Nalazimo se u kriznim, po nekima i zanimljivim vremenima jer kažu kako je privilegija živjeti u doba opasnije od Velike krize 1929. U Hrvatskoj je, kao i u svijetu, sve više iracionalnih objašnjenja i prognoza o tome što nas čeka i kako se tome othrvati, a sve manje racionalnih i konkretnih poteza s predvidljivim pozitivnim ishodom.

Zasipaju nas raznim, često suprotnim mišljenjima. Neki ekonomisti u borbi s recesijom preporučuju strategiju “stezanja remena“, na koju se, izgleda, u svom proračunu za 2009. odlučila i Vlada, dok se drugi zalažu za trošenje. Što je ekonomski ispravno?

Za zemlje visoke zaduženosti, a tu spada srednja i istočna Europa, koje su u dobra vremena trošile iznad svojih mogućnosti, odnosno više nego što su zarađivale, te skupljale dugove i deficite, u kriznim vremenima moraju stegnuti remen jer nemaju zaliha koje bi trošile. A novac im treba za otplatu inozemnih te domaćih dugova i osnovna im je briga održati stabilnost valuta i financijskog sustava. To vrijedi i za Hrvatsku.

Zemlje pak koje imaju suficite i u vanjskoj trgovini i u platnoj bilanci, kao što je primjerice Kina, ili one koje nisu jako zadužene, poput Velike Britanije, mogu povećanjem potrošnje, kroz fiskalnu ekspanziju, poticati ekonomski oporavak.

Nitko, međutim, ne zna kako se boriti s padom povjerenja. Posljednjih nekoliko tjedana mnoge zemlje svijeta primjenjuju agresivne pakete poticaja i spašavanja financijskih institucija. Međutim, ekonomske perspektive i dalje izgledaju crno. Zadnja prognoza Međunarodnog monetarnog fonda predviđa da najgore u globalnoj financijskoj krizi tek slijedi jer se oporavak ne očekuje prije 2010. godine.

Kako se, dakle, nositi s krizom samopouzdanja? Indeks pouzdanja kupaca u Americi, koji se izračunava još od 1967., u listopadu je pao na najnižu povijesnu razinu. Posljednji Indeks pouzdanja potrošača Nielsen Globala, koji pokriva 52 zemlje, pao je na 84 sa 137 od 2005. kad je pokrenut. Ali te analize, u kojima se tabele pune brzim odgovorima na jednostavna pitanja, ne govore puno o tome koliko su duboka ta mišljenja, kako bi nove okolnosti mogle promijeniti pouzdanje ili što će ljudi zaista učiniti kad budu donosili važne odluke u mjesecima ili godinama koje ih čekaju.

Što je s povjerenjem u Hrvatskoj? Nakon desetljeća rasta standarda i ulaganja pokazalo se da su fizičke (novci) i psihičke (povjerenje u rezove koje traži Vlada) rezerve u crvenom te da će u 2009. teško biti održati postojeći životni standard, započeta i planirana ulaganja, o čemu pišemo u novom mjesečniku Banka.

Zastrašujuća slika sloma financijskih institucija u cijelome svijetu i očajničkih državnih mjera i Hrvatsku dovode do straha. Specifičnost hrvatskog nepovjerenja je u svim dosadašnjim vladama koje u dobrim vremenima nisu štedjele za loša i koje ih nisu iskoristile za nepopularne mjere tzv. strukturnih reformi, što sada dolazi na naplatu.

Zašto u vremenima blagostanja ni građani ni poslovna zajednica nisu pritiskali vodeće garniture da smanje razne namete gospodarstvu, subvencije brodogradnji...?

Odgovor leži u fenomenu obilja novca, jednokratnom i neponovljivom priljevu stranog kapitala u zemlje istočne i srednje Europe, uključujući i Hrvatsku. Ta relativno sićušna regija velikoga svijeta prerasla je u svjetskog prvaka u privlačenju stranih investicija, pokazali su nedavni podaci MMF-a. Naime, godišnja dinamika bruto priljeva privatnog kapitala početkom ovoga stoljeća (2002.-2006.) u odnosu na kraj prošloga (1990.-1997.) u našu regiju povećala se za više od šest puta, s 19 milijardi dolara na 116 milijardi dolara! U tom je razdoblju, primjerice, priljev stranog kapitala u Aziju porastao samo dvaput, sa 102 milijardi dolara na 221 milijardu dolara, dok se u zemlje Latinske Amerike smanjio sa 77 milijardi dolara na 54 milijarde dolara godišnje.

Da su zemlje regije, uključujući i Hrvatsku, donedavno bile u najboljem položaju kad je riječ o stranim ulaganjima pokazuju i podaci o neto priljevu po kojemu je regija, po broju stanovnika i ekonomskom potencijalu neusporedivo manja od Azije ili Latinske Amerike, bila apsolutno najveći uvoznik privatnog kapitala u svijetu! Od 2002. do 2006. u regiji je ostajalo 84 milijardi dolara godišnje (u Latinskoj Americi 19 milijardi dolara, u Aziji 72 milijarde dolara), a 2007. je neto priljev iznosio čak 171 milijardu dolara!

Taj je novac, s jedne strane, omogućavao uredno financiranje visokog deficita bilance plaćanja i formiranje značajnih deviznih rezervi. S druge strane, omogućio je i vrlo brz porast raznih oblika potrošnje. Dobro raspoloženje i obilje jeftinog novca stvarao je iluziju vječnoga blagostanja koje ne treba kvariti provođenjem reformi prezaduženog zdravstva, ogromne i neefikasne uprave, pravosuđa, korupcije...

No, svjetska se kriza ubrzo proširila na regiju i Hrvatsku, dobro raspoloženje je nestalo, dugovi dolaze na naplatu, a suočavanje s drastičnim padom priljeva stranog kapitala povećava strah i od mogućeg odljeva kapitala.

Strahovi vezani za krizu u Hrvatskoj izbili su na površinu tek u posljednja dva mjeseca kroz nesuvisle istupe premijera koji (do pisanja ovoga komentara) bezuspješno traga za konsenzusom s poslodavcima i sindikatima. Prvi pak preko svoje alternativne udruge (ne HGK već HUP-a) od Vlade traže formiranje interventnog fonda za spas gospodarstva težak 15 milijarde kuna, a od Hrvatske banke za obnovu i razvitak da se produže rokovi otplate kredita i smanje kamate. Anton Kovačev, predsjednik HBOR-a, u intervjuu u novoj Banci odgovara kako nema govora o tome i apelira za financijsku disciplinu. Sindikati se, kao i uvijek, protive zamrzavanju plaća i najavljuju štrajk.

Posredne i neposredne posljedice loših odluka krajem ove godine osjećat će se cijele sljedeće te tijekom nekoliko idućih. A one se mogu svesti na dvije najvažnije: pogoršanje uvjeta financiranja platno-bilančnog deficita i servisiranja inozemnih dugova te zastoj provođenja strukturnih reformi. O tome, naime, ovisi sve.