Nedavni prijedlozi za zaobilazni izvoz hrane iz Hrvatske u Rusiju pomoću prepakiravanja artikala potisnuti su. No čini se da ih je zamijenilo prepakiravanje samog pojma šverca.

Ruski embargo na uvoz većine namirnica iz zemalja EU-a pokrenuo je u Hrvatskoj zanimljivu i po mnogočemu neobičnu raspravu o mogućim načinima zaobilaženja tog ograničenja. S više adresa od javnog utjecaja, naime, najprije se začula inicijativa za ulaganje novca i truda u „prepakiravanje" hrvatskih proizvoda u - Srbiji. Kao što je poznato, tu Hrvatskoj susjednu zemlju nisu zadesile ruske sankcije. A konkretno, rečena sugestija upućena je u medijski prostor prvenstveno iz Hrvatske udruge poslodavaca.

Na to su se u istom raspoloženju oglasili i stanoviti ugledni ekonomski analitičari i konzultanti. No vrlo brzo uslijedile su nasuprotne reakcije, od kojih izdvajamo one iz Hrvatske gospodarske komore i samog državnog vrha Srbije. Potonje su vlasti poručile da nikakvo prepakiravanje artikala proizvedenih u Hrvatskoj, u smislu zaobilaženja sankcija, na području Srbije neće biti moguće. HGK je također naglasio da je riječ o zabludama, čak potencijalno vrlo štetnim. Ipak, registrirali smo na početku izrečeno, i raspitali se o kakvom bi reambalažiranju mogla biti riječ.

Usprkos službenom certificiranju robe, naročito prehrambenih proizvoda, razmjerno često mogu se čuti glasovi o sumnjivom uvozu. Zapravo o krijumčarenju ili falsificiranju porijekla, čime se oštećuje i država i krajnji potrošač, a radi profita onih koji se time bave. Jednog od spomenutih konzultanata, Borisa Teškog iz tvrtke Instar, zatražili smo objašnjenje o njegovoj prethodnoj izjavi za Tportal, kada je rekao:

„Neće biti tako velikih troškova za prepakiravanje. Uz kreativan pristup tržištu puno se toga može napraviti. Prepakiravanje je konstantan dio biznisa, samo je problem naći kanale putem kojih će se plasirati na krajnje tržište".

Nama je, međutim, izjavio da nije mislio na prepakiravanje u doslovnom smislu, inzistirajući da je posrijedi nesporazum. Možda nisu tako razmišljali niti u HUP-u, možda nije tako razmišljao ni ekonomist Ante Babić, no čudno je da su svi koristili sad već pomalo mističan izraz - prepakiravanje. A to valjda ukazuje na novo i drukčije ambalažiranje proizvoda koji je već bio upakiran. Prvi put u Hrvatskoj, drugi put u Srbiji.

„Nije mi poznato kako bi se to moglo izvesti", rekao je Teški za DW, „nego sam imao na umu drukčiji poslovni pristup, prvenstveno kod onih naših tvorničara koji imaju svoje pogone i u Srbiji. To nije ništa novo u svijetu."

U tom slučaju, bez razloga su se zabrinuli i HGK i vlasti Srbije. Ta zemlja inače raspolaže ugovorom o slobodnoj trgovini s Rusijom. Hrvatski proizvođači i trgovci - da spomenemo samo najvećeg, Ivicu Todorića i njegov Agrokor - u Srbiji su odavno i naveliko prisutni. Napomenimo još i da Hrvatska u Rusiju izvozi poljoprivredno-prehrambene proizvode vrijedne od 20 do 25 milijuna američkih dolara godišnje, s udjelom od svega oko 1,5 posto u ukupnom izvozu te vrste robe. Ne čini se mnogo, ali u krizno doba nije ni malo.

Uz Agrokor, na popisu su Podravka, Vindija, Cromaris, Ostrea, Sardina, itd. U najvećem je dijelu riječ o mesu, svježoj i konzerviranoj ribi, siru i voću, proizvodima od žitarica, te umacima i juhama. Ali, vratimo se na pitanje prepakiravanja, ako je uopće moguće pretpostaviti što bi to ustvari bilo. Ostaje enigma: koliko smo izloženi robi iz šverca, a svakako nepouzdane kvalitete? I koliko su trgovci u stanju zatajiti davanja državi - ili državama - takvim poslovanjem? Ljubo Jurčić, Profesor s Ekonomskog fakulteta u Zagrebu, bivši ministar gospodarstva RH i, među ostalim, bivši predsjednik Nadzornog odbora Podravke, pojasnio nam je da se izvoz hrvatskih namirnica u Rusiju - ali tek u manjem dijelu - već godinama provodi i posredstvom Srbije. Čini se to uz prešutno odobravanje svih triju strana, budući da svatko i u tome nalazi određeni interes. Ipak, ta eksportno-importna siva zona nipošto ne prevladava, po njegovim riječima, niti u konačnici znači neke osobito velike novčane iznose.

„Certificiranje, bez kojeg nema izvoza iz Srbije u Rusiju, u najvećem dijelu izvodi se uz primjerenu kontrolu. A treba znati da srpski certifikat podrazumijeva natpolovični udio domaće, srpske komponente u konačnom produktu", nastavlja Jurčić.

On smatra da vlade svejedno ostavljaju privrednicima bar maleni prostor za improvizaciju, radi svojevrsne „relaksacije", kako se izrazio. Što se tiče dvojbe o krijumčarenju i falsificiranju porijekla namirnica iz bilo koje zemlje u Hrvatsku, naš sugovornik drži kako se ni kod te prakse ne može govoriti o znatnijim proporcijama.

Složili smo se da bi najbolje rješenje za taj problem bilo ponovno orijentiranje Hrvatske na domaću proizvodnju.

„Tad ne bismo morali smišljati nove metode šverca ni tako brinuti o njemu. Inače, dok sam kao student išao sedamdesetih godina više puta u Sovjetski Savez, ulazio bih u tu zemlju nekad lakše, a nekad teže, već prema tome u kakvom su odnosu trenutno bili Tito i Brežnjev", prisjetio se Ljubo Jurčić. Slično je s današnjim uvozom u Rusiju - protok hrvatske robe zavisit će o ponajprije o političkim odnosima s tom zemljom.