja).

Fiskalna politika

Fiskalna politika (engl. fiscal policy, njem. Fiskalpolitik, Steuerpolitik) je skup svih mjera jedne države (vlade) kojima se utječe na zarade, imovinu i akumulaciju fizičkih i pravnih osoba s ciljem prikupljanja sredstava za financiranje društvene potrošnje. Također, korištenjem fiskalnih instrumenata (poreza, javnih rashoda, javnog duga) država utječe na ukupne gospodarske troškove: zarade, zaposlenost, privredni rast itd. Država mjerama fiskalne politike regulira ciklička kretanja u gospodarstvu.

Fiskalna terapija

Fiskalna terapija (engl. fiscal therapy, šp. fiscoterapia) je pojam što ga je skovao španjolski ekonomist Jesus Alfonso za korištenje oporezivanja kao lijeka za različite ekonomske boljke.

Fiskalni deficit

Fiskalni deficit (engl. fiscal deficit) je deficit cijeloga nefinancijskoga javnog sektora, tj. deficit države i javnih poduzeća. Obuhvaća i fiskalne aktivnosti središnje banke i drugih financijskih posrednika.

Fiskalni deficit mora se proširiti i kvazifiskalnim deficitom koji se javlja kada financijski posrednici, najčešće središnja banka, obavljaju neke fiskalne zadatke (kad središnja banka preuzima gubitke iz portfelja poslovnih banaka ili je neposredno uključena u davanje kredita pojedinim poduzećima ili granama po subvencioniranim kamatama).

Fiskalni neto efekt

Fiskalni neto efekt (engl. fiscal leverage) je neto učinak fiskalne politike. Fiskalna politika kao dio makroekonomske politike izaziva promjene u privredi. Da bi se utvrdilo kako je djelovanja fiskalna politika neophodno je odijeliti promjene u fiskalnim parametrima ili promijenjene odgovore na postojeće parametre koji utječu na razinu deficita.

Učinci promjene parametara mjere se u odnosu na ostvarene promjene u deficitu ili suficitu pri danoj razini dohotka. Za referentnu razinu dohotka uzima se ona koja odgovara punoj ili visokoj zaposlenosti.

Ukratko, promjene neto fiskalnog efekta mjere se promjenama viška ili manjka pune zaposlenosti.

Fiskalni sustav

Fiskalni sustav (engl. fiscal system, njem. Fiskalsystem, Finanzsystem) je sustav prikupljanja prihoda države (ili nižih društveno-političkih zajednica: županije, grada, općine) za pokrivanje javnih rashoda. To je skup načela institucija i propisa koji određuju, prikupljaju i upravljaju javnim prihodima i rashodima jedne države.

Fiskus

Fiskus (engl. state treasury, government revenue, njem. Fiskus, Staatsvermögen) je državna blagajna; sinonim za državnu imovinu.

U nekim slučajevima taj se izraz odnosi na državu u funkciji naplaćivanja poreza, carina i drugih prihoda. Fiskalno, ono što se odnosi na novčane interese države. Fiskalizam, državna djelatnost usmjerena samo na stjecanje prihoda za pokriće svojih rashoda.

Fixed Income Market ili tržište fiksnih prinosa

'Fixed Income Market' ili tržište fiksnih prinosa predstavlja tržište dužničkim vrijednosnica koje nose fiksni kamatni prinos. Tržište fiksnih prinosa uključuje poglavito trezorske, blagajničke i komercijalne zapise, mjenice, repo poslove te obveznice.

Fleksibilni proračun

Fleksibilni proračun (engl. flexible budget) je rezultat proračuna poslovnih aktivnosti poduzeća za određeno razdoblje. Zasniva se na spoznaji ponašanja elemenata uspjeha, odnosno troškova (rashoda) i prihoda koji se očekuju s obzirom na konkretno poduzete aktivnosti.

Izrađuje se za sve očekivane razine poslovne aktivnosti. Pruža dinamičku osnovu za usporedbe s obzirom na to da se automatski usklađuje s promjenom u opsegu poslovne aktivnosti. Fleksibilni proračun moguće je pripremiti i prije početka razdoblja za koji se odnosi (uobičajeno) i nakon završetka razdoblja za koji se odnosi (rijetko).

Fluktuacija

Fluktuacija (engl. fluctuation) je kolebanje i mijenjanje gospodarskih pojava, odnosa i procesa, odnosno gospodarske aktivnosti društva i njegovih članova. Razlikuje se fluktuacija nekog određenoga gospodarskog fenomena (cijena, radne snage, ponude, potražnje, zaposlenosti itd.) od fluktuacije ukupne društvene gospodarske aktivnosti.

Mnoge sezonske fluktuacije posve su normalan i neizbježan pratitelj gospodarske aktivnosti društva (dozrijevanje poljoprivrednih proizvoda, sezonska potražnja turističkih usluga).

Fond

Fond (engl. fund, njem. Fonds, Geldmittelbestand) prvenstveno označava osnovni i obrtni kapital (glavnicu). Fondovima se nerijetko nazivaju i javni vrijednosni papiri (SAD, V. Britanija), pa i neki zajmovi i krediti. U širem smislu fond predstavljaju posebno izdvojena novčana i materijalna sredstva koja služe određenoj namjeni. U užem smislu to su posebno izdvojena novčana i materijalna sredstva namijenjena unaprijed utvrđenoj svrsi.

Fondovi mogu biti međunarodni, državni, prirodni i dr. Od fondova, neovisno o vrsti i namjeni, treba spomenuti npr. amortizacijski fond, fond akumulacije, pa fond za obnovu i razvoj i posebno Međunarodni monetarni fond kao instituciju. Iako se pod pojmom fonda najčešće podrazumijevaju izdvojena novčana sredstva, nerijetko fondovska sredstva mogu biti i zalihe materijalne naravi.

Fond menadžer

Fond menadžer je financijski stručnjak, specijalist za upravljanje imovinom fondova zaposlen u društvu za upravljanje fondovima.

Fond za zaštitu ulagatelja

Fond osigurava sljedeće tražbine klijenata:

- novčane tražbine u kunama i u valutama država članica koje član fonda duguje klijentu ili koje pripadaju klijentu, a koje predmetni član fonda drži za predmetnog klijenta u vezi s investicijskim uslugama ugovorenim s istim,

- financijski instrumenti koji pripadaju klijentu člana fonda, a koje član fonda drži, administrira ili s njima upravlja za račun svog klijenta u vezi s investicijskim uslugama ugovorenim s klijentom.

Tražbine klijenta osigurane su do vrijednosti od najviše 150.000 kn po klijentu člana fonda.

Članovi su fonda društva s registriranim sjedištem u RH, i to investicijska društva koja su ovlaštena držati novčana sredstva i/ili financijske instrumente klijenata, kreditne institucije ovlaštene pružati investicijske usluge i obavljati investicijske aktivnosti, kao i podružnice investicijskih društava, kreditnih institucija i društava za upravljanje otvorenim investicijskim fondovima s javnom ponudom iz država članica.

Sredstva fonda sastoje se od doprinosa članova fonda, sredstava naplaćenih u stečajnim postupcima nad članom fonda, realiziranih prihoda od ulaganja slobodnih sredstava fonda i ostalih naplaćenih prihoda. Novčana sredstva fonda uplaćuju se i vode u kunama na posebnom računu fonda otvorenom kod Hrvatske narodne banke.

Član uplaćuje dva doprinosa u Fond:

- inicijalni u iznosu od 35.000,00 kn

- redoviti doprinos.

Sredstva uplaćena na ime tih doprinosa nisu povratna.

Forfaitni ugovor

U mjeničnom forfaitnom poslu koristi se vlastita mjenica, jer se prema mjeničnom pravu kod vlastite mjenice mogu isključiti regresnopravne odgovornosti forfaitista (trasanta).

Naime, kod trasirane mjenice trasant se može osloboditi odgovornosti za akcept, ali svaka odredba kojom bi se oslobađao odgovornosti za isplatu smatra se kao da nije ni napisana. To znači da klauzula o isključenju odgovornosti forfaitista (trasanta) kad bi se radilo o trasiranoj mjenici - ne bi ga oslobađala odgovornosti za isplatu, i ne bi se postigla svrha forfaitnog ugovora.

Forfeting

Forfeting (engl. forfaiting, njem. Forfaitierung) označava:

1.    kupovinu potraživanja izvoznika prema inozemstvu bez prava regresa prema prodavaocu u slučaju nemogućnosti naplate o dospijeću;
2.    instrument financiranja međunarodne trgovine bezregresnom prodajom potraživanja uz odgovarajuće instrumente osiguranja;

3.    diskontiranje kupnje, uz naplatu određene premije (diskonta), određenog potraživanja bez prava na regres protiv vjerovnika.

Instrumenti forfetiranja su akceptirane i avalirane mjenice što su ih izdali kreditno sposobni kupci uz klauzulu "bez prava regresa”. U procesu forfetiranja rokovi dospijeća potraživanja su veći od 90-180 dana uobičajenih u poslovima faktoringa, i odnose se na rokove od 6 mjeseci do 5 godina.

Forinta

Forinta (forint, HUF) je novčana jedinica Mađarske, dijeli se na 100 filira.

Franak

Franak (fr. franc) je novčana jedinica Francuske (FRF) i brojnih zemalja: Andora (FRF), Belgija (BEF), Benin (CFA franak, XOF), Furkina Faso (XOF), Burundi (BIF), Čad (CFA franak, XAP), Džibuti (DJF), Ekvatorska Gvineja (XAF), Gabon (XAF), Gvineja (GNF), Kamerun (XAF), Komori (KMF), Kongo (XAF), Lihtenštajn (švicarski franak, CHF), Luksemburg (LUF), Madagaskar (MGF), Mali (XOF), Monako (FRF), Niger (XOF), Obala Bjelokosti (XOF), Ruanda (RWF), Senegal (XOF), Srednjoafrička Republika (XAP), Švicarska (CHF) i Togo (XOF).

Od 1795. uveden u Francuskoj kao novčana jedinica. Od 1865. francuski franak postaje međunarodna valuta (Latinska monetarna unija), ali poslije I. svjetskog rata gubi to značenje na račun švicarskog franka. Franak se dijeli na 100 santima.

Frankfurtska burza vrijednosnih papira

Bankovni brokeri su isključivi posrednici na burzi, te tečajnog posrednika (njem. Kursmakler) samo obavještavaju o obavljenim poslovima.

Tečajni broker posreduje između banaka, te izračunava i ističe službene tečajeve vrijednosnica. Tečajni broker, u izuzetno rijetkim slučajevima, smije poslovati za svoj račun i u svoje ime. Slobodni posrednik (njem. Freimakler) nije uključen ni u izračunavanje i isticanje službenih tečajeva, ni u izvršavanje naloga javnosti, ulagača na službenom tržištu. On posreduje u transakcijama između banaka, na slobodnom tržištu i u izračunavanju i isticanju cijena na istom tržištu.

Frankfurtska burza nema tip posrednika kao što je market-maker, budući da službeni tečaj utvrđuje tečajni broker, i to vaganjem primljenih ponuda za kupnju i ponudu za prodaju, te izračunavanjem razine ili razina cijena na kojima se najveća količina ponuda može izvršiti.

Franšizing

U pojedinim slučajevima korisnik franšize prilagođava tradicionalno poslovanje novim uvjetima, odnosno ulazi u sasvim novo područje poslovanja u pokušaju da osigura posao i rentabilnost investicije. Korisnici franšize, iako u većini slučajeva mala i srednja poduzeća s nevelikim financijskim sredstvima, osiguravaju znanje o lokalnom tržištu, dio kapitala i osoblje.

Davalac franšize je vlasnik marke, proizvođač novog ili atraktivnog proizvoda i/ili usluge, pojedinih razvijenih i/ili originalnih tehnika marketinga, koje ustupa korisniku franšize radi poslovanja pod zajedničkim imenom i u skladu s uvjetima rada jednakim za sva poduzeća unutar iste organizacije. Davaoci franšize su uglavnom velika međunarodna poduzeća, a posjedovanje spomenutih kategorija (proizvoda, odnosno usluga i upravljačkih vještina) omogućava im da primjenom sistema franšize ostvare međunarodnu ekspanziju, povećaju profit i postanu poznata međunarodna poduzeća u relativno kratkom roku i uz mala ulaganja. Sistem franšize najviše se primjenjuje u proizvodnji i distribuciji bezalkoholnih pića, brze hrane, u hotelijerstvu, različitim posredničkim uslugama, iznajmljivanju automobila, proizvodnji cigareta. Evo nekih poznatih svjetskih franšiza: Coca Cola, McDonald's, Intercontinental, Manpower, Hertz, Marlboro i dr.

Za korištenje sistema franšize plaća se naknada, a njezin se iznos najčešće određuje u postotnom dijelu od ostvarenog prometa ili zarade korisnika franšize i obično je u intervalu od 2% do 5%. U nekim sistemima franšize postoji obveza plaćanja pristupnine pri ulasku u sistem. Pristupnina se plaća jednokratno i odmah pri potpisivanju ugovora. Davaoci franšize mogu primjenjivati standardiziranu ili diferenciranu strategiju u odnosu na proizvod, cijenu i promociju. Većinu davalaca slijedi standardizirani pristup (bezalkoholna pića, hotelijerstvo), a diferencirani pristup najčešće upotrebljavaju proizvođači brze hrane, naročito primjenjujući adaptaciju na području proizvoda.

Franšiziranje

Franšiziranje (engl. franchising, njem. Franchising) je oblik podugovaranja kod kojeg poduzeće daje ovlast drugom poduzeću da koristi njegovo ime i prodaje njegovu robu ili uslugu, što može uključivati pojedine ili sve poslovne funkcije.

Front office

Front office je engleski izraz koji označava brokere/dilere i pomoćno osoblje izravno uključeno u stvaranje poslovanja i ostvarivanja profita za svoju tvrtku.

FTSE 100

FTSE 100 je službeni dionički index Londonske burze. Sastavnice indexa su 100 najvećih kompanija čijim se dionicama truguje.

Fundamentalna analiza

Temeljna raščlamba razmatra povijesne izvještaje o imovini, zaradama, prodajama, proizvodima, menedžmentu, tržištima i pokušava predvidjeti buduća kretanja ovih pokazatelja. Najraširenija metoda procjene kretanja cijena vrijednosnica tehnička analiza.

Fundirani dug

Fundirani dug (engl. funded debt, consolidated debt, unified debt, njem. fundierte Schuld, konsolidierte Schuld, unifizierte Schuld, fr. dette consolidée, dette unifiée) je vječni zajam; odnosi se na britanski državni dug nakupljen nizom državnih zajmova konsolidiranih 1787. godine.

U jednom su trenutku konsolidirani svi izvori prihoda, a konsolidirana sredstva izražena su u vrijednosnim papirima koji nose kamate. Ti vrijednosni papiri - konzole - ne predstavljaju pravi zajam, jer država nikad neće otplatiti glavnicu.

Kupac konzola zapravo kupuje pravo na vječne kamate. Konzolama se i danas trguje na burzi, a cijena im ovisi o očekivanoj kamati.

Fundiranje

Fundiranje (engl. funding, njem. Fundieren, Konsolidieren) je proces konverzije kratkoročnih u dugoročne obveze.

Najčešće se obavlja emitiranjem dugoročnih dugova na temelju čega se podmiruju kratkoročne obveze. Na taj način fundiranje predstavlja proces konsolidacije nepovoljnih odnosa između rokovne neusklađenosti dijelova aktive s dijelovima pasive.

U širem smislu, fundiranje označava proces povećanja (dugoročnih) dugova poduzeća, dakle, proces financiranja dugovima.

Fungibilnost

Fungibilnost (engl. fungibility, njem. Fungibilität) ili zamjenjivost je svojstvo vrijednosnih papira, deviza ili robe da se njihovi pojedini komadi ili količine mogu međusobno zamjenjivati, jer imaju istu namjenu i vrijednost.

Funkcije osiguranja

Funkcije osiguranja

1.    Osnovnu funkciju zaštite čine:
a)    neposredna zaštita, u koju spadaju preventivne mjere, tj. mjere sprečavanja, te represivne mjere, tj. mjere suzbijanja već nastale štete i

b)    posredna zaštita, koja se ostvaruje naknadom štete. Izvršavajući ovu svoju funkciju osiguranje pridonosi zaštiti i sigurnosti odvijanja gospodarskih i drugih djelatnosti.

2. Važna je i financijsko-akumulacijska funkcija osiguranja, koja se očituje u obliku različitih ulaganja prikupljenog novca u pojedine gospodarske grane, čime se unapređuje opći gospodarski razvitak neke zemlje.

3. Treća funkcija osiguranja, njegova društvena funkcija, jest ekonomska zaštita čovjeka i njegove imovine koja može biti oštećena ili uništena djelovanjem različitih opasnosti (rizika).

Dajući naknadu u slučaju smrti, invaliditeta, gubitka imovine i sl., osiguranje na sebe preuzima društvenu funkciju države. Osnovno načelo instituta osiguranja jest princip uzajamnosti i solidarnosti, prema kojem velik broj osiguranika, plaćajući premiju osiguranja, omogućuje osiguravatelju da unaprijed akumulira novac za isplatu budućih šteta. Na taj se način postiže atomiziranje i izravnanje rizika njegovim raspršivanjem.

Danas je raspršivanje, s obzirom na velike materijalne vrijednosti, prisutno i kod osiguravatelja u obliku:

1. suosiguranja, tj. udruživanja dvaju ili više osiguravatelja u pokriću nekog rizika ili
2. reosiguranja, tj. osiguranja samih osiguravatelja kod financijski jačih, odnosno velikih inozemnih reosiguravatelja za iznose iznad tzv. samopridržaja, tj. vlastite financijske mogućnosti pokrića nekog rizika.

Funta

Funta (engl. pound, njem. Pfund) je novčana jedinica Velike Britanije (GBP), Cipra (CYP), Egipta (EGP), Irske (IEP), Libanona (LBP), Sudana i Sirije (SYP), Britanska funta (pound sterling, funta sterlinga) je od najstarijih vremena engleska, odnosno britanska novčana jedinica.

Vodeća je valuta do kraja I. svjetskog rata, kad je postupno počinje istiskivati američki dolar, koji ju je posve zamijenio kao vodeća valuta nakon II. svjetskog rata. Dijeli se na 100 penija.

Futures

Futures (engl. futures contracts, njem. Finanztermingeschäft) ili ročnica, oblik kupoprodajnih ugovora, isporukom terminski pozicioniranih na buduće vrijeme. Cijena i uvjeti se unaprijed definiraju, a isporuka je odgođena. Futures ugovori su nastali na području tržišta poljoprivrednih proizvoda (zbog sezonskog karaktera proizvodnje), zatim na tržištu metala, a danas su se znatno proširili na tržištu kapitala i vrijednosnih papira. Na burzama se često sklapaju futures ugovori, odnosno ugovaraju terminski poslovi.

Možemo ih podijeliti na realne i špekulativne poslove. Realni su oni kad se roba s kasnijom isporukom kupi radi njezine stvarne upotrebe, a špekulativni oni kad se roba kupuje s ciljem da se dalje preprodaje kako bi se na tom poslu zaradilo.

FX Swap ili Forward

FX SWAP ili "Forward” predstavlja istovremenu "razmjenu” dvije devizne valute jedne za drugu na dva različita datuma. FX Swap je uobičajen između banaka i njihovih klijenata velikih tvrtki koje imaju svoju vlastitu riznicu, no još češće se izvode među različitim financijskim institucijama - među bankama, osiguravateljima te investicijskim i mirovinskim fondovima. Obično se koristi zbog ostvarivanja prinosa na tečajnim razlikama, upravljanje valutnim rizicima i rizicima izloženosti prema pojedinim klijentima ili partnerima te premoštavanja problema nelikvidnosti u određenoj valuti. FX Swap aranžman se može izvršiti samo ukoliko zainteresirane strane imaju potpisan ugovor o limitu za trgovanje derivatima.

Galopirajuća inflacija

Galopirajuća inflacija (engl. galloping inflation, njem. galoppierende Inflation) je naglo ubrzanje rasta cijena; obično uvod u hiperinflaciju.

Na osnovi iskustva, ocjenjuje se da kad inflacija jednom prijeđe prag od oko 50 posto godišnje, više nije moguće održati tu razinu inflacije stabilnom.

Naime, kod tako visoke inflacije potražnja za novcem se drastično smanjuje, te država gubi mogućnost da kreiranjem novca financira svoje rashode. Zbog toga nakon relativno kraćeg vremena dolazi do sloma monetarnog sustava, koji u pravilu završava monetarnom reformom, tj. uvođenjem nove valute.

Garancija učinka

Garancija učinka (engl. performance guarantee, njem. Erfüllungsgarantie), pojam koji se najčešće rabi za ugovornu garanciju kojom prodavalac stroja ili opreme koja treba postići određeni kvalitativni i/ili kvantitativni učinak, odnosno davalac licencije čiji predmet treba postići sličan učinak, izrijekom garantira kupcu, odnosno primatelju licencije postizanje ugovorenog učinka.

Npr. prodavalac stroja za proizvodnju papirnatih vrećica garantira kupcu da prodani stroj može proizvoditi najmanje točno određen broj papirnatih vrećica tijekom neprekinutih osam sati rada, i to radeći svakog dana, uz unaprijed predviđenu najvišu dopustivu potrošnju struje, ljepila, sirovine, najveću dopustivu količinu škarta i slično. Iako bi se odgovornost za funkcionalna svojstva mogla podvesti pod opća pravila o odgovornosti za materijalne nedostatke, te ta pravila primijeniti i na funkcionalne nedostatke, ugovaranje točnih obilježja prodane stvari ili predmeta licencije uz točno određivanje posljedica nepostojanja tih obilježja povećava sigurnost obje ugovorne strane u slučaju nepostojanja ugovorenih obilježja.

Jedan mogući način ugovornog određivanja posljedica nemogućnosti stroja da postigne ugovoreni kvantitativni učinak sastoji se u naznačivanju smanjivanja cijene stroja razmjerno njegovoj nemogućnosti postizanja ugovorenog kvantitativnog učinka. Npr. ako umjesto ugovorenih 100 kom. proizvedenih papirnatih vrećica u jedan sat rada stroj postigne 90 kom. na sat, cijena se smanjuje za 10%, ako umjesto ugovorenih 100 kom. stroj postigne 80 kom., cijena se smanjuje za 20% i tako dalje. > performance guarantee.

Garancija za dobro izvršenje posla

Garancija za dobro izvršenje posla (engl. performance guarantee, njem. Erfüllungsgarantie), izraz kojim se u pravilu označuje bankarska garancija izdana u svrhu osiguranja naplate tražbina koje naručitelj investicijske ili druge opreme ili radova veće vrijednosti može imati prema prodavaocu, odnosno izvođaču tih radova s naslova garancije za ispravno funkcioniranje prodane opreme, odnosno odgovornosti za skrivene nedostatke izvedenih radova.

Ugovorom, koji je povod izdavanju garancije, u pravilu se predviđa određeni garantni rok, bilo za jedan, drugi ili oba spomenuta slučaja. Uz to se naznačuje procijenjena vrijednost mogućih nedostataka i određuje obveza prodavaoca, odnosno izvođača da u korist kupca, odnosno naručitelja pribavi bankarsku garanciju na svotu koja se najčešće određuje u postotku od ukupne vrijednosti ugovorenih radova, odnosno opreme (npr. 5%).

Takva garancija u pravilu se izdaje prije primopredaje, odnosno konačnog obračuna izvedenih radova, odnosno plaćanja cjelokupne svote isporučene opreme. Obveza prodavaoca, odnosno izvođača da pribavi takvu garanciju češće se ugovara u slučaju međunarodnih nego domaćih poslova.

Također češće se u takvom slučaju ugovara pribavljanje samostalne bankarske garancije nego akcesorne bankarske garancije. Nacionalna zakonodavstva u pravilu ne uređuju ovu vrstu garancije, a običaje koji je se tiču Međunarodna trgovačka komora je kodificirala i objavila 1978. zajedno i jedinstveno s pravilima o ponudbenim garancijama i garancijama za povrat avansa u zbirci UR za ugovorne garancije (Publikacija MTK br. 325). > performance guarantee.

Garancija za ispravno funkcioniranje stvari

Garancija za ispravno funkcioniranje stvari (engl. warranty, njem. Gewährleistung, Garantie), garancija kojom proizvođač jamči ispravno funkcioniranje stvari u određenom vremenu računajući od njezine predaje kupcu. Odgovornost za ispravno funkcioniranje stvari nastaje kad je prodavalac predao kupcu garantni list, a odnosi se samo na tzv. tehničku robu pod kojom se razumijevaju strojevi, motori u različitim aparatima i druge slične stvari.

Odgovornost se sastoji u tome da se kupac, u slučaju da stvar ne funkcionira ispravno, može obratiti bilo proizvođaču bilo prodavaocu sa zahtjevom da mu stvar popravi u razumnom roku ili, ako to ne učini, da mu da drugu stvar, koja funkcionira ispravno. To se pravo može ostvarivati u garantnom roku, bez obzira na to kad se nedostatak u funkcioniranju pojavio. Kupac ima pravo i na naknadu štete koju je pretrpio zbog toga što je bio lišen uporabe stvari dok je ona bila na popravku, odnosno do njezine zamjene.

Garancijski se rok produljuje onoliko koliko je trajao (manji) popravak stvari, a u slučaju zamjene stvari i većeg (bitnog) popravka, garancijski rok teče iznova počev od zamjene, odnosno vraćanja stvari s popravka. Ako prodavalac u razumnom roku ne popravi ili ne zamijeni stvar, kupac može raskinuti ugovor ili sniziti cijenu i tražiti naknadu štete. Prava kupca prema prodavaču po osnovi garancijskog lista gase se nakon isteka jedne godine računajući od dana kada je tražio od njega popravak ili zamjenu stvari.

Garancija za povrat avansa

U stvarnosti će se garancija za povrat avansa najčešće pojaviti uz ugovore o izvođenju investicijskih radova (gdje naručitelj u pravilu dio ugovorene cijene plaća unaprijed), uz ugovore o prodaji opreme s obročnim otplatama cijene (gdje se često ugovara obveza kupca da dio cijene plati unaprijed) i uz ugovore o prodaji robe u kojima je ugovoreno plaćanje unaprijed. I za ove garancije vrijedi sve što je općenito rečeno o bankarskim garancijama.

Garancijska provizija

Garancijska provizija (engl. guarantee commission, njem. Garantieprovision) je naknada banke koju ona naplaćuje pri preuzimanju garancije za račun svog komitenta na osnovi utvrđene bankovne tarife, a njena visina zavisi od visine garancijskog iznosa i roka na koji se garancija izdaje.

Za garancije gdje je rizik banke relativno niži, i visina provizije je niža.

Garancijski fond

Sredstva za potrebe fonda namiruju se uplatama osiguravatelja iz premije osiguranja, a poznata su i rješenja po kojima se kazne što ih plaćaju osiguravatelji ili pak vozači također uplaćuju u fond. Obveze fonda su obično ograničene.

Ograničenja se odnose na obujam štete (npr. plaćaju se samo štete nastale zbog smrti ili ozljede osobe) ili na visinu (gornja granica nisko postavljena, obvezna franšiza oštećenog) ili na postupak obeštećenja (obveza fonda postoji samo ako je slučaj prijavljen nadležnim policijskim ili drugim tijelima). Osnivanje garantnog fonda propisano je i II. smjernicom Ministarskog vijeća Europske zajednice od 29. prosinca 1983. g. (n. 84/5/CEE).

Garancijsko osiguranje

Garancijsko osiguranje (engl. guarantee insurance, njem. Garantieversicherung) je takvo kreditno osiguranje koje zaključuje sam dužnik u korist svog vjerovnika kao osiguranika. Zaključuje se kada je dužnik na to obvezan prema svome vjerovniku na temelju ugovora o dobivanju kredita.

Osiguravatelj je dužan da u slučaju nastanka rizika plati odštetu vjerovniku, a kasnije ima pravo regresa prema dužniku. Osiguranje se zaključuje u korist treće osobe. Dužnik je dužan osiguravatelju platiti premiju osiguranja, a ovaj je dužan da mu preda policu osiguranja. U nekim zemljama ovim osiguranjem bave se i banke budući da je slično bankovnim garancijama.

Garantne rezerve

Garantne rezerve (engl. guarantee fund, njem. Garantiefonds, fr. fonds de garantie) su fondovi i sredstva koja omogućavaju osiguravatelju izvršavanje sadašnjih i budućih obveza.

Visina garantnih rezervi u pravilu je propisana zakonima pojedinih zemalja i razlikuje se po vrstama osiguranja kojima se bavi osiguravatelj. Garantne rezerve uključuju vlastiti kapital osiguravatelja, a mogu i druge pozicije sredstava i fondova osiguravatelja.

Gilt-edged vrijednosnice

U Velikoj Britaniji termin označava vrijednosnice države, vrijednosnice koje garantira država, tzv. "dionice nacionalizacije”, vrijednosnice lokalnih vlasti, javnih tijela ili vlada zemalja Commonweltha - ili, ukratko, državnih vrijednosnica Ujedinjenog Kraljevstva koje imaju navedene karakteristike. Iako vrijedi i za dionice, izraz se ipak više odnosi na obveznice i druge dužničke vrijednosnice, dok se visokokvalitetne vrijednosnice općenito nazivaju blue chip.

Glavni dužnik

Glavni dužnik (engl. head debtor, njem. Hauptschuldner) je osoba koja preuzima izvorno obvezu prema vjerovniku (dužnik). Njemu se mogu pridružiti druge osobe na različite načine (jamstvo), ali obveze ostalih dužnika ovise o ispunjenju obveze glavnog dužnika. Ako netko u odnosu na vjerovnika preuzme samostalnu obvezu, npr. kao kod bankovne garancije, mijenja se i položaj "glavnog” dužnika (garancija).

Glavnica

Glavnica (engl. capital, njem. Kapital).

1.    neto svota imovine koja pripada trgovcu odbivši dugove;
2.    u užem smislu svota novca koji je na početku investiran u posao ali i raspoloživa svota koja se ostvari kasnijim poslovanjem;
3.    razlikuje se od temeljnog kapitala.

Globalizacija

Globalizacija se kao megatrend pojavila 90-ih godina. U turističkoj ponudi očituje se u pojavi dominirajućih globalnih zrakoplovnih kompanija, hotelskih lanaca, turoperatora, u globalnim distribucijskim sustavima. Na potražnoj strani važni su čimbenici globalizacije rastući dohodak i blagostanje društva, obrazovanje, nove motivacije i promjene životnog stila.

Globalizacija u području bankarstva

Domet globalizacije u bankarskom poslovanju tehnički je određen vremenskim zonama u pojedinim dijelovima svijeta, institucionalnim uvjetima u kojima djeluje bankarski sustav jedne zemlje, stupnjem centralizacije bankarskog sustava, razvijenosti off shore centara i drugim faktorima.

Godina nastanka štete

Godina nastanka štete (engl. year of accident, njem. Schadenanfalljahr); u analizama šteta jedan od kriterija grupiranja šteta. Štete se grupiraju po godini u kojoj su nastale, a moguće je grupiranje i po tromjesečjima i mjesecima.

Prednost je ovog kriterija da su sve štete iz istog razdoblja izloženosti riziku, iako mogu biti vezane uz police izdane po različitim premijskim stopama i različitim uvjetima osiguranja. Projekcije temeljene na ovom kriteriju uključuju automatski i rezervu za nastale a neprijavljene štete i ponovno aktivirane štete.

Godina police

Godina police (engl. year of policy, njem. Vertragsjahr); u analizama šteta jedan od kriterija njihova grupiranja. Štete se grupiraju po godini u kojoj je započelo pokriće ili je izdana polica po kojoj se prijavljuje šteta neovisno o godini nastanka štete.

Prednost ovog kriterija je da slijedi logiku računovodstvenog praćenja premije, ali se štete iz dviju različitih godina nalaze u istoj grupi. Potrebno je dulje vrijeme da se grupe šteta po godinama formiraju i šire je razdoblje izloženosti za jednu grupu. Projekcije temeljene na ovom kriteriju uključuju automatski i rezervu za nastale, a neprijavljene štete i ponovno aktivirane štete.

Godina prijave štete

Godina prijave štete (engl. year of reporting, njem. Schadenanmeldungsjahr); u analizama šteta jedan od kriterija njihova grupiranja. Štete se grupiraju po godini u kojoj je šteta prijavljena osiguravatelju neovisno o godini nastanka štete.

Prednost je da nema naknadnog dodavanja šteta u prije formirane grupe, ali ne uključuje procjene za rezervu za nastale a neprijavljene štete i ponovno aktivirane štete i grupira štete iz različitih razdoblja izloženosti riziku.

Godišnja premija

Godišnja premija (engl. annual premium, njem. Jahresprämie)

1. u neživotnim osiguranjima premija utvrđena za trajanje osiguranja od godinu dana, bez obzira na stvarno trajanje rizika.

Kod tzv. kratkotrajnih rizika (primjerice pojedinačno osiguranje robe u prijevozu ili pojedinačno osiguranje priredaba) za njih utvrđena premija nije godišnja premija, ali ne zbog toga što rizik traje samo određeno vrijeme, već zbog toga što i osiguranje traje samo određeno vrijeme. Upravo suprotno je ako se osiguravaju sve pošiljke robe u prijevozu, odnosno sve priredbe u jednoj godini. Ovakva premija je godišnja premija, premda evidentno rizik ne traje godinu dana, jer će unutar te godine biti “rupa u riziku”; tj. razdoblja kad se neće ništa prenositi ili se neće održavati priredbe.

Također se godišnjom premijom smatra i premija koja je utvrđena za rizike koji teoretski mogu nastupiti bilo kada, ali je vjerojatnost da se to dogodi izvan određenog razdoblja zanemariva, odnosno eventualno nastala šteta (izvan tog razdoblja) bit će zanemariva (primjerice osiguranje usjeva od tuđe ili odgovornost osoba zaduženih za uklanjanje snijega s ceste).

U osiguranju usjeva godišnjom premijom smatra se premija za jednu sezonu, dakle čak ako je i trajanje osiguranja krađe od jedne godine. Kod rizika koji su neprekidno prisutni (primjerice građevinski objekti od požarnih opasnosti) u pravilu se - gotovo bez izuzetaka - utvrđuju (izračunavaju) godišnje premije. Premija za osiguranje s trajanjem kraćim ili dužim od jedne godine utvrđuje se u postotku od premije za jednu godinu;

2. u osiguranju života premija koja se plaća godišnje unaprijed za cijelo vrijeme trajanja osiguranja, a sadašnja vrijednost tih premija jednaka je jednokratnoj premiji. U slučaju mjesečnih (kvartalnih) premija, zbroj ovih premija nikad nije jednak godišnjoj premiji, pod uvjetom da svota osiguranja ostaje nepromijenjena. Obrnuto, ako odredimo da mjesečna uplata premije bude jednaka jednoj godišnjoj premiji, osigurana svota za mjesečno plaćanje premije bit će manja nego za godišnje plaćanje premije.

Godišnji izvještaj

Godišnji izvještaj (engl. annual report, njem. Geschäftsbericht) je izvještaj koji vlasnicima prezentira uprava banke ili poduzeća. U tom izvještaju opisuju se poslovanje u protekloj godini i daju planovi daljnjeg razvoja. Godišnji izvještaj se prezentira i prihvaća na godišnjoj skupštini osnivača.

Godišnji izvještaj sastavlja uprava banke, kontrolira ga nadzorni odbor, a skupštini predlaže upravni odbor. Godišnji izvještaj obično se sastoji od izvještaja direktora, završnog računa, mišljenja revizora, izvještaja upravnog i nadzornog odbora.

Banke često godišnji izvještaj otisnu u luksuznom tisku i prezentiraju poslovnim partnerima kao propagandni materijal.

Going concern vrijednost

Going concern vrijednost (engl. going-concern value) je varijanta ekonomske vrijednosti koja predstavlja koncept vrednovanja tvrtke i njezinih instrumenata financiranja za profitabilna poduzeća s pretpostavljenim vremenski neograničenim (infinitnim) kontinuitetom poslovanja.

Utvrđuje se na temelju očekivanih budućih efekata tvrtke kao što su profiti, novčani tokovi, dividende i sl. Oportunost očekivanih budućih efekata tvrtke prosuđuje se na osnovi oportunitetnih troškova investiranja novca kojima je određena i cijena novca na tržištu - kamatna stopa, odnosno stopa tržišne kapitalizacije - primjerena stupnju rizika ulaganja.

Goodwill

Ako je goodwill uključen u cijenu poduzeća, novi nositelj poduzeća može koristiti tvrtku poduzeća i ograničiti ranijeg nositelja poduzeća, odnosno članove u obraćanju ranijim klijentima i uporabi tvrtke.

Goodwill se štiti suglasnošću i obvezom prodavaoca poduzeća da neće osnivati poduzeća iste djelatnosti za određeno razdoblje u konkurenciji s poduzećem koje je prodao. Usporediv pravni institut europskog prava s goodwillom je institut francuskog prava: fond de commerce. Radi se također o pravnom pojmu vezanom za prodaju poduzeća koji uvećava njegovu vrijednost, povezuje se s trgovačkom klijentelom, kupcima, potrošačima, ostvarenom dobiti u posljednje tri godine, ali i tvrtkom, žigom, autorskim i patentnim pravima.

Gospodarska dobrobit

Gospodarska dobrobit (engl. economic welfare, njem. ökonomische(r) Wohlstand) je dio ljudske dobrobiti koja se očituje potrošnjom dobara i usluga, a definira se izrazima dobrobiti pojedinca ili skupina (grupa).

Gospodarski kriminal

Gospodarski kriminal je uobičajeni pojam za ukupnost prijavljenih i prema pravomoćnim presudama počinjenih kriminalnih djela u gospodarskom poslovanju na određenom prostoru u određeno vrijeme, ponekad i za samo jedno kriminalno djelo s tim značajkama.

Gospodarski rast

Gospodarski rast (engl. economic growth, njem. Wirtschaftswachstum) je povećanje razine nacionalnog proizvoda. Mjerenje stvarne razine nacionalnog proizvoda vrlo je osjetljiv postupak, što ovisi o strukturi nacionalnog gospodarstva, ali i o načinu statističkog evidentiranja.

Gospodarski razvoj

Gospodarski razvoj (engl. economic development, njem. Wirtschaftsentwicklung) je proces unapređivanja životnog standarda i dobrobiti stanovništva jedne zemlje povećanjem dohotka po stanovniku. To se postiže povećanjem stupnja industrijalizacije u zemlji, kao i unapređivanjem ostalih sektora gospodarstva.

Kapital i tehnologija temeljni su faktori gospodarskog razvoja. U osnovici vezan je uz ekonomsku strukturu, ekonomski sustav i ekonomsku politiku.

Gotov novac, gotovina

Gotov novac, gotovina (engl. cash, njem. Bargeld) je novac u obliku u kojem se može momentalno upotrijebiti. Sastoji se od novčanica i metalnog novca. Gotov novac u optjecaju čini dio novčane mase (monetarne mase). Danas se najveći dio plaćanja u robnom prometu obavlja bez gotovine, a putem drugih oblika plaćanja. U širem smislu pojam cash obuhvaća i depozite na tekućim računima u bankama kao i kratkoročno plasirana likvidna novčana sredstva poduzeća.

Grace period

Grace period (njem. Gnadefrist), razdoblje početnog roka kredita u kojem dužnik nije obvezan započeti s vraćanjem. Grace period je vrijeme "milosrđa” vjerovnika prema dužniku, odobren u pravilu da bi dužnik ostvario pretpostavke urednog vraćanja kredita (izgradio tvornicu, započeo posao, ostvario stabilne prihode i sl.). Ugovara se kad su posrijedi veći iznosi, obično dugoročni krediti, ali sve češće i kod većine zajmova.

Odgoda početka otplate ugovara se na nekoliko godina, a ova se pogodnost donekle kompenzira višom kamatnom stopom na kredit i provizijama. Kod nas se u praksi ponekad rabi termin "moratorij”, iako on označava prekid vraćanja zajma na određeno vrijeme, kako bi se dužniku pružio predah za rješavanje poteškoća s otplatom. Kamate može teći, a može se i odgoditi njezino plaćanje.

Granični planski troškovi

Granični planski troškovi omogućuju predviđanje potrebnih troškova za određene stupnjeve korištenja kapaciteta te se često označavaju kao fleksibilni planski troškovi. Prednost im je i u tome što omogućuju korektnu kontrolu troškova. Prema rezultatima empirijskih istraživanja 62% poduzeća koja su uvela doprinos pokriću stvarnih troškova proširila su svoj koncept za planske troškove. Uočena je zavisnost primjene obračuna planskih graničnih troškova i veličine poduzeća odnosno djelatnosti: primjena tog načina obračuna češća je kod većih i kod industrijskih poduzeća. Nedostacima obračuna graničnih planskih troškova smatra se njihova primjenjivost isključivo za proizvodne djelatnosti, oni pretpostavljaju opsežno planiranje i obuhvat podataka, u potpuno automatiziranim proizvodnim segmentima gube na važnosti odstupanja u potrošnji materijala itd.

Granični troškovi

Granični troškovi (engl. marginal costs, njem. Grenzkosten) predstavljaju povećanje ukupnih troškova do kojeg dolazi zbog promjene veličine outputa (količine proizvoda) za jednu jedinicu. Uzmemo li pritom da fiksni troškovi ne variraju s veličinom outputa, granični će se troškovi u cijelosti odnositi samo na varijabilne troškove. Granični troškovi uključuju tako općenito direktne troškove materijala, direktne troškove rada i opće troškove varijabilnog karaktera.

Gruba (krajnja) nepozornost

Gruba (krajnja) nepozornost (engl. gross negligence, njem. grobe Fahrlässigkeit) je stupanj nepozornosti kojim označavamo postupanje onog štetnika koji u svom ponašanju ne uporabi ni onu pozornost koju bi uporabio svaki prosječan čovjek. Tako bi s krajnjom nepozornošću postupio npr. vozač koji automobil ostavi nezakočen na nizbrdici, pa se automobil pokrene i ošteti drugo vozilo. Krajnja je nepozornost toliko težak stupanj krivnje, da se u praktičnim posljedicama izjednačuje s namjerom. Culpa lata dolo proxima - krajnja nepozornost najbliža je namjeri - rekli su još stari rimski pravnici.

Grupno osiguranje života

Grupno osiguranje života (engl. group life insurance, njem. Gruppenlebensversicherung) je osiguranje života za grupu osoba za razliku od pojedinačnog osiguranja. Ovisno o veličini grupe mogući su blaži kriteriji za preuzimanje osiguranika u osiguranje.

Osiguranici mogu imati iste ugovorene svote na temelju prosječne pristupne dobi ili različite ugovorene svote na temelju stvarne pristupne dobi osiguranika. Često grupno osiguranje života je osiguranje djelatnika, a ugovaratelj osiguranja je poslodavac. Takva osiguranja, u ovisnosti o određivanju korisnika osiguranja, imaju poseban porezni tretman.

Gubici na ulaganjima

Gubici na ulaganjima (engl. investment losses, njem. Verluste aus Kapitalanlagen) su ostvareni negativni efekti od uložene imovine, financijske i materijalne.

Gubici na ulaganjima mogu biti realni, koji se nadoknađuju iz poslovanja društva, tj. na teret rashoda (to su gubici od prodaje materijalizirane imovine - zemljišta, opreme). Gubici na ulaganjima mogu biti neostvareni očekivani efekti od ulaganja (dividende, tantijeme niže od očekivanih).

Gubitak

Najčešće pojavne vrste su: gubitak imovine zbog požara ili krađe, gubitak prihoda zbog uništenja imovine, gubitak imovine zbog zakonske odgovornosti za gubitke koji su pogodili druge osobe, povećani troškovi zbog bolesti ili rizika koji ugrožavaju osobe i slično. Pojedinci i organizacije zaštićuju se od određenih gubitaka osiguranjem. U drugim slučajevima stranke se ugovorno obvezuju na međusobnu naknadu štete ili je ta naknada predviđena zakonskim propisima.

Gubitak iz kamata

Gubitak iz kamata (engl. interest loss, njem. Zinsverlust) je gubitak u osiguranju života nastao iz pretpostavke o većim kamatnim stopama u izračunu premije osiguranja i matematičke pričuve osiguranja života od stvarnih kamatnih stopa koje se mogu ostvariti ulaganjima.

Gubitak iz odustanaka

Gubitak iz odustanaka (engl. lapsation loss, njem. Stornoverlust) je gubitak u osiguranju života proizašao iz odustanaka od osiguranja.

Do gubitka dolazi ako su troškovi ugovora o osiguranju do trenutka odustanka veći od do tada plaćene premije. To posebno dolazi do izražaja kod odustanaka u prvim godinama osiguranja ako se isplaćuje velika provizija za zaključenje osiguranja u prvoj ili nekoliko prvih godina osiguranja.

Gubitak iz pričuve

Gubitak iz pričuve (njem. Abwicklungsverlust) je gubitak koji nastane ako su pričuve šteta po određenim namjenama za određenu poslovnu godinu manje od stvarno nastalih obveza. Suprotnost je dobitak iz pričuve.

Gubitak iz smrtnosti

Gubitak iz smrtnosti (engl. mortality loss, njem. Sterblichkeitsverlust) je gubitak u osiguranju života nastao iz upotrebe slabijih pretpostavki o smrtnosti u izračunu premije osiguranja i matematičke pričuve osiguranja života od ostvarene smrtnosti.

Gubitak iz smrtnosti nastat će kod osiguranja doživljenja i rentnog osiguranja ako je umanjena smrtnost u odnosu na pretpostavljenu, a kod osiguranja za slučaj smrti ako je povećana smrtnost. Posebnu pažnju zbog dugoročnosti osiguranja treba posvetiti tablicama smrtnosti za rentna osiguranja.

Gubitak iz troškova poslovanja

Gubitak iz troškova poslovanja (engl. loading loss, njem. Verwaltungskostenverlust) je gubitak u osiguranju života nastao iz većih troškova poslovanja od pretpostavljenih u izračunu premije osiguranja i matematičke pričuve osiguranja života.

Potrebno je analizirati troškove po mjestu nastanka i pokušati ih smanjiti promjenom organizacije poslovanja, drugačijim načinom prodaje i slično ili povećati premiju osiguranja.

Gubitak prava iz osiguranja

Upravo zbog strogosti sankcije zakonodavac nastoji ograničiti pravo osiguravatelja na ugovaranje gubitka prava iz ugovora o osiguranju (tako po našem pravu osiguravatelj ne može ugovoriti gubitak prava osiguranika na naknadu zbog propusta roka, odnosno zbog neprijavljivanja slučaja nadležnim tijelima policije i sl.).

U obveznom osiguranju od autoodgovornosti najčešći slučajevi gubitka prava iz osiguranja jesu upravljanje vozilom pod utjecajem alkohola ili droge, bez odgovarajuće vozačke dozvole itd.

Gubitak u osiguranju kreditnih rizika

Odštete se isplaćuju prvo iz sredstava tehničke premije koja je ubrana tijekom godine. Ako sredstva za isplatu nisu dostatna, odštete se isplaćuju iz pričuva osiguranja. Ako ni pričuve nisu dovoljne, gubitak u osiguranju naknađuje se iz državnog proračuna.

Gubitak u osiguranju života

Gubitak u osiguranju života (engl. loss in life insurance, njem. Verlust in Lebensversicherung) je u osiguranju života na određen dan na temelju aktuarske matematike izračunat manjak sredstava u fondovima osiguravatelja u odnosu na obveze osiguravatelja.

Gubitak može proizaći iz različitosti pretpostavki za smrtnost, kamatu ili troškove provedbe osiguranja upotrijebljenih u izračunu premije osiguranja i matematičke pričuve osiguranja života u odnosu na ostvareno. Radi definiranja izvora gubitka, gubitak u osiguranju života promatra se odvojeno za svaki od parametara, te stoga promatramo gubitak iz smrtnosti, gubitak iz kamata i gubitak iz troškova poslovanja.

Gulden

Gulden (engl. guilder, njem. Gulden) je novčana jedinica Nizozemske (NLG) i Surinama (SRG); dijeli se na 100 centa.

Gurd

Gurd (HTG) je novčana jedinica Haitija, dijeli se na 100 santima.

Gvarini

Gvarini (PYG) je novčana jedinica Paragvaja, dijeli se na 100 sentima.

Hagena

Agencija za nadzor mirovinskih fondova i osiguranja (HAGENA) do 1. siječnja 2006. godine bila je glavno nadzorno i regulatorno tijelo u djelatnosti privatnih mirovinskih fondova i mirovinskih osiguravajućih društava. HAGENA je nadzirala pridržavaju li se sva mirovinska društva i fondovi propisanih zakona, ulažu li prema propisanoj strukturi te drže li se pravila etičnosti u poslovanju i marketingu fondova i društava. HAGENA je bila jedina institucija u državi koja može organizirati ispite i izdati licencu za upravljanje mirovinskim društvima.

1. siječnja 2006. godine spojile su se Direkcija za nadzor društava za osiguranje, Komisija za vrijednosne papire Republike Hrvatske i Agencija za nadzor mirovinskih fondova i osiguranja te je nastala HANFA (Hrvatska agencija za nadzor financijskih usluga).

Hanfa

Sektor za licenciranje i provođenje zakonskih mjera izdaje i oduzima dozvole, odobrenja i suglasnosti, donosi propise i provodi druge mjere iz djelokruga i nadležnosti Agencije.

Sektor za superviziju I obavlja nadzor nad poslovanjem društava za osiguranje, mirovinskih osiguravajućih društava, zastupnika i posrednika u osiguranju i pravnih osoba koje se bave poslovima leasinga i factoringa unutar svoje registrirane djelatnosti, prikuplja, obrađuje i analizira nadzorna i financijska izvješća subjekata nadzora.

Sektor za superviziju II obavlja nadzor nad poslovanjem burzi i uređenih javnih tržišta, ovlaštenih društava i izdavatelja vrijednosnih papira, brokerskih društava, brokera, investicijskih savjetnika, institucionalnih ulagatelja, Središnjom depozitarnom agencijom, društvima za upravljanje investicijskim, privatizacijskim investicijskim fondovima, mirovinskim fondovima, Fondom hrvatskih branitelja iz Domovinskog rata i članova njihovih obitelji, Umirovljeničkim fondom, Središnjim registrom osiguranika, prikuplja, obrađuje i analizira nadzorna i financijska izvješća subjekata nadzora.

Sektor za procjenu rizika, istraživanje i statistiku izrađuje makroekonomske analize, procjenjuje potencijalne rizike unutar pojedine financijske grane i grupe, izrađuje aktuarske izrađune i modele, istražuje međuovisnost zakonodavne regulative, sistemskih i specifičnih rizika te objavljuje podatke od javnog interesa iz područja poslovanja nebankovnog financijskog sektora.

Sektor za suradnju i unaprjeđenje poslovanja surađuje s ostalim nadzornim, upravnim i pravosudnim tijelima u Republici Hrvatskoj, sa Hrvatskom narodnom bankom, srodnim inozemnim institucijama koje obavljaju nadzor odnosno superviziju financijskih institucija i tržišta, provodi mjere zaštite potrošača, vrši edukaciju i provodi mjere radi unaprjeđenja supervizije, upravlja i brine o edukaciji supervizora, korisnika financijskih usluga, djelatnika u medijima, pruža informacije i podatke važne za nositelje ekonomske politike Republike Hrvatske.

Hedging

Hedging (njem. Hedge) je poslovno-financijska strategija izbjegavanja ili umanjenja nastupa rizika, tj. gubitka, kod jedne operacije, poduzimanjem druge operacije. Mogu to biti kontrabilančni ulozi, put i call opcije, terminske i futures operacije, swap poslovi, postupci zaštite od inflacije i sl. Koristeći standardne i izvedene burzovne transakcije i instrumente, burzovni posrednici za račun svojih nalogodavaca koriste različite cijene istog instrumenta na različitim tržištima, ili različitih instrumenata na istom tržištu, računajući s mogućnošću promjene u proteku vremena, da bi zaradili, umanjili gubitke ili naprosto zaštitili (to hedge - zaštititi, osigurati) komitenta. Operacije hedginga samo su dio politike upravljanja vlastitom imovinom (portfolio management).

Hedžing posao

Hedžing posao (engl. hedging business, hedgeselling, njem. Hedging, Hedgegeschäft) je kombinacija promptnog i terminskog posla u svrhu pokrića razlike u cijeni terminskog posla. Nastojeći izbjeći rizik skoka i pada cijena, tj. gubitka po jednoj operaciji, poduzima se druga operacija. Burzovni posrednici za račun svojih nalogodavaca, koristeći različite cijene istog instrumenta na tom tržištu, računaju na cjenovne promjene kroz određeno vrijeme, te nastoje umanjiti gubitke, ostvariti zaradu, ili naprosto zaštititi komitenta.

Hedžing posao može se obaviti izvan burze i uobičajeni je dio strategije upravljanja imovinom. Takvi poslovi rade se obično na kratko vrijeme, ne duže od godinu dana. Za njihovo efikasno funkcioniranje neophodno je postojanje međunarodne kreditne sposobnosti.

Helsinška burza

Helsinška burza (engl. Helsinki Stock Exchange) je finska burza vrijednosnih papira, utemeljena 1912. spojila se 1997. sa SOM Finnish Securities and Derivatives Exchange, Clearing House u novu kompaniju HEX Ltd, Helsinki Stock and Derivatives Exchange, Clearing House.

Doživljava snažan razvoj tržišta derivata. Od 1992. primjenjuje kompjutorizirani sustav trgovanja. Objavljuje HEX indeks koji obuhvaća dionice kojima se trguje na burzi.

HIP

HIP (akr. od engl. higher intermediate point) je viša međumjesna točka koja se kao tarifna komponenta može pojaviti u izračunu tarife za neku destinaciju. Ona može biti između točke početka tarifne komponente do točke zaustavljanja, između točke zaustavljanja do točke završetka tarifne komponente ili između dvije točke zaustavljanja unutar jedne tarifne komponente.

Poanta je ovakvog načina izračunavanja tarife u ovome: ako u bilo kojoj tarifnoj komponenti izračunavanja željene tarife postoji viša međumjesna točka (HIP) u istoj klasi prijevoza, potrebno ju je identificirati i na odgovarajući način uključiti u izračun tarife.

Hiperinflacija

Hiperinflacija (engl. hyperinflation, njem. die extreme Geldentwertung, Hyperinflation) je ekstremno visoka inflacija pri kojoj cijene rastu 1000% ili više na godinu. U uvjetima hiperinflacije svatko se želi riješiti domaćeg novca i zamijeniti ga za strani ili pak za neka dobra. Hiperinflacija je samo posljedica gospodarskog i političkog rasula u nekoj zemlji. Primjer hiperinflacije je bivša Jugoslavija osamdesetih i devedesetih godina.

Hipoteka

Hipoteka i finducija su instrumenti osiguranja naplate putem kojih banka u slučaju neredovite otplate kredita može zapljeniti imovinu klijenta kako bi naplatila svoja potraživanja. Fiducijarnim prijenosom prava vlasništva, pravo vlasništva na imovini klijenta prenosi se na banku, a kod založnog prava, odnosno hipoteke, imovina se banci daje u zalog.

Osnovna razlika između hipoteke i fiducije je u tome što kod hipoteke klijent zadržava vlasništvo nad imovinom, dok se kod fiducije, pravo vlasništva odmah prenosi na banku. I zalog i pravo vlasništva traju do konačne otplate kredita.

Hipotekarne banke

Hipotekarne banke (engl. mortgage banks, njem. Hypothekenbanken) su privatne specijalizirane banke koje se bave odobravanjem dugoročnih kredita uz založno pravo na nekretnini koja je poslužila kao osiguranje odobrenog kredita ili uz pokriće (osiguranje) jedinice lokalne samouprave.

Potrebna sredstva za kreditiranje pribavljaju izdavanjem, na osnovi prikupljenih hipoteka, dugoročnih hipotekarnih obveznica (založnica), komunalnih obveznica i ostalih sličnih obveznica kojima se trguje na hipotekarnom tržištu.

Hipotekarne obveznice

Obveze prema emitiranim obveznicama kao oblikom duga (kredita) emitenti servisiraju iz otplata prema prethodno odobrenim hipotekarnim kreditima.

U novije vrijeme najrazvijenije američko hipotekarno tržište izradilo je više vrsta hipotekarnih obveznica. Obveznice na osnovi hipoteke (MBB) emitiraju se na temelju precizno određenog skupa hipoteka (pool) koji služi kao osiguranje za tako emitirane obveznice. Hipotekarna institucija i dalje zadržava hipoteke koje je stekla na osnovi dodijeljenih hipotekarnih kredita, a isplata kamata i glavnice obveznica osigurana je prinosima i otplatom odobrenih hipotekarnih kredita. Rokovi i dinamika isplata prema obveznicama usklađeni su u rokovima i dinamikom otplata hipotekarnih kredita. MBB obveznice emitiraju se s fiksnim kamatnjakom i točno određenim dospijećima. Skup hipoteka na osnovi kojeg se emitiraju obveznice obično je u apsolutnom iznosu 2,5 puta veći nego iznosi emisija obveznica.

Mortgage pass-through (MPT) su udjeli emitirani na osnovi nedjeljivog vlasništva u skupu hipoteka. Naplaćene kamate i glavnica iz odobrenih hipotekarnih kredita koji čine skup, nakon odbitka troškova organizacije i garantiranja, prosljeđuju se imateljima udjela. Naziv pass-through (proći kroz) i dolazi iz toga što organizator priljev naplaćen po osnovi prethodno odobrenih kredita prosljeđuje kupcima obveznica. Odskora se sekuritizacija hipotekarnih kredita odvija uz dvije nove vrste vrijednosnih papira. Mortgage pay-through obveznice (MPTB) sadrže elemente već opisanih MBB i MPT i predstavljaju njihov hibrid. Slično kao kod MPT, priljev prema odobrenim hipotekarnim kreditima prosljeđuje se imaocima vrijednosnih papira, s tim da su to sada obveznice, a ne nedjeljivi udjeli u hipotekarnom skupu. MPTB je obveza emitenta koji zadržava hipoteke u skupu. Vlasnik obveznice naplaćuje prinos na osnovi kuponske kamatne stope, dok mu se glavnica isplaćuje ovisno o normalnoj amortizaciji i otplatama glavnice hipotekarnih kredita. Kolateralne hipotekarne obligacije su novost i za američko tržište. Vrijednosnice na osnovi hipoteka emitiraju se u više klasa, s raznolikim dospijećima (3, 5, 7 godina) po istom skupu hipoteka, kako bi se udovoljilo interesima različitih grupa investitora hipotekarni kredit, hipotekarno tržište).

Hipotekarni kredit

Rokovi vraćanja kredita su od 10 do 30 godina. Moguće je uspostaviti i više hipoteka na istoj nekretnini (prva, druga, a ponekad i daljnje hipoteke) pod uvjetom da su pravno uređeni redoslijed i prioriteti kreditora. Izuzetno se ovi krediti odobravaju i na osnovi pokretnih (prometnih) sredstava velike vrijednosti, kao što su brodovi ili avioni. Zbog jednostavne logike ovi su krediti u svijetu u širokoj primjeni. Radi se o najstarijem kreditu jer ga je poznati Hamurabijev zakonik ozakonio već 2.000 godina pr. Kr. U nas je hipotekarni kredit sve više zastupljen u poslovanju banaka, ali još uvijek nedovoljno, iz više razloga.

Hipotekarno tržište

Na osnovi potraživanja iz hipotekarnih kredita takve kuće emitiraju, u SAD npr., tzv. pass-through securities (izdaju ih ili garantiraju za njih državne agencije, npr. popularne Ginnie May, Fannie May i Freddie Mac), pay-through obveznice, a emitiraju se i udjelni certifikati (PC), privatni certifikati izdani na osnovi standardne hipoteke, kolateralne hipotekarne obveznice, državne i lokalne obveznice.

Godine 1987. više od 50% novih hipotekarnih zajmova u SAD upotrijebljeno je kao osnova za izdavanje vrijednosnih papira. Nagloj sekuritizaciji i razvoju sekundarnog tržišta najviše doprinosi precizno pravno reguliranje, državna potpora i nadzor i ustanove osiguranja hipotekarnog kredita.

Hipoteza efikasnog tržišta

E. F. Fama je definirao tri oblika hipoteze efikasnost tržišta:

1. slab oblik;
2. polujak oblik;

3. jak oblik.

Slab oblik tvrdi da su sve informacije o prošlom, povijesnom, kretanju cijena dionice sadržane u sadašnjoj cijeni dionice. Iz ove tvrdnje slijedi da nije moguće ostvariti natprosječne prihode analizirajući povijesne podatke.

Polujak oblik tvrdi da se cijene dionica brzo i adekvatno prilagođavaju svim javno objavljenim informacijama relevantnim za poslovanje poduzeća kao što su tromjesečni i godišnji izvještaji, objave dividendi, financijske, poslovne i političke novosti.

Jak oblik tvrdi da su sve informacije relevantne za poslovanje poduzeća, kako javne tako i - za razliku od prethodna dva oblika - "tajne”, sadržane u cijeni dionice. Tajne informacije su one koje su poznate samo rukovodstvu poduzeća (insider information).

Hipotezu efikasnog tržišta osporavaju zagovornici tehničke analize kao i zagovornici fundamentalne analize. Slab oblik, ako je točan, suprotstavljen je tehničkoj analizi koja se oslanja upravo na povijesne podatke, a polujak oblik tvrdi da je i fundamentalna analiza suvišna.

Protivnici hipoteze efikasnog tržišta, a zagovornici fundamentalne analize, kao glavne protuargumente navode siječanjsku pojavu, P/E pojavu, efekt veličine i Value Line fenomen.

Tehnička analiza se oslanja na sporu reakciju tržišta na fundamentalne procese čime osporava implicitnu pretpostavku hipoteze efikasnog tržišta da se cijene brzo prilagođavaju novim informacijama.

Holding društvo

To su, zapravo, društva koja svojim temeljnim kapitalom sudjeluju u temeljnom kapitalu drugog društva, koje opet može sudjelovati dijelom svoje aktive u temeljnom kapitalu trećih društava, itd. Na taj način holding društvo ima utjecaj na poslovanje svih tih društava (sestrinska društva, društva-kćeri, društva-unuke) koja su pravno samostalna, ali ekonomski zavisna od holdinga. Tako se oblikuju mreže od nekoliko desetaka (u nekim slučajevima i više od stotinu) poduzeća koje kontrolira jedna interesna grupa. U međunarodnom marketingu takve se mreže nazivaju grupe poduzeća (grupe društava). Najpoznatije grupe u svijetu su: Rockefeller, Mellon, Hanna-Cleveland, Rotschild, Schneider, Krupp…

Matično poduzeće u grupi (engl. parent company) može biti društvo s ograničenom odgovornosti ili komanditno društvo s dionicama. Međutim, uobičajeno je u svijetu da matično poduzeće u grupi bude dioničko društvo.

Hongkonška burza

Hongkonška burza (engl. Hong Kong Stock Exchange) je burza vrijednosnih papira nastala ujedinjavanjem četiri postojeće efektne burze 1986. Samoregulirajuća organizacija pod nadzorom Komisije za vrijednosne papire.

Objavljuje Hang Seng Index, indek cijean 33 vodeće dionice kojima se trguje na Burzi.

Hosa

Hosa (njem. Hausse, fr. hausse) je burzovni naziv u Europi za:

1. špekuliranje na porast cijena robe ili vrijednosnih papira na burzi. Osoba koja očekuje da će cijena na tržištu vrijednosnih papira rasti, pa kupuje vrijednosne papire kako bi ih kasnije prodala po višoj cijeni, naziva se hosist;

2. tržište s tendencijom rasta cijena, kamatnih stopa ili tečajeva.

Hrvatska banka za obnovu i razvitak (HBOR)

Namjenske kredite za sanaciju, rekonstrukciju i građenje stambenih i gospodarskih objekata daje investitorima preko poslovnih banaka, a javnim poduzećima kredite dodjeljuje neposredno za financiranje pojedinih investicijskih projekata.

Zakonom o izmjenama i dopunama Zakona o Hrvatskoj kreditnoj banci za obnovu iz 1995. proširuje djelatnosti i na kreditiranje izvoznih poslova domaćih izvoznika i na osiguranje izvoznih poslova od nekomercijalnih rizika.

Sredstva za poslovanje pribavlja emisijom vrijednosnih papira, uzimanjem zajmova na tržištu kapitala i od Republike Hrvatske te zaduživanjem kod međunarodnih financijskih institucija.

U svibnju 1997. HBOR je izdao i prvu emisiju euroobveznica u iznosu od 700 mil. ATS za pripremu turističke sezone.

Hrvatska narodna banka (HNB)

Temeljne su joj funkcije identične funkcijama drugih središnjih banaka:

1. reguliranje količine novca u optjecaju;
2. reguliranje opće likvidnosti;
3. briga o održavanju opće likvidnosti u plaćanjima inozemstvu;
4. izdavanje novčanica i kovanog novca;
5. kontrola banaka i drugih financijskih organizacija;

6. informacijski sustav, poslovi za Republiku i sl.

Narodna banka regulira količinu novca u optjecaju standardnim instrumentima monetarno-kreditne politike: politikom obvezatne rezerve, emisijom i povlačenjem blagajničkih zapisa, kupoprodajom kratkoročnih prenosivih vrijednosnih papira i odobravanjem kredita na osnovi njih, lombardiranjem vrijednosnica i određivanjem eskontne stope i kamatnih stopa.

Održavajući likvidnost banaka Narodna banka propisuje obveze držanja minimalne likvidnosti banaka, okvire ročne strukture plasmana, način korištenja obvezatne rezerve, određuje uvjete kratkoročnih kredita za održavanje dnevne likvidnosti banaka, uvjete minimalne kreditne sposobnosti banaka, utvrđuje nelikvidnost banaka itd. Narodna banka može kupovati i prodavati devize na deviznom tržištu radi održavanja međunarodne likvidnosti zemlje, rukuje deviznim rezervama Republike, kupuje i prodaje nacionalnu valutu u inozemstvu, regulira i kontrolira kreditne odnose i platni promet s inozemstvom. Zaduživati se u inozemstvu Narodna banka može samo radi održavanja likvidnosti u plaćanjima inozemstvu.

Narodna banka kontrolira banke i druge financijske organizacije tako da prati provedbu mjera novčane i devizne politike, primjenu odredaba o deviznom poslovanju i kreditnim odnosima s inozemstvom, kontrolira vanjskotrgovinsko i devizno poslovanje poduzeća i drugih pravnih osoba na osnovi pregleda isprava i dokumentacije koja joj se podnosi. Posebne ovlasti daje su joj u pogledu kontrole ispunjavanja uvjeta za poslovanje banaka.

Odnos s državnim proračunom riješen je tako da Narodna banka Republici Hrvatskoj može odobravati samo kratkoročne kredite radi premošćivanja vremenske neusklađenosti između pritjecanja prihoda i izvršavanja rashoda državnog proračuna. Rok vraćanja ovih kredita je najkasnije do kraja tekuće proračunske godine, a oni ne smiju iznositi više od 5% proračuna za tekuću godinu.

Zakonom je utvrđeno da je novčana jedinica Republike Hrvatske kuna, koja se dijeli na sto lipa. Organi HNB su Savjet Hrvatske narodne banke i guverner. Savjet HNB čine guverner, njegov zamjenik, tri viceguvernera i najviše 8 članova iz redova nezavisnih stručnjaka koje imenuje i razrješava Hrvatski državni sabor.

Hrvatski fond za privatizaciju (HFP)

Sredstva Fonda sastoje se od:

1. dionica, odnosno udjela prenesenih na Fond temeljem pretvorbe društvenih poduzeća;
2. sredstava ostvarenih prodajom dionica, odnosno udjela u poduzećima i

3. kredita uzetih u zemlji i inozemstvu.

Tijela Fonda su: Upravni odbor (13 članova), Nadzorni odbor (5 članova) i predsjednik Fonda. Vlada Republike Hrvatske izvješćuje Hrvatski državni sabor jedanput godišnje o poslovanju Fonda.

Hrvatski institut za bankarstvo i osiguranje (HIBO)

Hrvatski institut za bankarstvo i osiguranje (HIBO), neprofitna obrazovna i istraživačka ustanova, osnovana 1996. sa sjedištem u Zagrebu.

Osnovale su ga hrvatske banke i osiguravajuća društva, te HNB, ZAP, Ministarstvo financija i Ekonomski fakultet u Zagrebu sa zadatkom obrazovanja zaposlenih u bankama, osiguravajućim društvima i drugim financijskim ustanovama, istraživanja suvremene bankovne i osiguravateljne prakse, te promoviranja iskustava razvijenih financijskih sustava.

HIBO je 1997. pokrenuo izdavanje međunarodnog znanstvenog časopisa Zagreb Journal of Economics.

IBAN

International Bank Account Number (IBAN, hrv. Međunarodni broj bankovnog računa) je međunarodni standard za numeraciju bankovnih računa. IBAN je stvorila Europska komisija za bankarske standarde (European Committee for Banking Standards), a kasnije je prihvaćen kao međunarodni standard ISO 13616:1997, sada ISO 13616:2007.

IBAN je izvorno uveden kako bi olakšao plaćanja unutar Europske unije, no njegov oblik bio je dovoljno fleksibilan da ga se moglo primijeniti globalno. Unutar Europske unije IBAN je jedan od osnovnih uvjeta za automatsku obradu platnih naloga u deviznom platnom prometu.

IBAN se sastoji od dvoslovne oznake zemlje ISO 3166-1, iza koje dolazi dvoznamenkasti kontrolni broj te maksimalno trideset alfanumeričkih znakova koji označavaju broj računa. Odluka o broju znakova prepuštena je svakoj zemlji, s time da svi računi u jednoj zemlji moraju imati jednaki broj znakova. Zahvaljujući upotrebi kontrolnog broja minimalizira se mogućnost pogrešaka pri transkripciji.

Od 1. lipnja 2013. obvezna je u Hrvatskoj uporaba IBAN-a čime je ostvaren temeljni preduvjet za sudjelovanje kreditnih institucija sa sjedištem u zemlji u Jedinstvenom području plaćanja u eurima (SEPA).

Hrvatski IBAN sastoji se od 21 alfanumeričkog znaka i izgleda ovako:

HRcc AAAA AAAB BBBB BBBB B

gdje cc označuje kontrolni broj, slova A vodeći broj banke (7 znamenaka), a slova B broj računa (10 znamenaka).

U platnim dokumentima koji se dostavljaju elektroničkim putem hrvatski IBAN ne smije sadržavati prazna po­lja, dok pri unosu u platne naloge na papirnatom mediju svaka četiri znaka trebaju biti odije­ljena jednim praznim poljem.

IBOR

IBOR je kratica od Interbank Offered Rate. S dodatkom prvog slova imena financijskog centra dobije se njegova oznaka (npr. London - LIBOR). Termin označava kamatnu stopu koju banke obračunavaju svojim dužnicima iz redova banaka prvoklasnog kredibiliteta. To je najniža, referentna kamatna stopa koja služi kao standard. Krediti manje kredibilnim subjektima odobravaju se dodavanjem kamatne marže, koja je to viša što je kreditni rang zajmotražioca niži.

U SAD se primjenjuje Prime Rate kao najniža kamatna stopa koju komercijalne banke odobravaju prvoklasnim dužnicima. Primjenjivost IBOR-a i Prime Rate omogučava zaštitu od proizvoljnih izmjena kamatnih stopa jer se formiraju pod utjecajem tržišnih faktora.

IBRD

IBRD (engl. International Bank for Reconstruction and Development, krat., njem. International Bank für Wiederaufbau und wirschaftliche Entwicklung), Svjetska banka za obnovu i razvoj, mnogo poznatija pod nazivom Svjetska banka (World Bank).

Grupa Svjetske banke, sa sjedištem u Washingtonu, sastoji se od same banke, Međunarodne financijske korporacije (IFC) te Međunarodnog udruženja za razvoj (IDA). Pridruženi član grupe Svjetske banke je Multilateralna agencija za garancije investicije (MIGA).

Sama Svjetska banka daje tzv. tvrde zajmove, pretežno prema tržišnim uvjetima i pretežno državama u razvoju ili s privremenim strukturnim problemima. Na osnovi stroge provjere plasmana, obveznice Svjetske banke nose oznaku najsigurnijih za investitore: AAA. Profiti ostvareni u Svjetskoj banci se koriste pretežno za financiranje plasmana IDA koja plasira tzv. meke kredite, pretežno sa grace razdobljima, ispod ustaljenih uvjeta na tržištima kapitala. IFC je investicijska banka unutar grupe i djeluje isključivo na području privatnog poduzetništva u zemljama u razvoju.

Imovina

Prema pojavnom obliku imovina se može razvrstati u sljedeće osnovne skupine: gotovina, materijalne stvari, potraživanja i ostala prava, te plaćeni troškovi razdoblja i nedospjela naplata prihoda (aktivna vremenska razgraničenja). Imovina se može trajno koristiti u proizvodnji dobara i/ili usluga koje će poduzeće plasirati na tržištu, razmijeniti za druge oblike imovine ili se može iskoristiti za podmirenje obveza prema bilo kome, po bilo kojoj osnovi.

Prema vijeku trajanja imovina se dijeli na kratkoročnu (vijek trajanja do godine dana) i dugoročnu (vijek trajanja duži od jedne godine). S obzirom na likvidnost imovina može biti likvidna ili lako promjenjiva u likvidnu (novac, bankovni depozit, računi dospjeli na naplatu, zalihe gotovih proizvoda), te nelikvidna, tj. fiksna (zgrade, zemljište, dugoročne investicije i sl.).

Imovina se u računovodstvu uglavnom vrednuje prema iznosu gotovine koja je bila uložena u njezino nabavljanje (troškovi koje je poduzeće imalo kako bi ostvarilo vlasništvo, vlasničko pravo ili kontrolu prinosa tog dijela imovine). Računovodstvenim evidentiranjem puteva i načina pribavljanja imovine stvara se logična povezanost između skupine i pojedinih vrsta imovine s jedne strane, te dugova i vlasničkog kapitala s druge.

Indeks konjunkture

Indeks konjunkture (engl. business activity index, njem. Konjunkturindex) predstavljaju informacije koje se zasnivaju na praćenju kretanja privredne i tržišne konjunkture nacionalne, šire regionalne ili svjetske ekonomske situacije pomoću statističkih metoda dinamičke analize. Zadatak je indeksa konjunkture da informiraju u relativnim pokazateljima o kretanjima u sferi ponude i potražnje, a prate, po pravilu, ova kretanja: proizvodnju, promet, cijene, zaposlenost, zalihe, razne oblike potrošnje (investicijsku, opću, finalnu), raspoloživost kapitala, kamatne stope itd. Praćenjem ovih kretanja bave se posebno instituti (konjunkturni instituti). Brzina, ažurnost i raznovrsnost informacije osnovne su karakteristike konjunkturne informatike.

U praksi su ustaljeni mjesečni i tromjesečni konjunkturni pokazatelji i koriste se prvenstveno kao indikatori stanja. Longitudinalnim analizama konjunkturnih pokazatelja moguće je procjenjivati uzlete i padove pojedinih gospodarskih sektora.

Indeks profitabilnosti

Indeks profitabilnosti (engl. profitability index, PI, njem. Rentabilitätsindex) u ocjeni financijske efikasnosti investicijskih mogućnosti (kapitalnom budžetiranju) je kriterij rangiranja projekata koji predstavlja odnos između sadašnje vrijednosti čistih novčanih troškova u cjelokupnom vijeku efektuiranja investicijske mogućnosti i inicijalnih investicijskih ulaganja.

To je svojevrsna varijanta metode čiste sadašnje vrijednosti. Preferira one investicijske mogućnosti koje imaju manja inicijalna investicijska ulaganja. Investicijska je mogućnost efikasna ako je indeks profitabilnosti veći od jedan.

Indeks troškova gradnje

Indeks troškova gradnje (engl. construction cost index, njem. Baukostenindex) je usklađenje troškova gradnje s baznom godinom (100).

Indeks se temelji na podacima statičkog zavoda i koristi se za usklađenje likvidacije šteta imovinskih osiguranja s troškovima gradnje. Prema indeksu troškova usklađuje se i premija osiguranja.

Indeks životnih troškova

Na temelju tekućih cijena svakog mjeseca utvrđuju se troškovi nabave predviđenih količina u tipičnom obiteljskom budžetu i njihov zbroj predstavlja ukupne životne troškove. Indeks životnih troškova dobije se stavljanjem u odnos ukupnog zbroja tih troškova i njihove visine u baznom razdoblju istraživanja. Njime se prosuđuju i promjene realnih plaća, tako da se plaće tekućeg razdoblja dijele izračunanim indeksom životnih troškova. Tako se može pratiti kretanje stvarne kupovne moći stanovništva.

Indeksacija

Indeksacija (engl. indexing, njem. Knüpfung an eine Indexklausel) je povezivanje iznosa ugovorene veličine, npr. iznosa otplate kredita, isplate osigurane svote i premije kod životnog osiguranja uz neki od indeksa cijena. Indeksne klauzule mogu se ugovoriti s obzirom na kretanje visine indeksa cijena na malo, indeksa životnih troškova, indeksa industrijskih proizvoda i sl.

Na taj način, realna vrijednost ostaje nepromijenjena, dok se nominalna vrijednost mijenja s promjenom ugovorenog indeksa (cijena ili troškova) kao pokazatelja stupnja obezvrijeđenosti novca. Praksa indeksacije, tj. indeksne klauzule uobičajena je u situaciji visoke inflacije i nestabilnosti domaće valute, kao zamjena praksi primjene valutne klauzule.

Indeksi

Indeksi (engl. indices, indexes, njem. Index), odnosi koji pokazuju relativne varijacije jedne ili više pojava u vremenskoj dimenziji.

Uobičajeno se dijele na individualne i skupne indekse. Individualnim indeksima prati se dinamika razvoja jedne pojave, skupnim indeksima dinamika razvoja više pojave koje čine organsku cjelinu (industrijska proizvodnja, poljoprivredna proizvodnja, cijene ugostiteljskih usluga itd.). Individualni indeksi mogu biti verižni (indeksi s promjenljivom bazom) i bazni (indeksi sa stalnom bazom).

Skupni indeksi dijele se na skupne indekse cijena, skupne indekse količina i skupne indekse vrijednosti. Skupni indeksi imaju osobitu ulogu u dinamičkoj analizi ekonomskih pojava. Izračunavaju se pomoću metoda agregata (agregatni oblik indeksa) ili pomoću metoda prosječnih odnosa koji se temelje na individualnim indeksima i pripadajućim ponderima. Prilikom računanja skupnih indeksa cijena mogu se koristiti stalne količine baznog razdoblja (Laspeyresov index količina) ili stalne količine tekućeg razdoblja (Paascheov indeks količina).

Analogno, prigodom računanja skupnih indeksa količina mogu se koristiti stalne cijene baznog razdoblja (Laspeyresov indeks količina) ili stalne cijene tekućeg razdoblja (Paascheov indeks količina). Fisherov idealni indeks je geometrijska sredina dvaju skupnih indeksa: jednog s ponderima iz baznog i drugog s ponderima iz tekućeg razdoblja.

Indeksi cijena

Indeksi cijena (engl. price indexes, price indices, njem. Indexpreis), pokazuju relativne promjene razine cijena u vremenskoj dimenziji.

Hrvatska službena statistika sustavno prati cijene industrijskih proizvoda pri proizvođaču, cijene poljoprivrednih proizvoda, cijene na malo, cijene ugostiteljskih usluga, cijene noćenja, indeksi životnih troškova itd. Cijene industrijskih proizvoda pri proizvođačima prate se u oko 320 poslovnih subjekata, iz 30 grana industrije, za više od 400 industrijska proizvoda. Ovi indeksi cijena računaju se od 1962. godine. Cijene na malo prate se u Hrvatskoj u 12 gradova za 362 proizvoda i 78 vrsta usluga.

Indeks cijena na malo vodi se u Hrvatskoj od 1952. godine. Cijene ugostiteljskih usluga hrane, pića i noćenja prate se u 21 gradu, odnosno u 68 ugostiteljskih objekata za 68 vrsta usluga. Indeksi ovih cijena računaju se od 1962. godine. Na indeksnoj listi životnih troškova nalaze se 423 reprezentanta, 345 proizvoda i 78 vrsta usluga.

Statistički podaci o cijenama odabranih skupina proizvoda i indeksi životnih troškova izuzetno su korisno sredstvo ekonomske analize. Ako cijene tijekom godina nisu stabilne, prosudba o razvoju na bazi nominalnih vrijednosti uvelike je otežana. Postupkom deflacioniranja eliminira se utjecaj cijena na razvoj promatrane pojave.

Indeksi dionica

Indeksi dionica (engl. share index, njem. Aktienindex, fr. indice des actions) su vrsta indeksa kojom se pokušava jednim brojem ocijeniti kretanje pojedinog tržišta. Indeksi se računaju kao prosjeci posebno odabranih grupa dionica za koje se procjenjuje da su reprezentativne za cijelo tržište ili pojedine segmente tržišta.

Pouzdanost indeksa proizlazi iz iskustvene činjenice da cijene vrijednosnih papira imaju tendenciju istovremenog rasta ili pada. Poznatiji indeksi su Dow-Jonesov indeks (Dow-Jonesov industrijski prosjek),  Value Line Composite Index, Standard&Poor dionični indeksi i NIKKEI indeks. Pojedine strategije institucijskih investitora se zasnivaju na kretanjima indeksa tržišta (indeksni fondovi).

Indeksirani dug

Ako se dugovi formiraju emisijom obveznica govori se o indeksiranim obveznicama (engl. indexed bonds). Ako se indeksira samo iznos glavnice na dugove, govori se o dugovima povezanim s indeksom (engl. index-linked loans).

Karakteristika je takvih dugova niža nominalna kamatna stopa od dugova kod kojih nije predviđena indeksacija glavnice. Kako se u uvjetima inflacije glavnica kontinuirano uvećava prema kretanju konkretnog indeksa dolazi do dodatnog smanjenja prinosa od kamata na takve dugove.

Indeksna klauzula

Indeksna klauzula (engl. index clause, njem. Indexklausel) je ugovorna klauzula koja se ugovara radi očuvanja realne vrijednosti obveze izražene u novcu.

Prema pravnim propisima mnogih zemalja indeksna klauzula valjana je jedino ako odabrani indeksi imaju za cilj očuvanje životnog standarda ugovorne stranke i nemaju špekulativno značenje. Ugovara se najčešće kod dugoročnih poslova ili višegodišnjih sukcesivnih isporuka ili plaćanja. U osiguranju je to npr. valutna klauzula.

Indeksne klauzule

Indeksne klauzule (engl. index clauses, njem. Indexklausel), takva vrsta zaštitnih klauzula kojima se visina novčane obveze određuje u zavisnosti od porasta ili pada cijena materijala i rada na tržištu u razdoblju između sklapanja i ispunjenja ugovora.

Ove klauzule ugovaraju se najviše kad su posrijedi ugovori o građenju i drugi ugovori koji podrazumijevaju duži rok potreban za ispunjenje ugovorne obveze one ugovorne strane koja daje naturalnu a ne novčanu činidbu. Budući da u tom roku može doći do znatnijih promjena cijena materijala i rada na tržištu, ugovorne strane žele promjenama na tržištu prilagoditi svotu novca koju će dugovati druga strana. Istovremeno javnosti su dostupni statistički podaci o kretanjima cijena materijala i radne snage na tržištu, što omogućuje utvrđivanje tih promjena na objektivan način.

U takvim slučajevima cijena se iskazuje najčešće matematičkom formulom u koju su uključeni i ukupna ugovorena cijena na dan sklapanja ugovora i cijene pojedinih elemenata (materijala, rada) iz kojih je proizašla ta cijena, a također i udjel cijene pojedinih elemenata u ukupnoj ugovorenoj cijeni.

Uz takvu matematičku formulu, čiji rezultat je konačna ukupna cijena, uvijek stoji i naznaka o tome kako će se u slučaju promjene cijene materijala i rada u razdoblju između sklapanja i ispunjenja ugovora platiti cijena koja se obračunava po toj formuli. Prema ZOO indeksne klauzule su dopuštene.

Indeksno osiguranje

Indeksno osiguranje (engl. notional reinstatement value cover, njem. Indexversicherung), automatsko usklađenje osiguranih svota, ugovorenih svota i premija osiguranja sa smanjenom kupovnom moći. Indeksiranje se provodi u određenim vremenskim razdobljima. Temeljni princip osiguranja izrađen je na nominalnim, tj. stabilnim cijenama. Smanjenjem kupovne moći u pasivnim osiguranjima smanjena je i odšteta korisniku osiguranja.

U aktivnim osiguranjima smanjena je mogućnost zamjene oštećenog ili uništenog osiguranog predmeta i dolazi do podosiguranja. Usklađenje nominalne vrijednosti s porastom troškova temelji se na službenim podacima i primjenjuje se npr. > indeks troškova gradnje, klauzula zaštitne vrijednosti ili valutna klauzula, primjerice valutno osiguranje u međunarodnom transportu i kod drugih osiguranja gdje je predmet osiguranja strana roba.

Indirektna emisija

Indirektna emisija (engl. indirect issue) je postupak emisije vrijednosnih papira u kojem se za distribuciju emitiranih vrijednosnih papira koriste usluge specijaliziranih posrednika (usluge tzv. investicijskog bankarstva).

Najčešće obuhvaća i savjetodavne usluge posrednika u samoj pripremi emisije kao i usluge oko preuzimanja rizika same emisije - usluge "potpisivanja vrijednosnih papira” (underwriting). Po pravilu je to postupak javne, otvorene, emisije vrijednosnih papira iako se indirektno može vršiti i ograničena emisija vrijednosnih papira.

Indirektni porez

Indirektni porez (engl. indirect tax, njem. indirekte Steuer), posredan, neizravan porez na dobra i usluge što se ubire indirektno preko posrednika – uvoznika, proizvođača ili prodavača.

Cilj indirektnih poreza može biti ubiranje prihoda (porez na promet, porez na dodanu vrijednost, akcize, carine), ili zaštite (neke vrste carina). Konačni učinak direktnih poreza ovisi o mjeri u kojoj porezni obveznici mogu prevaliti teret poreza povećanjem cijene proizvoda na konačnog potrošača ili sniženjem cijena što ih plaćaju za proizvodne usluge. Ukoliko nije riječ o dobrima čija se potrošnja povećava s porastom dohotka, indirektni porezi su obično regresivni, tj. uglavnom padaju na teret ljudi s nižim dohocima.

Selektivno nametnuti indirektni porezi i povremene promjene pojedinačnih stopa utječu i na način potrošnje i proizvodnje. Stoga se često zagovara opći, neselektivni porez na promet ili porez na dodanu vrijednost s jedinstvenom stopom. Prednošću indirektnih u odnosu na direktne poreze smatra se činjenica da su psihološki prihvatljivi jer su “nevidljivi”, da su elastičniji jer su vezani na promet, te da su lakši za ubiranje jer traže manje administracije. Istovremeno, drži se da su neravnomjerniji, pa i nepravedniji, te da su osjetljiviji na konjunkturna kretanja pa mogu dovesti do smanjenja državnih prihoda.

Indirektno financiranje

Indirektno financiranje (engl. indirect financing, njem. Indirekte Finanzierung), termin koji označava posredovano financiranje.

Posrednici između investitora i zajmotražioca su financijske ustanove – intermedijari. Novčana sredstva prikupljaju u obliku depozita, prodajom osiguranja, uplatom uloga – udjela, polozima na transakcijske račune i sl. Ovako prikupljena sredstva plasiraju u svoje ime i za vlastiti račun. Pri tome se jedna vrsta potraživanja aktivnošću posrednika pretvara u drugu vrstu potraživanja i sasvim drugačijih karakteristika (ročnost, stupanj likvidnosti, iznos denominacija i stupanj rizika, fizički oblik potraživanja i sl.).

Najpoznatiji intermedijar i ustanova indirektnog financiranja je banka. Što je financijsko tržište nerazvijenije to je veća uloga banaka i klasičnih bankovnih operacija, ali i u najrazvijenijim financijskim mehanizmima banka je njihova najznačajnija financijska institucija.

Indirektno oglašavanje

Indirektno oglašavanje (engl. indirect advertising, njem. indirekte Werbung) je aktivnost usmjerena potrošačima masovnim slanjem promidžbenih poruka (TV, radio, plakati, časopisi i sl.).

Temeljni je zadatak ovakvog oglašavanja privlačenje pozornosti, oživljavanje interesa i pobuđivanje zanimanja potencijalnih potrošača. Bitno je obilježje otežana mogućnost mjerenja uspješnosti djelovanja.

Indosament na donositelja

Indosament na donositelja je vrsta indosamenta gdje indosant ne naznačuje ime indosatara niti ostavlja prazan prostor umjesto da naznači ime indosatara, već gdje izrijekom naznačuje kako vrijednosni papir prenosi donositelju. Takav indosament postoji onda kada prije, odnosno iznad indosantova potpisa stoji riječ "donositelju” ili slična istog značenja.

Kad je vrijednosni papir indosiran na donositelja, dužnik tog papira bit će dužan ispuniti obvezu iz tog papira svakoj osobi koja o dospijeću drži papir i podnese ga radi ispunjenja jer se svaka takva osoba uzima zakonitim imateljem vrijednosnog papira. Osim indosamenta na donositelja, s obzirom na način određivanja indosatara, postoje još puni indosament i bjanko-indosament.

Indosant

Indosant (engl. endorser, njem. Indossant) je osoba imatelj vrijednosnog papira koji ga potpisom na samom vrijednosnom papiru prenosi na novog imatelja indosatora. Držatelj vrijednosnog papira neće moći biti indosant ako vrijednosni papir sadrži rekta klauzulu jer tada neće biti moguć prijenos papira indosamentom.

Također, osoba kojoj je vrijednosni papir prenesen punomoćničkim indosamentom može papir dalje indosirati samo kao prijenos punomoći. U trenutku indosiranja obligacijskog vrijednosnog papira i predaje tog papira, indosant postaje solidarni dužnik obveze iz tog vrijednosnog papira. Prvi indosant obligacijskog papira uvijek je remitent.

Indosatar

Indosatar (engl. endorsee, njem. Indossatar) je stjecatelj vrijednosnog papira temeljem indosamenta; osoba kojoj je prethodni ovlaštenik (indosant) indosamentom i predajom papira prenio prava koja proizlaze iz tog papira.

Indosatar vrijednosnog papira koji drži taj papir do dospijeća obveze iz tog papira podnijet će ga dužniku tog papira radi ispunjenja obveze.

Industrija

Industrija (engl. manufacturing industry, njem. Industrie) je gospodarska djelatnost koja proizvode primarnih djelatnosti prerađuje u poluproizvode ili gotove proizvode.

Dijeli se na ekstraktivnu i prerađivačku, a s obzirom na namjenu industrijskih dobara na laku i tešku. Razlikujemo još crnu metalurgiju, obojenu metalurgiju, metaloprerađivačku i kemijsku industriju te industriju nemetala i niz drugih lakih industrija.

Industrijska banka

Industrijska banka (engl. industrial bank, njem. Teilzahlungsbank) je specijalizirana organizacija s bankovnim funkcijama u SAD, organizirana za davanje kredita industrijskim i trgovinskim poduzećima i zaposlenicima.

Ima ovlasti za pribavljanje depozita, izdavanje investicijskih certifikata i sklapanje obročnih zajmova. Članica je Federalnog sustava rezervi i FDIC-a.

Industrijska špijunaža

Industrijska špijunaža, 1. prikupljanje zaštićenih podataka (najčešće poslovnih tajni) iz poslovanja neke tvrtke od strane neovlaštene osobe ili tvrtke.

Industrijsku špijunažu treba razlikovati od dopuštenih obavještajnih aktivnosti koje se poduzimaju u poslovanju. Objekt radnje kod procesa industrijske špijunaže je zaštićena informacija, tj. informacija iz poslovanja neke tvrtke koja je poduzela razumne mjere da ta informacija ostane tajnom. Inkriminiran je svaki neovlašteni poseg učinjen u cilju prikupljanja takve informacije u korist druge osobe ili tvrtke. Premda je ponekad teško razgraničiti tzv. javne informacije, tj. one informacije iz poslovanja tvrtke koje su pod jednakim uvjetima dostupne svim tržišnim subjektima, od informacija i podataka koji su poslovna tajna, na industrijsku špijunažu može uputiti i način odnosno metoda prikupljanja takve informacije. Jedna od metoda prikupljanja informacija koje su poslovna tajna jest uporaba tzv. insidera, tj. osoba koje raspolažu informacijama iz poslovanja tvrtke koje su poslovna tajna.

To mogu biti izvršni menedžeri, ali i niže rangirani zaposlenici koji zbog slabijih primanja pristaju na “prodaju” zaštićenih podataka konkurentskim tvrtkama ili pojedincima. Razvojem informatičke tehnologije stvorene su pretpostavke za djelotvornije zloporabe zaštićenih informacija, a razvijene su i brojne tehnike prikrivanja takvih djela i stečene dobiti. Sudionici u operacijama industrijske špijunaže nisu samo pojedinci ili tvrtke (domaće ili strane) nego i strane države. One se mogu baviti industrijskom špijunažom radi prikupljanja informacija koje im pomažu u tehnološkom razvoju vlastite industrijske osnove, radi eventualne daljnje trgovine takvih informacijama i njihove daljnje prodaje trećim državama radi stjecanja dobiti ili pak ustupanja tih informacija trećim državama radi stvaranja strateškog političkog ili vojnog partnerstva.

Na taj način industrijska špijunaža, pogotovo kad je riječ o zaštićenim informacijama u vojnoj industriji, prerasta u pitanje nacionalne, regionalne ili čak globalne sigurnosti. Premda se obavještajne zajednice većine država u svijetu između ostalog bave i industrijskom špijunažom, neke od njih donose i posebne zakone za zaštitu vlastitih gospodarskih subjekata i sustava nacionalne sigurnosti (npr. u SAD je 1996. donesen Zakon o gospodarskoj špijunaži kojim se inkriminira industrijska špijunaža s elementom inozemnosti i propisuju vrlo stroge kazne do deset milijuna USD ili kaznu zatvora do petnaest godina);

2. u hrvatskom k. p. industrijska špijunaža inkriminirana je propisivanjem k. d. izdavanja i neovlaštenog pribavljanja poslovne tajne iz čl. 295. KZ. Pojam poslovne tajne definiran je u čl. 89. st. 15. KZ: Poslovna tajna je podatak koji je kao poslovna tajna određen zakonom, drugim propisom ili općim aktom trgovačkog društva, ustanove ili druge pravne osobe, a koji predstavlja proizvodnu tajnu, rezultate istraživačkog ili konstrukcijskog rada te drugi podatak zbog čijeg bi priopćavanja neovlaštenoj osobi mogle nastupiti štetne posljedice za njezine gospodarske interese.

Industrijsko životno osiguranje

Industrijsko životno osiguranje (engl. industrial life assurance, njem. Kleinlebensversicherung, fr. assurance vie populaire) je vrsta životnog osiguranja u Velikoj Britaniji za koje se premije osiguranja obično plaćaju tjedno, skupljačima koji idu od kuće do kuće. Naziv je dobilo po tome što se razvilo među radnicima na industrijskom sjeveru.

Provodi se preko malog broja osiguravajućih kompanija. Postepeno gubi značenje zbog proboja normalnog životnog osiguranja, jer plaće radnika rastu i oni se privikavaju na mjesečno plaćanje uplatnicom ili čekom.

Inflacija

Inflacija (engl. inflation, njem. Inflation) je prekomjerno povećanje novčane mase u optjecaju, što vodi smanjenju vrijednosti novca i općem rastu cijena; neravnoteža u robno-novčanim odnosima izazvana povećanjem novčane mase u optjecaju i mase odobrenih kredita u usporedbi s veličinom raspoloživog robnog fonda izraženog ukupnim cijenama.

Teorija uzroke porastu cijena vidi u povećanoj potražnji koja se najčešće financira kreditima i zajmovima, zatim u promjeni strukture agregatne potražnje, u pritisku troškova koje stvaraju radnički sindikati na tržištu rada, te u povećanju nadnica kao posljedice ostvarenih interesa radnika.

Inflacijska ograda

U zemljama s visokom inflacijom najčešće se inflacijska ograda postiže kupovanjem i držanjem strane valute koja ima niže stope inflacije, ili vrijednosnih papira nominiranih u takvoj valuti.

Općenito, investitori se štite od inflacije tako što nastoje što veći dio svoje imovine držati u imovini koja donosi zaradu najmanje jednaku stopi inflacije, a samo minimum likvidnih sredstava potreban za dnevna plaćanja drži se u gotovini.

Inflacijski porez

Inflacijski porez (engl. inflation tax) je državni prihod kojem je izvor inflacija. Država se financira inflacijskim porezom kada financira svoj deficit "tiskajući” novac. Inflacija je jedina vrsta poreza o kojem se ne glasa u parlamentu.

Međutim, kako se inflacija ubrzava, nakon neke točke će se, zbog pada realne potražnje za novcem, prihodi od inflacijskog poreza počinjati smanjivati. Pokuša li država tiskati još više novca, vjerojatnost ulaza u hiperinflaciju postaje vrlo visoka.

Inflatorni pritisak

Inflatorni pritisak je umjereno i postupno povećanje količine novca u optjecaju koje izaziva lagani porast cijena i potiče veću investicijsku aktivnost gospodarskih subjekata. Dovodi do porasta proizvodnje, što konačno neutralizira djelovanje prvobitnoga povećanja količine novca na cijene.

Teškoće nastaju u određivanju i održavanju prave mjere inflatornog pritiska jer svaki neuspjeh izaziva neželjene poremećaje u gospodarstvu. Pretjerani i neumjereni inflatorni pritisak naješće dovodi do inflacije.

Informatizacija

Informatizacija (engl. informatization), proces kojim se olakšava protok, spremanje i pristup informacijama. Informatizacija bitno utječe na uspješnost upravljanja, omogućujući donosiocima odluka dobar pregled podataka potrebnih za donošenje odluka.

Informatizacija se provodi na nekoliko načina, od kojih je najčešće spominjan proces kompjutorizacije, odnosno opremanja uređajima koji mogu brzo i uspješno zamijeniti radnu snagu pri baratanju informacijama. Uz taj proces, izuzetno važni oblici informatizacije su organizacija i edukacija. Organizacija omogućava da raspoloživa sredstva budu primijenjena svrhovito, dok edukacija osposobljava donosioce odluka da u potpunosti koriste dostupne informacije, a izvršnim radnicima omogućava da što veći dio svog posla prepuste strojevima.

Vrlo važan oblik informatizacije je i unapređenje komunikacije koje omogućava da obavijesti trenutno budu dostupne svim zainteresiranim stranama bez obzira na fizičku udaljenost. Informatizacija se bazira na formiranju, širenju i integraciji informacijskih sustava, sposobnih za međusobnu razmjenu informacija. Svaki od sustava i podsustava funkcionira po pravilima kibernetike, tj. uspostavljaju se povratne veze između pojedinih dijelova informacijskih sustava.

Informatizacija je bila osnovna poluga brzih promjena u načinu poslovanja financijskih institucija i tržišta u ovom stoljeću, a njezin daljnji razvoj pokazuje vrlo velike mogućnosti. Informatizacija omogućava da se radna snaga prebaci s repetitivnih poslova na kreativne, a poslove razvrstavanja, pretraživanja i obrade podataka preuzima stroj.

Inicijalna kupnja

Inicijalna kupnja (engl. initial buying, njem. Anfangskauf), prije svega, kupnja koja se odnosi na novi proizvod.

Životni ciklus proizvoda ima oblik parabole. Na koordinatnom sustavu i polazeći od nulte točke, koja označava moment lansiranja proizvoda na tržište, količina prodaje u vremenu najprije raste, doseže najvišu točku i zatim pada. Ovaj proces oslikava ponašanje potrošača, pa dok je proizvod u prvoj fazi svog životnog ciklusa, u fazi “uvođenja na tržište”, govorimo o inicijalnoj (ili početnoj) kupnji, ali isto tako o inicijalnoj potražnji, koja uvjetuje inicijalnu prodaju. Da bi inicijalna potražnja (a time i prodaja, odnosno kupnja) bila za proizvod što povoljnija, brine marketinški miks, a posebnu zadaću u tom ima promocija.

Naime, njen je zadatak da informira tržište potrošača, i to naročito u ciljno tržište proizvoda, o svojstvima novog proizvoda i prednostima koje proizvod pruža u zadovoljavanju potreba. Na taj način, potreba koja dotad nije bila zadovoljena ili nije bila adekvatno zadovoljena, pa nije utjecala na oblikovanje potražnje, biva probuđena i ponukana da se na tržištu iskaže i da dođe do prve (početne ili inicijalne) kupnje. Inicijalna kupnja je izuzetno važan činitelj u razvoju strategije marketinga (ako je inicijalna kupnja razočarala potrošača, ne ostvarujući njegovo zadovoljstvo u pokrivanju potrebe, krivulje životnog ciklusa će ubrzo krenuti prema padu i proizvod će nestati s tržišta).

Inicijalne povlastice

Inicijalne povlastice (engl. initial allowances, fr. déductions d'amortissement avant l'amortissement normal) su oblik ubrzane amortizacije kapitala, kod kojeg se u prvoj godini dopušta povećani otpis. Pružaju poduzeću mogućnost da lakše postavi novu opremu ili sagradi nove zgrade.

Od oporezive dobiti otpisuje se veći postotak amortizacije kapitala nego što bi to inače u prvoj godini bilo moguće. Otuda i naziv. Iako se ne povećava ukupni iznos amortizacije kapitala u toku vijeka trajanja opreme u narednim godinama odobravaju se niže stope - povlastica je za poduzeće značajna jer se odobrava u godini kad su izdaci najteži. Inicijalne povlastice obično se odobravaju u obliku dodatnih povlastica uz redovne godišnje.

Inkaso

Inkaso (engl. collection, njem. Inkasso), naziv kojim se označuje postupak naplate dužne svote od dužnika preko banke, i to uz prezentaciju odgovarajućih dokumenata koje su vjerovnik i dužnik ugovorili, odnosno koji su uobičajeni.

U tom postupku sudjeluju vjerovnik (npr. prodavatelj) kao bančin nalogodavac (engl. principal, njem. Auftraggeber), banka koja je primila nalog nalogodavca i koja će mu doznačiti primljenu svotu (engl. remmiting bank, njem. Einreicherbank), banka koja naplaćuje dokumente (engl. collecting bank, njem. Inkassobank), banka koja prezentira dokumente (engl. presenting bank, njem. vorlegende Bank) i dužnik (kupac koji je prodavatelju dužan platiti cijenu ugovorene robe). Pritom nije nužno sudjelovanje tri banke, jer banka koja naplaćuje dokumente može ih istodobno i prezentirati, odnosno vice versa.

Odnos između nalogodavca i banke mogao bi se kvalificirati kao nalog ili komisija, dok se u njemačkom pravu kvalificira kao ugovor o djelu. Na temelju bančina prihvata naloga, banka poziva kupca da preuzme dokumente koje je primila od prodavatelja (svog nalogodavca) uz istovremeno

a) plaćanje ili

b) akceptiranje prodavateljeve mjenice.

Prvi način naplate naziva se documents against payment (D/P), a drugi documents against acceptance (D/A). U slučaju kupčeva odbijanja banka vraća dokumente prodavatleja uz obavijest o kupčevu odbijanju. Banka pri tome ne odgovara prodavatelju za naplatu, već samo za podnošenje dokumenata kupcu uz poziv za plaćanje i za postupanje u čitavom poslu s razumnom pozornošću.

S obzirom na način upućivanja dokumenata kupcu, razlikuju se “čisti inkaso” (clean collection) i “dokumentirani inkaso” (documentary collection). Prvim izrazom obilježava se slučaj kad prodavatelj upućuje trgovačke dokumente izravno kupcu, a financijske preko banke, a drugim slučajem kad prodavatelj i jedne i druge dokumente upućuje kupcu preko banke.

Za dokumentirani inkaso postoje pravila koja je priredila Međunarodna trgovačka komora i objavila u publikaciji br. 322 pod naslovom “Jedinstvena pravila za dokumentirani inkaso” (Uniform Rules for Collections).

Inkorporacija prava u papiru

Inkorporacija prava u papiru, pojam kojim se u pravu vrijednosnih papira označuje odnos između papira (isprave) i prava koje iz te isprave (papira) proizlazi.

Pravo je inkorporirano u papir prije svega stoga što je vrijednosni papir uvijek pisana isprava bez čijeg nastanka kao isprave uopće ne može nastati pravo koje iz tog papira (isprave) proizlazi. Pravo koje proizlazi iz papira vezano je uz papir (ispravu) i u daljnja dva segmenta. To pravo se u pravilu ne može prenijeti bez prijenosa, tj. predaje isprave, niti se može zahtijevati ispunjenje tražbine bez držanja isprave.

Pojam “pravo iz papira” treba razlikovati od pojma “pravo na papir” jer su to dva različita prava. Npr. u mjenici je inkorporirano pravo na naplatu svote novca koja je u njoj naznačena i to je pravo iz papira. Drugo je pitanje tko ima pravo na mjenicu, tj. tko je njezin ovlaštenik.

Inozemne vrijednosnice

Inozemne vrijednosnice (engl. foreign securities) su vrijednosnice izdane u zemlji u kojoj njihov trenutni vlasnik nije rezident. Mogu biti vrijednosnice izdane sa specifičnom namjenom da budu distribuirane u inozemstvu (eurodolarske emisije, bulldog market), ili vrijednosnice koje su legalnim procesom trgovanja došle u posjed nerezidenata.

Globalno financijsko tržište omogućava da je danas udio inozemnih vrijednosnica u ukupnom obujmu trgovine vrlo visok, tako da većina značajnih svjetskih burzi ima na listi ponude i inozemne vrijednosnice. Otuda je moguća globalna cirkulacija kapitala između razvijenih svjetskih tržišta, čime se omogućava da se kapital uvijek usmjerava prema zemlji koja trenutno pokazuje najbolje investicijske mogućnosti. Na taj način investitori imaju udjela u njezinu prosperitetu iako nisu njezini rezidenti.

Insolventnost

Izraz insolventnost označava i situaciju u kojoj dugovi poduzeća premašuju vrijednost njegove imovine, tj. kada neto-imovina poduzeća postane negativna - tzv. pravna ili bilančna insolventnost. U oba slučaja insolventnost izaziva teške posljedice po kontinuitet poslovanja poduzeća jer vjerovnici poduzimaju akcije za zaštitu svojih interesa kod insolventnog dužnika. Insolventnost se smatra osnovnim financijskim povodom stečaja poduzeća.

Institucionalni investitori

Institucionalni investitori (engl. institutional investors, njem. institutionalle Geldgeber, Kapitalsammelstellen), organizacije koje kupuju najveći dio vrijednosnih papira na financijskom tržištu.

Za razliku od pojedinca – individualnih investitora, u stanju su disperzirati rizik formirajući raznoliku strukturu ulaganja. Svojom veličinom i značenjem mogu utjecati na cijene i ostale uvjete na tržištu. Pojavljuju se u različitim oblicima: banke, mirovinski fondovi, ustanove osiguranja života i imovine, zaklade, sindikalni fondovi i sl.

Posebno značenje imaju zajednički investitori – trust institucije (investment trust i unit trust, u SAD mutual fund) koji prikupljaju udjele ili uštedu velikog broja individualnih investitora da bi ih kao institucionalni (zajednički) investitori plasirali na tržištu.

Institucionalno tržište

Institucionalno tržište (engl. institutional market) je tržište kratkoročnih vrijednosnica, obično do 1 godine dospijeća ili čak i manje.

Ovo tržište koriste korporacije i financijske ustanove što kratkoročno trebaju ili imaju velike količine gotovine koju namjeravaju uložiti.

