Čini se da je  strategija da se smanjivanjem zaposlenosti vrši pritisak na plaće i da se ne smanje samo ukupni izdaci na rad, već i same naknade, što je, uz poreznu reformu, tipično za internu devalvaciju, koja ne daje rezultate, ocjenjuje ekonomist Vladimir Gligorov.

Vladimir Gligorov, ekonomist bečkog Instituta za međunarodne ekonomske studije (WIIW), nedavno je u Opatiji ušao u polemiku s dijelom domaćih ekonomista budući da se založio za postupnu deprecijaciju kune, umjesto, kako je rekao, nepotrebnog i pogrešnog puta interne devalvacije za koji se Hrvatska opredijelila, a o tome je dao i intervju za riječki Novi list, čije dijelove prenosimo.

Komentirajući nedavnu inicijativu bivšeg guvernera Željka Rohatinskog o nekokvencionalnim mjerama monetarne politike kao poluzi reprograma javnog duga, Gligorov je rekao: «Jedan cilj je održivost javnog duga, jer se on povećava u odnosu na BDP i nastavit će se povećavati ako se bude refinancirao po visokim kamatnim stopama, koje su opet visoke zbog rizika koji upravo proizlazi iz tog visokog i rastućeg javnog duga, ali i značajnih problema s privatnim dugovima. Otuda i prijedlog da se dugovi reprogramiraju tako što će centralna banka kupovati te dugove, za novac dakle, čime bi mogla postići niže kamate i produžiti rok otplate. Implicitno se pretpostavlja da je sadašnja monetarna politika suviše restriktivna, pa ako bi bila nešto labavija to ne bi trebalo imati neželjene posljedice po cijene i tečaj. A osigurala bi se bolja projekcija kretanja javnog i privatnih dugova i njihova održivost. Ako se ocjenjuje da je održivost zaista problem, što je čini se neupitno, onda je to vjerojatno bolje od pravog reprograma, ako bi do toga na kraju došlo. Bolje, ako je izvedivo. Problem je u tome što je povjerenje u kunu, a to će reći u centralnu banku, slabo, pa nije izvjesno kakva bi bila točno reakcija financijskih tržišta. Drugi bi cilj mogao biti da se indirektno postigne postepeno prilagođavanje tečaja, jer bi se operacijama na otvorenom tržištu stvorile mogućnosti da se smanji kamatna stopa centralne banke, što bi trebalo deprecirati tečaj i ubrzati inflaciju. To bi trebalo imati pozitivan efekt na realne kamate, a i učiniti atraktivnim ulaganja u proizvodnju za izvoz", kaže Gligorov.

Hrvatski izvoz nije veći nego 2008. - to je problem

Dodaje kako bi treći cilj mogao biti taj da se podupre fiskalna konsolidacija: "Ako se ona ne može izbjeći, prije svega zbog nadzora Europske unije, tada bi monetarna politika mogla biti manje restriktivna u mjeri u kojoj je fiskalna restriktivnija. U ranijim vremenima, restriktivna monetarna politika, koja je u stvari samo održavala tečaj, bila je jedan način da se vrši pritisak na fiskalnu politiku. To je bilo neefikasno jer je bila potkopavana nepostojanjem tečajnog rizika, što je činilo dodatno zaduživanje, javno i privatno, privlačnim. Sada je situacija promijenjena i zbog nedostupnosti kredita i zbog vanjskog pritiska na fiskalne vlasti da štede, pa je aktivnija monetarna politika ne samo moguća, već bi trebalo i da bude korisna".

Bečki ekonomist izjavio je o ocjenama MMF-a da je kuna deset posto precijenjena da su te ocjene uvijek podložne sporenju, no da to nije od odlučujuće važnosti: "Osnovno je to da izvoz robe i usluga, zapravo ni jednog niti drugog uzetih zasebno, u eurima u Hrvatskoj danas nije veći nego što je bio 2008. U mnogim drugim zemljama s kojima usporedba ima smisla izvoz je povećan i do 40 posto. Tako da to svakako govori da postoji problem precijenjenosti realnog tečaja. Tako da je izbor ili korekcija tečaja ili interna devalvacija. Moglo bi se čekati i da svi drugi, recimo najvažniji vanjskotrgovinski partneri u Europskoj uniji, ubrzaju rast i inflaciju, pa da se tako popravi realni tečaj".

Internu devalvaciju već odavno imamo

Problem je poznat jer su se štediše i kreditori osigurali od moguće deprecijacije euroizacijom, pojašnjava. "Pitanje je samo jesu li naknade za rad indeksirane u eurima, jer ako nisu, deprecijacija bi mogla imati željene efekte na smanjenje plaća izraženih u eurima. Sada je vjerojatnije da bi se taj efekt postigao jer su rast nezaposlenosti i stagnirajuće plaće već oslabile spremnost na to da se vrši pritisak da se plaće usklade s iznosom u eurima.Ako bi se i uspostavila kontrola plaća u javnom sektoru, onda bi se deprecijacijom postigao željeni efekt korekcije ne samo nominalnog, već i realnog tečaja. Obično se više ističe rizik za bankarski sistem i za zaduženost države, što su svakako ključne ograničavajuće okolnosti. No, ako javni dug i onako raste, a bankarskih kredita i tako nema, taj se rizik snosi i tako i tako".

Za njega, interna devalvacija je na djelu već odavno u Hrvatskoj: "Pa, plaće u eurima stagniraju od 2008. do danas. Realno, dakle uzimajući u obzir inflaciju, one su smanjene. Važnije od toga, smanjena je zaposlenost veoma značajno, za oko 8 postotnih poena. Uz to je povećan PDV i čini mi se da su nešto smanjeni doprinosi na rad. Tako da je strategija, ako je ima, da se smanjivanjem zaposlenosti vrši pritisak na plaće i da se ne smanje samo ukupni izdaci na rad, već i same naknade. To je, uz poreznu reformu, koja je doduše bila nedovoljno valjano koncipirana, tipično za internu devalvaciju. Do sada ona nije dala željene rezultate, bar ako se procjenjuje po kretanju izvoza, uslijed čega će se, ili s njom nastaviti, ili će se čekati ubrzanje rasta i inflacije u drugim zemljama" .

Gligorov zaključuje da će s vremenom doći i do rasta zaposlenosti: "Tu je veći problem što se riskira financijska stabilnost, što je inače i problem Hrvatske uslijed veoma visokog nivoa nenaplativih potraživanja kada je riječ o kreditima korporacija. Bolja je, naravno, strategija koja ne zahtijeva takvo smanjenje zaposlenosti i privatne potrošnje".