"Određenom kreditno-monetarnom politikom bilo je potrebno i moguće spriječiti kreditne institucije da odobravaju dugoročne kredite isključivo uz valutnu klauzulu, jer uz višegodišnji vrlo nizak stupanj inflacije nije bilo potrebno vjerovnike dodatno štititi sklapanjem ugovora uz valutnu zaštitnu klauzulu.

Pretjerana zaštita samo jedne ugovorene strane u završnici šteti jednoj i drugoj ugovornoj strani jer stvara nepovjerenje u bankovni sustav i opravdanost pojedinih mjera", rekla je stalna sudska vještakinja za bankarstvo i financije Marija Duljković, koju smo zamolili da prokomentira argumente udruge Franak u prvoj kolektivnoj tužbi protiv domaćih banaka.

Podsjetimo, dužnici okupljeni u toj udruzi traže ograničenu upotrebnu valutne klauzule te onemogućavanje jednostranog podizanja kamatnih stopa zbog kojih su glavnice kredita porasle i nakon nekoliko godina otplate duga.

Duljković smatra kako tvrdnja kreditnih institucija da su njihovi pretežni izvori ili pasiva u stranoj valuti stoji, no napominje kako se prije plasmana klijentima ta pasiva mora pretvoriti u kune koje se kupuju na tržištu na kojem se susreće ponuda i potražnja stranih sredstava plaćanja i kune.

"Zaštitna je valutna klauzula moguća i potrebna u slučajevima visoke inflacije i gubitka vrijednosti potraživanja vjerovnika kod plasmana na dugi rok, a njezinu opravdanost u konkretnim slučajevima moguće je osporavati samo na sudu, koji će donijeti konačnu odluku o utemeljenosti sklapanja ugovora uz valutnu zaštitnu klauzulu kod plasmana odobrenih u kunama", napomenula je vještakinja.