Ta je transakcija najveće strano ulaganje u Rusiju još od početka ukrajinske krize 2014. godine i dugo je iščekivani prihod ruskog proračuna. Ulaganje švicarsko-katarskog partnerstva dogovoreno je u tišini i, na iznenađenje investitora, obznanjeno tek nedavno. Glencore, jedan od najvećih svjetskih konglomerata izrastao na trgovini sirovinama i energijom, i QIA nisu jedini inozemni dioničari u Rosnjeftu. Naftno-energetski gigant BP, nekad poznatiji kao British Petroleum, drži 19,75 posto udjela, a još se nešto dionica može naći i u rukama manjih investitora jer su dionice Rosnjefta izlistane i na burzi u Londonu.

No Rusija će i nakon što dionice i formalno prijeđu u vlasništvo novih ulagača, i dalje imati kontrolu nad Rosnjeftom. Prema dostupnim podacima državna kompanija Rosnjeftegaz će od sada imati 50 posto dionica Rosnjefta, ali ruska država zasebno drži još jednu, tzv. zlatnu, dionicu koja joj daje kontrolu nad upravljanjem Rosnjefta.

Transakcija je strukturirana tako da će Glencore, u kojem je katarski fond najveći pojedinačni dioničar, i QIA osnovati posebnu kompaniju koja će preuzeti dionice Rosnjefta. Oba osnivača će u tu kompaniju uplatiti dio novca potrebnog za preuzimanje udjela, ali veći dio će se namaknuti kroz 7,8 milijardi dolara kredita od konzorcija ruskih i talijanskih banaka. Kredit, u kojem će oko 1,5 milijardi dolara doći iz ruskih banaka, garantirat će se dionicama Rosnjefta, a glavnu ulogu u konzorciju ima talijanska banka Intesa Sanpaolo, vlasnica Privredne banke Zagreb.

Izdašni prihod ruskog proračuna samo je jedan od mnogih efekata koje će imati ova značajna transakcija. Među važnije posljedice ubraja se pitanje sankcija Ruskoj Federaciji koje su 2014. uveli Europska unija i SAD zbog ukrajinskog konflikta. Iako se Rusija i dalje nalazi pod sankcijama, inozemnim kompanijama nije izričito zabranjeno kupovati udjele u ruskim tvrtkama iako su se mnoge suzdržavale od toga. Europski i američki regulatori najavili su da će pažljivo proučiti dogovor kako bi se vidjelo krše li se tim ulaganjem kakvi zakoni.

Drugo geopolitičko pitanje veže se uz dugogodišnji sukob u Siriji. Službeno, Katar i Rusija se u tom sukobu nalaze na suprotnim stranama. Katar, kao jedan od najvažnijih svjetskih proizvođača prirodnog plina ima veliki interes u izvozu tog plina u Europu za što bi idealan bio plinovod kroz Siriju. S druge strane, Rusija je dugogodišnji veliki europski dobavljač prirodnog plina i u tome joj je Katar izravna konkurencija.

No, sankcije i niska cijena sirove nafte na svjetskom tržištu ostavili su ozbiljnog traga na ruskom proračunu zbog čega si Rusija ne može priuštiti otvoreni animozitet prema dolarima bogatim državama Arapskog poluotoka. Deficit ruskog proračuna porastao je na najvišu razinu u posljednjih šest godina, zbog čega su Rusi spremni s radošću primiti bogate strane ulagače, što se ovom transakcijom i potvrdilo.

Priča tu nije gotova. Dodatni sloj na složene odnose Rusije i Rosnjefta s inozemnim partnerima nanesen je ovih dana iz SAD-a. Izabrani predsjednik Donald Trump najavio je da će na poziciju državnog tajnika, koji poslovima odgovara ministru vanjskih poslova, imenovati Rexa Tillersona. Tillerson je dugogodišnji glavni izvršni direktor jedne od najvećih američkih i svjetskih naftnih kompanija ExxonMobil, a u javnosti je između ostaloga poznat i po vrlo dobrim vezama s ruskom vrhuškom. Prije pet godina Tillerson i šef Rosnjefta Igor Sečin sklopili su sporazum o zajedničkom istraživanju arktičkog podmorja.