Instrumenti financiranja

Instrumenti financiranja, sredstva kojima se potvrđuje utemeljeni financijski odnos povodom financiranja. Instrumenti kojima poduzeće (ili druga pravna i fizička osoba) pribavlja potrebna, prvenstveno novčana, sredstva za svoje poslovanje i ekspanziju.

Instrumenti financiranja mogu biti pojedinačni ili opći (generalni) ugovori, odluke uprave odnosno skupštine poduzeća ili zakonski propisi. Pojedinačnim ugovorima obavlja se neposredno financiranje kreditima velikih financijera i zajedničko ulaganje. Generalnim ugovorima obavlja se financiranje vrijednosnim papirima, tako da su i vrijednosni papiri posebni instrumenti financiranja. Odlukama se vrši fnanciranje raspodjelom poslovnog rezultata poduzeća, a one utječu i na veličinu internog i spontanog financiranja.

Zakonskim propisima mogu se uvjetovati formiranja raznih rezervi i sl. Financiranje može biti i spontano, a proizlazi iz same prirode poslovanja (npr. financiranje na temelju obračunom amortizacije oslobođenih novčanih sredstva ili pak na temelju razlike realizacije do momenta njenog obračuna).

Instrumenti osiguranja kredita

Instrumenti osiguranja kredita su sredstva naplate potraživanja koja banci stoje na raspolaganju u slučaju kada klijent prestane otplaćivati kredit ili ga otplaćuje neredovito. Najčešći instrumenti osiguranja su: suglasnost o zapljeni plaće, zadužnica odnosno suglasnost o zapljeni sredstava na računima, hipoteka, mjenica, jamci te police osiguranja života i imovine. Što je iznos kredita manji, to je u pravilu potrebno i manje instrumenata osiguranja.

Instrumenti plaćanja

Instrumenti plaćanja (engl. paying instruments, njem. Zahlungsinstrumente) su zakonom propisani obrasci za podmirenje dugova i potraživanja. Razlikuju se po funkciji, obliku i sadržaju i razvrstavaju na opće i posebne.

Dijele se na gotovinske instrumente kod kojih bar jedan od sudionika plaćanja mora imati otvoren račun sredstava (uplatnice, uputnice, nalozi za gotovinsku isplatu i sl.) i bezgotovinske instrumente koji pretpostavljaju da račun sredstava imaju i dužnik i vjerovnik (nalog za prijenos, nalog za naplatu, nalog za obračun, obračunski ček, akceptni nalog itd.).

Bezgotovinski instrumenti plaćanja razlikuju se po tome je li inicijator plaćanja, odnosno naplate dužnik ili vjerovnik. Osim navedenih vrsta, postoje i drugi instrumenti plaćanja predviđeni propisima kojima se uređuje poslovanje vrijednosnih papira.

Instrumenti za transfer rizika

Instrumenti za transfer rizika (engl. instruments of risk transfer, njem. Instrumente für Risikotransfer, derivative Finanzinstrumente) su aranžmani kojima se može izvršiti određena ugovorna realokacija rizika.

Osiguranje od mogućih nepovoljnih kretanja kamatnih stopa i deviznih tečajeva na financijskom tržištu provodi se posredstvom financijskih inovacija kojima se realociraju rizici koji proizlaze iz promjenjivih kamatnih stopa i deviznih tečajeva, devizni swap, opcijski ugovor, unaprijedni ugovori, ročnice.

Integralni marketing

Integralni marketing (engl. integral marketing, njem. integrales Marketing), shvaćanje po kome marketinški sektor obuhvaća svu operativu, odnosno marketing je jedina operativna funkcija poduzeća, a sve ostalo je savjetodavnog karaktera.

Koncepcija integralnog marketinga definira mjesto, veličinu i strukturu marketinškog sektora u poduzeću, polazeći od mjesta i uloge poduzeća u gospodarstvu kao i od stava koji o tome imaju rukovodioci u poduzeću. Prema Kotleru, koji je taj koncept formulirao u gospodarstvu SAD, prevladavaju tri shvaćanja o ovome pitanju. Najprije se prihvatilo da marketing obuhvaća prodaju, gospodarsko oglašavanje i istraživanje tržišta. Nešto je naprednije rješenje da marketing objedinjava i druge planove koji utječu na kupca, kao istraživanje i razvoj, kreditiranje, servis, garanciju i dr. Naravno idealno je rješenje da marketing obuhvaća cjelokupnu operativu, odnosno da se primijeni integralni marketing. Koncept integralnog marketinga još nije našao širu primjenu u praksi.

Praktična je korisnost koncepcije ta što ukazuje na neophodnost da marketinški sektor koordinirano s drugim sektorima treba povezati ukupnu aktivnost poduzeća sa zahtjevima kupaca. Sve funkcije i aktivnosti moraju se uskladiti na takav način da se poduzeće kao cjelina i njegovi pojedini dijelovi direktno usmjeravaju ka cilju omogućavajući pravovremeno prilagođavanje promjenama u gospodarstvu i društvu.

Koordinacija je potrebna na tri razine:

1. sve aktivnosti u marketingu trebaju biti koordinirane međusobno;

2. marketinški sektor mora se koordinirati s ostalim sektorima u poduzeću;

3. marketinški sektor treba omogućiti koordinaciju poduzeća kao cjeline s drugim poduzećima.

Time bi marketinški sektor osigurao da se sve aktivnosti u poduzeću povežu oko jedinstvenog cilja – zadovoljenje potreba potrošača uz ostvarenje profita. U turizmu koncept integralnog marketinga odnosi se na integraciju marketinških aktivnosti na makro razini (zemlje kao destinacije), mezo razini (regija ili turističko mjesto) i na mikro razini (turističko poduzeće).

Intercedent

Intercedent (engl. intercessor, njem. Interzedent) je netko treći koji pristupa ugovoru obvezujući se vjerovniku da će ispuniti tražbinu koju ovaj ima prema dužniku (pristupanje dugu).

Interest Rate Caps ili Interest Rate Floors

Interest Rate Caps ili Interest Rate Floors je opcija ukoliko kamatne stope porastu (padnu) iznad (ispod) određene vrijednosti da će izdavatelj opcije plaćati imatelju razliku.

Interest Rate Swap

Interest Rate Swap je zamjena novčanih tokova iz fiksnih (varijabilnih) potraživanja za novčane tokove iz varijabilnih (fiksnih) obveza.

Interkalarna kamata

Interkalarna kamata je dio ukupne redovne kamate koju korisnik kredita plaća banci, a specifična je kod otplate u mjesečnim anuitetima. To je kamata koja se plaća na iznos kredita za razdoblje od dana isplate kredita do dana kada se kredit stavlja u otplatu. Na primjer ako se kredit isplaćuje 10. u mjesecu, interkalarna kamata se plaća za 20 dana, a ako se kredit isplaćuje 25., interkalarna kamata se plaća samo za 5 dana. U daljnjoj otplati, kamata po kreditu je sastavni dio mjesečnih anuiteta.

Interna emisija

Interna emisija (engl. internal issue, njem. interne Emission), emisija vrijednosnih papira u kojoj se oni dijele zainteresiranim osobama unutar samog poduzeća.

To su postojeći vlasnici, menedžeri i zaposleni radnici. Interna emisija ne povećava veličinu sredstava, odnosno imovinske bilance poduzeća. Ona predstavlja metodu rekapitalizacije u kojoj dolazi do promjene strukture vlasničke glavnice poduzeća u cilju povećanja tržišnosti običnih dionica kao i povećanja stupnja izvjesnosti vlasničke glavnice. Internom emisijom mogu se prevladavati i konflikti u raspodjeli poslovnog rezultata.

Interna emisija označava postupak tzv. bonusnih emisija –emisije dividendnih dionica, emisije tzv. bonusnih dionica te, u širem smislu, i postupak dijeljenja (cijepanja) dionica. Internom emisijom može se omogućiti i postupak prenošenja državnog ili društvenog vlasništva na zaposlene radnike poduzeća. U tom se slučaju ona ne mora prijavljivati nadležnom organu za kontrolu poslovanja s vrijednosnim papirima.

Interna revizija

Interna revizija (engl. internal auditing, njem. innerbetriebliche Rechnungsprüfung, interne Revision), značajan dio cjelokupnog procesa revizije.

Provode je organi onog poduzeća koje je objekt revizije i oni sami organiziraju i provode program interne revizije kao cjelovit test svih aspekata interne kontrole. Najznačajniji poslovi interne revizije su ispitivanje organiziranosti te razvoj i poboljšanje djelotvornosti pojedinih poslovnih funkcija, ispitivanje načina donošenja poslovnih odluka te funkcioniranja informacijskog sustava i drugi poslovi kojima se ispituje i ocjenjuje poslovanje poduzeća.

Zbog toga se interna revizija često naziva produženom rukom poslovodstva. Ove poslove mogu obavljati i revizijske tvrtke, ali njihovo obavljanje treba razmatrati odvojeno od stručne i nezavisne eksterne revizije financijskih izvještaja.

Interna stopa profitabilnosti

Interna stopa profitabilnosti (engl. internal rate of return, njem. interner Zinsfuß), bazična metoda ocjene financijske efikasnosti investicijskih mogućnosti.

Interna stopa rentabilnosti diskontna je stopa koja čiste novčane tokove u čitavom vijeku efektuiranja investicije svodi na vrijednost inicijalnog investicijskog izdatka. U ovoj metodi pokušava se pronaći ona diskontna stopa uz koju je čista sadašnja vrijednost određene investicije jednaka nuli. Izračunava se metodom pokušaja i pogrešaka, tj. nizom iteracija, pri čemu se postupno približava traženoj diskontnoj stopi. Iteracija se vrši tako da se najprije uzme jedna diskontna stopa za koju se vjeruje da je blizu internoj stopi.

Primjenom te stope računa se čista sadašnja vrijednost investicijske mogućnosti, te ako rezultat nije nulta sadašnja vrijednost, postupak se ponavlja s drugom stopom (ako je rezultat bio pozitivan pokušava se s višom stopom, a ako je bio negativan s nižom stopom) sve dok se ne dobije nulta sadašnja vrijednost. Prema ovoj metodi investicijska je opcija efikasna ako je interna stopa rentabilnosti veća ili barem jednaka zadanoj diskontnoj stopi tj. oportunitetnom trošku investitora (tržišnoj stopi kapitalizacije). Načelo profitabilnosti traži da interna stopa profitabilnosti bude što veća.

Intervencijska točka

Intervencijska točka (engl. intervention point), unaprijed određena veličina nekog pokazatelja koja automatizmom izaziva reakciju nadležnog tijela.

Najčešće se intervencijske točke primjenjuju pri određivanju tečaja prema stranim valutama, ili pri reguliranju inflacije. Kada tečaj dostigne određenu razinu, koja za unaprijed predviđeni postupak premašuje ili je ispod željene vrijednosti, na tržištu intervenira centralna banka pokušavajući otkupom ili prodajom strane valute dovesti parametre na željenu vrijednost. Isto tako, intervencijska točka može biti postavljena i na mikroekonomskoj razini. Vrlo je čest slučaj da se, pri određivanju portfelja vrijednosnih papira, određuje cijena koja, ako nastupi, automatski traži da se papiri iz portfelja prodaju, odnosno da se novi kupe.

Intervencijske točke uvijek se postavljaju tako da se ne utječe na pojavu dok se ona kreće u očekivanim okvirima, a nastoji se utjecati kada kretanje odstupi od očekivanih (normalnih) veličina. Intervencija se provodi u svrhu svođenja stvarne vrijednosti u očekivane okvire.

Interventni uvoz

Interventni uvoz (engl. interventional importation, njem. Interventionseinfuhr) je mjera državne ekonomske politike koja se primjenjuje u slučajevima privremenog nedostatka nekog proizvoda na domaćem tržištu da bi se spriječio rast cijena zbog smanjene ponude. Ova se mjera provodi i pri pojavi monopolističkog ponašanja ponuđača. Ali interventni uvoz može ostvariti i proizvođač kao mjeru kompenzacije za nedovoljnu ponudu zbog nemogućnosti da sam podmiri potražnju. U tom slučaju prezentira proizvod kao kooperativnu ponudi i time zadržava tržišne prednosti i ostvaruje dobit.

Intrinzična vrijednost imovine

Intrinzična vrijednost imovine (engl. intrinsic value, njem. eigentlicher Unternehmungswert, intrinsischer Unternehmungswert) je realna, tj. stvarna (unutrašnja) vrijednost poduzeća, kapitala, neke imovine. Utvrđuje se fer, poštenom procjenom, tj. pokušava se utvrditi vrijednost (poduzeća, kapitala, vrijednosnih papira, imovine) koja bi se ostvarila na fer i otvorenom tržištu. Treba je razlikovati od tržišne, knjigovodstvene i likvidacijske vrijednosti.

Inventura

Inventura (engl. stock-taking, njem. Bestandsaufnahme, Inventur), popis svih sredstava (imovine) i obveza radi usklađivanja stvarnog stanja s knjigovodstvenim stanjem.

Inventura se obično provodi u četiri faze:

1. unošenje stvarnog količinskog stanja u popisne liste (brojenje, mjerenje, vaganje i popisivanje obveza);

2. upis cijena za sredstva i utvrđivanje vrijednosti u popisnim listama;

3. upisivanje u popisne liste knjigovodstvenog stanja; i

4. utvrđivanje inventurnih viškova i manjkova.

Inventura može biti

1. redovna i

2. izvanredna.

Redovna se obično provodi prije sastavljanja završne bilance stanja ili (ako je tako odlučeno) može se provoditi kontinuirano u toku cijele godine.

Izvanredna inventura provodi se u slučajevima stečaja ili likvidacije, statusnih promjena (spajanja i/ili razdvajanja i sl.) i u slučaju primopredaje dužnosti odgovornih osoba (najčešće je to djelomična inventura).

Kao rezultat provedene inventure javljaju se inventurni viškovi i inventurni manjkovi. Inventurni viškovi javljaju se u onim slučajevima kada je stvarno stanje sredstava utvrđeno popisom veće od knjigovodstvenog stanja. Inventurna komisija zadužena za opis u svom izvještaju o izvršenom popisu daje mišljenje o uzrocima viškova i mjerama za njihovo uklanjanje. Knjiže se u korist izvanrednih prihoda. U slučaju inventurnih manjkova stvarno stanje sredstava utvrđeno popisom manje je od knjigovodstvenog stanja. Komisija za popis u izvještaju o izvršenom popisu daje mišljenje o uzrocima manjkova te o mjerama za njihovo suzbijanje i uklanjanje. Ukazuje se na objektivne okolnosti pod kojima su nastali manjkovi te propuste odgovornih osoba. Manjkovi se knjiže na teret izvanrednih rashoda ako su nastali iz objektivnih okolnosti. Ako su manjkovi rezultat propusta odgovornih osoba tada se knjiže na teret odgovornih osoba.

Investicije

Investicije (engl. investments, njem. Investitionen) su ulaganje materijalnih vrijednosti, novca i znanja u sadašnjosti radi ostvarivanja pozitivnog učinka ili učinaka u budućnosti. Investirati se može u jednom ili više razdoblja.

Investicije kao ulaganja u realna kapitalna dobra mogu se podijeliti na neto i bruto investicije. Neto investicija je iznos kojim se povećavaju zalihe ukupnog fiksnog kapitala, a bruto investicije su ukupan trošak, ulaganje u fizički kapital uključujući i deprecijaciju kapitala.

Investicije u vrijednosnice

Investicije u vrijednosnice (engl. investments in securities, njem. Wertpapieranlagen), investitorsko ulaganje u prenosive vrijednosne papire – vrijednosnice (efekte). Iako po formi investicije u razne vrste vrijednosnica izgledaju slično – kupuje se vrijednosni papir koji nosi određena prava i ima svoju tržišnu cijenu – bit raznih vrsta vrijednosnica znatno se razlikuje, pa samim tim i priroda investicije.

Vrijednosnice mogu biti vlasničke, s fiksnim prinosom i nosioci prava. Vlasničke vrijednosnice su dionice, te investicija u njih ima karakter kupovine realnog kapitala koji je podloga vrijednosti dionice. Kupovina redovne dionice u biti je poduzetnička investicija, budući da vlasnik sudjeluje u upravljanju dioničkim društvom, dok je kupovina povlaštene dionice rentijerska investicija koja polazi od pretpostavke da dionički ulog donosi veću dobit nego alternativno ulaganje.

Vrijednosnice s fiksnim prihodom su obveznice, blagajnički zapisi, potvrde o depozitu i komercijalni zapis. Sve takve vrijednosnice imaju zajedničku osobinu da su zapravo prenosivi ugovor o kreditu ili depozitu između izdavača koji je korisnik i kupca koji je kreditor. Prema tome investicije u ove vrijednosnice znače posudbu novca na određeni rok i pod ugovorenim uvjetima. Vrijednosnice koje su nosioci prava, kao što su opcije i budući ugovori, prvenstveno su namijenjene špekulaciji.

Kupovinom tih vrijednosnica kupac postaje imalac prava da kupi, proda ili uđe u posjed nekog dobra u određenom trenutku. Prema tome, kupovina vrijednosnica je u biti špekulacija budućim kretanjima cijena. Pod istu skupinu možemo staviti i lutrijske srećke koje su zapravo špekulacija na ishod budućeg slučajnog događaja. Investicija u pojedine vrste vrijednosnica zavisi od spremnosti investitora da uđe u rizik, te od njegove sklonosti da investira kao poduzetnik, da špekulira ili posuđuje novac uz fiksne uvjete, te od sklonosti riziku. Najviši rizik nose vrijednosnice nosioci prava, kod kojih marginalna promjena cijene dovodi do potpunog gubitka uloženih sredstava, ili do vrlo visoke dobiti na uložena sredstva. Ulaganje u dionice nosi manji rizik, ali moguće zarade su daleko manje.

Najniži rizik u sebi nose obveznice i druge vrijednosnice s fiksnim prihodom, ali kod njih je i mogućnost zarade vrlo ograničena.

Investicijska banka

Investicijska banka (engl. investment bank, njem. Geldgeberbank, Investitionsbank), financijski specijalisti – posrednici između poduzeća i drugih emitenata vrijednosnih papira i investitora pri izdavanju novih vrijednosnih papira.

Nude sljedeće usluge: otkup emisije upisom preuzimajući dio rizika izdanja, rasprodaju emisije preko dilera ili na malo, savjetovanje emitenata i kupaca, a obavljaju i usluge klijenteli na sekundarnom tržištu (održavanje emisijskog tečaja i tržišta). Neke od ovih kuća bave se i akvizicijama – stjecanjem kontrole nad drugim poduzećima, fuzijama i drugim operacijama imovinsko-financijskog restrukturiranja poduzeća kao i operacijama za vlastiti račun.

Iako nose naziv investicijska banka, nisu banka niti su depozitna ustanova, a još manje investicijska – razvojna banka, već se ovim pojmom označava svaka financijska ustanova kojoj je dominantno obilježje posredovanje pri emisiji i distribuciji novoizdanih vrijednosnih papira (Merrill Lynch, Salomon Brothers, Morgan Stanley i sl.).

Investicijska kompanija

Investicijska kompanija (engl. investment company, njem. Kapitalanlagegesellschaft) je u SAD izraz za poduzeće čija je djelatnost investiranje u vrijednosne papire drugih poduzeća radi ostvarivanja profita za svoje dioničare.

Obično se dijele na mutual fund (ili opem-end fund) i closed-end fund, ovisno o tomu emitiraju li promjenjivi broj dionica (open-end) ili fiksirani broj (closed-end). Britanski ekvivalent za open-end company je unit trust, a za closed-end company - investment trust.

Investicijska politika

Investicijska politika (engl. investment policy, njem. Investitionspolitik) je dio ekonomske i razvojne politike usmjerene na definiranje i izbor ciljeva i strategije realizacije izabranih ciljeva, te mjera ekonomske politike u domeni uvjeta kreditiranja i načina investiranja.

Investicijska potrošnja

Investicijska potrošnja (engl. capital consumption). Svrha je investicijske potrošnje stvoriti pretpostavke za nesmetano odvijanje proizvodnog procesa na tehnološki suvremenim načelima/osnovama radi maksimaliziranja dobiti investitora te zadovoljenja potreba korisnika i potrošača na još kvalitetnijoj razini; dakle, zadovoljenje potreba na dugi rok.

S obzirom na svrhu investicije, odnosno ulaganja, razlikuje se investicijska potrošnja kao dogradnja, proširenje i investicijska potrošnja kao investicija. Bez obzira na svrhu ona je vrlo važan oblik potrošnje svakog društva. Stoga joj je nužno posvetiti posebnu pažnju. Pri izradi investicijskih programa mora se voditi računa prije svega o izvorima investicija.

Usklađenost investicijske potrošnje sa stvarnim mogućnostima pretpostavka je zdrave ekonomije. U suprotnom, pretjerana investicijska potrošnja, zasnovana na primarnoj emisiji generator je inflacije. Potrošnja je investicijskih dobara specifična. Potrošači su uglavnom razni pravni subjekti, a ponašanje im je bitno drukčije od ponašanja potrošača proizvoda osobne potrošnje. Motivi kupnje su racionalni.

Investicijska studija

Investicijska studija (engl. feasibility study, njem. Durchführbarkeitsstudie, Machbarkeitsstudie) je dokument za donošenje investicijske odluke, a sadrži informacijsku osnovicu u pogledu analize tržišta, tehnološko-tehničke, lokacijske, organizacijske i ekonomsko-financijske analize s ocjenom uspješnosti i prihvatljivosti investicijskog projekta za izvedbu.

Koristi se kao osnovica za izradu studije izvedbe, kojom se optimiraju vrijeme i potrebna sredstva s ciljem što kraće i jeftinije izgradnje, te osposobljavanja projekta za redovno poslovanje.

Investicijske kompanije

Investicijske kompanije (engl. investment companies, njem. Kapitalanlagegeselschaft) je u SAD-u izraz za poduzeća čija je jedina djelatnost da investiraju u (kupnju) vrijednosne papire drugih poduzeća, radi ostvarivanja profita za svoje dioničare.

Investicijska poduzeća u SAD normalno se dijele na mutual fund (ili open-end fund) i closed-end fund, ovisno o tome da li sama emitiraju promjenjivi broj dionica (open-end) ili fiksirani broj (closed-end). Britanski ekvivalent za open-end company je unit trust, a closed-end je investment trust.

Investicijske povlastice

Predstavljaju oblik subvencioniranja investicijskih izdataka i zbog toga ih često kritiziraju. Prigovara im se diskriminatornost u učincima, naročito u razdobljima visoke zaposlenosti kad se uštedama zajednice ionako postavljaju previsoki zahtjevi.

U Velikoj Britaniji se investicijske povlastice izmjenjuju s dotacijama za investicije ovisno o tome jesu li na vlasti laburisti ili konzervativci. U skandinavskim zemljama koriste se za poticanje korištenja investicijskih rezervi.

Investicijski anđeo

Investicijski anđeo (engl. investment angel) je slikoviti izraz za bogate osobe koje, na neformalnom tržištu kapitala nude kapital za pothvate koji su obično tek u početnoj (start-up) fazi te su visokorizični.

Riječ je o osobama koje tragaju za ulaganjima u visokorizične, ali i potencijalno visokoprofitabilne pothvate, koji na službenom tržištu kapitala teško dolaze do fondova, te njihovim poduzetnicima nude kapital, zauzimajući pritom suvlasničku poziciju. U mnogim zemljama pokazuje se da su upravo investicijski anđeli najznačajniji izvor financiranja za pothvate koji se nalaze u ranim stadijima.

Investicijski bankar

Investicijski bankar (engl. investment banker, njem. Investitionsbankier) je fizička ili pravna osoba koja prvenstveno kupuje vrijednosne papire, i to u velikim količinama, s namjerom da ih proda investitorima. Investicijski bankar se ne bavi klasičnim bankarskim poslovima. Njegov izvor prihoda je razlika u cijeni kupljenih i prodanih vrijednosnih papira.

Investicijski fond

Fondova je više vrsta, a razlikuju se po organizaciji, naknadama organizatora, metodama kupnje ili prodaje udjela itd. Neki fondovi ulažu u opće dionice, neki u portfelju kombiniraju dionice i obveznice, neki nose fiksni prihod, mnogi su specijalizirani (za industriju, po teritorijalnom principu, po veličini kompanija u koje vrijednosno ulažu i sl.).

Osnovna podjela razlikuje otvorene i zatvorene fondove. Otvoreni (open-end funds) imaju promjenjiv broj udjela. Ulaganjem u fond povećava se broj udjela i veličina fonda. Fond je na zahtjev investitora dužan reotkupiti prodane udjele, pa svaka takva kupovina znači smanjenje broja udjela i veličine fonda. Kod ovog tipa fonda ne postoji ograničenje u broju udjela, a fondovi se šire ili smanjuju ovisno o potražnji. Kod zatvorenog fonda (closed-end fund) stvra se pool (skup) vrijednosnica, emitiraju se i prodaju udjeli u kratkom roku, po ponudbenoj cijeni. Broj udjela je fiksan i fond ih ne reotkupljuje, već se preprodaju na otvorenom tržištu ili se prodaju organizatoru fonda. Investicijski fondovi oblik su okrupnjivanja pojedinačnih, obično malih uloga u jedan veliki iznos, kojim se na financijskom tržištu mogu postizati navedene prednosti. Iako se pravno vode kao kompanije, treba ih shvaćati kao skup udjela u velikom broju vrijednosnica organizacijski i upravljački objedinjenih u fondu. U pravilu fondovi ne ulažu u realne plasmane, već im se aktiva sastoji od vrijednosnica.

U SAD su popularni uzajamni fondovi (mutual funds), s podvrstom MMMF (uzajamni fondovi tržišta novca - money market mutual funds), investment trust, REIT (real estate investment trust). U V. Britaniji su popularni unit trust i investment trust. Investicijski fondovi u Hrvatskoj uređeni su Zakonom o investicijskim fondovima. Investicijske fondove osnivaju društva za upravljanje tim fondovima koja mogu biti u obliku dioničkog društva ili društva s ograničenom odgovornošću i čiji predmet poslovanja je isključivo osnivanje investicijskih fondova i upravljanje tim fondovima.

Početak poslovanja društva za upravljanje fondovima odobrava Komisija za vrijednosne papire nakon što utvrdi da društvo ispunjava propisane posebne uvjete. Također na temelju odobrenja te Komisije osnivaju se investicijski fondovi, pri čemu se odobravaju statut i prospekt fondova. Investicijski fond može biti otvoren ili zatvoren. U prvom slučaju to je zasebna imovina, bez pravne osobnosti, koja se nalazi u okviru društva za upravljanje fondovima, a u drugom slučaju to je dioničko društvo koje osniva i kojim upravlja društvo za upravljanje fondovima. U svakome slučaju imovina fonda mora biti odvojena od imovine društva za upravljanje fondovima.

Investicijski klub

Investicijski klub (engl. investment club) je grupa ljudi koji udružuju svoje znanje i sredstva radi zajedničkog donošenja investicijskih odluka. Svaki član kluba ulaže određeni početni kapital, te svaki mjesec ili tromjesečno dodatna sredstva.

Odluke o kupnji vrijednosnih papira donose se glasanjem. Takvi klubovi omogućuju investitorima s manjim sredstvima sudjelovanje u velikim investicijskim pothvatima, te udio u diversificiranom portfelju uz plaćanje niže provizije nego da je plaćaju svaki za sebe.

Investicijski krediti

Investicijski krediti (engl. investment credits, njem. Investitionskredit, Investitionsdarlehen, fr. crédit ŕ longue terme) se odobravaju za financiranje dugoročno vezane investicijske imovine korisnika takvog kredita.

U principu se ne vraćaju u toku jednog privrednog razdoblja (kao kod kratkoročnog kreditiranja) jer imaju dugoročniji karakter, već se otplaćuju u dužem razdoblju. Redovno su pokriveni i otplaćuju se prema amortizacijskom planu.

Investicijski portfelj

Investicijski portfelj (engl. investment portfolio, njem. Investierungsportefeuille) je kombinacija različitih vrijednosnih papira ili sredstava, koje vlasnik drži ili stvara u svrhu investiranja, tj. radi ostvarenja dobiti (profita).

Što je više različitih vrijednosnih papira ili sredstava u portfelju, ili drugim riječima što je više različitih investicijskih projekata u portfelju, to je tržišni rizik očekivanog profita manji. Taj se rizik naziva rizik portfelja (portfolio risk).

Investicijski program

Investicijski program (engl. investment program, njem. Investierungsprogramm) je međusobno zavisna kombinacija investicijskih projekata, koji se planiraju voditi u dužem vremenskom razdoblju radi ostvarenja dugoročnih razvojnih ciljeva.

Pri tome je važno da se u pravilu nastoji ostvariti optimum investicijskog programa, što znači da se neki od projekata u programu mogu po kriteriju profitabilnosti pokazati i kao negativni, a da ipak budu realizirani, radi postizanja optimuma programa u cjelini. U praksi se investicijski program često naziva i razvojni program.

Investicijski proračun

Investicijski proračun (engl. investment budget, njem. Investitionsrechnung), proračun dugoročnog ulaganja kapitala.

U teoriji i praksi razvili su se brojni postupci investicijskog proračuna, moguće ih je razvrstati u sljedeće skupine:

a) statički postupci,

b) dinamički postupci, te

c) simultani modeli.

U grupi statičkih metoda najpoznatije su:

1. usporedba troškova,

2. usporedba dobitka,

3. povrat ulaganja (rentabilnost) te

4. amortizacijski proračun (razdoblje povrata).

U grupi dinamičkih postupaka obuhvaćene su:

1. metoda vrijednosti kapitala,

2. anuitetska metoda,

3. metoda interne kamatne stope.

U trećoj grupi su simultani modeli budžetiranja kapitala, kojima se uklanja nedostatak primjene prethodnih metoda, budući da se njima ocjenjuje prednost pojedinih investicijskih objekata odvojeno od ostalih područja u poduzeću. Simultanim modelima nastoje se istodobno uzeti u obzir sve mogućnosti prometa, proizvodnje, investiranja i financiranja kako bi se postigao poslovni optimum.

Investicijski savjetnik

Investicijski savjetnik (engl. investment adviser, investment consultant, njem. Anlageberater), osoba ili tvrtka specijalizirana za investicijsko (financijsko) savjetovanje i/ili izvršavanje prihvaćenih savjeta).

Savjetovanje se zasniva na praćenju stanja na tržištu i posebnim tehnikama investicijskih analiza. Najčešće su specijalizirani za određene vrste poslova, tržišta ili instrumenata, npr. za dionice, osiguranje, investment ili unit trust, državne vrijednosne papire i sl. Za svoje savjete naplaćuju naknadu.

Američki financijski savjetnici obvezatno se registriraju kod SEC (Securities and Exchange Commission), podvrgnuti su Zakonu o investicijskim savjetnicima, koji klijentelu štiti od nekompetentnih savjetnika i dužni su položiti seriju strogih ispita. Mali individualni investitori oslanjaju se na informacije iz tiska, na vlastite analize i procjene, a savjete traže od svog brokera ili banke.

Investicijski savjetnici u Hrvatskoj pod ingerencijom su HANFA-e (Hrvatska agencija za nadzor financijskih usluga).

Investicijsko tržište

Investicijsko tržište (engl. investment market, njem. Investitionsmarkt, Kapitalanlagenmarkt) dio je proizvodno-uslužnog tržišta na kojem se susreću ponuda i potražnja robe namijenjene za investicijsku potrošnju. Ponudu čine uglavnom proizvodi neophodni za izgradnju novih objekata privrednog ili neprivrednog karaktera, za njihovu rekonstrukciju ili proširenje. Tu spadaju sve vrste strojeva, uređaja, instalacija, transportnih sredstava, građevinskog materijala, namještaja i svih drugih proizvoda bez kojih se ne može realizirati jedna investicija, a dopunjuje se i raznim vrstama usluga, npr. intelektualnim, zanatskim i sl. Kanali distribucije su kratki, a kod promocijskih aktivnosti težište je na osobnoj prodaji i prodajnoj promociji. Cijene, kvaliteta i rokovi isporuke su najznačajniji elementi konkurencije.

Investitor

Investitor (engl. investor, njem. Investor) je pravna ili fizička osoba koja svoja ili posuđena sredstva ulaže u posao u sadašnjosti očekujući profit u budućnosti.

Po načelu djelotvornosti, visina (cijena) uloženih vlastitih ili posuđenih sredstava treba biti manja od visine očekivanog profita. Investitor snosi sve pozitivne ili negativne učinke investiranja.

Investment trust

Investment trust (engl. investment trust, njem. Investitions Treuhandgeselschaft, Finanzierungsgesellschaft), vrsta investicijskog fonda “zajedničkog ulaganja” u koji se udružuju brojni individualni – pojedinačni investitori. Individualni investitori udružuju se u fond jer je on u stanju smanjiti tržišne rizike okrupnjujući sredstva i diverzificirajući portfelj (aktivu), što pojedinac s malim raspoloživim sredstvima ne može.

Udruživanjem u fond smanjuju se i prometni troškovi transakcija na financijskom tržištu, troškovi upravljanja imovinom, osigurava se likvidnost, moguće je kupovati vrijednosnice koje malom investitoru nisu dostupne, ponegdje se koriste porezne olakšice i stječu druge pogodnosti. Fond prikuplja male uloge pojedinačnih investitora i ulaže ih u državne obveznice, obveznice gradova ili korporacija dobrog boniteta, u vrijednosnice tržišta novca, u preferencijalne dionice i slična, sigurna ulaganja s manjim prinosom.

Radi zaštite investitora država nadzire ili čak uvjetuje vrste i postotke ulaganja u pojedine vrste vrijednosnica. Investment Trust pripada tipu zatvorenih fondova (closed-end fond), tj. ima fiksni broj udjela u prometu. Kada jednom proda javnosti udjele, fond je definitivno formiran i zatvoren. Isto tako jednom kupljenim vrijednosnicama ne dodaje nove, a strukturu portfelja mijenja izuzetno rijetko. Zbog toga su prinosi po kupljenim udjelima vrlo predvidivi, a ponekad i fiksni. Investicijske fondove najčešće osnivaju brokerske kuće za investitore s malim sredstvima koji žele manji ali stabilan prihod iz takvih ulaganja.

Vrijednost udjela u fondu izračunava se dnevno kao tzv. NAV cijena (net asset value – neto vrijednost aktive), a predstavlja tržišnu vrijednost svih vrijednosnica koje investment trust posjeduje i ostale aktive, podijeljene brojem udjela u trustu. Postoji, međutim, i tržišna cijena udjela u fondu koja se formira pod utjecajem dnevne ponude i potražnje za udjelima fonda (ne vrijednosnica u njegovu portfelju), a u vezi je s NAV vrijednošću udjela.

Udjeli u investment trustu imaju slabo razvijeno sekundarno tržište pa ih investitori prodaju sponzoru, tj. brokerskoj kući koja je fond i organizirala. Udjeli ne mogu biti prodani samom trustu. Sponzor ih obično kupuje po NAV cijeni umanjenoj za kupovnu proviziju. Investment trust u V. Britaniji i SAD pravno se vodi kao kompanija (Investment Trust Company – ITC).

Inženjering

Inženjering (engl. engineering);

1. svaka djelatnost koja se temelji na znanju i vještini stručnjaka pojedinih struka (inženjera). Inženjeringom se smatraju savjetodavne usluge tih inženjera;
2. djelatnost društava koja pružaju savjetodavne usluge, ali istodobno izvode i radove na određenim objektima.

IPO - inicijalna javna ponuda dionica

Prva javna ponuda dionica se najčešće koristi kao instrument privatizacije velikih javnih tvrtki ili kod privatnih kompanija kada postojeći vlasnici žele osigurati svježi kapital potreban za razvoj poslovanja na transparentan način.

ISE

ISE (engl. International Stock Exchange), međunarodna burza dionica.

Kao nasljednik London Stock Exchange, ovo je centralizirano tržište, burza, promijenilo ime, što je odraz povećane uloge i vodećeg tržišta inozemnih dionica nebritanskih kompanija, poduzeća, te Londona kao središta europskih financija. Na ISE se trguje domaćim i inozemnim dionicama, državnim i domaćim obveznicama, te neuvrštenim dionicama i opcijama.

Članovi tržišta su B/D tvrtke, market-makeri dionica i državnih obveznica, međudilerski brokeri, članovi koji osiguravaju razračun za ostale članove, te novčani brokeri (engl. money-broker), koji se bave uzajmljivanjem novca i posebice dionica, market-makerima, uzajmljivanje koje je osigurano zalogom. Njihova glavna uloga je osiguranje likvidnosti tržišta.

Za razliku od Frankfurtske burze, na kojoj tečajni brokeri obavljaju tzv. fixing cijena, londonski market-makeri ističu tzv. dvosmjerne cijene, odnosno i ponudbenu i zahtijevanu cijenu, i dužni su svojim ponudama za kupnju i prodaju osiguravati stalno, kontinuirano tržište.

ISIN

ISIN (engl. International Securities Identification Number) je sustav kodiranja koji je razvio ISO, u svrhu identifikacije vrijednosnica. Ovi brojevi služe za komponiranje skupine znamenki, te time jedinstvenog broja za sve vrijednosnice širom svijeta.

ISO (engl. International Organisation for Standardization) je međunarodno udruženje tijela i odbora koji se bave standardizacijom različitih industrija, te koje nastoji uspostaviti jedinstvene međunarodne standarde na različitim poljima života.

Islamsko bankarstvo

Islamsko bankarstvo (engl. islamic banking), specifičan tip bankarstva koji pokušava izbjeći zabranu plaćanja i primanja kamate što je propisuje islam. Islamske banke posluju na bazi podjele profita ili pomoću drugih dopuštenih oblika; otvaraju transakcijske i investicijske depozite.

Transakcijski depoziti imaju fiksnu nominalnu vrijednost, ne ukamaćuju se, a banke mogu zaračunavati naknadu za obavljanje transfera. Investicijski depoziti nemaju fiksnu nominalnu vrijednost i slični su udjelu u poduzeću. Pri otvaranju investicijskog depozita s bankom se ugovara udjel u profitu banke, koji se ne može promijeniti (osim uz dogovor) prije roka dospijeća depozita. Na strani aktive u bilanci banke su krediti koji banci donose udjel u profitu poduzeća i drugi dopušteni financijski instrumenti.

Postoje krediti koji banci daju pravo upravljanja poduzećem i krediti bez takvog prava. Od drugih financijskih instrumenata najvažniji su odgođena plaćanja, marža na prodajne cijene poduzeća, leasing i krediti s nultom kamatnom stopom ali uz naknadu. U Iranu sve banke posluju prema propisima islamskog bankarstva, a u Pakistanu sve banke osim stranih. Islamske banke postoje i u drugim islamskim zemljama (Egipat, Sudan, Jordan i dr.) i neislamskima (Velika Britanija, Švicarska i dr.).

Isplata akreditiva

Isplata akreditiva (engl. paying off a letter of credit, njem. Akkreditivauszahlung), obavlja se u svoti priložene fakture isključivo na osnovi pravovremeno podnesene i formalno ispravne dokumentacije prema uvjetima iz samog akreditiva i to odobrenjem računa izvoznika ili akceptiranjem mjenice, te njezinim eventualnim eskontiranjem ili iskupom u roku dospijeća.

Banka je ovlaštena ne honorirati predočene robne dokumente izvoznika ako je sa sigurnošću utvrdila formalne nedostatke, krivotvorenje ili prekoračenje roka za isplatu koji je određen samim trajanjem akreditiva i može se produžiti samo na osnovi izričite dispozicije kupca robe uvoznika, odnosno nalogodavca.

Iznimku čini automatsko produženje roka u slučajevima kada rok važenja istječe u nedjelju, na državni ili mjesni praznik i kada su banke zatvorene prema ujednačenim pravilima i običajima za dokumentarne akreditive. Ako takvog produženja nema, izvoznik gubi pravo na korištenje akreditiva, a akreditivna i posrednička banka se oslobađaju preuzetih obveza prema korisniku.

Ispod nominalne vrijednosti

Ispod nominalne vrijednosti (engl. below par, njem. unter dem Nennwert, unter pari, lat. sub pari) je takva emisija (izdavanje) vrijednosnih papira, u kojoj korisnik, obično dioničar, plaća manji iznos od označenog u dionici.

Već na samom početku poslovanja stvara se nesklad između nominalnog iznosa osnovne glavnice i stvarne vrijednosti svih uplata, što je znakom nezdravog stanja kad se odmah tako počinje. To je razlog da zakonodavstva izričito zabranjuju takve emisije.

Nakon upisa dioničkog društva u sudski registar dionice se mogu prodavati i ispod i iznad nominalne vrijednosti, ovisno o stanju ponude i potražnje.

Isporuka

Isporuka (engl. delivery, njem. Übergabe) općenito znači prijenos imovine ili vlasništva jedne osobe drugoj, a na području financija prijenos vlasništva financijskih instrumenata utrženih na tržištu, i to u tvarnom obliku, obliku potvrdnice, ili u netvarnom obliku, ubilježba vrijednosnica.

Uobičajeno je da se isporuka obavlja kupčevu brokeru, i to u roku predviđenom zakonodavstvima pojedinih tržišta na kojima je posao obavljen.
U svakom poslu prisutan je rizik da prodavatelj ne ispuni obvezu isporuke predmeta posla. Taj posebni rizik naziva se rizik isporuke (engl. delivery risk). Klauzula isporuke sastavni je dio svih ugovora na financijskih tržištima.

Isprava o dionici

Isprava o dionici (njem. Aktienurkunde), korporacijski vrijednosni papir koji može glasiti na ime ili na donositelja, a sastoji se od tri dijela: plašta, kuponskog arka i talona.

Plašt mora sadržavati sve bitne sastojke dionice (oznaku dionica, nominalnu svotu, oznake vrste i roda, tvrtku i sjedište izdatnika, naznaku “na donositelja” ili ime, odnosno tvrtku osobe na koju glasi, datum izdavanja, broj i faksimil potpisa ovlaštenih osoba izdatnika), svaki kupon mora sadržavati one podatke koji su potrebni za povezivanje kupona s plaštom (redni broj, broj dionice na koju se odnosi, tvrtku izdatnika dionice i faksimil potpisa ovlaštenih osoba izdatnika), a talon samo broj dionice na koju se odnosi.

Plašt je osnovna isprava, kuponi služe za naplatu godišnje dividende, a talon za podizanje novog kuponskog arka kad budu iskorišteni svi kuponi jednog kuponskog arka. Isprava o dionici može se izdati i prije potpune uplate dionice, osim ako se radi o dionici na donositelja kad je za izdavanje isprave potrebna potpuna uplata. Prema Zakonu o izdavanju i prometu vrijednosnim papirima dionica može biti izdana i u obliku elektroničkog zapisa. > dionica.

Ispravak vrijednosti

Ispravak vrijednosti (engl. accumulated depreciation, njem. aufgelaufene (planmäßige) Abschreibungen), iznos smanjenja vrijednosti stalne imovine (sredstava) utvrđen obračunom amortizacije zbog tehničkog i/ili ekonomskog trošenja stalne imovine (sredstava).

Razlika između nabavne vrijednosti stalnog sredstva i njegova ispravka vrijednosti predstavlja knjigovodstvenu ili sadašnju ili neamortiziranu vrijednost stalnog sredstva. Ispravci vrijednosti stalnih sredstava predstavljaju pozicije bilance stanja i to korektivne ili kontra pozicije od pozicija stalnih sredstava.

Početno stanje na kontima ispravaka vrijednosti uvijek je na potražnoj strani (kod konta sredstava saldo je na dugovalnoj strani). Povećanje ispravka vrijednosti knjiži se na potražnoj strani konta nakon obračuna amortizacije. Na dugovnoj strani konta ispravka vrijednosti knjiži se jedino prilikom otuđivanja stalnih sredstava (prodaja, rashodovanje i davanje bez naknade drugima).

Istočnokaripski dolar

Istočnokaripski dolar (XCD) je zajednička valuta zemalja Istočnokaripske monetarne unije: Antigva i Barbuda, Dominika, Grenada, Sveta Lucija, Sveti Kristofor i Nevis, te Sveti Vincent i Grenadini.

Izbalansirani portfelj

Izbalansirani portfelj (engl. balanced portfolio, njem. balanciertes Portefeuille) je portfelj kod kojeg su obuhvaćeni rizici homogeni i po elementima i okolnostima rizika, i po vrijednosti osiguranih predmeta.

Osiguravateljno društvo koje ima veći broj zaključenih osiguranja homogenih rizika može podjelu i izjednačenje rizika obaviti unutar svog portfelja. U suprotnom, izravnavanje rizika postiže se prijenosom dijela preuzetih rizika u suosiguranje ili reosiguranje.

Izbjegavanje poreza

Izbjegavanje poreza (engl. tax evasion, tax avoidance, tax fraud, njem. Steuerhinterziehung, Steuerumgehung), oblik otpora plaćanju poreza, javljaju se u oblicima porezne evazije i neželjenog prevaljivanja poreza.

1. Porezna evazija rezultat je činidaba i propuštanja koje porezni obveznik poduzima radi izbjegavanja plaćanja poreza. Može biti zakonita ili dopuštena koja nije u sukobu sa zakonom ili drugim propisima, te nezakonita ili nedopuštena, koja za sobom povlači sankcije. Nezakonita porezna evazija javlja se kao: utaja ili defraudacija, kada porezni obveznik ne prijavljuje uopće ili prijavljuje samo djelomično činjenice relevantne za utvrđivanje porezne obveze, te kao krijumčarenje (kontrabanda ili šverc). Odnosi se na izbjegavanje plaćanja potrošnih poreza (porez na promet i carine);

2. neželjeno prevaljivanje poreza znači izbjegavanje poreza kod kojeg nositelj poreznog opterećenja (ne samo porezni obveznik) prevaljuje porezni teret na osobu različitu od one koja je po intenciji zakonodavca stvarno trebala platiti porez. Porezna evazija znači izostanak poreznih prihoda za iznos neplaćenog poreza, a kod neželjenog prevaljivanja u državnu blagajnu pritječe planirani iznos od poreza, ali dolazi do neželjenih nefiskalnih posljedica (ekonomskih, socijalnih).

Izgubljeni dobitak

Izgubljeni dobitak (engl. lost profit, njem. entgangener Gewinn, lat. lucrum cessans) ili izmakla korist je dobitak kojem se netko nada po redovitom tijeku stvari ili prema posebnim okolnostima i bio bi ga ostvario da nije bilo štetne radnje.

Naziva se još i negativnom štetom. Negativne štete su isključivo imovinske štete. U vezi s negativnom štetom važno je istaknuti da se po našem pravu izgubljena zarada do koje je došlo zbog tjelesne povrede i smanjenja radne sposobnosti - ne smatra negativnom, već pozitivnom štetom. Negativna šteta nije nužno vezana za postojanje pozitivne štete, već može postojati i samostalno.

Izlazna pristojba

Izlazna pristojba (engl. exit fee), u SAD naknada koju plaća federalno osigurana banka ili štedna ustanova kada mijenja svoj oblik osiguranja depozita i napušta jedan od federalnih fondova osiguranja depozita - bankovni osiguravajući fond ili osiguravajući fond udruge štedionica. Pristojba se plaća osiguravajućem fondu.

Iznad nominalne vrijednosti

Iznad nominalne vrijednosti (engl. above par, njem. über dem Nennwert, über pari, lat. super pari), emisija vrijednosnih papira u kojoj korisnik (obično dioničar) plaća veći iznos od označenog u vrijednosnom papiru (dionici), što znači da će kupac (dioničar) platiti više novca da bi dobio nominalno manji dio.

Društvo na taj način već u samom početku rada raspolaže većom svotom od predviđene nominalne vrijednosti osnovne glavnice, pa taj višak može korisno upotrijebiti. Takve emisije su dopustive, jer obično obećavaju dobar početak poslovanja društva. U takvom slučaju mora se taj višak (agio) uplatiti prije upisa društva u sudski registar.

Agio služi za troškove početka rada društva kako bi mu ostala netaknuta osnovna glavnica. Švicarsko pravo izričito naređuje, stvaranje rezervnog fonda, njegovu visinu (1/5 uplaćene osnovne glavnice) i svrhe korištenja tog fonda. Osim ovog zakonskog agia, osnivači mogu dobrovoljno odrediti i veći rezervni fond.

Iznos na koji se izdaje dionica

Iznos na koji se izdaje dionica potrebno je razlikovati od nominalnog iznosa na koji dionica glasi.

Dok je najniži nominalni iznos dionice određen propisima (u Hrvatskoj protuvrijednost 10 DEM), iznos za koji se dionice izdaju određuje se statutom dioničkog društva. Pri potonjem izdavatelj dionica nije posve slobodan jer je izdavanje dionica ispod njihove nominalne svote (ispod (sub)pari) zabranjeno, nego izdavatelju pristoje dvije mogućnosti: izdavanje dionica za svotu koja je identična nominalnoj svoti na koju dionice glase (al pari) i za svotu koja je viša od nominalne (iznad (super)pari).

Zabrana izdavanja dionica ispod pari rezultat je okolnosti što bi u takvom slučaju bio oštećen temeljni kapital društva, odnosno što bi vrijednost pribavljene imovine bila manja od svote temeljnog kapitala pri osnivanju ili svote za koju se povećava temeljni kapital pri povećanju temeljnog kapitala ulozima. U slučaju izdavanja dionica al pari, vrijednost pribavljene imovine odgovarat će svoti temeljnog kapitala – odnosno njegova povećanja – a u slučaju izdavanja dionica iznad pari vrijednost pribavljene imovine bit će veća od te svote, a knjigovodstveno će se uvrstiti u kapitalne pričuve.

Izravnavanje rizika

Izravnavanje rizika (engl. balancing of portfolio, risk distribution, njem. Risikoverteilung, Risikoausgleich, fr. compensation des risques) označava prijenos, retrocesiju dijela preuzetih rizika u reosiguranje ili suosiguranje.

Daljnje izravnanje rizika je atomiziranje rizika preko retrocesije. Izravnanje rizika primjenjuje se kod "teških - velikih” rizika ili u slučajevima kada postoji opasnost od kumuliranja rizika.

Izvan novca

Izvan novca (engl. out of the money, njem. Option, deren Basiskaufpreis über und deren Verkaufspreis unter dem aktuellen Marktpreis liegt) je izraz za opcije ili varante koji označava da je izvršna cijena u opciji (varantu) veća od tržišne cijene vrijednosnog papira, odnosno imovine za koju je opcija izdana.

Intrinzična je vrijednost opcije negativna. Kako je u tom slučaju vrijednost opcije nula, ona se neće izvršiti, tako da vlasnik opcije trpi gubitak u visini premije koju je platio za opciju.

Izvještaj o novčanom toku

Izvještaj o novčanom toku (engl. cash flow statement, njem. Cashflow-Bericht), jedan od temeljnih financijskih izvještaja poduzeća (uz bilancu stanja i račun dobiti ili gubitka). Izrađuje se na osnovi promjene novca i novčanih ekvivalenata (ulaganja do tri mjeseca) u određenom razdoblju.

Sastoji se od triju dijelova:

1.    novčani tok od poslovne aktivnosti;
2.    novčani tok od investicijske aktivnosti;

3.    novčani tok od financijske aktivnosti.

Izvještaj o novčanom toku priprema se izravnom (direktnom) i neizravnom (indirektnom) metodom.

Izvori financiranja

Izvori financiranja, sintagma koja označava izvore financijskih sredstava (u širem smislu i izvore sredstava) ali i one specifične izvore koji u pravnom i računovodstvenom smislu nisu izvori sredstava (npr. novčana sredstva amortizacije, neraspodijeljena dobit u toku obračunskog razdoblja i sl.).

Sintagma izvori sredstva označava sve pravne i fizičke osobe, uključivši i vlasnike poduzeća (dioničare dioničkog poduzeća) od kojih poduzeće pribavlja sredstva bilo kojeg pojavnog oblika, bilo koje namjene i na bilo koji rok. Sintagma izvori financijskih sredstava odnosi se samo na one izvore sredstava od kojih poduzeće pribavlja sredstva u novčanom (financijskom) obliku.

Osim vlasnika poduzeća, izvori financiranja jesu banke i druge financijske organizacije, osiguravajuće kompanije, druga poduzeća itd. Kao izvor financiranja može se pojaviti i država.

Izvoz

Izvoz (engl. exportation, njem. Export, Ausfuhr), klasična strategija nastupa na inozemnim tržištima putem prodaje proizvoda i usluga na tržištima izvan nacionalnoga.

Prodaja, prijevoz, osiguranje u prijevozu i plaćanje posebno su regulirani jer je kupac u drugoj državi. Proizvodi se moraju registrirati na carini pri izlazu iz domaće zemlje (iz čega proizlazi priljev deviza) i pri ulazu u odredišnu zemlju (pri čemu se podmiruju fiskalne obveze i proizlazi obveza plaćanja u inozemstvo). Kao klasična strategija međunarodnog marketinga izvoz je početak suradnje jednog nacionalnog poduzeća s inozemstvom.

Povećanjem stupnja internacionalizacije poslovanja i prelaskom od nacionalnog do poduzeća međunarodnog značenja, poduzeće povećava udio složenih strategija a na račun smanjenja izvoza, u ukupnoj poslovnoj djelatnosti s inozemstvom. Indirektni izvoz (engl. indirect exporting) – proizvođač koji se odluči za ovaj oblik izvoza morat će se obratiti specijaliziranom izvozniku koji, obično, djeluje kao međunarodni zastupnik većeg broja međusobno nekonkurentnih domaćih proizvođača. Izvoznik vodi direktnu promociju, prodaju, dostavu i financijske transakcije. Za svoj rad dobiva proviziju kojom proizvođač honorira sve poslove obavljene u njegovo ime. Izvoznik može biti pojedinac ili društvo.

Direktni izvoz (engl. direct exporting) – postavlja složenije zahtjeve proizvođaču. Morat će naći posrednika u odredišnoj zemlji:

a) agenta, sa sjedištem u zemlji ili regiji u kojoj želi poslovati, koji obično zastupa veći broj međusobno nekonkurentskih dobavljača i prima od njih naređenja uz određenu proviziju nemajući nikakvih financijskih odgovornosti;

b) distributera ili uvoznika na veliko, a to su, u pravilu, neovisni trgovci koji rade za svoj račun. Uvoze i preprodaju. Često su specijalizirani za jedno usko područje (npr. farmaceutski proizvodi) pa je moguće davanje ekskluzivnog prava uvoza, a u zamjenu će pristati da ne radi s drugim konkurentskim markama;

c) prodavača na malo, posebno kad je riječ o potrošnoj robi koju ovi direktno uvoze; d) trgovinska poduzeća koja se najčešće ne bave samo uvozom nego i izvozom.

Izvozna strategija

Izvozna strategija (engl. export strategy, njem. Ausfuhrstrategie), strategija prodaje u stranoj zemlji, koja se sastoji u određivanju tržišnog potencijala, izboru atraktivnih tržišta za detaljniju analizu, i provođenju te analize.

Detaljnija analiza dat će odgovor na dva pitanja:

1. tko je ciljna grupa i kakve su joj osobine i

2. kojim programom marketinga treba nastupiti na tržištu, tj. kakav je naš proizvod u usporedbi s konkurentskim, po kojoj cijeni se može prodavati, kojim kanalima distribucije i uz kakvu propagandu.

U odluci o izvoznoj strategiji ocjenjuje se atraktivnost tržišta strane zemlje na taj način da se odredi veličina i rast tržišta na kojemu će se prodavati proizvodi, snaga i proizvodi konkurentskih proizvođača i udio na tržištu koji bi se mogao osvojiti, ulaganja potrebna u obliku ljudskih potencijala i kapitala, očekivani profit uzimajući u obzir količinu prodanih proizvoda, razina cijena, troškovi proizvodnje i prodaje, rizik nesigurnosti u postizanju zacrtanih ciljeva i očekivanih rezultata.

U strategiji izvoza posebno je važna odluka o kanalima distribucije koji mogu biti a) indirektni izvoz preko izvoznih poduzeća, koja preuzimaju i odgovornost i koriste vlastite prodajne snage, i b) direktni izvoz u kojemu poduzeće zadržava svu kontrolu nad strategijom izvoza i posluje direktno sa svojim vlastitim predstavnicima ili kupcima u inozemstvu.

Izvozni rizik

Izvozni rizik sastoji se od više uzroka pa tako nastaje:

1. gospodarski (privredni) rizik, zbog nemogućnosti naplate potraživanja od kupca za izvezenu robu do potpunog gubitka;
2. političko-socijalni rizik, zbog rata, štrajka, blokade, nestanka kupca, zapljene robe i sl.;
3. valutni rizik, zbog promjene vrijednosti valute od strane države;
4. tečajni rizik, zbog promjene tečaja valute kod plivajućih tečajeva;
5. rizik konverzije, zbog nemogućnosti zamjene valuta;
6. rizik transfera, zbog nemogućnosti doznačavanja u inozemstvo od strane kupca;
7. rizik moratorija plaćanja kada strana država proglasi zabranu plaćanja u inozemstvo;
8. rizik supstitucije kada kupac zamijeni uvoznu robu koju kupuje od izvoznika vlastitom proizvodnjom;

9. rizik transporta, zbog pogrešnog izbora prijevoznog sredstva i prijevoznog puta, pa roba kasni, izgubi se ili dr. zbog čega dolazi do gubitka tržišta.

Izvoznik se zaštićuje sam vlastitim mjerama politike rizika, što znači odličnu obučenost kadrova, poznavanje svih tehnika vanjskotrgovinskog poslovanja i psihofizička sposobnost za donošenje racionalnih odluka, te sposobnost vođenja trgovačkih pregovora, a za rizike koje može prenijeti na službenu instituciju ugovara osiguranje pod određenim kondicijama, uglavnom za nekomercijalne rizike.

Izvozno financiranje

Izvozno financiranje (engl. export financing, njem. Ausfuhrfinanzierung), financiranje izvoza, obuhvaća dva međusobno povezana, a često i uvjetovana sustava:

a) osiguranje izvoznih kredita i

b) pružanje financijske podrške izvozu odobravanjem kredita izvoznicima ili kupcima u inozemstvu od strane poslovnog bankarstva ili specijaliziranih institucija financiranja i izvoza.

Zajednička je karakteristika svih zemalja da uspostavljaju raznovrsne barijere na području uvoza i poduzimaju niz mjera kojima nastoje unaprijediti izvoz. Sustav financiranja izvoza u sklopu tih mjera zauzima sve važnije mjesto. Kredit i kreditni uvjeti uz cijenu i kvalitetu danas predstavljaju element konkurentske prednosti ponuđača. Povoljne kreditne i ostale uvjete financiranja rijetko mogu ponuditi individualni sudionici međunarodne razmjene. Stoga je u većini zemalja formiran cjelovit sustav financijske podrške izvozu uz sudjelovanje državnih vlasti, privatnog bankarstva, proizvođača i izvoznih organizacija.

Kod kratkoročnog financiranja izvoza, izvozniku se nadoknađuje visok postotak sredstava “zaleđenih” u izvezenoj robi. Sredstva im kroz sustav refinanciranja (selektivni krediti za izvoz npr.), diskont potraživanja, garantiranje, akcepte, lombardiranje, forfetiranje i sl. operacije osiguravaju poslove (komercijalne) banke, specijalizirane financijske institucije ili središnje banke (u manje razvijenim financijskim mehanizmima). Osnovni problem kod srednjoročnog i dugoročnog financiranja jest osiguranje potrebnih dugoročno slobodnih sredstava štednje. Zato država preuzima ulogu glavnog organizatora i izdašnog financijera. Njezina uloga osjeća se kod institucionalnog reguliranja sustava dugoročnog financiranja izvoza, kod izgradnje sustava financiranja i kroz izravno financiranje odgovarajućih institucija.

Za potrebe dugoročnog financiranja izvoza obično se osniva posebna financijska institucija koja, na osnovi velikog početnog kapitala, obavlja financiranje dugoročnih izvoznih poslova. Nekad ova institucija obavlja i osiguranje izvoznih poslova i niz pratećih djelatnosti u vezi s izvozom. Sve razvijene zemlje imaju jednu ili više institucija koje se bave kreditiranjem, garantiranjem ili drugim oblicima izvoznog financiranja. Ove su institucije dio državnog aparata (Japan i V. Britanija), posebne državne agencije (Exim-banka – SAD), institucije privatnog kapitala pod utjecajem države (Njemačka) ili javnoprivatna udruženja (Francuska).

Sredstva im osigurava država, velike banke, zainteresirana poduzeća ili se ona pribavljaju na financijskom tržištu. Izvori sredstava su: državni proračun, sredstva središnjih banaka, državni fondovi (npr. kontrapart fondovi u Njemačkoj, centralni fond za ekonomsku suradnju u Francuskoj), sredstva osnivača nedržavnog sektora, dugoročna sredstva socijalnog osiguranja, neiskorištene premije osiguravajućih institucija i dr.

Dio sredstava pribavlja se na financijskom tržištu; pozajmicama, prodajom obveznica i drugih zadužnica, diskontiranjem mjenica, pozajmicama od državnog trezora, od domaćih štednih ili kreditnih ustanova i na eurotržištu. Refinanciranje izvoznika obično je uvjetovano njegovim sudjelovanjem u određenom postotku ili avansom inozemnog korisnika, kad se inozemstvo kreditira izravno. Inozemnog kupca (investitora) kreditiraju proizvođači, izvoznici, poslovne banke ili specijalizirane organizacije. Ako izvozni kredit odobrava proizvođač, izvoznik ili pojedina banka, refinancira ih u visokom postotku specijalizirana institucija.

U razvijenim zemljama ove institucije i izravno kreditiraju inozemnog kupca, omogućavajući tako izvoz i onda kada za njega ne bi bilo interesa. Često se kreditira na osnovi međunarodnih kreditnih sporazuma ili posebnih aranžmana međudržavne pomoći. Pomoć i kredit mogu se i kombinirati, a to se prakticira kod izvoza u nerazvijene zemlje.

Osnovni oblici financiranja jesu:

1. refinanciranje nacionalnih izvoznika i proizvođača kroz sustav eskonta-diskonta, bankovnog avansa ili na osnovi ustupa potraživanja prema inozemstvu i reeskonta mjenica;

2. izravno odobravanje kredita zajmoprimcima u inozemstvu;

3. izdavanje garancija za izvozne kredite;

4. kreditiranje inozemnih vlada u svrhu izvoza iz zemlje kreditora;

5. mješoviti krediti – kombinacija pomoći i kredita;

6. pružanje usluga u vezi s izvozom i osiguranje izvoznih poslova.

Uobičajene kreditne tehnike su kredit dobavljača (supplier credit), kredit banke kupcu (buyers credit), kredit banke banci (bank-to-bank credit) kao i brojne složene konstrukcije financiranja. Uvjeti kreditiranja povoljniji su od onih na financijskom tržištu. Kamatne stope su niže nego na druga vrste kredita sličnih karakteristika. Država refinancira odobrene kredite po nižim, preferencijalnim kamatnim stopama, a ponekad pokriva i razliku između ove niže i više komercijalne kamatne stope koju bi inače naplatile poslovne banke. Uz ove kredite plaća se obično i niža bankovna provizija, niži su troškovi i premije osiguranja, pojednostavljena je procedura odobravanja a nude se i druge pogodnosti.

Zbog žestoke konkurencije najrazvijenijih zemalja izvoznica sklopljeni su međunarodni sporazumi kojima one ograničavaju međusobnu konkurenciju i pokušavaju smanjiti sve veće izdatke za ove svrhe. Predmet dogovaranja su visina kamatne stope (određivanje minimalnih kamatnih stopa), dužina rokova otplate kredita, visina gotovinskog udjela kupca, reguliranje lokalnih troškova, tretman državne pomoći, financiranje specifičnih namjena (brodovi, avioni, nuklearne elektrane, svemirske stanice i dr.).

U našem sustavu kratkoročnog kreditiranja izvoza bili su zastupljeni kredit za izvoz robe i usluga, kredit za proizvodnju i pripremu robe za izvoz, kredit za izvoz robe na komercijalni kredit, kredit za izvoz robe na konsignacijska skladišta u inozemstvu, a povremeno i druge vrste kratkoročnih, kunskih kredita koji su se bankama refinancirali iz primarne emisije. Ovi se krediti uobičajeno nazivaju reeskontnim, iako to u pravilu nisu jer su se odobravali i refinancirali na osnovi propisanih dokumenata, a u skladu s odlukama o selektivnom kreditiranju posebnih namjena.

Danas u Republici Hrvatskoj ne postoji organizirani sustav financiranja izvoza jer je za to predviđena HKB likvidirana, a nova izvozna institucija još nije osnovana. Ukidanjem selektivnih kredita Narodne banke Hrvatske kratkoročno financiranje izvoza u potpunosti je prešlo na poslovne banke.

Jamac

Sudužnik i jamac su osobe koje zajedno s korisnikom kredita solidarno jamče banci za redovitu otplatu te daju suglasnost da u slučaju neredovite otplate kredita, banka može od njih naplatiti svoja potraživanja. Razlika među njima je u tome što sudužnik pored toga jamstva pojačava kreditnu sposobnost korisnika kredita pa je on u kreditu potreban samo onda kada korisnik kredita nije u potpunosti kreditno sposoban, na primjer kada nema dovoljno visoku plaću za traženi iznos kredita.

Jamstveni (garancijski) fond

Jamstveni (garancijski) fond (engl. guarantee fund, njem. Garantiefond) ili vlastita sredstva društva je zbir uplaćenog temeljnog kapitala umanjenog za knjigovodstvenu vrijednost vlastitih dionica, rezervi sigurnosti i prenesene dobiti.

Najmanji dozvoljeni iznos sredstava garancijskog fonda ne smije pasti ispod visine sredstava potrebne za osnivanje osiguravajućeg društva. Visina sredstava garancijskog fonda mora biti usklađena s visinom premije u samopridržaju. Ovaj se odnos temelji na procjeni menedžmenta o visini prihvatljivog rizika bez predaje u reosiguranje, a na temelju financijske snage osiguravatelja, procjene kumula šteta i procjene visine šteta na pojedinom riziku.

Jamstveni kapital

Jamstveni kapital mora iznositi najmanje:

a) za osiguranje života najmanje 3,5% od matematičke pričuve osiguranja života i najmanje 5% od sredstava tehničke premije svih rizika osiguranja života za koja se ne obračunava matematička pričuva,

b) za zdravstvena osiguranja najmanje 12% od iznosa tehničke premije, i

c) za ostala osiguranja i reosiguranja 12% od bruto premije osiguranja, odnosno reosiguranja, ili 20% od prosječnog iznosa štete što je veće.

Društvo za osiguranje dužno je u svom poslovanju voditi računa da budu usklađeni visina vlastitih sredstava i visina premije osiguranja u samopridržaju.

Jamstveni kapital banke

Jamstveni kapital banke (engl. liable capital) je temelj osiguranja obveza prema vjerovnicima banke; prema Zakonu o bankama i štedionicama, sastoji se od temeljnog kapitala i dijela dopunskog kapitala koji ne prelazi iznos od 50% temeljnog kapitala.

Banka je dužna opseg svojeg poslovanja usklađivati tako da iznos jamstvenog kapitala iznosi najmanje 8% ukupnog iznosa aktive i aktivnih izvanbilančnih stavaka banke, raspoređenih i ponderiranih po stupnjevima rizika. Jamstveni kapital služi utvrđivanju odgovarajuće kapitaliziranosti banke u odnosu na opseg njezina poslovanja.

Jamstvo

Ispunjenje od jamca iznimno se može tražiti i bez prethodnog pozivanja glavnog dužnika na ispunjenje ako je očito da su dužnikova sredstva nedovoljna za ispunjenje obveze ili je glavni dužnik pao pod stečaj. Jamac može protiv vjerovnikova zahtjeva isticati sve prigovore koje bi mu mogao isticati glavni dužnik, uključiv i prigovor prijeboja. Ne može isticati jedino osobne dužnikove prigovore.

Razlikujemo nekoliko vrsta jamstva:

1. redovito ili obično jamstvo u kojem je obveza jamca akcesorna i supsidijarna;

2. solidarno jamstvo u kojem se jamac obvezuje kao jamac-platac, što znači da vjerovnik može zahtijevati ispunjenje cijele obveze bilo od glavnog dužnika bilo od jamca, bilo od obojice istodobno. Kad za neki dug jamči više jamaca (sujamstvo, suporučanstvo), ono je ex lege solidarno, osim ako se solidarnost ugovorom isključi. U ugovorima u privredi jamac je po zakonu uvijek jamac-platac, osim ako je drugačije dogovoreno;

3. podjamstvo (potporučanstvo) - ugovor kojim se netko treći obvezuje vjerovniku, ali ne za dužnika nego za jamca (jamčev jamac).

Podjamac se poziva na odgovornost tek onda kad se vjerovnik ne uspije namiriti od glavnog dužnika, odnosno jamca. Svrha jamstva je osiguranje vjerovnika, a ne oslobađanje dužnika od obveze. Zbog toga, kad jamac ispuni obvezu glavnog dužnika, sva vjerovnička prava (ex lege) prelaze na jamca (zakonska subrogacija). Dužnik može s uspjehom staviti jamcu sve prigovore koje bi mogao staviti i vjerovniku.

Ugovor o jamstvu obvezuje jamca samo ako je izjavu o jamstvu učinio u pisanom obliku. Jamstvo kao akcesorna obveza prestaje ako je na bilo koji način prestala obveza glavnog dužnika. Jamstvo može prestati i samostalno, i to kad npr. vjerovnik otpusti jamca, kao i zbog vjerovnikova odugovlačenja. Zastarom obveze glavnog dužnika zastarijeva i obveza jamca.

Javna dobra

Mnoga dobra i usluge javni su tek u određenoj mjeri (tj. ne mogu se ograničiti na ljude koji plaćaju tržišnu cijenu), a samo neka dobra i usluge su potpuno javni. Dobra ili usluge što se na tržištu nude uz protunaknadu često pružaju besplatne koristi trećim stranama.

Pored javne koristi od obrazovanja i pojedinac će imati privatnu korist uživajući više u umjetnosti ili u svom poslu. Slični se primjeri mogu navesti i u stanovanju, zdravstvenoj zaštiti, policiji ili vatrogastvu.

Javna emisija

Javna emisija (engl. public issues, njem. öffentliche Emission, fr. čmission publique) je otvorena emisija, emisija vrijednosnih papira ponuđena širokom krugu potencijalnih investitora, dakle, cjelokupnoj javnosti na tržištu kapitala.

Za razliku od ograničene emisije ne uključuje nikakve povlastice pri kupnji vrijednosnih papira. U pravilu se obavlja uz posredovanje specijaliziranih posrednika na tržištu kapitala.

Metode javne emisije jesu emisija s prospektom, dogovorna kupnja, kupnja nadmetanjem i komisija.

Javna isprava

Javna isprava (engl. public document, njem. offentliche Urkunde) je ona isprava koju je u propisanom obliku izdao ili potvrdio državni ili drugi ovlašteni organ (npr. javni bilježnik) u okviru svojih ovlasti, kao što su izvod iz matičnih knjiga, školska svjedodžba, razna uvjerenja, izvod iz trgovačkog registra i dr.

Značenje javne isprave kao dokaznog sredstva sastoji se u tome da se njime dokazuje ono što se u njoj potvrđuje ili određuje.

Javna poduzeća

Kako bi održale niske cijene i istovremeno zaradile dovoljno prihoda za plaćanje priličnih kamata i troškova amortizacije, pojedinačne jedinice u tim granama - vodovodi, elektrane ili željeznica itd. - moraju opslužiti što veći broj korisnika. Zbog toga je obično neekonomično imati više od jedne plinare, jedne elektrane, itd. na određenom području.

Konkurencija je tu štetna za sve, osim za potrošače. Ona je i kratkoročna jer velike investicije neminovno ograničavaju broj proizvođača, pa nakon pojačane konkurencije uvijek slijedi sporazum, najčešće tajni. Otuda i pojam prirodni monopoli. U takvim okolnostima obično dolazi do nekog oblika javne kontrole. To može biti kontrola cijena ili ograničenje stope profita na uloženi kapital, ali i izravno javno vlasništvo i poslovanje.

U nekim zemljama javna poduzeća nisu podložna oporezivanju, naročito ako se vode kao državna poduzeća. Smatra se da bi takvo oporezivanje bilo regresivno za siromašne i povisilo trošak proizvoda i usluga što ih nude javna poduzeća.

U pojedinim zemljama nameću se porezi na profite javnih poduzeća, bez obzira na to jesu li ili nisu u državnom vlasništvu. Kad je riječ o porezu na promet, uključujući i sustave poreza na dodanu vrijednost, nije neuobičajeno pronaći porez, obično po niskim stopama, koji se primjenjuje na usluge što ih pružaju ta poduzeća.

Javne financije

Osnovna tema javnih financija su javna ili zajednička dobra ili usluge neophodne pojedincima što ih pružaju javne vlasti (npr. obrana i zdravstvo), te način na koji se financiraju. Kad država troši novac na oružje ili obrazovanje, to utječe na proizvodnju i potrošnju.

Nametanje poreza za plaćanje državne potrošnje (i način na koji od nje imaju koristi različite grupe) utječe na raspodjelu dohotka i bogatstva. Veličina i raspodjela oporezivanja utječe na vrstu i razinu ukupne proizvodnje. Isto tako utječu i državne odluke da se dio rashoda financira uzimanjem kredita umjesto oporezivanjem, ili da se zbog budžetskih rashoda nametnu porezi.

Upravljanje nacionalnim ili javnim dugom (tj. zaduženjima akumuliranim u prošlosti) predstavlja probleme i monetarnoj politici. Oporezivanje i državna potrošnja utječu i na prirodu i veličinu cikličkih poslovnih fluktuacija te, dugoročno, na stopu privrednog rasta. Rasprava o javnim financijama mora uključivati i analizirati ciljeve fiskalne politike.

Mogući zadaci politike uključuju visoku i stabilnu razinu zaposlenosti bez inflacije, visoku stopu ekonomskog rasta, čvrstu valutu, pravedniju raspodjelu dohotka, visok stupanj slobode izbora za potrošače, namještenike, trgovce, ulagače, poslovne ljude i druge. U literaturi o javnim financijama obično se analiziraju načela oporezivanja.

Oporezivanje treba biti pravedno, jednakomjerno, djelotvorno itd. Ti pojmovi se mogu interpretirati na različite načine, tako da se njima može argumentirati i proporcionalni i progresivni, pa čak i regresivni porezni sustav. Načela oporezivanja ne mogu se izvoditi samo pomoću ekonomske analize, bez pretpostavki utemeljenih na političkim i etičkim načelima. Ipak, ekonomija proučava opće učinke različitih fiskalnih prijedloga na cijene, kamate, štednju, investicije, poticaje, profite, proizvodnju, smještaj poduzeća, zaposlenost, dohotke, plaće itd.

Javni dug

Javni dug (engl. public debt, njem. öffentliche Schuld) su sveukupne državne obveze prema njezinim vjerovnicima koje se temelje na ugovorima. Otplata javnog duga obveza je državnog proračuna. Najvažnija komponenta javnog duga je javni zajam.

Javni dug igra važnu ulogu u vođenju gospodarske politike. Putem javnog duga utječe se na veličinu državnog proračuna, kao i na reguliranje količine novca u optjecaju (operacije na otvorenom tržištu).

Javni interes

Pojam ima političke, etičke i emotivne konotacije ali ekonomisti mogu ispitati i njegove ekonomske implikacije. Nijedan ekonomist ne bi podržao stav da se sredstva upotrijebe u korist privatnog interesa ako je to u sukobu s općim interesom cjelokupne zajednice. Pitanje je samo jesu li privatni interesi neophodno u sukobu s općim interesom, ili oni mogu biti i jednaki, te okolnosti u kojima se interesi sukobljavaju. Taj pristup vodi analizi institucije vlasništva i zakona o ugovoru, prodaji dobara itd.

Zaključci ili doktrine nalaze se u rasponu od Adama Smitha (javnom interesu obično se najbolje služi tako da se ljudima dopusti da ostvaruju privatne interese) do Karla Marxa. Ne postoji jedinstven i apsolutan stav. Pekari koji prodaju kruh istovremeno zadovoljavaju i javni i svoj osobni interes. S jedne strane raspravlja se o opasnosti od monopola, o nedjelotvornosti privatnih vlasnika u nekim poslovima, o neophodnosti da javnost kontrolira određene grane, a s druge o nedjelotvornosti državnih poduzeća i njihovoj nesposobnosti da zadovolje interese javnosti kao što to mogu manja privatna poduzeća.

U svakom slučaju, pojam javni interes ukazuje na namjeru koja često ne uspijeva osigurati provedbu. Tu postoji razlika između svrhe i rezultata. Ekonomisti raspravljaju o tehničkoj efikasnosti ili efektivnosti usluga ili grana, koje bi trebale biti kontrolirane u interesu javnosti, a zaključci su raznovrsni.

Javni poziv

Javni poziv (engl. prospectus, public invitation, njem. Prospekt, Einladung an die Akzienzeichner), ili prospekt,

1. u trgovačkom pravu opći poziv upućen za upis dionica svima, a ne samo određenim osobama. Javni poziv se mora objaviti i bitan je sastojak sukcesivnog osnivanja dioničkog društva i akt razgraničenja od simultanog osnivanja > dioničkog društva;

2. upućuje se onda kada osnivači nastoje privući treće i tako prikupiti potreban temeljni kapital žele li (osnivači) ući u veće investicije;

3. mora biti po prirodi stvari sveobuhvatan, ali je i zakonom utvrđeni njegov minimalni sadržaj takav da svim zainteresiranima pruža dovoljno podataka za donošenje odluke o upisu dionica;

4. javni poziv mora se uputiti prigodom sukcesivnog osnivanja dioničkog društva (Gründungsprospekt);

5. javni poziv u Hrvatskoj uređen je Zakonom o trgovačkim društvima i detaljnije Zakonom o izdavanju i prometu vrijednosnim papirima.

Osim temeljnih podataka o dionicama koje se izdaju, njihovu upisu i uplati, koje zahtijevaju oba propisa, prema potonjem prospekt mora sadržavati i točno određene podatke o izdatniku vrijednosnih papira, njegovu predmetu poslovanja, njegovoj imovini, zaduženosti, financijskom položaju i dobitku i gubitku u posljednje tri godine (osim ako postoji kraće vrijeme), te o odgovornim osobama izdatnika. Osim toga postoji i skraćeni prospekt, čiji sadržaj određuje Komisija za vrijednosne papire i koji se može izdati onda kad vrijednosne papire upisuju unaprijed poznate osobe ili kad vrijednost cjelokupne emisije ne prelazi svotu od 200.000 KN.

Svi podaci u prospektu moraju biti navedeni istinito, a za njegovu objavu je potrebno odobrenje Komisije za vrijednosne papire. Navođenje neistinitih podataka u prospektu i distribucija prospekta nepotpunog sadržaja predstavljaju kazneno djelo za koje odgovaraju članovi uprave i nadzornog odbora koji to dopuste ili omoguće, a objava prospekta bez odobrenja Komisije za vrijednosne papire predstavljaju djelo prekršaja. Prospekt mora biti objavljen kao umetak u jednim dnevnim novinama ili kao besplatna brošura dostupna na teritoriju Republike Hrvatske, s time što u drugom slučaju u tisku mora biti objavljena informacija o mjestu gdje se brošura može podići i na način na koji se može naručiti poštom.

Javni zajam

Javni zajam može se plasirati preko financijskog tržišta ili preko ovlaštenih banaka. Dijeli se na: unutarnji i vanjski, privremeni (leteći ili lebdeći) i konsolidirani (dugoročni), fundirani i nefundirani (ovisno o tome da li iza zajma stoje sigurni izvori povrata - dugoročni dug je fundirani, dok je kratkoročni dug nefundirani), rentni i anuitetski (prema načinu otplate). Privlačnost državnih obveznica temelji se na sigurnosti povrata uloženih sredstava.

Javno bilježništvo

Javno bilježništvo (engl. notary public, njem. Notariat), posebna javna služba koju kao isključivo zanimanje obavljaju javni bilježnici kao samostalni i neovisni nositelji te službe i osobe javnog povjerenja.

Služba se sastoji u službenom sastavljanju i izdavanju javnih isprava o pravnim poslovima i o izjavama kojima se utemeljuju prava (javnobilježnički akti; normativno-certifikacijska funkcija); u sastavljanju zapisnika o pravnim radnjama koje su obavili ili kojima su bili nazočni (javnobilježnički zapisnici) i potvrda o činjenicama koje su posvjedočili (javnobilježničke potvrde) (protokolarno-certifikacijska funkcija); u službenom ovjeravanju privatnih isprava (legalizacijska funkcija); u primanju na čuvanje isprava, novca i predmeta od vrijednosti radi njihove predaje drugim osobama ili nadležnim tijelima (javnobilježnički polog; depozitna funkcija); u pravnom savjetovanju stranaka (konzilijarno-monitorna funkcija) te u obavljanju, po nalogu sudova ili drugih tijela, određenih postupaka i drugih poslova predviđenih zakonom (komesarijalna funkcija).

Javni bilježnici mogu zastupati stranke u nespornim stvarima pred sudovima i drugim javnim tijelima ako su te stvari u neposrednoj vezi s kojom njihovom ispravom (adhezijska zastupnička funkcija). Javni bilježnici nepristrani su povjerenici (svih) stranaka i zato za njih vrijede pravila o izuzeću kao i za suce; oni po službenoj dužnosti poduzimaju radnje na zahtjev stranaka (rogatio), a ne na temelju naloga kao odvjetnici. Zato što su nepristrani povjerenici stranaka, javni su bilježnici dužni čuvati tzv. javnobilježničku tajnu. Zbog specifičnosti svoje funkcije javni bilježnici ne mogu biti odvjetnici ni u kojoj drugoj naplatnoj službi, odnosno imati drugo naplatno zaposlenje itd.

Javno bilježništvo je služba tzv. preventivne pravne zaštite zato što svojim djelovanjem pridonosi pravnoj sigurnosti i izbjegavanju sporova. Broj javnobilježničkih mjesta je ograničen (numerus clausus). Teritorij države podijeljen je na javnobilježnička područja na kojima javni bilježnici moraju imati svoja službena sjedišta (ured i, u pravilu, prebivalište). Službeno područje javnog bilježnika u pravilu je područje općinskog suda na kojemu on ima svoje sjedište. Za pravnu vrijednost određenih vrsta pravnih poslova nužna je forma javnobilježničkog akta. Temeljna je značajka javnobilježničkih isprava i njihovih otpravaka da oni imaju snagu javnih isprava, ako su prigodom njihova sastavljanja i izdavanja ispunjene bitne zakonske formalnosti. Javnobilježničke isprave mogu imati i snagu ovršnih isprava, dakle isprava na temelju kojih se može neposredno tražiti sudska ovrha, jednako kao i na temelju sudske nagodbe.

Javnobilježnički akt je ovršna isprava ako je u njemu utvrđena određena obveza na činidbu o kojoj se stranke mogu nagoditi i ako sadrži izjavu obvezanika o tome da se na temelju tog akta može, radi ostvarenja dužne činidbe, nakon dospjelosti obveze, neposredno provesti prisilno izvršenje (clausula exequendi) (54. ZJB). Isti učinak kao i izvršni javnobilježnički akt ima i solemnizirana privatna isprava. Učinak ovršnosti pridaje se, konačno, i privatnoj ispravi u kojoj je utvrđena obveza na činidbu o kojoj se stranke mogu nagoditi i koja sadrži klauzulu exequendi, na kojoj je javni bilježnik ovjerio samo potpis dužnika.

Javnobilježničke isprave mogu biti “ovršne” i u jednom drugom smislu. Na temelju javnobilježničkog akta koji sadrži obvezu da se osnuje, prenese, ograniči ili ukine koje zemljišnoknjižno pravo, može se neposredno provesti upis u zemljišne knjige ako je obvezanik izričito na to pristao u tom aktu, dakle ako javnobilježnički akt sadrži tzv. klauzulu intabulandi.

Javno trgovačko društvo

Javno trgovačko društvo (engl. unlimited partnership, njem. offene Handelsgesellschaft) je pravni oblik poduzeća u kojemu članovi društva za njegove obveze odgovaraju imovinom unesenom u društvo i svojom osobnom imovinom. Udružuju se dvije ili više osoba, radi trajnog obavljanja djelatnosti pod zajedničkom tvrtkom. Javno trgovačko društvo pripada društvima personalnog tipa. U njima je osobito naglašena uloga osobnog rada članova.

Društvom upravljaju svi njegovi članovi, a poslovodnu funkciju obavlja jedan od članova društva. Po svim svojim značajkama javno trgovačko društvo ima sva svojstva općeg partnerstva. Prikladan su pravni oblik za mala i eventualno srednja poduzeća.

Jedinstveni tečaj

Jedinstveni tečaj vuče porijeklo iz vremena zlatnog standarda, kada su granice u kojima su mogli oscilirati intervalutarni tečajevi bile određene zlatnim točkama izvoza i uvoza. Nakon sloma zlatnog standarda i njegovih modificiranih formi (zlatnodeviznog i zlatnopolužnog), a time i sustava međunarodnih plaćanja temeljenog na multilateralnoj trgovačkoj razmjeni, zlatnom standardu i konvertibilnim valutama, pojedine države ugrađuju u svoj gospodarski sustav razne zabrane i trgovačka i devizna ograničenja, a time i višestruke tečajeve ili jedinstveni tečaj radi zaštite nacionalne privrede u novonastalim okolnostima. Nakon drugog svjetskog rata, jedinstveni tečaj je bio karakterističan za zemlje članice SEV-a.

Jeftine dionice

Jeftine dionice (engl. penny stock, njem. billige Aktien) su dionice koje se obično prodaju za manje od 1 USD po dionici, iako im cijena može rasti i do 10 USD po dionici nakon inicijalne javne ponude zbog velike promocije.

Izdaju ih poduzeća s kratkim vijekom poslovanja, nestabilnim prihodima i zaradama, te malim kapitalom. Zbog toga što su to špekulativne vrijednosnice i što su dugo prodavane agresivno, obično preko telefona, od 1989. njihovu prodaju pojačano nadzire SEC i burze. Svim jeftinim dionicama trguje se na OTC tržištima (osobito u Denveru, Vancouveru ili Salt Lake Cityju).

Jen

Jen (yen, JPY) je novčana jedinica Japana, dijeli se na 100 sena. Uvedena je 1871, kad se Japan organizira kao suvremena nacionalna država.

Iako je Japan danas značajna gospodarska velesila, zbog restriktivnih japanskih propisa jen zaostaje za američkim dolarom, njemačkom markom, švicarskim frankom i britanskom funtom.

JIT

JIT (akr. od engl. just-in-time, njem. Just-in-Time) znači pravodobno, na vrijeme; kratica za cijeli niz suvremenih sustava koji se upotrebljavaju u proizvodnji i menedžmentu (JIT sustavi, JIT menedžment).

JIT menedžment

JIT menadžment (engl. just-in-time nanagement, njem. JIT-Management) je specifičan oblik upravljanja proizvodnjom i zalihama, razvijen u Japanu i prihvaćen u cijelom svijetu. Zasniva se na koncepciji proizvodnje bez zaliha i skladišta, te je poznat kao proizvodnja bez skladištenja. Dobavljači isporučuju komponente neophodne proizvodnji neposredno prije montaže u pogonu. JIT menedžment zahtijeva izuzetno dobro planiranje i organizaciju rada i jasno definirane ugovorne obveze te strogo poštovanje rokova isporuke. Za ove ili slične metode koriste se još i nazivi nulte zalihe, proizvodnja bez zaliha i upravljanje kontrolom zaliha.

Johannesburška burza

Johannesburška burza (engl. Johannesburg Stock Exchange - ISE) je jedina burza vrijednosnih papira u Južnoj Africi, osnovana 1886. Prevladavaju dionice rudarskih kompanija (oko 41% tržišne kapitalizacije).

Primjenjuje se sustav otvorenog zaziva, a namira među brokerima obavlja se pomoću kompjutoriziranog obračunskog sustava.

Joint venture

Za zasnivanje joint venture odnosa ne zahtijevaju se formalnosti osnivanja, ne stvara se novi pravni subjekt, a međusobni odnosi stranaka su fiducijarni, tj. svi suugovaratelji istodobno su fiducijanti i fiducijari. Prema trećima odgovornost joint venture suugovaratelja je neograničena i može se ograničiti samo ugovorom s trećim, a ne internim sporazumom. Kako nema značajke korporacije, na joint venture primjenjuju se odgovarajuće odluke o partnershipu, pogotovo u poreznim stvarima. Stranke ugovora o joint venture mogu biti fizičke i pravne osobe, a najpoznatiji ugovori o joint venture sklapaju se u području proizvodnje i prodaje nafte, elektronike, kemije i atomske energije.

Juan

Juan (yuan, CNY) je novčana jedinica Kine, dijeli se na 10 jiaoa i 100 fena.

Jumbo zajam

Jumbo zajam (engl. jumbo loan, njem. Jumbo-Darlehen) je popularni naziv za naročito velike, npr. sindicirane zajmove na eurotržištu, kao i za zajmovne vrijednosne papire s velikim denominacijama : za certifikate o depozitu ili komercijalne papire s minimalnim denominacijama od 100.000 USD.

Neki jumbo euro CD denominirani su u iznosima između 10 i 30 milijuna dolara. Kupuju ih i prodaju veliki institucionalni investitori - banke, mirovinski fondovi, osiguravateljska društva, i sl. Jumbo CP su komercijalni papiri posebno visokih nominalnih iznosa (i do više milijuna američkih dolara).

Junk Bonds

Pojmom "Junk Bonds” obuhvaćene su obveznice koje obećavaju visok prinos, no istovremeno nose i visok stupanj rizika. Njihova vrijednost podložna je znatnim oscilacijama na tržištu. Termin "Junk” u engleskom jeziku ima dvostruko značenje - droga (jer mogući prinos opija svojom veličinom) i smeće (jer nerijetko postanu gotovo bezvrijedne). Njima se obično financiraju visokorizični "avanturistički” poduzetnički pothvati koji ipak imaju šansu za uspjeh, no u koje se tzv. "razumni” i "konzervativni”  ulagači ne upuštaju.

Jurisdikcija

Jurisdikcija (engl. jurisdiction, njem. Jurisdiktion);

- u rimskom pravu (iurisdictio) je funkcija magistrata koja se sastojala u priopćavanju strankama pravne norme koju je trebalo primijeniti na spor koji je iznesen pred njega (ius dicere);
- u engleskom pravnom krugu, već prema slučaju - vlast općenito, sudbena vlast, nadležnost, ovlaštenje određenoga suda da presudi u konkretnom slučaju;
- u francuskom pravnom krugu (jurisdiction): u jednom starijem smislu - vlast, u procesnom smislu - sinonim za sud, sudstvo;
- u njemačkom pravnom krugu - sudbenost, ali i sudske odluke;
- u talijanskom pravnom krugu (giurisdizione) - jedna od temeljnih državnih funkcija koja se sastoji u nepristranom (bezinteresnom) ostvarivanju prava u pojedinim slučajevima;
- u hrvatskom pravnom jeziku - sudska nadležnost (sudbenost), sudbena vlast.

Jurisprudencija

- u njemačkom pravnom krugu - pravna znanost, sudska praksa;

- u talijanskom pravnom krugu (giurisprudenza), djelatnost pravnika, ali i rezultat te djelatnosti, dakle ukupnost diskursa o pravu, pa se tako govori o giurisprudenza giudiziaria i giurisprudenza dottrinale;

- u hrvatskom pravnom jeziku - pravna znanost, skup znanja koja se tiču pravnih normi u njihovoj praktičnoj primjeni, sudska praksa.

Kaduciranje

Kaduciranje (njem. Ausschluss säumiger Aktionäre) je lišavanje nemarnog dioničara prava iz dionice koji ni nakon naknadnog roka ne uplati ulog.
Kaduciranje se obavlja po postupku koji je detaljno utvrđen zakonom, kao što je višekratno pozivanje na uplatu, objavljivanje u odgovarajućim glasilima i sl. Kaduciranje postoji i u društvu s ograničenom odgovornošću.

Kamata

Kamata (engl. interest, njem. Zins)

1. naknada za korištenje tuđih zamjenjivih, pokretnih stvari, najčešće novca. Visina ove naknade odmjerava se prema visini glavnice i trajanju njezina korištenja. Kamate se često nazivaju i civilnim ili građanskopravnim plodovima (za razliku od prirodnih plodova) jer se stječu na osnovi postojanja nekog građanskopravnog odnosa. Ne predstavljaju kamate davanja u obvezama različitim od glavnice, ili u radu, kao ni davanja koja nisu odmjerena po trajanju korištenja, nego paušalno. Po osnovi nastanka, kamate se dijele na zakonske (usurae legales) i ugovorne (usurae conventionalis).

Zakonske kamate imaju svoj temelj u zakonskoj normi kojom se dužniku nameće, uz podmirenje glavnice, i obveza na kamate. Najpoznatiji primjer zakonskih kamata jesu zatezne kamate. Zatezne ili moratorne kamate sankcija su prema dužniku koji zakasni s ispunjenjem novčane obveze. Visina stope zatezne kamate utvrđuje se posebnim zakonom ili drugim propisima. Vrlo često se mijenja ovisno o stopi inflacije i gospodarskoj politici države.

Ugovorne su kamate naknada za korištenje tuđeg novca ili drugih zamjenjivih stvari, određena ugovorom. Osnova ugovornih kamata najčešće je ugovor o zajmu. Stopu ugovorne kamate utvrđuju ugovorne strane, s tim da ne smiju prekoračiti granicu utvrđenu zakonom. U našem je zakonodavstvu, u načelu, zabranjeno naplaćivanje kamate na kamatu (> anatocizam). Uz zakonske i ugovorne kamate koje su vjerovniku prihod (civilni plod) postoje i diskontne ili međutomne kamate koje idu u dužnikovu korist. Diskontne ili međutomne kamate predstavljaju odbitak na koji dužnik ima pravo ispuni li novčanu obvezu prije roka, tako da se od iznosa duga odbije iznos kamate za vrijeme od dana isplate do dana dospjelosti;

2. u financijama, cijena uporabe tuđih novčanih sredstava. Kamate su svota novca koju je dužnik po kreditu obvezan platiti u nekom vremenu – obično u godini dana. Godina dana u njemačkoj i francuskoj praksi obuhvaća 360 dana, a u engleskoj 365. Mjesec u njemačkoj praksi znači 30 dana, a u engleskoj i francuskoj praksi to je broj dana u kalendaru.

Kamate na kamate

Kamate na kamate (engl. compound interest, njem. Zinseszins), označuje institut o zabrani tzv. anatocizma tj. da na dospjele, a neisplaćene kamate (bilo ugovorne bilo zatezne), te na druga povremena plaćanja ne teče zatezna kamata, osim ako je zakonom određeno drugačije.

Na taj način štite se interesi dužnika, koji bi, da nije ovog pravila, mogli biti predmet iskorištavanja vjerovnika. Određena iznimka od zabrane anatocizma postoji u slučaju ako stranke unaprijed ugovora da će se stopa kamate povećati ako dužnik ne isplati dospjele kamate na vrijeme.

Ovo pravilo ne odnosi se na kreditno poslovanje banaka i drugih bankarskih organizacija. Tako banka ima pravo na kamatu, za ukupan iznos anuiteta od dospjelosti svakog pojedinog anuiteta do isplate, ako je ugovorom između banke i korisnika kredita predviđeno da će se na kamatu kad dospije na naplatu zaračunati kamata.

Kamate po dospijeću

Kamate po dospijeću (engl. default interest, njem. Verzugszins, fr. intérêts moratoires), kamatna stopa na dug koji nije podmiren u predviđenom roku.
Kamatna stopa može biti propisana zakonom, ali mogu je određivati i pojedine banke.

Kamate u izgradnji

Kamate u izgradnji (njem. Bauzinsen)

1. kamate koje se plaćaju dioničarima u “izgradnji” dioničkog društva u razdoblju potrebnom za pripremne radnje i podizanje poduzeća do stavljanja u pogon;

2. na taj način se dioničarima obećava određeni prihod dok izgradnja društva još traje, tj. u razdoblju u kojem još nema dobitka. Nisu li dioničari uplatili svotu veću od nominalne svote dionice (iznad pari), pa se troškovi izgradnje mogu podmirivati iz tog agia, kod kamata u izgradnji stvarno se radi o vraćanju uloga, što je inače zabranjivo;

3. u našem sustavu kamate na ulog ne plaćaju se ni kod društava osoba, a kako je kod dioničkog društva vraćanje uplaćenog uloga i obećanje ili plaćanje kamata na ono što su dioničari uložili u društvo izričito zabranjeno, to se ni statutom ni odlukom glavne skupštine takve kamate ne mogu predvidjeti.

Kamatna arbitraža

Kod ukamaćivanja novčanih sredstava na neodređeno vrijeme koje se naziva a vista (po viđenju) ili at call (na poziv), kamata je veća nego u slučaju over night.

Ukamaćivanje makar i na nekoliko dana ili čak samo preko noći, ima povoljnije efekte za ulagače od držanja sredstava na računima koji se ne ukamaćuju ili se ukamaćuju s nižom kamatnom stopom. Kamatnom arbitražom se bave velike banke i financijske institucije, organizacije i pojedinci koji raspolažu velikim novčanim sredstvima.

Kamatna marža

Kamatna marža (engl. spread, njem. Zinsen Spanweite) je razlika između naplaćene (aktivne) i plaćene (pasivne) kamate u bankovnom poslovanju (spread).

Kamatna stopa

Kamatna stopa (engl. interest rate, rate of interest, njem. Zinssatz) je stoti dio izražene cijene za posuđeni kapital. Visina je kamatne stope različita i ovisi o trajanju osiguranja naplate te o sigurnosti potraživanja. U vremenu kamatna stopa se mijenja pod utjecajem ponude i potražnje na tržištu kapitala te je stoga i barometar konjunkturnih kretanja. Temelj je opće kamatne stope diskontna stopa centralne banke.

Kamatni faktor

Kamatni faktor (engl. compound factor, njem. Aufzinsungsfaktor) je matematički izraz u formuli za ukamaćivanje. Nalazi se u prvim financijskim tablicama za odabrane kamatne stope i za određeni broj razdoblja za koja se ukamaćuje neki sadašnji novčani iznos.

Kamatni račun

Kamatni račun (engl. interest calculus, interest account) je postupak izračunavanja kamata u određenom postotku, razmjerno vremenu za koje je glavnica bila uložena. Za izračunavanje kamata koristi se jednostavni i složeni kamatni račun.

Jednostavni kamatni račun koristi se kada se kamate izračunavaju na istu glavnicu, za svako razdoblje ukamaćivanja, a složeni kada se kamate izračunavaju na glavnicu koja je uvećana za prethodno obračunate kamate svakog vremenskog razdoblja kapitalizacije, tj. kada se uz kamate osnovne glavnice obračunavaju i kamate na kamate.

Kapacitet osiguravatelja

Kapacitet osiguravatelja (engl. Kapazität, Aufnahmefähigkeit) je mogućnost preuzimanja - pružanja osiguravateljne zaštite osiguravatelja, odnosno reosiguravatelja.

Kapacitet osiguravatelja odnosno reosiguravatelja može se proširiti reosiguranjem, odnosno retrocesijom.

Kapara

Kapara (engl. earnest money, deposit, njem. Anzahlung, Angeld), svota novca ili određena količina drugih zamjenjivih stvari koju jedna strana daje drugoj u trenutku sklapanja ugovora kao znak da je ugovor zaključen i kao sigurnost da će se izvršiti obveza iz ugovora.

Prema tome, kapara je jedan od dokaza postojanja ugovora i jedno od sredstava osiguranja izvršenja ugovornih obveza. Po svojoj pravnoj prirodi kapara je sporedni realni ugovor koji služi u prvom redu kao znak da je ugovor zaključen (arrha confirmatoria). Ukoliko se ugovor ispuni, kapara će se, ako je istovrsna s ugovornom činidbom, uračunati u činidbu, a ako nije, vraća se. Kapara se također mora vratiti ako stranke sporazumno raskinu ugovor, ako do ispunjenja ugovora nije došlo zbog uzroka za koji ni jedna od strana ne odgovara (npr. zbog više sile).

Kapara se mora vratiti i onda kad su obje strane krive za neizvršenje ugovora. Ako je za neizvršenje ugovora odgovorna strana koja je dala kaparu, druga strana može po svojem izboru tražiti izvršenje ugovora, ako je to još moguće, i tražiti naknadu štete, a kaparu uračunati u naknadu ili vratiti, ili se zadovoljiti primljenom kaparom. Ako je za izvršenje ugovora odgovorna strana koja je preuzela kaparu, druga strana može, po svojem izboru, tražiti izvršenje ugovora ako je to još moguće ili tražiti naknadu štete i vraćanje kapare, ili tražiti vraćanje dvostruke kapare.

U svakom slučaju, strana koja traži izvršenje ugovora ima pravo i na naknadu štete koju trpi zbog zakašnjenja. Smanjenje prekomjerno velike kapare (moderatio arrhae) može se provesti samo kod vraćanja dvostruke kapare. Kapara nije naknada štete pa pripada nevinoj strani čak i kad nije pretrpjela štetu zbog neispunjenja ugovora. Ako što drugo nije ugovoreno, strana koja je dala kaparu ne može odustati od ugovora ostavljajući kaparu drugoj strani, niti to može učiniti druga strana vraćanjem dvostruke kapare. Kapara se, međutim, može ugovoriti i kao odustatnina. To će biti kad se uz kaparu ugovori pravo da se odustane od ugovora. Odustane li strana koja je dala kaparu, gubi je, a odustane li strana koja je kaparu primila, vraća je u dvostrukom iznosu.

Kapitalizacija

Kapitalizacija (engl. capitalization, njem. Kapitalisierung)

1. u burzovnom poslovanju označava ukupni promet u nekom periodu (broj efekata pomnožen s njihovim tečajevima);

2. iznos ukupnih vrijednosnih papira koje je izdalo poduzeće;

3. izračunavanje vrijednosti kapitala na kraju nekog perioda;

4. tržišna kapitalizacija je procjena vrijednosti i broja općih dionica poduzeća;

5. svako povećanje vlastitog kapitala, tj. vlasničke glavnice poduzeća.

Može se provoditi interno (zadržavanje ostvarene dobiti ili njezina dijela u poduzeću, tj. akumulacija) ili eksterno (novim emisijama dionica ako je riječ o dioničkom poduzeću, tj. dodatnim ulozima inokosnih vlasnika ili ortaka ako je riječ o inokosnom ili ortačkom poduzeću). Kapitalizacijom se može provesti financiranje (povećanje imovinske bilance poduzeća) ili refinanciranje (zamjena dugova vlasničkom glavnicom). Odgođena kapitalizacija jest emisija dugova s opcijom za njihovu konverziju u vlasničku glavnicu ili s opcijom na kupnju dodatnih udjela u vlasničkoj glavnici poduzeća.

Kapitalna struktura

Kapitalna struktura (engl. capital structure, njem. Kapitalstruktur) je struktura kapitala poduzeća. Struktura dugoročnih izvora financiranja poduzea odnosno struktura dugoročnih dugova i vlastitog kapitala (obično i povlaštenog) poduzeća. Drugim riječima, struktura dugoročne pasive poduzeća.

Kapitalni dobitak

Kapitalni dobitak (engl. capital surplus, capital gain, njem. Kursgewinn, Kapitalgewinn) je dobitak koji ostvaruje dioničko poduzeće kada emitirane dionice prodaje po tržišnoj vrijednosti većoj od nominalne. Drugim riječima, kapitalni je dobitak razlika između tržišne vrijednosti prodanih dionica i njihove knjigovodstvene vrijednosti. Kapitalni se dobitak knjiži na posebnom kontu. U bilanci se iskazuje u pasivi, i to u okviru uplaćenog kapitala vlasničke glavnice. Predmet je oporezivanja. Kapitalni dobitak često se blaže oporezuje od prihoda od kapitala (kamata i dividendi).

Kapitalni gubitak

Kapitalni gubitak (engl. capital loss, njem. Kapitalverlust) je gubitak koji nastaje prodajom vrijednosnih papira po cijeni manjoj od cijene po kojoj su kupljeni. Negativna razlika između tržišne cijene dionica i njihove knjigovodstvene vrijednosti.

Kapitalni koeficijent

Kapitalni koeficijent (engl. capital-output ratio, njem. Kapitalkoeffizient) je omjer veličine vrijednosti investicijskih ulaganja i njima ostvarene proizvodnje, odnosno između broja novčanih jedinica koje treba uložiti da bi se dobila jedna novčana jedinica nove proizvodnje. Izražava se u prosječnom ili graničnom obliku.

Pokazatelj je racionalnosti investiranja. Konstantni kapitalni koeficijent osnova je tzv. akceleratorskog principa.

Kapitalno budžetiranje

Kapitalno budžetiranje (engl. capital budgeting, njem. Investitionsplanung, Kapitalbedarfsrechnung), postupak donošenja odluka o dugoročnim investicijskim projektima, tj. investiranju u fiksnu imovinu, i o ostalim dugoročnim vezivanjima sredstava.

Ono se odnosi na donošenje odluka o ulaganjima u realne nove investicije i u zamjenu fiksne imovine. Da bi se mogle donijeti ispravne odluke, procjenjuju se zahtijevana investicijska ulaganja i budući čisti novčani tokovi (razlika između budućih primitaka i budućih izdataka), tj. financijska djelotvornost investicija.

Temeljni su kriteriji financijskog odlučivanja čista sadašnja vrijednost, interna stopa profitabilnosti (rentabilnosti) i period povrata. Kapitalno se budžetiranje temelji na konceptu vremenske vrijednosti novca, novčanih tokova, rizika i neizvjesnosti.

Karbovanec

Karbovanec (engl. karbovanet) je novčana jedinica Ukrajine (UAK), dijeli se na 100 krivni.

Karenca

Karenca (engl. waiting period, njem. Karenzfrist, Karenzzeit, fr. d'lai de carence) je razdoblje na početku ugovorenog trajanja osiguranja za vrijeme kojeg osiguravatelj nije u obvezi ako nastupi osigurani slučaj.

Kaucija

Kaucija (engl. security, caution money, njem. Kaution), u gospodarskom prometu, kao termin, ima vrlo široko značenje. Kaucija označava svaku vrstu osobnog ili stvarnog jamstva za izvršenje neke obveze.

Tako u mnogim zemljama označava bankarske garancije, pri čemu banka jamči trećoj osobi da će neki njezin klijent izvršiti svoju novčanu ili neku drugu obvezu. S druge strane, kaucija može značiti i jamstvo koje treće osobe daju banci prilikom dodjeljivanja bankarskih zajmova nekom od bančinih klijenata.

Najčešće se, međutim, kaucija pojavljuje kad dužnik daje vjerovniku stanovitu svotu novca ili vrijednosne papire kao jamstvo da će izvršiti svoju ugovornu obvezu. Ta svota se vraća davaocu kaucije u trenutku kad izvrši svoju ugovornu obvezu, dok je u suprotnom zadržava primatelj kaucije. Time se i kaucija, u gospodarskom prometu, pojavljuje kao jedno od sredstava za osiguranje izvršenja ugovornih obveza, osobito budućih tražbina, npr. za potraživanje naknade štete koja bi mogla nastati na iznajmljenoj stvari.

Kaucijska mjenica

Kaucijska mjenica (engl. surety bill of exchange, njem. Kautionswechsel, Kautionsversicherungswechsel), mjenica koja služi kao osiguranje da će se neka obveza, ugovor ili posao izvršiti i često se koristi umjesto garancije.

S obzirom na to da se kaucija (lat. cautio) ili jamčevina osim polaganjem novca, može dati i polaganjem vrijednosnih papira, u prvom redu mjenice, takva mjenica omogućuje vjerovniku da se, ukoliko obveza ne bude uredno izvršena, može iz nje naplatiti, što ne znači da ne može tražiti nadoknadu eventualno veće štete i iz druge imovine polagatelja kaucijske mjenice. Ona može služiti kao osiguranje različitih obveza. Kod licitacija takva mjenica glasi na iznos koji dobavljači ili poduzetnici moraju položiti kao jamstvo da će preuzeti obvezu isporuke robe, izvođenje radova ili izgradnju uredno i u roku izvršiti.

