Sve veći broj država u razvoju okreće se svojim sunarodnjacima u inozemstvu za prikupljanje sredstava putem "obveznica za dijasporu", strategije financiranja koju su uspješno uvele Indija i Izrael, ali koju je ponekad teško oponašati.

Oko 250 milijuna ljudi, odnosno oko tri posto svjetske populacije, živi izvan matične zemlje, pokazuju podaci Svjetske banke iz 2013. Oni su važan izvor financiranja za svoje domovine: prošle godine su poslali kući oko 440 milijardi dolara, što je tri puta više od globalne pomoći za razvoj.

Novac koji prikupljaju vlade izravno putem promoviranja vrijednosnih papira među svojim građanima u inozemstvu predstavlja samo mali dio tržišta obveznica, ali sudeći po broju nedavnih izdanja, čini se da njegov udio raste.

Egipat je najavio vrijednosne papire nominirane u dolarima i eurima kako bi ublažio tešku nestašicu inozemnih valuta. Kosovo, za koje se procjenjuje da trećina građana živi u inozemstvu, predložilo je prošlog mjeseca izdavanje obveznica za iseljenike.

Šri Lanka raspravljala je prošle godine o takvim obveznicama, dok je Nigerija pokušala oživjeti planove za izdavanje obveznica za dijasporu nakon što je 2014. imenovala Goldman Sachs i Stanbic kao savjetnike za taj prijedlog.

No, nisu svi takvi napori dali rezultate. Mnoge zemlje precijenile su velikodušnost svojih građana u inozemstvu. Jedan od primjera je Grčka koja nije uspjela prikupiti očekivane tri milijarde dolara od snažne grčke zajednice u SAD-u na vrhuncu dužničke krize 2011. godine.

Etiopska obveznica izdana 2009. za financiranje hidroelektrane također nije uspjela, prvenstveno jer zemlja nije uspjela uvjeriti investitore da će vratiti dug.

"Mnoge vlade trebaju se stvarno pogledati u ogledalu, kakav je bio njihov povijesni odnos prema dijaspori i iskoristiti tu stvarnost u izračunima kada nude investicije", kaže profesorica na sveučilištu George Washington Liesl Riddle, koja se bavi pitanjima dijaspore.

Jasna je uloga dijaspore kao investicijskog bazena. Ulagači s osobnim vezama s određenom zemljom često su spremniji preuzeti rizik u lokalnoj valuti nego drugi ulagači, te po nižim prinosima, ističe voditelj Odjela za migracije i novčane doznake Svjetske banke Dilip Ratha, koji savjetuje vlade o financiranju iz dijaspore.

Oni su također spremniji na ostanak u tim investicijama tijekom krize za razliku od velikih fondova koji dominiraju na tržištu obveznica gospodarstava u nastajanju, dodaje.

"Kada imate na stotine institucionalnih investitora ... postoji velika vjerojatnost mentaliteta krda: uhvati ih malo panika i svi krenu prema izlazu", kaže Ratha. To je manji problem kada je bazen inozemnih investitora širi i raširen diljem svijeta, dodaje.

Vlade sanjaju o jeftinijim sredstvima od vjernih iseljenika u teškim vremenima i tu se mogu ugledati na primjer Indije. Sredstva dijaspore spasila su zemlju tijekom krize 1991., a dijaspora je i 1998. prikupila 4,2 milijarde dolara, ublaživši međunarodne sankcije nametnute nakon nuklearnih testova, dvostruko više nego što se planiralo.

Izrael, koji je prikupio preko 40 milijardi dolara putem obveznica za dijaporu od 1951. godine, zabilježio je rast tijekom rata 1967. godine.

No, uspjeh obveznica za dijasporu znatno ovisi o vezama matične zemlje s iseljenicima. Neke zemlje puno rade kako bi učvrstile trajne emocionalne veze koje bi se jednog dana mogle preliti u investicije, kaže Riddle, ističući primjer Gruzije koja je uspostavila ministarstvo za dijasporu i organizira redovne sastanke u glavnom gradu Tbilisiju za Gruzijce iz inozemstva koji posjećuju domovinu.

Uz pad troškova novčanih doznaka, napredak u tehnologiji i pokretnosti ljudi koja ne pokazuje znakove jenjavanja, Riddle naglašava da ulaganja dijaspore mogu samo rasti.

"Angažman dijaspore - psihološki, ​​socijalni, ekonomski, pa čak i politički - mnogo je veći nego što je bio prije pet godina. Dijaspora postaje transnacionalni igrač", zaključuje Liesl Riddle.