Bliske veze Tillersona s ruskim vlastodršcima nisu po volji mnogim američkim političarima pa se spekulira kako nije sigurno da će Tillersonovo imenovanje odobriti američki parlament. No, u slučaju da Tillerson postane državni tajnik, vjeruje se da će Sečin i Tillerson, obojica vrlo bliski predsjednicima svojih država, biti najvažnija veza između Moskve i Washingtona.Bliska veza između čelnika Rosnjefta Igora Sečina i ruskog predsjednika Vladimira Putina vrlo je važna karika u cijeloj priči. Iako Sečin to nikada nije potvrdio, pretpostavlja se da je, kao i Putin, i on kao mladić radio za tajne sovjetske službe. Prva javna suradnja ove dvojice bila je sredinom devedesetih kad je Putin bio zamjenik gradonačelnika St. Petersburga, a Sečin bio voditelj njegova ureda. Bliska suradnja nastavljena je kroz godine, a lojalnost se Sečinu isplatila jer ga je 2004. Putin imenovao na čelo Rosnjefta.

Nešto prije toga, Rosnjeft je postao poznat i hrvatskoj javnosti. Ta ruska kompanija bila je početkom dvijetisućitih jedna od pet kompanija zainteresiranih za vlasnički udio u Ini. Rosnjeft je tada čak i obavio dubinsko snimanje poslovanja, no na kraju su kao glavni konkurenti za četvrtinu vlasništva proizašli austrijski OMV i mađarski MOL.

Rosnjeft je tada bio jedna od manjih i beznačajnijih ruskih naftnih kompanija. U državnom vlasništvu, Rosnjeft je imao sporednu ulogu na tamošnjem tržištu na kojem su glavnu ulogu vodili Lukoil i Jukos, s time da je Lukoil bio više okrenut ruskom tržištu, dok je Jukos bio najveći izvoznik nafte. Ključni trenutak u kojem se postavljaju temelji na kojima je izrastao značaj Rosnjefta do današnjih razmjera stiže s najavom političkih ambicija Mihaila Hodorkovskog, tadašnjeg šefa Jukosa.

Niz događaja koji je uslijedio pripisuju se Putinu koji se, i tada na predsjedničkoj poziciji, osjetio ugroženim ambicijama Hodorkovskog, tada jednog od najbogatijih Rusa. Na temelju optužbi o poreznim dugovanjima, ruska država hapsi i osuđuje Hodorkovskog, a Jukos nestaje u rasprodaji imovine kako bi se namirili navodni porezni dugovi. Jedan od najvrednijih dijelova imovine, kroz sumnjive aukcije i preprodaje, završava u rukama dotad uglavnom beznačajnog Rosnefta.

Još jedno kontroverzno preuzimanje odigralo se 2014. godine. Vladimir Jevtušenkov, većinski vlasnik naftne kompanije Bašnjeft, uhapšen je navodno jer je odbio Sečinovu ponudu za preuzimanjem kompanije, iako Rosnjeft službeno negira da je iskazivao ikakav interes za preuzimanjem ili imao ikakvog utjecaja na uhićivanje. Nakon što je pristao na prodaju vlasničkog udjela, Jevtušenkov je pušten iz zatvora. Prvotno se kao najvjerojatniji kupac udjela u Bašnjeftu spominjao Lukoil, najveća ruska naftna kompanija u privatnom vlasništvu. Čak je i tadašnji ruski ministar gospodarstva Aleksej Uljukajev izjavio da Rosnjeft ′nije pogodan za kupnju Bašnjefta′. No Sečin je uz Putinovu podršku za 5,3 milijardi dolara preuzeo udio u Bašnjeftu. Mjesec dana nakon toga ministar Uljukajev je uhićen zbog navodnog primanja mita i to tijekom tajne akcije u Rosnjeftovim uredima.

Rosnjeft je tako, uz svesrdnu podršku Putina i ruske države, od kompanije koja je 2001. godine imala prihode od 2,3 milijarde izrasla u diva koji je 2014. godine imao prihode od čak 146,7 milijardi dolara. Zbog deprecijacije ruske valute izazvane sankcijama, dolarski prihodi su mu lani bili niži od 90 milijardi dolara.

Uz suradnju s ExxonMobilom Rosnjeft je posljednjih godina potpisao partnerske ugovore i s talijanskim Enijem, norveškim Statoilom, kao i s kineskim kompanijama. Ulazak Glencorea i katarskog fonda u vlasništvo Rosnjefta svakako će ojačati rusku poziciju na energetskom tržištu. No, uloga Rosnjefta mogla bi biti i puno veća u širim globalnim ekonomsko-političkim odnosima koje krasi sve drugo osim stabilnosti i predvidivosti. A u situaciji sklapanja poslova u tišini i iza leđa javnosti, nikad nije sigurno gdje bi sve mogla prošikljati nafta.