U okviru poslovanja dioničkih društava, kaucijsku mjenicu mogu polagati članovi upravnog odbora kao osiguranje (neka zakonodavstva o dioničkim društvima to propisuju) za eventualne tražbine društva u svrhu nadoknade štete koja bi mogla nastati zbog njihova nesavjesnog ili nepravilnog vođenja poslova dioničkog društva. Prilikom podizanja tužbe u slučaju sudskog spora između domaćeg i inozemnog partnera, kad ovaj tužbu podiže pred domaćim sudom (najčešće u slučaju izvođenja investicijskih radova u inozemstvu, ali i uopće), on kaucijsku mjenicu polaže za naplatu sudskih troškova u slučaju da izgubi spor. U praksi su modaliteti primjene kaucijske mjenice mnogobrojni.

Keynesov plan

Među te mjere spada i devalvacija valute (do 5%), a ako se dug (veći od 75% kvote) ne smanji u roku dvije godine, zemlja se može isključiti iz saveza. Kvota zemlje članice u savezu utvrđivala bi se u visini 75% vrijednosti vanjske trgovine prosječno u posljednje tri godine prije početka drugog svjetskog rata. Po tom kriteriju najveću kvotu imala bi Velika Britanija.

Novčana jedinica koja bi služila za obračun zvala bi se bancor. Bancor koji bi imao određen tečaj prema zlatu i prema drugim valutama mogao bi se kupiti za zlato, ali se zlato ne bi moglo kupovati bancorom (Keynes se, naime, zauzimao za demonetizaciju zlata). Keynesov plan zajedno s planom H. D. Whitea poslužio je za izradu zajedničkog plana razmatranog na međunarodnoj financijskoj konferenciji u Bretton Woodsu (1-22. VII. 1944) na kojoj je osnovan Međunarodni monetarni fond (International Monetary Fund - IMF) i Međunarodna banka za obnovu i razvoj (International Bank for Reconstruction and Development - IBRD).

Kina

Kina (engl. kina) je novčana jedinica Papue Nove Gvineje (PGK), dijeli se na 100 toesa.

Kineski zid

Kineski zid (engl. Chinese wall, njem. innere Abschottung);

1. poslovna politika koja predstavlja zid između bankovnog povjerbenog odjela i ostalih odjela banke, stvorena s namjerom zaustavljanja pritjecanja materijalnih informacija povjerbenom odjelu, kako ovaj ne bi iskoristio bilo koju upućeničku informaciju koja je po naravi posla u posjedu ostalih bankovnih odjela;

2. zapreka protoku informacija između pojedinih organizacijskih dijelova investicijske banke ili druge organizacije, koja se bavi preuzimanjem rizika uspjeha izdanja vrijednosnica, s ciljem sprečavanja njihova korištenja za ostvarenje vlastite dobiti (upućeničko trgovanje). Ponekad su ti zidovi nevidljivi, a ponekad su pojedini dijelovi i fizički odvojeni ili dislocirani.

Kip

Kip (LAK) je novčana jedinica Laosa, dijeli se na 100 ata.

Kjat

Kjat (MMK) je novčana jedinica Mijanmara (Burme), dijeli se na 100 pjasa.

Klasifikacija rizika

Klasifikacija rizika (engl. class of risk, classification of risks, njem. Gefahrenklasse, Gefahrenklassifikation, fr. classification de risques) je razvrstavanje rizika u pojedine grupe prema povećanoj izloženosti opasnosti.

Na temelju povećane opasnosti u pravilu se utvrđuje i povećanje premije, npr. u osiguranju nezgode pojedino zvanje, bavljenje pojedinim sportovima, zdravstveni status osiguranika, u osiguranju požarnih rizika npr. kvaliteta i sastav građevinskog materijala.

Klauzula intabulandi

Klauzula intabulandi (njem. Einschreibende Klausel) je odredba (klauzula) ugovora kojom se raspolaže nekretninama. Tom odredbom raspolagatelj, najčešće prodavalac, izrijekom dopušta stjecatelju, u pravilu kupcu, upis, odnosno uknjižbu stečenih prava u zemljišne knjige. Iako će klauzula intabulandi najčešće dopuštati upis prava vlasništva u zemljišne knjige, njome se može dopustiti i upis kakvih drugih prava u te knjige, i to u zavisnosti od prava koja se tim ugovorom prenose.

Npr. ugovor o zasnivanju založnog prava na nekretnini sadržavat će takvu klauzulu intabulandi koja će dopuštati upis stvarnog tereta, i to hipoteke, a ne upis vlasništva. No klauzula intabulandi može se rabiti i za upis u druge registre i knjige, npr. u knjigu dionica, knjigu udjela i sl.

Klauzula opoziva

Klauzula opoziva (engl. call provision, njem. Abberufungsprovision) je odredba koja omogućava kompaniji da otkupi svoje obveznice ili povlaštene dionice od njihovih vlasnika po određenoj cijeni i u određenom vremenu.

Ona je, u pravilu, funkcija vremena trajanja financijskog odnosa zasnovanog emisijom vrijednosnih papira tako da je to manja što je opoziv vrijednosnih papira udaljeniji od momenta njihove emisije.

Klauzula pokrića

Klauzula pokrića (njem. Vechseldeckungsklausel) je gospodarski temelj izdavanja mjenice.

Temeljni ugovor povodom kojeg se izdaje mjenica u pravilu se iz same mjenice ne vidi; u mjenici se može naznačiti na razne načine zbog čega trasant izdaje mjenicu i zašto je trasant akceptira, i to se onda zove klauzula pokrića ili valutna klauzula.

Klauzula rijetke valute

Klauzula rijetke valute (engl. scarce currency clause), naziv za članak VII, stavak 3. Sporazuma o MMF, prema kojem se, pri narušenoj ravnoteži ponude i potražnje, određena valuta može proglasiti rijetkom.

Svaka zemlja članica MMF uplaćuje kvotu, i to tri četvrtine kvote u svojoj nacionalnoj valuti a ostatak u rezervnim sredstvima. Fond čuva ta sredstva, kao i ona ostvarena djelatnostima Fonda, kako bi ih u skladu sa Sporazumom mogao upotrijebiti za pomoć zemljama članicama.

Kada bi neka valuta bila proglašena rijetkom, Fond bi morao ograničiti zalihe te valute, a članice bi mogle ograničiti slobodu deviznih operacija u toj valuti. Fond nije nikad upotrijebio tu klauzulu, jer je riječ o vrlo ozbiljnim sankcijama koje ne garantiraju rezultate, a dovode do diskriminacije.

Klauzula svi rizici

Klauzula svi rizici (engl. all risks, njem. alle-Gefahren-Klausel, fr. assurance trus risques) je klauzula koja podrazumijeva sve neizvjesne buduće događaje.

Ova klauzula uobičajena je u transportnom osiguranju, a sadržana je u institutskoj klauzuli A. U SAD postoji i u pojedinim vrstama imovinskih osiguranja, a koristi se i u pomorskom osiguranju u pojedinim međunarodnim ugovorima.

Klijent

Klijent (engl. client, njem. Klient, Kunde) je osoba koja povjerava vođenje nekih poslova drugoj stručnoj osobi, npr. odvjetniku, banci, specijaliziranoj organizaciji i sl.

Kliring

Kliring (engl. clearing, njem. Verrechnung, Clearing), zbirno vođenje računa u okviru bilateralnih sporazuma.

Primjena kliringa počela je u Engleskoj osnivanjem posebnih obračunskih zavoda radi izbjegavanja plaćanja i naplate u efektivnom novcu. Sve banke, kao članice ovakvih zavoda, vrše međusobna plaćanja prenošenjem (virmanom) potraživanja i dugovanja s računa na račun. U međunarodnom platnom prometu bilateralni platni sporazumi (klirinzi) javljaju se nakon velike svjetske krize 1929/31. godine i postoje sve do danas.

Bit i tehnika platnog prometa u okviru međunarodnog kliringa sastoji se u sljedećem: nema plaćanja slobodnim devizama nego dužnici iz obje zemlje podmiruju svoje obveze uplatama u nacionalnoj valuti u korist zbirnog (klirinškog) računa u svojoj zemlji, obično pri emisijskoj banci, a vjerovnici naplaćuju svoja potraživanja u svojoj zemlji i u svojoj nacionalnoj valuti. Da bi se otklonili nesporazumi u međusobnim odnosima, obično se u ovim sporazumima utvrđuje stabilna valuta treće zemlje kao klirinška valuta.

Na taj način se oba zbirna računa u obje zemlje vode u takvoj valuti, s tim da se i cijene u međusobnim ugovaranjima utvrđuju također u takvoj valuti. Odabrane valute treće zemlje nazivaju se u ovakvim sporazumima obračunske (obračunska DEM, obračunski dolar) i potrebno je uz taj naziv naznačiti i zemlju na koju se odnosi (npr. rumunjska obračunska DEM, ruski obračunski dolar).

Klirinški sporazum

Klirinški sporazum (engl. clearing agreement), ugovor o vanjskotrgovinskim odnosima između dviju ili više zemalja koje imaju devizna ograničenja.

Ugovorne strane svoje obveze, u međusobnom kupovanju i plaćanju robe i usluga, umjesto plaćanja u valuti zemlje izvoznice uplaćuju u domaćoj valuti te obveze likvidiraju prebijanjem uzajamnih potraživanja i dugovanja. Ugovor sadrži odredbe o tome koja će se plaćanja regulirati kliringom, po kojem će se tečaju obavljati međusobni obračun, u kojoj će se valuti voditi računi i na koji će se način održavati ravnoteže i likvidirati salda.

Klirinški sporazumi imaju veliko značenje za međunarodni robni promet jer omogućuju razvitak vanjskotrgovinskih odnosa neovisno o zalihama zlata i deviza. Loša im je strana što ograđuju zemlje ugovornice od direktnog utjecaja svjetskog tržišta, a to može dovesti do trajne neravnoteže u trgovini između zemalja.

Klizna skala

Klizna skala (engl. sliding scale, njem. Gleitklausel, gleitende Skala)

1. ugovorna klauzula kojom se izvođači radova, prodavaoci investicijske opreme i drugi slični obveznici štite od rizika porasta cijena sirovina, materijala, radne snage i sličnih činilaca, a time i od zlatnih gubitaka ako bi cijene za svoje radove ili isporuke ugovorili u fiksnom iznosu. Klizna skala je zapravo klauzula revizije cijene koja se zbog nestabilnosti cijena na tržištu unosi u ugovore;

2. poslovna praksa poznaje više oblika klizne skale ali se najviše primjenjuje opisni oblik i s matematičkom formulom.

Opisani oblik klizne skale je takav pri kojem se određuje u postotku veličine udjela cijene radne snage i materijala i drugih činilac u ukupnoj cijeni. Npr. 80% ugovorene cijene podložno je promjeni, tj. ona kliže, dok se ostalih 20% tretira kao fiksni trošak. Matematički oblik klizne skale sastoji se od određene matematičke formule u koju se uvrštavaju elementi strukture cijene. U međunarodnoj trgovini često se koristi formula koju je izradila Gospodarska komisija OUN za Europu i ugrađena je u Aneks općih uvjeta za nabavu i montažu investicijske opreme pri uvozu i izvozu.

Ključ u ruke

Ključ u ruke (engl. turn-key, njem. Schlüsselfertig) je posebna odredba kod ugovora o građenju ali i drugih ugovora kojom se izvođač radova samostalno obvezuje obaviti skupno sve radove potrebne za izgradnju i uporabu određenog objekta. Ugovorena cijena u tom slučaju obuhvaća i vrijednost svih nepredviđenih radova tzv. viškova radova.

Prema našem pravu ako na jednoj strani sudjeluje više izvođača, kod ugovora o građenju s klauzulom ključ u ruke prema naručitelju svi izvođači odgovaraju solidarno. Odredba ključ u ruke uključuje doduše u cijenu nepredviđene i više radnje, ali ne uključuje mogućnost povišenja cijene zbog nastupanja promijenjenih okolnosti (klauzula rebus sic stantibus) kao i plaćanje naknadnih radova, tj. onih koje naručitelj naknadno naruči.

Knjiga dionica

Knjiga dionica (njem. Aktienbuch), knjiga koja se mora voditi za dionice na ime i privremenice sa svrhom da dioničarima i društvu omogući uvid u to tko su dioničari s dionicama na ime, tko je dužnik za unos uloga koji još nije uplaćen, tko je prednik isključenog dioničara, tko se može legitimirati kao dioničar itd.

Način vođenja nije bitan, bitna je jasnoća i preglednost knjiga dionica. Knjiga dionica mora sadržavati: oznaku imena ili tvrtke, te prebivalište odnosno sjedište imatelja. Upis u knjigu dionica nema konstitutivni značaj, ali upisom stjecatelja koji je dionicu stekao nevaljanim pravnim poslom, ne čini pravni posao valjanim. Osobi koja je valjano upisana u knjigu dionica dioničko društvo ne može osporavati svojstvo dioničara i pripadajuća članska prava.

Za vođenje knjige dionica odgovorna je uprava, ali je ona ne mora sama voditi, već je može povjeriti banci ili drugoj specijaliziranoj organizaciji, ali se ne može delegirati i odgovornost za vođenje knjige dionica. ZTD nema odredaba o postupku upisa u knjigu dionica, pa to treba podrobno urediti statutom, tako da se navode serije i kontrolni brojevi, nominalne svote dionica koje glase na ime, imatelje tih dionica i sl. Kod dionica koje glase na donositelja u knjizi dionica navode se samo broj i nominalna svota dionice kako bi se znalo koji temeljni kapital pokrivaju.

Knjigovodstvena vrijednost

Knjigovodstvena vrijednost (engl. book value) je sadašnja, odnosno amortizirana vrijednost imovine. Određena je historijskim troškovima i knjigovodstvenom konvencijom procjene koja se bazira na kriteriju troškova stjecanja (nabavne vrijednosti) i troškova proizvodnje.

Vrijednost glavnih vrijednosnih papira koju imaju u knjigovodstvu poduzeća. Određuje je broj glavnih vrijednosnih papira i njihova nominalna vrijednost korigirana za eventualne premije i diskonte (vrijednost po kojoj su prodani publici prilikom emisije, odnosno prilikom ponovne prodaje trezorskih vrijednosnih papira), te za iznos njihove amortizacije. Kod dionica obuhvaća i iznos zadržanih zarada i iznos eventualnih rezervi.

Osnovna je prednost ovog koncepta vrijednosti objektivnost njegova utemeljenja. Zbog statičnosti i historijskog konzervatizma nije najpovoljnija za određivanje fer, odnosno intrinzične vrijednosti.

Knjigovodstvo

Predmet evidentiranja u knjigovodstvu su oni poslovni događaji koji ispunjavaju četiri uvjeta i to:

1. da su već nastali (prošli poslovni događaji);
2. da se mogu dokazati pouzdanom knjigovodstvenom ispravom;
3. da se efekti poslovnih događaja mogu iskazati u novcu;
4. izravno utječu na stanja i promjene sredstava, obveza prema izvorima sredstava, prihode, rashode i poslovni rezultat.

Know-how (znanje i iskustvo)

Know-how (njem. Know-how), engleski naziv, a znači doslovno znati kako, tj. kako da se nešto učini. Danas se pod tim pojmom podrazumijeva ne samo praktično dopunsko znanje i iskustvo za industrijsko korištenje izuma nego i tajni izum, tvorničke tajne i postupci, konstrukcije, formule, recepti, pa i sitne radne upute, bez obzira na to je li to znanje i iskustvo pismeno utvrđeno u obliku tehničke dokumentacije ili je samo usmeno preneseno (obuka osoblja).

Kodeks profesionalne etike revizora

Uobičajeno se ovaj kodeks sastoji od četiri dijela i to: koncepti profesionalne etike, pravila ponašanja revizora, interpretacija pravila ponašanja i primjenjivost kodeksa u specifičnim uvjetima.

Europska unija računovodstvenih, ekonomskih i financijskih stručnjaka (Union Europenne des Experts Comptables Economiques et Financiers - UEC) preporučuje svojim članovima sljedeća načela kojih bi se revizor u svom svakodnevnom poslu trebao pridržavati i ta su načela, zapravo, kodeks profesionalne etike koji predlaže navedena institucija.

Najznačajnije su odredbe u tom kodeksu ove:

•    revizor mora biti pažljiv i povjerljiv jer je to zahtjev profesije koju obavlja i mora se savjesno pridržavati svojih profesionalnih načela;
•    posao treba obavljati nezavisno i objektivno. Ako se revizoru na bilo koji način ograniči nezavisnost odlučivanja, on je dužan otkazati obavljanje poslova revizije;
•    revizor mora otkazati svaku djelatnost koja ugrožava njegove profesionalne obveze;
•    mišljenje revizora mora biti utemeljeno na činjenicama;
•    ako revizor za ugovoreni posao angažira suradnike, on je odgovaran i za njihov rad;
•    podaci i činjenice do kojih revizor dolazi u postupku revizije profesionalna su tajna i ne smiju se objavljivati (osim u izuzetnim slučajevima). Revizor se ne smije ni na koji način podacima do kojih dolazi koristiti u osobnom interesu;
•    odnos revizora prema kolegama mora biti kolegijalan i korektan;
•    revizoru se zabranjuje reklamiranje i javno objavljivanje imena i kvalifikacija revizora u cilju sklapanja ugovora s novim klijentima;

•    revizor za obavljeni posao, osim ugovorenog honorara, ne smije pristati ni na kakve druge naknade i po osnovi obavljenog posla nema pravo na nikakve povlastice.

Revizor je obvezan nadoknaditi štetu ako se utvrdi da nije radio u skladu sa standardima i profesionalnom etikom. Osim toga, kazne u takvim slučajevima su vrlo visoke. Često puta povredu profesionalne etike može za određenu osobu značiti prestanak bavljenja revizijom.

Koeficijent konstitucije

Koeficijent konstitucije, jedan od najznačajnijih pokazatelja za razmatranje vertikalne financijske strukture imovine poduzeća (aktiva).

Izračunava se kao odnos fiksne imovine (osnovna sredstva) i tekuće imovine (obrtna sredstva). Uvijek treba težiti racionalnoj veličini koeficijenta konstitucije jer se svako odstupanje nepovoljno odražava na efikasnost poslovanja. Ako je stvarni koeficijent konstitucije veći od racionalnog, tada to najčešće znači nedostatak obrtne imovine (npr. sirovine) i neiskorištenosti kapaciteta strojeva zbog čega dolazi do pojave jalovih fiksnih troškova.

Nasuprot tome, ako je stvarni koeficijent manji od racionalnog, to najčešće znači da poduzeće gomila zalihe, što izaziva nepotrebne troškove držanja zaliha te smanjuje ukupni koeficijent obrta. Osim toga, takva situacija veoma je nepovoljna za poduzeće kada se takve zalihe financiraju tuđim kapitalom i kada se za imovinu koja se ne obrće moraju plaćati kamate. Svako odstupanje od racionalne konstitucije loše utječe na poslovanje.

Koeficijent obrtaja

Koeficijent obrtaja (engl. activity ratio, njem. Umsatz-, Umschlagkennziffer), jedan od pokazatelja efikasnosti kojom poduzeće koristi svoja sredstva, pokazuje koliko se puta u određenom razdoblju obrnu pojedine vrste sredstava u poduzeću.

Može se računati za ukupna poslovna sredstva ili za obrtna sredstva. Koeficijent obrta ukupnih poslovnih sredstava dobije se tako da se čisti prihod od realizacije podijeli s knjigovodstvenom vrijednošću ukupnih poslovnih sredstava (u obračun se uzimaju prosječno korištena poslovna sredstva). Koeficijent obrta obrtnih sredstava dobije se tako da se vrijednost realizacije podijeli s prosječno korištenim obrtnim sredstvima u toku poslovne godine. Osim ovih općih koeficijenata obrtaja, koriste se i parcijalni koeficijenti, tj. koeficijenti kojima se iskazuje obrtaj za pojedine vrste obrtnih sredstava.

Veći koeficijent obrtaja znači brže obrtanje sredstava u poduzeću (moguće je isti obujam poslovanja financirati manjim iznosom obrtnih sredstava) te u pravilu utječe na povećanje efikasnosti poduzeća. Koeficijent obrtaja treba ispitivati u svakoj fazi poslovanja.

Koeficijent otplate duga

Koeficijent otplate duga (engl. debt repayment ratio, njem. Schuldabzahlungsrate) je odnos otplate dospjelog dijela vanjskog duga neke zemlje i njenog ukupnog deviznog priljeva (u određenom razdoblju). Često se koristi kao indikator dužničke sposobnosti neke zemlje.

Općenito se ocjenjuje da ako koeficijent otplate duga ne prelazi 0,2 (tj. ako nije više od 20 posto deviznog priljeva neke zemlje angažirano u otplati dospjelog vanjskog duga), zemlja nema problema s vanjskom likvidnošću.

Koeficijent tekuće likvidnosti

Koeficijent tekuće likvidnosti (engl. current ratio, njem. Liquiditätsgrad, Deckungsgrad) je odnos između obrtnih sredstava i kratkoročnih obveza prema izvorima. Temeljni je pokazatelj likvidnosti u analizi horizontalne financijske strukture. Naziva se još i tekući odnos.

Brzim pretvaranjem obrtnih sredstava u novčani oblik (u pravilu u roku jedne godine) omogućava se podmirivanje kratkoročnih obveza (koje dospijevaju u roku jedne godine). Da bi se održala tekuća likvidnost, važnu ulogu ima veličina radnog kapitala. Radni kapital je razlika između tekuće aktive i tekućih obveza, tj. onaj dio tekuće aktive koji je financiran iz dugoročnih izvora (tekuća aktiva umanjena za tekuće obveze). Smatra se da bi za proizvodno poduzeće tekući odnos trebao biti najmanje dva.

Kolebljivost cijena

Kolebljivost cijena (engl. volatility, njem. Volatilität, Schwankungsintensität), mjerilo tendencije kretanja cijena vrijednosnica ili robe, pada ili porasta, temeljeno na svakodnevnom uzorku kretanja cijena unutar posljednjih 12 mjeseci.

Predmeti trgovine s većom nestalnošću, imaju veću fluktuaciju cijena u odnosu na predmete trgovanja s nižom kolebljivošću. Npr. kolebljivost cijena od 20% upućuje da je cijena predmeta trgovanja, u posljednjih 12 mjeseci trgovanja, fluktuirala 20% porastom ili padom cijena u odnosu na prosječnu cijenu unutar tog razdoblja.

Izraz kolebljiv (engl. volatile) koristi se za opis veličine i učestalosti fluktuacije cijena određenih dionica, obveznica ili robe. Dionica može biti kolebljiva ako su izgledi poslovanja poduzeća nesigurni, ili zbog drugih razloga.

Kolon

Kolon (engl. colon) je novčana jedinica Kostarike (CRC) i Salvadora (SVC).

Komanditno društvo

Komanditno društvo (engl. limited partnership, njem. Kommanditgesellschaft) je društvo u koje se udružuju dvije ili više osoba radi zajedničkog poslovanja. S obzirom na odgovornost i prava članova društva postoje dvije vrste članova: komplementari i komanditori.

Komplementari za obveze društva odgovaraju solidarno i neograničeno cijelom svojom imovinom, a komanditori za obveze društva odgovaraju samo do visine imovinskog uloga u društvu. Komanditno društvo pripada društvima personalnog tipa. Njime upravljaju komplementari, a poslovodnu funkciju obavlja jedna osoba, tj. jedan od komplementara.

Komanditor

Komanditor (engl. limited partner, njem. Kommanditist) je član komanditnog društva koji za obveze društva odgovara samo do visine sredstava koje je unio u društvo. Nazivaju se i tajni ortaci.

Kombinirani obračun kamata

Kombinirani obraćun kamata (engl. practical approximate method, fr. capitalisation mixte) je precizan i matematički korektan način obračuna, koristeći složeni način obračuna za sva razdoblja; naziva se u američkoj literaturi egzaktan ili matematički način obračuna (exact, mathematical method).

Komercijalni kredit

Komercijalni kredit (engl. commercial credit, njem. Kommerzialkredit);

1. kratkoročni kredit (do 360, češće 180 dana, tipično 90 dana) za financiranje povremenih potreba za obrtnim sredstvima, tj. za financiranje tekuće proizvodnje i prometa. U užem smislu kredit za financiranje zaliha i distribucije robe;

2. prema važećem Zakonu o kreditnim odnosima s inozemstvom podrazumijeva izvoz i uvoz robe i usluga na kredit, osim robe i usluga za čije je plaćanje ugovoren rok do 60 dana, što se smatra gotovinskom naplatom/plaćanjem. Naziva se i kredit dobavljača.

Komercijalni papiri

Komercijalni papiri (engl. commercial papers, njem. Handelswertpapiere)

1. kratkoročni, u pravilu neosigurani vrijednosni papiri poduzeća kojima poduzeća pribavljaju kratkoročno potrebna novčana sredstva. Kod nas su to komercijalni zapisi. U širem smislu obuhvaćaju i mjenice i druge vrijednosne papire robnog prometa. Kao i drugi instrumenti novčanog tržišta nemaju razvijeno sekundarno tržište;

2. dužnički instrumenti koje izdaju banke i korporacije u SAD radi pribavljanja kratkoročnih (likviditetnih) sredstava. Banke ih prodaju preko dilera ili izravno, a nefinancijske korporacije ih distribuiraju preko dilera kao agenata investitora. Izdaju se sa nominalom od 25 000 do nekoliko milijuna USD, a kupci su obično tzv. institucionalni investitori kojima se plasiraju direktno. Izdaju se na rok od nekoliko dana do uobičajenih 270 dana. Investitoru (kupcu) nose prinos – kamatu ili, češće, prodaju se uz popust – diskont;

3. praksa emisije komercijalnih papira razvijena je i na eurotržištu, prema američkim iskustvima. Izdaje ih uži krug nebankarskih korporacija odličnog boniteta, a usluge distribucije pružaju im najveće brokersko-dilerske kuće (Merrill Lynch, Goldman Sachs, Shearson Lehman…) i brokerski odjeli komercijalnih banaka;

4. u trgovini to su fakture, otpremni dokumenti, dokumenti o vlasništvu ili drugi slični dokumenti koji nisu vrijednosni.

Komercijalni zapis

Komercijalni zapis (engl. commercial bill, njem. Handelsschuldverschreibung), 1. obligacijski vrijednosni papir čijom prodajom se prikuplja kratkoročna novčana sredstva. Analognom primjenom definicije kratkoročnosti iz odredbe o najdužem roku dospijeća blagajničkih zapisa moglo bi se zaključiti kako je najduži rok dospijeća komercijalnih zapisa godina dana.

Budući da komercijalni zapisi nisu dugoročni vrijednosni papiri, za njihovo izdavanje nije potrebno odobrenje nadležnog tijela (komisije za dugoročne vrijednosne papire), već je dovoljna odluka odgovarajućeg tijela izdatnika. Izdatnik komercijalnog zapisa može biti svaka pravna osoba, a odluka o izdavanju mora sadržavati ukupnu svotu na koju se izdaju komercijalni zapisi serije koja je obuhvaćena tom odlukom, naznaku namjene za koju se izdaju, rok otplate i visinu kamatne stope ako je predviđeno plaćanje kamata.

Ako komercijalni zapisi daju kakve posebne pogodnosti svojim imateljima, onda odluka treba sadržavati i opis tih pogodnosti. Svaki pojedini komercijalni zapis mora sadržavati naznaku da je komercijalni zapis, identifikacijske podatke izdatniku, nominalnu svotu na koju glasi, visinu kamatne stope, mjesto i datum izdavanja, serijski i kontrolni broj i faksimil potpisa ovlaštenih osoba izdatnika komercijalnog zapisa;

2. kratkoročna zadužnica poduzeća (zadruga i sl. pravnih osoba). Instrument je novčanog tržišta čijom prodajom poduzeća prikupljaju likvidna sredstva. Po svemu je sličan blagajničkom zapisu. Kako ga ne izdaju banke, nego poduzeća vrlo različitog boniteta, manje je siguran instrument nego je to blagajnički zapis banaka, države ili državnih agencija, tj. manja je sigurnost investitora (> komercijalni papiri).

Komisija za vrijednosne papire

Komisija za vrijednosne papire (CROSEC) regulatorna je i nadzorna institucija hrvatskog tržišta kapitala. Komisija nadzire izdavanje i trgovanje vrijednosnim papirima na Zagrebačkoj burzi i Varaždinskoj burzi te se brine o cjelokupnom uređenju i razvoju hrvatskog tržišta kapitala.

Komisijska mjenica

Komisijska mjenica (engl. commission bill, njem. Kommisionstratte) ili komisijska trata je posebna podvrsta trasirane mjenice koju izdaje trasant u svojstvu komisionara za račun treće osobe, njom se komisionar obvezuje mjenično kao izdavalac (trasant) iako je izdaje na račun drugoga. Interni odnos između njega i komitenata uređuje se komisijskim ugovorom.

Komisiona prodaja

Komisioni nalog može biti tržišni ili fiksni. Tržišni je onda kada treba kupiti ili prodati robu po optimalnim uvjetima i to obvezuje komitenta, a fiksni je onda kada dobiva fiksne uvjete od kojih ne smije odstupiti jer onda razlika pada na njegov teret. Komisioni nalog može biti i ad hoc nalog (od slučaja do slučaja). Komisionu prodaju pretežno provode specijalizirana poduzeća, stručno osposobljena za pojedine vrste poslova, odnosno robe, a s nedostatnim vlastitim kapitalom.

Kompenzacija

Kompenzacija (engl. compensation, set off, njem. Kompensation, Aufrechnung) ili prijeboj, prestanak obveze obračunavanja protutražbine s tražbinom.

Dužnikova će obveza prestati prijebojem samo ako je dužnikova protutražbina po visini jednaka vjerovnikovoj tražbini. Ako su međusobne tražbine nejednake, prijebojem prestaje ona koja je manja, dok razliku vjerovnik ima pravo zahtijevati, a dužnik podmiriti.

Do prijeboja može doći na osnovi ugovora, na osnovi zakona ili po samom zakonu (ex lege). U skladu s tim osnovama, razlikuju se sporazumni prijeboj, jednostrani prijeboj i prijeboj po samom zakonu.

Sporazumni ili dobrovoljni prijeboj zasniva se na sporazumu ugovornih strana da svoje međusobne tražbine prebiju, odnosno kompenziraju. Još se naziva i ugovornim prijebojem ili ugovornom kompenzacijom.

Jednostrani prijeboj nastaje izjavom volje jedne strane nakon što su ispunjene zakonom predviđene pretpostavke. Te su pretpostavke uzajamnost, dospjelost, istovrsnost i utuživost tražbine. Prijeboj po samom zakonu (ex lege) nastupa izravno po samom zakonu, a volja stranaka je irelevantna. Naše ga pravo ne poznaje.

Tražbine koje potječu iz određenih u našem zakonodavstvu taksativno navedenih obveznopravnih odnosa ne mogu prestati prijebojem. To su:

1. tražbine koje se ne mogu zaplijeniti odnosno prisilno izvršiti, kao npr. socijalne pomoći, stipendije, naknade zbog tjelesnog oštećenja i dr.;

2. tražbine nastale namjernim uzrokovanjem štete;

3. tražbine stvari ili vrijednosti stvari koje su dužniku dane na čuvanje ili posudbu ili ih je dužnik bespravno oduzeo, odnosno zadržao;

4. tražbine naknade štete, nanesene oštećenjem zdravlja ili prouzročenjem smrti i tražbine na osnovi zakonske obveze uzdržavanja. Motiv za isključenje prijeboja kod navedenih slučajeva nalazi se u zaštiti materijalne egzistencije vjerovnika i onemogućavanja nedopuštenih ponašanja dužnika.

Kompenzacijski poslovi

Kompenzacijski poslovi (engl. compensation trade, njem. Kompensationsgeschäfte) je generični pojam koji obuhvaća više vrsta pravno tehnički različitih vrsta ugovora.

Zajedničko je obilježje kompenzacijskih poslova to da se radi o ugovorenoj praksi vezivanja uvoza robe za izvoz robe koja se ne plaća u novcu. Riječ je o razvijenoj praksi razmjene, trgovine bez naknada u novcu.

Takvi poslovi razvili su se u trgovini sa zemljama koje nisu imale dovoljno konvertibilnih sredstava plaćanja. I zemlje razvijenih gospodarstava i konvertibilnih nacionalnih valuta primjenjuju neki oblik kompenzacije kako bi potakle izvoz domaćih proizvoda.

Kompozicija

Kompozicija (engl. composition, njem. Vergleich, Vergleichsvereinbarung, fr. entente), sporazum između insolventnog dužnika i svih njegovih vjerovnika kojim vjerovnici prihvaćaju kao potpuno namirenje dospjelih dugova iznos manji od onoga koji je dospio, odnosno koji dospijeva za određeno vrijeme.

Voluntaristička metoda stečaja, odnosno rješavanja financijske krize poduzeća usmjerena na ozdravljenje insolventnog dužnika. Provodi se najčešće pod pokroviteljstvom specijaliziranih asocijacija financijskih stručnjaka kako bi se povećao stupanj povjerenja sudionika u fer provođenje takvog postupka.

Zbog informalnosti provođenja postupka kompozicije ona je jeftinija od legalnog postupka reorganizacije dugova poduzeća u krizi jer su izbjegnuti razni administrativno-sudski troškovi. Kompozicija označava također i određenu proporciju dugova koja se prihvaća kao njihovo potpuno podmirenje. Razlikuje se od akorda koji predstavlja sporazum između dužnika i pojedinačnog vjerovnika.

Koncentrirani marketing

Koncentrirani marketing (engl. concentrating marketing, njem. verflochtene(s) Marketing), oblik tržišne strategije u fazi definiranja ciljne tržišne skupine.

Poduzeće na temelju postupka segmentacije tržišta određuje jedan ili uži broj segmenata prema kojima usmjerava najveći dio svojih marketinških napora. To je strategija koju najčešće primjenjuju manja poduzeća. Naime, kada su resursi poduzeća ograničeni, tada je strategija koncentriranog marketinga optimalno rješenje. Isto tako strategija koncentriranog marketinga pogodnija je kod proizvoda kod kojih postoji mogućnost diferencijacije nekih karakteristika proizvoda.

Što je tržište heterogenije po karakteristikama, odnosno zahtjevima potrošača, veće je značenje strategije koncentriranog marketinga. Često se strategija koncentriranog marketinga koristi u višim fazama životnog ciklusa proizvoda, kada se u fazi odumiranja proizvoda jačom koncentracijom na nekoliko segmenata proizvod nastoji održati na tržištu.

Koncern

Koncern (engl. concern, njem. Konzern) je najviši stupanj monopolističkog udruživanja. To je udruženje pravno samostalnih poduzeća koja su financijski podložna određenom zajedničkom vodstvu po kojem dobivaju i ime (primjerice Morganov koncern u SAD). Nastaje kupovanjem akcija raznih poduzeća, organiziranjem posebnih društava za sudjelovanja i financiranje, sporazumima o zajednici interesa. Nerijetko koncerni obuhvaćaju poduzeća najrazličitijih grana industrije, banke, transportne organizacije te govorimo o vertikalnim koncernima.

Uz vertikalne javljaju se, iako rjeđe, horizontalni koncerni kao udruženja poduzeća istog proizvodnog stupnja, izrađivanja, prerađivanja, te potrošnje. Općenito u koncernu se osobito jasno uopćava srašćivanje industrijskog i bankarskog kapitala.

Koncesija

Koncesija (engl. concession, njem. Konzession) je dozvola za obavljanje neke radnje, koja je uvjetovana posebnim odobrenjem ili je u načelu zabranjena; ugovor kojim neka država, pod određenim uvjetima i na određeno vrijeme, prepušta drugoj državi ili stranom poduzeću iskorištavanje svojih prirodnih bogatstava, izgradnju i uporabu željeznica, luka, cesta, komunalnih poduzeća i dr.

Konsignacija

Konsignacija (engl. consignment stock, consignment sale, njem. Konsignation), posao u kojem vlasnik (konsignant) šalje određenu količinu robe svom zastupniku ili konsignatoru na konsignacijsko skladište s kojeg je konsignator prodaje za račun konsignanta.

Konsignacija kao pravni odnos pojavljuje se u međunarodnoj trgovini (rjeđe u unutrašnjoj, no tada bez carinskog nadzora), ali ne kao samostalno, nego je vezana uz ugovor o zastupanju ili komisioni ugovor. Odnosi vezani uz konsignaciju uređeni su obično u komisionom ili zastupničkom ugovoru, no stranke tih ugovora mogu problematiku konsignacije regulirati posebnim ugovorom (ugovor o konsignaciji).

Konsignant ostaje vlasnik robe dok se ona nalazi na konsignacijskom skladištu i ima pravo zahtijevati da mu se roba vrati, a konsignator je obvezan vratiti robu ako je do određenog roka ne proda. Ako je posrijedi strana roba, konsignacija je dio vanjskotrgovačke djelatnosti koja spada pod poslove zastupanja i dijeli pravni režim zastupanja.

Konsolidacija

Konsolidacija (engl. consolidation, njem. Konsolidierung), proces spajanja temeljnih financijskih izvješća koji provode pravne osobe koje su matica u odnosu na podružnicu. Pravna osoba koja drži više od 50% redovnih dionica druge pravne osobe naziva se matica, odnosno vladajuće poduzeće.

Podružnica je poduzeće nad kojim matica ima 50% i više udjela. Matica sa svojim podružnicama čini ekonomsku cjelinu, koja nije poseban pravni subjekt a na čijem nivou se izrađuju konsolidirani financijski izvještaji. Konsolidacija se provodi radi utvrđivanja stanja imovine, obveza, kapitala, rashoda, prihoda i financijskog rezultata svih sudionika u konsolidaciji kao jedne cjeline. Načela konsolidacije su: ekonomsko jedinstvo, kontinuitet u primjeni metode konsolidiranja, jedinstveni rok konsolidacije, jedinstveno procjenjivanje, odnosno usklađivanje računovodstvene politike.

Pojam statutarne konsolidacije javlja se kada spajanjem dvaju pravnih subjekata nastaje novo poduzeće kao novi pravni subjekt. Nad poduzećima čija je imovina spojena provodi se postupak likvidacije. Osiguravajuća društva u Hrvatskoj javljaju se kao podružnice i kao matica, odnosno grupa koja provodi konsolidaciju.

Konsolidirani financijski izvještaji

Obavlja se proces eliminacija međusobnih transakcija, i to: eliminiranje međusobnih ulaganja u dionice, eliminiranje međusobnih obveza, te međusobnih prihoda i rashoda. Taj proces rezultirat će iskazivanjem imovine, obveza, dioničarske glavnice, prihoda i rashoda kao da je riječ o jednom ekonomskom subjektu. Konsolidacija financijskih izvještaja na razini matice temelji se (prema Međunarodnim računovodstvenim standardima) na dvije računovodstvene metode: metodi kupnje i metodi udruživanja interesa.

Kontingencija

Kontingencija (engl. contingency, njem. Kontingenz) je nepredviđena okolnost, događaj ili faktor konkretne situacije koji može utjecati na događaje (primjerice menedžment, organizaciju i sl.). U organizacijskoj i menedžerskoj teoriji često se označava kao situacija o kojoj ovisi kakva će rješenja najbolje funkcionirati. Iz toga nastaje poznati kontingencijski pristup, često označen i kao situacijski pristup odnosno teorija.

Kontingencijski planovi

Kontingencijski planovi (engl. contingency plans, njem. Alternativplan, Schubladenplan) su planovi kojima se određuju aktivnosti koje će organizacija poduzeti kao odgovor na specifične poremećaje i promjene faktora koje ne može kontrolirati u budućnosti u situaciji ako se pojave znatna odstupanja od predviđenih kretanja. Organizacija zapravo razvija različite scenarije događanja u planiranom razdoblju i razvija različite planove za različite situacije. Treba predvidjeti aktivnosti koje će organizacija poduzeti ako stvari krenu po najgorem scenariju.

Kontingencijski pristup menedžmentu

Kontingencijski pristup menedžmentu (engl. contingency approach to management) je pristup menedžmentu prema kojem ne postoji jedan najbolji način obavljanja stvari. Temelji se na rezultatima empirijskih istraživanja 60-ih i 70-ih godina 20. stoljeća koja su se bavila utjecajem određenih faktora na menedžment poduzeća.

Temeljno je polazište kontingencijskog pristupa da ne postoji univerzalan način menedžmenta već da je svaka situacija unikatna te da joj organizacijska struktura i menedžment moraju biti primjereni, odnosno da neke situacije zahtijevaju autoritativan, a neke demokratski pristup, proizlazi da djelotvoran način menedžmenta u jednoj situaciji može biti potpuno nedjelotvoran u drugoj. Prema kontingencijskoj teoriji primarna je uloga menedžmenta maksimiziranje kongruentnosti između organizacije i njezine okoline te različitih unutarnjih varijabli i podsustava. Uspješan je menedžment onaj koji brzo i precizno prepoznaje ključne faktore koji čine određenu situaciju, a potom primjenjuje odgovarajuće mjere.

Kontinuirano tržište

Kontinuirano tržište (engl. continuous market, njem. der fortlaufende Markt) je oblik tržišta na kojem se neprekidno može odvijati kupnja, odnosno prodaja robe ili vrijednosnih papira. Na takvom tržištu roba se može bez većih napora prodavati, a odstupanja cijena nisu velika. Tržište možemo podijeliti na kontinuirano dilersko tržište i kontinuirano aukcijsko tržište.

Kontokorentni kredit

Kontokorentni kredit (engl. credit on current account, njem. Kredit auf umlaufende Rechnung) je kratkoročni kredit banke odobren po tekućem računu komitenta. Odobrenjem kredita banka dopušta korisniku izdavanje naloga plaćanja do određene svote preko raspoloživog pokrića na tekućem računu (ulaz u "crveno”). Kamatu korisnik plaća na iskorišteni dio kredita, a na neiskorišteni dio proviziju.

Osnova kredita je poseban ugovor, tj. pristanak banke. Primjenjuju se i kod tekućih računa građana (pravo na prekoračenje), a naziva se kredit po tekućem računu.

Konvertibilije

Konvertibilije (engl. convertibles, njem. Wandelobligation), konvertibilni vrijednosni papiri, odnosno konvertibilne obveznice i konvertibilne preferencijalne dionice.

Obveznice i preferencijalne dionice koje sadrže opciju da se mogu zamijeniti za specificirani broj običnih dionica poduzeća (tzv. odnos konverzije) ili nekih drugih vrijednosnih papira poduzeća-emitenta prema volji njihovih vlasnika za unaprijed utvrđeno vrijeme i po unaprijed utvrđenim uvjetima.

Opcije konverzije povećava atraktivnost takvih vrijednosnih papira jer omogućavaju njihovim vlasnicima špekulaciju na kapitalni dobitak izazvan povećanjem vrijednosti običnih dionica. Opcija konverzije izvršit će se kada tekuća tržišna cijena dionica premaši cijenu konverzije (nominalna vrijednost konvertibilije podijeljena s brojem običnih dionica u koje se ona može konvertirati). Drugim riječima, konverzija će se izvršiti kada vrijednost konverzije (tržišna cijena dionica pomnožena s brojem običnih dionica u koje se konvertibilija može konvertirati) premaši nominalnu vrijednost konvertibilije.

U tom slučaju vlasnik konvertibilije ostvaruje veću vrijednost svoje imovine nego da čeka isplatu nominalne vrijednosti konvertibilne obveznice odnosno da drži konvertibilne preferencijalne dionice. Zbog toga što konvertibilije pružaju svojim vlasnicima mogućnost ostvarivanja kapitalnog dobitka od povećanja cijena običnih dionica poduzeća, odnosno mogućnost da u određenom razdoblju izaberu veću vrijednost između vrijednosti konvertibilije i vrijednosti običnih dionica u koje se ti vrijednosni papiri mogu konvertirati, konvertibilije će se prodavati po većoj cijeni od istih vrijednosnih papira koji ne nose opciju konverzije. S druge strane, poduzeće može emitirati takve vrijednosne papire po većoj cijeni, odnosno uz nižu kamatnu stopu odnosno fiksnu stopu preferencijalnih dividendi nego da se vrijednosni papiri emitiraju bez opcije konverzije.

Konvertibilnost

Konvertibilnost (engl. convertibility, njem. Konvertierbarkeit, od lat. convertere, pretvarati, mijenjati jednu stvar za drugu), 1. zamjenjivost jedne vrste deviza i valuta (engl. foreign currency conversion, njem. Devisenumrechnung) u neku drugu vrstu, ako su međusobno konvertibilne. Nekada se pod konvertibilnošću razumijevala mogućnost zamjene papirnog novca za plemeniti metal, odnosno za novac od plemenitog metala, ali je tijekom vremena taj pojam proširen na međusobnu zamjenu valuta uopće.

Sve do uvođenja deviznog ograničenja između dva svjetska rata, sve su svjetske valute bile manje ili više konvertibilne. Neposredno nakon II. svjetskog rata konvertibilne su bile samo valute SAD, Kanade i Švicarske. Valute zapadnoeuropskih zemalja sadašnjih članica EZ-a postale su konvertibilne 1959. godine, dok su danas konvertibilne valute gotovo svih tržišnih privreda u svijetu.

Značajne za praksu su: eksterna, opća i ograničena ili djelomično devizna konvertibilnost. Eksternu konvertibilnost karakterizira pravo deviznog inozemca na pretvorbu vlastitih potraživanja u određenoj zemlji u platežna sredstva drugih zemalja za tekuća plaćanja. Opća konvertibilnost daje pravo konverzije i transfera vlastitog potraživanja i deviznom inozemcu i tuzemcu za sva tekuća plaćanja, uključivo i putnički promet bez ograničenja. Ograničena ili djelomična konvertibilnost pretpostavlja slobodno prometanje nacionalne valute u međunarodnom platnom prometu za plaćanje iz tekućih transakcija do određene svote. Konverziju deviza obavljaju banke, a konverziju valuta mjenjačnice;

2. zamjenjivost određenih vrijednosnih papira (engl. convertibles) kao što su obveznice s mogućnošću konverzije najčešće u dionicu, i preferencijalnih dionica u obične dionice ili druge vrijednosne papire.

Konverzija deviza

Konverzija (engl. conversion, njem. Umwandlung, Konvertierung) je brza promjena stava prema nekoj pojavi, spremnost prihvaćanja novog proizvoda. U proizvodnji konverzija je postupak usavršavanja proizvoda za ispunjenje novih zadaća, u novim proizvodnim procesima.

Konverzija vrijednosnih papira

Konverzija vrijednosnih papira je postupak zamjene vrijednosnih papira za druge vrste vrijednosnih papira ili za iste vrijednosne papire drugih emisija, odnosno serija. Npr. konverzija Plivinih dionica PLVA-R-A koje kotiraju na Zagrebačkoj burzi u Plivine dionice koje kotiraju u Londonu - Pliva GDR.

Konzervativni investitor

Konzervativni investitor (engl. conservative investor, njem. vorsichtiger Investor);

1. osoba - financijski investitor - koja u politici portfelja svoje imovine preferira sigurna ulaganja, a sigurnosti se daje prioritet pred ostalim alternativama. Sigurna su ulaganja sa dna tzv. financijske piramide: depoziti kod banaka, državni vrijednosni papiri, obligacije tvrtki dobrog boniteta (blue chip) i slično;
2. individualni investitor starije dobit koji pri ulaganjima izbjegava rizik.

Konzola

Konzola (engl. consol, nonmaturing bond, perpetual bond) je obveznica bez utvrđenog datuma dospijeća, bez povrata glavnice i s "vječitim” fiksnim kuponskim isplatama prinosa.

U američkoj praksi se rijetko pojavljuje, a u V. Britaniji češće jer ih izdaje britansko ministarstvo financija. Na eurotržištu poznate su kao perpetuelne (vječite) note.

Prve konzole izdane su u V. Britaniji za financiranje rata protiv Napoleona početkom 19. stoljeća, a njima se i danas trži na sekundarnom tržištu.

Smatra se da bi državni dug, s obzirom na njegovo stalno uvećavanje i servisiranje starih obveza iz novog zaduživanja, valjalo financirati ovakvim tipom zadužnica, umjesto da se taj dug obavlja stalnim emisijama novim serijama zadužnica. Ostali nazivi: anuity bond, perpetual note, nonmaturing bond.

Konzorcij

Konzorcij je u pravu međunarodnih investicijskih radova ugovorno udruživanje dva ili više izvođača koji se obvezuju investitoru da će zajednički izgraditi određeni objekt i/ili isporučiti određenu opremu. Članovi konzorcija redovito preuzimaju u odnosu na investitora solidarnu odgovornost za uredno ispunjenje svih ugovornih obveza.

U konzorciju obično se sporazumno jedan od članova odredi kao vodeći (čelni), koji ovisno o ovlastima nastupa u ime ostalih prema trećima. Članovi konzorcija sklapaju konzorcijalni ugovor u kojem uređuju svoja prava i obveze u pogledu međusobne podjele rada i isporuka, rokova izvođenja radova, odnosno isporuka opreme, cijena, koordinacije u izvođenju radova, međusobne odgovornosti za neizvršenje, odnosno neuredno izvršenje svojih obveza, regresna prava itd. Bitno je da udruživanjem u konzorcije ne nastaje nova pravna osoba i da konzorcij prestaje nakon okončanja svih ugovorenih radova. Nije li što drukčije predviđeno, na konzorcij se primjenjuju pravila o ortaštvu.

Konzorcijski kredit

Ugovor o konzorcijskom kreditu sadrži: ukupnu visinu kredita, visinu udjela pojedinih konzorata u ukupnoj svoti, rok, način osiguranja, visinu kamatne stope i proviziju.

Može se javiti u obliku eskontnog kredita, lombardnog kredita ili najčešće kredita po tekućem računu, ali i kao hipotekarni i investicijski kredit ukoliko je riječ o dugoročnom kreditu što ga je odobrio dugoročni konzorcij. Jednokratno kratkoročno konzorcijsko kreditiranje zbog kojeg se npr. i sam kratkoročni konzorcij osniva pretpostavlja da tražilac kredita već otprije ima poslovne veze s nekoliko banaka, da je posrijedi velik iznos kredita i da je riječ o poslu za čije se izvođenje zahtijeva kredit kod kojeg bi rizik mogao biti prevelik za jednu banku.

Konzorcijski kredit se koristi i među bankama u vrijeme stanovitih bankovnih kriza, kad likvidne banke nastoje svojim zajedničkim kreditima otkloniti stečaj ili likvidaciju neke nelikvidne a inače solventne banke.

Konzorcijsko kreditiranje u najnovije vrijeme sve je popularnije u području izvoznog kreditiranja kod kojeg se kao kreditori javljaju multinacionalne kompanije, banke, razvojne bankarske organizacije i specijalizirane agencije. U okviru ovih kredita kreira se komponirana struktura izvozne podrške, promocije i financiranja koja je povoljna za izvoz novih tehnologija, krupne opreme i međunarodno projektno financiranje.

Korespondent

Korespondent (engl. correspondent, njem. Korrespondent) je korespondentska banka, inozemna banka preko koje domaća banka obavlja međunarodna plaćanja i druge financijske operacije.

Ako se plaćanja obavljaju preko međusobno otvorenih tekućih računa (kontokorenta) radi se o direktnim korespondentima, a ako se kreditne i druge operacije obavljaju na temelju posebnih sporazuma, tada se radi o indirektnim korespondentima. Ponekad se banke s međusobno otvorenim računima nazivaju kontokorentnim, a one ostale korespondentskim bankama.

Korespondentna banka

Često se banke s međusobno otvorenim računima ("nostro” i "loro” konta) nazivaju direktnim korespondentima, a ostale indirektnim ili se nazivaju prvoklasnim korespondentima, korespondentima druge klase, itd.

Korporacija

Korporacija je društvo kapitala, koje do sredstava za osnivanje i poslovanje dolazi izdavanjem dionica. Novčani iznos potreban za osnivanje i rad korporacije zove se osnovna glavnica, koja se dijeli na određeni broj dionica. Dionice se nalaze u rukama dioničara, vlasnika korporacije. Korporacije se najčešće osnivaju kao dionička društva. U gigantskim korporacijama broj dioničara se penje na stotine tisuća pa, u nekim slučajevima, i više od milijuna. Korporacija je jedan od najsavršenijih načina prikupljanja kapitala, posebno u onim djelatnostima u kojima priroda procesa proizvodnje zahtijeva velik novac. Korporacije imaju složenu organizacijsku strukturu, s većim brojem poduzeća (kćeri) u svom sastavu.

Osnovni je kriterij upravljanja korporacijskim poduzećima u njezinu sastavu posredstvom većinskog vlasništva nad dionicama tih poduzeća. Velike korporacije, s obzirom na složenost svoje strukture, pristupaju procesima divizionalizacije organizacijske strukture i decentralizacije rukovođenja, te formiranju relativno autonomnih jedinica po djelatnostima, profitnim centrima i strateškim poslovnim jedinicama, kako bi izbjegli njihovu veliku tromost i poticali prilagođavanje zahtjevima okoline u kojoj djeluju. Korporacije imaju, posebno one najveće, na stotine pa i više lokalnih kompanija, širom svijeta. Sve se te lokalne kompanije objedinjavaju u manji ili veći broj poslovnih područja, odnosno programa. Jedno poslovno područje odnosno program može objediniti veći broj tvornica iz različitih zemalja koje po srodnosti spadaju u određeno poslovno područje.

Najvažniji organi upravljanja korporacijom jesu skupština i upravni odbor, dok korporacijom rukovode predsjedajući upravnog odbora i predsjednik kompanije. Korporacije su veoma elastične, naročito nakon što uvedu organizaciju poduzeća prema načelu konfederacije ili mreže poduzetnika. Lakše se preorijentiraju s jedne investicije na drugu, a ako su uspješne, vrlo lako dolaze do dodatnog kapitala (novom emisijom dionica), a njihova elastičnost ogleda se i u tome što lako mogu smijeniti menedžment, kao što se i vlasnici sami lako mijenjaju, kupnjom odnosno prodajom dionica na burzi vrijednosnih papira.

U korporacijama se sve više razvija unutarnje poduzetništvo (intrapoduzetništvo) - proces formiranja malih, relativno autonomnih poduzeća, odnosno jedinica u okviru korporacije kojima se dodjeljuju potrebna sredstva, ljudi i organizacijska samostalnost da bi svi pojedinci koji imaju poduzetničke ideje, talent i sposobnost, a u velikim sustavima su sputani, mogli realizirati te svoje ideje, otvaranjem novih tvrtki u okvirima postojećeg poduzeća. Na taj način korporacija može sačuvati najtalentiranije i najkreativnije ljude, a također može i ravnopravno konkurirati u pogledu poduzetništva i inovativnosti malih poduzetničkim tvrtkama. Korporacije imaju i stanovite slabosti. U samoj osnovi korporacije nalazi se konflikt između onih koji snose rizik (dioničara) i onih koji tim rizikom upravljaju (menedžera). Korporacije čine veoma mali postotak od ukupnog broja poduzeća u privredi neke zemlje, ali po svom ekonomskom potencijalu, proizvodnji i broju zaposlenih one su nosivi dio privrede svake razvijene zemlje. Korporacije se dijele na privatne i javne.

Korporacijski vrijednosni papiri

Korporacijski vrijednosni papiri (engl. corporate securities, njem. Korporationswertpapiere) su vrsta vrijednosnih papira koji daju članska prava u trgovačkom društvu. To su dionice, zamjenjive (konvertibilne) obveznice, obveznice s promjenjivom kamatom, užitnice.

Zajedničke značajke korporacijskih vrijednosnih papira sastoje se u tome što je u njima zapisano pravo potraživati od trgovačkog društva novčane svote koje u pravilu zavise od uspješnosti poslovanja društva. Usto, ti papiri mogu davati i neka druga prava (npr. zamjenjive obveznice, na zamjenu za dionice), i to ne samo imovinska već i osobna prava.

Korupcija

Nesporne su samo bitne odrednice toga pojma koje se uglavnom svode na poduzimanje nedopuštenih oblika utjecaja u obnašanju državnih, javnih, gospodarskih i drugih dužnosti i poslova radi ostvarivanja određenih materijalnih probitaka ili koristi. Takvim postupcima, najčešće na štetu službe i javnoga interesa, ugrožava se funkcioniranje načela vladavine prava koje se manifestira kao jednakost svih pred zakonom i temelja funkcioniranja pravne države. Korupcija djeluje protiv zakonitosti postupanja u svim područjima društvene aktivnosti i uzrokuje destrukciju povjerenja u postojanje pravne i socijalne države. Tamo gdje djeluje korupcija nema povjerenja u ostvarivanje prava i sloboda zajamčenih ustavom i zakonima.

Korupciji i jest cilj ostvariti neka prava ili interese za koje određena osoba ili skupina nema zakonske mogućnosti ili ostvariti prava i interese za koje ima zakonske mogućnosti, ali na način koji stvara privilegiran položaj u odnosu na prava i interese drugih koji imaju iste zakonske mogućnosti za njihovo ostvarenje. Najšire određenje pojma korupcije je da je riječ o svakoj zlouporabi javnih ovlasti radi ostvarenja privatnih probitaka osobe koja obavlja javnu službu.

Kotacija

Kotacija (engl. quote, admission, listing, njem. Notierung):

1. registracija (uvrštenje, dozvola) vrijednosnih papira na burzi radi službene trgovine;

2. prikaz najviše cijene koju je kupac spreman platiti (engl. bid) i najniže cijene po kojoj je prodavalac spreman prodati (engl. ask) određeni vrijednosni papir koji je uvršten na burzu.

U uobičajenim izvještajima s burzi navode se uz "bid” i "ask” cijene i ukupna vrijednost prometa, cijena po kojoj je ostvarena zadnja kupovina toga dana i promjena u odnosu na prethodni dan.

Kratkoročne obveze

Kratkoročne obveze (engl. short-term liabilities, njem. kurzfristige Verbindlichkeiten) su obveze poduzeća čiji je rok dospijeća kraći od jedne godine. Evidentiraju se u pasivi bilance stanja. U tekuće obveze ubrajamo: obveze po osnovi emitiranja vrijednosnih papira s rokom dospijeća do jedne godine, obveze prema dobavljačima, obveze za primljene avanse, kratkoročne obveze za primljene depozite i kaucije, obveze po kratkoročnim kreditima, obveze prema radnicima i sl.

Kratkotrajna imovina

Osnovne skupine kratkotrajne imovine jesu:

- zalihe: sirovine i materijal, proizvodnja u toku (nedovršena proizvodnja i poluproizvodi), trgovačka roba, gotovi proizvodi, predujmovi;
- potraživanja: potraživanja od povezanih poduzeća, potraživanja od kupaca, potraživanja za više plaćene svote po osnovi dobiti, potraživanja od zaposlenih, potraživanja od države i drugih institucija, ostala potraživanja;
- financijska imovina: udjeli (dionice) u povezanim poduzećima, zajmovi povezanim poduzećima, vrijednosni papiri, dani krediti; depoziti i kaucije, otkup vlastitih dionica, ostala kratkoročna ulaganja;
- novac u banci i blagajni.

Kredibilnost

Kredibilnost (engl. credibility, njem. Glaubwürdigkeit) je kreditna sposobnost zajmoprimaoca. Pod kreditnom sposobnosti podrazumijeva se sposobnost zajmoprimaoca da u određenom roku vrati zajmodavaocu odobrena sredstva uz ugovorenu kamatu. Ocjena kredibilnosti tražioca zajma je pretpostavka bez koje nije moguće odobravanje kredita zajmoprimaocu. Postoji formalna i materijalna kreditna sposobnost. Formalno je uvažavanje vrijedećih pravnih propisa kojima se utvrđuju uvjeti koje zajmoprimalac mora ispuniti da bi mogao sklopiti kreditni ugovor i preuzeti odgovarajuće obveze.

Materijalna kreditna sposobnost podrazumijeva garanciju da položaj i imovno stanje zajmoprimaoca omogućavaju ispunjenje njegovih preuzetih obveza. Kredibilnost ujedno označava i stupanj povjerenja za izvršenje preuzetih obveza.

Kredit

Kredit je aranžman u kojem se zajmodavac, najčešće banka, daje novac ili imovinu zajmoprimcu, a zajmoprimac se obvezuje na povrat novca ili imovine, obično zajedno s kamatama, u nekom budućem trenutku i to na vrijeme. Općenito, zajmodavac preuzima rizik da mu zajmoprimac neće vratiti posuđeno ili da mu neće vratiti na vrijeme.

Uobičajene vrste: robni i novčani (prema predmetu kreditiranja), bankovni i komercijalni (prema subjektima), kratkoročni i dugoročni (prema roku, odnosno ekonomskoj funkciji), proizvođački i potrošački (prema svrsi), krediti za obrtna sredstva i investicijski (prema namjeni), otvoreni i pokriveni (prema osiguranju), tuzemni i inozemni (prema domicilu) i sl. Osim standardnih kreditnih oblika, primjenjuje se i mnoštvo složenih kreditnih konstrukcija, kao i brojni varijeteti dužničkih vrijednosnih papira.

Kreditna bilanca

Kreditna bilanca (engl. credit balance, njem. Habensaldo, Aktivsaldo), kategorija bilance u bankarstvu u kojoj se daju pregledi stanja aktive, obveza i kapitala ili fondova.

Opći koncept bilance temelji se na prikazivanju poznatih identiteta tokova (aktive, pasive i fondova), tokova i funkcionalne relacije u njihovu formiranju, a specifičnost bankovnih bilanci sastoji se u iskazivanju tokova i strukture kreditnih plasmana, kreiranja novčane mase i povećanju obujma depozita. Kreditna bilanca predstavlja projekciju angažiranja sredstava kreditnog potencijala na strani aktive bilance i projekciju pojedinih oblika izvora sredstava kreditnog potencijala na strani pasive bilance. Tako sastavljen pregled na strani aktive iskazuje sve kredite i ostala ulaganja (u zlato, devize, vrijednosne papire i dr.), a na strani pasive sredstava za te kredite i za ostala ulaganja.

Krediti se u ovoj bilanci raščlanjuju po vrstama (namjenama), a i sredstva za njih se prema tome raščlanjuju prema njihovim izvorima, da bi se vidjelo koliko proistječu iz različitih fondova, iz obveza poduzeća po deviznim računima, iz inozemstva, iz obveza po viđenju (od poduzeća, stanovništva, države, društvenih organizacija i ostalih obveza), i emisije novca. Ukupna bilanca svih plasiranih izvora (pasiva) i plasmana (aktiva) osnova je bančine poslovne politike i osnovni pokazatelj materijalnog poslovanja.

Preko praćenja bilančnih pozicija ocjenjuju se razmjeri potencijalnih rizika, likvidnosti i solventnosti i stupanj intermedijacije banke na financijskom tržištu zemlje. I kontrola funkcija banke u potpunosti se temelji na praćenju bilance, a i nadzorna i kontrolna funkcija državnih institucija u velikoj se mjeri oslanja na analizu bilančnih pregleda banaka.

Bilance se mogu promatrati na razini jedne banke, sistema poslovnih banaka i bankarskog sektora. Pouzdane i usporedive bilance su važni izvor informiranja i osnova za donošenje bitnih mikroekonomskih i makroekonomskih financijskih odluka. Posljednjih godina razvijene se zemlje zalažu za unifikaciju bilančne metodologije, radi formiranja informacijskih sistema i jačanja integracijskih veza.

Kreditna kartica

Kreditne kartice pojavile su se prije Drugog svjetskog rata u SAD, nakon rata širi se njihova primjena na teritorij cijelih SAD, a do ekspanzije dolazi s kompjutorskom revolucijom koja radikalno snižava troškove operacija s kreditnim karticama. Tada se, kasnih šezdesetih, u poslovanje s karticama uključuju i banke. Pionirsku ulogu imala je kartica Diners Club, nešto kasnije American Express i Carte Blanche, a poznate bankarske kartice su BankAmericard (danas VISA) i Mastercard.

Danas u SAD egzistira 350 milijuna kartica. Izuzetnom uspjehu kartica doprinosi i to da se kartica prihvaća šire od čeka, da široka javnost lakše dolazi do kredita, kao i inovacije u sustavu plaćanja.

Debitne kartice na osnovi pokrića na računu, uključene su u posebne sustave plaćanja u kojima se izravnom terminalskom vezom prodajnog mjesta i računala banke automatski obavljaju plaćanja i prebacuju sredstva s računa kupca (banke) na račun prodajnog mjesta. Takvi su npr. sustavi POS (point-of-sale - prodajno mjesto). Kartice u upotrebi u nas izdaju se na temelju ugovora o franšizingu s inozemnim vlasnicima, a sve osim VISA-e i Diners Club kartice Zagrebačke banke, koje su debitne i izdaju se na osnovi depozita, osnivaju se na provjeri boniteta korisnika.

U zadnje vrijeme naša poduzeća počinju izdavati i vlastite kartice. Upotreba kartica (debitnih, kreditnih i kartica s odgođenim plaćanjem) toliko je raširena da se shvaćaju kao "plastični novac” iako to, unatoč mnogim sličnostima, ipak nisu.

Kreditna osiguranja

Kreditna osiguranja (engl. credit insurance, njem. Kreditversicherung) su osiguranja kojim se osigurava potraživanje vjerovnika od dužnika. Vjerovnik (osiguranik) ima pravo naknade štete prema uvjetima ugovora o osiguranju ako nije bio u mogućnosti naplatiti svoje potraživanje zbog nastanka određenog rizika.

Stručno-tehnički kreditna osiguranja dijele se u tri kategorije: kreditna osiguranja u užem smislu ili delkredere (sklapa ih vjerovnik); kaucijska ili garancijska (sklapa ih dužnik) i osiguranja povjerenja ili osiguranja od prevare (sklapaju ih bilo dužnik, bilo vjerovnik).

Kreditna sposobnost

Pri emisiji dužničkih vrijednosnih papira emitenti (zajmotražioci) obično sami pružaju dokaze vlastite kreditne sposobnosti jer je to element konkurentske prednosti i utječe na uspjeh emisije zadužnica. Kreditnu sposobnost pojedine zemlje procjenjuju i javno obznanjuju međunarodne financijske organizacije, banke i organizacije specijalizirane za analize i informacije o kreditnoj sposobnosti.

Kreditni gubitak

Kreditni gubitak (engl. loan loss, njem. Kreditverlust) je iznos otpisa (ili smanjenja bilančne vrijednosti) ukupnih potraživanja banke od jednog zajmoprimca na teret rezervi ili kapitala banke kad nastupi problematična dužnička situacija (npr. kad dužnik prestane otplaćivati ugovorene zajmove u roku dospijeća).

Otpisom se potraživanja samo izdvajaju iz bilance banke, a banka ih dalje samostalno regulira nagodbom s dužnikom ili sudskim sporom.

Kreditni potencijal

Dinamički kreditni potencijal na razini jedne banke svodi se na mikromultiplikaciju depozita i kreditnu ekspanziju dotične banke (što u literaturi nije uobičajeno).

Dinamički kreditni potencijal na razini svih banaka u sustavu svodi se na utvrđivanje učinka makrokreditne multiplikacije kao vrlo važnog elementa u koncipiranju i projiciranju monetarno-kreditnih kretanja i izboru mjera i instrumenata za njihovo ostvarenje.

Kreditni rejting

Kreditni rejting (engl. credit rating, njem. Kreditwürdigkeitprüfung, Einschätzung der Kreditfähigkeit), skup svojstava tražioca kredita, kao što su položaj, imovina, poslovi i perspektiva, na temelju koje je moguće donijeti ocjenu o njegovoj kreditnoj sposobnosti, koja se može promatrati s formalne i materijalne strane.

Formalna kreditna sposobnost odgovara pojmu poslovne sposobnosti iz građanskog i trgovačkog prava, a materijalna kreditna sposobnost procjenjuje se prema objektivnim mogućnostima da se ispune preuzete obveze. Zbog vlastite sigurnosti svaka banka ili poduzeće koje odobrava kredit pažljivo će ispitati kreditnu sposobnost svojih komitenata odnosno poslovnih partnera.

Kreditno sposobnim tražiocem kredita smatra se onaj koji osigurava vraćanje kredita u roku, koji ima ažurno i uredno knjigovodstvo, koji iskazuje svoju imovinu i obveze po stvarnoj vrijednosti i koji ima sređeno financijsko poslovanje, te odgovara uredno svojim obvezama. Ovo je osobito važno ako je riječ o poslovima kreditiranja u međunarodnoj razmjeni jer su i rizici mnogo veći. Da bi se oni maksimalno otklonili, banke i poduzeća u uvjetima nedovoljno dostupnih podataka koriste usluge banaka, komora i specijaliziranih agencija koje obavljaju posebnu službu kreditnih informacija.

O čemu ovisi kreditni rejting države?

Kreditne agencije navode brojne ekonomske, socijalne i političke čimbenike koji ulaze u sastav kreditnog rejtinga države. Kreditni rejting bazira se na sljedećim faktorima:

Dohodak po stanovniku

Što je veća porezna baza zemlje potencijalnog dužnika, veća je mogućnost vraćanja duga. Ta varijabla može poslužiti kao pokazatelj razine političke stabilnosti i ostalih važnih čimbenika. Siromašnije zemlje imaju manju fleksibilnost u smanjenju potrošnje nego bogatije. Zemlje s manjim BDP-om po stanovniku imaju ograničene sposobnosti otplate duga.

Rast BDP-a

Relativno visoka stopa gospodarskog rasta ukazuje da će otplate postojećeg duga postati lakše tijekom vremena.

Stopa inflacije

Visoka stopa inflacije ukazuje na strukturne probleme u državnim financijama. Javno nezadovoljstvo inflacijom može dovesti do političke nestabilnosti.

Fiskalna ravnoteža

Visok proračunski deficit apsorbira privatnu domaću štednju te ukazuje da vladi manjka sposobnosti ili želje za oporezivanjem građana i povećanjem prihoda za financiranje postojećih visokih troškova, naročito troškova otplate duga.

Vanjska ravnoteža

Postojanje velikog vanjskotrgovinskog deficita ukazuje da se privatni i javni sektor zajednički oslanjaju na inozemne izvore financiranja. Za brojne je zemlje izvoz jedan od glavnih izvora priljeva deviza. Prema tome, zemlje s visokom stopom rasta izvoza sposobnije su uredno podmirivati obveze za otplate dugova.

Kreditne rejting agencije - koja je njihova uloga?

1. rasta broja izdavatelja vrijednosnica,
2. razvoja složenih financijskih proizvoda poput vrijednosnica kolateraliziranih imovinom, (engl. Assets backed securities) i izvedenica,
3. globalizacijom financijskog tržišta i
4. povećanjem korištenja kreditnog rejtinga u financijskim regulativama i ugovorima.

Kreditne rejting agencije sudjeluju u brojnim domaćim i međunarodnim transakcijama. Agencije analiziraju i nastoje protumačiti veliku količinu dostupnih informacija o investitorima i dužnicima, tržištu i promjenama ekonomskih uvjeta u cilju pružanja boljeg razumijevanja rizika s kojima se susreću u poslovanju. Kreditni rejting je mišljenje koliko je vjerojatno da će izdavatelj uredno podmiriti dug ili financijsku obvezu. Pojedine kreditne rejting agencije nude i dodatne poslovne usluge uz naknadu, primjerice analize utjecaja promjene poslovne aktivnosti na kreditni rejting dužnika.

Agencije pružaju i druge usluge poput upravljanja rizicima i savjetovanje financijskih institucija i poduzeća o upravljanju kreditnim i operativnim rizicima. U svijetu postoji više vrsta različitih kreditnih agencija kako po veličini i usmjerenju tako i korištenim metodologijama. Pojedine agencije specijalizirane su i usmjerene na regije ili industrije (npr. osiguranje). Tri su najpoznatije agencije: Moody's, S&P i Fitch. Te agencije nude kreditne rejtinge za poduzeća, države i za određene vrijednosne papire. U odnosu na manje kreditne rejting agencije (koje generiraju prihod na temelju pretplate u kojoj nude ocjene rejtinga investitorima) Moody's, S&P i Fitch većinu prihoda ostvaruju naplatom ocjene rejtinga.

Što je CDS (credit default swap - zamjena za kreditni rizik)?

Kupnjom CDS-a imatelj se štiti od mogućnosti da to poduzeće ne ispuni svoje obveze. Prodavatelj će zaštite imatelju isplatiti glavnicu iz transakcije s dotičnim poduzećem, a imatelj će prodavatelju isporučiti obveznicu ili zajam toga poduzeća.

Mnoga se financijska društva služe CDS-ovima kako bi smanjila rizik druge ugovorne strane, a da te iste mogu istovremeno zadržati kao klijente.

Primjer:

1. Banka "A" ima kreditnu liniju u iznosu 100 milijuna $ prema poduzeću "TRAX"

Banka "A" zajmom od 100 milijuna $ poduzeću "TRAX" zarađuje kamatu u visini Libora + 50 b.b.

2. Poduzeće "TRAX" od banke "A" zatraži da bude glavni aranžer novog izdanja obveznica dospijeća 5 godina. Kako bi postala "glavni aranžer", banka "A" mora od ukupnog iznosa preuzeti upis 50 milijuna $.
Obveznica će imati kupon u visini Libor+60 b.b., a provizija glavnog aranžera izdanja iznosi +15 b.b.

3. Budući da je kreditna linija banke "A" prema poduzeću "TRAX" potpuno iskorištena, banka "A" trebala bi odbiti ponudu klijenta i tako izgubiti lijepu zaradu.

4. Banka "A" od banke "B" zatraži CDS na poduzeće "TRAX". Banka "B" taj CDS kotira: 60-65. To znači: Libor + 60 b.b. ili Libor + 65 b.b. u slučaju da banka "B" proda zaštitu.

5. Kako bi opet dobila raspoloživ limit kreditne linije, banka "A" platit će banci "B" Libor + 65 b.b. za CDS poduzeća "TRAX" na iznos od 50 milijuna $.

6. Zahvaljujući kreditnoj zaštiti u iznosu 50 milijuna $ putem CDS-a koji je kupila, banka "A" oslobodit će 50 milijuna $ kreditne linije i moći će sudjelovati u izdanju obveznica u svojstvu glavnog aranžera i tako zaraditi pun iznos provizije.

7. Trošak CDS-a: 65 b.b.. Zarada od izdanja obveznica: +60 b.b. (iz kupona) te +15 b.b. (za ulogu vodećeg aranžera). Ukupno: -65+60+15=+10 bez ikakvog povećanja limita kreditnog rizika.

8. Cilj: zadovoljiti klijenta ("TRAX" neće ni znati da je banka "A" kupila CDS radi zaštite) te poboljšati vlastite rezultate, održavajući istu raziku kreditnog rizika u odnosu na ovog klijenta.

Kreditni rizik

Kreditni rizik (engl. credit risk, njem. Kreditrisiko) je specifična vrsta rizika koji nastaje pri ulaganju novčanih sredstava u financijske plasmane.
Sastoji se od opasnosti da se uložena sredstva neće vratiti, da se neće vratiti u cijelosti, odnosno da se neće vratiti planiranom dinamikom. Ovaj rizik, praktički, ne postoji kod ulaganja u državne vrijednosne papire ili u bankarske depozite čiju isplatu garantira država.

Kreditno tržište

Kreditno tržište (engl. credit market, njem. Kreditmarkt) označava ponudu i potražnju kredita. Dva su osnovna načina kako se novčana sredstva unose na tržište: direktnim i indirektnim financiranjem. Direktno kreditno tržište podrazumijeva direktno financiranje na tržištu novca i tržištu kapitala. Na direktnom tržištu posluje se velikim vrijednostima i zato su transakcije ograničene na manji broj sudionika. Na indirektnom kreditnom tržištu djeluju posrednici, kao što su (u razvijenim zemljama) komercijalne banke, štedionice, osiguravajući zavodi, mirovinski fondovi.

Financijski posrednici pomažu, slično kao posrednici u prodaji proizvoda, prevladavanju neusklađenosti količine i vremena u kojemu se javljaju potrebe institucija koje žele prodati novčane vrijednosti i onih koje ih žele kupiti.

Krivulja potražnje

Krivulja potražnje (engl. demand curve, njem. Nachfragekurve) je grafički prikaz tablice, u kojoj je prikazan odnos između visine potražnje za proizvodima na tržištu i cijena po kojima se proizvodi nude. Potrošači izražavaju različitu potražnju ovisno o cijenama, prema osnovnom zakonu potražnje, da se potražnja povećava sa snižavanjem cijena, odnosno da se potražnja smanjuje s povećanjem cijena. Drugim riječima, što je niža cijena to je veća potražnja, i što je viša cijena to je manja potražnja.

Krivulja prihoda

Ponuda i potražnja ovisi o fazi poslovnog ciklusa čiji je lagirani indikator, javlja se kasnije u vremenu, kretanje kamatnih stopa. Normalna funkcija je rastuća funkcija prema kojoj dugoročni instrumenti daju veći prihod i javlja se u početku ciklusa kamatnih stopa kada se uz niske kamatne stope dugoročnim instrumentima želi odgoditi dospijeće kratkoročnih instrumenata, ili kada se u budućnosti očekuju veće stope inflacije.

"Jednogrba” krivulja se javlja u uvjetima rastućih kamatnih stopa kada dužnik ne želi preuzeti dugoročne financijske obveze uz visoke stope. Inverzna je padajuća funkcija i javlja se kada se očekuje pad stopa inflacije.

Krivulja prinosa

Krivulja prinosa (yield curve) grafički prikaz je odnosa vremena dospijeća jedne vrste financijskog instrumenta i prinosa tog instrumenta. Odnos ovih veličina označava se i pojmom - vremenska struktura kamatnih stopa. Najčešći oblici su normalna (pozitivna), inverzna (negativna) i ravna.

Kruna

Kruna (engl. crown, njem. Krone) je novčana jedinica češke (koruna, CZK), Danske (krone, DKK), Estonije (kroon, EEK), Islanda (krona, ISK), Norveške (krone, NOK), Slovačke (koruna, SKK) i Švedske (krona, SEK).

Kumulativna obveza

Ako dužnik ne odgovara za nemogućnost ispunjenja, obveza se u pogledu činidbe gasi. Vjerovnik može tražiti ispunjenje preostalih činidaba ako mu to odgovara, a ako ne, obveza se u cijelosti gasi. Skrivi li dužnik nemogućnost ispunjenja, vjerovnik ima pravo na naknadu štete i na ispunjenje ili odustajanje od preostalih činidbi.

Kumulativnost

Kumulativnost (engl. cumulative, njem. Kumulierung) u pravu znači da se moraju ispuniti sve pretpostavke zajedno za nastavak nekog odnosa, prava, zahtjeva i sl. Tako npr. kod mjenice se moraju steći svi sastojci navedeni u zakonu da bi taj vrijednosni papir bio mjenica; kod odgovornosti za štetu sve pretpostavke moraju se ispuniti kumulativno, a ako ijedna izostane, ne odgovara se za štetu.

Kuna

Kuna (kn, HRK) je hrvatska novčana jedinica, uvedena 30. svibnja. 1994, kada je kao stalni hrvatski novac zamijenila privremeni hrvatski dinar, koji je bio u uporabi od 1991. Dijeli se na 100 lipa.

Kupnja na pokus

Kupnja na pokus (njem. Probekauf) postoji onda kad kupoprodajni ugovor sadrži odredbu o specifičnom raskidnom uvjetu. Kupac uzima stvar kako bi utvrdio odgovara li ona njegovim željama i s pravom da je vrati poslodavaocu ako ne odgovara tim željama. Ako se to dogodi, onda je raskidni uvjet ostvaren.

Ako je stvar predana kupcu radi isprobavanja unutar određenog (ugovorenog) roka, a kupac je po isteku tog roka bez odgode ne vrati ili ne izjavi prodavaocu da odustaje od ugovora, uzet će se da je ostao pri ugovoru. Ako rok isprobavanja nije ugovoren, onda će kupac u roku utvrđenom običajem biti dužan obavijestiti prodavaoca o tome ostaje li pri ugovoru. Ako ni takvog običaja nema, onda će ovu obavijest kupac biti dužan dati u primjerenom roku koji odredi prodavalac, a inače će se smatrati da je odustao od ugovora.

Kupnja radi pokrića

Kupnja radi pokrića (njem. Deckungskauf ) je pojam koji se rabi u vezi s kupoprodajnim ugovorima za opis takve kupnje od treće osobe, koju je izvršio savjesni kupac nakon što je prodavalac propustio izvršiti svoju obvezu predaje stvari pa je njihov kupoprodajni ugovor raskinut.

Kad je kupoprodajni ugovor - čiji predmet su stvari određene po rodu - raskinut zbog povrede od strane prodavaoca, kupac ima pravo kupiti takve stvari od treće osobe, a od bivšeg prodavaoca zahtijevati razliku između cijene koja je bila s njim ugovorena i cijene koju je platio trećoj osobi. O kupnji radi pokrića kupac je dužan obavijestiti bivšeg prodavaoca, a sama kupnja mora biti izvršena u razumnom roku i na razuman način.

Kupovna cijena

Kupovna cijena (bid) je cijena po kojoj market makeri kupuju financijske instrumente. Market useri po bidu prodaju financijske instrumente market makerima.

Kvanza

Kvanza (AON) je novčana jedinica Angole, dijeli se na 100 lueja.

Kvazibarter

Ugovori o kvazi barteru sadrže i odredbe o kontroli kvalitete proizvoda, odredbe o dopuštenim odstupanjima od utvrđene količine (Soft Adjustment Clause), odredbe o bankovnim garancijama i dr. Vrijednost razmjene određuje se omjerom količina robe imajući na umu njihove vrijednosti, odnosno cijene (shadow price). U slučaju neispunjenja ugovora jedne ugovorne strane, druga strana ima pravo odmah u novcu tražiti plaćanje vrijednosti isporučene robe.

Kvazinovac

Kvazinovac (engl. quasi money, near money, njem. Quasigeld) su novčana sredstva koja nisu novac, ali se lako mogu pretvoriti u novac. Najveći dio kvazinovca su štedni depoziti po viđenju, kojima se ne mogu izravno obavljati plaćanja, ali se mogu na zahtjev podignuti u gotovini ili prenijeti na žiro račun ili tekući račun.

Kvecal

Kvecal (GTQ) je novčana jedinica Gvatemale, dijeli se na 100 sentava.

Laissez faire, laissez passer

Laissez faire, laissez passer (njem. Laissez-faire-Liberalismus) je deviza ekonomskog liberalizma, a znači: "Pustite neka svatko čini što želi i neka sve ide svojim tokom”. Ova doktrina temelji se na zahtjevu eliminacije državne intervencije u gospodarske i tržišne tokove prepuštajući sve slobodnom djelovanju ekonomskih zakonitosti i neograničenoj tržišnoj konkurenciji. Najproduktivnija je djelatnost pojedinca, smatraju pristalice ove doktrine, ako mu se omogući da slobodno ostvaruje svoje interese u konkurenciji s drugima.

U građanskoj ekonomskoj teoriji ova doktrina smatrana je dugo vremena najpouzdanijim temeljem gospodarske politike. J. M. Keynes i njegova teorija prekretnica su u napuštanju doktrine laissez faire i uspostavljanju neophodnog ograničavanja privatne inicijative i kapitala.

Lanac vrijednosti

Lanac vrijednosti (enigl. value chain, njem. Wertschöpfungskette, Leistungskette), prikazuje ukupnu vrijednost koju stvara poduzeće. Koncept se zasniva na promatranju poduzeća kao skupa odvojenih ali povezanih aktivnosti kojima se stvara vrijednost za kupce, tj. kojima se oblikuju, proizvode, promiču, prodaju i distribuiraju proizvodi ili usluge.

Poduzeće se dijeli u strateški važne djelatnosti s ciljem razumijevanja ponašanja troškova i mogućih izvora diferencijacije. Sustavan je način proučavanja svih aktivnosti koje poduzeće obavlja i oblika njihove interakcije u svrhu analize izvora konkurentne prednosti. Vrijednost je iznos koji su kupci spremni platiti za ono što im poduzeće pruža i mjeri se ukupnim prihodom poduzeća. Ako vrijednost nadmašuje troškove koji nastaju pri stvaranju proizvoda ili usluge, poduzeće je profitno. Ako su pak troškovi aktivnosti kojima se stvara vrijednost veći od same vrijednosti, poduzeće posluje s gubitkom.

Cilj je poslovanja stvoriti vrijednost za kupce koja će biti veća od troškova aktivnosti uključenih u stvaranje vrijednosti. Lanac vrijednosti sastoji se od osnovnih i pratećih aktivnosti uključenih u stvaranje vrijednosti i ostvarene marže.

Osnovne aktivnosti su: unutarnja logistika (primitak, uskladištenje, rukovanje i distribucija proizvodnih inputa), operacije (djelatnosti transformacije inputa u konačan oblik proizvoda: proizvodnja, pakiranje, održavanje, testiranje i dr.), vanjska logistika (prikupljanje, skladištenje, naručivanje i fizička distribucija proizvoda do kupaca), marketing i prodaja (promocija, prodajna sila, izbor kanala, politika cijena i dr.) i usluge (djelatnosti održavanja i povećanja vrijednosti proizvoda kao što su instaliranje, popravci, obuka, rezervni dijelovi i prilagodba proizvoda).

Prateće aktivnosti mogu se podijeliti u četiri veće skupine: dobavu inputa potrebnih za proizvode i usluge, razvoj tehnologije, upravljanje ljudskim potencijalima i infrastrukturne aktivnosti (menadžment, planiranje, financije, računovodstvo, opći i pravni poslovi, upravljanje kvalitetom i dr.). Marža, prikazana na lancu vrijednosti, razlika je između ukupne vrijednosti i ukupnih troškova obavljanja osnovnih i pratećih aktivnosti.

Lats

Lats (LUL) je novčana jedinica Latvije (Letonije), dijeli se na 100 santimsa.

Leasing

Leasing (engl. lease, njem. Anlagenmiete, Leasing), suvremena metoda financiranja i investiranja nastala u SAD 30-ih godina ovog stoljeća, a posebice se razvija i primjenjuje u svijetu od 50-ih godina nadalje.

Naziv potječe od engleskog glagola “to lease” – dati u najam, zakup. Predmet leasinga mogu biti, a u praksi se najviše realizira, leasing investicijske opreme, prijevoznih sredstava i informatičke opreme. Operacija leasinga polazi od potrebe nekog poduzeća (budućeg korisnika predmeta leasinga) za određenim dobrom. Lisinška agencija ili specijalizirano poduzeće nabavlja dobro vlastitim sredstvima od proizvođača i temeljem ugovora o leasingu daje ga korisniku na upotrebu, uz naplatu određene naknade.

Tijekom trajanja ugovornog odnosa dobro ostaje u vlasništvu lisinške agencije, odnosno specijaliziranog lisinškog poduzeća i ono ga kao vlasnik po isteku ugovora može ponovo dati u leasing istom korisniku uz povoljnije uvjete u odnosu na one iz prethodnog ugovornog razdoblja, odnosno može ga prodati korisniku, ponuditi u zakup nekoj drugoj osobi, tj. poduzeću, ili rashodovati dobro ako je ono neupotrebljivo ili mu je prošao vijek trajanja.

Temeljna je podjela leasinga na:

a) operativni leasing – kratkoročni leasing koji poslovni partneri mogu u skladu s ugovorenim uvjetima otkazati u bilo kojem trenutku odvijanja ugovornog odnosa. Trajanje ovog oblika leasinga kraće je od ekonomskog vijeka trajanja predmeta leasinga, a naknada koju plaća korisnik uvijek je manja od vrijednosti predmeta leasinga. Davalac leasinga pruža dodatne usluge kao što su održavanje, servisiranje, instaliranje, plaćanje osiguranja i sl., a troškove tih usluga zaračunava korisniku u okviru lisinške naknade;

b) financijski leasing – poslovni partneri određuju vrijeme u kojem nije moguće jednostrano otkazivanje ugovora. Vrijeme trajanja poslovnog odnosa odgovara privredno uobičajenom vremenu korištenja predmeta leasinga, a naknada koju plaća korisnik u svojoj ukupnosti veća je od nabavne cijene predmeta leasinga. Davalac leasinga ne pruža nikakve dodatne usluge. Leasing može biti direktni i indirektni. Direktni ili proizvođački leasing ima dva sudionika – proizvođača koji je ujedno i davalac predmeta u leasing i korisnika. Indirektni leasing većina teoretičara smatra pravim leasingom, a u ovom poslovnom odnosu sudjeluju tri subjekta – proizvođač, tj. isporučitelj predmeta leasinga, lisinška agencija ili specijalizirano poduzeće kao davalac, te korisnik predmeta leasinga.

Leasing je strategija nastupa na inozemnim tržištima koju često primjenjuju proizvođači kapitalnih dobara i investicijske opreme. Faktori koji djeluju na stranim tržištima, a određuju izbor leasinga kao strateške varijante, najčešće jesu:

a) nedostatak kapitala potrebnog za kupovinu određene opreme – faktor koji u biti zatvara određeno tržište, a leasingom kao specifičnim načinom ulaska moguće ga je prebroditi;

b) prednost za inozemnog korisnika leasinga sadržana u mogućnosti da davalac leasinga obavlja usluge

Lej

Lej je novčana jedinica Moldavije (MDL) i Rumunjske (ROL), dijeli se na 100 banija.

Lempira

Lempira (HNL) je novčana jedinica Hondurasa, dijeli se na 100 sentava.

Leone

Leone (SLL) je novčana jedinica Sijera Leone, dijeli se na 100 centa.

Lev

Lev (BGL) je novčana jedinica Bugarske, dijeli se na 100 stotinaka.

LIBOR

LIBOR (engl. London Interbank Offered Rate), londonska međubankovna ponudbena kamatna stopa, promjenjiva kamatna stopa koja se obračunava na međusobne kredite banaka koje posluju na londonskom tržištu kapitala.

Visina joj ovisi o ročnosti zajmova, ali je relativno niska zbog visokog kreditnog boniteta banaka na tržištu. Varira ovisno o situaciji i izgledima pojedine devize na tržištu. LIBOR je osnovica pri ugovaranju i određivanju kamatnih stopa te u transakcijama se zajmoprimcima izvan tržišta.

Kamata na te zajmove određuje se kao zbroj varijabilnog LIBOR-a i fiksne kamatne marže koja se naziva spread i čija visina ovisi o procijenjenoj kreditnoj sposobnosti zajmoprimca, ročnosti zajma i troškova administriranja kreditom. Takve promjenjive kamatne stope osiguravaju bankama fiksnu profitnu stopu, a preko varijabilnog se LIBOR-a na dužnika prebacuje rizik promjene osnovne cijene kapitala.

Licencija

Licencija (engl. licence, njem. Lizenz), izraz se upotrebljava za različite ekonomske i pravne odnose, ali uvijek u vezi s određenim odobrenjem, dopuštenjem ili pravom na osnovi kojega se koristi određena tehnologija, robni ili uslužni žig, te umijeća i iskustva kojima davalac licencije raspolaže.

Licencija je pravo na korištenje određene tehnike, a ugovor o licenciji je ugovor o ustupanju, odnosno korištenju takve tehnike, dakle tehničkog znanja, izuma ili zaštićenog prava (patent ili zaštićeni uzorak). To znači da se licencija odnosi na tehničko znanje ili tehničko iskustvo (know-how) ili pak na poseban oblik know-howa, na zaštićeno znanje. Ugovorom o licenciji mogu se uključiti i pravo korištenja robnog znaka, kao i prijenos znanja i iskustva u području organizacije, rukovođenja, distribucije i sl.

U širem smislu licencija je sinalagmatski (dvostrano obvezni) ugovor kojim se davalac licencije obvezuje da će stjecatelju licencije ustupiti pravo privrednog korištenja nekog isključivog prava industrijskog vlasništva (patent, industrijski uzorak ili model, robni ili uslužni žig) ili znanje i iskustvo kojim davalac licencije de facto raspolaže. Stjecatelj licencije obvezuje da će se predmetom licencije koristiti na ugovoreni način i u ugovorenom opsegu te da će davaocu licencije platiti ugovorenu naknadu.

U praksi se izraz licencija koristi i za označavanje pravnog instrumenta kojim se zasniva licencijski odnos (licencijski ugovor, odluka o obveznoj licenciji) kao i za označavanje samog objekta licencijskog odnosa. Ugovori o licenciji mogu biti unilateralni (jednostrani), bilateralni (dvostrani) ili multilateralni (višestrani) kada se radi o međusobnoj tehničkoj suradnji, razmjeni licencija, zajedničkom istraživačko-razvojnom radu itd. Rijetki su ugovori kojima je objekt samo određeno pravo industrijskog vlasništva. U pravilu je spojeno nekoliko licencija: patentna licencija s licencijom know-howa ili s licencijom uzorka, modela, robnog žiga.

Veoma često je licencijski ugovor ugrađen u neki širi kompleksni ugovor: ugovor o zajedničkom ulaganju, ugovor o inženjeringu, ugovor o izvođenju investicijskih radova, ugovor o leasingu ili ugovor o franšizingu. Poduzeće koje stječe pravo korištenja zaštićenog izuma, uzorka ili modela, ili čak nezaštićenog izuma koji još nije patentiran, te tajnog znanja i iskustva, putem licencijskog ugovora stječe povlašten položaj monopolista (ako je riječ o isključivoj licenciji) te tako ima veliku prednost u privrednoj utakmici nad drugim proizvođačima kojima nije dopušteno korištenje predmeta licencijskog ugovora.

Na taj način stjecatelj licencije, u pravilu, dolazi na jeftiniji i brži način do mogućnosti proizvodnje novih proizvoda nego da sam razvija novi proizvod na osnovi vlastitih istraživanja. Ovo potonje bi uz velike troškove zahtijevalo i kreativno i stručno osoblje te dugo vrijeme za razradu novog proizvoda.

Licenciranje

Licenciranje (engl. licensing, njem. Lizenzerteilung, Lizenzvergabe), prijenos prava jedne tvrtke na drugu tvrtku (ekskluzivna licencija), ili na više drugih tvrtki (neekskluzivna licencija), da se koristi, odnosno koriste njezinom tehnologijom, ili njezinom distributivnom mrežom, odnosno da izrađuju njezine proizvode.

Inovativnoj tvrtki s ograničenim vlastitim financijskim resursima davanje licencije pruža mogućnost za osiguranje unutarnjih i međunarodnih prodajnih potencijala i brz povrat njezina rizičnog kapitala. S druge strane, davanje licencnih prava može tvrtku dovesti do stvarnih potencijalnih (u dugom roku) konkurenata kroz korištenje njenog know-howa, gubitak kontrole nad bitnim dijelom tehnologije, te prepuštanje proizvoda konkurentnim proizvođačima.

Da bi se tvrtka osigurala protiv toga, te da bi ujedno osigurala veću tehnološku suradnju s drugim tvrtkama moguće je postići licencne aranžmane s uzajamnim licencnim pravima što se tiče proizvoda i tehnologija.

Lifreding

Lifreding kombinira četiri strategije koje se međusobno dopunjavaju i povezuju u djelotvornu zajedničku strategiju. Naime, one povezuju: ustupanje tehničke licencije (patent ili know-how), franšizing, izvoz i neposredno ulaganje. Kombinaciju prihvaćaju prije svega zemlje koje napuštaju status nerazvijenosti. U inozemstvu se, dakle, proizvodnja razvija na stranoj tehnologiji, na sistemu franšiza i uz zajedničko ulaganje (joint venture), a proizvodnja je izvozno orijentirana i stranoj zemlji donosi devizni priljev. Naravno, s obzirom na velike inozemne inpute (tehnologija + franšize + kapital + inozemno tržište) odljev dobiti je veći, ali se kompenzira deviznim priljevom. Ustvari, lifreding je samo kombinacija strategija a manje poseban oblik translokacije proizvodnje.

Likvidacija

Likvidacija (engl. liquidation, njem. Abwicklung, Liquidation), pojam višestrukog značenja: u pravu i ekonomici označava prestajanje postojanja nekog gospodarskog subjekta, u računovodstvu obračunavanje računa, a u prenesenom značenju obračunavanje s neprijateljem, uništenje nečega (primjerice ratne tehnike), izvršenje smrtne presude, smaknuće.

U gospodarstvu likvidacija znači prestajanje djelatnosti nekog poduzeća. U sklopu naših do sada vrijedećih pravnih propisa razlikovala su se dva postupka likvidacije: redovita i prisilna (stečaj). Postupak redovite likvidacije pokreće se ukoliko nastane neki od sljedećih slučajeva: neispunjenje propisanih uvjeta za obavljanje određene djelatnosti, nestajanje prirodnih uvjeta za obnavljanje određenih djelatnosti (iscrpljenje sirovinskih izvora), poslovanje s gubitkom u dužem razdoblju.

Postupak likvidacije pokreće skupštinu općine, a sam postupak provodi okružni privredni sud na području kojeg je sjedište organizacije. Prodaja imovine poduzeća u redovitoj likvidaciji odvija se sukladno pravilima stečaja poduzeća. Po završetku postupka likvidacije poduzeće se briše iz sudskog registra.

Za razliku od redovne likvidacije, postupak prisilne likvidacije ili stečaj obuhvaća sudski postupak nad imovinom dužnika koji više nije sposoban podmirivati svoje obveze prema vjerovnicima. Prema tome, stečajnim se postupkom unovčava imovina dužnika da bi se podmirile obveze vjerovnika.

Likvidacijska vrijednost sredstava

Likvidacijska vrijednost sredstava (engl. salvage value, njem. Restwert, Veräußerungswert)

1. vrijednost rashodovanog stalnog sredstva koja se dobije kada se od cijene tog sredstva (postignute na tržištu) odbiju troškovi rashodovanja. U formuli koja se koristi za utvrđivanje godišnjeg iznosa amortizacije likvidacijska se vrijednost oduzima od nabavne vrijednosti stalnog sredstva, te se stavlja u omjer s procijenjenim vijekom upotrebe stalnog sredstva;

2. likvidacijska vrijednost imovine poduzeća nad kojima se vrši prisilna likvidacija. Neto vrijednost imovine poduzeća koja se može realizirati na tržištu prisilnom prodajom te imovine (umanjena za troškove demontaže i druge zavisne troškove likvidacije imovine, kao i za troškove likvidacije samog poduzeća kao legalnog entiteta čija se imovina prodaje).

Likvidna imovina

Likvidna imovina (engl. liquid assets, njem. Umlaufvermögen, liquide/flüssige Mittel), imovina u novčanom obliku ili u oblicima koji se lako mogu pretvoriti u novac.

S obzirom na različit stupanj likvidnosti, u likvidnu imovinu ubrajamo:

1. trenutno likvidnu imovinu (gotovina, novac na računima po viđenju, vrijednosni papiri koji se mogu unovčiti po viđenju);
2. uvjetno likvidnu imovinu (vrijednosni i dužnički papiri za koje postoji velika vjerojatnost da se mogu pretvoriti u gotovinu bez gubitka vrijednosti ili se njihovim zalogom mogu dobiti lombardni krediti);
3. kratkoročnu likvidnu imovinu (plasmani koji će se naplatiti u roku od 30 dana, plasmani s dužim rokom dospijeća, ako se mogu unovčiti u roku od 30 dana bez gubitka vrijednosti).

Likvidnost

Likvidnost (engl. solvency, liquidity, njem. Zahlungsfähigkeit, Liquidität), svojstvo imovine ili njezinih pojedinih dijelova da se mogu pretvoriti u gotovinu dostatnu za pokriće preuzetih obveza. Stoga je likvidnost, uz rentabilnost, jedno od osnovnih načela privređivanja poduzeća u robno-novčanoj privredi. Likvidnost poduzeća nerijetko se definira kao njegova sposobnost da pravovremeno podmiruje svoje obveze.

Ova sposobnost poduzeća uvjetovana je nizom elemenata: prije svega protokom obrtnih sredstava kroz njegov poslovni ciklus, rokom dospijeća obveza, usklađenošću dugova i vlastitih izvora financiranja. Da bi se održala željena likvidnost poduzeća (koeficijent likvidnosti – odnos između sredstava i kratkoročnih obveza – veći od 1), neophodno je strogo planiranje financijskih tijekova, prije svega tijekova novčanih i neto-obrtnih sredstava.

Lilangeni

Lilangeni (SZL) je novčana jedinica Svazija, dijeli se na 100 centa.

Limeni padobran

Limeni padobran (engl. tin parachutes) ili novčani padobran je plan koji ima svrhu zaštititi zaposlene od mogućeg preuzimača (takeovera) tako što im u tom slučaju osigurava dvije i pol godišnje plaće čime se želi spriječiti preuzimanje njegovim poskupljenjem. To je vrsta "otrovne” pilule koja također ima prohibitivnu i obrambenu funkciju u odnosu na preuzimanje poduzeća, posebice neprijateljskog.

Limitiranje plasmana

Limitiranje plasmana (engl. lending limit, njem. Kreditlimit) su mjere kreditne politike kojom se ograničavaju ("plafoniraju”) plasmani u cjelini kao i pojedinačnih banaka da bi se spriječilo povećanje novčane mase, utjecalo na njezino smanjenje ili da bi se novčana masa održala u predviđenim okvirima zadanim ciljevima novčane politike.

Drži se iznimnom mjerom, koja može narušiti ekonomske kriterije u kreditiranju, ali se zbog njezine efikasnosti često koristi.

Lira

Lira je novčana jedinica Italije (ITL), Malte (MTL), San Marina (ITL), Turske (TRL) i Vatikana (ITL). Talijanska lira je u optjecaju od 1859; dijeli se na 100 čentizima (centisimo).

Litas

Litas (LTL) je novčana jedinica Litve, dijeli se na 100 centasa.

Lombardna stopa

Lombardna stopa (engl. lombard rate, njem. Lombardsatz) je kamatna stopa koju objavljuje centralna banka a uz koju je spremna odobravati kredite poslovnim bankama uz zalog određenih vrijednosnih papira. Ovi papiri pritom mogu biti dugoročniji nego što su papiri koje je centralna banka spremna diskontirati, tj. kupiti uz diskont.

U pravilu je ova stopa više od diskontne stope, ne zato što bi ova transakcija za centralnu banku bila rizičnija, već zato što do pozajmljivanja po ovoj osnovi dolazi na zahtjev banke koja ima probleme s likvidnošću.

Lombardni kredit

Lombardni kredit je kredit koji se odobrava temeljem zaloga neke vrijednosti poput novčanog depozita, dionica, obveznica, udjela u investicijskim fondovima, police životnog osiguranja i slično pri čemu korisnik kredita zadržava vlasništvo nad dobrom koje se daje u zalog. Kredit se odobrava u određenom postotku procijenjene vrijednosti zaloga, a kod odobravanja kredita, ne utvrđuje se kreditna sposobnost klijenta jer je opisani zalog jedini instrument osiguranja naplate potraživanja.

Loti

Loti (LSL) je novčana jedinica Lesota, dijeli se na 100 senta.

Makroekonomija

Makroekonomija (engl. macroeconomics, njem. Makroökonomik) bi se najbolje mogla objasniti kao studij ili znanost o narodnom gospodarstvu, za razliku od studija poduzetništva (mikroekonomija) ili studija pojedinih ekonomskih oblasti ili grana (mezzoekonomija). Znanost koja se bavi makroekonomijom izučava globalne veličine (društveni bruto proizvod, njegovu strukturu i kretanje, agregate ponude i potrošnje, cijene i njihovo kretanje, investicije, odnose i kretanja u međunarodnoj razmjeni, društvene financije itd.), a pored objašnjavanja objektivnih zakonitosti u gospodarskim pojavama primjenom metoda ekonomske analize (ekonometrija), traži odgovarajuća rješenja za praktičnu ekonomiju (ekonomsku politiku).

Manat

Manat je novčana jedinica Azerbajdžana (AZM) i Turkmenistana (TMM).

Mandat

Mandat (engl. mandate, njem. Mandat, Auftrag);

1. razdoblje na koje se biraju članovi nekog predstavničkog tijela, u državnim, političkim, gospodarskim ili drugim subjektima. U trgovačkom pravu dolazi u obzir mandat članova uprave (direktora) i nadzornog odbora;

2. mandat se u trgovačkom pravu smatra i obveza nalogoprimca da za račun nalogodavca obavi određene poslove. Ako nije posrijedi ugovor o nalogu, pod mandatom se razumijeva razdoblje u kojem neki organ treba ostvariti svoj program, odnosno program koji mu je postavljen.

Marka

Marka je novčana jedinica Njemačke (deutsche Mark, DEM) i Finske (Markka, FIM). Njemačka marka dijeli se na 100 pfeniga. Uvedena 1948. u zapadnom dijelu Njemačke, zamijenila Reichsmarku. Donijela je financijsku stabilnost Zapadnoj Njemačkoj, pridonijela njezinu gospodarskom oporavku, te postala simbol snage njemačkog gospodarstva.

Nakon monetarnog ujedinjenja 1990. rabi se i u Istočnoj Njemačkoj. Ključna je valuta Europskog monetarnog sustava, druga je iza američkog dolara u međunarodnoj trgovini, a koristi se i kao neslužbena paralelna valuta u većini istočnoeuropskih zemalja.

Market user

Market user je sudionk na tržištu koji traži kotaciju određenog financijskog instrumenta od market makera. Market user kupuje po prodajnoj cijeni (ask), a prodaje po kupovnoj cijeni (bid). U ulozi market usera se mogu nalaziti poduzeća, institucionalni investitori, banke i sl.

Marketing

Marketing (engl. marketing, njem. Marketing), marketinška koncepcija, oblik tržišnog poslovanja, rezultat općeg razvoja znanosti i tehnike, odnosno povećanja mogućnosti proizvodnje dobara i usluga. Ako je društvo na stupnju razvoja gdje je osnovni cilj zadovoljavanje elementarnih potreba koje su na relativno niskoj razini, poduzećima se postavlja zahtjev da proizvedu što više proizvoda.

Poduzeće je okrenuto samo sebi, ponuda je mala a potrebe ostaju nezadovoljene. Proizvođač ima dominantnu ulogu na tržištu (tržište prodavača). Viši stupanj gospodarskog razvoja nameće promjenu odnosa proizvođač – tržište – potrošač. Razvoj znanosti i tehnologije omogućuje veću ponudu. U toj fazi razvoja raste važnost organizacije prodajne službe u poduzeću, uočava se utjecaj kvalitete prodajnih stručnjaka i sposobnosti distribucijske mreže da služi potrošače. To je razdoblje tzv. prodajne (komercijalne) orijentacije poduzeća. Razdoblje marketinške orijentacije nastaje u trenutku kada proizvodne snage narastu do tog stupnja da omogućuju veću ponudu nego što je potražnja.

Tržište prodavača transformira se u tržište kupca. To znači da u poduzeću funkcija koja je usmjerena prema tržištu (funkcija marketinga) postaje dominantnom. Ona obuhvaća politiku proizvoda, cijena, kamata distribucije, komuniciranja s tržištem i tržišno istraživanje. Podmirenje potreba, potražnje i potrošnje uz maksimalan financijski učinak kao rezultat zadovoljenja potreba kupaca jest conditio sine qua non marketinške koncepcije. Međusobna povezanost funkcija marketinga, poduzeća i potrošača te njihove okoline čini marketinški sustav. Tržište, odnosno potrošač (kupac) središte je tog sustava. Poduzeće djeluje na tržište činitelja koji su pod njegovom kontrolom (proizvod, kanali distribucije, cijena i promocija). Svi se ti činitelji u određenoj kombinaciji zovu marketinški miks.

Međutim, poduzeće ne djeluje u vakuumu, već u svom djelovanju mora imaati na umu učinke okruženja koji su tzv. nekontrolirane varijable marketinga (gospodarsko, društveno, tehnološko, pravno okruženje, konkurencija). Fokus marketinga mijenjao se s godinama. Evoluirao je sa stajališta proizvoda (industrijska roba, poljoprivreda, minerali, usluge), institucionalno (proizvođači, trgovina, bankarstvo, turizam i dr.), funkcionalno (kupnja, prodaja, logistika), upravljački (analiza, planiranje, organizacija, kontrola) i društveno (efikasnost tržišta, kvaliteta proizvoda, društveni utjecaj). Marketing je uvijek izlazio osvježen razvijajući djelotvoran koncept.

