Uspješan poduzetnik, ribolovac, enolog, maslinar, savjetnik predsjednika Republike, predsjednik košarkaškoga kluba, jedriličar, kolekcionar... puno je afiniteta koji bi se mogli pripisati jednom od najuspješnijih hrvatskih poduzetnika, vlasniku Orbico grupe, Branku Rogliću.

U javnosti ga se možda ne spominje toliko često kao neke druge hrvatske poduzetnike, za njega se ne vežu skandali, ne proziva ga se zbog nezakonito stečenog novca, a prosječnom građaninu na spomen njegova imena vjerojatno se ne bi odmah upalila lampica o kome je riječ. Roglić u svojemu uredu nema računalo, ne koristi "fensi" smartphone, nema čak ni osobnog vozača, a za svakoga tko ga nazove uvijek je dostupan i susretljiv. Čak ni sjedište njegove uprave u Koturaškoj ulici u Zagrebu ne izgleda kao sjedište jedne od najuspješnijih hrvatskih tvrtki. Vlasnik je četrnaest tvrtki u trinaest zemalja koje zajedno ostvaruju promet od gotovo 800 milijuna eura. Čini se skroman, no ne i licemjeran da ne bi priznao da je bogat čovjek. "Jesam, bogat sam, ali to svoje bogatstvo ne koristim da bih se bahatio", odgovara Roglić bez razmišljanja napomenuvši kako svojim najvećim bogatstvom smatra to što nikome ništa nije dužan. "Osjećam se mirnim i mislim da je to moje najveće bogatstvo, kao i to što imam sređenu obitelj koja živi onako kako bih htio. Gradim prijateljske odnose koliko god je to moguće", kaže. Istodobno o njemu ovisi sudbina 2,5 tisuća radnika koji su zaposleni u njegovim tvrtkama i sudbine njihovih obitelji. No kao pravom poduzetniku, kaže Roglić, to mu je i teret i izazov. "U mojem životu nismo zakasnili s plaćanjem ni jedne radničke plaće, nismo reprogramirali ni jedan kredit, našim dobavljačima ni jedan dan nismo zakasnili s plaćanjem. S te strane sam sretan, ali mogu reći da cijela naša ekipa, i moja obitelj i menadžeri, živi asketski, pogotovo jer znamo da kriza još nije došla do svojega vrhunca", priznaje.

I u novinarskim krugovima Roglića prati slika pristupačna i razgovorljiva sugovornika, ali i biznismena koji je unatoč svojem bogatstvu ostao poprilično samozatajan i skroman. "Skromnost je vrlina i drago mi je da je imam. Oduvijek sam znao da živim u maloj i siromašnoj zemlji, a u takvoj se zemlji ne možete bahatiti jer tu nema bogatih. Bogati su u Americi. I najbogatiji Hrvati su relativno siromašni u globalnom smislu", komentira Roglić percepciju sebe u javnosti. Kako kaže, Hrvati su međusobno zavidan narod, a pucaju visoko i žive iznad svojih mogućnosti. "Ogroman broj ljudi vozi mercedese, a da si to ne mogu priuštiti. Grade se preskupe vile koje se poslije ne mogu održavati. Kupuju se ogromne jahte koje se nakon nekog vremena prodaju za trećinu cijene koja je plaćena. Mnogo je takvih primjera gdje ljudi nisu objektivno procijenili svoje mogućnosti i okolnosti u kojima žive", smatra.

Puno hobija

Svoj novac, osim na razvoj poslovanja, Roglić voli potrošiti i na hobije, kojih ima na pretek. Toliko da je nevjerojatno kako za sve te hobije nađe vremena. "Nedavno smo bili u berbi sivog pinota. On je već u bačvama i vrije, a obrali smo i dingač i postup, što je nažalost moralo proći bez mene jer sam bio na putu. Evo, baš ću se večeras pridružiti svojoj ekipi i prešat ćemo dingač u selu Župi Biokovskoj iz kojeg potječe moja obitelj", priča nam. No puno je to više od hobija jer Roglić ima 13.000 loza postupa i 1350 dingača, dok u Župi ima 3500 loza sivog pinota, kujundžuše i žilavke, te još 700 loza kujundžiše u Imotskom polju. "Dingač je najbolji i najzvučnije ime među mojim vinima, međutim ja zbog zdravlja ne pijem crno vino pa najčešće pijem sivi pinot", kaže nam Roglić, a njegovim vinima očarani su svi koji su ih probali. "Jednom prilikom dao sam vino srpskom poduzetniku Miroslavu Miškoviću s kojim poslovno surađujem.

