Za dionice Gorenja Hisense je, naime, ponudio 12 eura po dionici, što implicira valuaciju kompanije na tristotinjak milijuna eura (točnije, 293), a računa se da hrvatski investitori drže 30-ak posto. S tim udjelom skupina individualnih i institucionalnih ulagača iz Hrvatske odigrala je zapravo ključnu ulogu u toj preuzimačkoj priči, ponajprije kroz dioničarski aktivizam koji se na tom primjeru pokazao gotovo presudnim. U Gorenje su mahom ulazili po znatno nižim cijenama, a nemali broj ih je na kraju na tom ulaganju zaradio i 100 posto; neki navodno i više.

U preuzimanju je postignuta rekordna cijena mjereno pokazateljem EV/EBITDA za industriju. Kad su posrijedi hrvatski ulagači, jedno od pitanja koje se sada nameće je koliko bi se od blizu 700 milijuna kuna ulagačkog potencijala koji se oslobađa zaključenjem tog preuzimanja moglo vratiti na hrvatsko tržište kapitala. No, barem podjednako je korisna i potvrda kako se dioničarski aktivizam može obilato isplatiti.

"Zadnji dani i sati procesa prodaje i prikupljanje završnih ponuda bili su čisti užitak, predložak za snimanje filmova", zadovoljno i s ponosom prepričava Kristijan Floričić, poznato ime u domaćoj investicijskoj zajednici i pojedinačno najveći među hrvatskim dioničarima Gorenja. Pored njega, lijepo su zaradili i neki drugi ovdašnji investitori; od mirovinskog fonda PBZ-CO čiji čelnik Dubravko Štimac priznaje da su im dionice Gorenja donijele stopostotnu zaradu, do državnoga Kapitalnog fonda, fondova ZB Investa ili klijenata Intercapitala kojima ta investicijska tvrtka vodi portfelje. O tome s koliko je dionica dočekao preuzimanje Floričić kaže da je sredinom 2016. prešao prag od pet posto vlasništva o čemu je obavijestio burzu, a "daljnjih objava o prelasku pragova nije bilo, što znači između pet i deset posto". No, upućeni će reći bliže gornjoj točki raspona.

Uprava kompanije i savjetnici odradili su izvrstan posao, kaže Floričić apostrofirajući prije svega Žigu Debeljaka koji je s Rotchildovim savjetničkim timom operativno vodio proces. "U završni proces due diligencea javile su se najveće azijske i ujedno svjetske kompanije koje su slabo prisutne u Europi, a Gorenje kao brend, kao i ATAG i ASKO kao premium proizvodi u vlasništvu Gorenja, bili su idealna platforma za ulazak na tržište Europe", objašnjava.

Izuzetno bitnim smatra i to što je Gorenje cijelo vrijeme ulagalo u tehnologiju i u pojedinim segmentima kućanskih aparata je u svjetskom vrhu.

Međutim, prije samo godinu-dvije stvari u slovenskoj kompaniji nisu izgledale obećavajuće. Naš sugovornik kaže kako je u Gorenje počeo ulagati 2011. jer je, kaže, smatrao da je kapitalizacija kompanije bila mala s obzirom na prihode i operativne rezultate u usporedbi sa sličnim kompanijama iz branše. "Prvih nekoliko godina ponašali smo se kao pasivni ulagači, ali nakon što je Panasonic u jesen 2016. nakon provedenog dubinskog snimanja odustao od namjeravanog preuzimanja odlučili smo se aktivno uključiti u procese pa smo formirali udrugu manjinskih dioničara Gorenja". Osnivač udruge bio je Karlo Kardov, financijaš i Floričićev poslovni suradnik još iz faze fondovskog biznisa. Vodio ju je Matej Tomažin, dok su je Floričić i Philip Sluteir (dioničar i nekadašnji član uprave koji je svojedobno dao ostavku zbog neslaganja oko upravljačke politike) ponajprije podržavali financijski.

U kontaktima s upravom Udruga je tražila mjesto u Nadzornom odboru kompanije, a u tome su napokon uspjeli nakon što je predstavnik Panasonica dao ostavku na redovnoj skupštini u srpnju 2017. Članom NO-a postao je Kardov, a premda je to mnoge iznenadilo mnoge, to se nije dogodio slučajno već, kako kaže Floričić, kao rezultat upornog "terenskog rada" i razgovora s ostalim većim dioničarima; od bivšeg člana Uprave Sluteira do hrvatskih fondova i nekolicine stranih institucionalnih ulagača.

Uvidjevši da poslovanje ne ide u dobrom smjeru, Udruga je ubrzo inicirala izvanrednu skupštinu koja se održala početkom godine, a tada je zatražena i smjena vodećih ljudi NO-a. Okupivši 45% glasova poslali su jasnu poruku da se stvari moraju mijenjati. Uprava je nedugo potom uz Rotchild Milano kao investicijskog savjetnika pokrenula postupak prodaje, ali ovaj put na transparentan način koji je uključivao dioničare s više od pet posto vlasništva. Nekoliko njih, a među njima i Floričić, tako su preuzeli aktivnu ulogu u procesu prodaje, inzistirajući u razgovorima oko cijene na potencijalu Gorenja i njegove vrijednosti za nove vlasnike.

Kompanija je na kraju dobila kvalitetnog vlasnika koji će prenijeti tehnologiju, smanjiti nabavne cijene i omogućiti veliki rast kompanije u budućnosti, čime će profitirati svi, smatra Floričić. Ipak, posebno je ponosan što su hrvatski ulagači pokazali da "uz kvalitetan rad i organizaciju mali dioničari mogu postići jako puno, što uz političku situaciju u Sloveniji i odnose prema Hrvatskoj nije baš bilo jednostavno".

Sada ostaje vidjeti u kojoj će mjeri hrvatski dioničari Gorenja novac od prodaje tih dionica vratiti na slabašnu domaću burzu.