Marža

Marža (engl. margin, njem. Marge)

1. u financiranju, razlika između tržišne vrijednosti zaloga kao pokrića za zajam i nominalnog iznosa samog zajma. Npr. ako je položeno 10.000 DEM kao pokriće, odnosno zalog zajma od 20.000 DEM, onda je marža 10.000 DEM;

2. iznos koji ulagač polaže kod B/D tvrtke, kada koristi njezin kredit, zajam da bi kupio vrijednosnice. Broker može uzajmiti novac ulagaču da ga ovaj koristi pri trgovanju vrijednosnicama. Da bi došao do takvog zajma, ulagač mora položiti gotovinu kod brokera (iznos obično propisuju centralne banke pojedinih zemalja). Ta gotovina predstavlja udio, odnosno maržu na računu ulagača;

3. prilikom trgovanja ročnicama ili futures ugovorima, iznos gotovine položen kod brokera da bi osigurao i kupca i prodavatelja od neispunjenja obveze. Da bi zauzeo položaj (> dugi položaj, kratki položaj), odnosno kupio ili prodao predmet trgovine, klijent ili ulagač mora položiti gotovinu kod svog brokera. Iznos ili stopa marže ovisi o regulaciji pojedinog tržišta i ostalim čimbenicima.

Ako promjena cijene uzrokuje promjenu vrijednosti ročnice, odnosno futures ugovora, broker zahtijeva od ulagača dodatnu gotovinu zbog promjene cijene. Ako klijent ne može ispuniti svoju obvezu (margin-call ili maržni proziv), broker može likvidirati ročnicu, koristeći gotovinu da bi preslikao, poništio gubitak.

MBA

MBA (akr. od engl. Master of Business Administration);

1. poslijediplomski specijalistički studij iz poslovnog upravljanja;
2. magisterij iz poslovnog upravljanja.

Meke činjenice

Meke činjenice (engl. soft facts) je oznaka za kvalitativne, nemjerljive činjenice koje bitno utječu na poslovni proces i njegove rezultate. To su primjerice sustav i kompetentnost menedžmenta, radna klima u poduzeću, dominantan sustav vrijednosti u poduzeću, međusobno povjerenje i lojalnost, inventivnost i inovativnost itd. Meke se činjenice uzimaju u obzir kod ocjene boniteta, ocjene kreditne sposobnosti poduzeća te općenito kod prosuđivanja snage i slabosti poduzeća.

Meki elementi menedžmenta

Meki elementi menedžmenta (engl. soft elements of management) je popularni naziv za faktore menedžerske uspješnosti koji zahtijevaju više vještina i menedžerske uspješnosti a koji su fluidni, kompleksni i "nevidljivi” te istodobno presudni za organizacijsku i menedžersku uspješnost. To su ljudi, organizacijska kultura, vještine i stil menedžmenta. U metafori organizacijskog ledenog brijega oni su nosivi iako nevidljivi dio.

Menadžer

Menadžer (engl. manager, njem. Manager, Leiter), 1. osoba koja organizira rad, usmjerava i osigurava njegovo izvršavanje radom i naporom drugih osoba;

2. osoba koja ima autoritet i odgovornost za pretvaranje planova i politika organizacije u djelotvorne akcije usmjerene na postizanje postavljenih ciljeva.

To su osobe koje upotrebljavaju svoje sposobnosti, stručne vještine i znanja u donošenju odluka sa svrhom da komuniciraju, utječu i vode druge prema postizanju organizacijskih ciljeva. Planiraju, organiziraju, koordiniraju i usmjeravaju te kontroliraju ukupne resurse organizacije (poduzeća) i snose odgovornost za postignute rezultate, realizaciju ciljeva i efikasnu i uspješnu upotrebu resursa. Ukratko, menadžer je osoba zadužena za funkcioniranje organizacije ili nekog njezina dijela. Menadžerima se smatraju rukovodioci svih organizacijskih jedinica u poduzeću, od najviših (direktora poduzeća) do najnižih (poslovođa).

Menadžerima se također smatraju ne samo predsjednik ili potpredsjednik kompanije već i biskupi i premijeri, vođe sportskih timova itd. Sve njih označava formalni autoritet nad organizacijom kojom rukovode. Istovremeno su i poduzetnici i nadzornici, alokatori resursa i posrednici. Obavljaju interpersonalne uloge, informacijske uloge i uloge donošenja odluka. Menadžeri svih organizacijskih razina u poduzeću moraju imati tehnička znanja, znanja o ophođenju s ljudima i konceptualna znanja.

Metikal

Metikal (MZM) je novčana jedinica Mozambika, dijeli se na 100 sentava.

Metoda interne stope rentabilnosti

Metoda interne stope rentabilnosti (profitabilnosti) (engl. internal rate of return method, njem. interne Zinssatzmethode), metoda za ocjenu prihvatljivosti investicijskog ulaganja, koristi internu stopu rentabilnosti kao mjeru djelotvornosti projekta. Interna stopa rentabilnosti definira se kao ona diskontna stopa koja neto sadašnju vrijednost svodi na nulu, a određuje se prema matematičkom obrascu.

Pri izračunavanju interne stope rentabilnosti analitičar se služi iterativnim postupkom, grafičkim postupkom te interpolacijom. Tumačenje interne stope rentabilnosti ovisi o kombinaciji izvora financiranja. Ako u financiranju investicija sudjeluje samo vlastiti kapital, tada je to stopa po kojoj on odbacuje prosječnu akumulaciju. Ako se koriste i krediti, tada će i vlastiti i tuđi izvori financiranja stvarati povrat po toj stopi u odnosu na svoju veličinu. Kada se investicijski projekt financira samo iz kredita, tada tuđi kapital po internoj stopi rentabilnosti odbacuje prosječnu godišnju akumulaciju, pa je to ujedno i maksimalno prihvatljiva kamatna stopa na kredite.

Interna stopa rentabilnosti ima značenje maksimalno prihvatljive kamatne stope na kredite, neovisno o tomu sudjeluje li u financiranju vlastiti kapital ili ne. Neovisno dakle o strukturi izvora financiranja, internu stopu rentabilnosti treba tumačiti kao maksimalno prihvatljivu kamatnu stopu na kredite. Prednost metode je u tome što pruža informaciju o maksimalno prihvatljivoj prosječnoj godišnjoj kamatnoj stopi na ukupne izvore financiranja, i to pod uvjetom da se financijske obveze na osnovi njih otplaćuju tijekom cijelog vijeka projekta.

Ako je riječ o kreditu, to znači da interna stopa rentabilnosti daje informaciju o maksimalno prihvatljivoj kamatnoj stopi na kredite, otplata kojih traje do kraja vijeka projekta. Ako je riječ o vlastitom kapitalu, to je prosječna godišnja stopa njegova povrata tijekom cijelog vijeka projekta, što znači da ta stopa određuje i maksimalni iznos dobiti koja se može podijeliti vlasnicima.

Osnovni je nedostatak metode u tome da se ponekad u jednom projektu može javiti nekoliko internih stopa rentabilnosti, ovisno o predznacima i veličini neto primitaka u ekonomskom toku projekta, tj. kada se javljaju veliki i negativni iznosi neto primitaka tijekom razdoblja korištenja ulaganja. Metoda interne stope rentabilnosti ne preporučuje se kod ocjene međusobno isključivih projekata. Posljednji je nedostatak metode taj da je interna stopa rentabilnosti projekta relativna mjera njegove djelotvornosti i daje informaciju samo o prosječnoj godišnjoj stopi povrata, ali ne i o njegovu apsolutnom iznosu.

Metoda razdoblja povrata investicijskog ulaganja

Metoda razdoblja povrata investicijskog ulaganja (engl. pay-off-period method, njem. Amortisationszeit, Amortisationsdauer), razdoblje potrebno da bi se vratilo investicijsko ulaganje.

Može se tumačiti i kao razdoblje tijekom kojega je potrebno prikupljati pozitivne neto primitke u razdoblju poslovanja, kako bi se zbroj negativnih neto primitaka iz razdoblja izvedbe sveo na nulu. To se razdoblje određuje prema matematičkom obrascu i ne smije biti duže od vijeka projekta, tj. uložena investicija mora se vratiti najkasnije potkraj vijeka. Razdoblje povrata je to kraće što je tehnološki napredak brži, jer tada oprema brže zastarijeva i potrebno ju je češće obnavljati; ono je također to kraće što se više značenja pridaje likvidnosti u procesu poslovanja, budući da kraće razdoblje povrata omogućuje izbor projekta s bržim povratom uloženih investicija.

Prednost je te metode u tome što naglašava brz povrat uloženog kapitala, te tako pridonosi povećanoj likvidnosti projekta, a prednost joj je i u relativno jednostavnoj primjeni. Nedostaci metode su u prenaglašavanju likvidnosti i mogućem zanemarivanju drugih razvojnih ciljeva. Metoda zanemaruje i učinke projekta nakon razdoblja povrata osim kad je razdoblje povrata jednako vijeku projekta. Tom se metodom ne uzimaju u obzir ni vremenske preferencije ni troškovi kapitala, budući da nikakvi troškovi kredita ni vlastitih sredstava, a ni tehnike diskontiranja nisu uključeni ni u izdatke ekonomskog toka, ni u proračun razdoblja povrata investicijskog ulaganja.

Preporučuje se korištenje metode za projekte s kraćim vijekom, u situacijama kad su primici i izdaci u ekonomskom toku u početnim godinama veći od onih koji se pojavljuju kasnije, te kada se u procesu razvoja veliko značenje pridaje što bržem povratu investicijskih ulaganja.

Metode amortizacije

U okviru vremenskih metoda najčešće se koriste

•    linearna metoda,

•    degresivna metoda,

•    progresivna metoda.

Linearna (proporcionalna) metoda amortizacije pretpostavlja da se stalna imovina tijekom vijeka trajanja ravnomjerno troši, pa se stoga trošak amortizacije raspoređuje na podjednake godišnje iznose. Godišnji iznos amortizacije dobije se dijeljenjem nabavne vrijednosti stalne imovine s godišnjom stopom amortizacije (godišnja je stopa amortizacije omjer broja 100 s procijenjenim brojem godina upotrebe stalne imovine).

Degresivna metoda amortizacije pretpostavlja da se stalna imovina najviše troši u prvim godinama upotrebe, pa je za ovu metodu i trošak amortizacije u prvim godinama najviši.

Degresivna metoda primjenjuje se na dva načina:

•    primjenom fiksnih amortizacijskih stopa na knjigovodstvenu vrijednost stalne imovine koja je iz godine u godinu sve manja (metoda opadajuće osnovice),

•    primjenom različitih opadajućih amortizacijskih stopa na fiksnu osnovicu, tj. nabavnu vrijednost stalne imovine (metoda zbroja godina ili digitalna metoda).

Progresivna metoda amortizacije pretpostavlja da se stalna imovina u prvim godinama upotrebe troši najmanje pa je i iznos amortizacije u prvim godinama najmanji. Za razliku od vremenskih metoda funkcionalna se metoda amortizacije temelji na stupnju korištenja stalne imovine. Ona se može primijeniti onda kad se trošenje imovine može iskazati u naturalnim jedinicama (sati rada stroja, prijeđeni kilometri, proizvedena količina i sl.). Stoga se ova metoda naziva još i metoda amortizacije prema učinku. Kod nje se godišnja amortizacija izračunava tako da se nabavna vrijednost stavi u odnos s procijenjenim godišnjim učinkom izraženim u naturalnim jedinicama.

Mezzoekonomija

Za razliku od makroekonomije, koja proučava globalne veličine narodnog gospodarstva (nacionalne ekonomije), i mikroekonomije, koja se bavi ekonomskim pojavama na razini poduzeća, proizvoda, tržišta i potrošača, mezzoekonomija je onaj dio gospodarske znanosti koja istražuje pojedine grane narodne privrede. Dakle, separatno istraživanje proizvodnje, strukture, rasta, akumulativnosti, potrošnje, poljoprivrede, industrije, turizma, trgovine itd. spada u područje mezzoekonomije. Termin mezzoekonomija nije se čvršće usadio u znanstvenu terminologiju.

Mešetar

Mešetar (engl. broker, agent, njem. Kursmakler, Makler) je posrednik pri sklapanju trgovačkih poslova; agent, senzal. Može vršiti i funkciju zastupanja neke tvrtke na određenom području. Obično vodi dnevnik o poslovima sklopljenim svojim posredovanjem i za poslove koje obavlja u ime i za račun svog komitenta prima ugovorenu nagradu - mešetarinu, proviziju. Agent i komitent obično sklapaju ugovor na određeno vrijeme, i ukoliko u predviđenom roku ne dođe do terminiranja ugovora automatski se produžuje. Za trajanja ugovora, mešetar se brine za interese i poslove komitenta na određenom području i ne može zastupati interese konkurentske tvrtke, što je i utvrđeno ugovorom. Po funkciji koju obavljaju, mešetari spadaju u kanale distribucije.

Međubankarska stopa

Međubankarska stopa (engl. interbank rate, njem. Interbankrate), kamatna stopa na određen vrste kratkoročnih kredita koje banke jedna drugoj odobravaju. Zaduživanje kod drugih banaka banke prakticiraju ili radi ostvarivanja novčanih sredstava potrebnih za obavljanje kreditnih poslova ili za likvidnost.

Ako je riječ o osiguranim bankovnim kreditima kao što je to slučaj kod reeskontnih ili relombardnih kredita, kamatna stopa je redovito niža nego kod onih kod kojih to nije slučaj. Izuzetak su post krediti odnosno revolving krediti koji su reciprocitetni, a koje banke odobravaju jedna drugoj radi ekspeditivnijeg poslovanja. Duljina im je vrlo kratka i iznosi onoliko koliko je potrebno da pokriće stigne od jedne banke do druge (dani pošte), a redovito se ugovaraju bez kamata i bez ikakvih troškova i za jednu i za drugu banku.

Bankovne kreditne linije predstavljaju kredite preko tekućih računa koje banke odobravaju jedna drugoj sa svrhom rentabilnijeg ulaganja ili likvidnijeg odvijanja poslova. Kamatne stope na takve kredite su relativno niske, iako je riječ o nepokrivenim kreditima, a niže kamatno opterećenje je rezultat povoljnije kamatne stope i obračuna kamata samo za iznos neto kreditnog zaduženja, te reducirane procedure ugovaranja. Relativno najviša međubankarska stopa formira se kod kredita zbog održavanja likvidnosti, iako se ona posebno izračunava, jer bi se u protivnom previsoki troškovi pokrivanja likvidnosti prelijevali na previsoke troškove kreditiranja privrede.

Praksa razvijenih zemalja pokazuje da banke manjeg i srednjeg obujma deficite primarnih likvidnih resursa pokrivaju kreditima kod centralne banke, dok krupnije banke koriste kredite korespondentnih banaka i sredstava na eurovalutnom tržištu. Prve banke su izložene većim sezonskim i cikličnim oscilacijama depozita i centralne banke su spremne da im relativno više pomognu, nego krupnim bankama koje su manje izložene udarcima i lakše na tržištu pribavljaju neophodna sredstva. Pri tome krediti za likvidnost koji se odobravaju među bankama imaju u posljednje vrijeme veće kamate u odnosu na diskontnu stopu centralne banke, na osnovi čega postoji interes banaka da plasiraju privremeno slobodna sredstva na tržištu.

Krediti za likvidnost između banaka imaju dnevnu dospjelost, bez pokrića su i sredstva se direktno prenose između računa banaka kod centralne banke. Banka s viškom slobodnih sredstava nalaže centralnoj banci, da određeni iznos transferira u korist računa banke koja uzima kredit, a već slijedećeg dana operacija teče u obrnutom smjeru. Kamata se posebno izračunava i prikazuje. Prelijevanje likvidnih resursa između banaka označava privremenu redistribuciju sredstava i premošćivanje deficita u bilancama likvidnosti pojedinih banaka. Međutim, krediti za likvidnost koje odobrava centralna banka povećavaju agregate likvidnih resursa poslovnih banaka, pa zbog toga centralne banke nastoje regulirati i ograničiti obujam njihova korištenja.

Zato centralne banke instaliraju pogodne kontrolne i/ili cjenovne parametre reguliranja obujma kredita za likvidnost, pa osim što se poslovne banke moraju disciplinirati u pogledu vođenja svoje politike likvidnosti, uglavnom moraju plaćati i povišenu (kaznenu) kamatu za dobivanje ovih kredita.

Međunarodna bankovna doznaka

Međunarodna bankovna doznaka (engl. bank transfer, njem. Banküberweisung) je instrument međunarodnih plaćanja pri čijoj primjeni uvoznik daje nalog svojoj banci da iz pokrića koje kod nje ima ili ga doznači, izvrši plaćanje u inozemstvo.

Nakon primitka naloga banka izvršitelj nalaže inozemnoj korespondentskoj banci da izvrši plaćanje inozemnom dobavljaču/korisniku. Isplata inozemnom korisniku obavlja se u gotovini ili prijenosom na račun. Primjenjuje se kad nema većeg rizika (poslije isporuke robe), za doznaku avansa, kada nema kontraobveze, kod isplate manjih svota, kada postoji povjerenje među partnerima i sl.
Vrste: robna, nerobna, uvjetna, bezuvjetna, konvertibilna, klirinška, obična, telegrafska.

Međunarodna likvidnost

Međunarodna likvidnost (engl. international liquidity, njem. internationale Liquidität), sposobnost izvršavanja obveza plaćanja inozemstvu.

Sastoji se od svih sredstava kojima raspolažu službeni monetarni organi jedne zemlje koja se upotrebljavaju u međunarodnim plaćanjima pa su ta sredstva ujedno njezine međunarodne monetarne rezerve. Pored funkcije međunarodnog platežnog sredstva, te rezerve služe za intervencije centralne banke na deviznom tržištu kako bi se devizni tečaj održavao na određenim (prije propisanim) granicama te za otklanjanje prolaznih deficita u platnoj bilanci.

U zlatnom standardu kao osnovno sredstvo međunarodne likvidnosti služilo je zlato, a pored njega i devize koje su glasile na zlatne valute (tzv. zlatne devize) među kojima se isticala engleska funta. U suvremenom međunarodnom monetarnom sustavu međunarodnu likvidnost čine razne komponente kao što su devize, valute, rezervna pozicija u MMF i plemeniti metali, na prvom mjestu zlato, bez obzira na to što je ono u sustavu MMF demonetizirano.

Valuta koja preuzima na sebe ulogu međunarodnog (svjetskog) sredstva plaćanja predstavlja sredstvo rezervi međunarodne likvidnosti, isto kao što je to nekad bilo zlato, i time figurira kao rezervna valuta. Da bi se količina svjetskih rezervi likvidnosti povećala, MMF kreira koncem 60-ih godina specijalna prava vučenja koja danas u međunarodnim plaćanjima znače isto što i zlato (popularno se zovu “papirna valuta”).

Međunarodni monetarni fond (MMF)

Međunarodni monetarni fond (MMF) (engl. International Monetary Fund – IMF, njem. Internationaler Währungsfonds), utemeljen na Konferenciji u Bretton Woodsu 1944., a Statut Fonda stupio je na snagu 27. 12. 1945. Sjedište Fonda je u Washingtonu. U Fond je učlanjena 151 država. Hrvatska je članica Fonda od 14. 11. 1992.

Fond je osnovan da:

a) upravlja pravilima ponašanja u vezi s politikom valutnih tečajeva, konvertibilnosti valuta i plaćanja vezanih uz transakcije na tekućoj bilanci,

b) osigura sredstva zemljama članicama tako da se mogu pridržavati pravila ponašanja dok ispravljaju ili pokušavaju izbjeći neravnotežu u platnoj bilanci i

c) utemelji instituciju u kojoj se države mogu savjetovati i surađivati na međunarodnim monetarnim pitanjima.

Polazište u postavljanju svrhe i zadataka Fonda jest ravnomjeran razvoj međunarodne trgovine i njezina doprinosa gospodarskom razvoju, doprinos stabilnosti valutnih tečajeva sa strateškim ciljem ostvarenja svjetske konvertibilnosti i smanjenja neuravnoteženosti međunarodne platne bilance država. Međunarodnom suradnjom i instrumentima pomoću Fonda zemljama članicama s ograničenim rezervama omogućava se financiranje kratkoročnih deficita. Odluke se u Fondu donose u više organa. Odbor guvernera sastoji se od guvernera i njegovih zamjenika koje imenuje svaka država članica. U pravilu su to guverneri nacionalnih banaka ili ministri financija.

U Republici Hrvatskoj HNB je ovlaštena obavljati sve poslove i transakcije prema propisima Fonda. Odbor guvernera ima sve ovlasti, osim onih koje je prenio na Izvršni odbor. Posebne nadležnosti Odbora guvernera su primanje novih članova, određivanje visine kvota, dodjeljivanje posebnih prava vučenja. Odbor se sastaje jednom godišnje na godišnjoj skupštini Fonda, koja se održava zajedno s Odborom guvernera IBRD. Izvršni odbor sastavljen je od izvršnih direktora, njihovih zamjenika i glavnog direktora Fonda koji je istodobno i predsjednik Izvršnog odbora.

Izvršni odbor sastoji se od 20 članova. Pet članova imenuju države s najvećim kvotama, a ostalih 15 biraju države članice; svaki izabrani član raspolaže glasovima države koja ga je izabrala. Izvršni odbor bira glavnog direktora Fonda. Uobičajeno je da se za tu funkciju bira osoba koja dolazi iz europske države, a njegov zamjenik je Amerikanac. Fond je organiziran kao dioničko društvo. U organima Fonda odlučuje se ponderiranim pravom glasa. Svaka država članica dobiva početnih 250 glasova, a svaki sljedeći glas pripada joj za svakih 100.000 posebnih prava vučenja. Kvote država izražene su u posebnim pravima vučenja.

Udio Republike Hrvatske utvrđen je kao 29,38% imovine bivše SFRJ u Banci, Korporaciji i Agenciji. Glavni izvor sredstava Fonda su članarine koje su po iznosu jednake kvoti vezanoj za nju. Članarine se plaćaju pretežno u domaćoj valuti s mogućim kombinacijama plaćanja u posebnim pravima vučenja ili drugim valutama. Za svoje djelatnosti Fond prikuplja sredstva i zajmovima.

Poseban način pružanja financijske pomoći državama članicama ostvaruje se prodajom valuta druge države članice ili posebnih prava vučenja. Posebna prava vučenja (engl. special drawing rights – SDR) uvedena su u praksu Fonda dopunama Statuta. Poslovi u vezi SDR vode se na računu posebnog vučenja. Svaka država koja je deponirala izjavu da preuzima obveze sudionika računa SDR ima pravo sudjelovati u računu posebnog vučenja. Praktično se ta prava vučenja ostvaruju tako da Fond prodaje državama valute ili SDR u zamjenu za njihovu nacionalnu valutu. To se naziva kupovina ili vučenje iz Fonda.

Pravno-tehnički se ne radi o kupnji niti pozajmici, ali ekonomski učinak je isti. Sredstva Fonda dostupna su samo na kraće određeno vrijeme. Države koje su vukle (kupovale) sredstva od Fonda moraju postupno kupovati svoju nacionalnu valutu pomoću drugih valuta ili SDR. To se naziva “otkup” nacionalne valute, a ekonomski učinak je isti kao otplata. Do 1970. sredstva Fonda koja su bila namijenjena uravnoteženju platne bilance ustupana su za vrijeme kraće od godine dana. Ti sporazumi poznati su pod nazivom stand-by sporazumi.

Nakon 1970. praksa Fonda je bila financiranje programa prilagođavanja stand-by sporazumima u rokovima i do tri godine. Država koja želi koristiti opća sredstva MMF-a mora dokazati da joj je potrebna valuta drugih članica zbog svoga platnobilančnog položaja. Pored toga ona je dužna provoditi politiku utvrđenu u sporazumu s Fondom. Ta politika razrađuje se kao poseban program stabilizacije, a Fond ima pravo nadzora provođenja programa. U svojoj bogatoj praksi, uz angažman visokokvalificiranog osoblja, Fond je razvio više od 45 različitih programa davanja pomoći, a naročito praćenje i ocjenjivanje njihove primjene i provođenja politike stabilizacije.

Nabrojit ćemo samo neke:

a) rezervna tranša (engl. reserve trench), višak nacionalne valute koju Fond drži u svojim općim sredstvima (General Resources Account), Vučenja (“kupovanje valuta” iz rezerve tranše) službe za uravnoteženje platne bilance, a Fond nema pravo ispitivati jesu li ta sredstva potrebna državi ili nisu. Za uporabu tih sredstava ne plaćaju se naknade (kamate), a provizija koju naplaćuje Fond za te transakcije manja je od uobičajene provizije koja se naplaćuje za kupnju specijalnih prava vučenja ili valute druge države članice. Država korisnica tih sredstava također nije dužna nakon određenog vremena ta sredstva otkupiti (otplatiti);

b) kreditna tranša i stand-by sporazumi, redovan način davanja zajmova Fonda. Zajam je dostupan u četiri tranše, a svaka iznosi 25% od vrijednosti nacionalne kvote države. Kreditna tranša se može dobiti izravno ili preko stand-by sporazuma koji odobrava Fond. Sporazum osigurava državi članici povlačenje sredstava u određenom iznosu u određenim rokovima i pod uvjetom da poštuje mjerila i uvjete sporazuma sklopljenog između države članice i Fonda;

c) produžena sredstva Fonda (Extended Fund Facilities), imaju dulji rok korištenja i mogu se vući i do 140% nacionalne kvote. Njihova uporaba moguća je ako su teškoće države vezane uz platnu bilancu proizišle iz strukturnih faktora koji su izvan domašaja države. Radi ponovnog uspostavljanja rasta nastoji se tim programima povećati uvoz;

d) sredstva za financiranje kompenzacija (Compensatory Facility), kao poseban način zaduživanja uveden je 1963. kako bi se osigurala dodatna sredstva državama članicama namijenjena prije svega proizvođačima primarnih proizvoda. Uvjet odobravanja tih sredstava je da su proizvođači ostvarili deficit u platnoj bilanci kao rezultat naglog i smanjenog prihoda od izvoza, a da je smanjenje izvoza i njime uzrokovan deficit bio izvan mogućnosti utjecaja države. Radi kompenzacije smanjenih prihoda od izvoza moguće je vući najviše do 100% kvote;

e) sredstva za financiranje tamponskog udjela (Buffer Stock Financing Facility), uvedena su 1969. kao novi oblik olakšica u otplati zajmova. Koriste se kao dopuna sporazumima o zajmovima kojima se predviđaju olakšice radi ublažavanja učinaka velikih promjena izvoznih cijena, odnosno naglih promjena prihoda od izvoza. Države članice mogu ta sredstva kupiti u visini od 50% nacionalne kvote;

f) dodatna sredstva financiranja (Supplementary Financing Facility), odobravaju se samo u vezi s kreditnim tranšama stand-by sporazuma i sporazuma o produženim sredstvima Fonda. Uvjeti pod kojima se daju dodatna sredstva jednaki su uvjetima iz glavnih sporazuma. Za korištenje tih sredstava potrebno je da su ispunjena dva uvjeta: rokovi predviđeni za uravnoteženje bilance moraju biti dulji od godinu dana, a visina sredstava koja su potrebna moraju prelaziti ona odobrena u kreditnim tranšama ili produženim sredstvima Fonda.

Middle office

Middle office je engleski izraz koji označava organizacijsku jedinicu unutar financijske institucije koja je odgovorna za upravljanje izloženosti rizicima i limitima.

Mikroekonomija

Mikroekonomija (engl. microeconomics, njem. Mikroökonomik) je dio gospodarske znanosti koji proučava ekonomsko područje djelovanja poduzetništva, poslovnosti, poduzeća i svih drugih subjekata koji se javljaju na tržištu ponude i potražnje. Marketing je nastao u poduzeću i dio je mikroekonomije. Za razliku od mikroekonomije, makroekonomija se bavi narodnim gospodarstvom kao dijelom društvenog sustava.

Minimalna likvidnost

Minimalna likvidnost (engl. minimum liquidity, njem. Mindestliquidität) je instrument kontrole banaka kojim centralna banka obvezuje banku da dio svojih sredstava drži u novcu i lako unovčivim vrijednosnim papirima.

Minimalna prihvatljiva stopa povrata

Minimalna prihvatljiva stopa povrata (engl. minimal required rate of return, njem. erwartete Mindestrendite) je najniža stopa zarade po kojoj su poduzeće ili investitor spremni investirati. Izračunava se radi donošenja odluke o investiranju (koja uz odluku o financiranju i odluku o dividendi ulazi u tri glavne odluke koje poduzeće mora donijeti). Investirati po manjoj stopi od minimalno prihvatljive bilo bi nerentabilno. S obzirom na to da se buduće koristi ne mogu odrediti sa sigurnošću, u procjenu minimalne prihvatljive stope prihoda treba uključiti i rizik.

Redoslijed stopa kod investicijskog projekta mora biti sljedeći:

•    bezrizična stopa;
•    vagani prosjek cijene kapitala;
•    minimalna prihvatljiva stopa povrata;
•    interna stopa povrata.

Minimalna stopa rentabilnosti

Minimalna stopa rentabilnosti (engl. minimum hurdle rate, njem. Mindestrendite) je stopa rentabilnosti koja se mora ostvariti kod nekog investicijskog ulaganja da bi ono bilo prihvatljivo. Pritom se pod stopom rentabilnosti podrazumijeva ono mjerilo profitabilnosti tvrtke kojim se izražava veličina njezina profita ostvarenog u obračunskom razdoblju izražena u postotnom odnosu prema angažiranom kapitalu. Općenito veličina profita se uzima prije odbitka poreza u odnosu na ukupno angažirana sredstva. Moguća je također i uža usporedba, kod koje se stavlja u odnos profit nakon oporezivanja prema veličini kapitala dioničara.

Mjenica a dato

Mjenica a dato (njem. Datowechsel, Wechsel auf einen bestimmten Tag) je izraz kojim se označava takva mjenica na kojoj je dospijeće mjenične tražbine određeno naznačivanjem točno određenog dana, odnosno datuma.

Takva mjenica naziva se također mjenica na određeni dan. Prije nego što nastupi taj dan, mjenična obveza nije dospjela, pa se njezino ispunjenje ne može uspješno zahtijevati.

Mjenica na određeno vrijeme od izdanja

Mjenica na određeno vrijeme od izdanja (njem. Wechsel auf eine bestimmte Zeit nach der Ausstellung) je izraz kojim se označava takva mjenica na kojoj je dospijeće mjenične tražbine određeno naznačivanjem dužine vremena čijim istekom dospijeva mjenična obveza. To razdoblje počinje teći na dan izdavanja mjenice, a može se naznačiti u danima, mjesecima ili izrazima kao što su "početak mjeseca”, "sredina mjeseca”, "konac mjeseca”.

Mjenica koja glasi na jedan ili više mjeseci dospijeva onog istog dana u mjesecu kao što je dan kada je izdana. Izraz pola mjeseca znači petnaest dana, a izrazi "petnaest dana” i/ili "osam dana” upravo taj broj punih dana, a ne dva ili jedan tjedan. Izrazi početak, sredina i konac mjeseca znače prvi, petnaesti i posljednji dan u mjesecu.

Mjenica na određeno vrijeme od viđenja (ili po viđenju)

Mjenica na određeno vrijeme od viđenja (ili po viđenju) (njem. Nach-Sicht-Wechsel, Wechsel auf eine bestimmte Zeit nach Sicht) je mjenica u kojoj je dospijeće naznačeno na jednak način kao u mjenici na određeno vrijeme od izdanja, ali se razdoblje čijim istekom dospijeva mjenična obveza ne računa od dana izdanja mjenice već od dana akcepta ili od dana protetsta (zbog neakceptiranja) te mjenice.

Mjenica po viđenju

Mjenica po viđenju (njem. Sichtwechsel, Wechsel auf Sicht) je izraz kojim se označava takva mjenica na kojoj je način dospijeća mjenične obveze označen riječima "po viđenju”. Ova odredba znači da mjenična obveza dospijeva onda kada je mjenični ovlaštenik podnese na plaćanje, pri čemu je on u načelu ovlašten to učiniti u svako doba unutar godine dana od dana izdanja, ako izdatnik mjenice ovaj rok pri njezinu izdavanju nije skratio ili produžio. Indosanti ove rokove mogu skratiti.

Izdatnik također može odrediti da mjenica ne smije biti podnesena na plaćanje prije vremena koje on odredi. U tom slučaju mjenična tražbina neće dospjeti prije isteka tog vremena.

Mjenična intervencija

Mjenična intervencija (njem. Ehrenzahlung) je pojam mjeničnog prava koji se rabi za akceptiranje ili isplatu mjenice u korist određenog regresnog obveznika u trenutku nastupa kojeg od razloga za pokretanje regresnog postupka. Intervenciju, tj. akceptiranje ili isplatu vrši intervenijent.

Intervenijent je u pravilu osoba koju je netko od regresnih obveznika (trasant, indosant, avalist) na mjenici označio kao osobu kojoj se zakoniti imatelj može obratiti radi akcepta ili isplate u slučaju prijetnje regresa. Takva intervencija naziva se pozivna intervencija. Znatno rjeđi je slučaj tzv. spontane intervencije, kad nepozvana osoba u trenutku prijetnje regresa isplati ili akceptira mjenicu.

Mjenični blanket

Mjenični blanket ili mjenični formular je papir koji sadrži unaprijed otisnute neke bitne sastojke mjenice i naznake o tome koje bitne sastojke mjenica još mora sadržavati kako bi bila valjana. Iako Zakon o mjenici ne uvjetuje valjanost mjenice uporabom nekog određenog materijala na koji će se ona ispisati, uporabom nekog određenog sredstva za pisanje niti uporabom nekog određenog redoslijeda klauzula, relativno velik broj bitnih sastojaka koje isprava mora sadržavati kako bi bila mjenica povećava opasnost nastupa ništavosti zbog formalnih nedostataka. Takva opasnost smanjuje se uporabom mjeničnih blanketa.

Mjenični dužnik

Mjenični dužnik (njem. Wechselverpflichtete, Wechselschuldner) je osoba koja je dužna isplatiti mjeničnu svotu. Glavni mjenični dužnik vlastite mjenice je njezin izdatnik (trasant), a svi ostali potpisnici (indosanti, avalisti) mjenice su solidarni dužnici.

Glavni mjenični dužnik trasirane mjenice, prije nego što je trasat akceptira ili ako je odbije akceptirati, jest trasant, a nakon što je trasat akceptira, akceptant. Kao i kod vlastite mjenice, svi ostali potpisnici su solidarni dužnici.

Mjenični i čekovni sporovi

Mjenični i čekovni sporovi (njem. Wechsel- und Scheksstreitigkeiten) su sporovi u vezi s valjanošću mjenica, sadržaju i ispunjenju mjeničnih i čekovnih obveza. Za te sporove predviđeni su skraćeni paricijski rokovi. Mjenice i čekovi imaju značenje vjerodostojnih isprava.

Mjenični ovlaštenik

Mjenični ovlaštenik (njem. Inhaber), osoba koja ima pravo zahtijevati ispunjenje mjenične obveze. Ta osoba se ujedno naziva zakoniti imatelj mjenice.

U zavisnosti od slučaja to mogu biti remitent ili posljednji indosatar. Svojstvo mjeničnog ovlaštenika mjenice po naredbi ima osoba koja drži mjenicu i pritom dokaže to svojstvo neprekinutim nizom punih indosamenata ili posljednjim indosamentom koji je bjanko-indosament ili indosament na donositelja. Svojstvo mjeničnog ovlaštenika mjenice na donositelja ima svaka osoba koja se legitimira držanjem takve mjenice.

Mjenični ovlaštenik mora podnijeti mjenicu na plaćanje najkasnije drugog radnog dana od njezina dospijeća, osim ako se radi o mjenici po viđenju koja se mora podnijeti na plaćanje u roku od jedne godine od dana izdanja pod uvjetom da izdatnik ili indosant taj rok nisu promijenili jer tada vrijedi rok koji su oni odredili. S podnošenjem mjenice dužniku izjednačeno je podnošenje obračunskom zavodu. Ako mjenični ovlaštenik propusti podnijeti mjenicu na plaćanje u spomenutom roku, gubi pravo na mjenični regres, tj. svoja prava protiv svih mjeničnih dužnika osim akceptanta.

Mjenični regres

Mjenični regres (njem. Rückgriffanspruch, Wechselregress, Wechelrückgriff), pravo zakonitog imatelja mjenice da od regresnih obveznika mjenice zahtijeva isplatu mjenične svote u slučaju ako trasat odbije akcept ili isplatu mjenice ili kad je zbog stečaja prestala sigurnost naplate te svote.

Regresni obveznici mjenice su svi njezini potpisnici, tj. trasant, remitent koji je mjenicu indosirao, svi ostali indosanti i avalisti. Vršiti regres, tj. zahtijevati isplatu mjenične svote od regresnih obveznika može se prije dospijeća mjenice i poslije dospijeća mjenice. Prije dospijeća mjenice i regres se može vršiti ako je trasat odbio akcept mjenice, ako je nad trasatovom imovinom otvoren stečaj, ako je trasat postao nesposoban za plaćanja, te ako je otvoren stečaj nad imovinom trasanta koji je zabranio podnošenje mjenice na akcept. Poslije dospijeća mjenice regres se može vršiti ako mjenična svota nije plaćena u cijelosti.

Zakoniti imatelj mjenice može od regresnih obveznika zahtijevati isplatu mjenične svote (odnosno neisplaćenog dijela), zateznih kamata prema Zakonu o mjenici i troškova protesta mjenice. Regres se može vršiti, tj. isplata zahtijevati od jednoga, nekoliko ili svih potpisnika mjenice istovremeno i svaki od njih dužan je isplatiti zakonitom imatelju mjenice mjeničnu svotu i spomenuta potrebna potraživanja jer su izrijekom čl. 46. st. 1. ZM sve te osobe solidarno odgovorne imatelju mjenice za ispunjenje mjenične tražbine.

Uvjet regresa je protest mjenice, a to znači da će u slučaju propuštanja imatelja mjenice da protestira mjenicu nastupiti prekluzija imateljeva prava vršenja regresa. Potreba protestiranja mjenice s posljedicom nemogućnosti nastupa prekluzije njegovih prava prema regresnim obveznicima neće postojati onda kada mjenica sadrži klauzulu “bez protesta” ili “bez troškova”.

Mjenično jamstvo

Mjenično jamstvo (njem. Wechselbürge, Wechselmässige Haftung) je vrsta jamstva. Ono se redovito daje stavljanjem izjave o tome, uz potpis jamca i naznaku njegova svojstva kao jamca. Takvo neprikriveno mjenično jamstvo naziva se aval. No budući da svaki potpisnik mjenice solidarno odgovara njezinu ovlašteniku za ispunjenje mjenične obveze, indosament će proizvesti učinak mjeničnog jamstva jer će se na mjenici naći potpis dosadašnjeg posljednjeg indosatara, odnosno sadašnjeg mjeničnog ovlaštenika, sada kao indosanta.

Stoga, ako se prospektivni mjenični jamac iz bilo kojeg razloga ne želi pojaviti kao avalist mjenice, ali želi proizvesti učinak bitno istovjetan učinku avala, on će indosirati mjenicu. Takvo prikriveno mjenično jamstvo naziva se žiro, a jamac žirant.

Mjenjačnica

Mjenjačnica (engl. exchange office, njem. Wechselstube) obavlja sve mjenjačke poslove sredstava plaćanja, a u hotelu se nalazi u sklopu blagajne na recepciji.

Mješoviti fond

Mješoviti fond je vrsta otvorenih investicijskih fondova koji ulažu u razne vrste financijske imovine na temelju omjera propisanih prospektom i statutom fonda. Najčešći su podjednaki omjeri ulaganja u obveznice i dionice. Takav fond privlači investitore koji žele mogućnost višeg prinosa koji nude dionice i stabilnost koju pružaju obveznice.

Mod

Mod (engl. mode) je srednja vrijednost varijable definirana kao njena najčešća vrijednost. Mod se stoga može odrediti ako se u nizu opažanja pojavljuju barem dvije jednake vrijednosti (odnosno modaliteta) varijable. Ako su vrijednosti grupirane, mod se određuje kao vrijednost varijable kojoj je pridružena najveća frekvencija. Mod se može odrediti za nominalnu, redosljednu i numeričku varijablu (npr. najčešća boja očiju, najčešća ocjena, najčešća cijena). Ako je samo jedna frekvencija u nizu veća od susjednih niz je unimodalan. Postoje li dvije ili više frekvencija koje su veće od susjednih, tada se govori o bimodalnoj, odnosno multimodalnoj distribuciji.

Model točke pokrića

Model točke pokrića (engl. break-even model, njem. Break-even-Analyse), analitički model za pronalaženje one točke izražene veličinom outputa, odnosno veličinom prodaje, kod koje organizacija ostvaruje upravo toliko prihoda koliko joj je potrebno da bi pokriva svoje fiksna i varijabilne troškove, ne ostvarujući dakle ni profit, ni gubitak.

Kod analize točke pokrića obično se uzima da je riječ o apsolutno fiksnim troškovima, a to znači da im je tendencija da ostanu konstantni, bez obzira na veličinu outputa, uključujući i onu situaciju kod koje uopće nema outputa. Kod varijabilnih troškova pretpostavlja se pak da je riječ o troškovima koji variraju direktno proporcionalno s variranjem outputa, a to je pretpostavka koja važi i za veličinu prihoda. Kako tu u praksi ne mora biti uvijek slučaj, potrebno je o tome prigodom analize točke pokrića voditi računa.

Jednom kad je dovoljno jedinica proizvoda proizvedeno i prodano, tako da njihova ukupna kontribucija pokriva fiksne troškove poduzeća, kao i varijabilne troškove za tu razinu proizvodnje, organizacija se nalazi u pravo u točki pokrića. Ako je volumen proizvodnje i prodaje nedovoljan da njegova kontribucija namiri sve fiksne troškove organizacije i nastale varijabilne troškove, ona se nalazi u gubitku. Ako pak vrijednost proizvodnje i prodaje nadmaši onu na razini točke pokrića, tada će ukupna kontribucija biti dostatna ne samo za pokriće fiksnih troškova već i za višak iznad toga, što čini profit.

Monetarne barijere

Monetarne barijere (engl. monetary barriers, njem. Währungsschranke, Währungssperre), takve barijere kojima vlada i organi monetarne vlasti neke zemlje ograničavaju i kontroliraju kretanja deviznih tečajeva i raspoloživost stranih u odnosu na domaću valutu dotične zemlje. Najpoznatija su tri oblika ovih barijera: blokada valute, diferencijalni devizni tečajevi i dozvole vlade za korištenje stranih sredstava plaćanja.

Blokadom valute ograničavaju se mogućnosti raspolaganja stranom valutom u cilju djelomičnog ili potpunog ukidanja uvoza iz neke zemlje, a eventualno se ova vrsta monetarne barijere koristi radi usklađivanja pozicija i stanja u bilanci plaćanja.

Diferencijalni devizni tečajevi specifična su monetarna barijera kojom se utvrđuju različiti tečajevi za konverziju domaće valute u stranu u ovisnosti o vrsti robe koja se uvozi, a u skladu s politikom vlade o poticanju, odnosno ograničavanju uvoza dotične vrste robe.

U nekim zemljama potrebno je prije realizacije uvoznog posla pribaviti specijalno odobrenje vlade za korištenje stranih sredstava plaćanja, tj. uvoznik mora tražiti dozvolu za konverziju domaće u stranu valutu. U ovakvom slučaju moguće je da vlada dotične zemlje primijeni nepovoljan tečaj zamjene valuta ili da traži da iznos domaće valute potreban za konverziju bude deponiran u lokalnoj banci određeno vrijeme prije realizacije uvoza.

Potpuni monopol je tržišna situacija u kojoj se na strani ponude nalazi samo jedan ponuđač, a na strani potražnje je velik broj kupaca. Bilateralni monopol je u slučaju kada su na strani ponude i na strani potražnje jedan ponuđač i jedan kupac.

Postoji još i parcijalni monopol, kada pored glavnog ponuđača djeluje i drugi, ali nevažni ponuđač (autsajder), koji ne utječe na tržišne odnose. Napokon, ako se veći broj značajnih ponuđača udruži u cilju stjecanja dominantnog položaja na tržištu i diktiranja veličine, strukture i kvalitete ponude uz izbjegavanje međusobne konkurencije (i time ostvarivanje superprofita), takve saveze nazivamo monopolima.

Monetarne klauzule

Monetarne klauzule (njem. Währungsklausel) je vrsta zaštitnih klauzula koja je usmjerena na očuvanje formalne vrijednosti ugovorene valute plaćanja. Formalna vrijednost čuva se ugovaranjem kamata (ako stranke predviđaju pad vrijednosti po određenoj stopi), fiksiranjem tečajeva uz obvezu isplatioca da pri isplati plati onoliko novčanih jedinica valute plaćanja koliko odgovara njezinu (fiksiranom) tečaju prema valuti prema kojoj je fiksiran, usporedbom u odnosu na neku od tzv. "košara” valuta od kojih su najpoznatije posebna prava vučenja i ecu.

Pri korištenju monetarnih klauzula često će biti važno razlikovati valutu u kojoj je novčana svota ugovorena od valute u kojoj se ona isplaćuje. Tako bi prema unutrašnjem hrvatskom pravu (čl. 395. ZOO) bilo dopušteno da valuta ugovora bude i strana valuta i zlato, ali valuta plaćanja može biti samo HRK.

Monetarni nominalizam

Monetarni nominalizam (njem. Währungnominalismus), općenito usvojeno načelo prema kojem je za ocjenu vrijednosti novca odlučno imenovanje (nominacija) naznačena na novčanicama odnosno kovanom novcu, tj. njegova nominalna vrijednost, uz zapostavljanje njegove stvarne kupovne moći kao mjerila njegove vrijednosti.

Prema tom načelu vrijednost novčane obveze jednaka je zbroju novčanih jedinica kao zakonskog sredstva plaćanja na koju novčana obveza glasi, bez obzira na promjene nastale u stvarnoj vrijednosti novčane jedinice, odnosno novca između dana sklapanja i dana ispunjenja ugovora. Građanskopravna posljedica tog načela sastoji se u tome što se novčana obveza uzima ispunjenom u trenutku isplate sume novčanih jedinica novca na koju obveza glasi, nezavisno od njegove kupovne moći u tom trenutku.

Ovo načelo očitovano je i u ZOO i u propisima drugih zemalja. To načelo polazi od stabilne vrijednosti odnosno kupovne moći određene novčane jedinice, odnosno određenog novca, a može ugroziti načelo jednake vrijednosti stranačkih davanja onda kada se vrijednost novca iz bilo kojeg razloga znatnije mijenja. Kako bi se otklonio rizik stranaka, u situacijama kada su takve promjene stalne ili se mogu očekivati, običavaju se ugovarati klauzule koje se tiču mogućih promjena vrijednosti ugovorene novčane jedinice (valute), a upravljene su na otklanjanje utjecaja takvih promjena. Takve klauzule nazivaju se > zaštitne klauzule.

Monopol

Monopol (engl. monopoly, njem. Monopol), isključivo pravo, potpuno prisvajanje. Situacija gdje jedno poduzeće ili grupa njih ima moć nad tržištem.

Ta se moć ostvaruje ako su na tržištu uvjeti koji to omogućavaju:

1. jedan prodavač;

2. mnogo kupaca koji međusobno konkuriraju;

3. nepostojanje konkurencije domaćih ili inozemnih proizvođača ili konkurencije izazvane substitutima proizvoda;

4. nepostojanje bojazni od intervencije države (u pogledu poreza);

5. neelastična potražnja, zasnovana na nezamjenjivosti proizvoda koji proizvodi monopolist, uz dodatno nepostojanje substituta ili alternative;

6. upućenost monopolista u marginalne troškove i marginalni prihod, na temelju čega može postizati maksimalan profit.

Potpuni monopol je tržišna situacija u kojoj se na strani ponude nalazi samo jedan ponuđač, a na strani potražnje je velik broj kupaca. Bilateralni monopol je u slučaju kada su na strani ponude i na strani potražnje jedan ponuđač i jedan kupac. Postoji još i parcijalni monopol, kada pored glavnog ponuđača djeluje i drugi, ali nevažni ponuđač (autsajder), koji ne utječe na tržišne odnose.

Napokon, ako se veći broj značajnih ponuđača udruži u cilju stjecanja dominantnog položaja na tržištu i diktiranja veličine, strukture i kvalitete ponude uz izbjegavanje međusobne konkurencije (i time ostvarivanja superprofita), takve saveze nazivamo monopolima.

Monopson

Monopson (engl. monopsony, njem. Nachfragemonopol) je tržišna situacija u kojoj se na tržištu javlja samo jedan kupac. To se najčešće događa tamo gdje se država javlja kao isključivi kupac, dok je broj proizvođača veći (najtipičniji primjer je nabava vojnog materijala, oružja, odora, opreme itd.).

Moratorij

Moratorij (engl. moratorium, respite of payment, njem. Zahlungsaufschub, Moratorium) je odgađanje plaćanja dugova, zbog stanovitih razloga i zaštite dužnika, a određuje ga posebnim aktom država. Aktom o moratoriju država određuje je li moratorij generalni i odnosi li se na sve dužnike ili se prepušta sudovima da rješavaju svaki pojedinačni slučaj.

Moratorij se obično određuje u vrijeme većih kriza, elementarnih nepogoda, ratova i sl., kad je naime većem broju dužnika onemogućeno ispunjavanje obveza. Obveze dužnika u vrijeme moratorija miruju. Nerijetko se i država služi moratorijem da bi odgodila svoje dugove. Bitno je da za moratorij postoji državni akt kojim se utvrčuju temeljne pojedinosti takvog postupka.

Mortgage

Mortgage (njem. Pfandrecht) je institut anglosaksonskog pravnog kruga koji se može usporediti s institutima zaloga i hipoteke kontinentalnog pravnog kruga, datim za osiguranje zajma ili plaćanja, koji prestaje s plaćanjem.

Značajna razlika između spomenutih instituta kontinentalnog prava i instituta mortgagea sastoji se u tome što primalac osiguranja na imovini pod mortgageom stječe posjed, što nije slučaj pri zalaganju pokretnine ili nekretnine.

Multilateralni sporazumi

Multilateralni sporazumi (engl. multilateral agreements, njem. multilaterale Verträge) su međunarodni sporazumi sklopljeni između više od dviju ugovornih strana. Ugovorne strane su države ili međunarodne organizacije. Multilateralnim sporazumima uređuju se različita pitanja zajednička za više država.

Najbrojniji su u oblasti unifikacije trgovačkog i drugih pravnih područja. Multilateralnim sporazumima osnivaju se međunarodne organizacije, carinske unije i zone slobodne trgovine. U literaturi i ugovornoj praksi pojavljuju se pod nazivima: višestrani ili mnogostrani ugovori i konvencije, međunarodni sporazumi, bilateralni sporazumi.

Multiplikacija depozita

Multiplikacija depozita (engl. deposit derivation, njem. Depositderivierung), ostvaruje se posebnom bankovnom tehnikom na osnovi recikliranja kratkoročnih novčanih sredstava posredstvom bankovnog sustava određene zemlje.

Odvija se tako da se preuzeti polozi plasiraju u kratkoročne kredite koji se operacijama bezgotovinskog plaćanja ponovno transformiraju u depozite, posljedica čega je njihovo umnogostručenje, tj. njihov pozitivan prirast. Takvom aktivnošću banke uzastopce kreiraju i kredite i depozite tako da sredstva kreditiranja premašuju sredstva inicijalnog deponiranja. Uvjet za ostvarivanje multiplikacije jest da banke u danom trenutku raspolažu većim depozitima u pasivi od kreditiranja angažiranih kratkoročnih obveza u aktivi.

Granica kreditne multiplikacije određena je depozitnim potencijalima banaka, te stopom likviditetne i stopom obvezne rezerve, a ovisi i o stupnju bezgotovinskih plaćanja. Proces multiplikacije, odnosno pozitivnog prirasta preostaje, ako iz bilo kojeg razloga dođe do povlačenja primarnih depozita od strane deponenata i njihova pretvaranja u gotovinu te započinje obrnuti proces, tj. proces negativnog prirasta. Kreditna ekspanzija s osnove multiplikacije depozita i kredita se ostvaruje i pojedinačno u svakoj banci.

Mutual fund

Mutual fund je najčešće "otvoreni” fond (open-end), što znači da vlastite dionice prodaje, ali ih je u svakom trenutku spreman i reotkupiti po tekućoj tržišnoj NAV cijeni (net asset value), što investitoru osigurava likvidnost. Ponekad fondovi postoje i kao "zatvoreni” (closed-end) fondovi s fiksnim brojem dionica koje se rasprodaju po nekoj početnoj cijeni i poslije se prodaju na OTC transakcijskom tržištu kao i svaka druga obična dionica.

Mutual fund posluje kao kompanija i obvezatno se registrira kod SEC - Securities and Exchange Commission. Financijski je posrednik, jer novčane udjele transformira u potraživanja drugih karakteristika i po tome je sličan depozitnim ustanovama. Prihod investitora ostvaruje se na tri načina: dividendom, porastom vrijednosti vrijednosnica u fondu i njihovom prodajom na tržištu i porastom cijena dionica fonda. Fondovi se specijaliziraju na određene djelatnosti (energija, elektronika, poljoprivreda…) ili prema cilju (rastući, dohodovni, besporezni, junk bond fondovi, međunarodni…).

Brokerske kuće ili investicijske kompanije formiraju "porodice” od 30-ak fondova među kojima investitor može birati odgovarajući ili prebacivati udjele iz fonda u fond unutar "porodice”. Neki fondovi u svom portfelju imaju i više od 50 različitih vrsta vrijednosnica.

Tipična veličina investicije pojedinca u fondu iznosi od 250 do 2.500 dolara. Vlasnik udjela u fondu nema upravljačka prava. O strukturi vrijednosnica u fondu odlučuju menedžeri fonda. Automatskim programom reinvestiranja, dividende se mogu upotrijebiti za kupovinu dodatnih udjela ili se mogu isplatiti u gotovini. Danas udjele u mutual fondovima kupuju i mirovinski fondovi i štedne banke. U SAD ima više od 2.000 uzajamnih fondova, koji okupljaju više od 58 milijuna članova, a sredstva su im 1990. iznosila 900 milijardi dolara.

Načelo

Načelo (engl. principle, njem. Prinzip, Grundsatz) je temeljno pravilo, rukovodeća ideja koja postoji u pravu. Često se pomoću općih pravnih načela, kao što su načelo pravičnosti i poštenja, načelo jednakosti i davanja i primanja, načelo autonomije i sl. obavljaju korekture pravnih odnosa tamo gdje nema norme, odnosno tamo gdje bi njihova formalna i dosljedna primjena dovela do nepravednih rezultata.

Svaka grana prava, pa tako i trgovačkog prava, ima niz načela koja su dijelom kodificirana (npr. načelo javnosti, načelo zakonitosti, načelo konstitutivnosti upisa itd.), a dijelom postoje kao rezultat općih pravnih standarda.

Načelo pravičnosti

Načelo pravičnosti je jedno od općih pravnih načela. Sudovi sude na temelju ustava i zakona, a načelo pravičnosti ovlašteni su primijeniti onda kad propisi dopuštaju njegovu primjenu.

Pravičnost kao kriterij prosudbe u hrvatskom obveznom pravu postoji pri izmjeni ugovora povodom izmijenjenih okolnosti koje pogađaju jednu ugovornu stranu (klauzula rebus sic stantibus), i pri nekim slučajevima naknade štete (zbog raskida ugovora zbog izmijenjenih okolnosti, u slučaju slabog ekonomskog stanja odgovorne osobe, u slučaju naknade nematerijalne štete, u slučaju naknade štete uzrokovane od neodgovornih osoba).

Odlučivati na temelju pravičnosti, a ne na temelju prava, ovlaštene su arbitraže, ali samo u slučaju kad su ih stranke suglasno na to ovlastile.

Načelo vremenskog prioriteta o ovršnom postupku

Načelo vremenskog prioriteta o ovršnom postupku je pravilo po kojemu se više ovrhovoditelja koji ostvaruju svoje novčane tražbine prema istom ovršeniku i na istom predmetu ovrhe namiruju u pravilu onim redom kojim su stekli pravo da se iz toga predmeta namire (prior tempore potior iure).

Nacionalni dohodak

Nacionalni dohodak (engl. national income, njem. Nationaleinkommen, Volkseinkommen) je mjera novčane vrijednosti dobara i usluge koje su na raspolaganju naciji, a proistječu iz gospodarske aktivnosti. U svakoj zemlji nacionalni dohodak, dugoročno gledano, pokazuje tendenciju porasta.

Stvara se samo u oblasti materijalne proizvodnje, a realizira se i u neproizvodnim djelatnostima, kao i u neprivrednim djelatnostima realizacijom roba i usluga, plaćanjem poreza, taksa i drugih dadžbina. Veličina nacionalnog dohotka po jednom stanovniku koristi se kao jedan od najznačajnijih pokazatelja ekonomske razvijenosti pojedinih zemalja.

Nadmetanje

Nadmetanje (engl. auction, njem. Auktion) je poziv zainteresiranima da stave ponudu prema objavljenim uvjetima. Kod ugovora o prodaji, djelu, građenju i sl. poziv upućen određenom ili neodređenom broju osoba za nadmetanje za obavljanje određenih radova, pod određenim uvjetima i uz određene garancije, obvezuje pozivatelja na sklapanje ugovora, i to s onim koji je ponudio najnižu cijenu.

U skladu s načelom dispozitivnosti ugovora trgovačkog prava, pozivatelj može isključiti svoju obvezu na sklapanje ugovora s ponuditeljem najniže cijene, ali se to mora izričito navesti u pozivu za nadmetanje.

Nadzor nad bankama

Nadzor nad bankama (engl. supervisory of banks, njem. staatliche Bankenaufsicht), supervizorstvo centralne banke (i specijalizirane supervizorske ustanove tamo gdje ona postoji) nad poslovanjem bankovnog sistema. Ono je neophodno, jer su banke osnovne poluge provođenja monetarno-kreditne politike, apsorbiranja novčanih i investicijskih fondova i alokacije društvene akumulacije.

Njihova posebna uloga zahtijeva specijalnu podršku i kontrolu pa se osnovna linija nadzora realizira preko praćenja (monitoringa), kontrole i korigiranja sveukupne strukture poslovnog bankarstva. C

entralna banka kao ključna institucija monetarnog sistema i jedna od institucija kreiranja makroekonomske politike, pri nadzoru banaka ima dva cilja:

a) stalno poboljšavanje performansi i strukture poslovnog bankarstva; i

b) održavanje zadovoljavajuće razine stabilnosti i povjerenja u bankovne ustanove.

U središtu nadzora su pitanja vlasništva i upravljačke strukture, bilancna struktura, kreditna, likvidna i solventna sposobnost i konkurentski odnosi banaka, a glavna područja nadzora su stabilnost bilance banaka, zaštita depozitnih resursa, solventnost i likvidnost banaka, jer ovi elementi jamče da će se preko poslovnog bankarstva realizirati monetarna politika. Nadzire se i mikrokreditna politika banaka, kao i njihova poslovna strategija i politika, i konačno vrši se nadzor i nad namjenskim korištenjem novokreiranih novčanih sredstava, jer centralna banka opskrbljuje sistem poslovnih banaka svježim kontingentima novca i kredita.

Osnovni principi supervizorstva su metodološka racionalizacija, kontinuiranost i osjetljiva ravnoteža između održavanja neophodnog nadzora i potrebne razine poslovne autonomije banaka. Od metodoloških pristupa u nadzoru su najpoznatiji neposredni pregledi bilanci banaka (auditing), povremene precizne procjene kreditne sposobnosti, analiza općih performansi banaka i zahtjevi da banke prezentiraju izvještaje o poslovanju, te praćenje osiguranja likvidnosti i solventnosti banaka. Oštriji stupnjevi nadzora primjenjuju se na one banke koje češće koriste kredite za likvidnost kod centralne banke ili koje su na samoj granici insolventnosti.

To vrijedi i za one banke koje su sklone formiranju visokih proporcija rizika, relativno niskih stopa kapitala, kao i one koje ne primjenjuju sheme osiguranja svojih depozita. Navedenim nadzorom nad bankama, centralna banka otklanja mogućnost defekata u monetarnom i kreditnom sistemu zbog nelikvidnosti, nesolventnosti, gubitaka i/ili bankrotstva određenog broja banaka. Pravovremena financijska podrška ili neminovni stečaj su rješenja koja održavaju ukupni sistem stabilnim.

Supervizorska strategija vodećih i regulativnih institucija razlikuje se u modalitetima od zemlje do zemlje, međutim, u osnovi u svjetskim okvirima razlikuju se dva osnovna pristupa. Prvi, koji je tipičniji za anglosaksonske bankarske sisteme (SAD, Kanadu, Veliku Britaniju i dr.) koji se bazira na instaliranju odgovarajućih stopa kapitala banaka, i drugi, koji se u većoj mjeri oslanja na direktniju kontrolu regulativnosti i adekvatnosti parametara poslovne politike banaka i koji je karakterističan za bankarstvo Njemačke, Francuske i dr.

U novije vrijeme se mijenjaju obrasci i metode supervizorskog djelovanja centralnih banaka u skladu s krupnim promjenama u financijskim sistemima tržišnih privreda. U uvjetima sve veće integracije svjetskog financijskog tržišta i internacionalizacije banaka, javlja se potreba harmonizacije reguliranja i nadzora poslovanja banaka.

Nagodba

Nagodba (engl. bargain, compromise, settlement, njem. Ausgleich, Kompromiss) je ugovor kojim stranke prekidaju međusobni spor ili neizvjesnost u nekom pravnom odnosu postignut uzajamnim popuštanjem, tako da se spor prekida ili neizvjesnost otklanja.

Nagodbom se uređuju međusobna prava i obveze, s tim da ona ne znači samo smanjenje ili povećanje postojeće obveze (npr. kamatne stope), nego se njome može preuzeti i nova obveza. Kad samo jedna strana popusti drugoj, to nije nagodba nego priznanje duga. Nagodbom može biti ostvarena i novacija, ali samo onda kada su nagodbom ispunjeni svi uvjeti za novaciju. Ugovor kojim stranke nisu izmijenile pravnu osnovu ili predmet ugovora nije novacija nego nagodba.

Naira

Naira (NGN) je novčana jedinica Nigerije, dijeli se na 100 koba.

Najveća dobra vjera

Najveća dobra vjera (engl. utmost good faith)

1. jedno od osnovnih načela prema kojem stranke svoje poslove moraju obavljati pošteno i savjesno. To je povjerenje što ga jedna stranka iz poslovnog odnosa ima u drugu, vjerujući da je i druga pristupila poslu poštujući načela poslovnog morala, odnosno bez namjernog netočnog prikazivanja ili prikrivanja činjenica. Cilj je primjene načela dobre vjere sprečavanje zlouporabe prava i postizanja ciljeva protivnih duhu zakona i općim moralnim shvaćanjima;

2. izraz iz Marine Insurance Acta za oznaku načela dobre vjere kao jednog od temeljnih načela ugovora o pomorskom osiguranju. Prema tom zakonu, ugovor o pomorskom osiguranju temelji se na maksimalno dobroj vjeri (utmost good faith). Obje ugovorne stranke dužne su postupati u maksimalno dobroj vjeri. Propust jedne stranke u tom pogledu ovlašćuje drugu da traži poništenje ugovora (avoid the contract). Posljedice poništenja pobojnog ugovora nastupaju ex tunc, tj. od sklapanja ugovora.

Pomorski zakonik ne spominje načelo dobre vjere kao jedno od obilježja ugovora o pomorskom osiguranju. Neovisno tome, u našem pravnom sustavu načelo dobre vjere (načelo poštenja i savjesnosti) temeljno je načelo obveznog prava, te vrijedi za sve pravne poslove pa tako i za posao osiguranja.

Nužnost poštovanja standarda profesionalne pažnje u pomorskom je osiguranju naročito naglašena. To podrazumijeva otvorenost, iskrenost i pouzdanost u međusobnim odnosima stranaka u vrijeme sklapanja ugovora i poslije, sve do njegova izvršenja. Zbog toga pravo pomorskog osiguranja karakterizira postojanje posebnih normi kojima se za određene slučajeve predviđa dužnost primjene specifičnog standarda profesionalne pažnje, kao i normi za slučaj povrede te dužnosti.

Nakupac

Nakupac (engl. middleman, wholesale buyer, njem. Aufkäufer, Zwischenhändler) je osoba koja se, u svoje ime i za svoj račun, bavi kupnjom, odnosno prodajom robe (preprodajom). Obično su posrijedi špekulativni poslovi preprodaje s ciljem da se ostvari određena zarada. Naročito je ovakav oblik trgovanja prisutan kad je riječ o poljoprivredno-prehrambenim proizvodima.

Nalog ‘donji limit'

Nalog "donji limit” (engl. limit order) je nalog koji prodavalac daje brokeru da proda njegove vrijednosnice po bilo kojoj cijeni koja je viša od navedenog ograničenja.

Broker mora nastojati postići cijenu koja je što viša, ali ne smije prihvatiti nižu od zadane. Takve naloge, ako ih broker ne može realizirati u istom danu, na većim burzama najčešće preuzimaju i provode specijalisti koji ih izvršavaju kad cijena poraste na limitiranu razinu.

Nalog ‘gornji limit'

Nalog "gornji limit” (engl. limit order) je nalog koji kupac daje brokeru da kupi željeni vrijednosni papir po bilo kojoj cijeni koja je niža od navedenog ograničenja.

Broker mora nastojati postići cijenu nižu od zadane, ali ne smije prihvatiti višu od nje. Takve naloge, ako ih broker ne može realizirati u istom danu, na većim burzama najčešće preuzimaju i provode specijalisti koji ih izvršavaju kad cijena padne na limitiranu razinu.

Naplatni ugovor

Naplatni ugovor (engl. contract against payment, njem. entgeltlicher Vertrag) je pravni posao kod kojeg se za činidbu traži protučinidba, za razliku od besplatnih pravnih poslova kod kojih se za činidbu ne traži i ne daje protučinidba. Nazivaju se još i oneroznim pravnim poslovima.

U naplatne pravne poslove ulaze npr. kupoprodaja, zamjena itd. Za naplatne pravne poslove nije važno daje li se protučinidba u novcu ili u stvarima, važno je da se za činidbu daje protučinidba.

NASDAQ

NASDAQ (National Association of Securities Dealers Automated Quotation) je tržište u SAD-u na kojem se uglavnom trguje dionicama tehnološkog sektora.

NAV cijena

NAV cijena (engl. net asset value) je cijena kojom se izražava vrijednost svih vrijednosnica i ostale imovine u fondovima zajedničkog investiranja (unit i investment trust), tj. vrijednost samog fonda ili vrijednost pojedinog udjela u takvom fondu (NAV po udjelu). Kalkulira se najmanje jednom dnevno tako da se tekuća tržišna vrijednost svih vrijednosnica i ostale imovineu fondu podijeli s brojem udjela.

Način izračunavanja je jednostavan jer su cijene vrijednosnica, njihov broj kao i broj udjela u fondu u svakom trenutku poznati. Predstavlja neto vrijednost imovine fonda ili udjela.

Neelastičnost ponude

Neelastičnost ponude (engl. non-elasticity of tourism offer, njem. unelastische(s) Angebot) proizlazi prije svega iz statičnosti ponude u turizmu. Neelastična je jer može u vrlo maloj mjeri i vrlo sporo reagirati na promjene u drugim pojavama, a osobito u promjenama preferencija potencijalnih gostiju kao i na promjene u cijenama što su ih tražioci turističkih usluga skloni plaćati na osnovi promjene u svom dohotku.

Ako se potražnja smanji, turistička se ponuda neće moći i sama smanjiti u istom razmjeru kao i potražnja, a najčešće se uopće neće smanjiti, a uz to neće moći bitno promijeniti ni cijene svojih usluga.

Nefaktorske usluge

Nefaktorske usluge (engl. non-factor services) su sve usluge u bilanci plaćanja koje nisu povezane s dohocima faktora proizvodnje, rada i kapitala. Tri su osnovne vrste takvih usluga: usluge međunarodnog prijevoza robe i putnika, turističke usluge i investicijski radovi u inozemstvu.

Negativna kamata

Negativna kamata (engl. negative interest, njem. Negativzins, fr. intéręt négatif) je kamata koju ulagač plaća na uloženi novac. Svojedobno uvedena u Švicarskoj kao zaštita od nekontroliranog priljeva inozemnog kapitala.

Negociranje

Negociranje (engl. negotiation, njem. Negozieren);

1. prijenos vrijednosnog papira (npr. mjenice) na drugu osobu. Prema novim Jedinstvenim pravilima za dokumentarne akreditive negociranje ne znaći samo prijenos (otkup) mjenice nego i/ili dokumenata;

2. negociranjem se često financira određeni izvozni posao na taj način da izdavalac (izvoznik) negocira mjenice na banku, a ova plaća akontaciju na temelju izvoznih robnih dokumenata poslanih banci inozemnog kupca na inkaso.

Negotiable instrument

Negotiable instrument (utrživi dokument) je pojam anglosaksonskog prava koji se može usporediti s pojmom obligacijskih vrijednosnih papira, i to prvenstveno onih koji glase na donositelja. To je dokument koji je temelj obveze plaćanja novčane svote i prenosiv je predajom tako da njegov držatelj može u svoje ime zahtijevati isplatu.

Obveza iz tog dokumenta je valjana čak i ako pravni naslov, na temelju kojeg je držateljev prednik držao dokument, nije bio valjan. Za obvezu je bitno da je držatelj dokument stekao naplatno, u dobroj vjeri i bez znanja o nedostacima u prednikovu pravnom naslovu. U ovaj pojam uvršćuju se vlastite mjenice (promissory notes), trasirane mjenice (bills of exchange) i čekovi.

Neisključiva licencija

Neisključiva licencija (engl. non-exclusive license) je licencija kojom je stjecatelj licencije stekao pravo iskorištavanja predmeta licencije (patent, žig itd.), pri čemu je davalac licencije zadržao pravo bilo sam iskorištavati predmet licencije ili to pravo ustupiti trećoj osobi ili osobama.

Ugovorom o neisključivoj licenciji stjecatelj je stekao samo pravo gospodarskog iskorištavanja predmeta licencije, ali ne i pravo da od drugih zahtijeva suzdržavanje od iskorištavanja tog istog predmeta, pa je njegov gospodarski položaj manje povoljan od položaja stjecatelja isključive licencije.

Ako ugovor o licenciji ne sadrži nikakve naznake u pogledu neisključivosti, odnosno isključivosti licencije, onda se licencija uzima neisključivom. S obzirom na krug osoba koje su ovlaštene iskorištavati predmet licencije, osim neisključive licencije, postoje i isključiva licencija i solo licencija.

Nekretnine

Nekretnine (engl. immovables, real estate, njem. Immobilien), stvari koje su fiksno situirane, odnosno koje ne mogu biti premještene s jednog mjesta na drugo bez povrede njihove suštine, pa se nekretninama smatraju zemljišta i stvari koje su na njima mehanički učvršćene kao što su zgrade, ali i brane, mostovi, bunari, ceste i sl., te stvari koje su organski vezane za zemlju, npr. nasadi i plodovi dok se ne uberu.

U nekretnine po svom pravnom poretku, međutim, ulaze i one stvari koje su po svojim fizičkim osobinama pokretne, ali se propisima oglašuju nepokretnima, npr. zrakoplovi i brodovi, koji su dugotrajna materijalna imovina velike vrijednosti. Za nekretnine, zbog njihove stabilnosti vrijednosti, objektivno pravo predviđa niz posebnih pravila, koja su različita od pravila koja vrijede za pokretnine. Prava na nekretnine upisuju se u zemljišne knjige, odnosno registar brodova ili zrakoplova, dok se prava na pokretninama stječu predajom (s posebnim postupkom ili bez njega).

Nekretnine koje su nabavljene ili izgrađene s namjerom da se neprekidno koriste do isteka njihova korisnog vijeka trajanja (self occupied properties), nisu namijene prodaji. Poduzećima npr. služe u proizvodnji i/ili isporuci dobara i usluga, za iznajmljivanje ili u administrativne svrhe, što znači da sudjeluju u poslovnim procesima prenoseći postupno svoju vrijednost na učinke obračunom amortizacije. Međutim, pogodne su za osiguranje različitih transakcija.

Budući da su relativno sigurna i stabilna imovina, nekretnine su pogodan instrument osiguranja naplate potraživanja kod hipotekarnih kredita. Naime, ukoliko dužnik ne namiri svoju obvezu u predviđenom roku, na osnovi ugovorene zakonske ili sudske odluke davalac (vjerovnik) hipotekarnog kredita stječe pravo naplate svojih potraživanja iz vrijednosti založene stvari ili prava – hipoteke.

Nelikvidna imovina

Nelikvidna imovina (engl. nonliquid assets, njem. nicht liquides Vermögen) je imovina koju neka osoba posjeduje u obliku oročenih depozita dulje od jedne godine, ali njome ne može upravljati niti se koristiti. Nelikvidna imovina nalazi se u pasivi bilance banaka, a odnosi se na njezino dugoročno poslovanje. Kod sektora stanovništva nelikvidna imovina je dugoročna štednja koja se oročuje i banka ih u obliku dugoročnih kredita odobrenih poduzećima usmjerava u dugoročne investicije. Banka ima svoja nelikvidna sredstva u obliku obvezne rezerve i rezerve likvidnosti na računu kod centralne banke.

Nelikvidnost

Nelikvidnost (engl. insolvency, illiquidity, njem. Zahlungsunfähigkeit, Insolvenz):

•    zastoj u kruženju imovine u procesu reprodukcije poduzeća (nelikvidnost poslovanja). Drugim riječima nelikvidnost poslovanja je nesposobnost neometanog tijeka bitnih faktora poslovnog procesa i njihova pretvaranja iz novčanih u materijalne oblike i iz materijalnih u novčane;
•    nemogućnost transformacije nenovčanih oblika imovine u novčani oblik (nelikvidnost imovine);
•    ponekad se koristi za označavanje insolventnosti poduzeća.

Nematerijalna šteta

Nematerijalna šteta (engl. non pecuniary damage, njem. immaterieller Shaden) je nanošenje drugome fizičkog ili psihičkog bola ili straha (definicija našeg pozitivnog prava). Nematerijalna se šteta naziva još i neimovinskom, imaterijalnom, nenovčanom, neekonomskom, idealnom i moralnom štetom.

Prema Zakonu o obveznim odnosima sljedeći su oblici i podoblici nematerijalne štete:

•    fizički bolovi;
•    duševni bolovi (zbog smanjenja životne aktivnosti, zbog naruženosti, zbog povrede ugleda i časti, zbog povrede slobode, zbog povrede prava osobe, zbog smrti bliske osobe, zbog teškog invaliditeta bliske osobe, zbog navođenja na kažnjivu obljubu, kažnjivu bludnu radnju ili drugo krivično djelo protiv dostojanstva osobe i morala);
•    povreda prava osobnosti, i
•    strah.

Nematerijalne strategije motivacije

Nematerijalne strategije motivacije (engl. nonfinancial motivation strategies, njem immaterielle Motivationsstrategien) je sustavni pristup povećanju motivacije zaposlenih zadovoljavanjem njihovih raznolikih potreba za uvažavanjem i poštovanjem, autonomijom, potvrđivanjem i razvojem osobnih sposobnosti i potencijala i dr. Suvremene organizacije koriste niz takvih strategija kao što su oblikovanje posla, stil vođenja, participacija zaposlenih, upravljanje pomoću ciljeva, fleksibilno radno vrijeme, različite vrste priznanja, sažet radni tjedan i dr.

Nemonetarni proračun

Nemonetarni proračun (engl. nonmonetary budget, njem. immaterieller Haushalt, immaterielles Budget) je proračun izražen u nefinancijskim izrazima kao što su jedinice proizvoda, sati direktno utrošenog rada, sati rada stroja itd. Nemonetarni proračun obično se koristi na nižim organizacijskim jedinicama.

Nenaplativi krediti

Nenaplativi krediti (engl. non-performing loans, njem. notleidender Kredit) je izraz obuhvaća sve kredite koji:

•    sadrže mogućnost ponovnog ugovaranja kamatnih stopa;
•    nisu vraćeni 90 i više dana nakon roka dospijeća te dobivaju status nenaplativih potraživanja;
•    iziskuju naplatu potraživanja prodajom nekretnina na javnoj dražbi;

•    ne dospijevaju na naplatu prema unaprijed ugovorenim uvjetima i rokovima.

Nenaplativi krediti izražavaju se u obliku postotka od ukupnog broja odobrenih kredita. Radi zaštite i osiguranja svojih plasmana kreditori poduzimaju različite mjere, npr. dodatna jamstva, pa čak i zahtjev za potpunom isplatom odobrenoga kredita prije roka dospijeća.

Neosigurane dionice

Neosigurane dionice (engl. debentures bonds) su obveznice čija tražbina nije ničim osigurana. Praktički osiguranje tražbine iz takvih obveznica garantira jedino ugled tvrtke koja ih je izdala. Takve obveznice podređene su u prioritetu naplate osiguranim dugovima.

Mogu se izdavati i neosigurane obveznice koje su podređene u prioritetima naplate drugim neosiguranim obveznicama (tzv. subordinated debentures).

Neosigurani (dugoročni) dugovi

Neosigurani (dugoročni) dugovi (engl. debentures, njem. Schuldscheinforderung) označavaju svaki dug koji nije ničim osiguran. Jedino osiguranje izvršenja obveza u vezi s dugovima jest ugled tvrtke koja se zadužila. U prioritetu naplate ovi su dugovi podređeni u odnosu na osigurane.

Neotkupljivi vrijednosni papiri

Neotkupljivi vrijednosni papiri (engl. irredeemable bonds, irredeemable debentures, njem. nicht einlösbare Anleihe, untilgbare Anleihe, Schuldverschreibung ohne Tilgungsverpflichtung, fr. obligation irrachetable, obligation irremboursable), neotkupljive obveznice; obveznice s fiksnim dospijećem koje ne podliježu prethodnom otkupu; obveznice za koje se od izdavatelja ne može zahtijevati da se otkupe prije dospijeća. Ne smiju se brkati s vječnim obveznicama.

Posebno poznatu vrstu neotkupljivih obveznica izdale su Britanske željeznice. Te obveznice nemaju fiksni dan dospijeća ili neku drugu odredbu o otplati glavnice osim u slučaju likvidacije. Vlasnik takvog vrijednosnog papira ima pravo na dohodak od njega, ali ne i pravo na otkup po njegovoj nominalnoj vrijednosti. U gotovinu se može pretvoriti samo prodajom na tržištu vrijednosnih papira. Obveznice Britanskih željeznica izdane su i kao otkupljive i kao neotkupljive.

Nepotpune obveze

Obveze s ograničenom odgovornošću su one kod kojih na vjerovničkoj strani postoje i pravo i zahtjev, a na dužničkoj i dug i odgovornost, ali je odgovornost ograničena. Ograničenje se javlja u tri oblika, i to u sustavu abandona, ovršnom ili pekulijarnom sustavu te sustavu kvantitativno ograničene odgovornosti.

Nepotvrđeni akreditiv

Nepotvrđeni akreditiv (engl. unconfirmed letter of credit), svaki akreditiv kojem neka banka nije dodala svoju potvrdu akreditiva.

I u slučaju kada je akreditivna banka od druge banke zatražila da ova priopći akreditiv korisniku i u slučaju kada je akreditivna banka ovom traženju dodala ovlast drugoj banci da ova ispita ispunjenje akreditivnih uvjeta i ispuni akreditivnu obvezu ako je tim uvjetima udovoljeno, ne postoji na akreditivu utemeljena obveza druge banke prema korisniku akreditiva. Makar druga banka bila ovlaštena odlučiti o ispunjenju akreditivnih uvjeta i o ispunjenju akreditivne obveze, u obvezi prema korisniku akreditiva nalazi se samo akreditivna banka.

I u jednom i u drugom slučaju akreditiv je nepotvrđen i postoji obveza samo jedne (akreditivne, otvarajuće) banke prema korisniku.

Nepozornost

Nepozornost se još naziva i nemarnošću. Nepozornost se može odrediti i subjektivno. Nepozorno bi postupio onaj koji je doduše htio uzrok, ali nije htio posljedicu (olako je držao da posljedica neće nastupiti). Također s nepozornošću postupa onaj koji nije predvidio posljedice svoje radnje iako ih je po zakonu bio dužan predvidjeti. Nepozornost određena po subjektivnom kriteriju koristi se u kaznenom pravu, gdje se naziva nehat. Kod nepozornosti razlikujemo dva stupnja - krajnju i običnu nepozornost.

Nesegmentirano tržište

Agregiranje tržišta suprotna je radnja od segmentiranja tržišta. Nesegmentirano tržište je strategija u kojoj poduzeće prilazi tržištu kao cjelini.

Zapravo, na tom tržištu, provodi nediferencirani marketing. Primjenjuje se jedinstveni marketinški miks kojem je cilj da obuhvati što veći broj potrošaća na tržištu. Smatra se da ovakav prilaz tržištu nije na crti marketinškog promišljanja, da je to krajnje pojednostavljenje koncepcije marketinga.

Nesolventnost

Nesolventnost je osnovni financijski povod stečaja poduzeća. Povezana je s nelikvidnošću (između nelikvidnosti i nesolventnosti postoji čvrsta povezanost i međusobna uvjetovanost). Međutim, u kratkom roku pojava nelikvidnosti ne mora dovesti do pojave nesolventnosti, isto kao što svaka nesolventnost ne mora biti posljedica nelikvidnosti.

Neto devizni učinak

Neto devizni učinak (engl. net foreign income effect, njem. netto Deviseneinkommenseffekt) je vrijednost ekonomskog učinka iz inozemnog turizma koji preostaje nakon što su podmireni svi troškovi uvoza robe i usluga nužni da se ostvari određeni turistički promet iz inozemstva.

Ako se realizacija inozemne turističke potrošnje pretežno oslanja na domaće izvore opskrbe i proizvode i usluge domaćeg porijekla, turizam ostvaruje visok neto devizni učinak.

Neto dobit ili gubitak

Neto dobit ili gubitak (engl. net income or loss, njem. Nettogewinn oder Verlust) je dobit ili gubitak zrakoplovne kompanije koji nastaje kao rezultat obavljanja usluga zračnog prometa i drugih aktivnosti nakon što od ukupnih prihoda oduzmemo ukupne troškove, poreze, kamate, tečajne razlike i ostale financijske rashode.

Neto vrijednost poduzeća

Neto vrijednost poduzeća (engl. net company value, njem. Netto-Unternehmungswert) određuje se na temelju knjigovodstvenih informacija i čini razliku između vrijednosti ukupne imovine poduzeća (aktive) i ukupnih obveza (kratkoročnih i dugoročnih). Kod vrednovanja aktive uzima se u obzir samo vrijednost dodirljive imovine, što znači da vrijednost aktive treba umanjiti za vrijednost nedodirljive imovine i za sve potrebne otpise kapitaliziranih vremenskih razgraničenja. Procjena neto vrijednosti poduzeća koristi se kod slučajeva kupovine vlasničke glavnice ili jednog njezina dijela.

Nezamjenjive stvari

Nezamjenjive stvari;

•    takve koje ne možemo zamijeniti drugima jer su individualno određene, npr. slika poznatog slikara, točno određeni pas i sl.;
•    zamjenjive stvari su takve kod kojih se obveza vraćanja ne sastoji u vraćanju primljenih stvari, nego nekih drugih stvari iste vrste, količine i kakvoće (novac, krumpir, nafta, daska itd.

Ngultrum

Ngultrum (BTN) je novčana jedinica Butana.

Ničija stvar

Ničija stvar (lat. res nullius) je stvar bez vlasnika. U našem pravu pojam ničije stvari praktično je ograničen na napuštene stvari. Napuštenom (derelinkviranom) se smatra ona stvar za koju njezin vlasnik na nedvojben način izrazi volju da je ne želi posjedovati. Vlasništvo na napuštenoj pokretnoj stvari stječe se okupacijom. Nisu napuštene stvari ako su negdje zaboravljene, izgubljene ili sakrivene.

Napuštanje stvari je akt vlasničkog raspolaganja stvarima koji za posljedicu ima prestanak prava vlasništva. Pravo vlasništva okupacijom može steći svaki pravni subjekt (slobodna okupacija), osim ako se radi o okupaciji po posebnim propisima (npr. o onima o vađenju potonulih stvari iz mora) koja je dopuštena samo određenim fizičkim i pravnim osobama (vezana okupacija).

NIKKEI 225

NIKKEI 225 je vagana aritmetička sredina cijena dionica najznačajnijih japanskih poduzeća koje kotiraju na Tokijskoj burzi.

Ništetnost

Ništetnost (engl. invalidity, nullity, njem. Nichtigkeit), ništetni su oni pravni poslovi koji ne proizvode pravne učinke koje bi, da su valjani, trebali proizvesti. Nazivaju se i apsolutno ništetnim pravnim poslovima.

S njima se postupa kao da nisu zaključeni, kao da pravno ne postoje. Ništetnošću se štite temeljna načela društvenog uređenja izražena u pravnim i moralnim normama društva. Ništetnost nastupa ex lege, a sud na nju pazi po službenoj dužnosti (ex offo). Budući da ništetnost nastaje na osnovi zakona, sud može svojom odlukom samo proglasiti posao ništetnim, ako su se stekli za to predviđeni razlozi (zakonski), dakle, sud može donijeti samo deklaratornu odluku. Ništetnost nastaje ex tunc, od samog zaključenja posla. Ako bi naknadno otpao razlog ništetnosti, takav posao ne bi postao valjanim, osim u nekim iznimnim, zakonom predviđenim slučajevima (konvalidacija).

Stranke ne mogu svojom nagodbom otkloniti ništetnost ugovora koji su zaključile. Kao razlozi ništetnosti javljaju se poslovna nesposobnost stranaka, nevaljanost i nesuglasnost očitovanja volje, nemogućnost, nedopuštenost, neodređenost, odnosno neodredivost činidbe, nepostojanje i nedopuštenost osnove, te ponekad, nedostatak potrebnog oblika. Pravni posao može biti i djelomično ništetan. Ništetnost neke odredbe ugovora ne povlači za sobom ništetnost cijelog ugovora – utile per inutile non vitiatur (korisno se štetnim ne kvari). To vrijedi, međutim, samo u slučaju kad ugovor može opstati bez te ništetne odredbe, a ta odredba nije bila ni uvjet ugovora, ni odlučujuća pobuda zbog koje je ugovor sklopljen.

Ugovor će, štoviše, ostati na snazi i u onom slučaju kad je ništetna odredba bila uvjet ili odlučujuća pobuda ugovora ako je ništetnost ustanovljena upravo da bi ugovor bio oslobođen te odredbe i vrijedio bez nje. Ništetan ugovor ne proizvodi namjeravane pravne učinke. Pravne posljedice ništetnosti pravnih poslova obveza su restitucije, oduzimanje primljenog u korist općine i odgovornost za štetu. Osnovna dužnost ugovornih strana u slučaju ništetnosti ugovora jest povrat u prijašnje stanje, i to tako da svaka od njih ima vratiti drugoj sve što je primila po osnovi takvog ugovora.

Ako je ugovor ništetan zbog toga što je po svojem sadržaju ili cilju protivan Ustavu Republike Hrvatske i prisilnim propisima, sud može (ali ne mora) odbiti u cjelini ili djelomično zahtjev nesavjesne strane, a to je ona koja je u vrijeme sklapanja posla znala ili morala znati za navedene razloge ništetnosti, za vraćanjem onoga što je drugoj strani dala.

Pod tim istim uvjetima sud može odlučiti da druga strana preda općini na čijem teritoriju ima sjedište, odnosno prebivalište, sve ono što je primila na osnovi zabranjenog posla. Pri odlučivanju o odbijanju zahtjeva za povrat danog i oduzimanju primljenog u korist općine sud će voditi računa o savjesnosti jedne, odnosno obiju strana, o značenju društvenih interesa koji se ugrožavaju te o moralnim shvaćanjima društva.

Među pravnim posljedicama ništetnosti predviđena je i odgovornost za štetu zbog sklapanja ništetnog pravnog posla. Odgovornost za štetu pada na onu stranu koja je kriva za sklapanje ništetnog posla. Dužnost naknade štete ne postoji ako se dokaže da je strana koja trpi štetu zbog ništetnosti posla znala ili prema okolnostima posla morala znati za postojanje uzroka ništetnosti.

Na ništetnost se može pozivati svaka zainteresirana osoba, dakle, pored ugovornih strana i treće osobe od kojih ponajprije državni odvjetnik i državni pravobranitelj. Pravo na isticanje ništetnosti nije vremenski ograničeno.

Nomenklatura djelatnosti

Nomenklatura djelatnosti (engl. nomenclature of (economic) activities, njem. Tätigkeitsbezeichnung) je sustav označavanja djelatnosti prema klasifikaciji utvrđenoj određenim principima i kriterijima.

Šifrom se označava svaka djelatnost i tako se svaka od njih simbolično i skraćeno obilježava, Čime se isključuju nesporazumi do kojih bi moglo doći zbog upotrebljavanja neodgovarajućeg ili nepotpunog naziva pojedine vrste djelatnosti. Za šifrirano obilježavanje mogu se upotrijebiti brojevi, slova i njihova kombinacija.

Nostro akreditiv

Nostro akreditiv je izraz koji u poslovanju rabe prvenstveno banke kako bi naglasile da se radi o akreditivima koje su one izdale (otvorile) pri čemu se one u odnosu prema korisniku akreditiva uvijek nalaze u položaju dužnika akreditivne obveze.

Banka koja govori o nostro akreditivu u odnosu na druge banke uključene u akreditivnu transakciju ima svojstva nalogodavca.

Notifikacija

Notifikacija (engl. notification, njem. Benachrichtigung;

•    u širem smislu priopćenje ili obavijest nekom subjektu o činjenici ili događaju za koji je vezano neko pravo ili obveza;
•    kod cesije znači da je cedent dužan obavijestiti dužnika o obavljenom cediranju, tj. da nakon notifikacije dužnik mora platiti novom vjerovniku, cesionaru;
•    u mjeničnom pravu znači da o odbijanju akceptiranja ili isplati mjenice njezin imalac mora obavijestiti o tome svog trasanta i indosanta u roku od četiri dana od protesta ili nakon podnošenja mjenice, ako je bio oslobođen od podizanja protesta.

Notional Pooling

Virtualno objedinjavanje sredstava s različitih računa vlasnički povezanih tvrtki s ciljem optimalizacije kamate na sredstva po viđenju. Posebno pogodno za Holdinge i tvrtke s poslovnim operacijama u više zemalja.

Novac

Novac (engl. money, njem. Geld)

1. u pravu posebna vrsta zamjenjivih stvari čija obilježja su zakonom propisana, koje izdaje banka na to ovlaštena zakonom i čija predaja je temeljni oblik valjanog ispunjenja novčanih obveza, tj. obveza plaćanja na području određene države. Od pojma novca valja razlikovati pojam valute, tj. novčane jedinice, i pojam deviza, tj. novca i novčanih potraživanja koji glase na inozemnu valutu;

2. u ekonomiji svako općeprihvaćeno sredstvo (medium) koje može poslužiti kao sredstvo razmjene, plaćanja i izmirenja duga. Novac u optjecaju u nekom nacionalnom gospodarstvu čine gotovina u optjecaju i depozitvni novac. Gotovinu u optjecaju sačinjavaju od države ili središnje banke izdani metalni (kovanice) i notalni (papirni) novac.

Depozitni novac jesu slobodna i stalno raspoloživa sredstva na transakcijskim i sličnim računima kod banaka, plativa po viđenju, koja se bez zapreka i gubitaka mogu koristiti kao sredstva plaćanja.

Gotov novac manji je dio novca i rjeđe sudjeluje u definitivnom podmirenju tražbine nego je to slučaj s depozitnim novcem (uobičajeni je odnos 3:1 u korist depozitnog novca).

Novac služi kao sredstvo razmjene, rezerva vrijednosti (blaga, štednje), mjerilo vrijednosti (jedinica obračuna) i mjera svih odgođenih plaćanja. Poželjne su osobine novca: fizička prenosivost, trajnost, djeljivost, standardiziranost i prepoznatljivost. Današnji novac nema unutrašnje vrijednosti: nominalna (monetarna) vrijednost mu je daleko veća od unutrašnje (nemonetarne) vrijednosti. Svatko ga prima zato što počiva na tzv. fiducijarnom monetarnom standardu – na povjerenju svakoga tko ga prima na ime izmirenja tražbina da će ga i dalje može koristiti kao sredstvo razmjene pri kupovini robe i usluga ili na ime podmirenja duga.

Novčana akumulacija

Novčana akumulacija (engl. money accumulation, njem. Ersparnis), razlika između dohotka i potrošnje u određenom razdoblju (nepotrošeni dohodak).

U poduzeću se novčana akumulacija izračunava kao razlika između primitaka (za prodanu robu i usluge), te izdataka (za troškove poslovanja, poreze, doprinose i osobne dohotke). Koncept bruto akumulacije poduzeća obuhvaća novčana sredstva poslovnog fonda, fond zajedničke potrošnje, rezervni fond i amortizaciju. Za pojedine industrijske sektore novčana se akumulacija izračunava kao razlika između realiziranog novčanog dohotka i izdataka za potrošnju (metodologija Hrvatske narodne banke).

Akumulativnost, tj. transformacija akumulacije u investicije jedan je od glavnih faktora rasta i razvoja (bilo zemlje ili poduzeća). Istraživanja su pokazala da na rast i razvoj osim akumulacije utječe i niz drugih faktora kao što su ekonomski, socijalni, kulturni i politički. Pojmovi novčana akumulacija i novčana štednja u teoriji se često tretiraju kao sinonimi.

Novčana jedinica

Novčana jedinica (engl. monetary unit, njem. Währungseinheit) je državnim zakonom ili međunarodnim dogovorom određena jedinična vrijednost i naziv novca; element je za izražavanje novčane vrijednosti.

U Hrvatskoj je novčana jedinica hrvatska kuna (kn, HRK), koja se dijeli na 100 lipa. U SAD je novčana jedinica američki dolar (USD), koji se dijeli na 100 centa.

Novčana obveza

Novčana obveza (engl. pecuniary obligation, njem. pekuniäre Verpflichtung, Geldschuld)

1. takva obveza koja za činidbu ima određeni iznos novca. Novčana činidba ne smatra se činidbom davanja zamjenjivih stvari već činidbom vrijednosti. Našim je pravom predviđeno da kad obveza ima za predmet svotu novca, dužnik duguje onaj broj novčanih jedinica na koji obveza glasi, izuzev kad zakon naređuje što drugo. Riječ je o načelu monetarnog nominalizma;

2. ovaj temeljni oblik plaćanja u pravilu se neće moći primijeniti pri podmirenju novčanih obveza koje proizlaze iz trgovačkih ugovora, i to zbog dvije skupine razloga.

Prva su pravni razlozi koji su sadržani u prisilnim propisima o plaćanjima između pravnih osoba, prema kojima je zabranjeno plaćanje u tzv. gotovu novcu, tj. novčanicama preko određene svote. Na temelju deviznih propisa ista nemogućnost postoji i u slučaju plaćanja u inozemstvu ili naplate iz inozemstva.

Drugi su životni razlozi. U takvim slučajevima najčešće se novčane obveze ispunjavaju doznakom. U slučaju plaćanja temeljnim načinom novčana obveza ispunjena je u trenutku predaje novčanica ili njihova polaganja za vjerovnika. U slučaju plaćanja doznakom obveza plaćanja u hrvatskom pravu uzima se ispunjenom u trenutku kad vjerovnikova banka primi nalog za pripis tražbine vjerovnikovu računu.

U nekim drugim pravima to je trenutak kad banka primatelj pripiše tražbinu računu vjerovnika. Dužnik plaćanja ovlašten je tu obvezu ispuniti i prije ugovorenog roka, a protivna ugovorna odredba bila bi ništava. U takvom slučaju dužnik ima pravo odbiti svotu kamate samo ako je na to ovlašten ugovorom ili ako to proizlazi iz običaja. S druge strane, vjerovnik plaćanja dužan je primiti ne samo potpuno već i djelomično ispunjenje novčane obveze.

Novčane obveze u hrvatskom pravu mogu glasiti na zlato ili stranu valutu, ali se moraju ispuniti u domaćoj valuti (> monetarne klauzule). U slučaju zakašnjenja s ispunjenjem novčane obveze, vjerovniku ex lege pristoji pravo na zatezne kamate. U međunarodnom privatnom pravu razlikovanje naturalne od novčane obveze u jednom ugovoru ima za posljedicu to što se prva uzima kao karakteristična činidba u tom ugovoru, te se podredno mjerodavno pravo za taj ugovor često određuje prema sjedištu one ugovorne strane koja je obvezana na naturalnu činidbu.

Novčani fond

Novčani fond je vrsta investicijskog fonda koji sredstva ulaže u instrumente novčanog tržišta koji nose minimalan rizik (depoziti, trezorski zapisi, blagajnički zapisi…).

Novčani tok

Novčani tok (engl. cash flow), financijska kategorija koja odražava kretanje gotovine: primitke, izdatke i njihovu razliku; tok novca koji ulazi u poslovanje tvrtke na temelju prodaje robe ili usluga ili po drugim osnovama, i novca koji izlazi iz poslovanja tvrtke na temelju gotovinskih plaćanja za osiguranje neophodnih faktora proizvodnje.

Svako znatno kašnjenje novčanih primitaka može uzrokovati tvrtki probleme s gotovinom i tako je dovesti do financijskih poteškoća. Cilj poslovanja trebao bi biti usmjeren na održavanje konstantnog gotovinskog (novčanog) toka, posebno što se tiče novčanog priljeva, kako bi nužan operativni kapital za normalno poslovanje bio stalno na raspolaganju. Ukoliko priljev novca (gotovinski priljev) nije adekvatan, tada neće biti dovoljno raspoložive gotovine za otplatu kredita, nabavu sirovina i drugih materijala, plaćanje usluga, isplatu plaća i dr. A bez tih faktora proizvodnja bi trpjela.

S druge strane, držanje previše (više nego što treba) gotovine skupo je i neefikasno. Novac treba biti stalno angažiran na generiranju profita. Iz navedenih razloga korisno je predviđati novčane tokove preko kojih se analiziraju svi novčani primici i novčani izdaci i to za razdoblje za koje se takve novčane transakcije predviđaju. Koncepcija novčanog toka razvila se 40-ih godina našeg stoljeća u SAD i smatra se tvorevinom američkih financijskih analitičara. Rabila se i za vrednovanje vrijednosnih papira, tako da od 50-ih godina nadalje u SAD-u sve više dobiva na važnosti kao mjera za prosuđivanje financijske snage i snage prihoda poduzeća.

U Europi se koncepcija novčanog toka javlja 1959., a nakon toga se kontinuirano primjenjuje u poslovnim izvještajima poduzeća, te u ekonomskim stručnim publikacijama. U svim radovima koji se odnose na koncepciju novčanog toka ističe se prisutnost zbunjujućeg mnoštva pojmovnih određenja uočenog već u američkoj teoriji i praksi, te daje prenošeno i prošireno u europskoj literaturi i praksi.

Jedan od uzroka brojnih i različitih tumačenja koncepcije novčanog toka jest taj što za njegovo formiranje i obračun postoje, doduše, pravila, ali ne postoji i pravno definiran oblik. Stoga postoje odstupanja u njegovu izračunavanju od zemlje do zemlje, od jedne gospodarske grane do druge. U posljednje se vrijeme pomoću Međunarodnih računovodstvenih standarda želi unijeti jasnoća u način izračunavanja novčanog toka. Uobičajeno se razlikuju > operativni novčani tok, > ukupni novčani tok i > diskontirani novčani tok.

Novčani ulog

Novčani ulog (njem. Geldeinlage) je ulog u novcu kod osnivanja društava. Ulog ne mora biti uvijek u novcu (stvari i prava), ali mora postojati njegova procijenjena vrijednost izražena u novcu.

Novčano tržište

Novčano tržište podrazumijeva tržište novca i tržište kratkoročnih dužničkih instrumenata. Temeljni zadatak ovog tržišta je trajna i svakodnevna opskrba banaka novcem kao prometnim i platnim sredstvom kako bi one postigle likvidnost kojom se omogućuju tekuća plaćanja njihovih komitenata.

Novčano tržište predstavlja dio ukupnog financijskog tržišta na kojem se trguje instrumentima koji nose kamatni prinos i s rokom dospijeća do jedne godine. Poslovanje na novčanom tržištu omogućava ostvarivanje kamatnih prinosa na viškove novčanih sredstava kojima raspolažu financijske institucije i gospodarski subjekti.

Objektivna odgovornost

Objektivna odgovornost (engl. strict liability, njem. Kausalhaftung), odgovornost za štetu za čiji se nastanak ne traži krivnja štetnika.

Objektivna odgovornost nastaje kad se ispune, odnosno kad oštećenik dokaže ove pretpostavke: štetnu radnju, štetu, uzročnu vezu između štetne radnje i štete, te protupravnost štetne radnje. Iznimno, uzročna se veza ne dokazuje već presumira kod šteta koje su nastale u vezi s opasnom stvarju ili opasnom djelatnošću.

Pravila objektivne odgovornosti primjenjuju se na štete od stvari i djelatnosti od kojih potječe povećana opasnost štete za okolinu. Pod opasnom stvari razumijeva se svaka stvar koja po svojoj namjeni, osobinama, položaju, mjestu i načinu porabe ili na drugi način predstavlja opasnost nastanka štete za okolinu, pa je zbog toga treba nadzirati s povećanom pažnjom. Jedna djelatnost predstavlja povećanu opasnost kada u njezinu redovnom toku, već po samoj njezinom tehničkoj prirodi i načinu obavljanja, mogu biti ugroženi životi i zdravlje ljudi ili imovina, tako da to ugrožavanje iziskuje povećanu pozornost osoba koje obavljaju tu djelatnost kao i osoba koje s njom dolaze u dodir. Hoće li neka određena stvar ili djelatnost biti kvalificirana opasnom, odlučuje sud u svakom konkretnom slučaju.

Prema našem zakonodavstvu opasnom se stvarju smatraju i proizvod s nedostatkom zbog kojeg predstavlja opasnost štete za osobe ili stvari. U opasne stvari ulaze i nuklearni uređaji. Za štete od opasnih stvari odgovara njezin imatelj, a to je u prvom redu vlasnik stvari. Umjesto imatelja odgovarat će onaj kome je imatelj povjeri da se njome služi, odnosno onaj koji mu na protupravan način oduzme stvar, ili pak osoba koja je inače dužna da je nadgleda a nije kod njega na radu. Ipak, će imatelj odgovarati ako je stvar povjerio osobi koja nije osposobljena ili nije ovlaštena njome rukovati. Za štetu zbog nedostatka stvari odgovara njezin proizvođač koji ju je stavio u promet. Korisnik nuklearnog uređaja odgovara za nuklearne štete.

Posebna pravila postoje o odgovornosti za štetu u slučaju nezgode izazvane motornim vozilom u pokretu. Tako npr. za štete od motornog vozila u pokretu koje pretrpe treće osobe (pješaci, biciklisti, putnici) imatelj odgovara po pravilima objektivne odgovornosti. Međutim, za štete koje imatelji motornih vozila nanesu jedan drugome vozilom u pokretu vrijede pravila subjektivne odgovornosti, ako postoji krivnja barem na strani jednog imatelja. Pravila objektivne odgovornosti primjenjuju se također i kod šteta od terorističkih akata, javnih demonstracija ili manifestacija, zatim kod odgovornosti organizatora priredbi te odgovornosti za onečišćavanje okoliša.

Kod objektivne odgovornosti štetnik se oslobađa odgovornosti ako dokaže jednu od sljedećih činjenica:

1. da šteta potječe od nekog uzroka koji se nalazio izvan stvari, a čije se djelovanje nije moglo predvidjeti, izbjeći ni otkloniti, tj. da se šteta dogodila višom silom;
2. da je šteta nastala isključivo radnjom oštećenika;
3. da je šteta nastala isključivo radnjom treće osobe.

Obračun provizije

Obračun provizije (njem. Provisionsabrechnung), postupak kojim ugovorne strane utvrđuju visinu provizije; ovisi o tome je li u cijenu usluga davatelja uključena provizija koju on plaća posredniku.

Obračun troškova po aktivnostima

Obračun troškova po aktivnostima (engl. activity based costing - ABC) je paradigma koja se temelji na principu da nisu proizvodi koje izrađuje organizacija ti koji generiraju troškove, već su to zapravo aktivnosti koje se izvode u procesima logistike, proizvodnje, marketinga i prodaje te ostalih funkcija podrške. Resursi neophodni za podršku tih aktivnosti rezultiraju određenim troškovima, koji se potom raspoređuju na pojedine proizvode tako da se utvrdi koliko je svaki od njih imao podrške u izvedenim aktivnostima (poznatim kao pokretači troškova, cost drivers).

Cilj sustava trošenja na osnovi aktivnosti jest točnije utvrđivanje troškova za pojedine proizvode u odnosu na tradicionalne principe njihova obračunavanja, te njihovo što veće reduciranje, eliminiranje rasipanja resursa na što manju mjeru. U tom kontekstu ovaj sustav je blisko vezan s ciljevima i aktivnostima i kao takav elementarni dio bilo koje vrijednosne analize procesa, čije je fundamentalno načelo da troškovi imaju svoje uzroke i da se tim uzrocima može upravljati, odnosno da se mogu kontrolirati.

Obrtni kapital

Obrtni kapital (engl. working capital, njem. Umlaufvermögen, Betriebskapital):

•    ulaganje u obrtna sredstva poduzeća. Ovaj pojam ponekad podrazumijeva ulaganje u obrtna sredstva poduzeća i naziva se koncept upravljanja obrtnim kapitalom. Obuhvaća određivanje oblika kratkoročnog financiranja obrtnih sredstava, te dugoročnog financiranja za onaj dio obrtnih sredstava koji treba biti dugoročno prisutan u poslovanju poduzeća (stalna obrtna sredstva). Radni kapital je uvjet likvidnosti i financijske stabilnosti poduzeća.

Postoji minimalni iznos radnog kapitala koji banke često zahtijevaju od svojih dužnika. Kreditori i poslovodstva koriste izvještaje o upotrebi radnog kapitala za unutrašnju kontrolu. Analiza izvještaja o radnom kapitalu daje dobar uvid u financijske transakcije poduzeća;

•    koristi se za označavanje obrtnih sredstava (obrtne aktive poduzeća);

•    koristi se za označavanje onog dijela obrtnih sredstava koji je dugoročno financiran. Predstavlja razliku između obrtnih sredstava (obrtne aktive) i kratkoročnih obveza poduzeća.

Obveze

Obveze (engl. liabilities, njem. Verbindlichkeiten, Verpflichtungen, Schulden), bilančna pozicija kojom se odražava vrijednost tuđeg ulaganja u poslovni proces.

Uobičajeno se razlikuju dugoročne obveze kojima je rok dospijevanja duži od godinu dana, te kratkoročne obveze kojima je rok dospijeća do godinu dana.

Tradicionalno se smatra kako odnos vlastitog ulaganja i obveza treba biti 1:1, dok se prema suvremenim tendencijama smanjuje taj zahtjev i postavlja se granica od 30:70 kao odnos vlastitog i tuđeg ulaganja, što je ujedno i granica za ocjenu kreditne sposobnosti u bankama.