Nakon dva tjedna nazvao me i rekao mi: ‘Jao, bre Branko, pa ti čuda radiš od vina! Imao sam sinoć goste i rekli su mi da nikada u životu nisu pili tako dobro vino.' Eto, to kaže čovjek koji je prošao cijeli svijet", prisjeća se Roglić ponosan što je od svojeg hobija napravio nešto tako kvalitetno. Posebice ako se uzme u obzir da sam upravlja svom tehnologijom, a kako kaže, sve je naučio iz knjiga jedne slovenske enologinje. "Dosta vina darujem, ali uglavnom to popijemo moji prijatelji i ja. Ne bih ručao bez vina. To je Dalmatincu bogohulno. Radije ne bih ručao. Ništa bez čaše vina i zato smatram da je tzv. zakon o nula promila bio najgori zakon koji je u Hrvatskoj ikada donesen. Mogao ga je donijeti samo bolestan čovjek. U zemlji koja se bavi turizmom i koja proizvodi vino to je bio čisti sarkazam." Ne bi bio Roglić pravi Dalmatinac da ne proizvodi i maslinovo ulje. Na Braču ima oko dvije tisuće maslina, a zemlju je, kaže, kupio još davno, i to vrlo povoljno, te se bacio na posao. Osim u maslinicima i vinogradima Roglić slobodno vrijeme rado provodi i na jedrenju i u ribolovu. I taman kad je s entuzijazmom počeo pričati o još jednom hobiju, razgovor je iz susjedne sobe prekinula Roglićeva tajnica Marija, koja najbolje zna koliko je opterećen njegov raspored. "Pitajte ga koliko je puta ove godine bio u ribolovu! Ako smijem primijetiti, ti su hobiji na kapaljku. Devedeset posto vremena radi, a deset posto vremena izdvoji za hobije. I to sam puno rekla. Previše radi. Ja ga stalno ‘špotam' da si nađe više vremena za odmor, da mora misliti na sebe i svoje zdravlje, ali me ne sluša. Odmara samo kad spava, a i to spavanje je po pola sata kad se ukrade", dobacuje gospođa Marija, a iako nevoljko, i Roglić priznaje da je u pravu. "Jesam radoholičar, ali moji hobiji mi ne otežavaju život. Marija ima pravo. Ove sam godine u ribolovu bio tek nekoliko puta, ali smo zato imali izuzetan razvoj i to je najveći razlog da nisam imao vremena za hobije", pravda se dodajući kako, kada za to nađe vremena, u ribe najčešće odlazi sa svojim prijateljem Ratom Tvrdićem (bivšim kapetanom košarkaške reprezentacije Jugoslavije) ili sinom Josipom. "Na sjevernoj strani otoka Hvara ima pet ili šest dobrih lokacija koje sam registrirao u svojem GPS-u, i to mi je kao da odem do frižidera. Uhvatim tri-četiri kile ribe, moja žena Vjeka to očisti i onda ih pojedemo zajedno s prijateljima. Ljeti rijetko kupim ribu, no moram priznati da sam ove godine slabo išao u ribolov."

Ribanje i ribarsko prigovaranje

Najviše, kaže, lovi arbune jer su na tom području najrasprostranjeniji, ali nađe se tu i drugih riba poput škarpina, ugora, pauka, bukava. "Najveća riba koju sam ulovio je ugor od 3,8 kila. Ali ne lovim velike ribe jer ne lovim na parangal, već na udicu. Volim manje i kvalitetne ribe. Meni je udica sport, a ne parangal", dodaje. Uskoči tako u svoj ribarski brod, dug 8,90 m s dva jaka motora i za pola sata je na mjestu gdje lovi ribu. A osim broda Roglić i njegova supruga Vjeka imaju i flotu od tridesetak brodova koje iznajmljuju, no nikada nisu bili na nijednom od njih. "Kao mlad sam bio jedriličar, ali se kasnije tome nisam imao vremena posvetiti. Devedesete sam kupio jedrilicu i dao joj ime ‘Makarska'. S tim smo brodom pobijedili na prvoj viškoj regati u slobodnoj Hrvatskoj. To je bilo 1991. kada su jugoslavenski ratni brodovi otišli s Visa. Skiper je bio bivši splitski gradonačelnik Ivan Kuret, a ja sam bio član posade. Nakon toga smo išli na još nekoliko regata i osvojili smo jednu višku i jednu mrdujsku. Danas jedrim na svojem novom brodu koji se zove ‘Barba Branko' po mojem stricu koji je poginuo u Drugom svjetskom ratu", prisjeća se Roglić, no priznaje da mu je danas jedrenje postalo pomalo fizički naporno iako ne toliko da bi prestao jedriti.