Obveze s ograničenom odgovornošću

Obveze s ograničenom odgovornošću (engl. limited liability obligations, njem. Obligationen mit beschränkter Haftung), vrsta nepotpunih obveza kod kojih na vjerovničkoj strani postoji i pravo i odgovornost, a na dužničkoj i dug i odgovornost, ali je odgovornost ograničena.

Ograničenje odgovornosti javlja se u tri oblika:

1. sustav abandona (napuštanja stvari), specifični institut pomorskog prava kojom se odgovornost brodara za obveze nastale iz poslovanja broda ograničava na sam brod i vozarinu onog putovanja u kome su te obveze nastale. Abandonalni ili noksalni sustav moguće je primijeniti i u drugim pravnim institutima;

2. ovršni ili pekulijarni sustav, po kojem dužnik za preuzete obveze ne odgovara vjerovniku čitavom svojom imovinom, nego samo određenim njezinim dijelom. To je slučaj npr. u nasljednom pravu kad vjerovnici ostavitelja zatraže separatio bonorum (odvajanje ostavine od nasljednikove imovine): tada se mogu namiriti samo iz ostavine, a ne mogu u ovršnom postupku hvatati i nasljednikovu imovinu. Ta dva sustava spadaju u tzv. predmetno stegnutu odgovornost;

3. u sustavu kvantitativno ograničene odgovornosti dužnik za preuzete obveze odgovara čitavom svojom imovinom, ali samo do određenog iznosa. Nasljednik npr. odgovara za ostaviteljeve dugove čitavom svojom imovinom, ali samo do visine naslijeđene imovine.

Obveznica

Obveznica (engl. bond, njem. Schuldverschreibung), ili zadužnica (obligacija), dužnički vrijednosni papir koji izdavaoca obvezuje na povrat pozajmljenih sredstava u određenom roku s određenom kamatom, koja se isplaćuje periodično ili se pribraja glavnici i isplaćuje o dospijeću.

Obveznica je kreditni instrument i u biti je ugovor o kreditu. U slučaju da je izdavalac država, može služiti i kao platežno sredstvo prema državi za poreze i druge dažbine. Može glasiti na ime ili na donosioca, a izdaje se u gotovim apoenima. U razvijenim zemljama razvio se golem broj različitih vrsta obveznica koje osim države izdaju i banke, te razne financijske kuće. Osiguravajuća društva u svojem financijskom poslovanju često ulažu u obveznice s ciljem da se zaštite i oplemene novac prikupljen iz premije osiguranja i ostalih vrsta prihoda.

Obveznica je, u pravilu, vrsta dugoročnog vrijednosnog papira. To je pisani dokument koji nalaže izdavaocu (emitentu) obveznice da plati njezinu imaocu određeni iznos novca naznačen na obveznici i ugovorene kamate, na samo jedan budući datum (datum dospijeća) ili na niz budućih datuma. U prvom slučaju radi se o obveznici bez kupona (jednokratno isplativoj obveznici), dok je u drugom slučaju riječ o obveznici s kuponima (višekratno isplativoj obveznici). Obveznica bez kupona (zero cupon bond) je ona kojom se emitent obvezuje da će izvršiti samo jednu isplatu na određeni budući datum i ta isplata jednaka je nominalnoj vrijednosti obveznice. Prednost za emitenta je što nema godišnjih isplata, ali međutim kada obveznica dospije, u slučaju nedostatka novčanih sredstava, emitent može doći u stanje nelikvidnosti i insolventnosti.

Ukoliko se prodaju prije dospijeća, prodaju se uz duboki diskont. Ako je riječ o obveznici s kuponima, emitent se obvezuje isplaćivati kamate u ugovorenim (polugodišnjim ili godišnjim) iznosima, dok se glavnica podmiruje na dan dospijeća. Postoje i tzv. obveznice sa serijskim dospijećem, kod kojih se i glavnica i kamate plaćaju u periodičnim iznosima. Najčešća vrsta obveznice je obveznica s fiksnim prinosom, koji označava kuponska stopa. Umjesto fiksne kamatne stope u toku trajanja dužničkog instrumenta, kamatna stopa može fluktuirati s tekućom tržišnom kamatnom stopom, pa se takve obveznice nazivaju obveznice s fluktuirajućim prinosom.

Radi zaštite vjerovnika, često se određuje minimalna kamatna stopa, rjeđe maksimalna kamatna stopa. Uspješne korporacije izdaju neosigurane korporacijske obveznice – kao osiguranje služi financijska snaga i moć zarađivanja kompanije. Nasuprot tome, osigurane obveznice omogućavaju u slučaju neplaćanja namirenje iz imovine emitenta (hipotekarne obveznice). Obveznice na temelju prihoda obvezuju poduzeće da plati kamatu tek onda kada ostvari dostatan prihod iz kojeg tu kamatu može podmiriti. Ova vrsta obveznice daje malu vjerojatnost fiksnog povrata.

Konvertibilna obveznica je ona koja se može zamijeniti, prema opciji imaoca, za određen broj običnih dionica (omjer razmjene obveznica za dionice naveden je na obveznici). Obveznice se također mogu emitirati u stranoj valuti (foreign bond issue). Specijalna vrsta obveznica su euroobveznice (eurobonds), koje su denominirane u najstabilnijim stranim valutama, kojima se živo trguje (to su najčešće američki dolar, japanski jen, britanska funta i dr.). Ukoliko emitent obveznica ne plati kamate na dugovanje u ugovorenom roku, vlasnici obveznica mogu zahtijevati povrat glavnice i prije roka dospijeća.

Obveznice bez kupona

Obveznice bez kupona (zero-coupon bonds) su obveznice koje se prodaju po diskontiranoj cijeni, a otkupljuju se po nominalnoj cijeni. Za razliku od standardne obveznice ne nose kamatu u određenim vremenskim intervalima do dospijeća.

Obveznice s promjenjivom kamatom

Obveznice s promjenjivom kamatom (njem. Gewinnschuldverschreibungen), dividendne obveznice, obveznice kod kojih vjerovnici imaoci umjesto čvrstih kamata sudjeluju s promjenjivim dijelom u podjeli dobitka.

Npr. vjerovnik ima zahtjev na čiste kamate od 4 % i dodatno jedan iznos u visini od 20 % od dividende koja se isplaćuje dioničarima. Obveznice s promjenjivom kamatom svojim pravom na sudjelovanje u dobitku imaju učinak sličan onome povlaštenih dionica bez prava glasa.

Obveznice, zamjenjive

Obveznice, zamjenjive (engl. convertible bonds, njem. Wandelschuldverschreibungen), jamče imaocima da unutar određenog roka mogu obveznice pretvoriti u dionice, ili im daju pravo prvenstva pri upisu novih dionica. U ovom drugom slučaju imalac zadržava tražbinu od društva iz zamjenjivih obveznica, a pored toga ima prvenstvo pri upisu dionica koje stječe uplatom iznosa za izdane dionice.

Gospodarski gledano uvodi se mogućnost vjerovnicima da ostvare svoje pravo zamjene i pravo prvenstva (opcije), ili da ostanu kod svog ulaganja s utvrđenim i stalnim kamatama. Pretvaranje zamjenjivih obveznica u dionice jedan je od načina povećanja temeljnog kapitala društva (uvjetno povećanje).

Obveznički fond

Obveznički fond (bond fund) je vrsta investicijskog fonda koji sredstva ulaže u obveznice različitih izdavatelja. Prinosi fondova su stablini uz smanjen rizik zbog sigurnosti obveznica.

Obvezno osiguranje

Obvezno osiguranje (engl. compulsory insurance, njem. obligatorische Versicherung), osiguranje od određenih rizika propisano zakonom pojedine zemlje.

Prema odredbama Zakona o osiguranju u Hrvatskoj se obvezno osiguravaju:

1. putnici u javnom prijevozu od posljedica nesretnog slučaja, uključujući autobuse koji obavljaju prijevoz putnika; rent-a-car vozila; taksi vozila; zrakoplovi za javni prijevoz i zrakoplovi za turistički prijevoz;

2. vlasnici, odnosno korisnici motornih vozila od odgovornosti za štete počinjene trećim osobama;

3. vlasnici, odnosno korisnici zrakoplova od odgovornosti za štete počinjene trećim osobama.

Obzor investiranja

Obzor investiranja (engl. investition horizon), krajnja točka vremena koju investitor uzima u obzir pri planiranju investicijske strategije.

Dobitke ili gubitke koji rezultiraju iz investicije, nakon te točke investitor ne uzima u obzir. Obzor investiranja je udaljeniji što investitor planira dugoročnije. Kad se planira investicija, uzimaju se u obzir svi prihodi i rashodi koji su rezultat te investicije između sadašnjeg trenutka i obzora investiranja, s tim što se svi prihodi i rashodi diskontiraju na sadašnju vrijednost.

Kod kupovine dužničkih papira obzor investiranja jedna je roku dospijeća duga, dok je kod vlasničkih papira, obzor investiranja jednak očekivanom životnom vijeku kupca, ili očekivanom periodu držanja vlasničkog papira. U slučaju polica osiguranja obzor investiranja je razdoblje do isteka police, dok je kod lutrijske srećke obzor investiranja određen trenutkom ždrijebanja.

Investitor često promatra i investicije koje se sastoje od kompleksnih transformacija imovine iz jednog oblika u drugi. U slučaju analize takvih investicija razuman obzor investiranja je razdoblje u kojem se može sa zadovoljavajućim stupnjem pouzdanosti predvidjeti stanje na tržištu. Taj period ni u najstabilnijim gospodarstvima ne prelazi pet godina, a drastično se skraćuje ako je gospodarstvo nestabilno.

Očitovanje o kontrolnom paketu

Očitovanje o kontrolnom paketu (engl. comfort letter, njem. Patronatserklärung, fr. lettres de patronage), instrument bankarskog i financijskog prava i poslovne prakse.

Takvo očitovanje vladajuće društvo daje banci, odnosno davaocu kredita kada je primalac kredita ovisno i pravno samostalno poduzeće u kojem vladajuće poduzeće ima prevladavajući utjecaj. Očitovanjem se izražava stupanj i oblici utjecaja koje vladajuće poduzeće ima u ovisnom poduzeću i spremnost da će u slučaju otežanih ili neurednih otplata kredita poduzeti određene mjere ili dati novčanu pomoć.

Vladajuće poduzeće može se očitovati i negativno izražavajući politiku poduzeća da se ne upleće u poslove ovisnog društva i da nije spremno djelovati u slučaju teškoća otplate određenog kredita. Sa stajališta davaoca kredita, odnosno banke, važno je da utvrdi stvarne i pravne odnose ovisnosti i stupanj faktične kontrole vladajućeg poduzeća.

Ocjena investicijskih projekata

Ocjena investicijskih projekata (engl. investment project evaluation, njem. Prüfung des Investitionsprojektes), složen postupak kojem je cilj sagledavanje opravdanosti i prihvatljivosti projekta.

Uzimaju se u obzir sljedeći elementi:

a) ciljevi razvoja nositelja investicijskog projekta,
b) oblikovanje kriterija ocjene koji su izvedeni iz ciljeva razvoja,
c) izbor metoda ocjene investicijskog ulaganja,
d) izrada podloge za primjenu metoda ocjene
e) primjena metoda ocjene investicijskog ulaganja,

f) donošenje investicijske odluke.

Uobičajeno se razlikuju ocjena tržišne djelotvornosti projekta i ocjena društveno-ekonomske djelotvornosti projekta. Pri ocjeni tržišne djelotvornosti projekta naglasak je na njegovim neposrednim učincima, dijelu akumulacije projekta koji će se stvoriti i ostati na raspolaganju poduzeću, inputi i outputi projekta vrednuju se prema tržišnim cijenama te se uzimaju u obzir individualne vremenske preferencije poduzeća i vlasnika. Kod ocjene društveno-ekonomske djelotvornosti naglasak je na neposrednim i posrednim učincima projekta i njihovu djelovanju na sve ciljeve društveno-ekonomskog razvoja, a učinci se vrednuju po ispravljenim cijenama što odražavaju njihovu vrijednost sa stanovišta društva uz uvažavanje društvenih vremenskih preferencija.

Pristup ocjeni investicijskog projekta može se definirati kao statičan i kao dinamičan. Statičan pristup analizira djelotvornost projekta na osnovi podataka iz jednog razdoblja vijeka trajanja projekta, obično u jednoj godini koja se smatra reprezentativnom. Kod dinamičnog pristupa uzimaju se podaci iz cijelog vijeka trajanja projekta.

Ocjena investicijskog projekta ima ovu strukturu:

a) tržišna (financijska) ocjena projekta,
b) društveno-ekonomska ocjena projekta,
c) ocjena projekta u uvjetima neizvjesnosti,
d) usporedna ocjena projekta

Odbor vjerovnika

Odbor vjerovnika (njem. Gläubigerrausschuss), tijelo koje u stečajnom postupku zastupa interese vjerovnika nadzirući i usmjeravajući rad stečajnog upravitelja i uopće odvijanje postupka.

Stečajno vijeće može osnovati odbor vjerovnika i imenovati njegove članove i prije prvoga ročišta vjerovnika. U odboru vjerovnika moraju biti zastupljeni razlučni vjerovnici, stečajni vjerovnici s najvišim tražbinama i vjerovnici s malim tražbinama. U odboru u pravilu treba biti zastupljen i predstavnik ranijih zaposlenika dužnika. Za članove odbora mogu biti postavljene i osobe koje nisu vjerovnici. Broj članova odbora određuje stečajno vijeće i taj broj mora biti neparan. O osnivanju odbora vjerovnika odlučuju inače vjerovnici na prvom ročištu vjerovnika. Oni mogu zamijeniti odbor koji je imenovalo stečajno vijeće.

Odbor vjerovnika dužan je nadzirati stečajnog upravitelja i pomagati mu u vođenju poslova, pratiti tijek poslovanja, pregledavati knjige i poslovnu dokumentaciju te naložiti provjeru prometa i iznos gotovine. Ono osobito razmatra izvještaje stečajnoga upravitelja o tijeku stečajnoga postupka i o stanju stečajne mase, pregledava poslovne knjige i cjelokupnu dokumentaciju koju je preuzeo stečajni upravitelj, može podnijeti prigovor stečajnom vijeću na rad stečajnog upravitelja, daje mišljenje stečajnom vijeću o unovčenju dužnikove imovine kad vijeće to zatraži, daje mišljenje stečajnom vijeću o nastavljanju započetih poslova, odnosno o radu stečajnog dužnika kad vijeće to zatraži, daje mišljenje stečajnom vijeću o priznavanju opravdanih manjkova pri inventuri kad vijeće to zatraži itd.

Odbor je dužan obavješćivati vjerovnike o tijeku stečajnog postupka i o stanju stečajne mase. Stečajno vijeće može člana odbora vjerovnika razriješiti iz važnih razloga, i to po službenoj dužnosti, na zahtjev člana ili vjerovnika. Članovi odbora vjerovnika dužni su naknaditi štetu razlučnim i stečajnim vjerovnicima ako su skrivljeno povrijedili koju od svojih zakonskih dužnosti.

Odbor vjerovnika o pitanjima iz svoga djelokruga odlučuje na sjednicama. Sjednicama mogu prisustvovati stečajni sudac i stečajni upravitelj bez prava glasa. Odbor vjerovnika odlučuje većinom glasova prisutnih članova, a ako su glasovi podijeljeni, odlučuje stečajni sudac. Članovi odbora vjerovnika imaju pravo na nagradu za svoj rad kao i na naknadu stvarnih troškova.

Odgoda ovrhe

Odgoda ovrhe (njem. Aufschiebung der Vollstreckung), privremena obustava svih ili nekih radnji u provedbi ovrhe koja se može odrediti na temelju prijedloga ovršenika, ovrhovoditelja ili treće osobe.

Zbog određenih razloga sud je dužan, a zbog nekih samo može na prijedlog ovršenika u cijelosti ili djelomice odgoditi ovrhu, i to samo ako ovršenik učini vjerojatnim da bi provedbom ovrhe trpio nenadoknadivu ili teško nadoknadivu štetu. Odluku o prijedlogu za odgodu sud u pravilu donosi nakon što ovrhovoditelju omogući da se o njemu izjasni. U slučaju u kojem je odgoda fakultativna, sud može na zahtjev ovrhovoditelja odgodu ovrhe uvjetovati davanjem primjerenoga osiguranja. Ako ovršenik ne da osiguranje u roku koji mu sud odredi, a koji ne može biti dulji od petnaest dana, smatrat će se da je odustao od prijedloga za odgodu.

Za vrijeme odgode ovrhe neće se poduzimati radnje kojima se ona provodi. U ovrsi radi naplate novčane tražbine i nakon donošenja rješenja o odgodi ovrhe provest će se radnje na temelju kojih ovrhovoditelj stječe založno pravo ili pravo namirenja na predmetu ovrhe. Na prijedlog ovrhovoditelja provest će se i procjena predmeta ovrhe. Ako odbije prijedlog za odgodu ovrhe, sud će nastaviti s ovrhom i prije pravomoćnosti rješenja kojim je prijedlog odbijen. Na prijedlog ovrhovoditelja sud je dužan odgoditi ovrhu ako njezina provedba nije počela. Ako je počela, a ovršenik se usprotivi odgodi, sud je dužan odbiti prijedlog za odgodu.

Sud je dužan odgoditi ovrhu na prijedlog treće osobe koja je tražila da se ovrha na određenom predmetu proglasi nedopuštenom ako ta osoba učini vjerojatnim postojanje svoga prava te da bi provedbom ovrhe pretrpjela nenadoknadivu ili teško nadoknadivu štetu. Takva odgoda može biti uvjetovana polaganjem osiguranja. Ovrha se u pravilu odgađa za vrijeme dok traje razlog zbog kojega je određena. Nakon isteka toga vremena ovrha se nastavlja poslužbenoj dužnosti; ovrha se može nastaviti i prije toga ako ovrhovoditelj učini vjerojatnim da su preostali razlozi za odgodu ili ako da osiguranje.

Odgođene kompenzacije

Odgođene kompenzacije (engl. deffered compensation, njem. aufgeschobenen Abfindung) su praksa suvremenih poduzeća u politici nagrađivanja kojom se isplata nekih oblika kompenzacija ili dijelova prihoda stečenog na temelju različitih osnova odgađa, najčešće do odlaska u mirovinu. Vrlo često kompanije razvijaju takav sustav sudjelovanja zaposlenih u profitu u kojem se cijeli iznos ili jedan njegov dio isplaćuje tek pri odlasku u mirovinu.

Odlučivanje u uvjetima rizika

Odlučivanje u uvjetima rizika (engl. decision-making under risk, njem. Entscheidung unter Risiko) je odlučivanje u okolnostima u kojima rezultati nisu sigurni, ali su poznate vjerojatnosti za različite rezultate. Stupanj vjerojatnosti da će se određeni događaj zbiti rangira se od 0 do 1, tako da je zbroj vjerojatnosti za sve mogućnosti 1. Kod odlučivanja u uvjetima rizika poželjno je da donositelj odluka odredi vjerojatnost za svaku mogućnost. Odlučivanje u uvjetima rizika uobičajena je okolnost odlučivanja.

Odnos cijene dionica i dobitka

Primjer: P/E odnos 10 znači da cijena dionica predstavlja desetorostruki iznos dobiti poduzeća po dionici u posljednjoj godini ili u posljednja 4 tromjesečja. Odnos P/E pokazuje relativne vrijednosti različitih dionica, a omogućava i izračunavanje dobiti po dionici.

Odnos duga i (vlasničke) glavnice

Povezan je s konzervativnim kriterijem određivanja granice zaduživanja poduzeća, tzv. pravilom 1:1, koje kaže da je maksimalni iznos dugova koje može koristiti neko poduzeće veličina njegove vlasničke glavnice.

Pokazatelj odnosa duga i glavnice može se računati temeljem knjigovodstvenih vrijednosti dugova i vlasničke glavnice ili pak temeljem njihovih tržišnih vrijednosti. U ovom drugom slučaju prisutan je problem realnosti procjene tržišne vrijednosti dugova i glavnice. Kao kompromis, može se promatrati odnos knjigovodstvene vrijednosti dugova prema tržišnoj vrijednosti vlasničke glavnice. Tako prikazan odnos dugova i glavnice koristi se i kao jedan od pokazatelja rizika stečaja poduzeća.

Odnos duga i uloga

Odnos duga i uloga (engl. debt-equity ratio) je odnos vlastitog kapitala i kredita uloženih u određeni poslovni pothvat. Velika vrijednost sredstava potrebnih za ulaganje u kapitalne projekte onemogućava poduzetnike da ulože u cijelosti samo svoja sredstva kao ulog (engl. equity). Stoga je potrebno da se preostali dio sredstava pribavi uzimanjem kredita, koji se financijskoj konstrukciji smatra dugom (engl. debt).

Odnos duga i uloga može biti različit. No, često taj odnos iznosi 80:20% u korist duga, što znači da su od 100% uloženih sredstava 80% sredstava pribavljena kreditima, a 20% su sredstva ulagača.

Odredbe o posebnim rizicima

Odredbe o posebnim rizicima (engl. special risk clause) su ugovorne odredbe oblikovane u poslovnoj praksi. Njima se nastoje pobliže odrediti događaji koji ako se u stvarnosti i dogode mogu biti uvjet primjene odredaba o višoj sili i hardshipu. Primjer takvih događaja: inflacija, porast cijena sirovina, rat, štrajk i dr.

Odustanak

Odustanak (engl. rescision (revocation) of the contract, njem. Abgehen vom Vertrage, Rücktritt);

1. pravo jedne stranke da odustane od ugovora kad nastanu određene okolnosti. U nekim slučajevima moguće je odustati od ugovora i bez obrazloženja i u svako doba, jedino se odustankom ne smije suugovaratelja gospodarski ugroziti i staviti ga u gori položaj;

2. razvrgnuće ugovora prije dospjelosti ugovorne obveze. Pojam odustanka vrlo je blizak pojmu raskida ugovora, pa se postavlja pitanje njihova razgraničenja. Općenito se smatra da je razlika pretežno terminološke prirode. Preporučuje se ipak o odustanku govoriti kad je razvrgnuće uslijedilo prije dospjelosti ugovorne obveze, a o raskidu kad se ugovor razvrgava nakon dopjelosti.

Odustatnina

Odustatnina (engl. forfeit (smart) money, njem. Reugeld) je imovinska vrijednost, u pravilu svota novca, koju se obvezuje platiti strana koja prije ispunjenja odustane od ugovora. Na davanje ili plaćanje odustatnine mogu biti ovlaštene obje ili samo jedna ugovorna strana. Obećavatelj dobiva alternativno ovlaštenje (facultas alternativa), ili ispuniti ugovornu obvezu (što je dužan) ili da dade odustatninu (što nije dužan).

Pravo izbora se gasi čim je obećavatelj počeo ispunjavati svoju ugovornu obvezu. Kad strana u čiju je korist ugovorena odustatnina izjavi drugoj strani da će dati odustatninu, ona više ne može zahtijevati ispunjenje ugovora. Strana ovlaštena na odustajanje dužna je dati odustatninu istovremeno s izjavom o odustajanju. Kapara se može ugovoriti kao odustatnina.

OECD

OECD (engl. Organization for Economic Cooperation and Development; krat., njem. Europäische Organisation für die Kooperation und Entwicklung), Organizacija za ekonomsku suradnju i razvoj – organizacija sljedbenik OEEC-a (engl. Organization for European Economic Cooperation – Organizacija za europsku ekonomsku suradnju) osnovane 1948. godine s ciljem pomoći u rekonstrukciji Europe razorene u II. svjetskom ratu. Relativno brzo oporavljene europske privrede pokazuju međuzavisnost s razvijenim industrijskim zemljama Sjeverne Amerike, te kao reakcije na takvu situaciju 1960. godine dolazi do osnivanja nove organizacije, OECD-a čije su članice-osnivači 18 europskih zemalja, SAD i Kanada.

Do 1973. organizaciji pristupaju Japan, Finska, Australija i Novi Zeland (bivša Jugoslavija je od 1961. godine imala status pridruženog člana). Poveljom potpisanom 14. prosinca 1960. utemeljeni su ciljevi Organizacije: unapređivanje privrednog rasta zemalja članica; pomoć nerazvijenim zemljama i zemljama u razvoju (u okviru i izvan članstva u Organizaciji); težiti povećanju svjetske trgovine.

Aspekti djelovanja i rada Organizacije su: razvojna politika i kooperacija, energija, razvoj, trgovina, financijska i fiskalna pitanja, socijalna pitanja, zapošljavanje, edukacija, ekologija, znanost, tehnologija, industrija, poljoprivreda, ribarstvo. Organizacija je konzultativnog karaktera, bez snage obvezivanja bilo koje od svojih članica. Sjedište Organizacije nalazi se u Parizu.

Offshore

Offshore (engl. offshore market) u međunarodnom poslovanju i financijama označava situacije u kojima se depoziti, investicije, proizvodnja i druge aktivnosti odvijaju u nekoj drugoj zemlji, a ne u onoj u kojoj živi vlasnik, investitor, proizvođač ili pokretač aktivnosti.

Offshore bankarstvo

Offshore bankarstvo (engl. offshore banking, njem. Offshore-Bankwesen) predstavlja financijske lokacije i institucije koje nude bankarske usluge, porezne beneficije i povjerljivost inozemnim ulagačima depozita.

Offshore fonodovi

Offshore fonodovi (engl. offshore funds, njem. Investmentfonds mit Sitz in einem steuerbegünstigten Land) su fondovi koji se zbog nekih poslovnih ili drugih razloga drže u bankama izvan vlastite zemlje.

Offshore kompanija

Offshore kompanija (engl. offshore company, njem. Offshore-Unternehmen) je kompanija osnovana u drugoj zemlji zbog poreznih ili drugih pogodnosti. Nekad je pojam označavao kompaniju na otoku ili blizu obale, dok je danas opći pojam koji se koristi u međunarodnom poslovanju za označavanje svih kompanija koje se osnivaju izvan zemlje primarno radi korištenja poreznih povlastica.

Ograničeni depozit

Ograničeni depozit (engl. restricted deposit, njem. beschränkte Einlage, limitiertes Depot) je vrsta depozita u domaćem bankarstvu.

Depozit koji se ukamaćuje i kod kojeg se transferi s računa mogu vršiti samo kad nastupe unaprijed utvrđeni uvjeti; npr. privredni subjekti obvezni su da na posebnom računu kod banke drže određeni propisani iznos novčanih sredstava rezervi koja mogu koristiti samo za pokriće gubitaka, samo u slučaju nelikvidnosti i sl.

Ograničeno partnerstvo

Ograničeno partnerstvo (engl. limited partnership) je pravni oblik poduzeća u kojemu pored općih partnera, koji upravljaju društvom i vode poslovanje društva, te za obveze društva odgovaraju cjelokupnom svojom imovinom, postoje i partneri s ograničenom odgovornošću, koji za obveze društva odgovaraju samo do visine svojih uloga koje su unijeli u društvo. Oni se nazivaju spavajući članovi.

Okvirni kredit

Okvirni kredit (engl. credit line, njem. Kreditlinie, Kreditrahmen) ili kreditna linija je najčešće godišnji kreditni ugovor sklopljen između banke i poduzeća za kratkoročno financiranje tekućih potreba u momentima formiranja bilančnih deficita poduzeća, a obuhvaća godišnji obujam raspoloživog kredita, automatsko korištenje sredstava u okviru ugovorenog limita, automatsko vraćanje korištenih sredstava i kamatno opterećenje za iznos neto-zaduženja.

U zemljama s razvijenim financijskim tržištem ovim oblikom kreditiranja koriste se ili najjača poduzeća kao oblikom osiguranja za kupovinu kratkoročnih vrijednosnih papira (s dospijećem do 9 mjeseci), ili se njime koriste poduzeća za refinanciranje dijela kreiranih a nerealiziranih komercijalnih vrijednosnih papira, pri čemu im banke daju razvojnu podršku. U posljednje vrijeme kreditne linije za ovakve namjene ugovaraju se na dvije godine.

Oligopol

Oligopol (engl. oligopoly, njem. Oligopol), struktura tržišta određene gospodarske grane za kojom su sva poduzeće svjesna uzajamne zavisnosti proizvodnje, prodaje, promocije i investicija.

Zbog toga će pokušaj manipulacije bilo kojom varijablom od strane bilo kojeg poduzeća vrlo vjerojatno izazvati reakciju konkurentskog poduzeća. Ova obilježja obično se pripisuju tržištima na kojima broj poduzeća koja prodaju svoje proizvode možemo definirati kao “nekoliko”. U ekonomskoj teoriji postoji nekoliko modela oligopola: od onih u kojima oligopolist djeluje neovisno i zasniva svoje odluke na temelju nekih pretpostavki u pogledu reakcija konkurencije, pa do modela u kojima je suparništvo među poduzećima prebrođeno različitim oblicima suradnje i/ili tajnih, odnosno, za razvoj konkurencije na tržištu, štetnih sporazuma.

Opcija

Opcija (engl. option, njem. Option)

1. u širem smislu pravo određenih osoba da svojom jednostavnom izjavom upućenom drugoj određenoj osobi izazove > perfekciju predviđenog ugovora, odnosno već postojećem ugovoru promijeni sadržaj. Pravo na optiranje stječe se na temelju zakona, posebne klauzule u nekom obveznom ugovoru, statutu društva i sl. Propuštanje ostvarenja opcije dovodi do gubitka prava na opciju;

2. pravo osiguranika ili korisnika osiguranja na izbor oblika plaćanja koje proizlazi iz ugovora o osiguranju;

3. pravo i na sklapanje ugovora o kupnji i prodaji vrijednosnih papira ili robe unutar određenog razdoblja;

4. pravo prvenstva pri upisu novih dionica i sl.

Opcija garantirane rente

Opcija garantirane rente (engl. guaranteed annuity option); kod osiguranja života ili mirovinskih fondova s jednokratnom isplatom naknade, osiguravatelj može omogućiti opciju isplate u obliku rente garantiranog minimalnog iznosa.

Opcija kupnje

Opcija kupnje (engl. call-option, njem. Kaufoption) je opcija koja kupcu daje pravo kupnje točno određenog broja predmeta opcije od prodavatelja po unaprijed utvrđenoj cijeni, izvršnoj cijeni, na utvrđeni datum - kod europske opcije, odnosno, u slučaju američke opcije, i unutar određenog razdoblja.

Ovakve opcije obično kupuju ulagaći koji očekuju porast cijene predmeta opcije.

Opcija prodaje

Opcija prodaje (engl. put-option, njem. Verkaufsoption) je opcija, koja imaocu, kupcu daje pravo, opciju, prodaje točno određenog broja predmeta opcije.

Opcija prodaje obvezuje prodavatelja opcije na preuzimanje predmeta opcije i plaćanje unaprijed utvrđene cijene imaocu takve opcije, ako je ovaj podnese na izvršenje. Opciju prodaje kupuju ulagači koji očekuju pad cijene predmeta opcije.

Opcije

Opcije (engl. options, njem. Option) su pismene punomoći kojima njihov izdavatelj daje kupcima pravo na kupnju i/ili prodaju određenog paketa vrijednosnih papira u određenom vremenu i po utvrđenoj cijeni. To su samostalni vrijednosni papiri uvedeni i na tržište kapitala. Engleski burzovni izraz za premiju.

Operativna dobit ili gubitak

Operativna dobit ili gubitak (engl. operating income or loss, njem. Betriebseinkommen oder Verlust) je dobit ili gubitak zrakoplovne kompanije koji nastaje kao rezultat obavljanja usluga zračnog prometa prije podmirenja poreza na dobit, a zasniva se na ukupnim operativnim prihodima i ukupnim operativnim troškovima.

Operativni leasing

Kod operativnog leasinga predmet najma ostaje u vlasništvu davatelja najma (leasing tvrtke) za cijelo vrijeme njegovog trajanja ali se po njegovu isteku može prodati trećim osobama. Vrijednost predmeta leasinga obračunva se u neto iznosu bez PDV-a koji se plaća u jednakim mjesečnim obrocima za cijelo vrijeme trajanja najma. Troškovi operativnog leasinga priznaju se kao troškovi poslovanja i umanjuju osnovicu za plaćanje poreza na dobit. Knjigovodstveno se vrijednost operativnog leasinga ne iskazuje u bilanci zaduženosti čime se ne smanjuje vrijednost tvrtke. Prilikom ugovoranja obvezna je uplata jamčevine davatelju najma koja se iskazuje u % inicijalne vrijednosti predmeta leasinga. Po isteku leasing ugovora predmetna oprema ili nekretnina može se zamijeniti drugom - novom i modernijom.

Operativni novčani tok

Operativni novčani tok govori o financijskim sredstvima čiji je izvor u poslovnoj aktivnosti, tj. on je razlika između primitaka iz poslovne aktivnosti (prodaja za gotovinu proizvoda i usluga, naplaćena potraživanja od prodaje, ostali primici s temelja prihoda) i izdataka vezanih uz poslovnu aktivnost (gotovinske isplate za materijal i usluge, isplata plaća, plaćeni porezi, ostali izdaci poslovne aktivnosti). Operativni novčani tok može se povećati porastom primitaka zbog porasta realiziranih količina, porasta prodajnih cijena, promjenom asortimana i povećanjem udjela proizvoda s visokim postotkom doprinosa novčanom toku ali to povećanje može uslijediti i kao rezultat smanjenja poslovnih izdataka. U tome i jest velika prednost i važnost operativnog novčanog toka u upravljanju i odlučivanju u poduzeću, pogotovu u procesu proizvodnje gdje operativni novćani tok postaje objektivnim instrumentom politike proizvodnje i oblikovanja asortimana.

Operativni proračun

Operativni proračun (engl. operating budget) je plan prema kojem se alociraju financijska sredstva svim centrima odgovornosti u organizaciji, a najčešće se sastavlja za jednogodišnje razdoblje. Operativni proračun sadrži procijenjenu količinu proizvoda i usluga koje organizacija namjerava proizvesti, kao i sredstva koja su joj za to potrebna. Proračun izdataka, proračun prihoda i proračun profita najučestalije su vrste operativnog proračuna.

Oporeziva vrijednost

Oporeziva vrijednost (engl. assessed value) je utemeljena propisima kojima se određuje oporezivanje imovine. Pravila za određivanje ove vrijednosti mogu široko varirati u poreznim zakonodavstvima, a mogu ali i ne moraju uzimati u obzir tržišnu vrijednost imovine koja se procjenjuje za porezne potrebe.

Upotreba ovog koncepta vrijednosti ograničena je i nema znatnije veze s ostalim konceptima vrijednosti, ali može utjecati na poslovne odluke u vezi s raspolaganjem određenim imovinskim oblicima.

Oportunitetni troškovi

Oportunitetni troškovi (engl. opportunity costs, njem. Alternativkosten, Opportunitätskosten) predstavljaju fiktivni dobitak, odnosno gubitak, koji nastaje ulaganjem sredstava upravo u jedan određeni a ne neki drugi projekt.

Ako se 100 jedinica uloži u projekt A, dobiva se dobit od 10 jedinica, a isti iznos sredstava uložen u projekt B ostvaruje dobit od 15 jedinica. Razlika od 5 jedinica je oportunitetni trošak ili korist, ovisno o tome u koji su projekt sredstva uložena.

OR

OR (engl. overriding commission) je u reosiguranju provizija koju reosiguravatelj kao retrocesionar plaća retrocedentu. Ona predstavlja daljnje smanjenje riziko premije, jer su prethodno originalne premije već umanjene za proviziju koju je retrocedent dao reosiguraniku.

Ordinary loss

Ordinary loss je engleski izraz za uobičajeni (redoviti, prirodni) gubitak u težini ili zapremini robe za vrijeme prijevoza ili uskladištenja do kojeg dolazi zbog posebnih svojstava te robe. Prema institutskim klauzulama za osiguranje robe, iz osiguranja su isključene štete nastale zbog normalnog curenja (ordinary leakage), redovitog gubitka u težini ili zapremini (ordinary loss) i uobičajenog habanja osiguranog predmeta (wear and tear).

Sa stajališta osiguranja te opasnosti nisu rizik jer je njihov nastup neizbježan i zato predvidiv. Zbog toga te štete nisu pokrivene osiguranjem "svih rizika”. Posebnim ugovornim utanačenjem moguće je osigurati i te rizike. Visina normalnog gubitka robe nije uvijek ista. Ona varira ovisno o vrsti robe, dužini puta, stanju tereta prije prijevoza, klimatskim uvjetima prijevoza, načinu slaganja i sl.

Oročeni depozit

Oročeni depozit (engl. time deposit, njem. Zeitdeposit) predstavlja novčana sredstva na posebnim depozitnim računima banaka čije se upotrebe deponent odriče na određeno dogovoreno vrijeme. Sredstva oročenih - ročnih depozita ne mogu se koristiti za svakodnevna plaćanja.

Depozit na neodređeno vrijeme uz otkazni rok mogu se koristiti tek istekom ugovorenog roka od pismene obavijesti o otkazu depozita. Depoziti na određeno vrijeme koriste se tek istekom tog vremena. Ročni depozit može se razročiti samo u rijetkim, ugovorom predviđenim prilikama. U slučaju razročavanja obračunava se niža paralizirajuća kamatna stopa od one predviđene za oročeni depozit, koja je inače viša nego na druge vrste depozita.

Visina kamatne stope na oročene depozite raste usporedo s dužinom roka oročavanja depozita.

Ortaštvo

Ortaštvo (engl. partnership, njem. Gesellschaft nach bürgerlichem Recht, einfuche Gesellschaft), društvo za zajedničko tečenje, ugovorom zasnovan obveznopravni odnos kojim se ugovorne stranke obvezuju udružiti svoj trud (rad) i/ili svoju imovinu u cijelosti ili djelomice radi postizanja nekog zajedničkog cilja, bez stvaranja novog subjekta.

Ortaci mogu biti fizičke i pravne osobe koje se moraju dogovoriti o zajedničkom cilju ortaštva. Izostane li takav dogovor, ne postoji ortaštvo. Svrha ortaštva mora biti dopuštena. Mora postojati sporazum makar i o labavoj zajedničkoj organizaciji preko koje svaki ortak ima određeni utjecaj i pravo sudjelovanja pri odlučivanju, ali čime se ne stvara pravna osoba. Ortaštvo ne može biti stranka u parničkom postupku, ne može biti upisano u zemljišne knjige, a i u stečajnom postupku subjekti su ortaci, a ne ortaštvo.

U sporu između ortaštva i trećih svi ortaci su tužitelji i tuženici. Tuži li ortak u sporu s društvom, postavlja zahtjev protiv svih ostalih ortaka. U načelu svi ortaci upravljaju društvom, pri čemu se razlikuju poslovi redovitog upravljanja (održavanje i popravci stvari i sl.) i poslovi izvanrednog upravljanja (otuđenje zajedničke stvari, zasnivanje hipoteke i sl., pri čemu je potrebna suglasnost svih ortaka).

Ortaci mogu povjeriti upravljanje jednom ili više ortaka ili nekom trećem. Imovinu ortaštva čine ulozi ortaka (glavnica), te imovina stečena poslovanjem ortaštva. Udjeli ortaka u dobitku i gubitku utvrđuju se ugovorom, a ako nisu utvrđeni, svaki ortak ima jednak udio u dobiti i gubitku.

Osigurana svota

Osigurana svota (engl. sum insured, amount insured, njem. Versicherungssumme), u ugovorima o osiguranju redovito se navodi svota osiguranja, odnosno vrijednost osiguranog predmeta.

Često se polica osiguranja u kojoj je navedena ugovorena vrijednost osiguranog predmeta naziva valutirana polica (engl. valued policy). Ako vrijednost nije ugovorena, izdana polica naziva se nevalutiranom policom (engl. unvalued policy), što je danas u praksi gotovo napušteno.

U praksi se vrijednost osiguranog predmeta označava tako da se u polici izričito navede da se radi o ugovorenoj vrijednosti stavljanjem riječi “so valued” (tako procijenjeno) kod robe, odnosno riječi “valued at” (procijenjeno na) kod osiguranja brodova. Najčešće će u praksi biti situacija da je vrijednost osiguranog predmeta jednaka njegovoj stvarnoj vrijednosti, ali moguća su i odstupanja od tog načela.

Osigurane obveznice

Osigurane obveznice (engl. secured bonds, njem. gesicherte Schuldverschreibungen) su obveznice čija je tražbina osigurana. Osiguranje može biti realnom imovinom, ili idealnim oblikom imovine.

Razlikuju se obveznice osigurane hipotekom, zalogom opreme ili garancijama trećih osoba, odnosno idealnim oblikom vlasništva prezentiranim u vrijednosnim papirima dužnika ili njegovih garanata.

Osigurani rizik

U okviru pomorskog osiguranja osiguravaju se pomorski, odnosno transportni rizici. To su one opasnosti kojima su izložena prijevozna sredstva i roba za vrijeme prijevoza.

Ugovoriti se može osiguranje:
•    pojedinih rizika

•    svih rizika

Osigurani rizici redovito su popisani u uvjetima osiguranja.

Osiguranik

Osiguranik (engl. insured, njem. Versicherte) je osoba koja se kod osiguravatelja osigurava za slučaj nastupa određenog rizika. Osiguranik, odnosno neka druga osoba umjesto njega, dužan je uplaćivati premiju osiguranja kojom se, na načelima zajedničkog snošenja rizika, prikupljaju sredstva za provođenje osiguranja.

Osiguranje

Osiguranje (njem. Versicherung) je pravni odnos između osiguranika i osiguravatelja u kojem se na načelu zajedničkog snošenja određenog rizika osiguravatelj obvezuje osiguraniku, isplatom određenog novčanog iznosa ili priznanjem nekog drugog prava, naknaditi štetu proizašlu iz nastupa osiguranog rizika, a osiguranik ili neka druga osoba se obvezuje da će platiti premiju osiguranju kojom se prikupljaju sredstva za podmirenje prava koja proizlaze iz nastupa osiguranog rizika.

Osiguranjem se smanjuju gubici koje pojedinac ima iz nastupa nekog štetnog događaja, raspodjelom tih gubitaka na veći broj osoba. Sjedinjavanjem financijskih doprinosa (premija) većeg broja osiguranika i troškova isplate naknade nastalih šteta, osiguravatelj je u mogućnosti daleko lakše podmiriti štete nastale u nekom razdoblju nego što je to u mogućnosti bilo koji pojedinac samostalno.

Osiguranje (jamstvo) u ovršnom postupku i postupku osiguranja

Osiguranje (jamstvo) u ovršnom postupku i postupku osiguranja može biti gotov novac, iznimno bankarska garancija, vrijednosni papiri koji imaju burzovnu vrijednost te dragocjenosti čiju je vrijednost lako utvrditi na tržištu i koje se mogu brzo i jednostavno unovčiti, koje u ovršnom postupku ili postupku osiguranja polaže jedna od stranaka kao sigurnost protivnoj strani da će moći naknaditi štetu ili troškove koji će joj biti izazvani provedbom nekog postupka ili neke radnje.

Republika Hrvatska i jedinice lokalne samouprave i uprave te državna tijela nisu dužni dati osiguranje kad u postupku sudjeluju kao stranke. Na danom osiguranju protivna stranka stječe zakonsko založno pravo. Kada sud u ovršnom postupku ili postupku osiguranja odluči o pravu protivne stranke na naknadu štete ili troškova postupka u vezi s radnjom zbog poduzimanja koje je osiguranje dano, na njezin će prijedlog istim rješenjem odlučiti i o naplati utvrđene tražbine iz toga osiguranja.

Osiguranje hipoteke

Osiguranje hipoteke (engl. mortgage insurance, njem. Hypothekenversicherung) štiti hipotekarnog vjerovnika od gubitka glavnice i kamata u slučaju da hipoteka u cijelosti ili djelomično ne prođe na dražbi. Olakšava vjerovniku da dođe do novca, jer hipotekarni vjerovnik zaključenjem osiguranja hipoteke nema nikakav rizik.

Premija se najčešće obračunava i plaća prema vjerojatnosti s kojom će osiguravatelj doći u posjed hipoteke. Za brodove postoji poseban oblik osiguranja hipoteke.

Osiguranje izvoznih kredita

Osiguranje izvoznih kredita, naziva se u praksi i osiguranje izvoznih potraživanja. Razvilo se kao posebna grana osiguranja osobito posljednjih pedeset godina.

U najužem smislu, pod osiguranjem izvoznih kredita smatra se takva vrsta osiguranja u kojem izvoznik kao vjerovnik zaključuje s osiguravateljem ugovor, prema kojem se osiguravatelj obvezuje da će platiti potraživanja od inozemnog dužnika ako ovaj zbog nekih razloga ne izmiri svoju obvezu. Njemačka, engleska i francuska literatura smatra osiguranjem izvoznih kredita samo ovaj oblik osiguranja (delkredere). Naši autori uz ovaj uži pojam, pod osiguranje izvoznih kredita u širem smislu podvode i kaucijsko osiguranje.

Počeci osiguranja izvoznih kredita javljaju se polovinom prošlog stoljeća u Francuskoj (L'Union du Commerce 1849., Credit Commercial 1855.), kasnije i u Velikoj Britaniji (The Ocean Accident and Guarantee Corporation 1885.) i SAD (United States Credit System Company 1899.). Poslije Prvog svjetskog rata osiguranje izvoznih kredita dobiva novi zamah, pa se tako 1917. godine osniva u Njemačkoj (Hermes Kredit Versicherungs, A.G.), 1918. u Velikoj Britaniji (The Trade Indennity Company Ltd.), u Nizozemskoj 1925. (Nederlandsche Credit verzekering), Švedskoj 1928. (Svensna Credit), Belgiji 1929. (Belge d'Assurance de Credits).

Sve veći razvitak gospodarstva i međunarodne razmjene i sve veća borba za međunarodna tržišta, posebno u manje razvijene zemlje, povećali su rizike naplate kredita i tako učinili sve značajnijim osiguranje izvoznih kredita, kao jedan od instrumenata izvozne ekspanzije. Dolazi do razvitka osiguranja izvoznih potraživanja od komercijalnih rizika, ali i do snažnog rasta potraživanja od nekomercijalnih rizika iza kojih, uglavnom, stoji država. Ona počinje igrati značajnu ulogu u ovoj djelatnosti. Osnivaju se nove institucije osiguranja nekomercijalnih rizika. Tako je u Velikoj Britaniji osnovan Export Credit Guarantee Department pri Ministarstvu trgovine 1919. godine; u Švedskoj Export Kreditnaruden, kao posebni državni ured, 1933. godine; u Francuskoj Compagnie d'Assurance pour le Commerce Exterieur kao državno osiguravajuće društvo 1949. godine.

U Njemačkoj privatna društva surađuju s državom, npr. Hermes Kredit Versicherungs A. G. i Deutsche Revisions und Treuhand A. G. Država se na taj način uključuje u izvoznu stimulaciju pa rizik kreditiranja izvoznici prebacuju na državu. Osiguranje izvoznih kredita, osim što osigurava naplatu potraživanja od inozemnog kupca, omogućuje da izvoznik dobije kredit od banke pod povoljnim uvjetima. Osiguranjem izvoznih kredita od komercijalnih rizika bave se privatna osiguravajuća društva, a osiguranjem nekomercijalnih bavi se obično država, odnosno posebne institucije koje surađuju s državom ili su pod njezinom kontrolom.

Naknada štete izvoznih potraživanja (represivna funkcija osiguranja) kod komercijalnih rizika alimentira se iz fondova osiguranja, dok se kod nekomercijalnih rizika nadoknađuje iz akumuliranih fondova od premije i iz državnog proračuna.

Osiguranje potrošačkih kredita

Visina potrošačkog kredita koju osiguranik može odobriti dužniku, kao i vrijeme na koje se kredit daje utvrđuje se sporazumno između osiguranika i osiguravatelja uzimajući u obzir dužnikovu kreditnu sposobnost. Premiju osiguranja plaća osiguranik na iznose odobrenog kredita, u koje su gotovo redovito uključene redovite kamate. Zatezne kamate osiguravatelj ne nadoknađuje. Visina premijskih stopa ovisi o vrsti robe za koju se kredit odobrava, te o dužini trajanja zajma. Samopridržaj osiguranika u šteti iznosi obično 10% od naknade.

Osiguranje povezano s investicijskim fondovima

Osiguranje povezano s investicijskim fondovima (engl. unit-linked insurance), osiguranje života u kojem rizik ulaganja gotovo u potpunosti snosi ugovaratelj osiguranja.

Postala su veoma popularna sredinom osamdesetih godina zbog svoje fleksibilnosti. Dijelom premije osiguranja kupuju se udjeli u investicijskom fondu, a dijelom se pokrivaju administrativni troškovi i trošak rizika smrti. Vrijednost ugovorene svote ovisi o rezultatima ulaganja.

U osiguranjima koja pokrivaju rizik smrti najčešće postoji garantirana minimalna ugovorena svota za slučaj smrti. Osiguranja povezana s investicijskim fondovima obično su osiguranja na cijeli život i osiguranja za slučaj smrti i doživljenja.

Osiguravatelj

Osiguravatelj (engl. insurer, njem. Versicherer) je pravna osoba koja se bavi osiguranjem. Mogući su sljedeći organizacijski oblici osiguravatelja: društvo uzajamnog osiguranja, dioničko društvo vlastito društvo za osiguranje i javno društvo za osiguranje.

Osiguravateljna bilanca

Osiguravateljna bilanca (engl. balance sheet, njem. Bilanz, Versicherungsbilanz), bitan dio financijskih izvještaja osiguravateljnih poduzeća.

Bilanca je propisani pregled imovine, sredstava (aktiva) i izvora, obveza (pasiva) na koncu svake godine i ima za rezultat iskazan bilančni dobitak ili gubitak. Pregled se temelji na propisanoj shemi u Zakonu o računovodstvu. Aktiva je zbroj svih predmeta imovine, dakle upotreba kapitala, a pasiva izvješćuje o kapitalu koji je poduzeću stavljen na raspolaganje, bilo od dioničara (vlastiti kapital, temeljna glavnica u dioničkom društvu) ili od članova u društvu za uzajamno osiguranje ili od trećih (tuđi kapital, odnosno obveze).

Veoma važnu poziciju u osiguravateljnoj bilanci imaju rezerve (pričuve) koje pripadaju poduzeću i povećavaju njegova vlastita sredstva (uz temeljnu glavnicu to čini i neraspoređena dobit). Zakon o osiguranju i nadzorna vlast posvećuju posebnu pozornost veličini vlastitih, neopterećenih sredstava, koja su dodatno jamstvo da će osiguravateljno poduzeće trajno ispunjavati preuzete obveze prema osiguranicima. Stoga su u Zakonu o osiguranju propisane odredbe i ograničenja za ulaganje sredstava osiguranja, koja nisu propisana za ostala dionička društva s drugačijim gospodarskim ciljevima.

Osiguravateljna burza

Osiguravateljna burza (engl. insurance exchange, njem. Versicherungbörse), pojam kojim se u imovinskom osiguranju označava poslovni sastanak osiguravatelja, posrednika osiguranja i ostalih osoba zainteresiranih za osiguranje (brodovlasnici, trgovci), na kojem se vrši ponuda i plasman osiguranja.

Najvažniji su, a ujedno i najstariji, londonski burzovni sastanci koji se održavaju u okviru londonskog Lloyda. Kako je današnji Lloyd zapravo korporacija, odnosno zajednica osiguravatelja udruženih radi vođenja poslova osiguranja, na burzovnom sastanku osiguravatelji članovi Lloyda, prema vlastitoj ocjeni i interesu, preuzimaju u osiguranje pojedine rizike ili dijelove rizika.

Ponuda rizika za osiguranje vrši se samo preko Lloydovih posrednika, tj. brokera. Iako su poslovi Lloyda najopsežniji iz područja pomorskog osiguranja, Lloyd preuzima i ostale rizike iz drugih vrsta osiguranja. U poslovima posredovanja za osiguranje robe u prijevozu i uskladištenju poznati su centri u Londonu, Hamburgu, Amsterdamu i drugdje.

Osiguravateljno dioničko društvo

Osiguravateljno dioničko društvo (engl. insurance joint stock company, njem. Versicherungsaktiengesellschaft), dioničko društvo za osiguranje propisani je oblik poduzeća za obavljanje djelatnosti osiguranja, uz društvo za uzajamno osiguranje, vlastito društvo za osiguranje i javno društvo za osiguranje.

Ono je dioničko društvo prema Zakonu o trgovačkim društvima (ZTD), ali podliježe i posebnim odredbama Zakona o osiguranju. Najmanji iznos temeljnog kapitala (čl. 12. ZO) mora biti uplaćen u novcu, ali prema odredbama ZTD određeni iznos iznad toga može biti neuplaćen. Organi društva su nadzorni odbor, uprava i skupština dioničara, te revizor.

Dioničkom društvu za osiguranje odobrenje za rad izdaje Direkcija za nadzor društava za osiguranje (čl. 13. ZO), a ona i nadzire njegovo poslovanje (čl. 55. ZO).

Osigurljiva vrijednost

Osigurljiva vrijednost (engl. insurable value), stvarna vrijednost osigurljivog interesa izraženog u novcu koji je pravno dopušteno osigurati.

Od tog pojma valja razlikovati vrijednost osiguranog interesa. To je vrijednost interesa izraženog u novcu koji je osiguran. Za odnos stranaka relevantni su pojmovi: vrijednost osiguranog predmeta i osigurana vrijednost. Vrijednost osiguranog predmeta je ugovorena ili stvarna vrijednost osiguranog predmeta.

Osigurana vrijednost je iznos (svota) naveden u ugovoru ili polici osiguranja na koji je sklopljeno osiguranje. Ta vrijednost može biti jednaka, veća ili manja od ugovorene ili stvarne vrijednosti osiguranog predmeta.

Osnivačka glavnica

Osnivačka glavnica (engl. share capital, njem. Aktienkapital) je iznos kapitala potreban za osnivanje i početak rada društva. Dijeli se na određeni broj dionica u dioničkom društvu, odnosno na određeni broj udjela u društvu s ograničenom odgovornošću.

OTC

OTC (krat. od engl. over-the-counter market, njem. OTC market, Freiverkehr) ili OTC-tržište; izvanburzovna prodaja dionica na sekundarnom tržištu vrijednosnih papira.

Otkup poduzeća

Otkup poduzeća (engl. buyout) je način stjecanja poduzeća, odnosno promjene vlasnika nad poduzećem kupnjom poduzeća ili otkupom njegovih dionica. To je poslovna operacija kupnje poduzeća. Obično se kupuje kontrolni paket dionica. Buyout može se odnositi na menedžera management buyout - MBO) ili na zaposlene (employee buyout - EBO). Kupnja poduzeća ili otkup njegovih dionica najčešće se obavlja uz pomoć financijske poluge, odnosno kredita. Takav način otkupa poznat je pod nazivom leverage buyout - LBO.

Otkup poduzeća od strane menadžmenta

Otkup poduzeća od strane menedžmenta (engl. management buyout - MBO) je kupnja poduzeća ili otkup njegovih dionica od strane menedžera. MBO se stimulira u tržišnim privredama, kako bi se menedžment poduzeća u još većoj mjeri učinio odgovornim za poslovne rezultate.

Otkup poduzeća od strane zaposlenih

Otkup poduzeća od strane zaposlenih (engl. employee buyout - EBO, njem. Firmenaufkauf durch Betriebsangehörige, Verkauf des Betriebs an Teile der Belegschaft) je način otkupa državnih poduzeća koja su suočena s teškoćama u poslovanju, pa ih otkupljuju njihovi zaposlenici. Veoma čest način otkupa poduzeća, odnosno kupnje njegovih dionica od strane zaposlenih u slučajevima privatizacije državnih poduzeća u bivšim socijalističkim zemljama, pa i u nas.

Poznat način otkupa poduzeća i u tržišnim privredama, najčešće državnih poduzeća koja su zapala u nepremostive poslovne teškoće, pa se po povoljnijoj cijeni nude na prodaju radnicima zaposlenim u njima. Ne samo u povijesti kompanija već i danas taj način otkupa poduzeća veoma je raširen način centralizacije proizvodnje odnosno kapitala.

Otpravak

Otpravak (njem. Abfertigung) je potpuni prijepis nekog sudskog, upravnog ili javnobilježničkog akta koji je označen kao otpravak i koji u pravnom prometu zamjenjuje izvornik akta.

Otpust (oprost) duga

Otpust (oprost) duga (engl. renounciatiory, resignation, njem. Entsagung) je takav prestanak obveznog odnosa kod kojeg vjerovnik izjavi dužniku da neće tražiti njegovo ispunjenje, a dužnik se s time suglasi.

Otpust duga je ugovor, jer je za njegovu valjanost potrebna suglasnost obiju strana, a ne jednostrana izjava volje vjerovnika. Ako dužnik ne pristane da mu se dug oprosti iz bilo kojih razloga (materijalnih, moralnih), izjava vjerovnika nema pravni učinak.

Otpust duga ne smije prouzrokovati neku povredu prava trećih osoba, jer to bi bio ugovor na štetu trećih, a takav ugovor je zabranjen.

Otrovna pilula

Otrovna pilula (engl. poison pill) je taktika koju ciljno poduzeće na koje je usmjereno neprijateljsko preuzimanje koristi kako bi se obranilo od preuzimanja na taj način da samo preuzme ili se integrira s drugim poduzećima kako bi postalo financijski ili strukturalno manje atraktivno potencijalnom preuzimaču. Taktika obrane poduzeća od neprijateljskog preuzimanja, na način da se tvrtka učini manje atraktivnom za preuzimanje, metoda zaštite poduzeća od preuzimanja. Cilj menedžmenta je da se pilula učini toliko neukusnom da je potencijalni tražilac neće željeti progutati.

Otvaranje stečajnog postupka

Protiv rješenja o otvaranju stečajnoga postupka žalbu mogu podnijeti zastupnik po zakonu dužnika pravne osobe, odnosno dužnik pojedinac. Ako se utvrdi da je dužnik do završetka prethodnoga postupka postao sposoban za plaćanje, postupak se obustavlja, a troškovi provedenoga postupka snosi dužnik.

U rješenju o otvaranju stečajnoga postupka stečajno vijeće imenuje stečajnoga upravitelja. Tim se rješenjem pozivaju vjerovnici da u određenom roku stečajnom upravitelju prijave svoje tražbine. Taj rok ne može biti kraći od petnaest dana niti duži od tri mjeseca. Rješenjem u otvaranju stečajnoga postupka nad imovinom dužnika pojedinca pozivaju se dužnikovi dužnici da svoje obveze više ne ispunjavaju izravno dužniku nego stečajnom upravitelju za stečajnoga dužnika. U rješenju o otvaranju stečajnoga postupka posebno se određuje upis otvaranja stečajnoga postupka u sudski, odnosno obrtni registar, u zemljišne knjige, upisnik brodova, upisnik zrakoplova te upisnik prava intelektualnoga vlasništva.

Rješenjem o otvaranju stečajnoga postupka zakazuje se i ročište vjerovnika na kojem se ispituju prijavljene tražbine (ispitno ročište) te ročište vjerovnika na kojem se na temelju izvještaja stečajnoga upravitelja odlučuje o daljnjem tijeku steajnoga postupka (izvještajno ročište). Ta se ročišta mogu spojiti tako da se najprije održi ispitno ročište, a zatim izvještajno ročište.

Stečajno vijeće može odlučiti da se stečajni postupak otvori bez provedbe prethodnog postupka i bez ispitivanja postojanja razloga za otvaranje toga postupka, ako je prijedlog za otvaranje stečajnoga postupka podnio stečajni dužnik ili likvidator. Ako tijekom prethodnoga postupka utvrdi da dužnikova imovina koja bi ušla u stečajnu masu nije dovoljna ni za namirenje troškova toga postupka ili je neznatne vrijednosti, stečajno vijeće donosi odluku o otvaranju i zaključenju stečajnoga postupka. U tom se slučaju stečajni postupak ne provodi, a predlagatelj može od svake osobe koja je odgovorna zato što prijedlog za pokretanje stečajnoga postupka nije pravodobno podnesen zahtijevati naknadu predujmljenog iznosa i pretrpljene štete. Na toj je osobi teret dokaza da nije postupala protivno svojim dužnostima i da za to nije kriva.

Ako se stečajni postupak zaključi zato što nema uvjeta za njegovu provedbu, a dužnik nema sredstava ni za pokriće najnužnijih troškova, ta se sredstva isplaćuju na teret državnoga proračuna. O otvaranju stečajnoga postupka vjerovnici se obavještavaju oglasom koji se objavljuje isticanjem na oglasnoj ploči suda istoga dana kada je doneseno rješenje o otvaranju stečajnoga postupka i objavom u Narodnim novinama.
Rješenje o otvaranju stečajnoga postupka dostavlja se predlagatelju, dužniku, bankama kod kojih dužnik ima račune, ispostavi porezne uprave prema dužnikovu sjedištu i državnom odvjetništvu, zatim tijelima koja vode upisnike, odnosno javne knjige o dužniku i njegovoj imovini. Protiv rješenja kojim je odbijen prijedlog za otvaranje stečajnoga postupka, predlagatelj ima pravo žalbe. Protiv rješenja kojim je prihvaćen prijedlog, pravo na žalbu ima stečajni dužnik.

Otvoreni investicijski fond

Otvoreni investicijski fond je zasebna imovina, bez pravne osobnosti, što ga uz odobrenje Komisije za vrijednosne papire osniva društvo za upravljanje fondovima, kojemu je predmet poslovanja isključivo prikupljanje novčanih sredstava izdavanjem i javnom prodajom dokumenata o udjelu. Obveza fonda je da u svakom trenutku bezuvjetno otkupi izdane udjele.

Otvoreni ugovori

Stupanj točnosti takvih ugovora odredaba ovisi o prirodi i sadržaju ugovora. Sa strogog ugovornopravnog stajališta ne radi se o izmjenama ugovora već o sastojku ugovora ugrađene prilagodljivosti manje-više normalnim i redovitim pojavama promjena na tržištu. U slučaju otvorenih ugovora nije potrebno pregovarati o izmjenama i prilagođavanju ugovora događajima koji su predviđeni ugovorom i koji su stvarno nastupili. Odredbe o prilagođavanju od tada vrijede umjesto izvorno ugovorenih uvjeta ugovora.

Ougija

Ougija (MRO) je novčana jedinica Mauritanije, dijeli se na 100 homa.

Ovisno društvo

Ovisno društvo (engl. dependant enterprise) je pravno samostalno društvo, na koje neko drugo društvo (vladajuće društvo) ima neposredno ili posredno prevladavajući utjecaj.

Ovjera

Ovjera (engl. authentication, njem. Beglaubigung) jepostupak kojim se pred mjerodavnim državnim tijelom potvrđuje vjerodostojnost potpisa i rukopisa određene osobe, vjerodostojnost određene isprave, ili se potvrđuje vjerodostojnost potpisa osobe koja je ispravu potpisala i vjerodostojnost pečata stavljenog na ispravu.

Ovjera prijepisa obavlja se na temelju usporedbe s izvornom ispravom. Prijepis se mora u svemu slagati s izvornom ispravom. U našem i općenito u germanskim pravnim sustavima ovjere se obavljaju preko javnog bilježnika (notara). U anglosaksonskim pravima ovjere obično čini solicitor.

Ovrha na novčanoj tražbini ovršenika

Ovrha na novčanoj tražbini ovršenika (njem. Exekution auf Geldforderung des Schuldners), poseban ovršni postupak radi naplate novčane tražbine na novčanoj tražbini ovršenika prema trećemu.

Za tu ovrhu mjesno je nadležan sud na čijem se području nalazi prebivalište, odnosno sjedište ovršenika, a ako ovršenik nema prebivalište u Republici Hrvatskoj, nadležan je sud na čijem se području nalazi boravište ovršenika. Ako ovršenik nema u Republici Hrvatskoj ni boravište, mjesno je nadležan sud na čijem se području nalazi prebivalište ovršenikova dužnika, a ako ovaj nema prebivalište u Republici Hrvatskoj, nadležan je sud na čijem području se nalazi boravište ovršenikova dužnika. Određene su tražbine apsolutno izuzete od ovrhe, neke relativno, dok je na nekima ona ograničena.

Ovrha na novčanoj tražbini provodi se u pravilu pljenidbom i prijenosom. Pljenidba i prijenos novčane tražbine mogu se odrediti i provesti samo u iznosu koji je potreban za namirenje tražbine ovrhovoditelja, osim ako je u pitanju nedjeljiva tražbina. Ako više ovrhovoditelja traži ovrhu na istoj tražbini koja je djeljiva, pljenidba i prijenos određuju se u odgovarajućim iznosima, napose u korist svakoga ovrhovoditelja. Pljenidba se provodi dostavom ovršenikovu dužniku rješenja o ovrsi kojim mu se zabranjuje da ovršeniku ispuni novčanu tražbinu, a ovršeniku se zabranjuje da tu tražbinu naplati ili da inače raspolaže njome i zalogom koji je dan za njezino osiguranje. Pljenidba je provedena danom dostave rješenja o ovrsi ovršenikovu dužniku. Ovrhovoditelj pljenidbom stječe založno pravo na ovršenikovoj tražbini.

Pljenidbu novčane tražbine zasnovane na vrijednosnom papiru koji se prenosi indosamentom ili za čije je ostvarenje inače potreban taj papir, provodi sudski ovršitelj oduzimanjem papira od ovršenika i njegovom predajom sudu, odnosno javnom bilježniku. Pljenidba je obavljena oduzimanjem papira od ovršenika. Pljenidba novčane tražbine zasnovane na dionici za koju nije izdana isprava o dionici kao i na dionici koja glasi na ime za koju je izdana ta isprava obavlja se dostavom rješenja o pljenidbi dioničkom društvu. Prednosni red založnih prava više ovrhovoditelja određuje se prema danu primitka ovršnoga prijedloga. Tražbine s istim prednosnim redom namiruju se razmjerno ako se ne mogu namiriti u cijelosti.

Ovršenikov dužnik dužan je izjasniti se u roku koji odredi sud o tome priznaje li i u kojem iznosu zaplijenjenu tražbinu i je li voljan namiriti je te je li njegova obveza da namiri tu tražbinu uvjetovana ispunjenjem neke druge obveze, inače odgovara ovrhovoditelju za štetu. Zaplijenjena tražbina prenosi se na ovrhovoditelja u skladu s njegovim prijedlogom, radi naplate ili umjesto naplate. Ovrhovoditelj je u pravilu dužan već u ovršnom prijedlogu zatražiti da se tražbina na njega prenese radi naplate ili umjesto isplate. O vrsti prijenosa sud odlučuje rješenjem o ovrsi.

U rješenju o ovrsi ili u posebnom rješenju o prijenosu poziva se ovršenikov dužnik da dužni iznos položi kod suda uplatom na određeni račun i da o tome obavijesti sud. Prijenos tražbine proveden je dostavom ovršenikovu dužniku rješenja kojim je prijenos određen. Prijenos tražbine zasnovane na vrijednosnom papiru koji se prenosi indosamentom ili kojega je radi ostvarenja inače potrebno podnijeti, proveden je kada sud na taj papir stavi izjavu o prijenosu i papir s tom izjavom preda ovrhovoditelju.

Ovršenikov dužnik kojemu je dostavljeno rješenje o ovrsi ili posebno rješenje o prijenosu ispunjava svoju obvezu polaganjem novca kod suda koji provodi ovrhu, odnosno javnoga bilježnika. Prijenosom tražbine radi naplate ovlašćuje se ovrhovoditelj da traži od ovršenikova dužnika isplatu iznosa naznačenoga u rješenju o ovrsi ili u posebnom rješenju o prijenosu, ako je taj iznos dospio, da obavlja sve radnje koje su potrebne radi očuvanja i ostvarenja prenesene tražbine i da se koristi pravima u vezi sa zalogom koji je dan za osiguranje te tražbine.

Ovrhovoditelj na koga je tražbina prenesena radi naplate namiruje se iz sredstava položenih kod suda, odnosno javnoga bilježnika, po pravilima za namirenje u ovrsi na pokretninama. Zaplijenjena tražbina prelazi prijenosom umjesto isplate na ovrhovoditelja do prenesenoga iznosa, s učinkom ustupanja tražbine uz naknadu. > ovrha na plaći i drugim stalnim novčanim primanjima, > ovrha na tražbini po računu kod banke i druge pravne osobe koja obavlja poslove platnog prometa.

Ovrha na patentu, tehničkom unapređenju, plodouživanju i sličnim pravima

Ovrha na patentu, tehničkom unapređenju, plodouživanju i sličnim pravima je poseban ovršni postupak radi naplate novčane tražbine na navedenim pravima. Za tu ovrhu mjesno je nadležan sud na čijem području se nalazi ovršenikovo prebivalište, odnosno sjedište, a ako ovršenik nema prebivalište u Republici Hrvatskoj, nadležan je sud na čijem se području nalazi njegovo boravište.

Mjesna nadležnost za ovrhu na dionici za koju je izdana isprava o dionici određuje se prema pravilima o ovrsi na pokretninama. Ovrha se provodi pljenidbom prava te njegovim unovđenjem u skladu s odredbama o prodaji pokretnina.

Ovrha na plaći i drugim stalnim novčanim primanjima

Ako nakon započete provedbe ovrhe na stalnom novčanom primanju bude podnesen novi prijedlog za ovrhu radi naplate tih tražbina, sud je dužan ranije doneseno rješenje o ovrsi izmijeniti po službenoj dužnosti i odrediti iznos koji će se ubuduće isplaćivati pojedinim ovrhovoditeljima. Tražbine za koje nije propisano bezgotovinsko plaćanje ovrhovoditelj naplaćuje neposredno na blagajni na kojoj se ovršeniku isplaćuje plaća.

Ovrhovoditelj ima pravo zahtijevati da mu se obustavljeni iznos isplaćuje poštom na adresu koju naznači ili na određeni račun kod pravne osobe koja obavlja poslove platnoga prometa, uz odbitak troškova doznake. Kad ovršeniku prestane rad, rješenje o ovrsi djeluje i prema drugom poslodavcu, odnosno isplatitelju stalnog primanja, i to od dana kada je toj osobi dostavljeno rješenje o ovrsi. Raniji isplatitelj dužan je bez odgode dostaviti rješenje o ovrsi novom isplatitelju i o tome obavijestiti sud. Raniji isplatitelj dužan je obavijestiti sud o prestanku ugovora o radu bez odgode ako mu nije poznat novi isplatitelj, o čemu je sud dužan obavijestiti ovrhovoditelja, određujući mu rok radi pribave podataka o novom isplatitelju.

Ovrhovoditelj može do završetka ovršnoga postupka predložiti da sud u ovršnom postupku rješenjem naloži isplatitelju da mu isplati sve obroke što ih je propustio obustaviti i isplatiti prema rješenju o ovrsi. Nakon pravomoćnosti toga rješenja ovrhovoditelj može tražiti ovrhu protiv isplatitelja u istom ovršnom postupku.

Ovrha na pokretninama

Ovrha se provodi zapljenom pokretnina, njihovom procjenom i prodajom te namirenjem ovrhovoditelja iz iznosa dobivenoga prodajom. Ovrhu provodi sudski ovršitelj, koji je dužan, prije nego što pristupi pljenidbi, predati ovršeniku rješenje o ovrsi i pozvati ga da plati iznos za koji je određena ovrha s kamatama i troškovima. O vremenu i mjestu pljenidbe obavještava se i ovrhovoditelj ako je to tražio.

Pljenidba se obavlja sastavljanjem pljenidbenoga popisa. Popisati se mogu pokretnine koje se nalaze u posjedu ovršenika te njegove pokretnine koje se nalaze u posjedu ovrhovoditelja. Smatra se, dok se ne dokaže protivno, da ovršeniku pripadaju pokretnine koje ima na sebi, odnosno koje se nalaze na njegovoj nekretnini ili u njoj, u stanu u kojemu stanuje, odnosno u poslovnoj prostoriji koju je zakupio. Smatra se, dok se ne dokaže protivno, da su bračni drugovi suvlasnici u jednakim dijelovima svih pokretnina koje se zateknu u njihovoj kući, stanu, poslovnoj prostoriji ili drugoj nekretnini.

Ovršenikove pokretnine koje se nalaze u posjedu treće osobe mogu se popisati samo ako ona na to pristane. Popisuje se onoliko pokretnina koliko je potrebno za namirenje tražbine ovrhovoditelja i troškova ovrhe. Prvenstveno se popisuju pokretnine u pogledu kojih nema primjedbi o postojanju prava koje bi sprečavalo ovrhu i pokretnine koje se najlakše mogu unovčiti. Popisane pokretnine sudski ovršitelj ostavlja na čuvanje ovršeniku, ako sud, na prijedlog ovrhovoditelja, ne odredi da se one predaju na čuvanje ovrhovoditelju ili trećoj osobi. Gotov novac, vrijednosni papiri i dragocjenosti predaju se u sudski, odnosno javnobilježnički polog. Ovršeniku je zabranjeno raspolagati zaplijenjenim stvarima, čak i pod prijetnjom kaznenih sankcija.

Ovrhovoditelj stječe pljenidbenim popisom založno pravo na popisanim pokretninama. Ako je popis obavljen u korist više ovrhovoditelja red, prioriteta založnoga prava stečenoga popisom ili zabilješkom u zapisniku o pljenidbenom popisu određuje se prema danu kada je popis obavljen, odnosno prema danu kada je stavljena zabilješka. Istodobno s pljenidbenim popisom obavlja se i procjena pokretnina. Procjenu obavlja sudski obršitelj, ako sud nije odredio da je obavi sudski procjenitelj ili posebni vještak. O pljenidbenom popisu i procjeni sastavlja se zapisnik. Ako se nakon pljenidbenoga popisa odredi ovrha na zaplijenjenim pokretninama radi naplate druge tražbine istoga ovrhovoditelja ili tražbine drugoga ovrhovoditelja, ne obavlja se ponovni popis i procjena tih pokretnina, već se u nastavku zapisnika samo zabilježuju podaci iz kasnijega rješenja o ovrsi.

Prodaja zaplijenjenih stvari provodi se u pravilu tek nakon pravomoćnosti rješenja o ovrsi. Prodaja se obavlja usmenom javnom dražbom ili neposrednom pogodbom. Način prodaje određuje zaključkom sud. Javnu dražbu u pravilu provodi sudski ovršitelj. Prodaja neposrednom pogodbom obavlja se između kupca, s jedne strane, i sudskoga ovršitelja ili osobe koja obavlja komisione poslove, s druge strane. Prodaja dražbom određuje se ako su u pitanju pokretnine veće vrijednosti, a može se očekivati da će se prodati po većoj cijeni od procijenjene vrijednosti. Na prvoj dražbi pokretnine se ne mogu prodati ispod dvije trećine procijenjene vrijednosti. One se ispod te cijene ne mogu prodati ni u roku koji je sud odredio za prodaju neposrednom pogodbom. Na drugoj dražbi pokretnine mogu biti prodane i ispod te cijene, ali ne ispod jedne trećine procijenjene vrijednosti. Kupac je u pravilu dužan položiti kupovninu i pokretnine uzeti odmah nakon zaključenja dražbe, odnosno prodaje neposrednom pogodbom.

Kupac u svakom slučaju postaje vlasnik kupljenih pokretnina njihovim preuzimanjem. Ako se iz prodajne cijene namiruje samo jedan ovrhovoditelj, sud je dužan, bez održavanja ročišta, rješenjem odrediti da se iz iznosa dobivenoga prodajom stvari i oduzetoga novca namire redom: troškovi postupka, troškovi određeni u ovršnoj ispravi, kamate do dana unovčenja pokretnine i glavna tražbina.

Ako se u ovršnom postupku namiruje više ovrhovoditelja, odnosno ako se, pored ovrhovoditelja, namiruju i osobe čija prava prestaju prodajom pokretnine, oni se iz prodajne cijene namiruju onim redom kojim su stekli založno ili drugo pravo koje prodajom prestaje, ako zakonom za određene tražbine nije propisano prvenstveno pravo namirenja. Na ovrhu na pokretninama primjenjuju se na odgovarajući način pravila o ovrsi na nekretnini.

Ovrha na računu po dužnikovu pristanku

Takva isprava ima učinak pravomoćnoga rješenja o ovrsi kojim se zapljenjuje tražbina po računu i prenosi na ovrhovoditelja radi naplate. Tu ispravu banci ili drugoj pravnoj osobi koja obavlja poslove platnoga prometa dostavlja vjerovnik s učincima dostave sudskoga rješenja o ovrsi, neposredno u prijemnom uredu banke ili druge osobe koja obavlja poslove platnoga prometa, preporučenom poštanskom pošiljkom s povratnicom ili preko javnoga bilježnika.

Zapljena po dužnikovu pristanku bez utjecaja je na provedbu ovrhe na plaći radi namirenja tražbine po osnovi zakonskog uzdržavanja, naknade štete nastale po osnovi narušenja zdravlja ili smanjenja, odnosno gubitka radne sposobnosti i naknade štete po osnovi izgubljenoga uzdržavanja zbog smrti davaoca uzdržavanja.

Ovrha na tražbini da se predaju ili isporuče pokretnine ili da se preda nekretnina

Protiv ovršenikova dužnika koji nije voljan stvari predati ovrhovoditelj može, i prije pravomoćnosti rješenja o prijenosu tražbine, tužbom zahtijevati predaju ako u obvezi predaje nema ovršnu ispravu.

Rješenjem kojim se određuje prijenos ovršenikove tražbine sud je dužan naložiti ovršenikovu dužniku da pokretnine na koje se ta tražbina odnosi preda službenoj osobi ili drugoj osobi na čuvanje. Prodaja pokretnina predanih sudskom ovršitelju ili čuvaru obavlja se po pravilima o ovrsi na pokretninama. Rješenjem kojim se određuje prijenos ovršenikove tražbine sud je dužan naložiti ovršenikovu dužniku da nekretninu na koju se ta tražbina odnosi preda ovrhovoditelju.

Ovrhovoditelj je dužan nekretninom, u ime i za račun ovršenika, upravljati kao dobar gospodar, i sudu, na njegov zahtjev, položiti račun o upravljanju. Ovrhovoditelj može radi namirenja svoje tražbine, u roku koji ne može biti dulji od trideset dana od dana kada mu je nekretnina predana, predložiti sudu prodaju te nekretnine. Ako ovrhovoditelj ne predloži, ovrha se obustavlja. Nekretnina se prodaje i ovrhovoditelj namiruje prema pravilima o ovrsi na nekretnini.

Ovrha na tražbini po računu kod banke i druge pravne osobe koja obavlja poslove platnog prometa

U rješenju o ovrsi određuje se broj ovršenikova računa s kojega treba obaviti isplatu te broj ovrhovoditeljeva računa na koji isplatu treba obaviti, ili drugi način obavljanja isplate. Rješenje o ovrsi dostavlja se pravnoj osobi prije pravomoćnosti rješenja o ovrsi, a sud ju je dužan obavijestiti o pravomoćnosti po službenoj dužnosti. U ovom postupku primjenjuju se na odgovarajući način pravila o ovrsi na štednom ulogu. Banka, odnosno pravna osoba koja obavlja poslove platnoga prometa dužna je na zahtjev suda dostaviti podatke o žiroračunu, deviznom ili drugom računu ovršenika.

Ovrhovoditelj može zatražiti da sud u istom ovršnom postupku naloži banci, odnosno drugoj pravnoj osobi koja obavlja poslove platnoga prometa da mu isplati sve ono što mu nije isplatila sa zaplijenjenog računa zbog nepostupanja po rješenju o ovrsi, te taj nalog u tom postupku prisilno ostvariti.

Ovrha na tražbini po štednom ulogu

Pravna osoba je dužna bez odgode dati sudu tražene podatke i ne smije obavijestiti ovršenika da su ti podaci traženi. Pošto dobije tražene podatke, sud o njima obavještava ovrhovoditelja, koji može u roku od osam dana predložiti ovrhu na određenom štednom ulogu ili na određenim štednim ulozima. U povodu takvoga prijedloga sud donosi rješenje o pljenidbi određenoga štednoga uloga ili određenih štednih uloga i stavlja izvan snage rješenje o privremenoj pljenidbi štednih uloga.

Ovrha radi ispražnjenja i predaje nekretnine

Sud je dužan, kad je to potrebno, protiv osoba koje ometaju provedbu ovrhe izreći novčane ili zatvorske kazne. Na zahtjev suda, policija i služba socijalne skrbi dužni su pružiti svu potrebnu pomoć provedbi ovršnih radnji. Potrebnu radnu snagu i prijevozna sredstva radi provedbe ovrhe dužan je osigurati ovrhovoditelj, na zahtjev sudskoga ovršitelja, koji ovrhovoditelju mora biti priopćen najkasnije osam dana prije provedbe ovrhe.

Ovrhovoditelj može u prijedlogu za ovrhu zatražiti da se zajedno s ovrhom radi ispražnjenja i predaje nekretnine odredi ovrha na pokretninama ovršenika koje treba ukloniti s nekretnine radi naplate troškova ovršnoga postupka. Takva ovrha određuje se i provodi po pravilima o ovrsi na pokretninama ovršenika radi naplate novčane tražbine. Rješenje o naknadi troškova postupka ovrhe je ovršna isprava na temelju koje ovrhovoditelj može predložiti ovrhu u istom ili posebnom ovršnom postupku.

Ovrha radi ostvarenja obveze na trpljenje i nečinjenje

U povodu takvog pravnog lijeka sud može, po potrebi, odrediti ročište radi izvođenja dokaza i saslušanja stranaka. Na prijedlog ovrhovoditelja, pošto utvrdi da se ovršenik i nakon donošenja rješenja kojim mu je naloženo trpljenje ili propuštanje ponašao protivno svojoj obvezi, sud je dužan ovršeniku izreći novčanu kaznu ili kaznu zatvora kojom mu je bio zaprijetio i istovremeno mu zaprijetiti novom novčanom kaznom ili kaznom zatvora ako se ponovno bude ponašao protivno svojoj obvezi.

Ako je već ovršnom ispravom ovršeniku naloženo da se ponaša u skladu sa svojom obvezom pod prijetnjom novčane kazne ili kazne zatvora, smatrat će se da su ispunjeni uvjeti za izricanje novčane kazne ili kazne zatvora ako se ovršenik ponašao protivno svojoj obvezi nakon pravomoćnosti ovršne isprave. Ovrhovoditelj je dužan podnijeti prijedlog da se ovršeniku izrekne novčana kazna ili kazna zatvora zato što se i nakon naloga suda ponašao protivno svojoj obvezi, u roku od petnaest dana od saznanja za takvo ponašanje, a najkasnije u roku jedne godine od povrede obveze. Navedeni rokovi teku posebno za svako ponašanje protivno obvezi.

Ovršeniku treba omogućiti da se izjasni o prijedlogu ovrhovoditelja za izricanje novčane kazne ili kazne zatvora. Sud može održati i ročište radi izvođenja dokaza i saslušanja stranaka. Na prijedlog ovrhovoditelja sud je dužan izricati ovršeniku novčane kazne ili kazne zatvora i prijetiti mu novim takvim kaznama sve dok se ovršenik ne prestane ponašati protivno svojoj obvezi. Ukupno trajanje kazni zatvora kojima se zamjenjuju izrečene novčane kazne u povodu iste ovršne isprave, odnosno ukupni zbroj kazni zatvora koje mogu biti izrečene ovršeniku u povodu iste ovršne isprave, ne mogu prijeći šest mjeseci.

Na prijedlog ovrhovoditelja, sud je dužan rješenjem naložiti ovršeniku da dade osiguranje za štetu, ako ovrhovoditelj učini vjerojatnim da bi štetu pretrpio time što bi se ovršenik i nadalje ponašao protivno svojoj obvezi. Visinu i trajanje osiguranja, prema okolnostima slučaja, određuje sud. Na temelju rješenja o davanju osiguranja, sud je dužan odrediti ovrhu i prije njegove pravomoćnosti. Prijedlog za izricanje pojedine novčane kazne ili kazne zatvora ovrhovoditelj može povući sve do pravomoćnosti odluke o izricanju tih kazni. U tomu slučaju smatrat će se kao da prijedlog za izricanje tih kazni nije podnesen.

Troškove postupka izazvane povučenim prijedlogom snosi ovrhovoditelj, osim ako se stranke nisu drukčije sporazumjele. Novčanu kaznu i kaznu zatvora sud izvršava, po službenoj dužnosti, nakon pravomoćnosti rješenja kojim su izrečene. Ovrha pokrenuta prijedlogom za ovrhu dovršena je pravomoćnošću rješenja o ovrsi.

Postupak pokrenut prijedlogom za izricanje novčane kazne ili kazne zatvora smatra se novim postupkom, ali se u tom postupku ne donosi novo rješenje o ovrsi, već samo rješenja o izricanju tih kazni. Određeno osiguranje ostaje na snazi s obzirom na sve postupke koji su pokrenuti radi ostvarenja tražbine na trpljenje i nečinjenje, osim ako rješenjem kojim je ono određeno nije što drugo predviđeno. O troškovima svakoga od navedenih postupaka sud odlučuje, na zahtjev stranaka, u tim postupcima.

Ovrha radi ostvarenja tražbine na nezamjenjivu radnju

U tom rješenju sud je dužan ovršeniku odrediti novi rok za ispunjenje obveze i zaprijetiti mu novom novčanom kaznom u većem iznosu nego što je bila ona kojom mu je bio ranije zaprijetio, ako ni u tom roku ne ispuni obvezu. Sud je dužan ovršeniku izricati novčane kazne i prijetiti novima određujući daljnje rokove za ispunjenje obveze, sve dok ukupni zbroj izrečenih novčanih kazni ne dostigne desetostruki iznos prve izrečene kazne (ukupni maksimum).

Pri odmjeravanju visine novčane kazne u propisanim granicama, sud je dužan voditi računa o značenju radnje koju je ovršenik bio dužan obaviti te o drugim okolnostima slučaja. Ovršenik koji je ispunio svoju obvezu u roku koji mu je sud odredio dužan je bez odgode o tome obavijestiti sud i priložiti nesumnjive dokaze o tome. Nesumnjivim se dokazom smatra ovjerovljena pisana izjava ovrhovoditelja o tome da je radnja obavljena, javnobilježnički zapisnik ili zapisnik sudskoga ovršitelja o obavljanju radnje, nalaz i mišljenje sudskoga vještaka da je radnja obavljena, predaja djela koje je radnjom učinjeno u sudski ili javnobilježnički polog i sl. U protivnome, smatrat će se da radnja nije obavljena.

Prije izricanja novčane kazne sud je dužan omogućiti ovršeniku da se izjasni, a po potrebi i održati ročište radi izvođenja dokaza. Ako radnja koju može obaviti samo ovršenik ne ovisi isključivo o njegovoj volji (npr. stvaranje određenoga umjetničkog djela i sl.), ovrhovoditelj nema pravo tražiti ovrhu, već samo naknadu štete.

Ovrha radi ostvarenja tražbine na zamjenjivu radnju

Visinu iznosa sud određuje po slobodnoj ocjeni, uzimajući u obzir, po mogućnosti, troškovnik osobe ovlaštene za obavljanje takve radnje koji uz prijedlog za ovrhu položi ovrhovoditelj.

Konačno rješenje o visini tih troškova sud donosi na prijedlog ovrhovoditelja, odnosno ovršenika. Ako se naknadno pokaže da je od ovršenika pribavljeno više sredstava nego što je bilo potrebno za pokriće troškova obavljanja radnje i troškova ovršnoga postupka, sud je dužan, na prijedlog ovršenika, razliku vratiti ovršeniku, ako on raspolaže sredstvima pribavljenim od ovršenika, odnosno naložiti ovrhovoditelju da u određenom roku tu razliku vrati ako je njemu stavljena na raspoložbu.

Na osnovi rješenja kojim je ovršeniku naloženo da unaprijed položi kod suda iznos potreban za podmirenje troškova može se predložiti ovrha prije njegove pravomoćnosti, a na osnovi konačnog rješenja o visini troškova te rješenja o vraćanju razlike ovršeniku tek nakon njihove pravomoćnosti.

Ovrha radi predaje i isporuke pokretnina

Ovrha radi predaje i isporuke pokretnina, poseban ovršni postupak na temelju ovršne isprave kojom je utvrđena tražbina na predaju određene stvari ili na isporuku zamjenjivih stvari. U tom ovršnom postupku mjesno je nadležan sud na čijem se području nalaze stvari.

Ovrha radi predaje jedne ili više određenih stvari koje se nalaze kod ovršenika provodi se tako što sudski ovršitelj oduzima te stvari od ovršenika i predaje ih uz potvrdu ovrhovoditelju. Na taj način ovrha se provodi i kada se stvari nalaze kod treće osobe koja ih je voljna predati sudskom ovršitelju. Ako treća osoba nije voljna predati stvari, ovrhovoditelj može sudu predložiti da na njega prenese ovršenikovu tražbinu prema trećoj osobi na predaju stvari. U povodu takvog prijedloga provodi se na odgovarajući način postupak predviđen za ovrhu na tražbini da se predaju ili isporuče pokretnine.

Ako se stvari ne uspiju pronaći ni kod ovršenika ni kod treće osobe, sud je dužan, u istom postupku, na prijedlog ovrhovoditelja, procijeniti vrijednost tih stvari i rješenjem naložiti ovršeniku da ovrhovoditelju u određenom roku isplati iznos u vrijednosti. Ovrhovoditelj može taj prijedlog podnijeti u roku od osam dana od dana obavijesti da stvari nisu nađene. Ako ga ovrhovoditelj ne podnese u određenom roku, sud je dužan obustaviti ovrhu. Na temelju rješenja kojim je naložena isplata vrijednosti stvari ovrhovoditelj može, i prije njegove pravomoćnosti, predložiti, u istom postupku, ovrhu radi naplate dosuđenoga iznosa. Taj se prijedlog mora podnijeti najkasnije u roku od petnaest dana od pravomoćnosti toga rješenja. Ako prijedlog za ovrhu radi naplate dosuđene vrijednosti stvari ne bude podnesen u određenom roku, sud je dužan obustaviti ovrhu te ukinuti rješenje kojim je naložio isplatu stvari i druge provedene radnje.

Ovrhovoditelj može zajedno s prijedlogom za ovrhu radi predaje određenih stvari spojiti i prijedlog za donošenje rješenja o nalaganju isplate vrijednosti stvari. U tom slučaju oba se postupka provode istovremeno, s tim da sud može odrediti ovrhu radi naplate vrijednosti stvari i započeti s njezinom provedbom, ali se radnje unovčenja zaplijenjenih dijelova imovine ovršenika ili prijenos sredstava s njegova računa ne mogu provesti prije nego što se utvrdi da se ovrha radi predaje stvari nije mogla provesti.

Ako se ovrha radi predaje određenih stvari provede, sud je dužan po službenoj dužnosti obustaviti ovrhu radi naplate dosuđene vrijednosti te ukinuti rješenje kojim je ona određena i druge provedene radnje. U tom slučaju ovrhovoditelj snosi u cijelosti troškove izazvane podnošenjem prijedloga za ovrhu radi naplate vrijednosti stvari. Ako je ovršnom ispravom utvrđena obveza na isporuku određene količine zamjenjivih stvari koje se nalaze kod ovršenika ili treće osobe, ovrha se provodi na način propisan za ovrhu radi predaje određenih stvari.

Ako se stvari ne nađu ni kod ovršenika ni kod treće osobe, ovrha se provodi uz odgovarajuću primjenu pravila o ovrsi radi predaje određene stvari. Prigodom procjene vrijednosti stvari uzima se u obzir potreba njihove nabave na drugoj strani. Ako tijekom ovršnoga postupka dođe do promjene vrijednosti zamjenjivih stvari, ovrhovoditelj može zatražiti od suda novu procjenu te naložiti ovršeniku plaćanje razlike u vrijednosti. Naknadu štete koja mu je nanesena time što mu predaja, odnosno isporuka stvari nije obavljena ovrhovoditelj može tražiti od ovršenika u posebnoj parnici. > prijedlog za ovrhu.

Ovrha radi uspostavljanja prijašnjeg stanja

Ovrha radi uspostavljanja prijašnjeg stanja, poseban ovršni postupak koji se provodi u slučaju u kojemu je zbog ponašanja ovršenika protivno obvezi iz ovršne isprave nastala promjena koja nije u skladu s pravom ovrhovoditelja. Za tu ovrhu nadležan je sud na čijem području treba ispuniti obvezu po ovršnoj ispravi.

Ovrha se provodi tako da ovlašćuje ovrhovoditelja, na njegov prijedlog, da sam, a po potrebi i uz pomoć sudskoga ovršitelja, uspostavi prijašnje stanje na trošak i opasnost ovršenika. U pogledu polaganja iznosa potrebnoga za podmirenje troškova za uspostavljanje prijašnjega stanja i određivanja konačne visine tih troškova primjenjuju se odredbe o troškovima za ovrhu radi ostvarenja radnje koju može, pored ovršenika, obaviti i druga osoba.

Ako je do promjena protivno pravu ovrhovoditelja došlo nakon nastanka ovršne isprave, sud je ovlašten odrediti ovrhu radi uspostave prijašnjeg stanja tek pošto utvrdi da je do promjene došlo zbog ponašanja ovršenika.

Ovrha upisivanjem prava u javnu knjigu

Poseban ovršni postupak koji se provodi na temelju ovršne isprave kojom je utvrđena tražbina na zasnivanja određenog prava uknjižbom u javnu knjigu, a i radi prijenosa, ograničenja ili ukidanja prava upisanoga u javnu knjigu. Za tu ovrhu mjesno je nadležan sud koji vodi javnu knjigu u koju treba obaviti upis.

Ovrha se provodi tako da sud odredi da se u javnoj knjizi obavi odgovarajući upis, koji se zatim provodi po službenoj dužnosti. Kada ovršenik nije upisan kao nositelj prava, upis prava ovrhovoditelja može se obaviti ako ovrhovoditelj, uz prijedlog za ovrhu, podnese dokaz, u skladu s pravilima po kojima se vodi odgovarajuća javna knjiga, da je pravni prednik ovršenika osoba koja je upisana kao nositelj prava.

Ako je ovrhovoditelj ovršnom ispravom ovlašten tražiti u odnosu na ovršenika upis založnoga ili nekoga drugog prava na upisanom pravu, osim prava vlasništva ili drugoga upisanog osnovnoga prava, ovrhovoditelj može u prijedlogu za ovrhu zahtijevati da se pravo vlasništva ili drugo osnovno pravo upiše na ovršenika, a zatim da se obavi upis njegova prava založnoga ili drugog adhezijskoga prava, ako podnese dokaz, u skladu s pravilima po kojima se javna knjiga vodi, da je ovršenik stekao pravo vlasništva ili drugo osnovno pravo.

Ovrha zbog ponovnog smetanja posjeda

Poseban ovršni postupak koji se provodi na temelju ovršne isprave donesene u parnici zbog smetanja posjeda kada ovršenik nakon provedbe ovrhe ili nakon što sam ispuni obvezu ponovno učini smetanje posjeda koje se u biti ne razlikuje od prijašnjega. Za tu ovrhu mjesno je nadležan sud na čijem području ovršenik treba ispuniti obvezu po ovršnoj ispravi. Ovrha se provodi tako da sud, na prijedlog ovrhovoditelja, na temelju iste ovršne isprave, ako je njome zabranjeno takvo buduće ponašanje, donosi novo rješenje o ovrsi radi uspostave prijašnjega stanja, ako je to potrebno, i zapriječuje ovršeniku izricanjem novčane kazne ako ponovno počini smetanje posjeda. U tome se slučaju na odgovarajući način primjenjuju pravila o ovrsi radi ostvaraenja tražbine na trpljenje ili nečinjenje. Donošenje rješenja o ovrsi kojim će se ovršeniku zaprijetiti novčanom kaznom ovrhovoditelj može predložiti već u prvom prijedlogu za ovrhu na temelju rješenja zbog smetanja posjeda kojim je ovršeniku zabranjeno ponovno takvo ponašanje.

Prijedlog za ovrhu zbog ponovnog smetanja posjeda ovrhovoditelj može podnijeti u toku od trideset dana od dana saznanja za ponovno smetanje posjeda, a najkasnije u roku od jedne godine nakon ponovljenoga smetanja.

Ovršna isprava

Ovršna isprava (njem. Exekutionstitel), jedna od dviju zakonom utvrđenih osnova za određivanje ovrhe (titulus executionis). Ovršna isprava je kvalificirana, u pravilu, javna isprava određenog sadržaja.

Ovršne mogu biti samo one isprave kojima je to svojstvo izrijekom priznato zakonom (načelo legaliteta):

1. ovršna sudska odluka i ovršna sudska nagodba;

2. ovršna odluka donesena u upravnom postupku i ovršna upravna nagodba sklopljena u tom postupku ako glase na ispunjenje novčane obveze, ako zakonom nije drukčije određeno;

3. ovršna javnobilježnička isprava.

Sudskom odlukom smatra se presuda, rješenje, platni nalog te druga odluka donesena u postupku pred sudom (uključujući prekršajni) i izbranim sudom, a sudskom nagodbom smatra se nagodba sklopljena u postupku pred tim sudovima. Odlukom upravnoga tijela smatra se rješenje i zaključak koji su u upravnom postupku donijeli tijelo državne uprave ili pravna osoba s javnim ovlastima, a upravnom nagodbom smatra se nagodba zaključena u upravnom postupku pred tim tijelom, odnosno pred tom osobom.

Ovršna isprava podobna je za ovrhu ako su u njoj naznačeni vjerovnik i dužnik te predmet, vrsta, obujam i vrijeme ispunjenja obveze. Dakle, obveza radi čijeg se ostvarenja ovrha traži mora u ovršnoj ispravi biti definirana u subjektivnom, objektivnom i vremenskom smislu. Ona mora biti bezuvjetna.

Da bi osoba koja u ovršnoj ispravi nije označena kao vjerovnik mogla predložiti ovrhu, mora javnom ili ovjerovljenom privatnom ispravom (dopunska ovršna isprava) dokazati da je tražbina na nju prenesena ili da je na nju na drugi način prešla. Ako se prijenos ne može dokazati na taj način, dokazuje se pravomoćnom odlukom donesenom u parničnom postupku. Na odgovarajući način treba dokazati i prijenos tražbine na pasivnoj strani.

Ako je ovršna isprava odluka kojom je naloženo ispunjenje tražbine na neko davanje ili činjenje (pozitivna činidba), u njoj mora biti određen i rok za dobrovoljno ispunjenje. Ako je obveza ovršenika utvrđena u ovršnoj ispravi uvjetovana prethodnim ili istovremenim ispunjenjem neke obveze ovrhovoditelja ili nastupanjem nekoga uvjeta, sud smije, na prijedlog ovrhovoditelja, odrediti ovrhu ako on izjavi da je svoju obvezu ispunio, odnosno da je osigurao njezino ispunjenje ili da je uvjet nastupio.

Ako ovršenik u pravnom lijeku protiv rješenja o ovrsi istakne da ovrhovoditelj nije ispunio svoju obvezu, da nije osigurao njezino ispunjenje ili da uvjet nije nastupio, sud je dužan o ispunjenju ili osiguranju ispunjenja obveze ovrhovoditelja, odnosno o nastupanju uvjeta odlučiti u ovršnom postupku, osim ako odluka o tome ovisi o utvrđivanju spornih činjenica. Ovršna isprava mora imati potvrdu o ovršnosti ako se prijedlog za ovrhu podnosi sudu koji o tražbini nije odlučivao u prvom stupnju.

Ovršni postupak

Ovršni postupak (engl. execution procedure, enforcement procedure, njem. Exekutionsverfahren, Zwangswollstreckungsverfahren, fr. exécution forcée), poseban građanski postupak po kojemu sudovi prisilno ostvaruju tražbine (prava na neko davanje, činjenje, nečinjenje, trpljenje) na temelju ovršnih ili vjerodostojnih isprava.

Opće stvarno nadležni u ovršnom postupku su općinski sudovi; trgovački sudovi nadležni su određivati i provoditi ovrhu na temelju odluka koje su donijeli u prvom stupnju, provoditi postupak priznanja i izvršenja stranih sudskih i arbitražnih odluka u trgovačkim stvarima te određivati i provoditi ovrhu na temelju vjerodostojnih isprava u pravnim stvarima u kojima postoji njihova nadležnost u parničnom postupku. Ovršni postupak u prvom stupnju vodi i odluke donosi sudac pojedinac, a u drugom stupnju vijeće sastavljeno od tri suca. Ako se o prisilnom ispunjenju ili osiguranju nekih tražbina odlučuje u parničnom, kaznenom ili nekom drugom sudskom postupku, takve odluke sud donosi u sastavu u kojemu vodi odnosni sudski postupak.

Ovršni postupak pokreće se prijedlogom ovrhovoditelja. Kada su zakonom određeno tijelo ili osoba koja nije nositelj određene tražbine ovlašteni pokrenuti postupak radi njezina ostvarenja, to tijelo, odnosno osoba imaju u postupku položaj ovrhovoditelja. Ovršni postupak pokreće se i po službenoj dužnosti kada je to zakonom izrijekom određeno. Ako je postupak pokrenut prijedlogom nekoga tijela ili osobe koja nije nositelj tražbine, odnosno po službenoj dužnosti, radi ostvarenja tražbine određene svote, ta osoba može u postupku sudjelovati s ovlastima ovrhovoditelja, ali ne može poduzimati radnje koje bi sprečavale provedbu postupka pokrenutoga po prijedlogu određenoga tijela ili osobe, odnosno po službenoj dužnosti.

Ako tijelo ili osoba, koji nisu nositelji tražbine odluče povući prijedlog kojim je postupak pokrenut, odnosno ako sud odluči obustaviti postupak pokrenut po službenoj dužnosti, osoba radi čije je tražbine postupak pokrenut može preuzeti vođenje postupka. Kada su po zakonu neko tijelo ili osoba dužni dostaviti sudu određenu ovršnu ispravu ili ga na drugi način obavijestiti o postojanju razloga za pokretanje ovršnoga postupka po službenoj dužnosti, oni u tim postupcima nemaju položaj stranke. U ovršnom postupku sud u pravilu postupa na temelju podnesaka i drugih pismena (načelo pismenosti). Načelo kontradiktornosti nije određujuće. Ročišta se održavaju kad je to zakonom određeno ili kad sud smatra da je održavanje ročišta svrhovito.

O ročištu, umjesto zapisnika, sudac može sastaviti službenu bilješku. Sud saslušava izvan ročišta stranku ili sudionika u postupku ako je to predviđeno zakonom ili ako smatra da je to potrebno radi razjašnjenja pojedinih pitanja ili izjašnjenja o nekom prijedlogu stranke. Izostanak jedne ili obiju stranaka te sudionika s ročišta, ili njihovo neodazivanje pozivu suda radi saslušanja, ne sprečava sud da i dalje postupa. Nema mirovanja postupka.

Odluke o ovršnom postupku sud donosi u obliku rješenja ili zaključka. Zaključkom se izdaje nalog sudskom ovršitelju za provedbu pojedinih radnji te odlučuje o upravljanju postupkom i o drugim pitanjima kada je to izrijekom predviđeno. Zaključak u drugom stupnju donosi predsjednik vijeća. Protiv rješenja donesenoga u prvom stupnju dopuštena je u pravilu samostalna žalba, i to u roku od osam dana. Protiv rješenja o ovrsi na temelju vjerodostojne isprave može se izjaviti prigovor. Žalba u pravilu nije suspenzivna.

Rješenje kojim se žalba odbija i prvostupanjsko rješenje potvrđuje, odnosno kojim se prvostupanjsko rješenje preinačuje, pravomoćno je. U ovršnom postupku revizija nije dopuštena. Ponavljanje postupka također nije dopušteno, uz izuzetak da ovršenik tim pravnim sredstvom može pobijati dio rješenja o ovrsi na temelju vjerodostojne isprave kojim mu je naloženo da namiri tražbinu. Povrat u prijašnje stanje dopušten je samo zbog propuštanja roka za žalbu i prigovor.

Protiv zaključka nije dopušten pravni lijek. Na ovršni postupak supsidijarno se primjenjuju pravila o parničnom postupku. Pravila o ovršnom postupku na odgovarajući se način primjenjuju i na postupak osiguranja.

Ovršno pravo

Ovršno pravo (njem. Vollstreckungsrecht, Exekutionsrecht), u širem smislu, sustav pravnih pravila koja uređuju postupak po kojemu sudovi provode prisilno ostvarenje tražbina na temelju ovršnih i vjerodostojnih isprava (ovršni postupak; ovrha) i osiguranje tražbine (postupak osiguranja) te materijalnopravne odnose koji nastaju u vezi s provedbom tih postupaka; ovršno pravo uređuje i neke slučajeve javnobilježničkog osiguranja tražbina vjerovnika; u užem smislu, sustav pravnih pravila koja uređuju postupak po kojemu sudovi provode prisilno ostvarenje tražbina na temelju ovršnih i vjerodostojnih isprava te materijalnopravne odnose koji nastaju u vezi s provedbom tog postupka.

Supsidijarni izvor sudskog ovršnog procesnog prava su pravila parničnog procesnog prava. Supsidijarni izvor sudskog ovršnog materijalnog prava su odredbe zakona kojima se uređuju stvarna prava, odnosno obvezni odnosi.

Ovršnost

Ovršnost (njem. Vollstreckbarkeit), svojstvo određene isprave da se na temelju nje može tražiti ovrha. Sudska odluka kojom je naloženo ispunjenje pozitivne tražbine (ili neko davanje ili činjenje) ovršna je ako je postala pravomoćna i ako je protekao rok za dobrovoljno ispunjenje (paricijski rok).

Rok za dobrovoljno ispunjenje teče od dana dostave odluke ovršeniku, ako zakonom nije drukčije određeno. Sudska odluka kojom je naloženo ispunjenje negativne tražbine – na neko trpljenje ili nečinjenje (propuštanje) – ovršna je ako je postala pravomoćna, osim ako je u ovršnoj ispravi određen poseban rok za usklađivanje ponašanja ovršenika s njegovom obvezom. Dakle, istek paricijskog roka u pravilu nije pretpostavka za ovršnost odluka kojima je naloženo ispunjenje negativne činidbe.

Odluka donesena u upravnom postupku ovršna je ako je postala ovršna po pravilima koja uređuju taj postupak, dakle u pravilu ako je postala konačna, odnosno istekom paricijskog roka. Na temelju ovršne odluke koja je postala ovršna u jednom dijelu, ovrha se može odrediti samo u odnosu na taj dio. Ovrha se određuje na temelju sudske odluke koja nije postala pravomoćna i odluke donesene u upravnom postupku koja nije postala konačna ako je zakonom propisano da žalba ili koji drugi pravni lijek ne zadržava ovrhu.

Sudska odnosno upravna nagodba ovršna je ako je tražbina koju prema njoj treba ispuniti dospjela. Dospijeće tražbine dokazuje se zapisnikom o nagodbi ili javnom ispravom ili po zakonu ovjerovljenom ispravom. Dospijeće koje se ne može dokazati na navedeni način dokazuje se pravomoćnom odlukom donesenom u parničnom postupku kojom se utvrđuje dospijeće. Na temelju nagodbe koja je postala ovršna u jednom dijelu ovrha se može odrediti samo u odnosu na taj dio. Javnobilježnička isprava ovršna je ako je dospjela obveza koja je u njoj utvrđena.

Ako ta obveza ovisi o uvjetu ili roku koji nije određen kalendarski, za ovršnost javnobilježničkog akta potrebno je da se javnom ispravom ili, ako to nije moguće, pravomoćnom presudom donesenom u parničnom postupku dokaže da je uvjet nastupio ili da je rok protekao. Odgovarajuća pravila vrijede za solemniziranu privatnu ispravu ili za privatnu ispravu na kojoj je potpis ovjerio javni bilježnik. Na temelju javnobilježničke isprave koja je postala ovršna u jednom dijelu ovrha se može odrediti samo u odnosu na taj dio.

P&L account

P&L account (engl. profit and loss account) je račun dobiti i gubitka.

Package deal

Package deal, pravni izraz poslovne prakse i ugovornog prava kojim se obilježava predmet ugovora – pogodba (deal) sastavljen od više predmeta imenovanih ugovora i vlastitih sastojaka.

Sadržaj paketne pogodbe čine bitni sastojci ugovora određene vrste jer se jedino ugovaranjem i ispunjenjem više raznovrsnih obveza može ostvariti svrha ugovora. Radi se dakle o tipiziranoj kombinaciji više predmeta ugovora koji se vezuju za određenu vrstu, sui generis ugovora suvremene poslovne prakse.

Primjer takve pogodbe nalazimo u ugovorima o franšizingu gdje se pored isključivih prava prodaje ustupa i uporaba žiga, poslovnog know-howa i stječe pravo i obveza nadzora. Izostanak bilo kojeg sastojka ugovora može proizvesti drugu kvalifikaciju ugovora i time uskratiti inače samo za franšizing dopuštena ugovorna ograničenja.

Paketne pogodbe uobičajene su u složenim ugovorima o kooperaciji, ugovorima o menedžmentu ili nadogradnjama drugih tipiziranih ugovora kao što su ugovori o prodaji, distribuciji i dr.

Packing akreditiv

Packing akreditiv je akreditiv pri kojem banka prema korisniku, uz uobičajene uvjete ispunjenja akreditivne obveze, preuzima i obvezu isplate avansa iz akreditivne obveze, preuzima i obvezu isplate avansa iz akreditivne svote bez prethodnog korisnikova ispunjenja akreditivnih uvjeta koji vrijede za isplatu preostalog dijela akreditivne svote.

Radi osiguranja povrata avansa za slučaj neispunjenja akreditivnih uvjeta, korisnik akreditiva pri primitku avansa predaje banci svoju mjenicu i pisanu obvezu da će sukladno akreditivu pribaviti i podnijeti banci one dokumente koji su uvjet ispunjenja akreditivne obveze. Packing akreditiv uobičajen je u trgovini vunom, pamukom i rižom, i to u Australiji, Aziji, Južnoj Africi, Novom Zelandu.

Pacta sunt servanda

Pacta sunt servanda je temeljno načelo ugovornog prava, po kojem je sklopljeni ugovor zakon za ugovorne strane, koje su dužne ispuniti svoje obveze na način određen ugovorom i odgovorne su za ispunjenje tih obveza. Ugovorne strane ne mogu jednostrano mijenjati ugovorne odredbe niti odustati od ispunjenja ugovora.

Protiv ugovorne strane koja ne ispunjava ili neuredno ispunjava svoje ugovorne obveze druga ugovorna strana može pokrenuti odgovarajući sudski postupak. Međutim, u iznimnim situacijama, kada se promijene okolnosti koje su postojale u vrijeme sklapanja ugovora tako da onemogućavaju ili bitno otežavaju ispunjenje ugovornih obveza, bilo bi nepravedno zahtijevati da ugovorne strane ispune svoje ugovorne obveze, te se u tim situacijama ugovorne strane mogu osloboditi od ispunjenja tih obveza rebus sic stantibus.

Pactum de non cedendo

Pactum de non cedendo (njem. Abtretungsverbort) na lat. znači ugovor o zabrani prijenosa tražbine, ugovorna zabrana ustupanja (cesija);

1. ugovorom između vjerovnika i dužnika može se utvrditi obveza vjerovnika da svoju tražbinu od dužnika ne smije uopće ili ne smije bez pristanka dužnika - koji se inače kod ustupanja ne zahtijeva - ustupiti drugome. Pravni učinak takve klauzule u ugovoru je u tome da u odnosu na dužnika cesija nema pravnog učinka;

2. zabrana cesije može biti utvrđena i zakonom, a ne smiju se ustupiti ni one tražbine koje su vezane uz osobu vjerovnika ili se po svojoj prirodi protive prijenosu na drugog.

Papirni novac

Papirni novac (engl. paper money, paper currency, banknotes, njem. Papiergeld), razvijeniji oblik znaka vrijednosti, proistekao iz funkcije novca kao prometnog sredstva, te u odnosu prema robnim vrijednostima simbolički predstavlja istu količinu novčane robe u kojima se robne vrijednosti izražavaju.

Papirni novac izdaje središnja ili emisijska banka neke zemlje. U početku se težilo da za svu izdanu količinu papirnog novca (i ostalih novčanica) banka ima u svojim trezorima zlatno pokriće, s mogućnošću da se u svako doba papirni novac može zamijeniti odgovarajućom količinom plemenitog metala. Poslije se od toga odustalo.

U optjecaju je državni papirni novac s prisilnim tečajem i različitim stupnjem zamjenjivosti za zlato i devize. Njegovo se kretanje podvrgava samo zakonima novčanog optjecaja, koji zahtijevaju da se izdavanje papirnog novca ograničiti na količinu koja bi u prometu morala osigurati platni promet bez cijena robe. Neumjereno tiskanje papirnog novca i razni poremećaji u robnom prometu dovode do odstupanja od ove norme i pojave deflacije i inflacije.

Paralelna valuta

Paralelna valuta (engl. parallel currency, njem. parallele Währung) je novčani sustav u kojem su u optjecaju dvije vrste novca, a njihov međusobni odnos (tečaj) prepušten je tržištu.

Pritom se obično misli na nekadašnji bimetalistički sustav zlata i srebra, a njihov tečaj ovisio je o ponudi i potražnji za jednim i drugim metalom.

Paretova analiza

Paretova analiza (engl. Pareto analysis, njem. Pareto-Analyse), tehnika za klasificiranje problema, odnosno problemskih područja prema stupnju njihove važnosti, a potom i usmjeravanje korektivnih aktivnosti na one najvažnije.

Paretov koncept, kao osnova za Paretovu analizu, dobio je naziv po talijanskom ekonomistu V. Paretu, koji je u 19. stoljeću postavio tvrdnju kako je samo relativno malo faktora od presudnog značenja za veliki postotak od ukupnih uzroka (reklamacija, defekata, problema itd.) kao i obratno (tj. kritičnih nekoliko, a trivijalnih mnogo). Ideja je da se klasificiraju slučajevi prema stupnju važnosti (udjela), kako bi se potom usmjerilo na rješavanje najvažnijih, ne ulazeći pri tome u manje važne. To upućuje na načelo 80-20, prema kome približno 80% problema (ili vrijednosti, troškova itd.) proizlazi iz 20% faktora (uzroka).

Na primjer 80% od zastoja strojeva odnosi se na samo 20% strojeva, ili 80% od defekata na proizvodu proizlazi iz samo 20% konkretnih uzroka tih defekata. Drugačije, 80% aktivnosti daje 20% rezultata, dok 20% kritičnih aktivnosti daje 80% rezultata. Često je korisno pripremiti Paretov dijagram, koji ilustrativno pokazuje značenje pojedinih događaja (brojčano i u postotku udjela) svrstanih po veličini. Tako je samo jednim pogledom moguće zapaziti onih nekoliko kritičnih. > ABC-analiza.

Paritetna klauzula

Paritetna klauzula (engl. parity clause, njem. Paritätsklausel) je posebna klauzula u kupoprodajnom ugovoru u kojoj se označava do kojeg mjesta i uz koje obveze prodavalac, a od kojeg mjesta i uz koje obveze kupac snosi troškove i rizik. Obično se iskazuje transportnim klauzulama prihvaćenim od Međunarodne trgovačke komore u Parizu pod nazivom Incoterms pravila.

Pariški klub

Pariški klub (engl. Paris Club, Group of Ten, njem. Zehnergruppe, Zehnerklub) je kolokvijalni naziv za Grupu desetorice. Riječ je o neformalnoj grupi deset država članica MMF (SAD, Velika Britanija, Njemačka, Francuska, Italija, Nizozemska, Belgija, Švedska, Kanada i Japan), kojima se od 1984. pridružila Švicarska.

One se od vremena do vremena sastaju i sporazumijevaju o mjerama koje treba poduzeti kad neka zemlja ne može na vrijeme otplatiti svoje inozemne dugove. Započelo je 1956. raspravama o argentinskom vanjskom dugu.

Krajem 1980-ih, od 47 sporazuma o reprogramiranju dugova za 16 zemalja, 32 su dogovorena pod okriljem Pariškog kluba.

Pasiva

Pasiva (engl. liabilities, njem. Passiva) sadrži vlastiti kapital osiguravatelja, tehničke pričuve, ostale pričuve koje sadrže pričuve za mirovine djelatnika osiguravatelja i slične dugoročne i kratkoročne obveze te obračunske stavke razgraničenja.

Dobit financijske godine može biti iskazana u obračunskim stavkama ili u kapitalu. Preneseni gubitak i gubitak financijske godine može biti iskazan u pasivi umanjenjem pričuva i kapitala ili u aktivi. Načini iskazivanja dobiti i gubitka utvrđuju se zakonima države koja primjenjuju smjernice EEZ-a.

Pasivna strategija upravljanja

Pasivna strategija upravljanja je strategija koja se temelji na principu strogog praćenja strukture izabranog benchmarka, za razliku od aktivne strategije koja dozvoljava određena odstupanja od benchmarka s namjerom postizanja boljih rezultata.

Pasivni bankovni poslovi

Parkinsonov zakon (engl. Parkinson's law, njem. Parkinsonsches Gesetz), zakon umnožavanja administracije, odnosno težnja svake jedinice da ističe svoju vrijednost na taj način da poveća broj svojih zaposlenih. Proširenje i povećanje poslova kako bi oni popunili vrijeme potrebno za njihovo obavljanje. Stoga zaposleni rade i nepotrebne poslove, kako bi njihove jedinice dobile na važnosti.

Vezuje se uz engleskog autora Cyrila Northcota Parkinsona koji je proučavajući administraciju, s njom povezanu birokraciju, odnosno prirodu uredskog poslovanja i odnosa u administraciji, utvrdio logiku i pravilnost rada administracije i broja službenika u njoj. Po njemu “rad se širi da popuni vrijeme predviđeno za njegovo obavljanje”.

Otkrio je da obujam posla i broj činovnika koji ga obavljaju ne stoje ni u kakvoj međusobnoj vezi, nego se temelje na unutarnjoj logici birokracije po kojoj:

1. birokrat želi da umnožava podređene, a ne konkurente;

2. birokrati opskrbljuju jedni druge poslom.

Prema Parkinsonu povećanje broja službenika obvezno će se kretati između 5,17% i 6,56% na godinu neovisno o bilo kakvim promjenama u potrebama i količini obavljenog posla. Istakao je i činjenicu razvijanja različitih koordinativnih mehanizama kao što su odbori, povjerenstva i sl. jer se s povećanjem broja izvršitelja komplicira i otežava koordinacija, što također stvara pritiske ka povećanju broja zaposlenih iako se sam obujam posla ne povećava.

Pasivni bankovni poslovi

Pasivni bankovni poslovi (engl. deposit business, njem. Passivgeschäfte), po kriteriju funkcionalnosti poslovi mobilizacije i koncentracije sredstava kojima banka privlači sredstva u kreditni sistem, a s obzirom na to da ih pribavlja od drugih imalaca, sa stanovišta bilance oni predstavljaju dug banke i nalaze se u njenoj pasivi.

Za bankovno poslovanje ovi su poslovi bitni, jer preko njih ona prikuplja sredstava za svoj rad, a strukturirani su na kratkoročne poslove kojima se prikupljaju novčana sredstva za odobravanje kratkoročnih kredita svojim komitentima i za obavljanje ostalih vlastitih i drugih aktivnih poslova, i na dugoročne poslove kojima ona prikuplja sredstva za kreditiranje razvoja industrije i prometa odnosno financiranje investicija. Depozitni izvori predstavljaju osnovnu metodu napajanja financijskog potencijala i zadovoljavajućeg stupnja propulzivnosti i stabilnosti banke.

Najvažniji kratkoročni pasivni poslovi jesu depozitni poslovi kojima banka prikuplja depozite po viđenju poduzeća, stanovništva i države, jer oni preko multiplikacijskih procesa formiranja depozita i kredita oblikuju dodatne izvore sredstava. Osim depozita po viđenju (čekovni ili žiro depoziti) koji svakodnevno pritječu u banku radi obavljanja tekućih plaćanja, izuzetno su značajni i depoziti na štednju (ulozi na štednju stanovništva) kao sve važniji izvor bankovnih potencijala.

Agregat štednih depozita nalazi se po svojim temeljnim karakteristikama između agregata depozita po viđenju i oročenih, odnosno investicijskih depozita, a s obzirom na to da ima relativno visok stupanj konvertibilnosti u novac, svrstava se u kategoriju koja je bliska novcu (near money), tj. kvazinovac, pa se zbog toga mora izdvojeno evidentirati i analizirati.

Posebno mjesto u kategoriji pasivnih poslova zauzima zaduživanje kod drugih banaka kao grupa specifičnih poslova. Riječ je o međubankovnom zaduživanju putem: reeskonta i relombarda, ali i post kredita i ostalih kredita koje banke međusobno odobravaju najčešće preko tekućih računa. I konačno, u istu takvu grupu ulazi izdavanje kratkoročnih vrijednosnih papira: blagajničkih zapisa i certifikata o depozitu, kojima banka pribavlja kratkoročna sredstva za poslovanje i likvidnost.

U dugoročne pasivne poslove banke spadaju poslovi formiranja dugoročnog potencijala. Najsigurnija i najstabilnija bankovna sredstva jesu ona koja su prikupljena emisijom dugoročnih vrijednosnih papira. Njihovim izdavanjem banka dobiva potrebna sredstva, a umjesto toga daje obvezu da će imaocima njenih dionica ili obveznica isplaćivati određeni prinos (dividendu ili kamatu).

Poslovi prikupljanja oročenih depozita stanovništva također su baza za dugoročne aktivnosti. Troškovi njihove mobilizacije su veći nego kod depozita po viđenju zbog diferencijacije u kamatnim stopama, ali su zato operativni troškovi držanja oročenih depozita manji nego što je to slučaj kod depozita po viđenju.

Značajni izvori su i prikupljanje dugoročnih depozita poduzeća, javnih ustanova i države, a organiziraju se na osnovi raznih poslovnih angažmana banke i imalaca takvih sredstava sa svrhom ostvarivanja nekih privrednih i društvenih ciljeva. Banka se može baviti i pribavljanjem dugoročnih kredita iz inozemstva zaključivanjem financijskih kredita, okvirnih kredita i kreditnih linija sa specijaliziranim poslovnim i razvojnim bankama, bankovnim konzorcijima i multinacionalnim bankama.

Paušalna cijena

Paušalna cijena (engl. inclusive price, njem. Pauschalpreis) je ukupna cijena, jedna cijena za koju gost - putnik plaća kao novčani ekvivalent za jedinstven skup usluga, a ne za pojedinačnu uslugu, odnosno puki zbroj pojedinačnih usluga.

U mečusobno organiziranom i povezanom uzajamnom odnosu usluga i ukupne cijene i jest razlika između ugovora o organiziranju putovanja i posredničkog ugovora o putovanju kod kojeg je predmet ugovora jedna ili više usluga za koje se plaćaju pojedinačne cijene.

PDV

Porez na dodanu vrijednost – PDV (engl. value added tax – VAT, njem. Mehrwertsteuer), oblik poreza na promet, čija je realizacija podijeljena u parcijalna plaćanja koja se obavljaju na temelju dodane vrijednosti u svakoj fazi procesa proizvodnje i distribucije.

PDV se obračunava i uplaćuje sukcesivno, prilikom svake prodaje, ali samo na neto vrijednost ostvarenu u svakoj fazi. Izvoz se vrši bez ovog poreza, a uvoz se opterećuje istim stopama kao i nacionalni proizvod. Stoga može biti jedinstvena, ali i diferencirana na različite vrste robe ili usluga.

Perfekcija ugovora

Perfekcija ugovora (engl. conclude of the contract, perfection of the contract, njem. Abschliessung des Vertrages, Vertragsperfektion), trenutak kad je nastao ugovor i međusobne obveze ugovornih strana.

Od tog trenutka računaju se svi rokovi vezani uz ugovor (plaćanje, isporuka), određena prava strana (npr. u slučaju stečaja), obveze strana u odnosu na državna tijela (odobrenja, dozvole, porezi), a u pravilu se na ugovor primjenjuju propisi koji su važili u trenutku njegova sklapanja, bez obzira na kasnije izmjene. Po prirodi stvari ugovor se sklapa ili među nazočnima ili među nenazočnima. Između nazočnih strana ugovor se smatra sklopljenim u trenutku kad ponuđeni prihvati ponudu ponuditelja za sklapanje ugovora. Strane su nazočne kad izravno pregovaraju, npr. u kancelariji ponuditelja. A

ko ponuditelj nije stavio rok za prihvat ponude, ponuđeni se mora izjasniti o ponudi bez odgađanja (odmah), osim ako iz okolnosti proizlazi da ponuđenom pripada stanoviti rok za razmišljanje. Ako je ponuditelj stavio rok za prihvat, vezan je njime do njegova isteka. Ugovor je sklopljen među nazočnima i onda ako su ga strane sklopile telefonom, teleprinterom ili izravno radiovezom. Između nenazočnih stranaka ugovor se sklapa pismom ili brzojavom, a ugovor je sklopljen u trenutku kad ponuditelj primi izjavu ponuđenog da prihvaća ponudu (teorija primitka).

Po našem pravu, dakle, nije odlučujuće kad se ponuđeni očitovao o prihvaćanju ponude (teorija očitovanja), odnosno kad je poslao odgovor o prihvatu (teorija odaslanja, post box teorija), jer su to trenuci nepoznati ponuditelju i ugovor bi nastao u trenutku koji on ne može kontrolirati. Smatra se da je ponuda prihvaćena i onda kad ponuđeni pošalje stvar ili plati cijenu, ili učini neku drugu radnju koja se na temelju ponude; poslovne prakse između strana ili običaja može smatrati kao izjava o prihvaćanju. I > ponuda i > prihvat mogu se opozvati, ali moraju stići zajedno, ili prije ponude, odnosno prihvata.

Performance guarantee

Performance guarantee je izraz koji se može uporabiti u dva različita značenja, odnosno smisla. Njime se može naznačiti garancija za dobro izvršenje posla i garancija učinka, ali se u pravilu označuje garancija za dobro izvršenje posla.

Perks

Perks je popularni kolokvijalni izraz za perquisites koji označava posebne (nenovčane) beneficije koje poduzeća pored plaće daju svojim menedžerima (ili stručnjacima) kao što su vozila poduzeća, privatno zdravstveno osiguranje i sl.

Petrodolar

Petrodolar (engl. petrodollar, njem. Petrodollar) su financijska sredstva ostvarena izvozom nafte, uobičajeno nominirana u američkim dolarima, što ih ekonomski subjekti iz zemalja izvoznica nafte plasiraju u obliku depozita i ulaganja u razvijene industrijske zemlje. U pravilu je riječ o financijskim viškovima zemalja članica poznatog međunarodnog kartela Organizacije zemalja izvoznica nafte (OPEC) što se plasiraju u prvome redu na financijsko tržište zemalja Europske unije (EU), ali i drugih razvijenih zemalja. Tako plasirana sredstva, kao oblik konvertibilne valute, doživljavaju svoje sigurnije, brže i profitno plodonosnije obrtanje.

Pezeta

Pezeta (šp. peseta) je novčana jedinica Španjolske (ESP) i Andore (ESP), dijeli se na 100 sentima.

Pezo

Pezo (šp. peso) je novčana jedinica Argentine (ARP), Čilea (CLP), Filipina (PHP), Dominikanske Republike (DOP), Gvineje Bisau (GWP), Kolumbije (COP), Kube (CUP), Meksika (MXN) i Urugvaja (UYU).

PIN

PIN (akr. od engl. personal identification number) je osobni identifikacijski broj; tajni, obično četveroznamenkasti broj ili riječ, koji se dodjeljuje vlasnicima plastičnih kreditnih kartica.

Koristi se zajedno s karticom za provođenje transakcija, tj. za dobivanje pristupa preko tipkovnice do računalno kontroliranih uređaja kao što su bankomati. Svrha mu je spriječiti neovlaštenu uporabu kartice.

Pismena potvrda usmeno sklopljenog ugovora

Pismena potvrda usmeno sklopljenog ugovora, u poslovnoj praksi označuje reprodukciju usmeno sklopljenog ugovora.

Svaka strana usmeno sklopljenog ugovora može od suugovaratelja zahtijevati, sve dok druga strana ne ispuni ugovor, potvrdu u pisanom obliku da je sklopljen usmeni ugovor. Usmeno sklopljeni ugovor ostaje valjanim i kad zamoljena strana nije dala zahtijevanu potvrdu, što znači da pisana potvrda usmeno sklopljenog ugovora taj ugovor ne pretvara u formalni. Svrha izdavanja potvrde je u sačuvanju dokaza o sadržaju danih i primljenih izjava, te u izbjegavanju štete koja bi mogla nastati suugovarateljima zbog nejasnoća, nesporazuma, nedostataka u izjavi volje i slično.

No posebnim uzancama može se potvrdi dati i drukčije značenje. Tako Posebnim uzancama u ugostiteljstvu ugostitelj može zahtijevati, unatoč neformalnosti izravnog ugovora o hotelskim uslugama, da rezervacija zatražena usmeno ili telefonski mora biti potvrđena u pisanom obliku, brzojavno, teleprinterom, telefaksom ili drugim sredstvom priopćavanja.

U tom slučaju ugovor je sklopljen tek u trenutku kad gost primi od ugostitelja potvrdu o rezervaciji u pisanom obliku. Na taj način i ponuda i prihvat ponude na inicijativu ugostitelja moraju biti učinjeni u pisanom obliku, tj. izmjena pisanih potvrda voljom strana neformalni izravni ugovor o hotelskim uslugama pretvara u formalan (forma ex contractu). O redoslijedu primjene uzanci.

Pismo o namjeri

a) utvrđivanje ciljeva koje stranke žele ostvariti ugovorom, vremenski redoslijed i raspored tema pregovora, mjesto pregovora i osobe koje u njima sudjeluju;

b) pitanja o kojima je postignut sporazum i pitanja o kojima postoje različiti stavovi;

c) utanačenja o uzajamnim obvezama o kojima je postignuta suglasnost kao što su sporazumi o diobi troškova, obveza čuvanja poslovne tajne i povjerljivosti podataka koji su otkriveni tijekom pregovora;

d) predviđanje pobližih sadržaja budućeg ugovora kao i očitovanje spremnosti da se on sklopi, ali ovisno o ispunjenju određenih uvjeta ili nastupanja nekih događaja.

Načelno pisma o namjerama nemaju obveznopravne učinke sklapanja ugovora ili ispunjenja obveza ugovora. Ako su u pismo o namjerama unijete neke obveze u slučaju neispunjenja postoji mogućnost naknade štete na osnovi opće građanske odgovornosti za naknadu štete. Druga je situacija ako pismo o namjerama pod tim naslovom sadržajno odgovara obvezama određenih ugovora, pa bi se moglo postaviti pitanje je li time zapravo sklopljen ugovor i jesu li nastale obveze ispunjenja. Odgovor na ta pitanja ovisi o različitim rješenjima u pravnim porecima. Neka prava (hrvatsko i švicarsko) traže suglasnost o bitnim sastojcima ugovora očitovanu u pismu o namjerama. Njemačko pravo traži suglasnost o svim elementima ugovornog odnosa.

Pismo spremnosti

Pismo spremnosti (engl. notice of readiness, njem. Ladebereitschaftsmeldung) je pismena obavijest zapovjednika broda krcatelju ili primatelju da je brod spreman za ukrcavanje, odnosno iskrcavanje.

Pismo spremnosti može se predati kada je brod doveden na određeno mjesto u luci, odnosno na sidrište, kada je dobio odobrenja za promet s kopnom, te kada su obavljene druge radnje koje omogućuju ukrcavanje, odnosno iskrcavanje tereta.

Pismo spremnosti dostavlja se krcatelju, odnosno primatelju na njegovu adresu tijekom radnog vremena. Predaja pisma spremnosti važna je za početak stojnica.

Plaćanje

Plaćanje (engl. payment, njem. Zahlung) je radnja ili skup radnji kojima dužnik novčane obveze, odnosno plaćanja ispunjava tu svoju obvezu.
Pojam plaćanja, kao radnje kojom se ispunjava novčana obveza, valja razlikovati od pojmova instrument plaćanja i instrument osiguranja plaćanja. Posljednja dva pojma nemaju točno definiran pravni sadržaj, a pod njima se obično razumiju mjenica, ček, akceptni nalog, akreditiv i bankarska garancija. No, predaja jednog od spomenutih dokumenata vjerovniku nema značaj plaćanja, pa se obveza plaćanja ne može uzeti ispunjenom u tom trenutku, već u trenutku kad dužnik tog dokumenta plati (novčane obveze).

Plan likvidnosti

Plan likvidnosti (engl. liquidity plan, njem. Liquiditätsplan) je dio financijskog plana, a podrazumijeva planiranje pojedinačnih izdataka i primitaka, prema njihovim rokovima unovčenja odnosno dospijeća te prema iznosima, kao i planiranje njihove razlike. Planiranje likvidnosti preduvjet je očuvanja likvidnosti i financijske stabilnosti.

Osnovni su elementi plana likvidnosti novac i novčani ekvivalenti na početku razdoblja, planirani primici planskog razdoblja, planirani izdaci planskog razdoblja te planirano stanje novca i novčanih ekvivalenata na kraju planskog razdoblja.

Planiranje investicijskog projekta

Planiranje investicijskog projekta (engl. investment project planning, njem. Investitionsplanung), osmišljavanje pojedinih vremenskih raspoređenih radnji usmjerenih ostvarenju ciljeva poduzeća.

Odvija se u fazama:

a) priprema investicijskog projekta,

b) ocjena investicijskog projekta,

c) izvedba investicijskog projekta,

d) poslovanje investicijskog projekta.

Prvi korak obuhvaća pojavu ideje o potrebi investiranja, identifikaciju mogućih i prihvatljivih investicijskih rješenja, izradu analitičko-dokumentacijske podloge za izbor projekta te donošenje investicijske odluke. Drugi korak obuhvaća definiranje kriterija i izbor metoda za ocjenu mogućih i prihvatljivih investicijskih rješenja, izradu analitičko-dokumentacijske podloge za izbor projekta te donošenje investicijske odluke. U trećem se koraku priprema i izvodi građenje, te priprema proizvodnja prema investicijskom projektu.

Posljednji korak podrazumijeva proizvodnju učinaka, što i jest krajnji cilj projekta. Pritom se prati ostvarenje i uspoređuje s planiranim zadacima i ciljevima, ustanovljuju odstupanja i otkrivaju njihovi uzroci. Navedene faze planiranja investicijskog projekta odvijaju se istodobno sve do početka proizvodnje. Priprema, ocjena i izvedba odvijaju se gotovo istodobno, no s različitim intenzitetom u pojedinoj fazi. Planiranje investicijskih projekata svodi se na izradu predinvesticijske studije projekta, investicijske studije te studije izvedbe.

Predinvesticijska studija temelji se na analitičko-dokumentacijskoj podlozi za prethodnu ocjenu investicijskih varijanti kako bi se odabrala najpovoljnija. Investicijska studija temelji se na analitičko-dokumentacijskoj podlozi za donošenje investicijske odluke. Studija izvedbe sadrži planirani najprihvatljiviji način izvedbe investicijskog projekta.

Platna bilanca

Platna bilanca (engl. balance of payments, njem. Zahlungsbilanz) je statistički dokument koji obuhvaća sve vanjske transakcije u koje je uključena država, u zadanom vremenskom razdoblju.

Dijeli se na tekući i kapitalni račun. Platna bilanca prikazuje promjene stanja u odnosu na inozemstvo u određenom vremenskom periodu.

Platni promet

Platni promet (engl. payments mechanism, payments system), sva plaćanja između pravnih i fizičkih osoba učinjena sa svrhom podmirenja novčanih dugova, odnosno naplate novčanih tražbina.

Manjim dijelom je gotovinski, a najvećim dijelom obavlja se knjižnim prijenosom novčanih svota od dužnika vjerovniku. Domaći (tuzemni) platni promet obuhvaća sustav plaćanja između fizičkih i pravnih osoba istoga državnog područja, a međunarodni (inozemni) između rezidenata različitih zemalja – s različitim valutnim, carinskim, pravnim itd. sustavima – pri čemu se jedna valuta pretvara u drugu. Platni promet uobičajeno obavljaju banke, poštansko-čekovni zavodi, žirocentrale i savezi, klirinške institucije, pošte i štedionice.

Nakon 1962. u nas su poduzeća obvezatno vodila svoja dinarska sredstva kod Službe društvenog knjigovodstva (SDK) koja ih je evidentirala kao depozite pojedinih banaka – depozitora s kojima su poduzeća prethodno sklopila ugovor. U skladu s tim, domaći platni promet za sve pravne osobe organizirala je i obavljala SDK, a nakon demokratskih promjena ova institucija transformirana je u Zavod za platni promet (ZAP) s tim da su u obavljanje unutrašnjeg platnog prometa uključene i banke i štedne depozitne institucije.

Međunarodna plaćanja obavljaju se preko banaka ovlaštenih za devizno-valutne i kreditne poslove s inozemstvom (tzv. banke “velikih” ovlaštenja). Za građane platni promet i prije i danas obavljaju i pošte, banke i štedionice.

Plašt dionice

Plašt dionice (njem. Aktienmantel, Stammpapier, Hauptpapier) je temeljna isprava, službena potvrda članstva u dioničkom društvu, osobito s pravom sudjelovanja u temeljnom kapitalu, dividendi i pravu glasa. Plašt dionice bitan je sastojak za postojanje isprave o dionici kao vrijednosnom papiru. Isprava je valjana ako ostali dijelovi nisu izdani (kupon, talon).

Zakonom su utvrđeni obvezatni sastojci plašta isprave, a to su: oznaka da se radi o dionici i njena nominalna svota, oznaka vrste i roda dionice, tvrtka i sjedište izdavaoca dionice, tvrtka (ime za fizičku osobu) na koju glasi dionica na ime ili naznaka da glasi na donositelja, datum izdavanja i broj dionice, te faksimil potpisa statutom ovlaštenih osoba izdavaoca dionice. Plašt dionice može sadržavati i neobvezatne (fakultativne) sastojke, npr. neku povlasticu iz dionice.

Plivajući tečaj

Plivajući tečaj (engl. floating exchange rate, njem. flexibler Wechselkurs), flotirajući, fleksibilni ili slobodni tečaj, oblikuje se na tržištu na osnovi djelovanja mehanizma ponude i potražnje koji formira njegovu realnu cijenu.

U takvim okolnostima, visina tečaja ovisi neposredno o stanju platne bilance, jer trenutno ostvareni deficit ili suficit automatski djeluje na promjenu deviznog tečaja te izaziva promjene u izvozu i uvozu ili kretanju kratkoročnog kapitala ili u jednom i drugom. Tako npr. pri postojanju deficita raste tečaj inozemnih valuta u odnosu na domaću, što uzrokuje povećanje izvoza robe i usluga, ali i smanjenje uvoza, dok je pri suficitu situacija obrnuta, tj. pada tečaj stranoj valuti u odnosu na domaću, što pojeftinjuje uvoz pa je kretanje robe i usluga usmjereno u suficitarnu zemlju.

Osnovna ideja je sadržana u cijeni ravnoteže, jer postoji određena visina deviznog tečaja na kojem će se izravnati ponuda i potražnja i ostvariti ravnoteža platne bilance. Zamjetna osjetljivost slobodno formiranih tečajeva ne znači odsutnost intervencija centralnih banaka na deviznim tržištima. Iako obveza intervencija ne postoji, intervencije centralnih banaka prilagođavaju se potrebama njihove trenutne monetarne politike. Postupne promjene u tečaju u sustavu plivajućih deviznih tečajeva, za razliku od brettonwoodskog sustava fiksnih tečajeva u situaciji kad odnosna zemlja provodi korektivne mjere (devalvaciju ili revalvaciju), eliminiraju iznenadne šokove u privredi i potrebu drastičnog prilagođavanja.

Stroga pravila Međunarodnog monetarnog fonda i utvrđena procedura u slučajevima neizbježnih promjena prije utvrđenog pariteta, makar se radilo i o privremenim debalansima, onemogućava brza, nužna i realna prilagođavanja tečaja na štetu zainteresiranih zemalja članica Fonda. Kako o realnosti deviznog tečaja ovisi rentabilnost izvoza i racionalnost uvoza, zemlje članice su se potaknute vlastitim interesom i nagomilanim problemima u međunarodnom monetarnom sustavu ranih 70-ih godina postupno počele oslobađati obveze intervencije centralnih banaka radi održavanja tečajeva svojih valuta u dopuštenim okvirima marže osciliranja od + 2,25 % od utvrđenog pariteta. One de facto od 1973. godine počinju primjenjivati plivajuće tečajeve, a de jure (prema drugom amandmanu na sporazum MMF-a) to im je omogućeno od travnja 1978. godine. Zemlje članice Fonda imaju pravo izabrati politiku deviznog tečaja i primjenjivati bilo fiksne bilo plivajuće tečajeve.

Jedinstveni način floatinga nije prihvaćen, pa odluka u korist “plivanja” obuhvaća jednu od tri mogućnosti: valuta može plivati na potpuno slobodnoj osnovi; valute mogu biti zajedno grupirane u valutno područje u kojem su vezane jedna za drugu pa zajednički plivaju prema drugim valutama; ili devizni tečaj (umjesto da slobodno pliva uz izvjesne intervencije centralne banke radi ublažavanja velikih i neočekivanih flotacija) bude vezan uz izabrani skup indikatora o kretanjima u narodnoj privredi i da pliva srazmjerno promjenama. O prednostima i nedostacima primjene plivajućih tečajeva među stručnjacima ne postoji suglasnost.

Plod

Plod (engl. fruit, njem. Frucht, lat. fructus), proizvodi koji na određeni način nastaju od neke stvari.

Za plodove je karakteristično da su to prinosi koji se javljaju redovito i periodično, a da pri tome ne umanjuju samu plodonosnu stvar. S obzirom na način postanka plodove dijelimo na prirodne, industrijske i civilne. Prirodni plodovi (fructus naturales) su organski proizvodi neke stvari koje ona daje bez umanjenja svoje supstancije i bez sudjelovanja ljudskog rada. Industrijski plodovi su oni koje stvar daje uz sudjelovanje ljudskog roda.

Civilni plodovi (fructus civiles) su prihodi koje ne daje stvar sama, već koje dobivamo posredstvom nekog pravnog odnosa, npr. kamate. Prirodni i industrijski plodovi dijele se na viseće, odvojene i ubrane, potrošene, nepotrošene i zanemarene. Među civilnim plodovima razlikujemo dospjele i nedospjele. Vlasništvo prirodnih ili industrijskih plodova stječe se separacijom, a ponekad i percepcijom, a vlasništvo civilnih plodova stječe se dospjelošću i percepcijom.

Plodouživanje poduzeća

Plodouživanje poduzeća (njem. Unternehmensniessbrauch, Niessbrauch an einem Einzelunternehmen)

1. moguće ga je zasnovati, i u njemačkoj poslovnoj praksi često se i rabi, u slučaju da se poduzeće kao ukupna imovina daje nekoj fizičkoj ili pravnoj osobi na plodouživanje;

2. kod društva osoba zasnivanje plodouživanja na udjelima moguće je ako je to predviđeno društvenim ugovorom ili suglasnošću ostalih članova.Ako je osnovano plodouživanje bez ograničenja, plodouživatelj u unutrašnjim odnosima i odnosima prema vani stupa na mjesto člana, on postaje “član na određeno vrijeme” i upisuje se u sudski registar. Plodouživatelj sudjeluje u dobitku, ali ne i u gubitku;

3. kod društava kapitala plodouživanje na dionici, odnosno udjelu još je učešće i jednostavnije. Pravo plodouživanja na dionici stječe se raspolaganjem dioničara dionicom tako da on svoje člansko pravo u društvu optereti plodouživanjem u cijelosti u korist druge osobe. Plodouživanje se može zasnovati i na pojedinom pravu koje ulazi u člansko pravo u društvu (npr. na pravu na dividendu). Pravo plodouživanja zasniva se u obliku potrebnom za prijenos dionice, ovisno je li u pitanju dionica na ime ili donositelja. Ako je za prijenos dionice potrebna suglasnost društva, ona se traži i za zasnivanje prava plodouživanja. Plodouživatelj ima prije svega pravo na dividendu iz dionice, pa je on vlasnik kupona na ispravi o dionici.

Ovamo ne pripadaju: naknada za ispunjenje dioničareve dodatne obveze prema društvu, razlika u cijeni po kojoj je dionica kupljena, a zatim prodana, ni sudjelovanje u ostatku likvidacijske i stečajne mase društva, jer nije riječ o uživanju članskog prava nego o nadomjestku članstva.

Pravo prvenstva pri upisu novih dionica također ne pripada u plodouživanje već je posrijedi pravo dioničara. Pravo plodouživanja ne obuhvaća i to ako ga dioničar izričito ne dade. Izda li društvo nove dionice na temelju povećanja temeljnoga kapitala iz sredstava društva, plodouživatelj ima pravo tražiti da mu se dade plodouživanje i na tako stečene nove dionice dioničara koji mu je dao pravo plodouživanja, tj. na one od njih koje su dobivene na temelju dionica na kojima to pravo ima.

Dioničar je obvezan plodouživatelju osigurati sve koristi koje nastanu iz promjena glede dionica koje je tako opteretio. To valja uzeti u obzir pri smanjenju temeljnoga kapitala, statusnih promjena i preoblikovanju društva. Pravo glasa na glavnoj skupštini društva pripada ipak samo dioničaru.

Iako bi se osnivanje prava plodouživanja moglo osnovati iz svih temelja osnivanja plodouživanja uopće, redovito će se ono osnivati pravnim poslom. Kako naš Zakon o vlasništvu i drugim stvarnim pravima podrobno uređuje i pravo plodouživanja na stvarima i pravima, nema zapreke da se i u našoj praksi ovo pravo ne rabi kad je predmet plodouživanja poduzeće.

Pluralističke obveze

Pluralističke obveze (engl. pluralistic obligations, njem. pluralistische Verpflichtungen) su obveze s više subjekata bilo na vjerovničkoj, bilo dužničkoj ili na obje strane. Budući da kod pluralističkih obveza dolazi više subjekata, nužno se postavlja pitanje njihova međusobnog odnosa.

Odnos između subjekata rješava se s obzirom na pitanje je li činidba djeljiva ili nedjeljiva, odnosno da li zbog nekih posebnih razloga čitava tražbina, iako djeljiva, ipak pripada svim vjerovnicima, odnosno da za dug, iako djeljiv, odgovaraju svi dužnici. S toga gledišta pluralističke obveze dijelimo na djeljive, nedjeljive i solidarne.

Pluralni votum

Pluralni votum (engl. plural voting, njem. Mehrstimmrechtaktie) je pravo na veći broj glasova određenih dionica od ostalih.

Pluralni votum je u pravnim sustavima dioničkih društava različito uređen tako da ga neke države izričito dopuštaju (Lihtenštajn, Švedska), druge ga ne zabranjuju (Švicarska), treće dopuštaju kao iznimke, tako npr. u Njemačkoj uz dozvolu najvišeg organa ovlaštenog za poslove gospodarstva pokrajine u kojoj društvo ima sjedište, a neke, kao što je naša, izričito ga zabranjuju, tj. zabranjeno je izdavanje dionica koje za isti nominalni iznos daju različito pravo glasa.

Po naredbi

Po naredbi

1. izraz, odredba, klauzula koju sadrže vrijednosni papiri i čije postojanje u tim papirima naglašava njihovo svojstvo prenosivosti indosamentom. Suprotno okolnosti da izostanak te klauzule u vrijednosnim papirima koji su ex lege prenosivi indosamentom ne utječe na mogućnosti njihova prijenosa na taj način, uvrštenje suprotne klauzule “ne po naredbi” znači zabranu njihova prijenosa indosamentom zbog čega ostaje samo mogućnost prijenosa cesijom;

2. zakonski termin kojim se određuje mogućnost prijenosa indosamentom onih vrijednosnih papira koji glase na ime. Ako pojedinu vrstu vrijednosnog papira na ime propisi ne bi uzeli papirom “po naredbi”, onda bi takvi papiri bili prenosivi samo cesijom.

Pobijanje glavne i posebne odluke skupštine dioničkog društva

1. Pobojne odluke glavne skupštine su sve one koje su donijete protivno zakonu ili statutu. O razlikama između ništetne i pobojne odluke glavne skupštine > ništetnost odluka glavne i posebne skupštine dioničkog društva, toč. 1. Propisa o pobijanju odluka glavne skupštine, odgovarajuće se primjenjuju i na odluke posebnih skupština.

2. Povreda zakona jedan je od razloga za pobijanje odluke i pod time valja smatrati svaku pravnu normu, ne samo zakon u formalnopravnom smislu, već i podzakonske propise pa i nepisane pravne norme, i to ne samo one kojima se uređuje dioničko društvo nego i one za druga pravna područja onoliko koliko zahvaćaju društvo. Od toga valja razlikovati povrede ugovora koje se ne bi mogle svrstati pod povrede zakona s objašnjenjem da se njima vrijeđa temeljno načelo pacta sunt servanda. Razlogom pobijanja mogu, međutim, biti samo one povrede propisa za koje nije propisano da povreda znači ništetnost odluke.

3. I povrede statuta treba tretirati široko tako da samo beznačajne povrede statuta ne mogu dati osnove za pobijanje odluke glavne skupštine. U ostalim slučajevima je pobojnost dopuštena. Primjerice, to ne bi bili slučajevi kada članovi nadzornog odbora koje je imenovala glavna skupština ne ispunjavaju uvjete koji se zakonom traže zato da bi mogli biti članovi tog organa, kada je protivno statutu dioničarima dopušteno glasovati na glavnoj skupštini iako nisu u skladu sa statutom pohranili dionice ili to nisu učinili na vrijeme, ako pri glasovanju nije postignuta statutom propisana veća većina kapitala od one propisane zakonom, ali je voditelj skupštine utvrdio da je prijedlog prihvaćen i sl.

4. ZTD ne propisuje posebne razloge za pobijanje odluke glavne skupštine, već je dao opću klauzulu o pobijanju, pa načelno temelje za pobijanje dijelimo na dvije skupine: povrede odredaba zakona ili statuta o postupku (npr. pogreške u glasovanju i utvrđivanju rezultata, neopravdano uskraćivanje prava dioničara na obaviještenost, povreda odredaba o zaštiti manjinskih dioničara, objave dnevnog reda i sl.), te povrede materijalnih odredaba zakona i statuta (npr. povreda prava glasa, jednakog položaja dioničara, načela povjerenja i sl.).

Za razliku od ništetne odluke, pobojna odluka glavne skupštine valjana je sve dok se ne poništi. Poništenje se ostvaruje samo tužbom za pobijanje na koju je ovlašten ograničen krug ovlaštenika iz redova dioničara, zatim uprava, članovi uprave i nadzornog odbora u roku od trideset dana od donošenja odluke. Ne podigne li koji od ovlaštenika u tom roku tužbu, bez obzira na njezinu protupravnost, odluka glavne skupštine postaje konačno valjanom. Ako je tužba bila utemeljena, sud proglašava odluku poništenom, i od trenutka njezina donošenja.

Pobojnost

Pobojnost (engl. avoidance, njem. Anfechtung), razlog nevaljanosti pravnih poslova.

Pobojni (relativno ništetni) pravni poslovi proizvode pravne učinke kao i valjani, ali se mogu, iz propisima predviđenih razloga i u predviđenom roku, poništiti. Do poništenja takvi se poslovi po svojim učincima ne razlikuju od valjanih, a ako protekne rok za njihovo poništenje, postaju valjani, konvalidiraju. Ako pobojni posao bude poništen, posljedice poništenja, jednako kao i kod ništetnih poslova, nastupaju ex tunc, što znači od dana zaključenja. Sud ne pazi na pobojnost po službenoj dužnosti, nego samo na zahtjev ovlaštene osobe, a to je, u pravilu, ona strana u čijem je interesu pobojnost ustanovljena.

To se obrazlaže činjenicom da se pobojnost kao sankcija nevaljanosti ustanovljuje prvenstveno u svrhu zaštite interesa ugovornih strana, a ne općih društvenih interesa kao kod ništetnih pravnih poslova. Pobojnost ne nastupa ex lege, već se mora podići tužba na pobijanje, tzv. querella nullitatis. Ugovor je pobojan kad ga je sklopila strana ograničeno poslovno sposobna, kad je pri njegovu sklapanju bilo mana u pogledu volje te kad je to zakonom ili posebnim propisima određeno.

Ograničena poslovna sposobnost javlja se kao razlog pobojnosti pravnog posla samo u slučaju kad ograničeno sposobna osoba zaključi pravni posao bez odobrenja svojeg zakonskog zastupnika, a takvo odobrenje ni naknadno ne uslijedi. Mane volje koje izazivaju pobojnost pravnog posla jesu prijetnja, zabluda i prijevara. Druge razloge pobojnosti predviđene zakonom nalazimo u povredi načela jednake vrijednosti činidaba, i pravnim radnjama dužnika na štetu vjerovnika.

Po pozitivnim propisima svaki vjerovnik čija je tražbina dospjela za isplatu može pobijati radnju svog dužnika koja je poduzeta na njegovu štetu, tj. ako zbog njezina izvršenja dužnik nema dovoljno sredstava za ispunjenje vjerovnikove tražbine. Tužba kojom se pobija radnja dužnika na štetu vjerovnika naziva se, još od rimskog prava, paulijanskom tužbom (actio Pauliana). Ako dođe do poništenja pobojnog posla, ima se izvršiti vraćanje onoga što je u izvršenju toga posla ispunjeno, a ako to nije moguće ili ako se priroda onoga što je ispunjeno protivi vraćanju, ima se dati odgovarajuća naknada u novcu prema cijenama u vrijeme vraćanja, odnosno donošenja sudske odluke.

Razlika prema restituciji kod ništetnih je poslova u tome što kod pobojnih nije predviđena mogućnost oduzimanja danog ili primljenog u korist općine. Kod pobojnosti stranke mogu svojim sporazumom drukčije urediti svoje odnose kod restitucije, npr. da se ispunjeno do trenutka poništaja ne vraća. Ugovaratelj na čijoj je strani uzrok pobojnosti odgovoran je svom suugovaratelju za štetu koju trpi zbog poništenja ugovora, pod uvjetom da nije znao niti morao znati za postojanje uzroka pobojnosti.

Ograničeno poslovno sposobna osoba odgovara za štetu nastalu poništenjem ugovora ako je lukavstvomuvjerila svog suugovaratelja da je poslovno sposobna. Osobe ovlaštene na traženje poništenja jesu stranke u poslu, a iznimno i neke treće osobe. Od stranaka poništenje može tražiti ona u čijem je interesu pobojnost ustanovljena. Poništenje pobojnog pravnog posla može se tražiti u roku od jedne godine od saznanja za razlog pobojnosti, odnosno od prestanka prisile ako je zaključen pod prijetnjom ili prisilom (subjektivni rok).

Krajnji rok za poništenje je tri godine računajući od dana sklapanja pravnog posla (objektivni rok). Za neke slučajeve predviđeni su posebni rokovi, tako da je rok za osobu koja je bez potrebnog odobrenja sklopila pravni posao za vrijeme svoje ograničene poslovne sposobnosti tri mjeseca od dana stjecanja potpune poslovne sposobnosti. Kod prekomjernog oštećenja predviđen je jedinstveni objektivni rok od godinu dana računajući od dana sklapanja pravnog posla. Svi navedeni rokovi su prekluzivni pa se nakon njihova proteka gasi pravo na zahtjev za poništenje.

Podakreditiv

Podakreditiv (engl. back-to-back credit, njem. Unterakkreditiv), akreditiv koji otvara banka po nalogu korisnika postojećeg akreditiva u korist treće osobe, od koje korisnik postojećeg akreditiva kupuje robu radi daljnje prodaje i isporuke osobi koja je naložila banci otvaranje postojećeg akreditiva, pri čemu postojeći akreditiv (u odnosu između njegova korisnika i banke kojoj nalaže otvaranje podakreditiva) služi kao pokriće akreditivne svote podakreditiva, koju će banka isplatiti njegovu korisniku.

Akreditiv i podakreditiv su pravno samostalni i međusobno nezavisni, jer postoje dva različita temeljna ugovora, dva različita naloga za otvaranje akreditiva koja daju dvije različite osobe dvjema različitim bankama i dva različita akreditiva u korist dva različita korisnika.

Podakreditiv se koristi u onim slučajevima kada, iz bilo kojeg razloga, nije prikladan prenosivi akreditiv. Podakreditiv nije uređen ni u ZOO niti u UCP za dokumentarne akreditive. Gospodarski su akreditiv i podakreditiv ipak povezani stoga što služe ostvarenju posla koji je jedna gospodarska cjelina.

Podosiguranje

Podosiguranje (engl. under-insurance, njem. Unterversicherung)

1. osiguranje kod kojeg je u vrijeme zaključenja ugovora vrijednost osiguranog predmeta bila veća od > osigurane svote. Iznos naknade smanjuje se razmjerno odnosu osigurane svote i vrijednosti osiguranog predmeta, ako nije drugačije ugovoreno. U slučaju djelomičnog gubitka ili oštećenja, osiguravatelj će platiti razmjerni dio naknade prema pravilu proporcije koje glasi: odšteta/šteta = osigurana vrijednost/stvarna vrijednost. Iz ovog proizlazi da je odšteta = (šteta x osigurana vrijednost)/stvarna vrijednost. Ako je ugovoreno da odnos između vrijednosti osiguranog predmeta i osigurane svote nema značenje za utvrđivanje visine štete, u slučaju nastanka štete naknada se isplaćuje do iznosa osigurane svote. Za razliku od nadosiguranja, podosiguranje je dozvoljeno;

2. podosiguranje u kreditnim osiguranjima nastaje kada osiguranik ne prijavi osiguravatelju puni (cijeli) iznos svoga potraživanja od kupca, već manji. Osiguravatelj će naplatiti i manji iznos premije. U slučaju nastanka štete, osiguravatelj će naknaditi samo dio štete, a ne cijeli iznos prema pravilu proporcije. To znači da će dobiti samo dio naknade od ukupne štete koliko iznosi postotak prijavljenog (smanjenog) iznosa osigurane svote u odnosu na stvarnu svotu potraživanja.

Podugovor

Podugovor (engl. subcontract, njem. Nebenvertrag, Zuliefervertrag) je ugovor sklopljen između glavnog izvođača i podizvođača, kojima glavni izvođač povjerava podizvođača izvođenje određenog dijela posla koji je glavni izvođač ugovorio s investitorom.

Poduzeće

Poduzeće (engl. enterprise, njem. Unternehmen, Handelsgewerbe, Gewerbebetrieb), 1. pravni objekt koji pripada nekom subjektu, u pravilu trgovcu, tako da može njime raspolagati. Poduzeće čini određenu gospodarsku djelatnost koju obavlja trgovac kao nositelj takve djelatnosti u organizacijskom smislu, tako da npr. jedno trgovačko društvo može imati više poduzeća, npr. tvornicu za preradu repe, tvornicu cipela, mljekaru, robnu kuću itd. Nijedno od takvih poduzeća nije pravna osoba, niti je upisano u sudski registar, nego je to trgovačko društvo kojem pripadaju.

Odluči li društvo prodati jedno od više poduzeća i kupiti drugo, ili izgraditi neku novu tvornicu i sl. to je predmet unutrašnje organizacije društva i ona se može mijenjati a da se pri tome ne mijenja ni nositelj prava i obveza, ni članska struktura društva, tj. članovi društva u odnosu na društvo i međusobno imaju i dalje ista prava i obveze. Kupnjom ili prodajom jedne tvornice povećala se, ili smanjila, ili ostala ista imovina društva, ali se nisu promijenili odnosi između članova. Trgovačko društvo i trgovac pojedinac jedini su nositelji prava i obveza, oni su porezni obveznici, počinitelji kaznenih djela i sl., a ne poduzeće. Poduzeće nije pravna osoba, nego čini imovinsku i radnu cjelinu, odnosno trajniji gospodarski pothvat koji pripada trgovačkom društvu ili trgovcu pojedincu;

2. izraz poduzeće često se rabi za subjekte trgovačkog i javnog prava koji obavljaju neku djelatnost od općeg interesa, npr. komunalno poduzeće za ceste, poduzeće za promet itd. s tim da u tvrtki takvih subjekata mora stajati kome obliku trgovačkog društva ili ostalih pravnih osoba pripadaju, npr. Komunalno poduzeće Pitomača, d.o.o.

Poduzetnički ugovori

Poduzetnički ugovori (njem. Unternehmenverträge), 1. takvi kojima se društva povezuju ugovorima, pa se s obzirom na to radi o ugovornom (formalnom) povezivanju kojim se društva čvršće povezuju od faktičnog povezivanja, tj. bez ugovora (npr. kupnjom dionica drugog društva).

Poduzetničkim ugovorima dva ili više društava povezuju se u pogledu zajedničkog vođenja poslova, pojačanog odnosa uprava društava, utvrđivanju računa dobitka i gubitka, pričuva društava itd. Tu je i glavna razlika između običnih obveznopravnih ugovora i poduzetničkih ugovora koji se ubrajaju u organizacijske ugovore. Intenzitet povezanosti utječe na gospodarski položaj društva s određenim pravnim učincima i posljedicama;

2. naše i njemačko pravo utvrđuju sljedeće oblike poduzetničkih ugovora:

a) > ugovor o vođenju poslova,
b) > ugovor o prijenosu dobitka,
c) > ugovor o zajednici dobitka,
d) ugovor o djelomičnom prijenosu dobitka,
e) ugovor o zakupu pogona,

f) ugovor o prepuštanju pogona, s tim da nije postavljen numerus clausus njihova oblika (kao što je za > trgovačka društva), čime je otvorena mogućnost praksi u stvaranju i novih oblika i kombinacija postojećih;

3. za sve poduzetničke ugovore na jedinstven način uređeno je sklapanje, izmjena i prestanak ugovora, uz iznimno drukčije uređenje kad je to nužno (npr. kod ugovora o prijenosu dobitka, osim svih podataka koje moraju sadržavati ostali ugovori, taj ugovor mora sadržavati i sporazum o visini dobitka koji se prenosi).

Poduzetnički ugovor je valjan kada se s njime suglasi skupština društva. Odluka o tome donosi se glasovima koji čine najmanje tri četvrtine temeljnoga kapitala zastupljenog na skupštini društva pri donošenju odluke. Statutom se može odrediti da je za to potrebna veća većina, a može se zahtijevati i ispunjenje dodatnih pretpostavki. Ugovor o vođenju poslova društva ili o prijenosu dobitka valjan je ako je ugovorna strana koja obavlja karakterističnu činidbu društvo kapitala, i kada se s njime suglasi skupština toga društva. Ako je i druga ugovorna strana društvo kapitala, za donošenje ove odluke također je potrebna navedena većina glasova skupštine kao i za prva društva.

Nakon sazivanja skupštine koja treba odlučiti o davanju suglasnosti na konkretni ugovor, dioničarima, odnosno članovima društva s ograničenom odgovornošću mora se omogućiti da razgledaju ugovor u poslovnim prostorijama društva. Na njihov zahtjev svakome se od njih mora uručiti prijepis ugovora. I na skupštini se mora omogućiti razgledanje ugovora. Uprava ga mora objasniti na početku rasprave.

Treba ga priložiti zapisniku. Svaki dioničar, odnosno član društva, mora biti, na svoj zahtjev, na skupštini koja odlučuje o ugovoru o vođenju poslova društva ili o prijenosu dobitka, obaviješten o svemu što je bitno u vezi s društvom s kojim treba sklopiti ugovor. Ove naizgled formalne pojedinosti utvrđene su radi zaštite svakog člana društva, budući da se svi ne moraju složiti sa sklapanjem ugovora.

Na izmjene ugovora odgovarajući se primjenjuju odredbe propisane i za sklapanje ovih ugovora. Svi poduzetnički ugovori i njihove izmjene moraju biti sastavljeni u pisanom obliku, moraju se upisati u trgovački registar, a stupaju na snagu njihovim upisom u trgovački registar sjedišta društva.
Ugovor može prestati otkazom, a može se i raskinuti iz važnih razloga (npr. kada se može predvidjeti da druga strana neće moći ispuniti svoje obveze iz ugovora). Odmah po prestanku poduzetničkoga ugovora mora se registarskom sudu podnijeti prijava za upis prestanka toga ugovora u trgovački registar i navesti razlog i vrijeme prestanka.

Poduzetnik

Poduzetnik (engl. entrepreneur, njem. Unternehmer), poslovni čovjek, najčešće nosilac posla.

U izvornom značenju riječ je o čovjeku koji ulaže svoj novac u određeni poslovni pothvat nadajući se zaradi, odnosno dobiti. U tu svrhu osniva poduzeće i sklapa ugovore s onima koji će za njega raditi. On, dakle, snosi imovinski rizik, dok svi drugi koje on zaposli dobivaju ugovorenu naknadu (rizik zaposlenih je u tome što su možda izabrali lošeg poslodavca). Poduzetništvo se najviše vezuje za dva osnovna svojstva, koja proistječu iz samog pojma poduzimljivosti: sklonost riziku i inovativnost. Budući da ljudi koji raspolažu novcem ne moraju biti obdareni tim svojstvima, a i trajnost poduzeća je poželjna, poduzetništvo, vlasništvo i menedžerstvo mogu biti sasvim razdvojeni.

Vlasnički rizik ne mora padati na poduzetnika, a poduzetnik ne mora biti menedžer. Zbog toga, sklonost riziku i inovativnost ne moraju se podudarati u jednoj poslovnoj funkciji ili osobi. Ipak, u ovoj podjeli rada ne može se pretjerivati, budući da inovativnost mora biti rukovođena stjecanjem zarade, kao što bi se sklonost za rizik sasvim izgubila ukoliko bi ili netko uvijek preuzimao rizik za drugoga ili bi se on sasvim socijalizirao. Zbog toga, suvremeni poduzetnici još uvijek moraju bar donekle spajati ova dva osnovna poduzetnička svojstva.

Pojačanje ugovora

Pojačanje ugovora je ugovaranje pojedinih klauzula u ugovoru kojim se pojačava sigurnost ispunjenja dužnikovih obveza. Sredstva pojačanja ugovora primijenit će se samo ako su ih stranke izričito ugovorile, dok se rijetko njihova primjena određuje propisom (npr. zakonske zatezne kamate).

Ugovor se može pojačati na taj način da je pojačana obveza samog dužnika (npr. ugovorna kazna, kapara predujam i slično, to je tzv. stvarno pojačanje), ili da netko treći bude uključen u obvezu dužnika (npr. jamstvo, to je osobno pojačanje).

Pokazatelj likvidnosti

Pokazatelj likvidnosti (engl. liquidity rations, njem. Liquiditätsgrad) odražava odnose između dijelova ili cjeline kratkotrajne imovine i kratkoročnih obveza. Oni su indikator sposobnosti poduzeća u pravodobnom podmirenju nastalih obveza. Uobičajeno se razlikuju tri stupnja likvidnosti: novčani odnos, brzi odnos i tekući odnos.

Pokazatelji likvidnosti

Pokazatelji likvidnosti (engl. liquidity ratios, njem. Liquiditätsgrad), skupina pokazatelja analize financijskih izvještaja (financijske analize) kojima se mjeri sposobnost poduzeća da podmiri dospjele kratkoročne obveze.

To su pokazatelji tzv. horizontalne financijske strukture poduzeća. Oni stavljaju u odnos karakteristične dijelove aktive i karakteristične dijelove pasive poduzeća s obzirom na rokove imobilizacije sredstava (imovine) u aktivi i rokove dospijeća obveza prema izvorima u pasivi imovinske bilance. Određuju ročnu strukturu izvora financiranja poduzeća.

Pokazatelji likvidnosti upućuju na pretpostavke za održavanje likvidnosti i solventnosti. Najpoznatiji pokazatelji likvidnosti jesu > brzi odnos i > tekući odnos.

Pokretnine

Pokretnine (engl. movables, movable estate, njem. Mobiliarvermögen), stvari koje po svojoj prirodi mogu biti premještene s jednog mjesta na drugo bez promjene njihove biti, iako pravna podjela stvari na pokretne i nepokretne ne odgovara sasvim njihovoj prirodnoj podijeljenosti (tako se brodovi i zrakoplovi podvrgavaju pravnom režimu koji odgovara nekretninama, a neke se nekretnine pod određenim uvjetima smatraju pokretninama, odvajanjem od nepokretnosti).

Pokretnine su predmet zaloga u svrhu ispunjenja obveze kod kratkoročnih financijskih transakcija. Služe za osiguranje obveze na bazi realnih vrijednosti kao što su zlato, dragocjenosti, umjetnički predmeti, a najčešće vrijednosni papiri (obveznice, dionice, blagajnički zapisi i sl.) i komercijalni papiri (teretnice, skladišnice).

Vrijednosni i komercijalni papiri koji se zalažu obično su oni kojima se dnevno trguje na burzama i imaju dnevnu predvidivu cijenu. Kako vrijednosni papiri financijskog tržišta najvećim dijelom glase “na donosioca”, a komercijalni papiri “po naredbi”, prava na pokretninama najčešće se prenose običnom predajom i indosamentom Založno pravo na nekretninama naziva se ručni zalog ili lombard.

Polica osiguranja

Polica osiguranja (engl. insurance policy, njem. Police, Polizze, Versicherungsschein), isprava o ugovoru o osiguranju, dokument potpisan od osiguravatelja, (može i faksimil potpisa) sadržan u ugovoru o osiguranju.

Ako je polica izdana bez ponude ili drugog dokumenta osiguravatelja potvrđenog od ugovaratelja osiguranja, tada je na polici potreban i potpis ugovaratelja osiguranja. U osiguranju osoba ako se osiguranje odnosi na slučaj smrti nekog trećeg, za pravovaljanost ugovora potrebna je njegova pismena suglasnost dana u polici ili odvojenom pismenom prilikom potpisivanja police s naznakom ugovorene svote. Kod osiguranja potrebno je da policu potpišu svi suosiguravatelji.

U polici moraju biti navedene ugovorne strane, osigurana stvar ili osoba, rizik obuhvaćen osiguranjem, trajanje osiguranja i vrijeme pokrića, svota osiguranja ili limit pokrića, premije ili doprinos i datum izdavanja police. Opći, dodatni i posebni uvjeti sastavni su dio ugovora o osiguranju i mogu biti tiskani na polici osiguranja, ili se trebaju predati uz policu osiguranja, što mora biti tiskano na samoj polici.

Politika otvorenog tržišta

Politika otvorenog tržišta (engl. open market policy, njem. offene Marktpolitik), instrument koji središnje banke najrazvijenijih zemalja primjenjuju regulirajući količinu novca u optjecaju.

Operacijama na “otvorenom” tržištu središnja banka kupuje i prodaje državne vrijednosne papire. Kupovinom vrijednosnih papira umnožava se količina novca u optjecaju, a prodajom vrijednosnih papira povlači se novac iz optjecaja. Regulirajući tako rezerve banaka, središnja banka postiže multiplikativne efekte na kreditnu aktivnost banaka i utječe na opću gospodarsku aktivnost u zemlji. Predmet kupoprodaja u operacijama na otvorenom tržištu su redovito kratkoročni vrijednosni papiri državnog duga (blagajnički zapisi), vrijednosni papiri središnjih banaka, inozemni kratkoročni vrijednosni papiri, kratkoročne zadužnice s fiksnom kamatnom stopom i sl.

Politika otvorenog tržišta je efikasan i tržišnim odnosima primjeren instrument monetarne kontrole. Uz politiku obvezatnih rezervi, eskontnu (diskontnu) politiku, kontingentiranje i selektivno usmjeravanje kredita, ulazi u grupu standardnih instrumenata monetarno-kreditnog reguliranja. Temeljni uvjeti za primjenu ovog instrumenta su postojanje državnih vrijednosnih papira, razvijeno novčano tržište i ekonomski interes za ulaganja u vrijednosne papire.

U SAD operacije na otvorenom tržištu provodi Odjel vrijednosnica Federalne rezervne banke u New Yorku, prema instrukcijama FOMC (Federal Open Market Committee – Savezni odbor za otvoreno tržište) (> sporazumi o reotkupu, > središnja banka, > tržište novca, > blagajnički zapis).

Pomični proračun

Pomični proračun (engl. moving budget, continuous budget) je proračun za jednogodišnje razdoblje koji se neprestano, u intervalima od jednog mjeseca, ažurira. To znači da se zadnjem proračunskom razdoblju na kraju tekućeg mjeseca stalno pridodaje idući mjesec, tako da proračun uvijek pokriva razdoblje od godine dana. Prednost pomičnog proračuna ogleda se u sustavnom preispitivanju, a nedostatak su mu visoki troškovi ostvarivanja. Naziva se i trajni proračun.

Ponderiranje

Ponderiranje (engl. ponderation, njem. Abwägung) je postupak dodjeljivanja odgovarajuće važnosti pojedinim veličinama prilikom izračunavanja srednjih vrijednosti. Faktori važnosti ili ponderi mogu se izraziti apsolutno ili relativno. Ponder izražen apsolutno je broj koji pokazuje koliko se puta pojavljuje određena veličina (vrijednost) koja sudjeluje u izračunavanju srednje vrijednosti, a relativni ponder pokazuje udio pojedine vrijednosti u strukturi cjeline. Npr. ako je odabrano 5 proizvoda s prosječnom težinom 2 grama i 10 proizvoda s prosječnom težinom 5 grama, tada je prosječna težina svih 15 proizvoda (5*2 + 10*5)/15 = 4 grama. Kod skupnih indeksa cijena (količina) npr. ponderi su vrijednosti ili pokazatelji strukture vrijednosti.

Ponuda

Ponuda (engl. offer, tender, njem. Angebot), 1. akt kojim bilo koja od budućih ugovornih strana inicira postanak ugovora. Može se reći da je ponuda i prijedlog ugovora učinjen određenoj osobi koji sadrži sve bitne sastojke budućeg ugovora tako da bi se njegovim prihvatom mogao sklopiti ugovor.

Ponuda se, u pravilu, upućuje određenoj osobi, ali se može staviti i neodređenom broju osoba (opća ponuda). Općom ponudom smatra se npr. izlaganje robe u izlogu s naznakom cijene. U sadržajnom pogledu ponuda mora sadržavati najmanje bitne sastojke (essentialia negotii) budućeg ugovora. U ponudi mora biti jasno izražena namjera da se sklopi ugovor (animus contrahendi). Slanje kataloga, cjenika, tarifa i drugih obavijesti te oglasi u tisku, lecima, na radiju, televiziji ili na koji drugi način (reklama) nisu ponuda, već poziv da se stavi ponuda. Ponuda je, u pravilu, neformalan akt.

Ponudilac je vezan ponudom do isteka roka koji je u ponudi naznačio. Ponuda učinjena odsutnoj osobi u kojoj nije određen rok za prihvaćanje veće ponudioca za vrijeme koje je redovito potrebno da ponuda stigne ponuđenom, da je on razmotri, o njoj odluči i da odgovor o prihvaćanju stigne ponudiocu. Ponuda ugovora za čije sklapanje zakon zahtijeva poseban oblik obvezuje ponudioca samo ako je učinjena u tom obliku. Ako ponudilac umre ili izgubi poslovnu sposobnost, prije prihvaćanja ponude, ponuda ne gubi učinak, izuzev ako suprotno proizlazi iz namjere strana, običaja ili prirode posla. Isto pravilo vrijedi i za slučaj smrti, odnosno poslovne nesposobnosti ponuđenog;

2. prema Bečkoj konvenciji o međunarodnoj prodaji prijedlog za sklapanje ugovora koji mora biti upućen jednoj ili više određenih osoba, mora biti dovoljno određen i mora upućivati na namjeru da se obveže u slučaju prihvata ponude. Prijedlog se smatra dovoljno određenim ako sadrži naznaku robe koja je predmet ugovora, izričito ili prešutno određenu količinu i cijenu ili sadrži elemente za njihovo utvrđivanje. Prihvat ponude mora biti u svemu sukladan s ponudom.

To se odnosi na sadržaj ponude u pogledu bitnih sastojaka, ali i ostalih sastojaka koje ponuda može sadržavati. Odgovor na ponudu koji doduše ukazuje na prihvaćanje, ali sadrži dodatke, ograničenja ili druge izmjene, jest odbijanje ponude i čini protuponudu (counter-offer). No dopunski ili različiti uvjeti koji se odnose na cijenu, plaćanje, kakvoću i količinu robe, mjesto i vrijeme isporuke, opseg odgovornosti suugovaratelja ili na rješavanje sporova smatrat će se da bitno mijenjaju uvjete ponude.

Popusti lojalnosti

Popusti lojalnosti je praksa utvrđivanja sniženih cijena, popusta i drugih pogodnosti kupcima na osnovi kriterija lojalnosti.

Lojalnost jednom dobavljaču/proizvođaču utvrđuje se s obzirom na odnose i stupanj isključivosti između proizvođača i kupca/dobavljača, a ne s obzirom na trajnost poslovnih i kupoprodajnih odnosa. Ako dva dobavljača kupuju od istog proizvođača iste količine robe, popust će se odobriti onom dobavljaču koji sve svoje potrebe ili većinu potreba namiruje od proizvođača koji mu za to daje popust.

Takva praksa, ako je provodi poduzeće u vladajućem položaju, zabranjena je kao poseban slučaj zloupotrebe i imenovano djelo diskriminacije cijenama.

Poravnjanje i namira

Poravnjanje je postupak uspoređivanja podataka po sklopljenim pravnim poslovima s nematerijaliziranim vrijednosnim papirima, utvrđivanje rokova podmirenja tih pravnih poslova te izračun obveza za namiru.

Namira označava postupak posredovanja i kontrole prijenosa nematerijaliziranih vrijednosnih papira i/ili plaćanja u vezi s pravnim poslovima s vrijednosnim papirima.

Prije sklapanja transakcija član-broker koji posreduje pri prodaji mora osigurati da ulagatelj-prodavatelj raspolaže potrebnom količinom vrijednosnih papira na poziciji registriranoj s članom. Član-broker koji posreduje pri kupnji mora osigurati da ulagatelj-kupac uplati potreban iznos novčanih sredstava, s tim da ulagatelj-kupac uplaćuje novčana sredstva članu, a ne SKDD-u, a član mora u banci imati otvoren račun za posebne namjene te su sredstva na računu zakonski izuzeta od prisilnog izvršenja. U suprotnom članovi preuzimaju rizik nenamire zbog neispunjenja obveze iz transakcije.

Podatke o trgovanjima u SKDD-u dostavlja tržište, i to datum transakcije, datum predviđene namire, podatak o članu-brokeru, oznaku vrijednosnog papira, količinu i cijenu te vrijeme i broj obavljenog trgovanja na tržištu.

SKDD zatim određuje vrstu namire, iznos za namiru i poziv na broj transakcije u SKDD-u.

Porez

Porez (engl. tax, impost, levy, njem. Steuer, Abgabe) označava dio prihoda koji država uzima pravnim i fizičkim osobama za pokriće svojih rashoda, a da pritom za uzvrat izravno ne daje nikakvu naknadu. To su ne samo izvori financiranja izdataka izazvanih funkcioniranjem državnog i upravnog aparata, nego i instrumenti ekonomske i socijalne politike. Koristi poreznih obveznika od uplaćenih poreza uglavnom su izravne (npr. izgradnja cesta, zdravstvenih objekata, škola, vrtića i sl.). S obzirom na predmet oporezivanja razlikuje se porez: na promet, prihod, dobit, ukupni prihod građana.

Porez na dodanu vrijednost - PDV

Porez na dodanu vrijednost - PDV (engl. value added tax - VAT, njem. Mehrwertsteuer) je oblik poreza na promet, čija je realizacija podijeljena u parcijalna plaćanja koja se obavljaju na temelju dodane vrijednosti u svakoj fazi procesa proizvodnje i distribucije.

PDV se obračunava i uplaćuje sukcesivno, prilikom svake prodaje, ali samo na neto vrijednost ostvarenu u svakoj fazi. Izvoz se vrši bez ovog poreza, a uvoz se opterećuje istim stopama kao i nacionalni proizvod. Stoga može biti jedinstvena, ali i diferencirana na različite vrste robe ili usluga.

Porez na putnike u tranzitu

Porez na putnike u tranzitu (engl. transit travellers tax) je porez koji plaćaju turisti koji nakratko posjećuju neku zemlju (na jedan dan ili dio dana, na brodu koji krstari i sl.).

Iskazuje se u cijeni usluga koje se daju takvim turistima, a ponekad i u obliku pristanišne pristojbe.

Porezna olakšica

Porezna olakšica (engl. tax deduction, njem. Steuerbegünstigung) je svako umanjenje koje poreznom obvezniku umanjuje osnovicu (engl. tax base). Utvrđuju se prije određivanja ukupne porezne obveze (engl. tax obligation) poreznog obveznika. Vrste i oblike poreznih olakšica, kao i način njihove primjene, propisuje zakonodavac.

Porezni dopust

Porezni dopust (engl. tax holiday, njem. Steuerbefreiung) je vrsta privremenog poreznog oslobođenja, tj. oslobođenje od obveze plaćanja poreza u određenom vremenskom razdoblju poslije ulaganja u inozemstvu. Vlada zemlje domaćina ulaganja pristaje da se u tom razdoblju ne oporezuje operacija, profit i rukovoditelj poduzeća stranog ulagača.

Porezni raj

Postoje četiri tipa poreznih rajeva:

1. zemlje bez poreza, npr. Bahami, Bermuda (Karmanski Otoci);
2. zemlje s porezima po niskoj stopi, npr. Britanski i Djevičanski Otoci;
3. zemlje u kojima se plaća porez na prihod iz domaćih, ali ne na one iz inozemnih izvora, npr. Hong Kong, Liberija, Panama;
4. zemlje koje odobravaju specijalne privilegije, tj. koje se smatraju poreznim rajevima samo za granične svrhe.

Portfelj

Portfelj (engl. portfolio, njem. Portefeuille) je u poslovnim financijama skup različitih vrijednosnih papira u vlasništvu pojedinca ili poduzeća. Princip na kojem se formira sastav portfelja je princip diverzifikacije, kako bi se minimizirao cjelokupni rizik portfelja i stabilizirao prinos.

Portfelj ulaganja

Portfelj ulaganja (engl. portfolio investment, njem. Portfolio-Investition, die indirekte Investition), indirektna ulaganja koja se uglavnom pojavljuju kao ulaganja u obveznice i druge vrijednosne papire što ih izdaje strana država (tradicionalni oblici portfelja ulaganja).

Netradicionalni oblici portfelja ulaganja pojavljuju se kao transfer kapitala i ulaganja sredstava u inozemna poduzeća bez prava ulagača na upravljanje i kontrolu uloženih sredstava. U prvom slučaju, kod tradicionalnih oblika portfelja ulaganja, većinom je riječ o ulaganjima u obveznice, bonove i ostale vrijednosne papire koje izdaju inozemne vlade, njeni organi ili druge institucije, pa čak i trgovačka društva, radi prikupljanja sredstava zajma na nekom međunarodnom tržištu kapitala. Ovakav oblik portfelja ulaganja bio je najvažniji oblik kretanja međunarodnog kapitala do velike krize tridesetih godina.

Kad se ulaže u efekte raspisanog inozemnog zajma, portfelji ulaganja imaju obilježje dugoročnog međunarodnog zajma jer ovakvi efekti donose fiksnu kamatnu stopu i oni se uplaćuju po unaprijed utvrđenom planu. Kad se portfelji ulaganja vrše u obliku transfera kapitala i ulaganja u inozemna poduzeća, postoji velika sličnost između ovih i direktnih ulaganja.

U oba slučaja nema uvjeta vraćanja uloženog kapitala u određenom roku, a visina dobiti zavisi isključivo od poslovnog uspjeha. Međutim, za razliku od direktnih ulaganja, kod portfelja ulaganja nedostaje želja i mogućnost da se preko uloženih sredstava osigura utjecaj na poslovanje poduzeća.

Portfeljna strategija

Portfeljna strategija (engl. portfolio strategy, njem. Portfolio-Menagement), bavi se alokacijom sredstava radi osiguranja najbolje bilance svih poslovnih jedinica u jednoj grupi poduzeća.

Loše likvidno stanje neke poslovne jedinice nije prihvatljivo u slučaju kada je likvidnost grupe poduzeća visoka. Pomoću portfeljne strategije matično poduzeće vrši alokaciju i preraspodjeljuje sredstva grupe između različitih poslovnih jedinica s osnovnim ciljem da se ubrza postizanje strateških poduzetničkih ciljeva grupe.

Planiranje portfeljne strategije zahtjeva četiri faze: identificiranje različitih poslovnih jedinica u grupi poduzeća radi utvrđivanja značajnih djelatnosti segmentacijom svih djelatnosti u određene strateške poslovne jedinice; ocjenjivanje postojeće bilance portfelja, tj. ocjena postojeće distribucije strateških poslovnih jedinica pomoću različitih portfeljnih parametara (rizik, prinos, cash flow, rast); matrice i dijagrami omogućavaju stratezima iskazivanje veza između različitih poslovnih jedinica; identificiranje željene bilance portfelja, jer sadašnja nije optimalna, te će stratezi izmjenama bilance portfelja preraspodjelom sredstava među poslovnim jedinicama uključiti nove i izbaciti neke postojeće poslove; poboljšavanje postojećeg modela zadržavanjem kvalitetnih portfelja i realokacijom sredstava među postojećim ili novim strateškim poslovnim jedinicama vodeći pritom računa o svim elementima specifičnim za međunarodno okruženje.

Portfeljni menedžment

Portfeljni menadžment (engl. portfolio management), proces upravljanja investicijama pojedinca ili tvrtke na principu diverzifikacije.

Diverzifikacijom se nastoji ostvariti maksimalna profitabilnost uz zadani stupanj rizika odnosno minimalni rizik uz zadanu profitabilnost portfelja. Pri tome se pod investicijama primarno podrazumijeva ulaganja u vrijednosne papire. Portfeljni menadžment uključuje konstruiranje portfelja, njegovu kritičku analizu i njegove povremene modifikacije koje su neophodne, odnosno poželjne u interesu investitora. Može se promatrati kao pasivna poslovna strategija prema kojoj držanje dobro diverzificiranog portfelja osigurava stabilan zadovoljavajući prinos uz rizik blizak riziku cjelokupnog tržišta vrijednosnih papira.

S druge strane, može se promatrati kao aktivna poslovna strategija kod koje se nastoji oslanjanjem na određene atraktivne tržišne segmente ostvariti veći prinos nego na dobro diverzificirani portfelj uz relativno nisku izloženost nesistemskom riziku. Portfeljni menadžment je tipično načelo poslovne politike investicijskih kompanija, mirovinskih fondova, osiguravajućih kompanija, banaka i drugih financijskih organizacija.

Portfeljni menadžment je i poslovna djelatnost portfeljnog menadžera (engl. portfolio manager) – pojedinca ili tvrtke koji na principu povjereništva, odnosno savjetovanja upravljaju investicijama svojih komitenata (mušterija) drugih pojedinaca, odnosno drugih tvrtki. Kada portfeljni menadžer na principu povjereništva donosi investicijske odluke i provodi njihovu implementaciju u korist svojeg komitenta – mušterije govori se o diskrecijskom portfeljnom menadžmentu (engl. discretionary portfolio management), jer portfeljni menadžer ima diskrecijsko pravo donošenja investicijskih odluka.

Kada portfeljni menadžer mora izvijestiti svoga komitenta o svim okolnostima prije poduzimanja investicijske aktivnosti govori se o savjetodavnom portfeljnom menedžmentu (engl. advisory portfolio management), jer se ni jedna investicijska odluka ne može donijeti bez pristanka komitenta. Profesija portfeljnog menadžera podložna je zakonskoj i/ili tržišnoj regulativi.

Obično se zahtijeva licenciranje osoba koje mogu obavljati savjetodavnu i/ili povjereničku funkciju upravljanja investicijskim portfeljom svojih komitenata. Uobičajeno je da se za obavljanje ovih poslova izdaje certifikat o ovlaštenom financijskom analitičaru (engl. certified financial analysts). Takve certifikate izdaju nacionalna udruženja financijskih analitičara.

Posjed

Posjed (engl. possession, njem. Besitz), 1. faktična vlast na određenoj strani, koja posjedniku daje određena prava i pravnu zaštitu u odnosu na treće.

2. Značajke određenog posjeda ovise o nizu okolnosti koje je nužno staviti u skupine, tako da razlikujemo:

a) izravan i neizravan posjed. Izravan posjed ima svaka osoba (izravan posjednik) koja izravno ima faktičnu vlast nad stvari izvršava je osobno ili posredovanjem pomoćnika. Neizravan posjed ima osoba koja ima faktičnu vlast nad stvari preko druge osobe, kojoj je na temelju plodouživanja, ugovora o korištenju stana, zakupa, čuvanja, posudbe ili drugog pravnog posla, dala stvar u izravan posjed. Na primjer, ako vlasnik stana dade stan na korištenje korisnik stana postane izravnim posjednikom, a vlasnik od izravnog posjednika postane neizravnim posjednikom. Radi se, dakle, o dva posjednika na istoj stvari, no izravni posjednik ima faktičnu vlast nad stvari, a neizravni posjednik nema nikakvu faktičnu vlast nad stvari, ali oba uživaju posjedovnu zaštitu;

b) samostalan posjed i suposjed. Samostalan (individualan) posjed je posjed u kojem samo jedna osoba ima posjed stvari ili prava. Među suposjednicima se posjedovanje stvari ili prava može organizirati tako da faktičnu vlast imaju svi zajedno, ili jedan, ili više njih za sve, ili sukcesivno. Na primjer, prijatelji zajednički kupe bicikl, njegovi su vlasnici i posjednici, a koriste ga naizmjenično, svaki drugi tjedan;

c) posjed stvari i posjed prava. Posjed stvari ima svaka osoba koja izravno ili neizravno ima faktičnu vlast nad stvari. Pod faktičnom vlašću razumijevamo faktičnu mogućnost raspolaganja sa stvari, što znači da sa stvari ne moramo uvijek biti u fizičkom dodiru. Na primjer, nije potrebno da stalno budemo u stanu koji posjedujemo, ili da odijela koja posjedujemo stalno i sva nosimo na sebi.

Posjed se ne gubi ako je posjednik privremeno spriječen obavljati faktičnu vlast nad stvari. Ta spriječenost može biti izazvana vlastitom voljom, npr. stvar se dade na čuvanje, ili čak i protiv posjednikove volje, npr. zbog neke više sile posjednik ne može doći do svog zemljišta. Posjed stvari nema samo osoba koja izravno ima faktičnu vlast nad stvari (izravan posjed), nego i osoba koja faktičnu vlast nad stvari obavlja preko druge osobe kojoj je posjednik na temelju određenog pravnog posla dao stvar u izravan posjed (neizravan posjed).

Temelj neizravnog posjeda jest ugovor o plodouživanju, korištenju stana, zakupu, čuvanju, posudbi, ali i neki drugi pravni posao. Time je pojam posjeda toliko proširen da su njime obuhvaćeni i dosadašnji oblici posjeda prava. Na primjer s posjedom stvari izjednačeno je faktično izvršavanje sadržaja prava stvarnih služnosti glede neke nekretnine (posjed prava), pa se na posjed prava primjenjuju na odgovarajući način odredbe o posjedu stvari, ako to nije suprotno naravi prava niti odredbama zakona.

To znači da stvarne služnosti ima osoba koja se faktično koristi nekretninama druge osobe onoliko koliko odgovara sadržaju te služnosti. Stoga možemo reći da opći pojam posjeda prava označuje faktično vršenje sadržaja nekog prava;

d) samostalan posjed i nesamostalan posjed. Tko stvar ili pravo posjeduje primajući višu vlast posrednoga posjednika, nesamostalni je posjednik; tko stvar posjeduje kao da je njezin vlasnik ili posjeduje pravo kao da je nositelj toga prava – samostalni je posjednik. Posjed će se smatrati samostalnim, ako se ne dokaže suprotno. Svako može u pravnom prometu valjano postupati pouzdavajući se u to da je samostalni posjednik pokretne stvari njezin vlasnik, osim ako zna ili je morao znati da nije tako.

3. Posjed nema onaj tko ne izvršava nikakvu svoju vlast glede neke stvari, ali posjednik može vršiti svoju vlast i putem pomoćnika u posjedovanju; to je osoba koja je u radnom ili sličnom odnosu ili u nečijem kućanstvu i postupa pokoravajući se tuđim nalozima glede neke stvari ili prava, pa izvršava isključivo tuđu faktičnu vlast. Ona nema posjed stvari ili prava, nego je samo posjednikov pomoćnik u posjedovanju.

4. Obzirom na kakvoću može biti zakonit ili nezakonit, istinit ili neistinit i pošten (savjestan) ili nepošten (nesavjestan).

a) Zakonit posjed je posjed koji se zasniva na pravovaljanom pravnom temelju. Nezakonit posjed ne zasniva se na valjanom pravnom temelju (pravo na posjed). Valjanim pravnim temeljem smatraju se pravni poslovi, odluke mjerodavnih tijela, nastanak činjenica koje zakon predviđa kao pravni temelj kakve su npr. zauzimanje (okupacija) ničije stvari, odvajanje plodova i sl. Za zakonitost posjeda ne treba samo valjani pravni temelj, npr. ugovor, nego i ispravan način stjecanja, npr. dobrovoljna predaja stvari. Primjerice, ako je kupac sklopio ugovor o kupnji zemlje, a prodavatelj odgađa da mu je preda, kupac je stekao samo pravovaljani pravni temelj, ali još nije postao posjednikom. Ako mu prodavatelj ne preda zemlju, pa je kupac silom oduzme, on, unatoč pravovaljanom temelju, nije postao zakonit posjednik, jer posjed stvari nije stekao na dopušten način (predaja stvari). Kupac bi u opisanom slučaju bio nezakonit posjednik, tj. bio bi izjednačen s posjednikom koji nema ni pravni temelj.

b) Istinit posjed je posjed stečen na dopušten način. Način stjecanja mora biti ispravan, npr. predaja stvari. Neistinit (viciozan) posjed je posjed stečen silom, potajno, prijevarom ili zlouporabom povjerenja. Ali i posjed stečen silom, potajno ili prijevarom ili zlouporabom povjerenja, postaje miran kad osobi od koje je tako pribavljen prestane njezino pravo da štiti svoj posjed koji joj je tako oduzet.

c) Posjed je pošten (savjestan) ako posjednik kad ga je stekao nije znao niti je s obzirom na okolnosti imao dovoljno razloga posumnjati da mu ne pripada pravo na posjed, ali poštenje prestaje čim posjednik sazna da mu pravo na taj posjed ne pripada.

Ako je u sporu o pravu na posjed pravomoćno odlučeno da pravo na posjed ne pripada posjedniku, njegov je posjed nepošten od časa kad je primio tužbu; to na odgovarajući način vrijedi i kad je o pravu na posjed konačno odlučilo drugo nadležno tijelo ili sud u nekom drugom postupku. Posjed se smatra poštenim, osim ako se dokaže suprotno. Pošten (savjestan) posjed je ako posjednik ne zna ili ne mora znati da stvar koju posjeduje nije njegova. Savjestan posjednik naziva se još i pošten, odnosno posjednik u dobroj vjeri. Nepošten (nesavjestan) je onaj posjed kad posjednik zna ili mora znati da stvar koju posjeduje nije njegova.

Nepošten posjednik naziva se još i posjednikom u zloj vjeri. Je li posjed pošten ili nepošten, ovisi, dakle, o tome je li posjednik “znao ili morao znati” da posjeduje tuđu stvar. Primjerice, kradljivac “zna” da ukradena stvar nije njegova, pa ne može postati poštenim posjednikom. Značenje riječi “nije s obzirom na okolnosti imao dovoljno razloga posumnjati” odnosi se prije svega na potreban oprez u trenutku stjecanja posjeda. Na primjer, osoba koja od skitnice kupi krzneni kaput vrijedan 30 000 kn za 5 000 kn, teško bi mogla dokazati da je kupnjom postala savjesnim posjednikom, jer je iz okolnosti “morala znati”, tj. zaključiti da prodavatelj (skitnica) nije vlasnik stvari. Navedena razlikovanja posjeda nemaju samo teorijsku nego i praktičnu svrhu jer su s obzirom na njegovu kakvoću i pravni učinci različiti.

Na primjer, pošten posjednik ne odgovara za pogoršanje ili za propast stvari što nastaju za vrijeme trajanja njegova poštena posjedovanja, pa u slučaju da mora vratiti stvar vlasniku, vraća je u stanju u kakvom je bila u trenutku uživanja. Naprotiv, nepošten posjednik mora stvar vratiti vlasniku u stanju u kakvu je bila u trenutku zasnivanja posjeda. Ako je to moguće (stvar se potrošila, pohabala i sl.), posjednik mora nadoknaditi vlasništvu stvari štetu nastalu njezinim pogoršanjem ili propašću. Ako su se stekle sve pozitivne kvalitete posjeda (zakonitost, istinitost i poštenje, savjesnost), nazivamo ga kvalificiranim i praktično je izjednačen s vlasništvom.

Poštenje i istinitost posjeda pravne osobe prosuđuje se prema poštenju i postupanju one fizičke osobe koja je za tu pravnu osobu ovlaštena poduzimati čine stjecanja ili izvršavanja njezina posjeda, a poštenje i istinitost posjeda osoba koje imaju zakonskoga zastupnika – prema poštenju i postupanju toga njihova zastupnika.

5. Posjed se može steći izvorno (originarno) i izvedeno (derivativno). Izvorno (originarno) je stjecanje posjeda nezavisno od volje ili čak i protiv volje dosadašnjeg posjednika.Pri tome je potrebno učiniti jednostran fizički akt kojim se uspostavlja faktična vlast glede stvari (npr. donošenjem pokretnih stvari, pohranjivanje, odvajanje, a kad su posrijedi nekretnine, stupanjem na zemljište, ograđivanje, obrađivanje, obilježavanje i sl.). Originarnim stjecanjem posjeda dobiva se onoliko koliko se zahvatilo, upotrijebilo, sačuvalo i obilježilo i sl.

Izvedenim (derivatnim) se stjecanjem posjed stječe u sporazumu s dotadašnjim posjednikom. Zapravo, riječ je o prijenosu posjeda sa starog na novog posjednika. Način stjecanja posjeda izvan naziva se prodaja (traditio), a u našem pravu javlja se u dva temeljna oblika:

a) fizička predaja i

b) predaja očitovanjem volje.

a) Posjed se prenosi predajom same stvari ili sredstva kojim stjecatelj s voljom prenositelja nađe u položaju izvršavati vlast glede stvari. Kad se posjed prenosi osobi koja nije prisutna, predaja je izvršena kad stvar primi sam stjecatelj ili osoba koja ga po njegovoj volji ili po zakonu u tome zastupa, a predajom prijevozniku samo ako prijevoznik radi na račun stjecatelja. Kad su za robu predanu prijevozniku ili skladištaru izdani vrijednosni papiri koji je zamjenjuju u pravnom prometu, predaja takva papira znači predaju te robe; pritom kad je jedna osoba u dobroj vjeri primila takav papir, a druga je u dobroj vjeri primila robu – posjed robe je stekla ova druga.

b) Samim očitovanjem volje da se posjed predaje stjecatelju taj stječe neposredni posjed samo ako je već u položaju da izvršava svoju vlast glede stvari. Samim očitovanjem volje da se posjed predaje stjecatelju može posjed prijeći na njega tako da dotadašnji posjednik zadrži stvar, a stjecatelju se prenese ili se za njega osnuje pravo da mu dotadašnji posjednik preda tu stvar; isto tako i da se stvar preda nekoj trećoj osobi, a stjecatelj dobije pravo da mu ona preda tu stvar.

Predaja posjeda učinjena samim očitovanjem volje da se posjed predaje stjecatelju djelovat će prema trećima samo ako su o tome obaviješteni, ili im je to inače poznato. Za stjecanje posjeda prava nužno je npr. da posjednik jedne nekretnine jednostrano učini glede nekretnine koju drugi posjeduje nešto što taj ne bi trebao trpjeti, a taj to ipak otrpi, posjednik prve nekretnine je time u korist te nekretnine, kao povlasne, izvorno stekao posjed prava stvarne služnosti na drugoj nekretnini kao poslužnoj.

6. Svaki posjednik ima pravo na sudsku zaštitu od uznemiravanja i oduzimanja posjeda. Rok za podizanje tužbe iznosi 30 dana od dana saznanja za smetanje posjeda i počinitelja (subjektivni rok), odnosno godinu dana od dana smetanja (objektivni rok). U sudskom sporu utvrđuje se samo posljednje stanje posjeda i nastalo smetanje, a ne i pravo na posjed, pravni temelj posjeda i savjesnost posjednika. Bitno je naglasiti da posjed može postojati neovisno o vlasništvu.

Dakle, jedna osoba može biti posjednik, a druga vlasnik. Posjednik ima pravo i na dopuštenu samopomoć (odbijanje zadiranja u posjed, odnosno povrat oduzetog posjeda primjenom sile odgovarajućeg intenziteta) protiv onoga tko ga uznemirava u posjedu, odnosno tko mu je oduzeo posjed (> vlasništvo).

Poslovna poluga

Poslovna poluga označava razinu i udio fiksnih troškova u poslovanju u odnosu prema razini i vrsti varijabilnih troškova troškova, te njihov utjecaj na profitabilnost poduzeća. Upućuje na to da je jedan dio tekućih troškova fiksnog karaktera i kod znatnijih promjena obujma poslovanja. Kao rezultat toga, promjene u obujmu poslovanja ne izazivaju proporcionalne, već intenzivnije promjene dobiti. Nakon što doprinos (kontribucija) proizašao iz proizvodnje minimalne količine proizvoda pokrije fiksne troškove, dobit raste brže od rasta obujma proizvodnje. Vrijedi i obrnuto, tj. smanjenje obujma poslovanja dovodi do pada dobiti (rasta gubitaka) po stopi bržoj od smanjenja obujma proizvodnje.

Poslovna sposobnost

Poslovna sposobnost (engl. legal capacity, njem. Geschäftsfähigkeit), svojstvo da se svojim aktivitetom, dakle vlastitim očitovanjima volje, stječu prava i obveze. Poslovnu sposobnost imaju fizičke i pravne osobe. Unutar poslovne sposobnosti fizičkih osoba postoje tri stupnja: puna poslovna sposobnost, ograničena poslovna sposobnost i poslovna nesposobnost. U našem pravu puna ili potpuna poslovna sposobnost stječe se s navršenom 18. godinom života. Osobe koje su navršile 18 godina života nazivamo punoljetnim osobama.

Punoljetna osoba može sama sklapati pravne poslove, a pri njihovu sklapanju može se poslužiti ugovornim zastupnikom (npr. odvjetnikom). Maloljetna osoba zaključenjem braka postaje potpuno poslovno sposobna. Osobe s ograničenom poslovnom sposobnošću mogu, u pravilu, same sklapati pravne poslove. Takvi pravni poslovi vrijede tek kad ih odobri njihov zakonski zastupnik. Pravni posao koji sklapa osoba s ograničenom poslovnom sposobnošću naziva se šepavi pravni posao (negotioum claudicans).

Ograničeno su poslovno sposobne samo osobe koje su nakon punoljetnosti djelomično lišene poslovne sposobnosti. Za valjanost pravnih poslova koje sklapaju potrebno je odobrenje staratelja. Maloljetnici s navršenih 15 godina života koji stupe u radni odnos mogu bez odobrenja roditelja ili staratelja raspolagati svojom zaradom. Osobe koje su potpuno poslovno nesposobne ne mogu sklapati pravne poslove. Za njih pravne poslove sklapaju njihovi zakonski zastupnici. Potpuno su poslovno nesposobni, osim maloljetnika, i punoljetne osobe koje su iz zakonom određenih razloga potpuno lišene poslovne sposobnosti (npr. duševne bolesti).

Pravna osoba ima poslovnu sposobnost te kao takva može biti nositelj prava i obveza i ta prava i obveze može samostalno stjecati i prenositi. Pravna osoba izražava svoju volju ugovorom i statutom (statička volja) kao i preko svojih tijela (dinamička volja). Tijelo pravne osobe ne može se poistovjećivati sa zastupnikom jer je radnja zastupnika njegova vlastita radnja koju on poduzima u ime i za račun zastupanoga, dok je radnja tijela radnja same pravne osobe.

Poslovna tajna

Poslovna tajna (engl. business secret, njem. Geschäftsgeheimnis), obuhvaća sve podatke određene općim aktom društva ili propisom ali u širem smislu i podatke djelovanja nekog subjekta čije bi priopćenje trećoj osobi moglo nanijeti štetu interesima i poslovnom ugledu društva.

Takvi podaci mogu biti različite isprave i činjenice koje se odnose na proizvodni postupak, sastojke određenog proizvoda, popis i odnose s klijentima, sadržaj ugovora, poslovnu politiku, podatke sadržane u internom izvješćivanju itd.

Poslovnu tajnu dužne su čuvati sve osobe zaposlene u društvu, te članovi društva osoba, članovi uprave i nadzornog odbora kapitalnih društava, i to i za vrijeme radnog odnosa, i nakon prestanka radnog odnosa, odnosno dužnosti koje obnašaju. Poslovnu tajnu mogu trećim ovlaštenim osobama (mjerodavnim organima i sl.) na njihov opravdani zahtjev otkriti samo osobe ovlaštene općim aktom društva.

Poslovni udjel

Poslovni udjel (njem. Geschäftsanteil), izraz koji se u društvu s ograničenom odgovornošću rabi za označivanje svih prava i obveza koji proizlaze iz jednoga temeljnog uloga i u pravilu pripadaju jednom članu tog društva.

Poslovni udjel može pripadati i nekolicini osoba, a tada će se govoriti o više ovlaštenika na poslovnom udjelu. U takvom slučaju oni će pri ostvarivanju prva prema društvu nastupati samo zajednički, a za ispunjenje obveza koje proizlaze iz tog udjela odgovarati solidarno. Poslovni udjel može pripadati i samom društvu, i to u slučaju stjecanja vlastitog poslovnog udjela kao i u slučaju kaduciranja. Dok poslovni udjel pripada samom društvu, prava i obveze iz njega miruju. S druge strane, ne može postojati poslovni udjel bez titulara: on uvijek pripada nekome.

U trenutku osnivanja svakom članu društva može pripadati samo jedan poslovni udjel. No kasnije on može steći udjel ili udjele drugih članova ili preuzeti udjel pri povećanju temeljnog kapitala ulozima i tako postati ovlaštenik na više udjela, koji unatoč stjecanju od strane jedne osobe zadržavaju svoju samostalnost. Veličinu poslovnog udjela određuje vrijednost preuzetog temeljnog uloga iz kojeg je taj poslovni udjel proistekao, a karakteristična i najvažnija materijalna prava i obveze koje ima ovlaštenik na poslovnom udjelu (član društva kojem taj udjel pripada) jesu: pravo na udio u dobitku društva, pravo na udio u likvidacijskoj i stečajnoj masi društva i pravo glasa pri odlučivanju članova društva.

Ako su odredbe o tome unesene u društveni ugovor, onda poslovni udjel može obuhvaćati i prava i obveze u vezi s dodatnim činidbama, posebne pogodnosti i svako drugo pravo, odnosno obvezu koje je prema ZTD dopušteno ugovoriti. O poslovnim udjelima vodi se knjiga poslovnih udjela. Poslovni udjeli su ex lege prenosivi ugovorom sklopljenim u obliku javnobilježničke isprave, i to u načelu bez suglasnosti društva ili ostalih članova društva. Poslovni udjeli također su podobni za zalaganje (zalaganje poslovnog udjela) i nasljeđivanje. Pod određenim uvjetima poslovni udjeli su i djeljivi (dioba poslovnog udjela).

Potestativna prava

Potestativna prava (engl. potestative right, njem. Gestaltungsrecht), ovlasti pravnog subjekta da jednostranom izjavom volje zasnuje, promijeni ili okonča građanskopravni odnos s drugim subjektom bez njegova pristanka. Potestativno pravo naziva se još preobražajnim pravom i pravnom moći.

Prema učincima koje izazivaju, potestativna se prava mogu podijeliti na:

a) preobražajna prava nastanka građanskopravnog odnosa, kao npr. prihvat ponude, pravo prvokupa, pravo nazadkupnje, okupacija;

b) preobražajna prava promjene građanskopravnog odnosa, kao što je npr. pravo izbora kod alternativnih obveza; preobražajna prava prestanka građanskopravnog odnosa, npr. otkaz ugovora, odustanak od ugovora.

Pojam preobražajnog prava razvijen je u njemačkoj pravnoj teoriji početkom ovog stoljeća. Bit mu je u pravnoj “moći” njegova titulara da sam svojom voljom proizvodi pravne posljedice za koje je inače, jer zadire u tuđe pravno područje, redovito potrebna suglasnost drugog sudionika u građanskopravnom odnosu. Ovlast na preoblikovanje ili preobrazbu građanskopravnog odnosa na jednoj strani, odgovara dužnost trpljenja toga preobražaja i zadiranje u tuđe pravno područje na drugoj strani.

Preobražajna prava mogu nastati na osnovi zakona ili ugovora. Jedna od njihovih karakteristika je da su u pravilu vezana za rok koji je prekluzivnog karaktera: ne ostvare li se u tom roku, prestaju. U pravnoj znanosti prevladava gledište da su potestativna prava vrsta ili tip subjektivnih prava.

Potpis

Potpis (engl. signature, njem. Unterschrift), bitan element valjanosti pisanog očitovanja volje.

Pisano očitovanje volje perfektno je tek onda kada je potpisano. Bitna je karakteristika potpisa u tome što mora biti vlastoručan. Potpis se stavlja na kraju ili ispod teksta. Potpis u sebi sadrži presumpciju da je doista u tekstu izražena prava volja potpisnika. Valjan je onaj potpis koji ne stavlja u sumnju identitet potpisnika, stoga se potpis redovito sastoji od imena i prezimena. Međutim, valjan je potpis i onaj koji se sastoji samo od prezimena ako je ono dovoljno za identifikaciju potpisnika.

Osim potpisa koji se redovito sastoji od punog imena i prezimena, ponekad i očeva imena ili pak samo od prezimena, razvile su se i druge vrste potpisa. Paraf je skraćeni oblik potpisa, ali se mora dati vlastoručno. Rabi se u internom uredskom poslovanju, ali se ne rabi kod potpisivanja ugovora građanskog prava. Faksimil je mehanički otisak vlastitog potpisa i u pravilu nije dovoljan kao potpis. Ali tamo gdje se to u prometu uobičajilo dovoljan je i faksimil kao potpis (npr. kod vrijednosnih papira).

Nepismeni ljudi koriste rukoznak koji mora biti vlastoručan, a znači odobrenje pisanog očitovanja. Punovažni rukoznak mora biti ovjeren od vlasti ili od svjedoka. Danas se, zbog razvoja daktiloskopije, umjesto rukoznaka (križa ili neke druge crte), koristi otisak prsta.

Potražnja

Potražnja (engl. demand, njem. Nachfrage), odnos između različitih mogućih cijena nekog proizvoda i/ili usluge i količine te robe koju potrošači žele i sposobni su kupiti u nekom razdoblju.

Determinante potražnje, činitelji koji djeluju na njeno formiranje, jesu: visina dohotka potrošača, cijene odgovarajuće robe i usluga, ukus potrošača, broj potrošača, uvjeti kreditiranja, promotivne aktivnosti, očekivanja potrošača u odnosu na budućnost. U analizi tržišta istražuju se količine i cijene po kojima se roba kupuje (prodaje) u nekom vremenu. Tako se dobiva uvid u shemu potražnje (engl. demand schedule), koja se grafički prikazuje kao krivulja potražnje.

Za potrebe marketinga istraživanja potražnje protežu se i na potrošače (ispitivanje potrošača), kako bi se utvrdila njihova potrošnja i njihove želje, ukus i ekonomska snaga (kupovna moć). Tako se utvrđuje platežno sposobna potražnja (efektivna), ali i ona prikrivena (latentna), koja se može pretvoriti u moguću (potencijalnu) potražnju.

Potražnja se javlja kao dnevna, tjedna, mjesečna i godišnja, stalna i sezonska. Sa stajališta prostora može biti lokalna, nacionalna, regionalna i svjetska.

Potrošački kredit

Potrošački kredit (engl. consumer credit, njem. Verbraucherskredit), konzumni kredit, pojam koji obuhvaća raznovrsno i rašireno potrošačko kreditiranje građana ili domaćinstava. Iako ga narodna izreka spominje kao “sirotinjsku majku”, ovaj kredit je i vrlo važan instrument ekonomske politike.

Gospodarsko mu je značenje u tome da omogućava potrošnju iznad trenutačno raspoloživih sredstava građana, što s druge strane omogućava bržu i veću prodaju robe i oživljava – podržava privrednu aktivnost. Predmet potrošačkog kreditiranja su tzv. tajna potrošna dobra veće vrijednosti: namještaj, automobil, bijela tehnika i sl. – u pravilu roba za čiju je kupovinu potrebno štedjeti duže vrijeme. Kredit omogućava kupovinu takve robe bez ušteđevine, s tim da otplaćujući kredit građanin naknadno i prisilno štedi.

Bankarski potrošački krediti odobravaju se u novcu , s tim da se mogu koristiti za kupovinu točno određene robe – namjenski su. Trgovačke kuće ili proizvođači odobravaju ih prodajom robe na otplatu u mjesečnim obrocima otplata kroz vrijeme. Rokovi ovih kredita su od uobičajenih 2 do 5 godina. Iako odobravanje ovakvih kredita ovisi o raspoloživim sredstvima kreditora i stanja na tržištu, nerijetko je pod utjecajem državne regulacije i ovisi o ekonomskoj politici države.

Potrošački kredit sredstvo je konkurentske borbe. Prodaja robe na kredit je konkurentska prednost, a dodatne prednosti osiguravaju se dužinom roka kredita, visinom kamatne stope, uvjetima korištenja kredita, osiguranjem vraćanja (jamstva, osiguranje kod osiguravajućih institucija i sl.) i naročito visinom udjela ili depozita zajmotražioca.

Potvrda o ovršnosti

Potvrda o ovršnosti (njem. Bestätigung der Vollstreckbarkeit), potvrda koju daje sud ili drugo tijelo koje je odlučivalo o tražbini u prvom stupnju, odnosno javni bilježnik koji je sastavio javnobilježničku ispravu o tome da je tražbina utvrđena u ovršnoj ispravi postala ovršna.

Potvrdu o ovršnosti za izdavanje koje nisu bili ispunjeni zakonom propisani uvjeti ukida rješenjem isti sud, odnosno tijelo, na prijedlog ili po službenoj dužnosti. Rok za podnošenje prijedloga za ukidanje potvrde o ovršnosti, odnosno za njezino ukidanje po službenoj dužnosti nije određen.

Javni bilježnici ne bi mogli sami ukidati svoje potvrde o ovršnosti. O ukidanju takvih potvrda odlučivao bi u izvanparničnom postupku općinski sud na čijem je području službeno sjedište javnog bilježnika koji je potvrdu stavio. > ovršna isprava, > ovršnost.

Potvrđeni ček

Potvrđeni ček (engl. certified check, njem. bestätigte Scheck) je ček koji na svom licu sadrži potvrdu trasata da pokriće kod njega zaista postoji, te da će postojati do isplate čeka. Takvom naznakom trasat jamči za isplatu čeka u okviru roka za njegovo podnošenje za isplatu.
Potvrda se najčešće očituje riječju good, certified ili approved. Prema hrvatskom pravu izjava o akceptu koja bi se stavila na ček nema čekovno-pravnog učinka, a trasat ne može ujedno biti i avalist, pa pitanje tumačenja potvrde čeka prema hrvatskom pravu ostaje otvoreno.

Potvrđujuća (konfirmirajuća) banka

Potvrđujuća (konfirmirajuća) banka (engl. confirming bank, njem. bestätigte Bank) je izraz koji se kod potvrđenog akreditiva rabi za označivanje banke koja je potvrđivanjem otvorenog akreditiva preuzela samostalnu i obvezi akreditivne banke dodatnu dužnost ispunjenja one obveze koja proizlazi iz akreditiva.