Vrijedni prijatelji

Kad ga pitate o prijateljima, Roglić kaže kako se najčešće druži s Ratom Tvrdićem kojeg poznaje još iz školskih dana kad su zajedno sjedili u klupi. "Poznata je poslovica da čovjek može imati onoliko prijatelja koliko ima prstiju na jednoj ruci. I ja ih po prilici imam toliko. Imate onih za koje možete reći da su vam poznanici, ali onog kome možete ostaviti imanje i kuću, a da ste pritom potpuno mirni, možete zvati prijateljem", smatra Roglić. Među njegovim prijateljima često se spominjao bivši predsjednik države Stjepan Mesić, kojem je Roglić bio i savjetnik, a i danas su, kaže, u korektnim odnosima. "Mislim da je on jedan od prvih koji je prepoznao moje kvalitete, no u poslovnom smislu prijateljstvo s njim mi nije pomoglo, osim što sam dobio imidž savjetnika predsjednika države. Nikada nije intervenirao u poslu zbog mene. Pisalo se da sam dobio distribuciju Philip Morrisa u Hrvatskoj jer je on intervenirao, međutim on to nije ni znao. Mesić mi je drag čovjek jer je iskren, otvoren, jer svakome kaže u lice ono što misli, a takvih je nažalost u Hrvatskoj jako malo", govori Roglić, ali priznaje da postoje stvari u kojima su se znali razići u mišljenjima. Neke teme zato nisu nikada potencirali, ali sigurno je da su im mnoge političke ideje bliske, kao i stranka iz koje je Mesić došao na poziciju predsjednika države. Poznato je, naime, da je Roglić simpatizer Hrvatske narodne stranke (HNS), i to najviše zbog poštovanja prema hrvatskom proljeću i Miki Tripalu. Zato i ne čudi što je nedavno kupio i obnovio kuću obitelji Tripalo u Sinju. "Tripalo je bio moj politički i životni uzor. Bio je najbogatiji čovjek u Dalmaciji, a otišao je u socijaldemokraciju. To znači da je bio čovjek koji je volio čovjeka. Ja jesam kapitalist desne orijentacije, ali moje je srce socijaldemokratsko. Ne bih mogao izdržati da moj radnik ne primi plaću na vrijeme. To bi me najviše pogodilo", tvrdi. U obnovu obiteljske kuće Mike Tripala Roglić je uložio 1,2 milijuna eura. Vlasnicima je za zemlju i kuću platio 500 i još 700 uložio u njezinu obnovu.

Tripalo uzor

"Kuća je bila jako trošna i morali smo puno uložiti u adaptaciju. Kupili smo secesijski namještaj jer je vila iz razdoblja kasne secesije. Ovih ćemo dana u toj kući imati i prvi sastanak svih potpredsjednika naše grupe tako da je malo oživimo, a dogodine ćemo je početi iznajmljivati", dodaje. Svojeg uzora, Tripala, Roglić je i sam upoznao. "Nismo bili veliki prijatelji, nekoliko puta smo se sreli. I on i Savka Dapčević su bili veliki ljudi. Poštovao sam ih jer su bili Hrvati i iskreni i njihova je politika bila nešto što čovjeka može privući. A osim što je bio dobar političar, Tripalo je bio i dobar čovjek", smatra Roglić dok za današnje političare kaže da bi ih 90 posto trebalo poslati u mirovinu. Budući da je na kraju sedmog desetljeća života, i sam razmišlja o mirovini. "Razmišljao sam o mirovini, ali otići ću onda kada budem spreman. Već polako uvodim sinove u igru. Moja dva sina su do prije nekoliko mjeseci radili u menadžmentu i aktivno sudjelovali u pregovorima s dobavljačima i kupcima, a sada sam ih preselio ovdje, u sjedište grupe i polako spremam odstupnicu", priča Roglić, a o tome kada će otići u mirovinu, ovisi puno faktora kao i zdravlje. Već sada sve rjeđe odlazi na službena putovanja, aktivno ne pregovara s dobavljačima i kupcima. Zapravo je samo predsjednik nadzornog odbora svih kompanija, a menadžeri i njegovi sinovi rade operativni dio posla iako je njegova odluka ipak konačna. "Sjećam se nekih velikih nogometaša i velikih košarkaša koji su otišli na vrhuncu slave. Moj prijatelj Rato je otišao kada je bio najbolji. Mislim da je to bolje nego da netko bude velik igrač i na kraju bude zamijenjen zbog starosti. Čovjek se treba povući kad je na vrhuncu snage i pošteno ostaviti jakoj ekipi svoj posao da ga vodi na novi način".