Povećanje temeljnog kapitala dioničkog društva

Povećanje temeljnog kapitala dioničkog društva (njem. Erhöhung des Grundkapitals) se može ostvariti na sljedeće načine:

•    povećanje temeljnog kapitala ulozima (njem. Kapitalerhöhung gegen Einlagen, ordentliche Kapitalerhöhung gegen Einlagen, ordentliche Kapitalerhöhung) takav je način povećanja temeljnog kapitala kojim se u društvo unosi nov i dodatni kapital bilo uplatama u novcu, bilo unosom stvari i prava. Za unos kapitala izdaju se nove dionice;

•    uvjetno povećanje temeljnog kapitala (bedingte Kapitalerhöhung) takav je oblik povećanja temeljnog kapitala izdavanjem novih dionica koji ovisi o tome hoće li osobe kojima su namijenjene uvjetne dionice (njem. Bezugsaktien) htjeti ostvariti pravo na njihovo stjecanje. Redovito će to biti vjerovnici sa zamjenjivim obveznicama, odnosno vjerovnici i zaposleni u društvu s pravom prvenstva upisa novih dionica;

•    statutom se može ovlastiit uprava da u roku od najmanje pet godina od upisa društva u trgovački registar ili od izmjene statuta može povećati temeljni kapital a da za to nije potrebna odluka skupštine ili promjena statuta (odobreni temeljni kapital, njem. genehmigtes Kapital);

•    povećanje temeljnog kapitala iz sredstava društva ili nominalno povećanje (njem. Kapitalerhöhung aus Gesellschaftsmitteln) ostvaruje se bez dodatnih uloga u društvo, već tako da se temeljni kapital poveća pretvorbom kapitalnog dobitka, zadržanog dobitka i pričuva u temeljni kapital. Kod odobrenog kapitala uz odluku uprave potrebna je i suglasnost nadzornog odbora, dok je kod ostalih načina potrebna odluka skupštine za valjanost koje su potrebni glasovi koji čine najmanje 3/4 temeljnog kapitala zastupljenog na glavnoj skupštini pri donošenju odluke.

Povećanje temeljnog kapitala društva s ograničenom odgovornošću

Dotadašnji članovi društva imaju pravo prvenstva pri njihovu preuzimanju, i to pravo traje mjesec dana od donošenja odluke o povećanju temeljnog kapitala. To pravo postoji, osim ako društvenim ugovorom ili odlukom o povećanju temeljnog kapitala nije drukčije određeno, a članovi ga uživaju razmjerno svojim dotadašnjim ulozima. U pogledu unosa temeljnih uloga kojima se povećava temeljni kapital vrijede pravila koja su istovjetna pravilima o unosu temeljnih uloga pri osnivanju društva, ali s tim što se prijavi za upis povećanja temeljnog kapitala u sudski registar moraju priložiti i ugovori kojima je ostvareno povećanje temeljnog kapitala ulaganjem stvari i prava.

Nominalno povećanje temeljnog kapitala može se provesti nakon prihvaćanja godišnjih financijskih izvješća društva, i to pod uvjetom da ta izvješća ne pokazuju ni gubitak u izvještajnom razdoblju ni nepokriveni gubitak iz prijašnjih godina, te da takva izvješća potvrdi barem jedan revizor kojeg imenuju članovi društva.

Temeljni kapital može se povećati iz iskazanih pričuva društva ako je to u skladu s njihovom svrhom ili iz iskazanog dobitka društva, i to do svote pričuva, odnosno dobitka iz kojih se povećava. Povećanje se provodi povećanjem nominalnih svota postojećih poslovnih udjela ili stvaranjem novih poslovnih udjela, pri čemu novi poslovni udjeli moraju biti u istom međusobnom razmjeru kao i stari. Podrazumijeva se kako nominalnim povećanjem temeljnog kapitala društva ne pristupaju novi članovi, već postojeći članovi ili stječu nove udjele ili se postojećim povećava nominalna svota.

Povezana društva

Povezana društva (engl. related enterprises, njem. verbundene Unternehmen) su pravno samostalna društva koja u međusobnom odnosu mogu stajati kao:

•    društvo koje u drugom društvu ima većinski udio ili većinsko pravo u odlučivanju;
•    ovisno i vladajuće društvo;
•    društvo s uzajamnim udjelima;
•    društva povezana poduzetničkim ugovorom.

Povezano poduzeće

Povezano poduzeće (engl. associated company, related company, njem. verbundenes Unternehmen, Beteiligungsgesellschaft):

1. kompanija u kojoj druga kompanija ima zlatan ali ne i kontrolni udio u vlasništvu (obično od 20 do 50%). Ta druga kompanija može imati utjecaj na komercijalnu i financijsku politiku preko svog predstavnika u upravnom odnosno nadzornom odboru ili preko znatnog dijela glasačkih prava iz dionica koje posjeduje. Povezana kompanija u osnovi ostaje autonomna sa svojim menedžmentom, politikom i godišnjom bilancom. Takva kompanija nije podružnica (subsidiary) druge kompanije nego je djelomično kontrolirana;

2. oznaka za kompanije koje su partneri u zajedničkom ulaganju (joint venture) ili konzorciju (consortium).

Povlačenje dionica

Povlačenje dionica (njem. Einziehung von Aktien), način > smanjenja temeljnog kapitala dioničkog društva.

Povučene dionice gube svoju vrijednost budući da se moraju poništiti, a kako zbroj nominalnih vrijednosti dionica čini temeljni kapital, povlačenjem dionica i on se smanjuje. Dok se u drugim oblicima smanjenja temeljnog kapitala smanjenje odnosi na sve dionice, povlačenje dionica ograničuje se samo na neke od dionica. Povlačenjem su prije svega pogođeni imatelji povučenih dionica, jer oni gube članska prava glede takvih dionica, makar im za njih i bude što plaćeno. S druge strane i vjerovnika se tiče ovaj način smanjenja temeljnog kapitala, jer se za povučene dionice isplaćuju svote iz imovine društva, a čime se ona smanjuje, pa treba vjerovnicima pružiti osiguranje.

Zakonodavstva obično ne propisuju ovisi li o supstratu imovine društva mogućnost povlačenja dionica, ali će češće do toga doći u slučajevima kada se imovina društva sastoji od prava koja prestaju tijekom vremena (npr. patenti, koncesije), ili stvari koje se s vremenom sasvim ili većim dijelom iscrpe (npr. rudnici, naftni izvori, šume – ali u smislu drvne mase, a ne zemljišta, i sl.). No razlozi za povlačenje dionica mogu biti i sanacija (ozdravljenje) društva, vraćanje dioničarima onoga što su uplatili, ali i da se nekog isključi iz društva i sl. Ponekad se povlačenje dionica naziva i amortizacijom, što ne treba prenositi u naše nazivlje, jer amortizacija označuje i poništenje dionica, tj. proglašavanje dionica nevažećim po propisima o amortizaciji vrijednosnih papira, pa bi u svezi s dionicama jedan termin označavao dvije različite stvari.

Osim toga, imamo izvrsne domaće izraze: povlačenje i poništenje. Isto tako povlačenje dionica treba razlikovati od oduzimanja dioničaru dionice zbog nepravodobne uplate (kaduciranje), koja je usmjerena protiv nesavjesnog dioničara, a povlačenje ima svrhu smanjenje temeljne glavnice. Od povlačenja dionica razlikujemo pribavljanje vlastitih dionica kao općeg instituta, kod kojeg je stjecanje vlastitih dionica sa svrhom smanjenja temeljnog kapitala društva samo jedna od šest dopuštenih mogućnosti.

Društvo može povući dionice na dva načina: prisilno, tj. kad imatelji dionica ne predaju dionice društvu dragovoljno, već stoga što je to statutom tako predviđeno, i povlačenjem vlastitih dionica društva, tj. kad samo društvo stekne vlastite dionice pa ih onda odluči povući.

Povlačenje poslovnih udjela

Povlačenje poslovnih udjela (njem. Einziehung von Geschäftsanteilen), u društvu s ograničenom odgovornošću u hrvatskom je pravu uređeno odredbom čl. 419. ZTD čiji uzor je bila odredba par. 34. njemačkog GmbHG.

Povlačenjem poslovnog udjela prestaje i poslovni udjel i članstvo njegova imatelja u društvu, ali bez promjene u temeljnom kapitalu društva. Stoga se zbog povlačenja udjela mijenja položaj preostalih članova društva, tj. i međusobni omjer njihovih udjela i omjer tih udjela prema temeljnom kapitalu društva. U poredbenom pravu razlikuje se povlačenje udjela uz suglasnost njegova imatelja i bez te suglasnosti. U prvom slučaju za dopustivost povlačenja poslovnog udjela potrebno je, ali i dovoljno, da takva mogućnost bude predviđena društvenim ugovorom.

No za povlačenje udjela bez suglasnosti njegova imatelja potrebno je da društvenim ugovorom pretpostavke takvog povlačenja budu utvrđene prije nego što je ta osoba stekla poslovni udjel. Bit ove razlike je u tome što je za dopustivost povlačenja udjela bez suglasnosti njegova imatelja potrebno da on za tu mogućnost i točne uvjete njezine primjene znade prije nego što je stekao poslovni udjel u tom društvu. S druge strane, ako je s povlačenjem svog udjela suglasan, onda prestaje važnost poznavanja uvjeta povlačenja pa ih i nije potrebno utvrđivati društvenim ugovorom.

Povlačenje udjela može biti naplatno ili besplatno. Njemačko pravo stoji na stajalištu da je mogućnost isplate iz imovine koja prelazi temeljni kapital pretpostavka naplatnog povlačenja poslovnog udjela. Ovaj zaključak mogao bi se izvesti i za hrvatsko pravo, i to na temelju odredbe čl. 419. st. 3. u vezi sa čl. 406. st. 1. ZTD. Ni ZTD ni poredbeni propisi ne uređuju institut povlačenja poslovnog udjela detaljnije, već vrlo šturo.

Povlaštene dionice bez prava glasa

Povlaštene dionice bez prava glasa (engl. non voting shares, njem. Vorzugsaktien ohne Stimmrecht);

•    inačica povlaštenih dionica. Zakonom su naime povlaštene dionice razvrstane u dvije temeljne skupine: one koje su povlaštene i daju pravo glasa na glavnoj skupštini i one koje su povlaštene ali ne daju pravo glasa na glavnoj skupštini;

•    ukupna nominalna svota svih povlaštenih dionica bez prava glasa ne može prijeći polovinu svote temeljnog kapitala društva.

Svrha je takve prisilne norme sprečavanje mogućnosti koncentracije prava odlučivanja na glavnoj skupštini dioničara koji ukupno sudjeluju s manjim udjelom u temeljnom kapitalu. Zbog toga što se dioničari ovih dionica odriču prava odlučivanja na glavnoj skupštini, u pravilu imaju povlastice kad je riječ o podjeli dobitka. Dođe li društvo u situaciju da im ne može isplatiti dobitak, izgubila bi se gospodarska svrha takvih dionica, jer pored toga što ne daju pravo glasa, ne bi donosile ni dobitak.

Stoga u prilikama kad se dioničarima povlaštenih dionica bez prava glasa ne mogu isplatiti u jednoj godini u cijelosti ili djelomično povlaštene svote dobitka, pa im se to ne nadoknadi ni u idućoj godini, uz svotu koju imaju primiti i za tu godinu, po zakonu stječu pravo glasa na glavnoj skupštini i mogu ga ostvarivati sve dok im se ne isplate zaostaci.

Povrat na prodaju

Povrat na prodaju (engl. return on sales; krat. ROS, njem. Absatzerlös) je postotak profita nakon oporezivanja od ostvarene prodaje. Uz ROI (povrat ulaganja), to je najčešći pokazatelj poslovne uspješnosti.

Povrat ulaganja

Povrat ulaganja (engl. return on investment, krat. ROI, njem. Kapitalrendite) je postotak neto profita nakon oporezivanja (after-tax net profit) od investicije poduzete za ostvarivanje toga profita. Jedan od najčešće rabljenih pokazatelja u zapadnom poslovnom okruženju za ocjenjivanje uspješnosti investicijskih pothvata.

Prag likvidnosti

Prag likvidnosti (engl. liquidity treshold, njem. Liquiditätsschwelle) je točka, tj. obujam proizvodnje, u kojoj se ostvarenim prihodima pokrivaju svi varijabilni troškovi proizvodnje i jedan dio fiksnih troškova. To je količina proizvodnje i iskorištenja kapaciteta kod koje se tekućim primicima pokrivaju svi tekući izdaci. Daljnjim povećanjem stupnja iskorištenja kapaciteta povećavaju se primici više nego što se povećavaju izdaci, tako da nastaje povećanje likvidnosti i stvara se rezerva likvidnosti.

U situaciji ispod praga likvidnosti proizvodi se manja količina proizvoda, radi se s manjim stupnjem iskorištenja kapaciteta, te se takvim obujmom prihoda ne mogu pokriti ni varijabilni troškovi u cijelosti. Posljedica je nelikvidnosti poslovanja, situacija kad su izdaci veći od primitaka.

Pranje novca

Pranje novca (engl. money laundering, njem. Geldwäsche), pretvaranje tzv. “prljavog” novca ili druge imovinske koristi pribavljenih kriminalnim ili drugim protuzakonitim radnjama (obuhvaćenih pojmom tzv. predikatnog k. d.) u “čist” novac, naime onaj koji se može upotrijebiti i koristiti kao legalni prihod u bankovnim, trgovačkim, kupoprodajnim, investicijskim, poduzetničkim i drugim poslovima ili načinima ulaganja.

Znači, ona imovinska korist, najčešće u konačnici novac, koji bi se prema postojećim zakonima trebao oduzeti kao rezultat k. d., koristi se kao i svaki drugi zakonitim načinom stečeni dohodak. Time se pokušava ne samo prikriti počinjeno k. d. i njime postignuta imovinska korist nego se njegovom daljnjom uporabom stvara konkurencija s onima koji nekriminalnom djelatnošću ostvaruju prihode svojeg poslovanja. Smatra se da je pojam “pranje novca” prvi upotrijebio engleski časopis The Guardian pišući 1973. o 200.000 USD namijenjenih republikanskoj predizbornoj kampanji u SAD, odnesenih u kovčezima u Meksiko radi stavljanja u optjecaj.

Postupak pranja novca odvija se u tri faze: stavljanje (engl. placement) kao prva faza sastoji se od fizičkoga ulaska gotovine kriminalnog porijekla u financijski sustav preko bankarskih pologa, novčanih naloga ili elektronskim transferom preko državnih granica. Iduća je faza polaganje (engl. layering) pod kojim se podrazumijeva niz složenih financijskih transakcija kojima se prikriva pravo porijeklo novca. Krajnji cilj ove faze u procesu pranja novca sastoji se u onemogućavanju povezivanja takvih sredstava s njihovim izvorom. Konačna je faza u procesu pranja novca integracija (engl. integration) kojom se “prljavi novac” ugrađuje u tzv. “čiste fondove” i ničim više ne razlikuje od zakonito stečenog novca.

Smatra se da se godišnje u svijetu “opere” oko 900 milijardi USD od čega gotovo polovica novca dolazi iz ilegalne trgovine drogama. To upućuje na povezanost pojave pranja novca s organiziranim kriminalom koji u najvećem opsegu stoji iza ilegalne trgovine drogama. Ono što osobito otežava organiziranu akciju svih društvenih čimbenika politike suzbijanja kriminaliteta u borbi protiv pranja novca jesu vrlo brojne i raznovrsne metode pranja novca koje se iz dana u dan mijenjaju i prilagođavaju mjerama poduzetim radi njihova otkrivanja i suzbijanja.

Od niza metoda valja spomenuti samo neke: krijumčarenje gotovine – fizički transport gotovine u stranu državu gdje se novac polaže u banku i uskoro postaje neprepoznatljiv; konstrukcija (engl. structuring) – velika financijska transakcija pretvara se u niz malih s malim iznosima novca (tako je jednom prilikom oprano 29 milijuna USD u malim svotama od 10 i 20 dolara prebacivanih u Ekvador); lažne kompanije – tzv. “shell kompanije” (engl. shell: ljuska) prikrivaju sredstva pranja novca, a “front kompanije” (engl. front: prednja strana, lice, čelo, pročelje) obavljaju legalne poslovne aktivnosti radi prikrivanja pranja novca; kockarnice – osoba s gotovinom dolazi u kockarnicu, dobiva žetone, odigra nekoliko serija i za većinu preostalih žetona traži isplatu koju potom deponira na račun trećih osoba itd.

U izvorima međunarodnog k. p. za pranje novca relevantna je Konvencija VE o pranju, traganju, zapljeni i konfiskaciji prihoda od kaznenih djela i Konvencija UN o transnacionalnom organiziranom kriminalu. U hrvatskom k. p. pranje novca inkriminirano je k. d. prikrivanja protuzakonito dobivenog novca u čl. 279. KZ.

Prava

Prava (engl. rights, njem. Rechte), vrijednosni papiri koji se izdaju postojećim dioničarima na proporcionalnoj osnovi prilikom novih emisija dionica prema kojima oni imaju pravo prvokupnje novoemitiranih dionica po fiksnoj cijeni. Na taj način svaki dioničar može kupiti onaj dio nove emisije običnih dionica u kojem postotku drži glavne redovne dionice poduzeća.

Razlozi emisije novih dionica jesu osiguranje prava prvokupnje dionica nove emisije ako je ono određeno aktom o inkorporiranju (osnivanju), osiguranje njihova stečenog udjela u kontroli (vlasničkoj glavnici) poduzeća te osiguranjem postojećih dioničara od rizika razvodnjavanja njihova kapitala zbog emisije novih dionica po cijenama nižim od tekućih tržišnih cijena prije emisije. Sa stajališta dioničkog poduzeća osnovni je razlog emisije novih redovnih dionica s pravima smanjenje troškova emisije jer se postojeći dioničari motiviraju za uspjeh emisije, te povećanje lojalnosti dioničara prema svom poduzeću. Potencijalna opasnost emisije novih redovnih dionica s pravima leži u mogućnosti gubitaka onih dioničara koji ne iskoriste dobivena prava.

Osnovne karakteristike prava jesu da su

1. instrument osiguranja prava prvokupnje,

2. izvedeni iz nove emisije redovnih dionica,

3. emitirani uz privilegiranu cijenu (nižu od tekuće tržišne cijene dionica),

4. samostalni vrijednosni papiri jer se mogu slobodno prodavati i

5. kratkoročni vrijednosni papiri jer se izdaju samo za novu emisiju redovnih dionica. Prava su tržišni vrijednosni papiri. Njihova cijena ovisi o razlici između više tržišne cijene dionica i niže fiksne cijene garantirane u pravu. Upravo ta razlika cijena redovnih dionica determinira i intrinzičnu vrijednost prava.

Kada se dionice prodaju neposredno nakon objavljivanja emisije dionica s pravima, mogu se prodati bez prava (engl. ex rights) jer ona pripadaju prijašnjem vlasniku koji je registriran u listi dioničara ili se dionice mogu prodavati s pravima (engl. rights on), što ovisi o datumu koji određuje burza kada se dionice prodaju bez prava.

Prava iz stvarnog tereta

Nekretnina može biti opterećena stvarnim teretom,

•    a) bilo u korist svagdašnjega vlasnika određene nekretnine (povlasna nekretnina) ili
•    b) nositelja prava građenja na njoj,

•    c) bilo u korist određene osobe.

Sadržaj stvarnoga tereta je činidba na koju korisnik ima pravo na teret vrijednosti opterećene nekretnine. Sadržaj stvarnoga tereta može biti moguća, dopuštena i određena ili barem odrediva činidba ponavljanih davanja stvari ili novca, ili činjenja koja imaju novčanu vrijednost, a nije nužno da je u vezi s gospodarskom namjenom opterećene nekretnine, niti da služi za ostvarivanje gospodarske svrhe korisnikove nekretnine.

Činidba jednokratnoga davanja ili ćinjenja koje ima novčanu vrijednost može biti sporedni sadržaj stvarnoga tereta. Stvarni teret obvezuje svagdašnjega vlasnika opterećene nekretnine da korisniku tereta ispunjava sadržaj tereta, za što odgovara vrijednošću te nekretnine. Ova obveza prenosiva je samo zajedno s opterećenom nekretninom, a s prelaskom vlasništva opterećene nekretnine na drugu osobu ujedno prelazi i obveza, koja ne zastarijeva.

Pravilo 72 za ulagače

Npr. uz godišnji prinos od 10% koliko godina je potrebno da se vrijednost moje imovine udvostruči? Odgovor je 72 : 10 = 7,2 godine

Za odgovor na pitanje koliki prinos mora biti da bi se imovina udvostručila u zadanom vremenu, podijelite 72 sa zadanim brojem godina.

Formula je 72 : broj godina = visina prinosa

Npr. koliki prinos mora biti da bi se moja imovina udvostručila za 5 godina?  Odgovor je 72 : 5 = 14,4 % godišnje.

Ograničenje pravila 72 jest da vrijedi samo za izrađune do 20% godišnjeg prinosa. Za godišnje prinose veće od 20% primjena pravila dovodi do distrozija i nepouzdanih rezulata.

Pravna osoba

Pravna osoba (engl. legal person, njem. juristische Person), društvena tvorevina kojoj je pravni poredak priznao pravnu sposobnost. Kroz cijelu povijest pravne osobe sporno je pitanje u kojem trenutku stječe društvena tvorevina ili društvena organizacija pravni subjektivitet. Osnovna je dvojba u pitanju mora li pravni subjektivitet pravnoj osobi biti priznat izravno ili neizravno nekim propisom ili to nije potrebno.

U pravnoj znanosti se smatra da su potrebne najmanje tri pretpostavke da bi se neka društvena tvorevina mogla priznati kao subjekt u pravnim odnosima. Prva je da društvena tvorevina mora imati razmjerno čvrstu i trajnu organizaciju, da mora prema vanjskom svijetu predstavljati organizacijsko jedinstvo. Druga pretpostavka je da organizacija ima zasebnu imovinu, odvojenu od imovine njezinih članova. Treća je pretpostavka priznanje pravne sposobnosti koja se ostvaruje u tri različita sustava. Po sustavu slobodnog udruživanja pravna osoba nastaje organiziranjem, što se vidi iz statuta. Nadležnom državnom tijelu mora se podnijeti prijava, koja, međutim, nema konstitutivni karakter.

Po sustavu normativnog akta društvena tvorevina dobiva pravnu sposobnost na dva načina. U prvom je redu moguće da se izravno propisom, i to singularnom odredbom, osnuje neka točno određena, dakle već individualizirana pravna osoba. U drugoj se varijanti u posebnim propisima određuju pretpostavke koje se moraju ispuniti da bi neka tvorevina postala pravna osoba. Međutim, pravna se osobnost stječe tek registracijom. Nadležno tijelo ispituje samo jesu li ispunjene po zakonu određene pretpostavke. Ako jesu, mora izvršiti registraciju.

Po sustavu koncesije, društvena tvorevina dobiva pravnu sposobnost posebnim aktom upravnog tijela – odobrenjem. Ono se daje po diskrecijskoj ocjeni. U našem pravnom poretku ne postoji kruti i isključivi sustav koji bi beziznimno vrijedio za postanak svih vrsta pravnih osoba, bez obzira na njihov karakter. Naše zakonodavstvo, praksa, a i teorija sve više se priklanjaju normativnom sustavu u njegovim različitim varijantama. Time se ne isključuje i mogućnost sustava koncesije, ali samo kao iznimka npr. za udruženja stranaca i zadužbine. Jedinice lokalne samouprave stječu pravnu osobnost direktno propisom. Sustav normativnog akta u nas se tradicionalno primjenjuje za stjecanje pravne osobnosti privrednopravnih subjekata, društvenih organizacija, udruženja građana, a u najnovije vrijeme i političkih organizacija, odnosno stranaka.

Za sve spomenute vrste pravnih osoba postoje posebni papiri kojima se određuje da ti subjekti stječu pravnu i poslovnu sposobnost upisom u sudski registar (za trgovačka društva), odnosno registar koji se vodi kod nadležnog tijela uprave. Pored pravne, pravna osoba ima poslovnu i deliktnu sposobnost. Pravna sposobnost pravne osobe određuje se statutom. Kod nekih pravnih osoba umjesto naziva “statut” rabi se naziv “pravila”, a neke se pravne osobe osnivaju ugovorom (npr. javno trgovačko društvo).

Poslovna sposobnost pravne osobe znači da ona može biti nositelj prava i obveza i ta prava i obveze može samostalno stjecati i prenositi. Kao što fizička osoba može povrijediti ugovorne i zakonske obveze i kao što može počiniti tzv. građanski delikt, isto tako i pravna osoba može počiniti sve te vrste štetnih radnji. Prema dosadašnjim rezultatima pravne znanosti, pravne se osobe mogu podijeliti u četiri osnovne vrste – pravne osobe javnog prava i pravne osobe privatnog prava te korporacije i zaklade.

U pravne osobe javnog prava ubrajaju se u pravilu države, jedinice lokalne samouprave i uprave, različite ustanove koje dobivaju sredstva iz državnog proračuna, javna poduzeća i dr. Sve ostale pravne osobe ulazile bi u pravne osobe privatnog prava (trgovačka društva, udruženja građana itd.). Za građansko pravo značajnija je dioba na korporacije i zaklade. Dioba pravnih osoba na korporacije i zaklade temelji se na supstratu pravne osobnosti.

Korporacija je organizirani kolektiv fizičkih osoba koji je samostalan pravni subjekt, različit od pojedinaca koji su članovi korporacije. Među tipične korporacije ubrajaju se npr. dionička ili akcionarska društva. Zaklada je za određenu svrhu namijenjena imovinska masa kojoj je pravnim poretkom priznata pravna sposobnost (građanska pravna osoba). Pravna osoba može prestati propisom ili aktom državne vlasti (zabranom). Ako je pravna osoba bila kreirana radi postizanja određenog cilja, može prestati i ostvarenjem tog cilja.

Pravna osoba može prestati i zbog toga što se broj članova smanjio ispod određenog broja koji je, npr. predviđen statutom pravne osobe. Za korporaciju se npr. traži postojanje tri člana prema pravilu tres faciunt collegium (trojica čine društvo). Pravna osoba može prestati i odlukom članova koji je sastavljaju kao i nestankom imetka. Pravna osoba prestaje i stečajem.

Pravo prvenstva dioničara

Pravo prvenstva dioničara (njem. Bezugsrecht) je pravo dioničara na kupnju novoizdanih dionica prije nego što se ponude na kupnju drugim osobama.

Ovo pravo omogućava postojećim dioničarima da očuvaju dotadašnji omjer u temeljnom kapitalu. Često je povezano uz povlaštenu kupnju novoizdanih dionica, obično uz kupnju po fiksiranim cijenama ili iz novoizdanih dionica na zajam.

Pravo prvenstva pri upisu novih dionica temeljni je i sastavni dio članskih prava dioničara po samom zakonu, te ne ovisi o statutu ili odluci glavne skupštine mogu li dioničari imati to pravo, niti se ono može unaprijed isključiti. Zakon je samo omogućio u slučaju povećanja temeljnog kapitala ulozima da zajedno s odlukom o povećanju može biti donijeta i odluka o isključenju ili ograničenju prava prvenstva, i to s 3/4 glasova koji čine temeljni kapital zastupljen na skupštini pri donošenju odluke. Statutom se ovi uvjeti mogu samo otežati, a ne olakšati.

Pravo prvokupa

Pravo prvokupa (engl. pre-emption right, njem. Vorkaufsrecht), pravo određene osobe da je vlasnik određene stvari koju kani prodati obavijesti o toj prodaji i da joj ponudi da tu stvar otkupi po uvjetima koje nudi ostalim osobama, prije nego što je ponudi drugim potencijalnim kupcima.

Tek ako ta osoba odbije kupiti stvar, odnosno ne odgovori na ponudu u razumnom ili ugovorenom roku, vlasnik je može ponuditi na prodaju drugim osobama. Ako bi vlasnik prodao stvar drugoj osobi, a da o tome nije obavijestio osobu koja ima pravo prvokupa, odnosno ako bi tu stvar prodao po uvjetima povoljnijim od onih koje je ponudio osobi s pravom prvokupa, ta osoba ima pravo, pod određenim uvjetima i u određenom roku pobijati valjanost takvog ugovora i zahtijevati da joj se stvar proda po uvjetima po kojima je bila prodana drugoj osobi.

Pravo prvokupa nije ograničeno samo na stvar i ono se može odnositi i na dionicu, poslovni udjel ili drugi vrijednosni papir. Posebno treba imati na umu da se pravo prvokupa dionica za društvo ili članove dioničkog društva ne može odrediti statutom, jer se njime ne mogu odrediti druga ograničenja osim onih koja su zakonom izričito dopuštena. Neki ili svi dioničari mogu međusobno obveznopravnim ugovorom ugovoriti pravo prvokupa dionica, a takvi ugovori su unutrašnja stvar suugovaratelja i prema društvu i trećima nemaju pravni učinak.

Predmet ovrhe i osiguranja

Predmet ovrhe i osiguranja (njem. Exekutionsgegenstand und Sicherungsgegenstand), stvari i prava na kojima se po zakonu može provesti ovrha radi ostvarenja tražbine.

Određene ovršne radnje odnosno radnje osiguranja mogu se odrediti i neposredno provesti i protiv ovršenika i drugih osoba. Može li neka stvar ili neko pravo biti predmet ovrhe ili osiguranja, odnosno jesu li ovrha ili osiguranje na nekoj stvari ili pravu ograničeni, ocjenjuje se u pravilu s obzirom na okolnosti koje su postojale u vrijeme podnošenja ovršnoga prijedloga ili prijedloga za osiguranje. U ovršnom postupku apsolutno su izuzeti od ovrhe stvari izvan prometa, rudno blago i druga prirodna bogatstva te druge zakonom određene stvari.

Isti režim vrijedi i za tražbine po osnovi poreza i drugih pristojbi. Apsolutno su izuzete od ovrhe i neke pokretnine te neke tražbine. Relativno su izuzeti od ovrhe objekti, naoružanje i oprema namijenjena obrani. Relativno su u načelu izuzeti od ovrhe radi naplate novčane tražbine stvari i prava nužni za zadovoljavanje osnovnih životnih potreba ovršenika fizičke osobe i osoba koje je on po zakonu dužan uzdržavati ili za obavljanje samostalne djelatnosti koje je ovršenikov glavni izvor sredstava za život, osim ako za ovrhu na određenim stvarima ili pravima nisu utvrđena posebna pravila o izuzimanju od ovrhe ili o ograničenju ovrhe. Nekretnine za stanovanje ili obavljanje poslovne djelatnosti ne smatraju se stvarima koje su nužne za zadovoljavanje osnovnih životnih potreba ovršenika i osoba koje je po zakonu dužan uzdržavati ili za obavljanje samostalne djelatnosti koja je njegov glavni izvor sredstava za život, osim ako zakonom nije drukčije određeno.

Relativno su u načelu izuzeti od ovrhe radi naplate novčane tražbine stvari i prava pravnih osoba ako su te stvari ili prava nužni za obavljanje njihove djelatnosti, osim ako za ovrhu na određenim stvarima i pravima nisu utvrđena posebna pravila o određivanju redoslijeda ovrhe, o izuzimanju od ovrhe ili o ograničenju ovrhe. Domašaj pravila o zaštiti dužnika u ovršnom postupku bitno je ograničen općim pravilima o zaštiti ovrhovoditelja. Ako je ovrhovoditelj na temelju pravnoga posla s ovršenikom stekao na nekoj stvari ili pravu založno ili slično pravo radi osiguranja tražbine čije prisilno ostvarenje na tom predmetu traži, ovršenik se u pravilu ne može protiviti takvoj ovrsi pozivajući se na odredbe o izuzimanju od ovrhe ili o ograničenju ovrhe.

Ovršenik se u pravilu ne može protiviti ovrsi na nekoj stvari ili nekom pravu pozivajući se na odredbe o izuzimanju od ovrhe i o ograničenju ovrhe ako je tu stvar ili to pravo stekao od ovrhovoditelja koji pokretanjem postupka traži ostvarenje svoje tražbine nastale u svezi s tim stjecanjem. Pravila o izuzimanju od ovrhe i o ograničenju ovrhe na odgovarajući se način primjenjuju i na osiguranje.

Predujam

Predujam (engl. payment in advance, njem. Vorschusszahlung), ili avans, davanje određenog novčanog iznosa unaprijed prilikom zaključenja ugovora ili u toku njegova trajanja za još neisporučenu robu ili neizvršenu uslugu, koji jedna ugovorna strana daje drugoj da bi joj olakšala ili omogućila izvršenje obveze. Obično se predujam daje kod ugovora velike vrijednosti čije ispunjenje traje duže vrijeme.

Visina mu se određuje ugovorom i uračunava u ispunjenje obveze ugovorne strane koja ga je dala. S knjigovodstvenog stajališta predujmovi mogu biti dani i primljeni. Ugovorna strana koja predujam uplaćuje (payment on account) u svom ga knjigovodstvu vodi kao potraživanje, a ugovorna strana koja ga je primila kao obvezu.

Nakon izvršenog ugovorenog posla, kod primaoca predujma zatvara se konto obveza, a kod davaoca se zatvara konto potraživanja na temelju predujma. Plaćanje unaprijed na osnovi putnih troškova, odnosno troškova službenog puta, poreza i doprinosa prije konačnog obračuna naziva se > akontacijom.

Prekarij

Prekarij (engl. precarious contract, njem. Prekarium) je ugovor po kojemu jedna strana prepušta drugoj strani neku stvar na besplatnu uporabu do opoziva. Npr. predaja pisaćeg stroja određenoj osobi da je koristi do opoziva. Ako se zatraži povrat, a prekarist ga ne vrati, govori se o stjecanju posjeda zlouporabom povjerenja ili na izmoljeni način (precario modo).

Prekarij je u biti podvrsta ugovora o posudbi kad je stvar predana na uporabu, ali nije ustanovljena ni svrha ni vrijeme uporabe.

Prelevmani

Prelevmane utvrđuje komisija u suradnji s upravnim od odborom, u skladu s propisima zajedničke agrarne politike EZ-a. Postoji više izbora temeljan obračuna prelevmana kao što su indikativne cijene koje proizlaze iz razlike između cijene proizvoda franko-granice zemlje izvoznice (cijena CAF) i početne cijene u EZ-u (prox deseuil).

U slučaju zaštitnih cijena prelevmani sadrže dva sastojka obračuna: nepromjenjivi, koji osigurava zaštitu procesa prerade, i promjenjivi, koji izjednačava razliku između svjetske cijene (cijena ponude franko-granica) i domaće cijene sastojaka žitarica u prerađenom proizvodu.

Premijska štednja

Premijska štednja je oročena štednja kod koje banka klijentu po isteku oročenja, osim redovne kamate, isplaćuje i dodatnu premiju na iznos ukupno obračunate redovne kamate. Postotak premije ovisi o roku oročenja pa što je rok oročenja duži, to je i premija na kamatu veća.

Prenosivi akreditiv

Prenosivi akreditiv (engl. transferable letter of credit, njem. übertragbares Akkreditiv), prema UCP za dokumentarne akreditive je onaj kod kojeg korisnik može zatražiti od banke ovlaštene za plaćanje, odnosno ispunjenje akreditivne obveze, odnosno – u slučaju slobodno negocijabilnog akreditiva – banke koja je izrijekom ovlaštena da bude transferna banka, da stavi akreditiv na raspolaganje jednom ili više ostalih korisnika.

Na nastanak prenosivog akreditiva utjecala je okolnost što u međunarodnom trgovačkom prometu prodavaoci robe često ne nastupaju u svoje ime i za svoj račun, već kao posrednici ili komisionari ili agenti stvarnih prodavalaca. Onda kada je to slučaj i kada kupci za takav položaj prodavatelja znadu i s njime su suglasni, prenosivi akreditiv olakšava odvijanje čitavog posla. Budući da takvi slučajevi ne pretežu, akreditivi nisu prenosivi osim ako je akreditivna banka izričito označila da je prenosiv. Onda kada akreditiv nije prenosiv dokumenti u pravilu trebaju glasiti na bančina nalogodavca kao kupca, s tim da se podrazumijeva kako fakturu izdaje korisnik akreditiva koji je ujedno i prodavalac robe, a ako tim uvjetima ne bi bilo udovoljeno, banka bi bila ovlaštena odbiti isplatu.

Različito od toga, onda kada je akreditiv prenosiv, njegov korisnik daje banci upute koje se tiču prijenosa (druge svote, drugi rokovi podnošenja, drugi korisnik), s posljedicom što će dokumente koji glase na bančina nalogodavca supstituirati dokumenti koji glase na prvog korisnika i što će drugi korisnik ili korisnici banci podnijeti i svoju fakturu naslovljenu na prvog korisnika. Ako nije drukčije navedeno u akreditivu, prenositi akreditivi su prenosivi samo jedanput.

Preuzimanje dionica

Preuzimanje dionica (njem. Aktienübernahme);

1. izjava svakog osnivača da osniva društvo i da preuzima čvrstu obvezu na uplatu preuzetih dionica. Faktički se to obavlja potpisivanjem takve obveze, pa se stoga u njemačkoj pravnoj književnosti preuzimanje (übernahme) često naziva potpisivanje, (Zeichnung), a švicarsko zakonodavstvo ga tako i naziva: Aktienzeichnung. Preuzimanje dionica još ne znači uplatu kapitala, nego samo stvaranje pravnog temelja za ulaganje kapitala.

Preuzimanje dionica u hrvatskom pravu ne označuje trenutak osnivanja društva, nego samo jedan od čimbenika (fraza) njegova osnivanja.

2. Preuzimanje dionica obavlja se izjavom kod javnog bilježnika, s time da izjava obvezatno sadrži: nominalnu svotu dionica koje se preuzimaju, svotu na koju se izdaju, rod dionica ako se izdaju u više rodova, glase li na ime ili na donositelja, te kada će se i na koji način uplatiti (u novcu, stvarima ili pravima).

Preuzimanje duga

Preuzimanje duga (engl. assumption of an obligation, njem. Schuldübernahme), ugovor koji se, uz pristanak vjerovnika, sklapa između dužnika i trećeg kojim preuzimatelj duga stupa na mjesto ranijeg dužnika, a ovaj se oslobađa obveze.

O sklopljenom ugovoru može vjerovnika izvijestiti svaki od njih i svakome od njih može vjerovnik priopćiti svoj pristanak na preuzimanje duga. Presumira se da je vjerovnik dao svoj pristanak ako je bez ograde primio neko ispunjenje od preuzimatelja, a koje je ovaj učinio u svoje ime.

Objekt takvog ugovora ne može biti strogo osobna dužnikova činidba. Ako vjerovnik ne pristane na ugovor o preuzimanju duga, ugovor će imati učinak ugovora o preuzimanju ispunjenja. Treći, odnosno preuzimatelj duga, može isticati vjerovniku sve prigovore koji proistječu iz pravnog odnosa između prijašnjeg dužnika i vjerovnika, a iz kojeg je nastao preuzeti dug.

Preuzimanje ispunjenja

Preuzimanje ispunjenja (engl. contractual undertaking to perform the obligation of another, njem. Epfüllungsübernahme) nastaje sklapanjem ugovora između dužnika i trećeg kojim treći preuzima obvezu da umjesto dužnika ispuni dužnu činidbu. Treći odgovara dužniku ako pravodobno ne ispuni obvezu vjerovniku te ovaj zatraži ispunjenje, ali on ne preuzima dug, niti pristupa dugu, i vjerovnik nema nikakvo pravo prema njemu.

Vjerovnik je dužan u trenutku kad obveza dospije primiti ispunjenje od trećeg, jer inače pada u zakašnjenje. Ugovor koji sklapaju dužnik i treći kojim se treći obvezuje da će isplatiti dužnikov dug naziva se ugovorom o ispunjenju.

Preuzimanje poduzeća

Preuzimanje poduzeća (engl. takeover, njem. (Betriebs)Übernahme, Aufkauf) je svako podređivanje neke tvrtke drugoj tvrtki, odnosno stanje u kojem jedna kompanija preuzima kontrolu nad drugom kompanijom. To je opći naziv za svako prebacivanje kontrolnog paketa dionica nekog poduzeća, s jedne grupe dioničara na drugu. Preuzimanje poduzeća jedan je od dva načina stjecanja poduzeća, odnosno promjene vlasništva nad poduzećem.

Prevladavajući utjecaj

Prevladavajući utjecaj (njem. beherrschender Einfluss), utjecaj vladajućeg društva na vođenje poslova i donošenje odluka u ovisnom društvu, i to tako da vladajuće društvo, na temelju svog pravnog položaja u ovisnom društvu, ima mogućnost utjecati da organi uprave ovisnog društva prilikom donošenja odluka donesu odluke koje odgovaraju posrednim ili neposrednim interesima vladajućeg društva.

Prevladavajući utjecaj trebao bi biti takav da se ovisno društvo ne može toga utjecaja svojom voljom “osloboditi”, da je taj utjecaj siguran. Utjecaj koji vladajuće društvo ostvaruje izravno prema ovisnom društvu smatra se neposredno prevladavajućim utjecajem. U situaciji kada jedno vladajuće društvo ima većinsko sudjelovanje u ovisnom društvu, a to ovisno društvo ima većinsko sudjelovanje u još jednom ovisnom društvu, govori se o posredno prevladavajućem utjecaju.

U tom slučaju vladajuće društvo ima posredno prevladavajući utjecaj u tome drugom ovisnom društvu. Istodobno, prvo ovisno društvo je vladajuće u odnosu na drugo ovisno društvo i u njemu ima neposredno prevladavajući utjecaj. > ovisno društvo.

Prezaduženost

Prezaduženost (njem. Überschuldung), stečajni razlog koji postoji kada imovina dužnika ne pokriva postojeće obveze. Ipak, neće se smatrati da je dužnik prezadužen ako se prema okolnostima slučaja (razvojnom programu, raspoloživim izvorima sredstava, vrsti imovine, pribavljanim osiguranjima i sl.) može osnovano pretpostaviti da će nastavkom poslovanja uredno ispunjavati svoje obveze po dospijeću.

Prezaduženost je, dakle, nevažna ako se može osnovano pretpostaviti da dužnik, zahvaljujući vjerojatnom uspješnom poslovanju, ni u budućnosti neće postati insolventan. Stoga bi aktualna prezaduženost bila relevantna samo ako postoji opasnost buduće insolventnosti. Time je institut prijeteće insolventnosti uveden posredno kao implicirani stečajni razlog i u vezi s prezaduženošću. Pri utvrđivanju prezaduženosti treba uzeti u obzir dužnikovu imovinu koja bi u vrijeme otvaranja stečaja ušla u stečajnu masu i tu imovinu usporediti s obvezama dužnika u tom momentu. Tu bi imovinu trebalo realistički vrednovati stoga da se cilj pravodobnog otvaranja stečaja ne bi ugrozio.

Prigodom procjene na pasivnoj bi strani stanja prezaduženosti trebalo uzeti i tražbine nižeg isplatnog reda, npr. tražbine za povrat zajma kojim se nadomještava kapital nekog člana društva ili odgovarajuće tražbine. Pri procjeni dužnikove imovine bit će osobito važno odrediti metodu kojom će se ona obaviti. Hoće li se procjena obaviti prema pojedinim dijelovima imovine, pri čemu bi se oni procjenjivali izolirano, ili će se imovina procijeniti kao ukupnost, apstrahirajući pritom vrijednost pojedinih dijelova. Ako se procjena bude obavljala s obzirom na mogućnost nastavka poslovanja dužnika, tada će često kao vrijednost pojedinih dijelova imovine biti potrebno uzeti onu vrijednost koju će oni dobiti preradom.

Procjena imovine u statičkom smislu, dakle kada nema izgleda da bi se poslovanje moglo uspješno nastaviti, mogla bi se obaviti kao u normalnim uvjetima ili pod pritiskom prodaje. Od izbora metode zavisit će svakako i pretpostavljeni utržak. Čini se da bi kao orijentir svakako trebali poslužiti kriteriji po kojima se dužnikova imovina procjenjuje prigodom unovčenja u stečajnom postupku. Prigodom ocjene prezaduženosti treba uzeti u obzir samo postojeće novčane obveze, bez obzira na to jesu li dospjele, jer će te obveze ionako dospjeti otvaranjem stečajnog postupka.

Pridržaj prava vlasništva

Pridržaj prava vlasništva (engl. retention of property right, njem. Vermögenszurückbehaltungsrecht, lat. pactum reservati dominii), posebna odredba u ugovoru o prodaji robe na kredit na temelju koje prodavalac zadržava vlasništvo na stvari koju je predao kupcu sve dok mu kupac u cijelosti ne plati ugovorenu cijenu. Kupac je tako u prilici koristiti kupljenu stvar i prije negoli u cijelosti isplati ugovorenu cijenu.

S druge strane, prodavalac je i dalje vlasnik isporučene stvari, sve do potpune isplate ugovorene cijene. Stoga kupac ne smije prodavati stvar niti se njegovi vjerovnici mogu namiriti iz vrijednosti te stvari. U slučaju da kupac ne plati punu ugovorenu cijenu, prodavalac ima pravo podizanjem vlasničke tužbe pred sudom tražiti povrat stvari, a u slučaju stečaja kupca prodavalac ostaje vlasnikom stvari (sve pod uvjetima navedenim zakonom).

Time se prodavalac štiti od nastanka štete koju bi mogao pretrpjeti u slučaju da kupcu ustupi stvar prije isplate čitave ugovorene cijene. Ovaj institut često se koristi kod prodaje stvari uz obročnu otplatu.

Prihodni centar

Prihodni centar (engl. revenue centre, njem. Einnahmenzentrum) je organizacijska jedinica u poduzeću u kojoj menedžer ima kontrolu samo nad prihodima, ali ne i nad troškovima te organizacijske jedinice. Rezultati prihodnih centara mjere se u novčanim ili/i naturalnim pokazateljima. Najtipičniji su primjer prihodnih centara organizacijske jedinice koje se bave prodajom.

Svaki prihodni centar dobiva svoj proračun prodaje, koji se izražava u naturalnim veličinama u pogledu količine proizvoda i usluga koje treba prodati, i u vrijednosnim pokazateljima u pogledu prihoda koji se tom prodajom moraju ostvariti. Prihodni je centar odgovoran za ostvarivanje proračuna prodaje, a njegova se efikasnost mjeri postotkom ostvarenog proračuna prodaje. Prihodnom centru proračunom se određuju prodajne kvote. Usporedbom stvarne prodaje s prodajnim kvotama dolazi se do spoznaje o efikasnosti prihodnih centara.

Prihvat

Prihvat (engl. acceptance, njem. Annahme), pozitivno očitovanje volje one strane kojoj je poslana ponuda.

Prihvat daje stranka osobno ili njezin zakonski ili ugovorni zastupnik. Prihvatom ponude nastaje ugovor, te prihvat stoga mora sadržajno odgovarati ponudi. Stoga, npr., izjava prihvatioca da ponudu prihvaća uz stanovite izmjene nije prihvat, nego odbijanje > ponude. Sama pak izjava prihvatioca smatra se u tom slučaju novom ponudom, koja sada potječe od prvobitnog prihvatioca. Prihvat se može dati u bilo kojem obliku u kojem se može očitovati volja (može se dati i konkludentno).

Šutnja ponuđenog, u načelu, ne znači prihvaćanje ponude. Bez pravnog je učinka odredba u ponudi da će se šutnja ponuđenog ili neko drugo njegovo propuštanje smatrati kao prihvaćanje. Iznimno će i šutnja ponuđenog značiti prihvat ako ponuđeni stoji u stalnoj poslovnoj vezi s ponudiocem u pogledu određene robe, a ponudu nije odmah ili u ostavljenom roku odbio. Isto vrijedi kad osoba koja se ponudila drugom obavljati njegove naloge ili je obavljanje naloga njezina djelatnost (otpremnik, posrednik) dobiveni nalog odmah ne odbije. Na opoziv prihvata analogno se primjenjuju pravila koja vrijede za ponudu. Ako prihvat ne stigne ponudiocu u zakonskom ili od ponudioca predviđenom roku, ponudilac prestaje biti vezan svojom ponudom.

No, ako je izjava o prihvatu učinjena pravodobno stigla ponudiocu nakon isteka roka za prihvat (npr. zbog zagubljenosti u pošti), a ponuditelj je znao ili morao znati da je izjava otposlana pravodobno (npr. o odaslanju ga je pravodobno izvijestio ponuđeni), ugovor je sklopljen. Ne želi li ponuditelj više sklapanje ugovora, može najkasnije prvog idućeg radnog dana od primitka zakasnjelog prihvata izvijestiti ponuđenog da se zbog zakašnjenja ne smatra vezanim svojom ponudom.

Prijedlog za ovrhu

Prijedlog za ovrhu (njem. Exekutionsantrag), pisani akt ovrhovoditelja kojim pokreće ovršni postupak.

Prijedlog za ovrhu mora sadržavati zahtjev za ovrhu u kojem će biti naznačena ovršna ili vjerodostojna isprava na temelju koje se traži ovrha, ovrhovoditelj i ovršenik, tražbina čije se ostvarenje traži te sredstvo kojim ovrhu treba provesti i, po potrebi, predmet u odnosu na koji je treba provesti. Prijedlog mora sadržavati i druge podatke koji su potrebni za provedbu ovrhe. Prijedlog za ovrhu na temelju vjerodostojne isprave mora sadržavati zahtjev da sud naloži ovršeniku da u roku od osam dana, a u mjeničnim i čekovnim sporovima u roku od tri dana dostave rješenja, namiri tražbinu zajedno s odmjerenim troškovima (“mandatni tužbeni zahtjev”), i ovršni zahtjev kao i prijedlog za ovrhu na temelju ovršne isprave.

Ovrhovoditelj može tijekom postupka, bez pristanka ovršenika, povući u cijelosti ili djelomice prijedlog za ovrhu. U tom slučaju sud obustavlja ovrhu. Ovrhovoditelj može nakon povlačenja prijedloga podnijeti novi prijedlog za ovrhu. Uz prijedlog za ovrhu treba u određenim slučajevima priložiti ovršnu odnosno vjerodostojnu ispravu te druge zakonom predviđene priloge.

Primarna emisija

Primarna emisija (engl. primary issue, njem. Primäremission), emisija koju obavlja centralna (emisijska) banka, kreirajući tako primarni novac. S

vojim operacijama u aktivi centralna banka stvara potraživanja banaka ili drugih izravnih komitenata na samu sebe, a svoje obveze prema njima iskazuje u svojoj pasivi. Te obveze centralne banka može na njihov zahtjev isplatiti u gotovu novcu, jer ga jedino ona emitira (tiska), što primarnom novcu tj. novcu centralne banke daje posebnu ulogu u sustavu papirne inkonvertibilne valute. Zavisno od raspoloživog iznosa primarnog novca banke emitiraju “svoj” novac (bankovni, depozitni, knjižni) koji se u svakom trenutku može (i mora) isplatiti u novcu centralne banke, čiji je najznačajniji izraz gotov novac (novčanice i kovani novac).

Za razliku od svih ostalih banaka u sustavu čija je emisijska (kreditna) funkcija određena njezinim pasivnim poslovima, centralna (emisijak) banka je u pogledu primarne emisije teoretski neograničena i u svakom trenutku likvidna (odobravanjem kredita ona stvara primarni novac) pa se zbog toga pred centralnu banku postavljaju ograničenja posebne vrste kojima se izravno ili neizravno “ograničava” njezina primarna emisija kako bi se ostvarili ciljevi i zadaci monetarne politike zemlje koju ona utvrđuje i za koju je ona odgovorna.

Primarna stopa

Primarna stopa (engl. prime rate), kamatna stopa koju FED (Federal Reserve System – središnja banka SAD) i američke banke zaračunavaju na prvoklasne komercijalne papire.

Češće označava najnižu kamatnu stopu koju američke banke (zato: U.S. prime rate) zaračunavaju prvoklasnim zajmotražiocima s najboljim kreditibilitetom. Kao najniža, ova je stopa osnovica za određivanje kamatne stope dužnicima kod kojih je veći rizik neplaćanja, kao i na druge vrste kredita. Ove se kamatne stope formiraju dodavanjem postotka kamatne marže kao riziko premije.

U praksi su kamatne stope redovito više nego što su one javno publicirane, zato što banke prisiljavaju dužnike na držanje “kompenzirajućih sredstava” na transakcijskim računima koji obično ne nose kamatu. Nakon 1972. primarna stopa je varijabilna, podložna čestim promjenama, a svaka se promjena primjenjuje odmah, za razliku od sličnih referentnih stopa (npr. LIBOR), koje se mijenjaju polugodišnje.

Primarni novac

Primarni novac (engl. primary money, reserve money, monetary base, high powered money, njem. Zentralbankgeld), novac centralne banke koji ona stvara svojim aktivnim operacijama; kreditima bankama i državi, otkupom ili na temelju zaloga određenih vrijednosnih papira i drugim vrstama plasmana, koji ujedno predstavljaju tokove kreiranja primarnog novca ili kanale primarne emisije. Iskazuje se u pasivi bilance centralne banke gdje su vidljivi oblici gotov novac i depozitni novac i vlasnici tog novca stanovništvo, država, banke koji ga u svojim bilancama iskazuju u aktivi.

Na primarnom novcu banke temelje svoju kreditnu aktivnost i druge plasmane pa se zato i naziva novčana (monetarna) baza, na koju nadograđuju svoju (“sekundarnu”) emisiju novca kreirajući tako (“sekundarni”) svoj, tj. bankovni (depozitni, knjižni, žiralni) novac. Emisija bankovnog novca zavisi, pored ostalog od iznosa primarnog novca, zato što banka na zahtjev vlasnika mora depozitni novac isplatiti u novcu centralne banke koji u tom slučaju ima ulogu rezervnog novca najviše kupovne snage.

Radi reguliranja monetarne baze banaka centralna banka različitim instrumentima povlači od banaka primarni novac (obvezne rezerve, blagajnički zapisi i sl.), što znači da količina primarnog novca bankarskog sustava zavisi od tokova priljeva (npr. kredita od centralne banke) i od tokova odljeva (porast obveznih rezervi i sl., isplate stanovništvu u gotovu novcu). Obuhvat primarnog novca zavisi od konkretnih prilika od zemlje do zemlje, ali se pod tim pojmom općenito podrazumijeva gotov novac u optjecaju (novčanice i kovani novac) ili sveukupna sredstva banaka transferibilna na račun kod centralne banke u domaćoj valuti.

Primarno tržište

Primarno tržište (engl. primary market, njem. Hauptfinanzmarkt), tržište novih izdanja vijednosnica – efekata. Prodajom emisija vrijednosnica prikuplja se nova novčana štednja ili trenutno nezaposleni novac.

Izdavanjem (emisijom) npr. dionica ili obveznica i njihovom prodajom završava život takvog instrumenta na primarnom ili emisijskom tržištu. Poduzeća obično nemaju ni znanja ni iskustva u ovim poslovima, a teško im je i doprijeti na primarno tržište. Pomoć im obično pružaju tzv. investicijske banke ili njihove grupe, posebno ako se radi o većim iznosima emisije.

Pomoć se sastoji u analizi tržišta i mogućnosti uspjeha emisije, određivanja vrste vrijednosnog papira, cijene primarne emisije, registracije kod kontrolnih organa, raspisivanja poziva na upis, prodaji i distribuciji. Najčešće ove banke otkupljuju cijelu emisiju kao veleprodavači i rasprodaju je dalje, preuzimajući tako i rizik emisije.

Prinos

Prinos (engl. yield, njem. Ertrag) je izraz od više značenja: dobit, povrat ulaganja, zarada, prihod. U zračnom prometu, prosječan prihod ostvaren po prevezenom putniku, odnosno toni robe po ATK ili RTK.

Prinos se dobiva tako da se ukupan prihod zrakoplovne kompanije, na pojedinom letu ili ukupnoj mreži letova, podijeli s njezinim ukupnim ATKs ili RTKs na pojedinom letu ili mreži letova.

Prinos do dospijeća

Prinos do dospijeća (yield to maturity) je prihod od obveznica na anualiziranom nivou, ali nakon što se u obzir uzme cijena obveznice na tržištu kapitala. To je diskontna stopa koja izjednačava neto sadašnju vrijednost svih budućih novčanih tokova od obveznice s njenom trenutnom cijenom.

Prinos od dividendi

Prinos od dividendi (engl. dividend yield, njem. Dividendenertrag) je odnos isplaćenih dividendi po dionici i vrijednosti dionice izražene na tržištu kapitala.

Mjera ove profitabilnosti dionica je vrednovanje po tržišnim cijenama. Cijena dionica formirana na tržištu kapitala, na osnovi zakonitosti ponude i potražnje.

Priopćujuća (avizirajuća) banka

Priopćujuća (avizirajuća) banka (engl. advising bank), pojam koji se najčešće koristi kod akreditiva za označivanje banke u zemlji korisnika akreditiva, preko koje akreditivna (otvarajuća) banka priopćava (avizira) akreditiv korisniku.

Iako bi načelno bilo moguće i drukčije, u poslovnoj praksi uobičajeno je da akreditivna banka ne dostavlja akreditiv njegovu korisniku neposredno, već preko svoje korespondentne banke u zemlji korisnika. To znači da u stvarnosti ta korespondentna banka dostavlja akreditiv korisniku prema uputi akreditivne banke. Priopćujuća banka može imati bilo ulogu prenositelja poruka između akreditivne banke i korisnika akreditiva, bilo ulogu nominirane banke. Ni u prvom ni u drugom slučaju priopćujuća banka nije prema korisniku akreditiva obvezana ispuniti obvezu koja proizlazi iz akreditiva, već u oba slučaja to ostaje akreditivna banka.

U prvom slučaju priopćujuća banka ipak bi mogla korisniku odgovarati za štetu u slučaju da mu dostavi akreditiv čiju autentičnost na izgled nije provjerila ili je utvrdila da nije autentičan, a o izostavljanju provjere ili neautentičnosti ga nije obavijestila. Ovaj zaključak proizlazi iz njezine obveze da s razumnom pozornošću provjeri je li akreditiv koji avizira na izgled autentičan (čl. 7 UCP za dokumentarne akreditive, revizija 1993.).

U odnosu s akreditivnom bankom, priopćujuća banka u prvom slučaju nije ovlaštena ispitati primljene dokumente ni ispuniti obvezu koja proizlazi iz akreditiva, što je ovlaštena u drugom slučaju. Ako ovlašteno ispita dokumente i ispuni korisniku obvezu koja proizlazi iz akreditiva, priopćujuća (nominirana) banka stječe potraživanje isplaćene svote prema akreditivnoj banci.

Pristupanje dugu

Pristupanje dugu (engl. collateral promise, njem. Schuldbeitritt) je promjena na strani dužnika kod koje treći stupa u obveznopravni odnos pored dužnika tako da vjerovnik i treća osoba sklope ugovor kojim se ovaj obvezuje vjerovniku da će ispuniti njegovu tražbinu prema dužniku.

Vjerovnik stječe pravo zahtijevati ispunjenje bilo od svog prvobitnog dužnika, bilo od ovog trećeg. Dužnik ne može spriječiti trećeg da plati ako je obveza dospjela a on je sam nije ispunio. Riječ je o slučaju ugovorne personalne subrogacije kod koje treći stječe vjerovnička prava prema prvobitnom dužniku na temelju ugovora.

Privatna ponuda

Privatna ponuda vrijednosnih papira je izdavanje vrijednosnih papira određenom broju odabranih investitora. Poziv na upis, prema Zakonu o tržištu vrijednosnih papira, može biti upućen samo institucionalnim investitorima, dioničarima ili zaposlenicima kompanije i vanjskim ulagateljima. Kompanija u odluci o izdavanju vrijednosnih papira mora navesti potencijalne ulagatelje koji će sudjelovati u ponudi i ne smije komunicirati s potencijalnim ulagateljima sredstvima javnog priopćavanja. Prospekt privatne ponude se ne objavljuje javno već se dostavlja potencijalnim ulagateljima izdanja.

Privremene mjere

Privremene mjere (njem. Einstweilinge Verfügungen), posebna sredstva sudskog prisilnog osiguranja tražbina.

Privremena mjera može se predložiti prije pokretanja i tijekom sudskoga ili upravnoga postupka te nakon završetka tih postupaka, sve dok ovrha ne bude provedena. Prije pokretanja parničnoga ili kojega drugoga sudskog postupka o tražbini koje se osigurava za odlučivanje o prijedlogu za osiguranje privremenom mjerom mjesno je nadležan sud koji bi bio nadležan za odlučivanje o prijedlogu za ovrhu. Za provedbu privremene mjere mjesno je nadležan sud koji bi bio mjesno nadležan za provedbu ovrhe. Nakon pokretanja toga postupka za odlučivanje o prijedlogu za osiguranje privremenom mjerom nadležan je sud pred kojim je postupak pokrenut. Ako to okolnosti pojedinog slučaja opravdavaju, i u tom se slučaju prijedlog može podnijeti sudu kojem se mogao podnijeti da postupak nije pokrenut.

Sud koji bi bio nadležan za odlučivanje o prijedlogu za ovrhu na temelju ovršne isprave donesene u upravnom postupku nadležan je i za odlučivanje o prijedlogu za određivanje privremene mjere nakon završetka toga postupka. U prijedlogu za određivanje privremene mjere predlagatelj osiguranja mora istaknuti zahtjev u kojem treba točno označiti tražbinu čije osiguranje traži, odrediti kakvu mjeru traži i vrijeme njezina trajanja te, kada je to potrebno, sredstva osiguranja kojima se privremena mjera treba prisilno ostvariti te predmet osiguranja, uz odgovarajuću primjenu pravila o sredstvima i predmetu ovrhe. U prijedlogu se moraju navesti činjenice na kojima se temelji zahtjev za određivanje privremene mjere te predložiti dokazi kojima se ti navodi potkrepljuju.

Predlagatelj osiguranja dužan je te dokaze, po mogućnosti, priložiti uz prijedlog. U rješenju o određivanju privremene mjere sud je dužan, ako je to potrebno s obzirom na vrstu mjere i svrhu koja se njome treba postići, odrediti na prijedlog predlagatelja osiguranja i sredstva kojima će se ona prisilno ostvariti te predmet osiguranja, uz odgovarajuću primjenu pravila o određivanju sredstava i predmeta ovrhe u rješenju o ovrsi. Ako je radi ostvarenja naloga ili zabrane koji su izrečeni u rješenju o određivanju privremene mjere potrebno naknadno odrediti sredstva prisile ili već određenim sredstvima dodati nova ili ih zamijeniti drugima, predlagatelj osiguranja može predložiti, u istom postupku, da se na temelju već izrečenih naloga ili zabrana odrede ta sredstva.

Rješenje o određivanju privremene mjere ima učinak rješenja o ovrsi. Na to se rješenje na odgovarajući način primjenjuju pravila o rješenju o ovrsi. Rješenje o određivanju privremene mjere mora biti obrazloženo. Na odgovarajući se način primjenjuju i pravila o rješenju o određivanju prethodne mjere. Navedena se pravila primjenjuju na odgovarajući način i kad se privremene mjere određuju po službenoj dužnosti. Privremena mjera može se odrediti i radi osiguranja nedospjelih i uvjetnih tražbina.

Privremena mjera nije dopuštena ako postoje uvjeti za određivanje prethodne mjere kojom se može postići ista svrha osiguranja. Predlagatelj osiguranja može u prijedlogu za određivanje privremene mjere ili naknadno izjaviti da se, umjesto privremene mjere, zadovoljava davanjem određenog osiguranja od strane protivnika osiguranja. Davanje osiguranja umjesto privremene mjere može se odrediti i na prijedlog protivnika osiguranja. Okolnost da je protivnik osiguranja predložio davanje osiguranja ne odgađa provedbu osiguranja dok se o tom prijedlogu ne odluči.

Ako protivnik osiguranja da osiguranje, sud je dužan obustaviti postupak i ukinuti već provedene radnje. Sud može, na prijedlog predlagatelja osiguranja, odrediti privremenu mjeru i kad nije učinio vjerojatnim postojanje tražbine i opasnost ako prethodno, u roku koji mu je sud odredio, da osiguranje za štetu koja bi protivniku osiguranja mogla nastati određivanjem i provedbom privremene mjere. Ako predlagatelj osiguranja ne da osiguranje u određenom roku, sud je dužan odbiti prijedlog za osiguranje. Sud može, na prijedlog protivnika osiguranja, prema okolnostima slučaja, tako postupiti po odredbi stavka i kada je predlagatelj osiguranja učinio vjerojatnim postojanje tražbine i opasnosti.

Ako predlagatelj osiguranja ne da osiguranje u određenom roku, sud je dužan obustaviti postupak i ukinuti provedene radnje. Okolnost da je protivnik osiguranja zatražio davanje osiguranja ne odgađa provedbu postupka osiguranja dok sud ne odluči o njegovu prijedlogu. Osiguranje se određuje do isteka roka do kojega protivnik osiguranja može u postupku osiguranja zatražiti naknadu štete. Sud može, s obzirom na okolnosti slučaja, odrediti i više privremenih mjera, ako je to potrebno. Ako je u pojedinom slučaju moguće odrediti više privremenih mjera, sud je dužan odrediti onu koja je najprikladnija da bi se ostvarila svrha osiguranja, a ako su sve jednako prikladne, sud određuje onu koja je najmanje tegobna za protivnika osiguranja.

U rješenju kojim se određuje privremena mjera određuje se i njezino trajanje, a ako je mjera određena prije podnošenja tužbe ili pokretanja kojega drugoga postupka – i rok u kojemu predlagatelj osiguranja mora podnijeti tužbu, odnosno prijedlog za pokretanje drugoga postupka, radi opravdanja mjere. Sud je dužan, na prijedlog predlagatelja osiguranja, produžiti trajanje privremene mjere, uz uvjet da se nisu promijenile okolnosti pod kojima je ta mjera određena. Takav prijedlog može se podnijeti samo prije nego što protekne vrijeme za koje je privremena mjera određena. Ako predlagatelj osiguranja u određenom roku ne podnese tužbu, odnosno ne pokrene drugi postupak radi opravdanja privremene mjere ili ako vrijeme za koje je određena privremena mjera protekne, sud je dužan, na prijedlog protivnika osiguranja, obustaviti postupak i ukinuti provedene radnje.

Na prijedlog protivnika osiguranja, sud je dužan postupak obustaviti i ukinuti provedene radnje ako su se okolnosti zbog kojih je mjera određena kasnije promijenile tako da više nije potrebna. Protivnik osiguranja ima prema predlagatelju osiguranja pravo na naknadu štete koja mu je nanesena privremenom mjerom za koju je utvrđeno da je bila neosnovana ili koju predlagatelj osiguranja nije opravdao. > privremene mjere radi osiguranja novčanih tražbina, > privremene mjere radi osiguranja nenovčanih tražbina.

Privremene mjere radi osiguranja nenovčane tražbine

Privremene mjere radi osiguranja novčane tražbine, posebno sredstvo sudskog prisilnog osiguranja novčanih tražbina.

Te se mjere mogu odrediti ako predlagatelj osiguranja učini vjerojatnim postojanje tražbine i opasnost da će bez takve mjere protivnik osiguranja spriječiti ili znatno otežati naplatu tražbine time što će svoju imovinu otuđiti, prikriti ili na drugi način njome raspolagati (subjektivna opasnost).

Predlagatelj osiguranja ne mora dokazivati tu opasnost ako učini vjerojatnim da bi predloženom mjerom protivnik osiguranja pretrpio samo neznatnu štetu. Pretpostavlja se da ona postoji ako bi se tražbina imala ostvariti u inozemstvu.

Lista privremenih mjera radi osiguranja novčanih tražbina nije taksativno određena. To može biti svaka mjera kojom se postiže svrha osiguranja. Tako se može odrediti zabrana protivniku osiguranja da otuđi ili optereti pokretnine, oduzimanje tih stvari i njihovo povjeravanje na čuvanje predlagatelju osiguranja ili trećoj osobi; oduzimanje i polaganje gotovoga novca, vrijednosnih papira i sl. u sud, odnosno kod javnoga bilježnika; zabrana protivniku osiguranja otuđenja ili opterećenja svoje nekretnine ili stvarnih prava koja su na nekretnini uknjižena u njegovu korist, uz zabilježbu te zabrane u zemljišnu knjigu; zabrana dužnika protivnika osiguranja da dobrovoljno ispuni svoju obvezu protivniku osiguranja te zabrana protivniku osiguranja da primi ispunjenje te obveze, odnosno da raspolaže svojim tražbinama; nalog pravnoj osobi koja obavlja poslove platnoga prometa da protivniku osiguranja ili trećoj osobi, na temelju naloga protivnika osiguranja, uskrati s dužnikova računa isplatu novčanog iznosa za koji je odredba privremena mjera.

Privremenom mjerom ne stječe se založno pravo. Navedene zabrane smatraju se provedenima dostavom osobi kojoj su izrečene, odnosno zemljišnoknjižnom odjelu suda. Otuđenje i opterećenje pokretnina koje protivnik osiguranja obavi protivno zabrani bez pravnoga su učinka, osim ako ima mjesta primjeni pravila o zaštiti poštenoga stjecatelja. Učinak zabilježbe zabrane u zemljišnoj knjizi je u tome što predlagatelj osiguranja može predložiti ovrhu radi naplate svoje tražbine kada ona postane ovršna na nekretnini uknjiženoj u zemljišnoj knjizi ili na pravu uknjiženom na nekretnini, na koje se zabrana odnosi, bez obzira na to što je poslije te zabrane treća osoba na temelju dobrovoljnog raspolaganja protivnika osiguranja, stekla i uknjižila u zemljišnu knjigu neko svoje pravo.

Ovrhu na nekretnini, odnosno pravu uknjiženom na nekretnini predlagatelj osiguranja može predložiti izravno protiv osobe koja je uknjižena kao vlasnik nekretnine, odnosno nositelj stvarnoga prava uknjiženoga na nekretnini, na temelju ovršne isprave kojom je protiv protivnika osiguranja utvrđena njegova tražbina radi osiguranja koje je zabrana zabilježena te dokaza da je osoba protiv koje se ovrha predlaže stekla vlasništvo nekretnine, odnosno pravo na nekretnini nakon zabilježbe zabrane.

Učinak zabrana izrečenih trećima je u tome što predlagatelj osiguranja može od dužnika protivnika osiguranja, odnosno pravne osobe koja obavlja poslove platnoga prometa tražiti u parnici naknadu štete koju su mu nanijeli postupivši protivno zabrani. Predlagatelju osiguranja pripadaju i druga prava protiv tih osoba po općim pravilima obveznog prava o zabranjenim, odnosno protupravnim radnjama. U slučaju potrebe sud može odrediti i novčanu kaznu i kaznu zatvora kao privremenu mjeru. > privremene mjere.

Privremenica

Privremenica (njem. Zwishenschein, Interimsshein) ili međutomnica je isprava koja svjedoči člansko pravo u dioničkom društvu tako dugo dok se ne izda isprava o dionici. Privremenica se može izdati prije upisa dioničkog društva u sudski registar, ali i onda kad ulog u cijelosti nije uplaćen, a društvo ne želi dioničaru dati definitivnu ispravu.

Privremenica se u pravilu izdaje kao vrijednosni papir prenosiv kao i dionica. Nije li privremenica izdana kao vrijednosni papir, ima samo značajke potvrde kojom se dokazuje svojstvo dioničara i prava vezana uz njega.

Priznanica

Priznanica (engl. receipt, am. quittance, njem. Quittung) je vjerovnikova pisana izjava kojom potvrđuje primitak dugovane činidbe. Naziva se još i namirom (apocha). Vjerovnik je dužan na zahtjev dužnika izdati priznanicu ako mu je izmireno, odnosno na priznanici zabilježiti da je obveza ispunjena djelomično. Ako je novčana obveza isplaćena preko banke ili pošte, dužnik dobiva primjerak uplatnice kao dokaz o ispunjenju obveze (solutio). Stoga će osim uplatnice moći zahtijevati priznanicu od vjerovnika samo ako za to ima opravdan razlog.

Ako vjerovnik odbije izdati priznanicu, dužnik može objekt činidbe položiti kod suda i u tom slučaju rješenje o sudskom depozitu zamjenjuje priznanicu.

Priznanica na potpunu isplatu glavnice sadrži presumpciju da su isplaćene i kamate i sudski i drugi troškovi. Izdavanjem priznanice na kasnije dospjele obroke presumira se da su plaćeni i oni koji su dospjeli ranije. Obje su presumpcije oborive. Izdavanje priznanice ide na vjerovnikov trošak.

Proces budžetiranja

Proces budžetiranja (engl. budgeting process, njem. Finanzplanungsprozess, Budgetierungsprozess), postavljanje i usvajanje proračuna, te kontrola i analiza odstupanja prilikom njegova ostvarenja.

Proračunom se utvrđuju alternative djelovanja s njihovim pojedinačnim mjerama za neko razdoblje. Pri postavljanju, tj. izradi proračuna, važno je da kvantitativni ciljevi u njemu odražavaju kvalitativne ciljeve plana, da su sadržajni i formalizirani ciljevi međusobno usklađeni. Prihvaćanjem proračuna i oslobađanjem novca za njegovo ostvarenje sam proračun postaje cilj kojem se teži, a pojedine komponente postaju mjerila učinka za nositelje odlučivanja. Realizacijom proračuna započinje i kontrola njegova ostvarenja.

Kontrolom se pokazuju odstupanja ostvarenih i zadanih veličina, a ona je i vrlo važan izvor informiranja za korekturne odluke. Kontroling brine o sadržajnoj usklađenosti pojedinih elemenata proračuna, te tumači obuhvat pojedinih pozicija, definira što sadrži pojedina pozicija. S obzirom na vremensku usklađenost, kontroling utvrđuje termine/rokove za obavljanje pojedinih faza izrade proračuna, definira kada treba dovršiti pojedini posao na izradi proračuna, termine tematskih sjednica posvećenih izradi proračuna itd.

Zadužen je i za usklađivanje među pojedinim nositeljima odgovornosti, menedžerima, definira tko je zadužen za pojedini segment proračuna. Tako se pridonosi usklađivanju među pojedinim područjima, te usklađivanju svih područja s poduzećem kao cjelinom. Taj složeni zadatak kontroling ispunjava izradom priručnika za proračun u kojem su obrađena sva pitanja te dane upute i smjernice o metodama, sadržaju, rokovima i nositeljima procesa proračuna.

Procjena kreditne sposobnosti

Procjena kreditne sposobnosti (engl. evaluation of creditworthiness, njem. Bonitätsbeurteilung) je procjena sposobnosti i spremnosti osobe da ispuni preuzete obveze. Temelji se na praćenju solidarnosti zajmotražitelja, njegove imovine, stupnja trenutne zaduženosti, analizi kvalitete programa radi kojega se želi zadužiti, sposobnosti da taj program ostvari i dr.

Na razvijenim kreditnim tržištima specijalizirale su se agencije za pružanje podataka o poduzećima. Zajmodavci mogu koristiti njihove javne publikacije ili na zahtjev mogu dobiti i specifičnije podatke.

Npr. agencija Dun & Bradstreet nudi ocjenu kreditne sposobnosti i financijske snage za oko tri milijuna poduzeća.

Prodajna cijena

Prodajna cijena (ask) je cijena po kojoj market makeri prodaju financijske instrumente.

Profit

Profit (engl. profit, njem. Profit) je vrijednost koja se utvrđuje razlikom prihoda ostvarenih realizacijom i stvarnih troškova ostvarene poslovne aktivnosti.

To je novčani iznos koji preostaje vlasniku kapitala nakon što izvrši sve isplate u vezi sa svim ostalim resursima koje poduzeće koristi. Takvo je određenje pojma obuhvaćeno pojmom poslovnog profita (business profit).

Profitna provizija

Profitna provizija (engl. profit commission, njem. Profitcourtage) je dio pozitivnog rezultata (viška prihoda nad rashodima) koji reosiguravatelj vraća reosiguraniku. Obligatni proporcionalni ugovori o reosiguranju gotovo redovito predviđaju obvezu reosiguravatelja da dio viška prihoda nad rashodima vrati osiguraniku, čime se reosiguranik želi stimulirati na razborito preuzimanje rizika i racionalno plaćanje šteta.

Ugovor precizno određuje što ulazi u prihode, a što u rashode za svrhu izračuna profitne provizije. Na strani prihoda je uglavnom premija, a na strani rashoda plaćene i rezervirane štete, provizija, operativni troškovi reosiguravatelja i gubitak iz prethodne godine.

Projekt

Projekt (engl. project, njem. Projekt) je zaokružen, cjelovit i složen pothvat čija se obilježja i cilj mogu definirati, a mora se ostvariti u određenom vremenu, te zahtijeva koordinirane napore nekoliko službi, tj. radnika zaposlenih u tim službama.

S obzirom na učestalost pojavljivanja projekata, razlikuju se: jednokratni projekti i projektni procesi. Jednokratni projekti pojavljuju se jednom ili veoma rijetko u istom načinu izvođenja, a projektni procesi ponavljaju se više puta uzastopce, slični su po načinu izvođenja i zahtijevaju ustaljeni način rukovođenja.

Projektna organizacijska struktura

Projektna organizacijska struktura (engl. project organization structure, njem. Projektorganisation) je vrsta organizacijske strukture poduzeća koja se uspostavlja za realizaciju konkretnog zadatka, odnosno projekta. Riječ je o prijevremenoj organizacijskoj formi, o posebnom obliku timske organizacije.

Projektna organizacijska struktura fleksibilna je organizacija. Kad se projekt završi, projektni tim se raspušta. Projektna organizacijska struktura može biti stalna (za projekte koji se ponavljaju) i nestalna (za projekte koji se ne ponavljaju).

Prokura

Prokura (njem. Prokura)

1. poznaju je samo germanska prava, a riječ je o najširoj trgovačkoj punomoći, s tim da opseg i sadržaj obične punomoći daje nalogodavac, dok su kod prokure ovlasti i ograničenja utvrđeni zakonom. Prokurist može biti samo fizička osoba i obvezan je potpisivati tvrtku tako da ispod nje potpiše svoje ime s dodatkom iz kojeg se vidi da se radi o prokuri (p.p. = per procura). Prokuru može dati > trgovačko društvo i trgovac pojedinac;

2. postoje u načelu dvije vrste prokure: a) pojedinačna, kod koje trgovac daje prokuru jednom ili više prokurista, ali svaki od njih je ovlašten raditi samostalno, i b) skupna ili zajednička kod koje su poslovi i radnje prokurista valjani ako postoji suglasno očitovanje volje skupnih prokurista koje se ne moraju dati istodobno. Moguća je i kombinacija pojedinačne i skupne prokure, kao i suglasnost prokurista i nekog od članova organa društva;

3. prokurist može sklapati bez posebne punomoći (dakle ex lege) sve ugovore i poduzima sve pravne radnje u ime i za račun trgovačkog društva, uključujući i zastupanje pred sudovima i drugim državnim organima. Jedino ne može bez posebne punomoći otuđiti ni opteretiti nekretnine, davati izjave i poduzimati radnje kojima se započinje stečajni postupak ili postupak koji dovodi do prestanka društva. Davanje i prestanak prokure upisuje se u sudski registar.

Promissory note

Promissory note je vrijednosni papir common lawa koji u temeljnim obilježjima odgovara pojmu vlastite mjenice. Dok u zemljama civil law postoji viši rodni pojam mjenice, koje se onda dijele na vlastite i trasirane, common law ne sadrži takav viši rodni pojam nego poznaje promissory notes i bills of exchange (drafts).

Promissory note definira se kao bezuvjetno pisano obećanje (promise) plaćanja određene svote novca jedne osobe drugoj osobi ili po naredbi druge osobe ili donositelju. Može biti plativa na zahtjev ili u određenom ili odredivom roku.

Promjene na strani dužnika

Promjene na strani dužnika (engl. change of debtor, njem. Schuldveränderung) ne znače da je on uvijek potpuno isključen iz obveznopravnog odnosa kao što je cedent kod cesije, pa su se promjene na strani dužnika svrstale u tri skupine:

•    pristupanje dugu,
•    preuzimanje ispunjenja,
•    preuzimanje duga.

Promptni devizni ugovor

Promptni devizni ugovor je devizni ugovor koji se ispunjava vrlo kratko vrijeme nakon njegova sklapanja, tj. odmah ili najkasnije u roku od dva dana od sklapanja takvog ugovora.

Obje ugovorne strane istovremeno ispunjavaju svoje obveze, tako da istog dana steknu mogućnost slobodnog raspolaganja kupljenim, odnosno prodanim deviznim potraživanjem. Na taj ugovor primjenjuje se sve što se odnosi i na druge devizne ugovore.

Proračun

Proračun (engl. budget, njem. Budget) je plan prihoda i rashoda države ili neke uže političko-teritorijalne jedinice (zajednice) za određeno razdoblje.

Takva predviđanja prihoda i rashoda u turizmu čine se radi osiguranja kontinuiteta u financiranju, ali i kontrole, i pojedinih aktivnosti, npr. turističke promocije ili ukupne djelatnosti društvene turističke organizacije, koja sredstva za djelovanje dobivaju iz državnog proračuna. Obično se donosi za razdoblje od godine dana.

Proračun bilance

Proračun bilance (engl. balance sheet budget) je vrsta financijskog proračuna kojim se procjenjuje sva imovina i obveze organizacije za promatrano proračunsko razdoblje. Služi kao opći kontrolni okvir koji osigurava odgovarajuće uklapanje ostalih proračuna u postizanju željenih financijskih rezultata poduzeća. Proračun bilance također indicira gdje bi se mogli pojaviti budući financijski problemi.

Proračun izdataka

Proračun izdataka (engl. expense budget) je vrsta operativnog proračuna u kojem su navedeni anticipirani izdaci svakog organizacijskog centra odgovornosti, kao i organizacije u cjelini. Proračun izdataka obično obuhvaća tri različite vrste troškova: fiksne, varijabilne i diskrecijske troškove.

Diskrecijski troškovi su prouzrokovani menedžerskim odlukama i ne ovise o obujmu outputa te ih je stoga teško precizno procijeniti. Proračun troškova također je sastavni dio proračuna profita.

Proračun kapitalnih izdataka

Proračun kapitalnih izdataka (engl. capital expenditure budget), vrsta financijskog proračuna koji planira buduće investicije u osnovna sredstva kao što su novi pogoni, strojevi, zgrade, zemljišta itd. koji će se otplaćivati u dužem vremenskom razdoblju. Ovaj proračun pokazuje na koji će način buduće investicije utjecati na raspodjelu novčanih fondova i hoće li budući prihodi biti dovoljni da pokriju sve kapitalne izdatke i godišnje operativne izdatke.

Proračun novca (gotovine)

Proračun novca (gotovine) (engl. cash budget) je vrsta financijskog proračuna koji procjenjuje sve izvore novčanih primitaka i izdataka na mjesečnoj, tjednoj pa čak i dnevnoj osnovi. Temeljna mu je svrha osigurati da kompanija uvijek raspolaže s dovoljno gotovine za podmirenje svojih obveza. Proračun novca također iskazuje razinu pojedinih novčanih fondova u organizaciji kao i prirodu njihova trošenja.

Proračun prihoda

Proračun prihoda (engl. revenue budget, sales budget), vrsta operativnog proračuna koji sadržava sve prihode koje organizacija očekuje u idućem proračunskom razdoblju. Za proračun prihoda zaduženi su prihodovni centri kao što su marketing ili prodaja. Proračun prihoda u poslovnim organizacijama bazira se na cijeni i količini prodanih proizvoda i usluga, a u javnim poduzećima na poreznoj stopi te ostalim oblicima donacija i subvencija. Proračun prihoda čini sastavni dio proračuna profita.

Proračun profita

Proračun profita (engl. profit budget), vrsta operativnog proračuna koji povezuje proračune prihoda i rashoda i izražava očekivani bruto i neto profit. Ako je predviđeni proračunski profit neprihvatljiv, menedžeri moraju razmotriti mogućnosti povećanja prihoda ili/i smanjivanja rashoda kako bi organizacija ostvarila prihvatljivu stopu profita.

Protest

Protest (engl. protest, njem. Protest)

1. u građanskom pravu javna isprava u kojoj je nadležno tijelo potvrdilo nastupanje barem jedne od činjenica koje zakonitom imaocu mjenice daju pravo mjeničnog regresa i kojom se ujedno svjedoči kako je imalac mjenice poduzeo sve propisane za to potrebne radnje.

Ako mjenični ovlaštenik podnese mjenicu na akcept, a trasat odbije akceptirati mjenicu ili je akceptira samo djelomično ili propusti datirati mjenicu koja dospijeva na određeno vrijeme po viđenju, ili ako trasat o dospijeću ne isplati čitavu mjeničnu svotu, mjenični ovlaštenik ima pravo podići protest, tj. zahtijevati od nadležnog tijela da potvrdi postojanje one od tih činjenica koja se stvarno dogodila. Mjenični ovlaštenik ujedno mora podići protest ako želi sačuvati pravo regresa od regresnih obveznika mjenice. Protest se mora podići, tj. zahtjev podnijeti u prekluzivnom roku od dva dana. Taj rok teče od dana koji je bio određen za podnošenje na akcept ako se radi o protestu zbog neakceptiranja, odnosno od dana dospijeća isplate mjenične svote ako se radi o protestu zbog neplaćanja.

Kad je mjenica po viđenju, onda se protest mora podići u roku od godinu dana od dana izdavanja. U slučaju propuštanja tog roka imaocu mjenice prestalo je pravo na podizanje protesta s posljedicom prestanka prava da zahtijeva isplatu mjenične svote od regresnih obveznica (> mjenični regres), a preostalo mu je samo pravo mjenične tužbe protiv glavnog mjeničnog dužnika. Uz zahtjev, imalac mjenice prilaže mjenicu i sve potrebne podatke, a protestno tijelo poziva trasata da akceptira, odnosno isplati mjenicu u zavisnosti od razloga podizanja protesta.

Ako na poziv protestnog tijela trasat ne akceptira, odnosno ne isplati mjenicu, protestno tijelo to potvrđuje protestom koji sadrži potrebne identifikacije podatke i navod kako trasat nije akceptirao, odnosno isplatio mjenicu na poziv da to učini. Time ostaje obdržano pravo regresa mjeničnog ovlaštenika, tj. pravo na zahtjev za isplatu mjenice od svih potpisnika mjenice. Mjenicu koja sadrži klauzulu “bez protesta”, “bez troškova” ili drugu istog značenja nije potrebno protestirati;

2. u građanskom procesnom pravu radnja protestnog tijela ovlaštenog zakonom kojom se podnosi mjenica onome protiv koga se protest traži i poziva ga se da izvrši zahtijevanu činidbu; javna isprava koju protestno tijelo sastavlja u povodu radnje protestiranja. U Hrvatskoj proteste obavljaju općinski sudovi u posebnom izvanparničnom postupku i javni bilježnici. Protest se podiže kod protestnog tijela ovlaštenog zakonom koje je mjesno nadležno za osobu protiv koje se podiže protest. Protest kao pretpostavka za ostvarenje ili održavanje mjeničnih prava poduzima se u poslovnom uredu i u vrijeme određeno kao poslovno od nadležnoga tijela. Ako se ured ne može pronaći ili ako se iz mjenice ne vidi da tražena osoba ima poslovni ured, protest se poduzima u stanu.

Radnja se može obaviti i izvan ureda, stana ili poslovnoga vremena ako na to pristane osoba prema kojoj se vrši. Ako protest ne uspije, ne mora se ponoviti. Smatra se da je dokazano da se poslovni lokal ili stan nisu mogli pronaći samo onda ako je u protestu zabilježeno da se protestno tijelo bezuspješno raspitivalo o tome kod nadležnoga tijela uprave. Protest mora sadržavati prijepis protestirane mjenice, odnosno protestiranog mjeničnog prijepisa, kao i svih izjava, odnosno napomena na njima, a ako se protest podiže po mjenici izdanoj na stranome jeziku, mora se predložiti i prijevod mjenice s ovjerovljenjem onoga koji protest podiže, zatim ime ili tvrtku osobe po čijem se zahtjevu i protiv koje se protest podiže, potvrdu da tražena osoba nije izvršila činidbu koja je na temelju mjenice od nje zahtijevala ili da je protestno tijelo nije moglo pronaći u njezinu poslovnom uredu ili stanu, ili ako ju je i našlo, da joj iz bilo kojeg razloga nije moglo priopćiti zahtjev, dalje, mjesto, dan, mjesec, godinu i sat kad je i lokal gdje je poduzet ili bezuspješno pokušan protestni postupak, datum protesta, broj pod kojim je izveden u registar protesta, službeni potpis protestnog tijela kao i pečat.

Ako tražena osoba obrazloži odbijanje činidbe ili ako trasat postavi zahtjev da mu se mjenica podnese još jedanput sutradan na akceptiranje, i to treba zabilježiti u protestu. Kad se na temelju iste mjenice zahtijeva više činidbi ili kad se ista činidba zahtijeva od više osoba, umjesto više protesta može se podići samo jedan protest. U slučaju isplate mjeničnog duga protestno tijelo potvrđuje tu isplatu na mjenici i predaje je osobi koja je izvršila isplatu. Ako mjenični dužnik isplati samo jedan dio mjenične svote, to se zabilježi na izvornoj mjenici i u protestu i o tome se platcu i daje priznanica na prijepisu protestirane mjenice. Ako mjenični obveznik isplati mjeničnu svotu, ali odbije isplatu protestnih troškova, ta se okolnost utvrđuje protestom, a samo se mjenica predaje platcu.

Naknada protestnih troškova traži se na temelju protesta. Isprava o protestu mora se bez odgode predati imatelju mjenice ili osobi koja je u njegovo ime podnijela mjenicu na protest. Protestno tijelo vodi poseban protestni ugovor. U određenim slučajevima protest kao javna isprava može biti nadomješten pismenom izjavom na mjenici osobe od koje je zahtijevana činidba. Pravila o protestu mjenice na odgovarajući se način primjenjuju na protest čeka. > javno bilježništvo.

Protočni mirovinski fond

Protočni mirovinski fond (engl. pay-as-you-go) je način organizacije mirovinskog fonda u kojem se mirovine sadašnjih umirovljenika isplaćuju iz tekućih prihoda, odnosno direktno iz doprinosa sadašnjih zaposlenika i ne stvaraju se fondovi za buduće obveze.

U budućnosti će se mirovine sadašnjih zaposlenika isplaćivati iz doprinosa budućih zaposlenika. Većina državnih mirovinskih fondova organizirana je na pay-as-you-go način.

Protugarancija

Protugarancija je bankarska garancija koja se od drugih razlikuje po svrsi (osiguranje potraživanja banke garanta od banke nalogodavca izdavanja garancije), po strankama (korisnik je banka, a ne trgovac koji ima potraživanje od bančinog nalogodavca, a bančin neposredni nalogodavac nije trgovac koji je dužnik korisnika nego dužnikova banka) i po tome što će uvjeti protugarancije faktično odrediti uvjete garancije koju će druga banka izdati korisniku (jer se ona izdavanjem ne želi dovesti u položaj u kojem kao korisnik protugarancije ne bi mogla od prve banke potraživati ono što je na temelju garancije platila korisniku).

Protuovrha

Ovršenik nije ovlašten to tražiti ako su u pogledu onoga što je ovrhovoditelj dobio ovrhom nastupile takve stvarne ili pravne promjene da vraćanje više nije moguće. Ako je ovrhovoditelj ovrhom naplatio određeni novčani iznos, ovršenik u prijedlogu za protuovrhu može tražiti plaćanje zakonskih zateznih kamata od dana naplate toga iznosa.

Prava na naknadu štete koju je pretrpio zbog provedbe neutemeljene ovrhe ovršenik može ostvarivati u posebnoj parnici. Prijedlog za osudu ovrhovoditelja na vraćanje onoga što je ovrhom dobio može se podnijeti u roku od tri mjeseca od dana kada je ovršenik saznao za razlog za protuovrhu, a najkasnije u roku od jedne godine od dana dovršetka ovršnoga postupka.

Ovršenik ne može prije proteka toga roka svoju tražbinu ostvarivati u parničnom postupku, osim ako restitucija više nije moguća. Ako je ovršni postupak pokrenut po službenoj dužnosti, protuovrha nije dopuštena, već ovršenik svoja moguća prava može ostvarivati u posebnoj parnici. Ako prihvati prijedlog ovršenika, sud nalaže ovrhovoditelju da u roku od petnaest dana vrati ovršeniku ono što je ovrhom dobio. Na temelju pravomoćnoga i ovršnoga rješenja kojim je ovrhovoditelju naloženo da ovršeniku vrati ono što je ovrhom dobio, sud, na prijedlog ovršenika, rješenjem određuje protuovrhu. Protuovrha se provodi po pravilima o ovrsi.

Provedba ovrhe

Ovršnim radnjama u ovršenikovu stanu kojima ne prisustvuje ovršenik, njegov zakonski zastupnik, punomočnik ili odrasli član njegova domaćinstva, moraju biti nazočna dva punoljetna svjedoka ili javni bilježnik. Ovrha u prostoriji pravne osobe provodi se tako da sudski ovršitelj prije obavljanja ovršne radnje zatraži od zastupnika pravne osobe da on sam ili osoba koju on odredi prisustvuje njezinu obavljanju. Ako zastupnik pravne osobe odbije postupiti u skladu sa zahtjevom sudskoga ovršitelja ili ako ga sudski ovršitelj ne zatekne u prostoriji pravne osobe prigodom poduzimanja ovršne radnje, radnju provodi u nazočnosti dva punoljetna svjedoka.

Kad ovršnu radnju treba provesti u prostoriji koja je zaključana, a ovršenik ili njegov zastupnik nije nazočan ili neće prostoriju otvoriti, sudski je ovršitelj ovlašten otvoriti prostoriju u nazočnosti dvaju punoljetnih svjedoka ili javnoga bilježnika. O obavljanju navedenih ovršnih radnji sudski ovršitelj sastavlja poseban zapisnik, koji potpisuju pozvani svjedoci, odnosno javni bilježnik. Sudski ovršitelj je ovlašten udaljiti osobu koja ometa provedbu ovrhe, a prema okolnostima slučaja i zatražiti pomoć policije. Policija je dužna postupati po nalogu sudskoga ovršitelja.

Sudski ovršitelj može, po potrebi, naložiti i upotrebu sile prema osobi koja ometa ovrhu. Pri postupanju policije po nalogu sudskoga ovršitelja na odgovarajući se način primjenjuju propisi o unutarnjim poslovima.

Sud može za provedbu ovrhe zatražiti i pomoć pravosudne policije na način i u postupku propisanom posebnim zakonom. Prema osobi koja ometa provedbu ovrhe sud može izreći novčanu i zatvorsku kaznu. Stranka ili sudionik mogu podneskom tražiti od suda da otkloni nepravilnost koju je sudski ovršitelj učinio u provedbi ovrhe. Sud može zaključkom ukinuti nezakonite i nepravilne radnje sudskoga ovršitelja.

Provizija

Kod agencijskog ugovora o hotelskim uslugama moguće su dvije situacije:

•    jedna u kojoj u cijenu usluga hotelijera nije uključena provizija koju on plaća putničkoj agenciji (neto cijena), te

•    druga kod koje je u cijenu usluga uključena i provizija (bruto cijena). Bude li ugovorena neto cijena, hotelijer plaća proviziju putničkoj agenciji posebno, dodatno na tu cijenu, a kod bruto cijene provizija je već uračunata u tu cijenu i od nje se odbija. Kad je u pitanju bruto cijena, hotelijer je dužan platiti putničkoj agenciji od te cijene određeni postotak na račun provizije.

•    Putnička agencija za svoj trud oko animiranja, zatim sklapanja ugovora o klijentima i napokon upućivanja putnika hotelijeru ima pravo na naknadu - proviziju, bez obzira na to je li ona ugovorena ili ne. Jasno, strane bi mogle ugovoriti da hotelijer ne plaća proviziju uopće (što je teško zamisliti), ili da je ne plaća za određene usluge ili usluge obavljene nakon određenog nadnevka i sl., što se često ugovara. U tom smislu treba razlikovati pravo na proviziju, koja postoji iako je strane nisu ugovorile, od visine provizije koju strane mogu, ali ne moraju ugovoriti.

Pravo na proviziju može se ugovorom isključiti ili ograničiti, a ako nije drukčije ugovoreno, putnička agencija ostvarenje tog prava može zahtijevati od hotelijera nakon ispunjenja ugovora, odnosno dijela ugovora ako je ugovor dugotrajniji (durativan). Iznosi provizije razlikuju se od proizvoda do proizvoda, od kompanije do kompanije, od teritorija do teritorija i sl.

Mnoga poduzeća stimuliraju ili nagrađuju svoju maloprodajnu mrežu i dodatnim postotkom na uobičajenu proviziju ili im odobravaju druge vidove stimulativnih provizija (incentive commission; overriding commission).

Provizija prema dogovoru je izraz iz hotelske ili transportne ponude turističkoj agenciji, a znači ugovaranje provizije s obzirom na obujam posla.

Superprovizija je provizija iznad uobičajenog iznosa, a odobrava se u onim slučajevima kad onaj koji prodaje određeni proizvod ili uslugu postigne iznadprosječne rezultate, te ostvari pravo da na premašenu kvotu dobije viši postotak provizije.

Psi

Psi (engl. dogs, njem. wertlose, nichtgewinnbringende Geschäfte) su prema konceptu portfeljne analize bezvrijedni poslovi koji imaju ispodprosječnu stopu rasta tržišta uz istovremeno mali (zanemariv) udio na tržištu, te ih je prema portfeljnoj analizi oportuno napustiti.

Pula

Pula (BWP) je novčana jedinica Bocvane, dijeli se na 100 teba.

Puni indosament

Puni indosament (njem. Vollindossament) je vrsta indosamenta u kojem je, osim naznake prijenosa i vlastitog potpisa, indosant stavio i identifikacijske oznake (ime i prezime ili tvrtku) indosatara, tj. novog ovlaštenika vrijednosnog papira.

Osim punog indosamenta - sa stajališta naznačivanja novog ovlaštenika vrijednosnog papira - postoje i bjanko-indosament i indosament na donositelja.

Punomoćnički indosament

Punomoćnički indosament (prokura indosament), prijenos prava iz vrijednosnog papira koji nije upravljen na to da indosatar stekne prava iz vrijednosnog papira u svoje ime i za svoj račun, već koji je izvršen da bi indosatar stekao prava iz vrijednosnog papira kao punomoćnik indosanta.

Indosatar će, dakle, nastupati kao indosantov punomoćnik, a ne kao osoba koja sama ima pravo iz vrijednosnog papira, pa će dužnik biti dužan ispuniti obvezu indosataru, ali kao punomoćniku indosanta, i tim ispunjenjem bit će ispunjena njegova obveza prema indosataru.

Okolnost da je indosament punomoćnički naznačuje se u slogu indosamenta naznakom “vrijednost za naplatu”, “za inkaso”, “kao punomoć” ili sličnom koja znači nalog. Indosatar nije ovlašten dalje prenositi prava iz vrijednosnog papira, osim punomoćničkim indosamentom. Prema indosataru dužnici mogu istaknuti prigovore koje imaju prema indosantu.

Put-opcija

Put-opcija (engl. put option, njem. Verkaufsoption) je vrsta opcije koja vlasniku daje pravo prodaje sastavljaču opcije ugovorenog paketa vrijednosnih papira po izvršnoj cijeni u opciji na određeni dan ili u toku određenog razdoblja.

Put-opcija izvršit će se ako tržišna cijena vrijednosnih papira padne ispod izvršne cijene. Tada je sastavljač put-opcije dužan kupiti ugovoreni paket vrijednosnih papira po nepovoljnijoj (višoj) cijeni, tako da će izgubiti dio primljene premije ili će čak pretrpjeti apsolutni gubitak ako je razlika između izvršne i tržišne cijene veća od premije.

U slučaju da tržišna cijena ne padne ispod izvršne, put-opcija se neće izvršiti pa će njezin vlasnik pretrpjeti gubitak u visini plaćene premije.

Rating

Rating (rejting) je klasifikacija kredibiliteta izdavatelja dužničkog vrijednosnog papira. Izdaju ga specijalizirane kompanije koje se bave procjenom sposobnosti podmirivanja obveza od strane izdavatelja. Klasifikacija se izražava kombinacijom brojki i slova. AAA rejting je oznaka najviše kvalitete vrijednosnih papira, izdavatelja vrijednosnih papira ili financijske institucije. Najpoznatije svjetske agencije za procjenu kredibiliteta su Moody"s i Standar & Poor's.

Recesija

Recesija (engl. recession, njem. Konjunkturrückgang, Rezession), povremena usporavanja u privrednoj aktivnosti neke zemlje praćena istovremenim pogoršanjima opće ekonomske klime (pad realnog dohotka, porast nezaposlenosti, nizak stupanj iskorištenosti proizvodnih kapaciteta…).

Recesija je manje duboka i ozbiljna od depresije. Ponavlja se u razdobljima od po nekoliko godina, uobičajeno započinje u jednoj zemlji i treba joj određen broj mjeseci, odnosno godišnjih kvartala da se preseli u druge.

Tri su osnovna obilježja (three D/S) recesije: trajanje (duration) – vremenska dužina, dubina (depth) – koliko duboko zadire, difuzija (diffusion) – koliko se široko rasprostire. Potrošači na recesiju odgovaraju promjenom ponašanja u potrošnji, tj. troše pažljivije, a za konkurentnu marketinšku akciju poslovnih subjekata u vrijeme recesije neophodna je analiza navedenih obilježja.

Rezident

Rezident (engl. resident, njem. Einwohner, Bewohner), fizička ili pravna osoba koju zakon određene države tretira kao domaću osobu. Kriterij za određivanje rezidenta je prostor, a ne državljanstvo.

Rezidenti su dakle sve pravne i fizičke osobe sa stalnim boravkom u određenoj zemlji, bez obzira na državljanstvo.

Rezidenti se zakonom precizno definiraju, te se određuju njihova prava i obveze (podliježu odredbama o deviznoj kontroli, poreznoj kontroli i ostalim oblicima regulative).

Risk management

Risk management (engl. risk management, risk assessment, njem. Risikoverwaltung), podrazumijeva sigurnu identifikaciju i preuzimanje rizika s ciljem optimalizacije osiguravateljno-tehničke i financijske stabilnosti osiguravatelja.

Značenje risk management podrazumijeva:

1. način vođenja politike rizika osiguravatelja, što u osnovi označava utvrđivanje premijskih stopa, utvrđivanje franšize za pojedine rizike, odnosno osiguranike, utvrđivanje samopridržaja osiguravatelja;

2. iznalaženje kvalitetnih reosiguravateljnih pokrića sagledavajući dovoljnost kapaciteta i solventnost reosiguravatelja;

3. preventivne aktivnosti;

4. praćenje promjena strukture rizika i šteta zbog klimatskih, brzih tehnoloških te društvenih promjena koje imaju značajan utjecaj na porast kriminala i sabotaža;

5. ulaganje sredstava, posebno različitih oblika kreditiranja, izbjegavajući rizik nenaplate potraživanja, inflacije i devalvacije.
Risk management ima široku primjenu i značenje u djelatnosti osiguranja zemalja razvijene tržišne privrede.

ROA

ROA (akr. od engl. return on assets), povrat od uložene imovine, pokazatelj rentabilnosti odnosno profitabilnosti imovine.

Dobiva se tako da se u brojniku koristi neka od veličina koje odražavaju povrat (neto dobitak, bruto dobitak, neto ili bruto dobitak uvećan za iznos plaćenih kamata) i podijeli s vrijednošću ukupne imovine (često se koristi prosječna vrijednost imovine, a ponekad i vrijednost imovine iskazane na dan 31. 12. odnosne godine) te se pomnoži sa 100. Ako se u brojniku povrat iskazuje veličinom novčanog toka, tada se pokazatelj označava sa CFROA. > pokazatelji rentabilnosti.

ROI

ROI (akr. od engl. return on investment), povrat od uloženog ukupnog kapitala, pokazatelj rentabilnosti odnosno profitabilnosti uloženog kapitala ili investicije.

Dobiva se tako da se u brojniku koristi neka od veličina koje odražavaju povrat (neto dobitak, bruto dobitak, neto ili bruto dobitak uvećan za iznos plaćenih kamata) i podijeli s vrijednošću ukupnog kapitala te se pomnoži sa 100. Ako se u brojniku povrat iskazuje veličinom novčanog toka, tada se pokazatelj označava sa CFROI. > pokazatelj rentabilnosti.

Royalty

Royalty (njem. Lizenzgebühr)

1. izraz koji se obično rabi za naznačivanje naknade za iskorištavanje prava ustupljenog korisniku (primaocu) licencije licencijskim ugovorom, koju taj korisnik plaća davaocu licencije.

Ova naknada može se ugovoriti na više načina. Među uobičajene načine određivanja te naknade valja uvrstiti naknadu u jednoj (fiksnoj) svoti ili u zavisnosti od broja proizvedenih jedinica ili cijene pojedine proizvedene jedinice. Kad se naknada ugovara u zavisnosti od broja ili cijene jedinice proizvedene uz korištenje ustupljenog prava, onda se ona može ugovoriti kao određena svota za svaku proizvedenu jedinicu ili u postotku od cijene proizvedene jedinice ili u postotku od cijene prodane jedinice.

Svaki od ovih načina određivanja naknade ima prednosti i nedostataka. Dok je jedna krajnost ugovaranje fiksne naknade – pri čemu davalac licencije ne snosi nikakve rizike u vezi s poslovanjem primaoca licencije – druga je krajnost ugovaranje naknade u postotku od cijene prodane jedinice - pri čemu davalac zajedno s primaocem snosi ne samo rizik proizvodnje već i komercijalne uspješnosti primaoca. Onda kad se naknada ugovara u zavisnosti od broja proizvedenih ili prodanih proizvoda, često je ugovaranje minimalne proizvodnje ili prodaje odnosno naknade, čime davaoci licencije žele otkloniti rizik proizvodne ili komercijalne uspješnosti primaoca licencije;

2. hrvatski izraz tantijema rabi se u značenju royalty, ali i u značenju naknade koja se daje autorima od prihoda stečenih izvođenja autorskih djela.

Segmentacija tržišta

Segmentacija tržišta (engl. market segmentation, njem. Marktsegmentierung), razdioba tržišta na skupine potrošača koje vezuju određene zajedničke značajke, odnosno koje pokazuju stanovite sličnosti u svom ponašanju.

Svrha je segmentiranja tržišta u tome da nađemo razlike između pojedinih segmenata kako bismo na tim razlikama gradili posebnu politiku plasmana za svaki segment: to je strategija segmentacije tržišta. Princip segmentacije isti je za tržište krajnje potrošnje i poslovno tržište. Za segmentiranje tržišta odlučno je utvrditi segmentacijske varijable (tj. značajke potrošača koje će nam omogućiti da se tržište strukturira na nekoliko segmenata).

Segmentacija se obavlja kroz četiri etape:

1. identifikacija tržišnih potreba i potrošača (terenskim istraživanjem – anketno ispitivanje potrošača);

2. formiranje tržišnih segmenata (na osnovi kupovne moći potrošača, sličnosti doživljavanja potreba, razlike u potrebama, prikladnost realizacije marketinga, troškova oblikovanja segmenta);

3. izbor ciljnih segmenata (veličina segmenta, rast, konkurenti, troškovi dosezanja segmenta, kompatibilnost sa ciljevima i resursima poduzeća);

4. elaboracija marketinškog – miksa (proizvod, cijena, distribucija i promocija). Ciljni segment ili tržišni segmenti često se nazivaju i ciljna grupa (grupe).

Prema ciljnom segmentu usmjerava se marketinški program, a to znači cijela aktivnost marketinga. Ako razvitak teorije i aplikacije marketinga promatramo preko njegovih učinaka, tada teoriji i strategiji segmentacije pripada najistaknutije mjesto.

Slip

Slip (engl. slip, njem. Zettelslip, Slip)

1. pisani dokument u skraćenom obliku kojim se utvrđuje koji rizici su pokriveni osiguranjem. U pravilu ga koriste brokeri, posebno brokeri Lloyda u Londonu. Potpis osiguravatelja na slipu znak je prihvaćanja rizika u osiguranje. Najčešće se koristi kod imovinskih i transportnih osiguranja;

2. standardizirani oblik obrasca koji se prema ustaljenoj praksi na londonskom tržištu koristi za sklapanje ugovora o osiguranju – reosiguranju.

Načinjen je od tvrđeg papira. Može imati jedan ili više listova, ovisno o potrebi. Broker unosi u slip potrebne podatke o osiguranom predmetu i najprije odlazi vodećem osiguravatelju, koji određuje premijsku stopu i preuzima dio rizika u pokriće. Tada broker odlazi k drugim osiguravateljima koji na isti način kao i vodeći osiguravatelj preuzimaju dio rizika u pokriće sve dok se ne pokrije svih 100 posto. Svoj prihvat osiguravatelji na slipu potvrđuju svojim žigom, odnosno žigom sindikata Lloyd'sa i potpisom s naznakom postotka preuzetog u osiguranje.

Upotrebom slipa sklapa se toliko ugovora o osiguranju koliko osiguravatelja sudjeluje u snošenju rizika. Obveza iz slipa je neutuživa (naturalna obveza). Ugovor je pred sudom moguće dokazivati samo policom osiguranja. Slip se u prošlosti upotrebljavao kod osiguranja brodova. Danas se koristi i u osiguranju robe. Polica osiguranja uz slip se izdaje na zahtjev osiguranika – brokera.

U osiguranju robe, ako ne postoji zahtjev za izdavanjem police osiguranja, najčešće se uz slip izdaje certifikat osiguranja.

Središnje klirinško depozitarno društvo i njegova uloga

SKDD obavlja sljedeće poslove:

•    poslove vođenja središnjeg depozitorija nematerijaliziranih vrijednosnih papira
•    poslove vođenja središnjeg registra financijskih instrumenata
•    poslove upravljanja sustavom poravnanja i namire transakcija sklopljenih na uređenom tržištu, MTP-u ili izvan uređenog tržišta i MTP-a
•    usluge vezane uz korporativne akcije izdavatelja nematerijaliziranih vrijednosnih papira
•    poslove pohrane dionica u vezi s preuzimanjem dioničkih društava
•    poslove u vezi s isplatama i drugim prinosima iz nematerijaliziranih vrijednosnih papira i drugih financijskih instrumenata
•    usluge povjereništva
•    usluge glasanja u svojstvu opunomoćenika na glavnim skupštinama
•    određivanje identifikacijske oznake nematerijaliziranog vrijednosnog papira
•    prodaja i održavanje računalnih programa koje razvija za obavljanje usluga iz točaka 1. do 7.
•    poslove Operatera Fonda za zaštitu ulagatelja
•    vođenje službenog registra propisanih informacija

•    druge usluge u vezi s poslovanjem s nematerijaliziranim vrijednosnim papirima, odnosno drugim financijskim instrumentima.

Članovi SKDD-a mogu biti osobe koje su članovi burze, članovi MTP-a, društva za upravljanje investicijskim fondovima i izdavatelji nematerijaliziranih vrijednosnih papira i druge osobe ako ispunjavaju uvjete za članstvo.

Postoje dvije vrste članova:

- članovi depozitorija - izdavatelji vrijednosnih papira i članovi sudionici:

- brokeri (koriste usluge koje se odnose na primitak i isporuku vrijednosnih papira u svoje ime, a za svoj ili tuđi račun te usluge upravljanja portfeljem u svoje ime, a za račun klijenta),
- skrbnici (koriste usluge koje se odnose na skrbništvo nad vrijednosnim papirima),

- sudionici novčanog tržišta (koriste usluge koje se odnose na primitak i isporuku vrijednosnih papira u svoje ime i za svoj ili tuđi račun).

U nastavku slijede objašnjenja nekih važnih pojmova.

Središnji depozitorij je središnji registar nematerijaliziranih vrijednosnih financijskih instrumenata u koji se upisuju prava iz nematerijaliziranih vrijednosih papira, imatelji tih prava i prava trećih osoba na vrijednosnim papirima.

Svaki subjekt upisan u depozitorij vodi se kao ulagatelj, odnosno vlasnik/nositelj računa, neovisno o tome je li imatelj vrijednosnog papira, jedan od suovlaštenika, zakonski ili drugi zastupnik, odnosno opunomoćenik.

Svaka fizička odnosno pravna osoba ima jedan račun. Izdavateljima se otvara i trezorski račun, dok se članovima sudionicima otvara i obračunski račun za ugovornu namiru. Od 01.01.2010. obvezno je korištenje OIB-a pri upisu u SKDD.

Upisom ulagatelja u depozitorij SKDD mu otvara osnovni račun vrijednosnih papira koji glasi na njegovo ime, odnosno tvrtku.

Nematerijalizirani vrijednosni papir elektronički je zapis na računu vrijednosnih papira u računalnom sustavu središnjeg depozitorija, kojim se njegov izdavatelj obvezuje zakonitom imatelju ispuniti obvezu sadržanu u nematerijaliziranom vrijednosnom papiru.

Pozicija predstavlja poziciju imatelja, odnosno količinu, vrstu i rod vrijednosnih papira koji se vode na računu vrijednosnih papira te uvjete priključene tim vrijednosnim papirima.

Stečaj

Stečaj (engl. bankruptcy, njem. Konkurs)

1. u širem značenju, pad poslovne aktivnosti poduzeća zbog čega se ne ostvaruju očekivani poslovni rezultati. S financijskoga gledišta pad poslovne aktivnosti koji može pokrenuti kontinuitet poslovanja, a izazvan je nesolventnošću (nemogućnošću podmirivanja dospjelih obveza u rokovima njihova dospijeća) ili situacijom negativne neto imovine poduzeća (dugovi poduzeća veći od pravedno procijenjene vrijednosti njegove imovine);

2. s pravnoga gledišta bitan sudski postupak nad imovinom dužnika koji je postao nesolventan (u nekim pravnim sustavima i nad imovinom dužnika koji je prezadužen). Mogu ga pokrenuti vjerovnici poduzeća dužnika ili samo poduzeće dužnik. Imovina dužnika postaje stečajna masa iz koje se podmiruju dugovi stečajnim vjerovnicima. Organi stečajnog postupka su stečajno vijeće, stečajni sudac i stečajni upravitelj.

Vjerovnici čija potraživanja iznose više od 50% ukupnih dugovanja mogu zatražiti osnivanje odbora vjerovnika i tako imati značajan utjecaj u stečajnom postupku. Odbor vjerovnika osniva stečajno vijeće. Nakon što su svi odnosi iz stečajnog postupka okončani, stečajni upravitelj podnosi izvještaj stečajnom sucu. Na prijedlog stečajnog suca stečajno vijeće donosi odluku o zaključenju. Rješenje o zaključenju stečajnog odnosa upisuje se u sudski registar i od datuma upisa dužnik prestaje postojati.

Stockholmska burza

Stockholmska burza (engl. Stockholm Stock Exchange - SSE, šved. Stockholm Fondbors) je švedska burza vrijednosnih papira.

Samoregulirajuća organizacija pod nadzorom švedske centralne banke (Riksbanken) i Odbora za bankovnu inspekciju (BIB). Od 1989. primjenjuje elektronički sustav trgovanja (SAX).

Swap

Swap (njem. Swap, Devisenswap, Swapgeschäft) je kupovina deviza za gotovo uz prodaju na termin, ili prodaja deviza za gotovo uz kupovinu na termin. U širem značenju kupovina ili prodaja na kratki termin uz  prodaju ili kupovinu na dugi rok.

SWIFT

SWIFT (engl. Society for Worldwide Interbank Financial Telecommunications), udruženje za međunarodne međubankarske financijske telekomunikacije.

Privatna je mreža za elektronični prijenos bankarskih financijskih poruka. Osnovale su je američke i zapadnoeuropske banke 1973. Kompanija je organizirala posebni kompjutorski vodeni sustav (mrežu) s 4.500 banaka-članica, među kojima je omogućen elektronički prijenos novca, čime su znatno racionalizirana i ubrzana međunarodna plaćanja.

S gledišta korisnika i nalogodavca obavljanje financijskih transakcija preko SWIFT-a najjeftiniji je, najbrži i najdjelotvorniji način obavljanja međunarodnih plaćanja. Banke međusobno komuniciraju i razmjenjuju financijske poruke koristeći posebni autentifikacijski kod.

SWOT analiza

SWOT analiza (engl. SWOT analysis), strategijski instrument pomoću kojeg se dinamički sučeljavaju snage/slabosti poduzeća s prilikama/opasnostima okruženja radi identificiranja šansi/rizika za opstojnost poduzeća.

SWOT analiza (akronim od strenghts – snage, weakneses – slabosti, opportunities – prilike i threats – opasnosti, također i SOFT: strenghts, opportunities, failures, threats ili TOWS) dijagnostički je i prognostički instrument, koji omogućuje i olakšava planiranje mjera za pojačanje snaga i razgradnju slabih mjesta, ishodište u procesu strategijskog upravljanja, prvi korak u definiranju postojeće i poželjne pozicije poduzeća.

Najveći je doprinos pokušaj cjelovite vizualizacije pozicije poduzeća. Riječ je o multidimenzionalnom postupku, koji podrazumijeva primjenu induktivnog i deduktivnog, intuitivnog i umreženog načina mišljenja. Rezultati primjene SWOT analize prikazuju se uobičajeno u SWOT matrici ili matrici šansi/rizika, u kojoj su zastupljene i kvantitativna i kvalitativna dimenzija. SWOT analiza provodi se prema analitičko-dijagnostičkom modelu analize potencijala, pomoću kojeg je moguće istraživati i stvarati sud o potencijalima poduzeća te na temelju identificiranih prilika i opasnosti okruženja utjecati na razgradnju slabosti i jačanje snaga poduzeća.

Provodi se kroz sljedeće korake: analiza i dijagnoza snage i slabosti poduzeća (internih faktora) realizira se kao:

1. analiza i dijagnoza resursa poduzeća: u različitim stupnjevima detaljizacije poslovanje poduzeća odražava se pomoću tvrdih činjenica (hard facts). Slijedom hijerarhije predupravljačkih veličina, kroz pokazatelje očuvanja supstancije i likvidnosti, uspjeha i ekonomičnosti, korištenja potencijala i rentabilnosti te izgradnje potencijala i istraživanja i razvoja, identificiraju se snage i slabosti poduzeća u području resursa;

2. analiza i dijagnoza sustava vrijednosti i sustava upravljanja, odražava meke činjenice (soft facts) i treba naglasiti kako one, kao snage ili slabosti, imaju još veću važnost za budućnost poduzeća nego tvrde činjenice. Ovdje se misli u prvom redu na viziju, misiju i ciljeve poduzeća, osnovni vrijednosni sustav te sustav menadžmenta – korištenje instrumenata menadžmenta, razinu decentralizacije i delegacije odlučivanja, stil rukovođenja itd.; analiza i dijagnoza prilika/opasnosti poduzeća (eksternih faktora) realizira se kao:

3. mogućnosti i opasnosti specifične za neku granu: važna je analiza i dijagnoza strukturnih promjena, identificiranje faze životnog vijeka u kojem se nalazi neka grana, tržište nabave i prodaje te grane, način oblikovanja cijena, ponašanje konkurencije itd. Ovaj dio analize treba omogućiti spoznaju o prilikama i opasnostima grane kao unutarnje zone okruženja;

4. opća obilježja globalnog okruženja: društveni, sociokulturni, politički, pravni, gospodarski te tehničko-tehnološki razvoj nose prilike i opasnosti za poduzeće. Važno je pravodobno uočiti sadašnje i buduće promjene u pojedinom području globalnog okruženja.

Istina je kako poduzeće svojim poslovanjem ne može utjecati na ta obilježja, no također je istina kako ta obilježja bitno determiniraju njegov uspjeh. Poduzeće svoju viziju, ciljeve i strategije poslovanja treba uskladiti s općim promjenama u okruženju, budući da je njegov trajni uspjeh moguć samo na temelju vanjskog (efektivnost) i unutarnjeg (efikasnost) sklada. Za uspostavljanje sklada važno je upoznati prilike i opasnosti koje dolaze iz šireg okruženja.

Smatra se da SWOT matricu treba sastavljati svaka tri mjeseca, jer u suvremenim, turbulentnim uvjetima poslovanja dolazi do naglih i neočekivanih promjena. Saznanje o njihovu utjecaju i vlastitim snagama i slabostima bitno olakšava oblikovanje strategije budućeg uspjeha. Ograničenja u provođenju SWOT analize jesu neizvjesnost tržišnih i tehnoloških skokova te sposobnost prosuđivanja i kreativnost tima.

Transakcija

Transakcija (engl. transaction, njem. Leistungsaustausch, Transaktion), uvijek označava dvosmjerna davanja – razmjenu vrijednosti između dviju ili više strana.

Na taj način komponente transakcije čine najmanje dvije stvari od vrijednosti, uz naznaku ugovorenih uvjeta, vremena i mjesta sporazuma o odgovarajućoj razmjeni. U trgovačkoj transakciji nudi se i daje proizvod ili usluga u zamjenu za novac. Najveći se dio svjetske trgovine odvija upravo u obliku izravnih gotovinskih transakcija. Međutim, u trgovini s manje razvijenim zemljama sve je češća praksa vezane trgovine (npr. barter, kompenzacijski poslovi, buy-back aranžmani i dr.) te kompleksniji poslovi takve vezane trgovine obuhvaćaju i više od dva sudionika.

Da bi se pomoglo sudionicima u takvim transakcijama, osnivaju se različite barter agencije i one specijalizirane za vezanu trgovinu. Radi što cjelovitije zaštite sudionika u transakciji, u svakoj se od zemalja razvijenog tržišnog privređivanja uspostavlja i određeni pravni sustav.

Trasant

Trasant (engl. drawer, njem. Aussteler, Trassant), osoba koja izdaje mjenicu. Da bi mjenica bila pravno valjana, trasant je mora vlastoručno potpisati.

Trasat

Trasat (engl. drawee, njem. Bezogene, Trassat), osoba koja treba isplatiti mjenicu nakon što ona dospije na naplatu.
Međutim, da bi trasat postao mjeničnim dužnikom, nije dovoljno što njegovo ime stoji na mjenici, već je treba i akceptirati.

Trezorski zapisi

Trezorski zapisi su vrijednosni papiri koje izdaje Ministarstvo Financija s rokovima dospijeća od 91, 182 i 364 dana sa denominacijom od 100.000,00 kuna. Upis trezorskih zapisa vrši se na aukcijama koje objavljuje Ministarstvo Financija Republike Hrvatske. Na te aukcije imaju pravo izaći samo domaće banke i domaće tvrtke. U primarnoj aukciji prodaju se uz diskont dok se kasnije s njima trguje na sekundarnom tržištu.

Tržište kapitala

Tržište kapitala (engl. capital market, njem. Kapitalmarkt), u užem smislu skupni pojam za ponudu i potražnju vrijednosnica.

U širem smislu tržište za svaku vrstu srednjoročno i dugoročno na raspolaganje stavljenih novčanih sredstava. Na tržištu kapitala javljaju se centralne i poslovne banke, burze, hipotekarne institucije, osiguravajuće kompanije i druge posredničke i investicijske institucije, čiji je zadatak direktno povezati i suočiti interese ponude kapitala suficitarnih subjekata (štediša) s interesima i potražnjom potencijalnih investitora (deficitarnih subjekata).

Glavna područja organiziranog tržišta kapitala su tržište dionica, tržište fiksno ukamaćenih vrijednosnica (obveznica) i emisija vrijednosnih papira. Na međunarodnom planu postoji međunarodno tržište kapitala, npr. eurotržište kapitala.

Tvrda valuta

Tvrda valuta (engl. hard currency), konvertibilna valuta, valuta koja se slobodno mijenja u bilo koju drugu valutu (nekad i u zlato) u neograničenim količinama, odnosno može se koristiti u međunarodnim plaćanjima bez ograničenja.

UCITS fond

UCITS* fondovi su oni otvoreni investicijskih fondovi** s javnom ponudom*** čije je poslovanje prilagođeno EU direktivama. UCITS fondovi strože su i detaljnije regulirani te je njihovo poslovanje ujednačeno na razini cijele Europske unije. Pojednostavljeno, UCITS fondovi regulirani su i strukturirani na način da ulagaču koji nema posebna financijska i investicijska znanja pružaju maksimalnu zaštitu te ga ne izlažu kompleksnim rizicima.

To su fondovi koji mogu investirati sredstva svojih ulagača u kompleksne i visokorizične vrijednosne papire ili na načine koje donose dodatne rizike za koje se smatra da nisu primjereni za prosječnog ulagača svrstani su u druge kategorije, npr. alternativne investicijske fondove te su prvenstveno namijenjeni profesionalnim ulagačima.

*UCITS - Undertakings for the Collective Investment in Transferable Securities (Društva za zajednička ulaganja u prenosive vrijednosne papire).

**Otvoreni investicijski fond je onaj koji može izdati neograničeni broj udjela, što znači da se za svaku novu uplatu dodjeljuju novi udjeli, a obrnuto vrijedi za prodaju udjela. Zatvoreni fond je dioničko društvo koje ima unaprijed određeni / ograničeni (zatvoreni) broj udjela odnosno dionica za koje se iznos mora uplatiti prije osnivanja zatvorenog fonda.

***S javnom ponudom znači da je dostupan svim zainteresiranim ulagačima odnosno neodređenom broju osoba. Suprotnost bi bio fond s privatnom ponudom koji je usmjeren isključivo prema ograničenoj skupini kvalificiranih ulagatelja.

Ugovor o forfaitu

Ugovor o forfaitu (engl. forfait, njem. Forfaitsvertrag), prodaja nedospjelih novčanih tražbina banci uz isključenje prava banke na > regres prema prodavaocu ako tražbine nisu naplative.

Po svojoj pravnoj prirodi forfait je > ugovor o prodaji uz isključenje odgovornosti prodavaoca za naplativost (bonitet), dok za istinitost (veritet) tražbina prodavalac (forfaitist) uvijek odgovara.

Ugovor o komisiji

Ugovor o komisiji (njem. Kommisionsvertrag), ugovor kojim se komisionar obvezuje da za naknadu (> proviziju) obavi u svoje ime, a za račun komitenta (nalogodavca) jedan ili više povjerenih mu poslova.

Komisionar ima pravo na proviziju i kad nije ugovorena, iz čega proizlazi da je to čisti trgovački posao. Veliki dio vanjskotrgovačkih transakcija u kojima je domaća proizvodna ili uslužna organizacija komitent obavlja se pomoću ugovora o komisiji.

Iako ovaj ugovor nije u nas predmet monopola države ili društva koji bi imali takvu koncesiju, ipak ga domaća proizvodna društva često koriste i sklapaju ga s domaćim komisionarima ako cijene da im je povoljnije obavljanje poslova uvoza i izvoza povjeriti profesionalnim i specijaliziranim komisionarskim društvima.

Ugovor o zakupu

Ugovor o zakupu (engl. lease contract, rent contract, njem. Pachtvertrag) je ugovor kojim se zakupodavac obvezuje predati određenu stvar zakupoprimcu na uporabu, a ovaj se obvezuje da će mu za to platiti određenu zakupninu i nakon prestanka zakupa vratiti zakupljenu stvar.

Uporaba obuhvaća i uživanje stvari (pribiranje plodova), ako nije drugačije ugovoreno ili uobičajeno. Našim pravom jedinstveno je uređena uporaba i korištenje (pribiranje plodova) tuđe stvari, dok strana zakonodavstva, npr. austrijsko, poznaju ugovor o uporabi (Bestandvertrag) kao zajednički pojam za zakup (Pacht) i zajam (Miete).

Razlika između najma i zakupa sastoji se u tome što se najam odnosi samo na uporabu tuđe stvari, npr. najam stana, tj. kad se stvar dade rabiti a da se dalje ne obrađuje. Ako se pak stvar dana na uporabu može uživati samo uz marljivost i trud, onda se radi o zakupu, tj. zakup se odnosi i na uporabu i na korištenje, npr. zakup poljoprivrednog zemljišta.

Value for money

Value for money je indeks odnosa cijene proizvoda ili usluge i njegove/njezine korisnosti za korisnika.

Valuta

Valuta (engl. currency, njem. Währung) je papirni i kovani novac što ga izdaje država ili banka, u optjecaju služi kao sredstvo razmjene i zakonsko sredstvo plaćanja.

Svaka država obično ima svoju valutu. Plaćanja između zemalja obavljaju se u valutama po određenom tečaju razmjene. Tečajevi razmjene valuta ovise o potražnji i ponudi odnosnih valuta.

Valutacija

Valutacija (engl. valuation, njem. Valutation) je određivanje vrijednosti osiguranog interesa. Razlikuju se dvije vrste valutacije: valutacija prilikom sklapanja ugovora o osiguranju i valutacija kod likvidacije šteta.

Valutaciju prilikom sklapanja ugovora o osiguranju može odrediti osiguranik, i u tom slučaju u pravilu ne obvezuje osiguravatelja prilikom likvidacije štete (može primijeniti pravilo proporcije).

Valutacija se može utvrditi sporazumno između osiguranika i osiguravatelja. Na tako utvrđenu valutaciju osiguravatelj može staviti prigovor jedino u slučajevima predviđenim zakonom.

Valutna klauzula

Valutna klauzula (engl. currency clause, njem. Währungsklausel) je klauzula koja se unosi u prodajne ugovore kako bi se vjerovnik novčane obveze zaštitio od promjena vrijednosti novca u razdoblju između nastanka novčane obveze i trenutka njezina dospijeća. Njome se eliminira valutni rizik.

Valutni kod

Valutni kod (engl. currency code) je kod valute, kod od tri slova za pojedine valute, koji propisuje Međunarodna organizacija za standardizaciju (ISO), pa se i naziva ISO-kod valute.

Tako npr. USD je valutni kod za američki dolar, HRK za hrvatsku kunu, DEM za njemačku marku, ITL za talijansku liru, GBP za britansku funtu, JPY za japanski jen, FRF za francuski franak, CHF za švicarski franak, ATS za austrijski šiling, CZK za češku krunu, SKK za slovačku krunu, HUF za madžarsku forintu, NLG za nizozemski gulden, RUR za ruski rubalj, SIT za slovenski tolar, itd.

Valutni rizik

Valutni rizik (engl. foreign currency risk, exchange risk, njem. Währungsrisiko), rizik da će neka valuta imati manju (ili veću) vrijednost na tržištu u budućnosti.

Najčešće je vezan uz promjenu vrijednosti neke valute (devalvacija ili revalvacija). Pojavljuje se u međunarodnim transakcijama izraženim u nestabilnoj valuti (izbjegava se u praksi primjenom tzv. > valutne klauzule).

Valutni rizik

Valutni rizik (engl. foreign currency risk, exchange risk, njem. Währungsrisiko) je rizik da će neka valuta im ati manju (ili veću) vrijednost na tržištu u budućnosti. Najčešće je vezan uz promjenu vrijednosti neke valute (devalvacija ili revalvacija). Pojavljuje se u međunarodnim transakcijama izraženim u nestabilnoj valuti (izbjegava se u praksi primjenom tzv. valutne klauzule).

Vanjska (eksterna) likvidnost

Vanjska (eksterna) likvidnost (engl. external liquidity, njem. Außenliquidität) je sposobnost privrede jedne zemlje da podmiri sve svoje financijske obveze prema inozemstvu.

Pri ocjeni stanja vanjske likvidnosti neke zemlje često se kao indikator koristi koeficijent otplate duga tj. odnos anuiteta prema vanjskom dugu i ukupnog deviznog priljeva.

VAT

VAT (engl. value added tax, njem. Mehrwertsteuer) je posredni porez na potrošnju koji se određuje u svakom dijelu proizvodnje novostvorene vrijednosti od faze sirovine, preko finalizacije, do krajnje potrošnje. Svaki prerađivač ili trgovac plaća porez sukladno iznosu uvećane novostvorene vrijednosti na proizvodu ili usluzi prije daljnje prodaje. Ovaj porezni sustav primjenjuje se u zemljama EZ i EFTA.

Vatu

Vatu (VUV) je novčana jedinica Vanuatua.

Vaučer

Vaučer (engl. voucher, njem. Bon, Gutschein)

1. u širem smislu označava neki dokument kojim se dokazuje da je određeni iznos novca plaćen (npr. izmirena neka obveza prema društvu), ali i dokument koji se izdaje umjesto novca s tim da se njime može od dužnika tražiti ispunjenje neke obveze. Npr. društvo može svojim zaposlenima izdati luncheon voucher, kojim mogu u određenim ugostiteljskim objektima ili dućanima plaćati hranu i druge određene proizvode;

2. u užem smislu u nekim zemljama u kojima se obavlja pretvorba državnih (društvenih) poduzeća u trgovačka društva s poznatim vlasnikom, zaposlenima i drugima zakonom određenim građanima izdaju se vaučeri kojima oni mogu kupiti dionice ili udjele u pretvorenim poduzećima;

3. u turizmu se vaučer (turistička uputnica, uslužnica, bon) pojavljuje kao isprava koju izdaje putnička agencija (trasant) kojim se ona obvezuje davaocu usluga (trasatu) da će platiti njegove usluge pružene donositelju – klijentu agencije (remitentu).

Svaki vaučer temelji se na nekom temeljnom pravnom poslu (ugovor o prijevozu, agencijskom ugovoru o hotelskim uslugama itd.), kojim je između putničke agencije s drugim agencijama ili izravno s davaocima usluge dogovoreno da će im agencija korisnike usluga slati s vaučerom. Vaučer se izdaje nakon uplate novčanog iznosa agenciji od strane korisnika budućih usluga: original vaučera dobiva korisnik usluga, a prva i druga kopija šalju se davaocu usluga, koje služe kao dokument za rezervaciju, odnosno potvrdu da je dan predujam, ili kao dokazno sredstvo o opsegu i vrsti usluge.
Vaučer nije vrijednosni papir jer ako se on izgubi, ošteti, zaboravi i sl. korisnik (remitent) nije izgubio samo pravo iz papira, tj. pravo na uslugu, koje se može dokazati pozivom na glavni ugovor, uvidom u neku od kopija vaučera i sl. Vaučer je legitimacijski papir i prvenstveno služi kao dokaz da je osoba koja ga prezentira klijent putničke agencije.

Većinski dioničar

Većinski dioničar (engl. majority stockholder, njem. Mehrkeitsaktionär) je dioničar koji posjeduje natpolovični broj glavnih (običnih) dionica, tj. dionica s pravom glasa (50% plus jednu dionicu). Istovjetno tome, većinska grupa (majority group) je grupa dioničara koji zajedno posjeduju natpolovični broj glavnih dionica. Suprotno tome dioničar, tj. grupa koja raspolaže ispodpolovičnim brojem glavnih dionica zove se manjinski dioničar (minority stockholder), tj. manjinska grupa (minority group).

Većinski udio

Većinski udio (engl. majority interest, njem. Mehrheitsbeteiligung, Aktienmehrheit) je natpolovični udio u masi glavnih dionica koju posjeduje jedan dioničar ili grupa dioničara. Suprotno tome ispodpolovični udio u masi glavnih dionica koji posjeduje jedan dioničar ili grupa naziva se manjinski udio (minority interest).

Veličina poduzeća

Veličina poduzeća (engl. size of firm, njem. Große der Unternehmung) je organizacijski faktor koji ima veliku ulogu u oblikovanju organizacijske strukture poduzeća. Primarni je kriterij veličine poduzeća broj zaposlenih jer o tome ovisi dubina podjele rada, broj organizacijskih razina, broj i struktura organizacijskih jedinica, veći ili manji stupanj specijalizacije, broj radnih mjesta te tip i način organizacije radnih mjesta.

Velika poduzeća karakterizira ekonomija razmjera, globalna orijentacija, mehanistička struktura, neelastična organizacija te visoka, odnosno duboka organizacija i složena organizacija. Mala poduzeća karakterizira proizvodnja u malim količinama, regionalna orijentacija, organska struktura, fleksibilna organizacija te niska organizacija i jednostavna struktura. Veliko je poduzeće, za razliku od malog, više formalizirano i decentralizirano te horizontalno i vertikalno kompleksno.

Velika slika

Velika slika (engl. big picture) je sposobnost sagledavanja cjeline problema, sa svim relevantnim utjecajnim faktorima, kako bi se donijela što kvalitetnija odluka; pogled koji treba imati menedžment poduzeća, a posebno vrhovni menedžment. Umjesto usmjeravanja na izolirane radne aktivnosti ili pojedine dijelove kompanije, na određen detalje, osobe koje vide "veliku sliku” imaju sposobnost šireg i opsežnijeg sagledavanja kompanije i njezina poslovanja. Osobe s tom sposobnošću moraju imati mogućnost i anticipiranja određenih događaja odnosno okolnosti.

Vezana kupnja ili vezani poslovi

Vezana kupnja ili vezani poslovi (engl. tying arrangements), oblici zabranjenih ograničenja konkurencije.

Ostvaruju se sporazumima u kojima se uvjetuje sklapanje ugovora kupnjom robe i usluga ili preuzimanjem drugih obveza koje po svojoj prirodi ili prema običajima u trgovini nemaju neposredne veze s ugovorom. Poduzetnik u vladajućem položaju također provodi praksu vezivanja kada sklapanje ugovora uvjetuje prihvaćanjem obveza koje nisu u vezi s predmetom ugovora. Dodane obveze su u pravilu obveze kupnje druge robe ili čitavog izbora robe ili usluga (servisiranja, savjetovanja i dr.).

Ekonomske su pretpostavke takvih poslova vezivanja da proizvođač ili prodavalac raspolažu jednim ekonomski jakim proizvodom i s obzirom na taj svoj položaj uvjetuju njegovu kupnju kupnjom drugih proizvoda i usluga. Na taj način ostvaruje se povećana – a propisi o konkurenciji smatraju neopravdana – dobit. Ona se ostvaruje prodajom dopunskih (vezanih) proizvoda ili sniženjem cijene glavnog (vezujućeg) proizvoda, koje (sniženje) se nadoknađuje iz ostvarenog prometa vezanih proizvoda.

Učinak ograničenja na konkurenciju pokazuje se ograničenim izborom kupca koji je lišen najpovoljnije ponude za kupnju vezanog proizvoda. Vezani proizvod mora kupovati od jednog ponuđača koji raspolaže vezujućim proizvodom.

VIN

VIN je indeks bivše Varaždinske burze. Indeks je bio konstruiran tako da odražava trgovanje isključivo na Varaždinskoj burzi, a revidirao se svakih šest mjeseci. Sastav indeksa određivao se na temelju podataka o trgovanju na Burzi iz šestomjesečnog razdoblja koje je završavalo 15 dana prije datuma revizije.

Vinkulacija

Vinkulacija (engl. vinkulation, right restriction, endorsment restriction, njem. Vinkulation, Vinkulierung, das gebundene Übertragungsrecht), ograničavanje raspolaganja vrijednosnim papirima ili naznaka novog primaoca isplate iz polica osiguranja (npr. u korist banke koja je kreditirala kupnju nekretnine koja je navedena u polici osiguranja).

Vinkulacija dionica

Vinkulacija dionica (njem. vinkulierte Namensaktien), statutom predviđena odredba o potrebi suglasnosti dioničkog društva za prijenos dionice na ime.

Vinkulacija je zapravo ograničenje temeljnog načela o slobodnoj prenosivosti dionica na ime. Vinkulacija ne utječe na način prijenosa dionice na ime (> indosament, > cesija i sl.). Vinkulacija služi u praksi za zaštitu porodičnih dioničkih društava od otuđenja dionica na ime, ali ona može poslužiti i za zaštitu protiv stjecanja većine dionica od nekog trećeg i time spriječiti uvlačenja koncerna u društvo ili nekog tko inače nije poželjan.

Nadalje, dionice se vinkuliraju kako bi se zadržali odnos sudjelovanja u društvu, osobito da neki od dioničara ne postane većinski, zatim da zadrži dioničare do kojih je društvu posebno stalo, posebno npr. one koji imaju dodatne obveze i sl. Ovi razlozi ne moraju se navesti u statutu. U svakom slučaju, kad je društvu stalo da dionice ostanu u krugu određenih osoba, statutom se može predvidjeti da je za prijenos dionice na ime potrebna suglasnost društva. No vinkulacija se može propisati i zakonom tamo gdje država ne želi da dionice slobodno cirkuliraju. Tako je npr. u Njemačkoj u određenim granama djelatnosti predviđena suglasnost društva za promet dionicama (u poduzećima za izgradnju stanova, društvima poreznih savjetnika, revizora i sl.).

Statutom se može utvrditi da suglasnost daju ili skupština ili nadzorni odbor. Ako takve odredbe nema, suglasnost daje uprava. Statutom se mogu odrediti razlozi zbog kojih se može odbiti vinkulacija dionice na ime. Kao razlozi za odbijanje suglasnosti u statutu se mogu navesti utemeljena sumnja da će prijenosom dionica društvo doći u poslovne teškoće, da će se prijenosom nanijeti šteta poslovnom ugledu društva na tržištu, ako je narušeno načelo ravnopravnosti dioničara i sl., kao i u svim slučajevima kad je prinos protivan odredbama statuta.

Odbijanje suglasnosti kada je njezino davanje predviđeno, ne smije biti neargumentirano sa zlom nakanom. Vinkulacija se mora ograničiti važnim razlozima unaprijed utvrđenim statutom, jer bi u protivnom praktični prijenos dionice na ime mogao biti onemogućen. Neopravdano odbijanje davanja suglasnosti ne čini sam prijenos, niti temeljni obveznopravni ugovor, nevaljanim.

Odbijanje suglasnosti je razlogom koji dioničara kao prodavatelja oslobađa odgovornosti za štetu prema kupcu. Odbijanje davanja suglasnosti ne bi se moglo zaobići na taj način da se kupcu dionice umjesto dionice ustupi pravo glasa, ili dade neopoziva punomoć na pravo glasa u organima društva.

Vinkulacija police osiguranja

Vinkulacija police osiguranja je ustupanje prava na isplatu svote osiguranja na banku, u slučaju nastanka štete, odnosno osiguranog slučaja. To znači da će osiguravajuće društvo, ako se dogodi osigurani slučaj, svotu osiguranja isplatiti banci umjesto osiguraniku ili ugovaratelju osiguranja. Vinkulacija police osiguranja radi se samo u slučaju kada je polica osiguranja instrument osiguranja naplate kredita.

Vinkulacija poslovnog udjela

Vinkulacija poslovnog udjela je pojam u pravu društava s ograničenom odgovornošću koji temeljno odgovara pojmu vinkulacija dionica. Iako za prijenos poslovnog udjela u načelu nije potrebna suglasnost društva ni ispunjenje kakvih drugih uvjeta osim forme ugovora o prijenosu udjela, koji mora biti sklopljen u obliku javnobilježničke isprave, društvenim ugovorom dopušteno je odrediti daljnje uvjete prijenosa poslovnog udjela. Jedan od takvih karakterističnih uvjeta je i suglasnost društva.

Društvenim ugovorom može se odrediti i organ društva nadležan za davanje suglasnosti, a ako on nije određen, za davanje suglasnosti nadležna je uprava u okviru njezine ovlasti zastupanja društva. Član kojem je uskraćena suglasnost, a uplatio je temeljni ulog u cijelosti, ima pravo zahtijevati davanje suglasnosti od strane suda, a tom zahtjevu sud će udovoljiti ako nema valjanih razloga za uskratu suglasnosti, a prijenos se može obaviti bez štete za društvo, njegove članove i vjerovnike.

Virman

Virman (engl. transfer order, njem. Überweisung) je kolokvijalni naziv obrasca "poseban nalog za prijenos”, kojim pravne osobe daju nalog - organizaciji ovlaštenoj za obavljanje poslova platnog prometa - za prijenos novčanog potraživanja sa svog računa u korist računa druge pravne osobe.

S obzirom na zabranu plaćanja između pravnih osoba u novcu preko određene svote, plaćanje na ovaj način najčešće je između tih osoba, a uzima se izvršenim u trenutku kad organizaciji kod koje se vodi račun vjerovnika stigne odgovarajući primjerak virmana.

Vitalnost poduzeća

Vitalnost je sposobnost uspješnog djelovanja u promjenjivim utjecajima okoline i znači neprekidno pronalaženje i korištenje faktora uspjeha za dobrobit i razvoj poduzeća. Vitalno poduzeće nije poduzeće bez krize, već poduzeće u kojem postoji način i brzina njezina rješavanja. Ranije suprotstavljanje problemima vodi lakšem i bržem rješavanju problema i bržem izlasku iz krize.

Viša sila

Viša sila (engl. act of God, vis major, njem. höhere Gewalt, fr. force majeure)

1. vanjski događaj koji se nije mogao predvidjeti, izbjeći ili otkloniti. U znanosti postoji nekoliko teorija o višoj sili. Tako po objektivnoj teoriji viša sila je događaj koji izlazi iz kruga redovnih događaja i u odnosu na osobu koja bi se trebala pojaviti kao štetnik taj se događaj smatra vanjskim.

Po subjektivnoj teoriji viša sila je svaki događaj koji se ni uz maksimalnu pozornost osobe nije mogao ni predvidjeti ni spriječiti. Vanjski događaj znači da je izvan stvari ili djelatnosti kojima je prouzročena šteta. Kao viša sila najčešće se pojavljuje prirodni događaj, npr. klizanje tla, potres itd. Međutim, karakter više sile mogu poprimiti i društvene pojave, npr. ratovi, zabrane uvoza, izvoza i sl. Viša sila tipičan je primjer isključenja protupravnosti radnje, te s obzirom na to razlog oslobođenja odgovornosti za štetu (objektivna (kauzalna) odgovornost);

2. odredba ugovora koja kada se unosi u međunarodne trgovačke ugovore i kojom se u pravilu predviđaju sve buduće okolnosti koje mogu nastati a na koje ugovorne strane ne mogu utjecati i koje čine ispunjenje ugovora trajno ili privremeno nemogućim. Ako se ostvare pretpostavke primjene odredaba o višoj sili, moguća je obustava ispunjenja ili raskid ugovora.

Pravila MTK o višoj sili predviđaju moguće slučajeve koje stranke mogu izabrati i unijeti u ugovore, a to su rat, objavljen i neobjavljen, građanski rat, pobune, revolucije, sabotaže, prirodne katastrofe, eksplozije, požari, bojkoti, štrajkovi, zaposjedanje tvornica i akti vlasti i dr.

Vjerovnik

Vjerovnik (engl. creditor, obligee, njem. Gläubiger, Kreditor) je u obvezno-pravnom odnosu strana koja je ovlaštena od druge strane (dužnika) zahtijevati da joj preda neke stvari ili nešto učini ili da ne učini nešto što bi inače imala pravo ili da nešto propusti. Riječ je o dvostranoobveznom odnosu, a to znači da obje strane (svaka u odnosu na drugu) imaju i tražbinu i dugovanje.

Vjerovnik stečajne mase

Vjerovnik stečajne mase (njem. Massagläubiger), vjerovnik koji ima tražbinu po osnovi troškova stečajnog postupka ili koji ima koju drugu tražbinu prema stečajnoj masi. Troškovi stečajnog postupka namiruju se prije ostalih obveza stečajne mase, i to razmjerno njihovoj veličini. Ostale obveze stečajne mase namiruju se razmjerno njihovoj veličini.

U troškove stečajnog postupka spadaju:

1. sudski troškovi stečajnog postupka;
2. nagrade i izdaci privremenog stečajnog upravitelja, stečajnog upravitelja i članova odbora vjerovnika;

3. drugi troškovi za koje je ovim zakonom određeno da će se namirivati kao troškovi stečajnog postupka.

U ostale obveze stečajne mase spadaju:

1. obveze zasnovane radnjama stečajnog upravitelja ili na drugi način upravljanjem, unovčenjem i podjelom stečajne mase, a koje ne spadaju u troškove stečajnog postupka;
2. obveze prema odvjetnicima za pružene usluge tijekom posljednjih šest mjeseci prije otvaranja stečajnog postupka u vezi sa zaštitom i ostvarenjem prava dužnika koja ulaze u stečajnu masu;
3. obveze iz dvostrano obveznih ugovora ako se njihovo ispunjenje traži za stečajnu masu ili mora uslijediti nakon otvaranja stečajnog postupka;
4. obveze na temelju neosnovanog obogaćenja mase;

5. obveze na temelju ugovora o radu zaposlenika stečajnog dužnika za vrijeme nakon otvaranja stečajnog postupka.

Obveze koje je preuzeo privremeni stečajni upravitelj ovlašten da raspolaže imovinom dužnika do otvaranja stečajnog postupka smatraju se obvezama stečajne mase. Isto vrijedi i za obveze iz nekog trajnog obveznog odnosa ako je privremeni stečajni upravitelj primio protučinidbu za imovinu kojom je upravljao.

Vlasnički indosament

Vlasnički indosament upravljen na takav prijenos prava iz vrijednosnog papira pri kojem indosatar stječe sva prava iz vrijednosnog papira u svoje ime i za svoj račun i postaje zakoniti imalac vrijednosnog papira ovlašten vršiti sva prava iz tog papira, i napose kojem je dužnik tog papira dužan ispuniti obvezu iz tog papira o njezinu dospijeću.

Kao i pri izdavanju vrijednosnog papira, tako i pri njegovu prijenosu vlasničkim indosamentom pravni odnos koji je dao povod prijenosu tražbine iz papira u pravilu ne utječe na pravne odnose koji postoje u vezi s vrijednosnim papirom. Od vlasničkog indosamenta valja razlikovati punomoćnički indosament i založni indosament.

Vlasništvo

Vlasništvo (engl. property, njem. Eigentum)

1. u objektivnom smislu sve što nekome pripada, sve njegove stvari i prava, a u subjektivnom smislu ovlast raditi po svojoj volji sa sućanstvom (predmetom vlasništva) i koristima koje ono donosi, uz isključenje svakog drugog od toga. Temeljne značajke vlasništva su pripadanje i sloboda autonomne ovlasti vlasnika da postupa sa svojim stvarima. Ta se sloboda ne smije shvaćati u apsolutnom smislu, nego je ograničena postojanjem i drugih subjekata u ljudskoj zajednici.

Ostvarivanje prava vlasništva ima samo onda smisla ako se time ne vrijeđaju prava trećih, npr. susjedska prava, niti se prekoračuju ograničenja koja su propisana u korist općeg dobra, npr. zabrana na određenom području vaditi kamenje, rušiti stabla, graditi objekte i sl. Klasične ovlasti u sadržaju prava vlasništva su posjed, uporaba, korištenje i raspolaganje. Značajke prava vlasništva su jedinstvenost, isključivost, jednovrsnost, elastičnost i dispozitivnost;

2. posebni oblici vlasništva su suvlasništvo, zajedničko (skupno), etažno, zadružno i državno vlasništvo.

Vlasništvo se može steći na dva načina:

a) originarno, kad još nije stvar bila u vlasništvu, i

b) derivativno kad se stječe od prethodnika;

3. zaštita vlasništva je posebno uređena i vlasniku stoje na raspolaganju tužbe kojima može zaštititi i ostvariti svoje pravo, a to su:

a) vlasnička tužba (revindikacija) podiže se ako netko uskraćuje vlasniku samu stvar, tako da vlasnik neposjednik traži od posjednika povrat individualno određene stvari. Npr. netko oduzme vlasniku stvar i ne želi mu je vratiti. U vlasničkoj tužbi teret dokaza leži na tužitelju, tj. vlasnik mora dokazati da je stvar njegova i da se ona nalazi kod tuženika. Pravo na tužbu ne zastarijeva;
b) negatorna tužba podiže se kad netko ne uskraćuje vlasniku njegovo pravo vlasništva, niti mu je oduzeo stvar, nego samo svojata neko pravo na vlasnikovoj stvari, npr. pravo služnosti prolaza. Teret dokaza leži na vlasniku (tužitelju) koji mora dokazati da je vlasnik ili kvalificirani posjednik i čin uznemiravanja.
c) publicijanskom tužbom kvalificirani posjednik zahtijeva povrat stvari od posjednika kod kojeg se stvari nalaze bez pravne osnove ili na slabijoj pravnoj osnovi. U parnici pobjeđuje onaj koji dokaže jače pravo na posjed. Npr. jaču pravnu osnovu ima onaj koji je stvar stekao naplatno, u odnosu na onog koji ju je stekao besplatno. Najjače pravo za posjed ima vlasnik.

Vlastita mjenica

Vlastita mjenica (engl. promissory note, njem. Eigenwechsel) je solo mjenica, mjenica kojom se trasant sam obvezuje isplatiti mjeničnu svotu zakonitom imaocu mjenice o njezinu dospijeću, pri čemu samo izdvajanje mjenice stavlja trasanta (izdatnika) u položaj akceptanta trasirane mjenice.

Na vlastitu mjenicu primjenjuju se odredbe mjeničnih propisa koje vrijede i za trasiranu mjenicu, u onoj mjeri u kojoj te odredbe nisu protivne prirodi vlastite mjenice. Izrijekom se na nju primjenjuju odredbe o indosamentu, dospijeću, plaćanju, regresu zbog neplaćanja, intervenciji, prijepisima, preinačenju, protestu, zastari, neopravdanom obogaćenju, zalogu, pridružaju, amortizaciji i sukobu zakona.

Uporaba izraza promissory note u svrhu prijevoda ne znači kako su vlastita mjenica i promissory note potpuno identični - već približni - pravni instituti.

Vlastite dionice

Vlastite dionice (njem. eigene Aktien), 1. dionice društva koje drži samo društvo. Stjecanje vlastitih dionica ili njihovo primanje u zalog u načelu je zabranjeno. Svrha zabrane je očita: temeljna obveza dioničara je uplata njihovih uloga i te obveze ih društvo ne može osloboditi. Isto tako se dioničarima ne smiju vratiti već uplaćeni ulozi, jer bi se na taj način smanjio temeljni kapital.

Ako bi se pak društvu dozvolila kupnja vlastitih dionica, radilo bi se o prikrivenom vraćanju uloga dioničarima i tako smanjio temeljni kapital. Smanjenje temeljnog kapitala svakako nije u interesu vjerovnika društva, ali ni onih dioničara čije dionice nisu kupljene. Osim toga, kupovanjem vlastitih dionica u društvu jača uloga uprave, jer ponovnom prodajom tako stečenih dionica osobama njihova povjerenja (i interesa) uprava može utjecati na odlučivanje u društvu. Osim toga, prava iz dionica, npr. pravo glasa, da nema izričite odredbe u ZTD o tome da iz vlastitih dionica društvu ne pripadaju nikakva prava, ostvarivala bi uprava, pa bi se naručio odnos između uprave i glavne skupštine. Pa i kad društvu ne pripadaju nikakva prava iz vlastitih dionica, njihovom kupnjom mijenja se odnos snage između imatelja i ostalih dioničara, što samo po sebi može određenog dioničara ili skupinu staviti u povoljniji položaj.

Navedeno govori u prilog apsolutne zabrane stjecanja vlastitih dionica. Ipak opća zabrana mogla bi dioničkom društvu nanijeti više štete nego koristi, jer je stjecanje vlastitih dionica mnogim društvima bio jedini izlazak iz krize, odnosno mogućnost podmirivanja vjerovničkih potraživanja.

Osim toga, već je i u starijim zakonodavstvima pod propisanim uvjetima stjecanje vlastitih dionica bilo poznato kao jedan od načina dozvoljenog smanjenja temeljnog kapitala. Stoga novija zakonodavstva uz poštivanje temeljnog načela o zabrani stjecanja vlastitih dionica dopuštaju iznimke, ali samo u taksativno navedenim slučajevima i u ograničenom vremenskom i vrijednosnom opsegu. Osim toga, zabrana se odnosi samo na stjecanje vlastitih dionica, a ne na sve moguće oblike izdanih vrijednosnih papira, u prvom redu na obveznice. Zabrana se dakle ne odnosi na stjecanje vlastitih obveznica.

O tome jesu li postojali razlozi navedeni u zakonu i jesu li poštovani rokovi ponovne prodaje, realne svote plaćene za dionice, kao ostalim uvjetima, u krajnjem slučaju odlučuje sud, ako bi došlo do spora o naknadi štete protiv organa društva koji su je društvu ili dioničarima prouzročili uslijed odluke o stjecanju vlastitih dionica. “Stjecanje” ne znači samo pribavljanje prava vlasništva nego i uzimanje vlastitih dionica u zalog. “Vlastite” dionice su one dionice koje je izdalo društvo koje ih otkupljuje.Odredbe o zabrani stjecanja vlastitih dionica odnose se i na privremenice. Za prosuđivanje o zabrani nije uvijek odlučno jesu li vlastite dionice i privremenice u cijelosti uplaćene ili ne.

2. Stjecanje vlastitih dionica iznimno je dopušteno u ovim slučajevima:

(1) ako je stjecanje potrebno da bi se od društva otklonila teška šteta koja neposredno predstoji,
(2) ako dionice treba ponuditi da ih steknu zaposleni u društvu ili u nekom od društava koje je s njim povezano,
(3) ako se dionice stječu stoga da bi se dioničarima dala otpremnina,
(4) ako je stjecanje nenaplatno ili ako stjecanjem financijska institucija kupuje dionice komisijski,
(5) na temelju univerzalnog pravnog sljedništva,
(6) na temelju odluke glavne skupštine o povlačenju dionica po propisima o smanjenju temeljnog kapitala društva.

Vremenska vrijednost novca

Vremenska vrijednost novca (engl. time value of money, njem. Zeitwert des Geldes), koncept prema kojem novac u sadašnjosti više vrijedi, više se preferira negoli nominalno isti iznos novca u budućnosti.

Bazira se na mogućnosti da se novac u sadašnjosti uloži, kako bi se u budućnosti uvećao. Bazira se također na činjenici da je sklonost potrošnje u sadašnjosti veća u odnosu na isti opseg potrošnje u budućnosti. Zbog toga se potrošnja odgađa jedino ako postoji mogućnost da se u budućnosti obujam potrošnje poveća, tj. da se potpunije zadovolje potrebe.

Postoji više razloga preferiranja raspolaganja novcem u sadašnjosti:

1. rizik pritjecanja novca i njegove transformacije (budućnost je neizvjesna u pogledu pritjecanja novca i mogućnosti njegove transformacije u nenovčane oblike sredstava);

2. inflacija (dodatni razlog vremenskoj preferenciji novca jest porast cijena zbog kojeg isti novčani iznos u budućnosti vrijedi realno manje);

3. mogućnost upotrebe novca (posjedovanje novca omogućava njegovu potrošnju, tj. zadovoljavanje određenih potreba, osim toga ulaganjem novca u sadašnjosti taj iznos u budućnosti se može povećati).

Vrijednosni papiri

Vrijednosni papiri (engl. securities, njem. Wertpapiere, Effekten), vrijednosnice, pismene isprave kojima se njezin izdatnik obvezuje ispuniti obvezu upisanu na tim ispravama njihovom zakonitom imaocu. Potraživanje iz vrijednosnih papira vezano je uz sam papir.

Predstavljaju investiciju, odnosno predmet of financijske vrijednosti, kao što su dionice, obveznice, komercijalni zapisi, kojima se trguje na burzi vrijednosnih papira. Izdaju se na temelju uloženih novčanih sredstava. Nije svaki vrijednosni papir predmetom burzovne transakcije, već samo onaj koji udovoljava zakonskim propisima i propisima burze.

Vrijednost poduzeća

Vrijednost poduzeća (engl. company value, njem. Unternehmungswert, Unternehmenswert), veličina koja se različito definira, ovisno o pristupu procjeni vrijednosti.

Temeljne su koncepcije vrijednosti poduzeća:

a) knjigovodstvena vrijednost,

b) likvidacijska vrijednost,

c) tržišna vrijednost,

d) ekonomska vrijednost.

Knjigovodstvena vrijednost poduzeća (book value) temelji se na bilanci poduzeća i, pojednostavljeno, vrijednost je neto imovine poduzeća kao razlike knjigovodstveno procijenjene vrijednosti aktive i knjigovodstveno procijenjenih svih obveza.

Reprodukcijska vrijednost poduzeća je varijanta knjigovodstvene vrijednosti; prema reprodukcijskoj vrijednosti prosuđuje se vrijednost poduzeća na temelju novčanih iznosa koji bi bili potrebni da se zamijeni postojeća dugotrajna imovina potpuno istom imovinom.

Likvidacijska vrijednost označava vrijednost koju mogu ostvariti financijeri poduzeća iz likvidacijske mase formirane prodajom poduzeća, nakon podmirenja administrativnih troškova likvidacije i tražbina vjerovnika i fiskusa.

Tržišna vrijednost je vrijednost poduzeća ostvarena u trenutku njegove kupoprodaje, rezultat je pregovora i postizanja dogovora među zainteresiranim stranama.

Ekonomska vrijednost poduzeća temelji se na njegovoj sposobnosti osiguranja čistih novčanih tokova u budućnosti, a definira se kao sadašnja vrijednost budućih iznosa novčanih tokova koje će ono generirati.

Vrijednost proizvoda

Vrijednost proizvoda (engl. product value, njem. Produktwert), percepcija potrošača glede odnosa korisnosti proizvoda prema njegovoj cijeni.

Pritom svojstvo i sposobnost proizvoda (proizvedeno dobro, odnosno roba ili/i usluga) da zadovoljava neku potrebu nazivamo korisnošću iza koje se krije zapravo njegova kvaliteta. Ovako definirana vrijednost proizvoda stvar je subjektivne ocjene potrošača, posebno kada je riječ o njegovoj korisnosti. Vrijednost je prema tome ono što potrošač očekuje i traži, a to je zadovoljenje njegovih potreba, želja pa i prohtjeva uz najnižu moguću cijenu. Tako vrijednost proizvoda za potrošača može biti povećana porastom njegove korisnosti uz istu cijenu, smanjenjem njegove cijene na isti stupanj korisnosti, odnosno svakom promjenom korisnosti i cijene proizvoda što dovodi do povećanja njihova omjera. K. Lockyer i dr. razmatrajući vrijednost proizvoda ističu kako se ona pod utjecajem subjektivne ocjene pretvara u numerički izraz koji je kupac voljan platiti u procesu razmjene nazivajući ga razmjenskom (prometnom) vrijednošću (exchange value).

Tu vrijednost, praktički cijenu, oni vide kao zbroj sastavljen od upotrebne vrijednosti (use value) i vrijednosti dopadljivosti (esteem value). Upotrebnu vrijednost čini onaj dio cijene koju je kupac voljan platiti da bi stekao potrebnu funkciju konkretnog proizvoda, a vrijednost dopadljivosti čini onaj dio cijene koju je kupac voljan platiti jer mu je taj proizvod ujedno i privlačan pa ga on cijeni i po tome. Vrijedan doprinos na području analize i objektivizacije vrijednosti proizvoda, s ciljem njezina povećavanja, daje A. Đurašević.

On je vrijednost proizvoda nakon sistematskog razmatranja sveo na funkcionalni odnos prema kome vrijednost proizvoda zavisi od funkcionalnosti, tehnologičnosti, eksploatabilnosti te uvjeta tržišta. Gornji funkcionalni odnos pokazuje da se vrijednost proizvoda može izraziti analitički pomoću tri osnovna činioca koji polaze od namjene proizvoda i principa racionalnosti u proizvodnji i potrošnji i četvrtog koji polazi od kupca, a koji sa svog stajališta ocjenjuje njegovu vrijednost.

Xa

Xa (engl. ex-all), "bez svih prava”; oznaka je za dionice koje se prodaju bez ikakvih pripadajućih prava (prava na dividende i druga prava koja pripadaju dionici u tekućoj godini) koja ostaju dioničaru registriranom na listi dioničara.

Xc

Xc (engl. ex-capitalization) je oznaka za dionice koje se prodaju bez prava na zadnje dividende u dionicama.

Xd

Xd (engl. ex-dividend), "bez dividendi”, oznaka je za dionice koje se prodaju bez prava na objavljenu dividendu, koja pripada vlasniku registriranom na listi dioničara.

Xr

Xr (engl. ex-rights) ili "bez prava” oznaka je za dionice koje se prodaju bez prava koje pripadaju vlasniku registriranom na listi dioničara.

Zadržana dobit

Zadržana dobit (engl. retained earnings, njem. einbehaltener, unverteilter, nicht ausgeschütteter, thesaurierter Gewinn) je dio vlasničke glavnice poduzeća, koji je nastao akumuliranjem - zadržavanjem dijela ostvarene dobiti iz prethodnih obračunskih razdoblja. Nalazi se u pasivi bilance stanja i pokazuje vrijednost kapitala vlasnika običnih dionica. Na povećanje zadržane dobiti utječe neto dobit obračunskog razdoblja a na smanjenje utječu raspoređivanje dividendi i eventualno gubitak tekućeg obračunskog razdoblja.

Zadržavanjem zarada poduzeće bi bilo u stanju investirati u fondove i, kao rezultat, očekivalo bi se da zaradi više nego što je zaradilo godinu dana ranije. Za uzvrat, očekivala bi se isplata veće dividende. Kad ne bi bilo nikakvog zadržavanja i kad bi se sve zarade isplaćivale kao dividende, ne bi bilo neto investicija. Zadržana dobit zove se još i akumulirana dobit.

Zaduženost poduzeća

Zaduženost poduzeća (engl. company indebtedness, njem. Verschuldung, Verpflichtungen, Verbindlichkeiten) odražava značenje i veličinu dugova i uobičajeno se promatra putem vertikalne strukture kapitala: kao odnos vlastitoga i tuđeg kapitala, ili kao udjel tuđeg kapitala u ukupnom kapitalu. Tradicionalno se granično zaduženim smatra ono poduzeće kod kojeg je odnos vlastitoga i tuđeg kapitala 50:50.

U suvremenim uvjetima poslovanja odstupa se pomalo od tako definiranog tradicionalnog odnosa: sve veći naglasak se pridaje rezultatima koji se postižu ukupnim kapitalom, tj. trajnoj snazi prihoda. U tom kontekstu tolerira se veća zaduženost poduzeća i pomiče se odnos vlastitoga i tuđeg kapitala prema omjeru 30:70. U mnogim bankama to je i granica kreditne sposobnosti poduzeća.

Zagrebačka burza

Zagrebačka burza (ZSE) (engl. Zagreb Stock Exchange), hrvatska burza vrijednosnih papira, osnovana 1991; nastavlja tradiciju Zagrebačke burze za robu i vrednote (1918-1946).

Od veljače 1992. pridruženi je član Federacije europskih burza (Federation of European Stock Exchanges – FESE) i Svjetske federacije burzi (Fèdèration Internationale des Bourses de Valeurs – FIBV). Burzu su kao dioničko društvo, neprofitnu i nevladinu instituciju osnovale 23 banke i 2 osiguravajuća društva. Dioničari Burze su banke, osiguravajuća društva i privatne brokerske kuće. Pristup trgovini imaju ovlašteni burzovni posrednici, brokeri i 40 brokerskih kuća, članova Zagrebačke burze (članovi mogu biti samo pravne osobe).

Trgovina vrijednosnim papirima odvija se elektroničkim sustavom trgovine TEST-1 i na javnim dražbama. Na temelju posebnog ugovora s Hrvatskim fondom za privatizaciju, na javnim dražbama prodaju se dionice koje su u postupku privatizacije pripale portfelju Fonda. Službeni indeks burze je CROBEX.

Zaibatsu

Zaibatsu, jedan od oblika mrežne organizacije u Japanu, koji je prethodio keiretsuu. Zaibatsu je bio okupljen oko jedne glavne holding kompanije. U Japanu su se kompanije grupirale oko velikih banaka, jer im je trebao kapital za izgradnju. To je bilo karakteristično za razdoblje poslije II. svjetskog rata.

Zair

Zair (ZRN) je novčana jedinica Zaira, dijeli se na 100 likuta.

Zajedničko ulaganje

Zajedničko ulaganje (engl. joint venture), posebno poduzeće, posao ili poslovni projekt koji zajednički osnivaju i posjeduju dva ili više inače potpuno neovisnih poduzeća koja, da bi ostvarila neke svoje ciljeve i interese, zajednički ulažu sredstva u određenu poslovnu aktivnost.

To je specifičan oblik povezivanja poduzeća udruživanjem kapitala na nekom zajedničkom projektu odnosno pothvatu, ili pak u nekom obliku poslovne suradnje. Zajednička ulaganja jedan su od najčešćih oblika međuorganizacijskog povezivanja poduzeća. Razlozi za zajedničko ulaganje mogu biti različiti: razvoj nove tehnologije, korištenje ekonomije obujma, prodor na nova tržišta i dr. Poduzeća se često odlučuju na zajednička ulaganja zbog visokog stupnja rizika i nedostatka sredstava, zbog čega nisu u mogućnosti sama, pojedinačno, ući u taj pothvat.

Jedan je od najčešćih razloga za zajednička ulaganja komplementarnost proizvodnih programa dvaju ili više poduzeća. Zajedničko ulaganje vrlo je efikasan način za međusobno dopunjavanje i korištenje resursa i vještina, transfer tehnologije i know-how. Često ga koriste multinacionalna poduzeća za prodor na nepoznata inozemna tržišta kroz zajedničko ulaganje s lokalnim poduzećima.

Smatra se jeftinijim i fleksibilnijim načinom širenja poslovnih interesa i poslovanja poduzeća od drugih strategija eksternog rasta (akvizicija i integracija). Poteškoće mogu nastajati u postizanju suglasnosti dvaju partnera, posebice u situaciji jednakog vlasništva (50%-50%) u upravljanju i razvoju. Zajednička su ulaganja i jedan od oblika globalizacije poslovanja.

Zakašnjenje

Zakašnjenje (engl. delay, njem. Verzug), ili mora, povreda obveznopravnog odnosa koja se sastoji u neodržanju ugovornih ili zakonskih rokova ispunjenja ili primitka ispunjenja obveze (solutio). Ako je u zakašnjenje došao dužnik, govorimo o zakašnjenju dužnika (mora debitoris), a ako u zakašnjenje dođe vjerovnik, govorimo o zakašnjenju vjerovnika (mora creditoris).

O subjektivnoj mori govorimo kad do zakašnjenja dolazi krivnjom obvezanoga, a ako je do zakašnjenja došlo bez krivnje obvezanoga, govorimo o objektivnoj mori. Dužnik pada u zakašnjenje kad ne ispuni obvezu u roku određenom za ispunjenje. Ako rok nije određen, dovoljno je da vjerovnik pozove dužnika na ispunjenje obveze, usmeno ili pismeno. Kad je rok određen , opomena je suvišna, jer već sam rok opominje ljude (dies interpellat pro homine).

Dužnikova obveza mora biti dospjela i utuživa. Prije dospjelosti može doći do zakašnjenja jedino u onim slučajevima u kojima vjerovnik iznimno može zahtijevati ispunjenje prije dospijeća obveze (kad dužnik nije dao osiguranje i kad je rok ugovoren isključivo u korist vjerovnika). Kad padne u zakašnjenje, dužnik i dalje ostaje u obvezi ispuniti dužnu činidbu. Najteža posljedica zakašnjenja jest u tome što odgovara i za slučajnu propast stvari, ako slučaj ne bi stvar zahvatio da je dužnik na vrijeme ispunio svoju obvezu. Da bi se oslobodio te odgovornosti, mora dokazati da bi stvar koja je objekt obveze slučajno propala i da je on svoju obvezu na vrijeme ispunio. Od dužnika koji je zakasnio s ispunjenjem vjerovnik ima pravo zahtijevati naknadu štete koju je pretrpio zbog njegova zakašnjenja.

Dužnik se može osloboditi odgovornosti za štetu ako dokaže da je zakasnio s ispunjenjem obveze zbog okolnosti nastalih poslije sklapanja ugovora, a koje nije mogao spriječiti, otkloniti ili izbjeći. Ako je do zakašnjenja došlo u ispunjenju novčane obveze, vjerovnik ima pravo na zatezne kamate bez obzira na to je li pretrpio kakvu štetu zbog dužnikova zakašnjenja. U određenim slučajevima vjerovnik može zbog dužnikova zakašnjenja raskinuti ugovor, kao npr. kod fiksnih ugovora ili kad je tako ugovoreno, odnosno kad je dužniku ostavio naknadni primjereni rok za ispunjenje. Ako je bila ugovorena ugovorna kazna za slučaj zakašnjenja, dužnik je, osim obveze ispunjenja, dužan platiti i tu kaznu.

Zakašnjenje prestaje (purgatio morae) čim dužnik ponudi ispunjenje dužne činidbe sa svim onim što je do tada zbog zakašnjenja morao dati. Zakašnjenje prestaje i onda kad vjerovnik naknadno produlji rok ispunjenja ili do toga dođe sporazumom stranaka. Vjerovnik dolazi u zakašnjenje ako bez osnovanog razloga odbije primiti ispunjenje, ili ga svojim ponašanjem spriječi. Vjerovnik dolazi u zakašnjenje i kad je spreman primiti ispunjenje dužnikove istovremene obveze, ali ne nudi ispunjenje svoje dospjele obveze. Čim vjerovnik padne u zakašnjenje, prestaje dužnikovo zakašnjenje, a na vjerovnika prelazi rizik u slučajne propasti i oštećenja stvari te trošak daljeg čuvanja stvari.

Vjerovnik u zakašnjenju odgovara dužniku za svu štetu koja mu je prouzročena njegovim zakašnjenjem. Kad je vjerovnik u zakašnjenju, dužnik se može osloboditi obveze polaganjem dugovane stvari u sud. Njegova obveza prestaje u trenutku polaganja. Mora vjerovnika prestaje ako i kada primi ispunjenje. Dužnik je u trgovačkom pravu u slučaju zakašnjenja vjerovniku dužan stvar predati na čuvanje u javno skladište.

Zalog

Zalog (engl. pledge, security, njem. Pfand)

1. oblik osiguranja vjerovnikove tražbine. Ugovorom o zalogu obvezuje se dužnik ili netko treći (zalogodavac) prema vjerovniku (zalogoprimcu) predati u pravilu (jer npr. ovrhovoditelj založno pravo na propisanim nekretninama stječe pljenidbenim popisom) neku pokretnu stvar na kojoj postoji pravo vlasništva, kako bi se prije ostalih vjerovnika mogao naplatiti iz njene vrijednosti, ne bude li mu tražbina isplaćena do dospjelosti. Ujedno se (vjerovnik) zalogoprimac obvezuje da će primljenu stvar čuvati i nakon prestanka tražbine neoštećenu vratiti zalogodavcu. U trgovačkom pravu se u zalog osim stvari daju razne vrste vrijednosnih papira.

2. > Založnim pravom može biti opterećena pojedinačno određena pokretna ili nepokretna stvar sposobna za unovčenje, kao i idealni dio takve stvari. Jednako kao stvar, založnim pravom može biti opterećeno pojedinačno određeno imovinsko pravo koje je prikladno da vjerovnik iz njega namiri svoju tražbinu ako zakonom nije drukčije određeno. Jednako kao stvar, založnim prvom može biti opterećeno i nekoliko nekretnina kao da su sve zajedno jedna stvar (zajednička, simultana hipoteka).

Sa zalogom su ujedno opterećene i sve njegove pripadnosti, ako nije što drugo određeno. Pravo na plodove koje stvar daje posredovanjem nekoga pravnoga odnosa (najamnine, zakupnine i sl.) može biti samostalnim zalogom. Ako dužnik jednom vjerovniku založi stvar, a kasnije drugomu založi njezine plodove, kasnije založno pravo djeluje samo glede onih plodova koji su u trenutku kad se zalažu već odvojeni, odnosno ubrani. Zalog se opterećuje založnim pravom u korist svagdašnjega vjerovnika određene tražbine čije se namirenje time osigurava.

Založni indosament

Založni indosament, vrsta indosamenta, tj. prijenosa ustupanja tražbine iz vrijednosnog papira po naredbi, kojem je povod postojanje indosantove obveze prema indosataru, čije ispunjenje se želi osigurati zalaganjem tražbine iz vrijednosnog papira.

Budući da je dužnik obveze iz takvog vrijednosnog papira dužan ispuniti obvezu onom držatelju papira koji se legitimira ne samo držanjem papira već i neprekinutim nizom punih indosamenata, da bi indosantov vjerovnik mogao postići svoje namirenje realizacijom tražbine iz vrijednosnog papira, potrebno je taj papir indosirati. Istovremeno, vlasnički indosament omogućio bi daljnji prijenos papira. Stoga u naznačenom slučaju indosant u slog indosamenta unosi napomenu “vrijednost za osiguranje”, “vrijednost za zalog” (ili sličnu koja podrazumijeva zalaganje) koja upućuje na činjenicu da se radi o založnom indosamentu.

Kad je mjenica vrijednosni papir prenesen založnim indosamentom, indosatar može vršiti sva prava koja iz nje proistječu, ali mjenicu može indosirati samo punomoćničkim indosamentom.

Založni list

Založni list (njem. Pfandschein) ili priznanica, revers;

1. isprava koju je zalogoprimac dužan izdati zalogodavcu i u njemu opisati značajke po kojima se založena pokretna stvar razlikuje (individualizira) od onih sličnih stvari. U založnom listu mogu se naznačiti i bitni uvjeti ugovora o zalogu;

2. založni list ne smije se zamjenjivati sa založnicom (varantom) iz ugovora o uskladištenju.

Založno pravo

Založno pravo

1. ograničeno stvarno pravo na određenoj stvari (zalogu) koje ovlašćuje svog nositelja (založnoga vjerovnika) da određenu tražbinu, ne bude li mu o dospijeću ispunjenja, namiri iz vrijednosti te stvari, ma čija ona bila, a njezin svagdašnji vlasnik (založni dužnik) dužan je to trpjeti. Što je određeno za založno pravo primjenjivat će se na odgovarajući način i na prijenos vlasništva radi osiguranja, kao i na svako drugo osiguravanje namirenja tražbine stvarima ili pravima dužnika ili treće osobe, ako zakonom nije što drugo određeno. Založno pravo ne može se odvojiti od zaloga koji opterećuje pa tko na bilo kojem pravnom temelju stekne zalog, stekao ga je opterećenoga založnim pravom, ako zakonom nije drukčije određeno. Založno pravo ne može se prenijeti s jednoga zaloga na drugi, ako nije što drugo određeno.

2. Založnim se pravom osigurava namirenje iz vrijednosti zaloga određene novčane tražbine, ili tražbine kojoj je vrijednost izražena u novcu; dovoljno je određena tražbina kojoj su određeni vjerovnik i dužnik, pravni temelj i visina, ili barem najviši iznos do kojega se osigurava zalogom. Jednako kao i postojeća tražbina, založnim se pravom može osigurati i da se iz vrijednosti zaloga namiri tražbina koja bi tek nastala nakon nekog vremena ili nakon ispunjenja nekoga uvjeta. Pored glavne tražbine založno pravo ujedno osigurava i namirenje iz vrijednosti zaloga sporednih tražbina, kamata, troškova, za očuvanje stvari i troškova naplate tražbine. Dok traje založno pravo, namirenje tražbine osigurava zalog kao cjelina, uključivši sve njezine pripadnosti, ako se zalog podijeli, založno pravo nastavlja teretiti ono na što se zalog podijelio ili se od njega odvojilo; ako zalog propadne pa umjesto njega nastane pravo koje ga nadomješćuje (pravo na naknadu, na osigurninu i dr.), založno pravo traje i dalje na tom pravu.

Založno pravo osigurava namirenje iz vrijednosti zaloga određene tražbine kao cjeline, pa se opterećenje zaloga ne smanjuje sa smanjenjem tražbine, ako nije što drugo zakonom određeno. Ako je založno pravo osnovano tako da osigurava namirenje određene tražbine iz vrijednosti više nekretnina kao jednoga zaloga (zajednička, simultana hipoteka), založni vjerovnik može slobodno birati odakle će namirivati svoju tražbinu, ako nije što drugo određeno. Dužnik koji je radi osnivanja vjerovnikove tražbine osnovao založno pravo nije dužan ispuniti vjerovnikovu tražbinu ako mu se ne vrati zalog, odnosno dopustiti brisanje založnoga prava upisanoga u zemljišnoj knjizi. Prestankom založnoga prava koje osigurava neku tražbinu ne prestaje sama po sebi i ta tražbina.

3. Tražbina osigurana založnim pravom ima pri namirivanju iz vrijednosti zaloga prednost pred svim tražbinama koje nisu osigurane založnim pravima u tom zalogu, ako nije što drugo zakonom određeno. Ako je zalog opterećen s više založnih prava, prednosti pri namirivanju ima ona tražbina koja je ispred ostalih u prvenstvenom redu.

Mjesto u prvenstvenom redu određuje se prema trenutku nastanka založnog prava, ako zakonom nije drukčije određeno. Prvenstveni red hipoteka i pretpostavke pod kojima je moguće valjano ustupiti mjesto u prvenstvenom redu određuju se pravilima zemljišnoknjižnoga prava.

Zamjenice novca

Zamjenice novca (engl. money substitute, njem. Geldsubstituten), novčani supstituti ili surogati koji u određenim okolnostima mogu poslužiti umjesto valutarnog novca kao sredstva prometa i plaćanja.

Upotreba surogata novca temelji se na odobrenom kreditu, novčanom depozitu ili na uplati odgovarajuće svote za njihovu kupovinu. Novčani surogati u širem smislu su vrijednosni papiri i druge vrijednosne isprave koje se dobrovoljno ili silom zakonskih propisa primaju na ime izmirenja obveze. Takvu primjenu imaju čekovi, obveznice, blagajnički zapisi, certifikati o depozitu, različite porezne i slične vrijednosnice, poštanske marke i sl. kojima se u određenim okolnostima može zamijeniti novac.

Ove zamjenice novca takvu funkciju ostvaruju na temelju prethodno položenog depozita ili kupovinom za gotovinu. Zamjenice novca u užem smislu (prave zamjenice) ne ovise o pokriću ili prethodno uplaćenoj svoti, nego imaju fiktivno pokriće u obliku kredita. Takve su zamjenice mjenice koje od dana izdavanja do trenutka dospijeća i konačne isplate, zahvaljujući mogućnosti prijenosa, mogu supstituirati novac i služiti u svrhu plaćanja.

Zapošljivost

Zapošljivost (engl. employability, njem. Vermittlungsfähigkeit, Arbeitsfähigkeit) je stalna konkurentnost pojedinca na tržištu rada s obzirom na potrebna znanja, vještine i sposobnosti koje se traže. Riječ je o potrebi da se stalno zaposlenje zamijeni stalnim razvojem i osiguranjem najnovijih znanja i vještina koje tržište rada zahtijeva, tj. stalnom zapošljivošću. Odgovornost u tome imaju i organizacija i pojedinac.

Organizacije više ne mogu osiguravati stalno radno mjesto i stabilan radni odnos, ali umjesto toga moraju osiguravati svojim zaposlenicima stalno obrazovanje i osuvremenjivanje znanja i vještina tako da stalno mogu naći posao bilo u njima ili drugdje. To istodobno za pojedince znači obvezu stalnog učenja i razvoja, praćenja promjena u znanju i potreba tržišta rada.

Zastara

Zastara (engl. prescription, statute of limitations, limitation, njem. Verjährung)

1. u trgovačkom i građanskom pravu protek vremena nakon kojeg dužnik ima pravo uskratiti ispunjenje obveze. Zastara je gubitak zahtjeva na zaštitu vjerovnikova prava zbog njegova pasivnog držanja kroz zakonom određeno vrijeme. Nastupanjem zastare ne nestaje samo pravo, jer ako je netko dužan određenu svotu, ostaje dužnikom i nakon zastarijevanja njegova duga, pa ako ispuni zastarjeli dug, ispunio je svoju obvezu i nema pravo zahtijevati da mu se vrati ono što je dao, iako nije ni znao da je obveza zastarjela;

2. posljedica zastare sastoji se u tome što i nakon proteka propisanog vremena vjerovnik može tužiti dužnika na ispunjenje obveze, ali dužnik može staviti prigovor zastare, pa vjerovnik ne može ostvariti svoje pravo preko suda. Utuživa obveza se uz prigovore dužnika pretvorila u neutuživu obvezu (naturalna obligacija), pa je ispravno govoriti o zastari tužbenog zahtjeva, a ne o gubitku prava jer bi se onda radilo o prekluziji;

3. zastara se može obustaviti i prekinuti:

a) zastoj (obustava) zastare je nastup takvih okolnosti zbog kojih zastara ne može početi teći, ili već započeta zastara prestane teći tako dugo dok te okolnosti ne otpadnu, a nakon toga se zastara nastavlja, a proteklo vrijeme se uračunava. Razlozi koji utječu na zastoj zastare mogu biti subjektivne prirode (koji se sastoje u specifičnim osobnim odnosima između vjerovnika i dužnika, npr. obustavlja se zastara prema osobi koja je na vojnoj dužnosti za vrijeme mobilizacije, neposredne ratne opasnosti ili rata), te objektivne prirode koji čine stvarnu nemogućnost (spriječenost) vjerovnika da ostvari tražbine, kao što su viša sila, odgađanje plaćanja dugova utvrđeno zakonom, velike epidemije, obustava rada suda i sl.;

b) prekid zastare je nastup takvih okolnosti zbog kojih zastara prestaje teći, s tim da se proteklo vrijeme ne uračunava, nego zastara nakon prekida počinje teći iznova. Dužnik prekida zastaru izravno izjavom o priznavanju duga, kao i neizravno plaćanjem otplate, kamata, davanjem osiguranja i sl. Vjerovnik prekida zastaru podizanjem tužbe, ali i svakom drugom radnjom poduzetom protiv dužnika pred sudom ili drugim mjerodavnim organom u cilju utvrđivanja, osiguranja ili ostvarivanja tražbina;

4. u našem pravu rokovi zastare utvrđeni su zakonom i ne mogu se voljom stranaka produžavati ili skraćivati. Opći je zastarni rok, ako nije drukčije utvrđeno, pet godina, dok je za međusobne tražbine > pravnih osoba iz ugovora o prometu robe i usluga zastarni rok tri godine od dospijeća.

Zaštita manjinskih dioničara

Zaštita manjinskih dioničara (engl. protection of minor shareholders, njem. Minderheitsaktionäre, Minderheitenschutz), 1. institut trgovačkog prava prema kojem se zakonom štite dioničari koji su pri donošenju odluka ostali u manjini;

2. iako za prava i obveze dioničara vrijedi temeljno načelo u jednakom položaju dioničara (Gleichheitsgrundsatz), to ne znači da svi dioničari imaju ista prava i obveze, nego da pod jednakim uvjetima oni imaju jednak položaj u društvu. Tako dioničar (ili dioničari) koji ima više dionica ima objektivno veću mogućnost utjecaja na upravljanje društvom, posebno ako se u njegovim rukama nađe veći broj dionica, tzv. nadzorni paket, koji u praksi može činiti i manje od 50% temeljnog kapitala, budući da je zbog nejedinstvenosti ili pasivnosti ostalih dioničara i manji postotak u većini slučajeva dovoljan za donošenje odluka.

U tom kontekstu javljaju se u praksi i pravnoj književnosti pojmovi većinski i manjinski dioničar. Većinski dioničar bio bi onaj koji raspolaže dionicama koje čine veći dio temeljnog kapitala (više od 50%), a manjinski dioničar(i) bio bi onaj (oni) čije sudjelovanje u temeljnom kapitalu iznosi manje od 50%. Bit odnosa između većinskih i manjinskih dioničara je u tome da u glavnoj skupštini ukupan broj glasova manjinskih dioničara nije dovoljan da se ostvare interesi manjine, ako su oni suprotni interesima većine;

3. načelo jednakog položaja dioničara i načelo povjerenja (Treupflicht) ipak obvezuju društvo na zaštitu manjinskih dioničara. Da bi se izbjegle zlouporabe prava manjinskih dioničara kojima bi se moglo otežati djelovanje društva od strane jednog ili manjeg dijela dioničara na štetu ostalih, zaštita se redovito ne pruža doslovce svakom manjinskom dioničaru, nego samo kvalificiranom manjinskom dioničaru, a ako se manjinski dioničari udružuju, kvalificiranoj manjini;

4. kvalificirani dioničar je onaj koji ima dionice koje čine zakonom ili statutom određeni najmanji udio u temeljnom kapitalu društva. Zakonom je obično određeno da manjinska prava imaju oni dioničari koji imaju dionice koje čine najmanje 1/20 ili 1/10 temeljnog kapitala, što ovisi o konkretnoj situaciji predviđenoj zakonom, a statutom se – kada je to zakonom predviđeno – taj udio može i smanjiti;

5. glavno je pravo manjinskog dioničara obvezatno sazivanje glavne skupštine na zahtjev dioničara koji zajedno imaju udjele u visini 1/20 (5%) dijela temeljnog kapitala društva, kao i pravo na objavljivanje predmeta odlučivanja na glavnoj skupštini u javnim glasilima, odnosno u glasilu društva. Posebna skupina prava vezana je uz odlučivanja o imenovanju i opozivu članova nadzornog odbora, a određena prava manjinski dioničari uživaju i u fazi osnivanja, statusnih promjena i likvidacije društva.

U zaštitu dioničara, ne samo kvalificirane manjine, nego svakog dioničara pojedinačno – ali i to je zaštita manjine – ubrajamo i pravo dioničara da stavlja svoje prijedloge, odnosno pravo da se suprotstavlja prijedlozima uprave i nadzornog odbora kako bi pridobio ostale dioničare da glasaju za ono što on predlaže, zatim pravo na obaviještenost o sazivanju skupštine, na samoj glavnoj skupštini pravo na obavijesti o poslovima društva koji su na dnevnom redu, pravo da sudskim putem zahtijeva da mu uprava dade obavijesti o točki dnevnog reda glavne skupštine.

Značajan oblik zaštite svakog dioničara očituje se i u tome da se odluka kojom se dioničarima stavljaju dodatne obveze može donijeti samo uz suglasnost svih dioničara na koje se to odnosi, što vrijedi i za odluku kojom je za prijenos dionica koje glase na ime i privremenice potrebna suglasnost društva. Zaštita dioničara izričito je prisilnim normama zakona propisana kod povezivanja društava. Naime kod povezanih društava ne samo da vladajuće društvo i njegovi zakonski zastupnici odgovaraju uz određene uvjete ovisnom društvu za štetu, nego je svaki član društva ovlašten postaviti zahtjev za naknadu štete, bilo u korist društva bilo u vlastito ime, ovisno o tome radi li se o ugovornoj, odnosno faktičnoj (stvarnoj) povezanosti. Pored toga vanjskim dioničarima mora se isplatiti primjerena naknada, kao i otpremnina ako se preuzmu njihove dionice;

6. u navedenim prilikama uglavnom se iscrpljuju prava manjine, a pogotovo prava kvalificiranih manjinskih dioničara. Njihova prava imat će pravni učinak samo ako se njima prikloni većina ostalih dioničara jer u protivnom ostaju u manjini. Svrha je instituta zaštite manjinskih dioničara omogućiti im da se brane od odluka i drugih mjera organa društva, što zapravo predstavlja zabranu organima društva da zadiru u prava dioničara uopće;

7. ipak ni u prilikama kada su manjinski dioničari i pojedini dioničari nadglasani, dioničar i društvo nisu nezaštićeni, jer u slučaju da je odluka glavne skupštine ništetna ili pobojna na ništetnost se može pozivati, a pod određenim uvjetima može odluku pobijati svaki dioničar, odnosno kvalificirana manjina.

Zaštita ovrhovoditelja

Zaštita ovrhovoditelja je načelo kojim se sprečava primjena pravila o zaštiti ovršenika radi zaštite prava vjerovnika. Tako, ako je ovrhovoditelj na temelju pravnoga posla s ovršenikom stekao na nekoj stvari ili pravu založno ili slično pravo radi osiguranja tražbine čije prisilno ostvarenje na tom predmetu traži, ovršenik se u pravilu ne može protiviti takvoj ovrsi pozivajući se na pravila o izuzeću određenih predmeta od ovrhe ili na pravila o ograničenju ovrhe na tim predmetima.

Ovršenik se, zatim, u pravilu ne može protiviti ovrsi na nekoj stvari ili nekom pravu pozivajući se na pravila o izuzeću ovrhe, odnosno o ograničenju ovrhe ako je tu stvar ili to pravo stekao od ovrhovoditelja koji pokretanjem postupka traži ostvarenje svoje tražbine nastale u vezi s tim stjecanjem.

Zaštita ovršenika i protivnika osiguranja

Zaštita ovršenika i protivnika osiguranja, načelo (načelo socijalnosti), načelo po kojemu ovrhom i osiguranjem ne smiju dovesti u pitanje život, slobodu, dostojanstvo, osnove gospodarske i socijalne egzistencije i djelatnosti ovršenika.

Tako se ovrha i osiguranje radi ostvarenja novčane tražbine u pravilu ne može provesti na stvarima i pravima koji su nužni za zadovoljenje osnovnih životnih potreba ovršenika i osoba koje je on po zakonu dužan uzdržavati ili za obavljanje samostalne djelatnosti koja je ovršenikov glavni izvor sredstava za život. Pritom se nekretnine za stanovanje ili obavljanje poslovne djelatnosti u pravilu ne smatraju stvarima koje su nužne za zadovoljavanje osnovnih životnih potreba ovršenika i osoba koje je po zakonu dužan uzdržavati ili za obavljanje samostalne djelatnosti koja je njegov glavni izvor sredstava za život.

Ovrha i osiguranje se u pravilu ne može provesti ni na stvarima i pravima pravnih osoba radi ostvarenja novčane tražbine ako su te stvari ili prava nužni za obavljanje njihove djelatnosti. > predmet ovrhe i osiguranja, > provedba ovrhe, > zaštita ovrhovoditelja, načelo.

Zaštitne klauzule

Zaštitne klauzule (engl. protective clauses, njem. Schutzklauseln), zajednički naziv za različite vrste ugovornih klauzula kojima je cilj zaštita vrijednosti činidbi ugovornih strana (isporuka robe, izvođenje usluga, isplata ugovorene cijene) od promjena koje mogu nastati od trenutka sklapanja do trenutka ispunjenja ugovora.

Te se promjene mogu sastojati u inflaciji valute u kojoj je ugovoreno plaćanje, u promjeni cijena rada i materijala koji su predmet ugovora itd. Zaštitnim klauzulama zadržava se, u mjeri u kojoj je to moguće, vrijednost ugovorenih činidbi, unatoč mogućim promjenama koje bi, da nije ugovorena određena zaštitna klauzula, dovele do realne promjene vrijednosti određene činidbe, a time i do štete za jednu od ugovornih strana. Iako se koriste i u unutarnjem pravu, one su posebno značajne u ugovorima s međunarodnim obilježjem, tj. u međunarodnoj trgovini i u ugovorima gdje protječe više vremena od sklapanja do plaćanja kao što su ugovori o izvođenju investicijskih radova.

To stoga što se vrijednost novca tijekom vremena mijenja. S obzirom na okolnost da se vrijednost novca, tj. određene nacionalne valute i promjene te vrijednosti mogu određivati prema više kriterija (kupovna moć u odnosu na robu, zlato, druge valute ili skupine valuta, tzv. “košare”), moguće je zaštitne klauzule podijeliti u nekoliko vrsta monetarne klauzule, zlatne klauzule, klauzule klizne skale, odnosno indeksne klauzule i klauzule promjene količina robe.

U hrvatskom pravu dopuštene su monetarne i zlatne klauzule (čl. 395. ZOO), klizna skala (čl. 397. ZOO) i indeksna klauzula (čl. 396. ZOO). Posljednja je dopuštena pod uvjetom da se radi o indeksu koji je utvrdila ovlaštena osoba – Državni zavod za statistiku.

ZBB

ZBB (akr. od engl. zero-base-budgeting), proračun s nultom osnovom, instrument planiranja, kontrole i informiranja. Razvijen je šezdesetih godina u poduzeću Texas Instruments.

ZBB je proces planiranja i analize koji od svakog menedžera zahtijeva potpunu i detaljnu izgradnju proračuna od nule, pri čemu sam menedžer treba dokazati zašto troškovi uopće nastaju i što ih uzrokuje. Takvo načelo planiranja podrazumijeva detaljno planiranje aktivnosti. Cilj proračuna s nultom osnovom jest sniženje općih troškova. Budući da su pojedinačni troškovi procesa proizvodnje pomoću analize vrijednosti detaljno ispitivani s obzirom na njihovu opravdanost, pri proračunu s nultom osnovom teži se racionalizaciji područja općih troškova.

Primjenom tog procesa proračuna potiče se razmišljanje unaprijed, jer se dosadašnji i sadašnji programi dovode u pitanje. Temelj postupka čine strategijski i operativni ciljevi poduzeća koje je utvrdio menedžment. Uz podršku tima uz proračun provodi se definiranje podciljeva i područja odgovornosti, odnosno organizacijske cjeline za koje se utvrđuje proračun. Takve bi organizacijske cjeline trebale obuhvaćati od jednog do 10 suradnika, a mogu se odnositi na odjele, mjesta, grupe suradnika, funkcije, usluge ili projekte. U idućim se koracima za svaku jedinicu odlučivanja određuju razina učinaka, troškova i pripadajuća radna aktivnost. Razina učinaka obuhvaća sve rezultate rada koji imaju obilježja kvalitete ili količine. Za svaku jedinicu odlučivanja treba utvrditi tri razine učinaka.

Realizirani rezultat rada smatra se srednjom razinom učinaka. Dodatno se utvrđuju viša i niža razina: viša razina obuhvaća poželjni učinak i redovito je iznad prosjeka prošlogodišnjeg proračuna za 20%. Donja je razina učinaka minimum učinaka, prijeko potrebnih za očuvanje poslovne aktivnosti. Pri određenju razine učinaka treba provjeriti koje su aktivnosti i u kojem opsegu doista nužne ili poželjne za bolje ispunjenje cilja, koji su postupci efikasniji i sl. Informacije o razini učinaka, koristima i troškovima pojedinih aktivnosti oblikuju se u pakete odluka i pripremaju se za odluku, pri čemu se svaki paket odlučivanja odnosi na jednu razinu učinaka.

U idućim koracima se preko rangiranja paketa odluka dolazi do ukupnog proračuna, u kojemu menedžment odlučuje o paketima odluka koji će se realizirati. Posljednji koraci služe izvođenju i kontroli odobrenih paketa odluka, planiraju se mjere i informiraju suradnici. Nadzorom se utvrđuje provođenje dogovorenoga. Primjena proračuna s nultom osnovom omogućuje bitne uštede, prema nekim istraživanjima i do 22% u prosjeku, i to zbog racionalnijeg oblikovanja rada, smanjenja broja zaposlenih, centralizacije/decentralizacije rada te promjene organizacije.

Zelena pošta

Zelena pošta (engl. green mail) je situacija u kojoj potencijalni neprijateljski preuzimači poduzeća koji su kupili veliki paket dionica odustaju od stvarnog preuzimanja i taj paket dionica prodaju natrag upravi ciljnog poduzeća po visokoj, zelenaškoj cijeni.

Zemljišne knjige

Zemljišne knjige (njem. Grundbuch), posebne javne knjige (gruntovnica) koje o pravnom stanju nekretnina na području države, mjerodavnom za pravni promet, vode općinski sudovi kao zemljišnoknjižni sudovi.

One se temelje na podacima katastarske izmjere. U te se knjige upisuju stvarna prava na zemljištima, druga prava za koja je to zakonom određeno te činjenice važne za pravni promet za koje je to zakonom određeno. Zemljišne knjige vode se ručno ili elektroničkom obradom podataka. Zemljišne knjige, izvaci, odnosno ispisi i prijepisi iz tih knjiga uživaju javnu vjeru i imaju dokaznu snagu javnih isprava. Smatra se da zemljišna knjiga (u pravilu) istinito i potpuno odražava činjenično i pravno stanje zemljišta. Zemljišna knjiga sastoji se od glavne knjige i zbirke isprava.

Glavna knjiga vodi se za sva zemljišta jedne katastarske općine. Ona se sastoji od zemljišnoknjižnih uložaka, u koje se upisuje samo jedno zemljišnoknjižno tijelo. Zemljišnoknjižni upisi provode se samo u glavnoj knjizi. Zemljišnoknjižni uložak sastoji se od tri lista – posjedovnice, vlastovnice i teretovnice. Zbirku isprava čine isprave na temelju kojih je dopušten zemljišnoknjižni upis. Knjižni upisi su uknjižba, predbilježba i zabilježba. Uknjižba je upis kojim se knjižna prava stječu, prenose, ograničuju ili prestaju bez posebnoga naknadnog opravdanja.

Predbilježba je upis kojim se knjižna prava stječu, prenose, ograničuju ili prestaju samo pod uvjetom naknadnog opravdanja i u opsegu u kojem naknadno budu opravdana. Zabilježba je upis kojim se čine vidljivim mjerodavne okolnosti za koje je zakonom određeno da ih se može zabilježiti u zemljišnim knjigama. Zabilježbom se mogu osnivati određeni pravni učinci kad je to predviđeno zakonom. Upisi u zemljišnim knjigama određuju se i provode po posebnom postupku u zemljišnoknjižnim stvarima kao izvanparničnom postupku.

ZETA analiza

ZETA analiza (engl. ZETA analysis), model ocjenjivanja kreditne sposobnosti, boniteta, zajmoprimca. Model su sedamdesetih godina razvili Altman, Haldeman i Narayana za procjenu rizika bankrota industrijskih poduzeća.

ZETA analiza kombinira klasične mjere uspješnosti poslovanja, omjernu analizu bilance stanja i bilance uspjeha, s diskriminacijskom analizom, metodom multivarijantne statistike. Model uključuje kao objašnjavajuće varijable pokazatelja omjerne analize, npr. profitabilnost, stabilnost prihoda, likvidnost, sposobnost servisiranja duga. Model se određuje analizom povijesnih podataka dvije odabrane grupe poduzeća, onih koja su bankrotirala i onih koja uspješno posluju.

Analiza određuje diskriminacijsku funkciju u koju se uvrštavaju vrijednosti odabranih omjera poduzeća čiju je kreditnu sposobnost potrebno procijeniti. Uvrštavanjem omjera izračunava se pokazatelj (ZETA score) koji ukazuje ima li analizirano poduzeće sličnosti s grupom bankrotiranih poduzeća. ZETA analiza se primjenjuje u bankarskoj praksi i pokazala se uspješnijom u predviđanju bankrota od klasične omjerne analize (neuralne mreže).

Zlatan stisak ruke

Zlatan stisak ruke (engl. golden handshake, njem. hohe Abfindung an Führungskräfte):

1. velika, u pravilu besporezna, svota novca koju dobiva direktor, odnosno član uprave koji odlazi iz kompanije prije isteka ugovora o radu;

2. velikodušno, otpusno plaćanje zaposlenom kao poticaj da napusti organizaciju.

Označava katkad i novčane nagrade osobama koje odlaze u mirovinu i koje su vid zahvalnosti za njihovu službu.

Zlatne klauzule

Zlatne klauzule (engl. gold clauses, njem. Goldklauseln) je vrsta zaštitnih klauzula kojima se uključivanjem vrijednosti zlata, koja je podložna znatno manjim promjenama nego vrijednosti pojedinih valuta (novčanih jedinica), stranke osiguravaju od rizika promjene vrijednosti moguće ugovorene valute kao sredstva plaćanja.

Najčešće korištena podvrsta zlatne klauzule jest zlatna vrijednosna klauzula (Gold Value Clause). Takva klauzula sadrži naznaku cijene u jednoj valuti, s tim što je u toj valuti naznačena i cijena zlata u određenoj količini i čistoći na dan sklapanja ugovora. Uz to se određuje i promjena ugovorene cijene razmjerno promjeni cijene zlata u toj valuti uz obvezu plaćanja tako određene cijene. Osim ovakve podvrste zlatnih klauzula poznate su i klauzula plaćanja u određenoj količini zlata i zlatna monetna klauzula, koje se međutim danas manje rabe.

Zlatne lisičine

Zlatne lisičine (engl. golden handcuffs, njem. Vergünstigung für leitenden Angestellten, um ihn an das Unternehmen zu blinden) su ugovorna klauzula koja osigurava da važni stručnjaci i menedžeri ostanu u organizaciji tako što nudi posebne financijske nagrade i pogodnosti ako ostanu i znatne gubitke u slučaju da napuste organizaciju.

Zlatni padobran

Zlatni padobran (engl. golden parachute, njem. grofszügige Abfindung an Top-Manager) je klauzula u ugovoru o zaposlenju, konkretnije menedžerskom ugovoru, kojim se osigurava velika novčana isplata direktorima, odnosno članovima uprave, u slučaju prekida radnog odnosa ili premještanja na drugi položaj u slučaju neprijateljskog preuzimanja poduzeća. Ona je zapravo zaštita vrhovnih menedžera od neprijateljskog preuzimanja jer čini vrlo skupim otpuštanje direktora.

Zlatni pozdrav

Zlatni pozdrav (engl. golden hallo) je novčani poticaj koji organizacija daje kako bi motivirala ljude za promjenu posla ili odlazak iz poduzeća. Često se koristi u situacijama kada organizacija želi smanjiti broj zaposlenih bez većeg otpuštanja stimulirajući ljude primamljivim iznosima novca, odnosno otpremninama da odu sami.

Zlatno pravilo

Zlatno pravilo (engl. golden rule, njem. goldene Regel) je etičko načelo koje zahtijeva da se sve odluke, aktivnosti i njihovi ishodi osoba, grupa ili organizacija prosuđuju prema pravilu: "Ne učini drugome ono što ne bi učinio sebi, odnosno što ne želiš da drugi učini tebi.” To univerzalno načelo etičkog ponašanja trebalo bi menedžerima pomoći u donošenju etičkih poslovnih odluka i razrješenju čestog konflikta između interesa i etičkih načela društva, organizacije i vlastitih interesa i načela.

Zlatno pravilo vođenja

Zlatno pravilo vođenja (engl. golden rule of leadership, njem. goldene Führungsregel) je načelo djelovanja vođe koje glasi: "Napravi ono što si rekao da ćeš napraviti.”

Zlot

Zlot (PLZ) je novčana jedinica Poljske, dijeli se na 100 groša.

Šekel

Šekel (engl. shekel) je novčana jedinica Izraela (ILS), dijeli se na 100 agora.

Šilin

Šilin (SOS) je novčana jedinica Somalije, dijeli se na 100 senta.

Šiling

Šiling (njem. Schilling) je novčana jedinica Austrije (ATS), te Kenije (KES), Tanzanije (TZS) i Ugande (UGX). Austrijski šiling dijeli se na 100 groša.

Štedna premija

Štedna premija (engl. investment portion of the premium, njem. Sparprämie) je dio neto premije u osiguranju života, koji služi za pokriće budućih obveza osiguravatelja, tj. koji izgrađuje matematičku pričuvu osiguranja života.

Primjerice u mješovitom osiguranju štedna premija je dio tehničke (neto) premije koji je namijenjen izravnanju rizika u slučaju doživljenja ugovorenog roka trajanja osiguranja. Drugi dio neto premije zovemo riziko premija.

Štedni ulog

U pogledu deponentove mogućnosti svakodobnog raspolaganja svojim potraživanjem, ulozi na štednju mogu se podijeliti na uloge po viđenju, oročene s otkaznim rokom i oročene bez otkaznog roka. Depozitarova eventualna naknada za obavljanje poslova ex lege nije predviđena.

Štednja

Štednja se koristi za investiranje. Ako osoba ili sektor više investira nego što štedi, tada ostvaruje financijski manjak. U obrnutom slučaju ostvaruje financijske viškove. Na financijskom tržištu novčana štednja se ulaže u tzv. financijske investicije.

Dio štednje ulaže se na štedne račune kod banaka, dio u osiguravajuće institucije, mirovinske fondove, a velik dio ulaže se u korporacijske i državne vrijednosne papire i slične instrumente financijskog tržišta. Stanovništvo je u nas sektor koji tradicionalno najviše štedi (više od 50% ukupne štednje) i, što je još važnije, iznosi na financijsko tržište najveći dio (od 2/3 do 3/4) financijskih viškova.

Štednja poduzeća i države nije tim sektorima dovoljna za financiranje vlastitih ulaganja, pa se kao sektori deficita u pravilu zadužuju na financijskom tržištu. Nacionalna štednja je skup osobne, poduzetničke i državne štednje, a predstavlja ukupna novčana sredstva koja mogu biti upotrijebljena za financiranje domaćih investicija ili pozajmljena inozemstvu.

Šticung

Šticung (engl. agio, njem. Stützung) je na našem tržištu posebno razvijen način (prodaje) ustupanja deviza uz višu cijenu od službenog tečaja. Šticung je iznos između postignute cijene deviza u prodaji i službenog tečaja. Izražava se u postocima na službenu cijenu deviza.

Što rade broker i investicijski savjetnik

Investicijske usluge i aktivnosti također su definirane odredbama Zakona o tržištu kapitala te obuhvaćaju: zaprimanje i prijenos naloga u svezi s jednim ili više financijskih instrumenata, izvršavanje naloga za račun klijenata, trgovanje za vlastiti račun, upravljanje portfeljem, investicijsko savjetovanje, usluge provedbe ponude, odnosno prodaje financijskih instrumenata uz obvezu otkupa, usluge provedbe ponude, odnosno prodaje financijskih instrumenata bez obveze otkupa i upravljanje multilateralnom trgovinskom platformom.

Zakon o tržištu kapitala ujedno definira i pomoćne usluge kao što su: pohrana i administriranje financijskih instrumenata za račun klijenata, uključujući i poslove skrbništva i s tim povezane usluge, kao na primjer upravljanje novčanim sredstvima, odnosno instrumentima osiguranja, davanje kredita ili zajma ulagatelju kako bi mu se omogućilo zaključenje transakcije s jednim ili više financijskih instrumenata ako je u transakciju uključeno društvo koje odobrava zajam ili kredit, savjetovanje o strukturi kapitala, poslovnim strategijama i srodnim pitanjima, kao i savjetovanje i usluge vezane uz spajanja i stjecanja udjela u društvima, usluge deviznog poslovanja ako su vezane uz pružanje investicijskih usluga, investicijsko istraživanje i financijska analiza, kao i ostale preporuke koje se odnose na transakcije s financijskim instrumentima, usluge vezane uz usluge provedbe ponude, odnosno prodaje financijskih instrumenata uz obvezu otkupa, investicijske usluge i aktivnosti te pomoćne usluge koje se odnose na temeljnu imovinu izvedenica kada su te investicijske usluge i aktivnosti nadovezane na investicijske ili pomoćne usluge.

Vezano uz navedene usluge, u nastavku dajemo pojašnjenje često korištenih pojmova:

Izvršavanje naloga za račun klijenta jest postupanje investicijskog društva s ciljem zaključivanja ugovora o kupnji ili prodaji jednog ili više financijskih instrumenata za račun klijenta.

Trgovanje za vlastiti račun jest trgovanje korištenjem vlastitog kapitala s ciljem zaključenja transakcije za vlastiti račun, s jednim ili više financijskih instrumenata.

Upravljanje portfeljem jest upravljanje portfeljem koji uključuje jedan ili više financijskih instrumenata, na individualnoj i diskrecijskoj osnovi, na temelju ovlaštenja klijenta.

Investicijsko savjetovanje jest davanje osobnih preporuka klijentu, na njegov zahtjev ili na inicijativu investicijskog društva, u pogledu jedne ili više transakcija s financijskim instrumentima.

Da biste postali broker ili investicijski savjetnik, potrebno je zadovoljavati određene uvjete. Uz odgovarajuću formalnu naobrazbu, fizička osoba podnositelj zahtjeva za izdavanje odobrenja za rad brokeru ili investicijskom savjetniku mora imati položen ispit za obavljanje poslova brokera i/ili investicijskog savjetnika, biti zaposlena u investicijskom društvu u punom radnom vremenu, imati najmanje šestomjesečno radno iskustvo na poslovima koji se mogu usporediti s poslovima investicijskog društva i imati dobar ugled. Ako zadovoljavate navedene uvjete, Agencija vam, na temelju podnesenog zahtjeva, može izdati odobrenje za rad.

Ako broker ili investicijski savjetnik, obavljajući poslove za koje su ovlašteni, prekrše odredbe Zakona o tržištu kapitala ili na temelju njega donesenih propisa, Agencija će im oduzeti izdano odobrenje. U tom slučaju Agencija će odrediti rok u kojem broker ili investicijski savjetnik ne može ponovno zatražiti izdavanje odobrenja. Taj rok ne može biti dulji od pet godina, niti kraći od tri mjeseca.

Pojam koji se spominje uz pojmove broker i investicijski savjetnik jest vezani zastupnik. Vezani je zastupnik, u skladu s odredbama Zakona o tržištu kapitala, osoba koju imenuje investicijsko društvo sa svrhom da pod punom i bezuvjetnom odgovornošću investicijskog društva u čije ime djeluje obavlja poslove promotivnih aktivnosti vezanih za usluge investicijskog društva, ponude usluga investicijskog društva, primanja i prijenosa naloga od klijenata ili potencijalnih klijenata te plasmana financijskih instrumenata, za što je potrebno imati odobrenje za rad brokera. Vezani zastupnik također obavlja poslove savjetovanja u svezi s financijskim instrumentima i uslugama koje investicijsko društvo nudi, za što je potrebno imati odobrenje za rad investicijskog savjetnika. Na odobrenje za rad fizičkoj ili pravnoj osobi kao vezanom zastupniku na odgovarajući se način primjenjuju odredbe Zakona koje se odnose na izdavanje odobrenja za rad brokeru i investicijskom savjetniku. Napominjemo kako sve poslove koje obavlja vezani zastupnik može obavljati isključivo u ime jednog investicijskog društva.

Žiro banka

Dobiva svoj naziv u 16. i 17. stoljeću kada ondašnji poslovni krugovi trgovaca i bankara na osnovi deponiranih svota novca u bankama počinju formirati žiro sustav plaćanja.

Žiro banke osnivaju se tada u svim značajnim privrednim središtima i one preuzete pologe svojih deponenata transformiraju u računski novac (najpoznatiji su hamburški Markbanko i amsterdamski Bank-Guilder) kao fiktivnu novčanu jedinicu koja je dominirala u uzajamnim plaćanjima prijenosom s računa jednog bančinoga komitenta na račun drugog, na brz i efikasan način preknjiženjem u točno određenoj količini i finoći plemenite kovine.

Monetarno značenje drugih organizacija iz ove bankarske grupe, štedionica i kreditnih zadruga, nije tako veliko (bave se prikupljanjem štednje i odobravanjem kredita na osnovi stvarno prikupljenih sredstava, iako je velik u pogledu dugoročnog kreditnog tržišta). U njezinu poslovanju jednako se ističu posrednički poslovi, u prvom redu poslovi žiro i čekovnog prometa za komitente. Da bi otklonila problem zatvorenosti žiralnih veza, odnosno proširila uzajamne novčane transfere i efikasnost za svoje komitente, udružena je s drugim bankama i novčanim ustanovama u žiro saveze i žiro centrale. Ulazi u grupu najmnogobrojnijih banaka s najvećim brojem filijala i poslovnica.

Žiro račun

Žiro račun (engl. giro account, njem. Girokonto, Bankkonto, Kontokorrent) je račun preko kojeg vlasnik računa plaća svoje obveze i preko kojeg naplaćuje svoja potraživanja. Saldo žiroračuna mora uvijek biti aktivan (vlasnik može raspolagati samo sredstvima s potražne strane računa). Prema zakonodavstvu nekih zemalja pravne i/ili fizičke osobe mogu imati samo jedan žiroračun. Pravne osobe (poduzeća, ostale organizacije) otvaraju ga kod organizacijske jedinice svog područja. Ako po žiroračunu pravnih osoba postoje nepodmirene obveze i plaćanja, žiroračun se može blokirati sudskom odlukom ili upravnim postupcima. Fizičke osobe (građani) otvaraju svoje žiroračune kod banaka i podliježu nadzoru po osnovi obveza građana.