Hrvatski poljoprivredni proizvođači već osjećaju efekte slabe državne zaštite uslijed prodora jake europsko-unijske konkurencije koja je pak izgubila pravo trgovine u Rusiji.

Temeljito ugroženi hrvatski agrar izložen je u posljednje vrijeme dodatnom velikom iskušenju ruskog embarga na uvoz prehrambenih proizvoda iz zemalja Europske unije. Pritom nije riječ o velikoj ukupnoj trgovini, jer se tek oko 1,5 posto izvoza hrane iz Hrvatske odnosi na Rusiju, a što ne premašuje 25 milijuna USD godišnje. Pitanje je, međutim, što će se dogoditi s velikim viškom proizvoda kad se uzme u obzir čitava Unija pod embargom, i kako će se to odraziti na hrvatsku poljoprivredno-industrijsku bilancu.

Goran Đulić, ekonomist iz Baze za radničku inicijativu i demokratizaciju, te analitičar domaće poljoprivredne politike i prakse, smatra da će posljedice toga biti, riječju - katastrofalne.

„Realno je očekivati, unutar zajedničkog tržišta EU-a", izjavio je Đulić za DW, „plasman velikih količina roba po nižim cijenama, prvotno namijenjenih za rusko tržište, na slabija i siromašnija tržišta poput našeg. Zatim će doći do još većeg rušenja cijena domaćih proizvoda bez ikakvih ozbiljnijih mehanizama kojima bi se mogao zaštititi agrarni sektor".

Odraz takvih mogućnosti potražili smo zatim u neposrednoj proizvodnji, kod domaćih poljoprivrednika koji već osjećaju efekte ruskog embarga. U tu svrhu porazgovarali smo s Domagojem Škobićem iz klastera „Slavonska jabuka" u Osječko-baranjskoj županiji, a gdje se okuplja gotovo stotinu proizvođača najraširenije ovdašnje voćke. Ali, oni već osjećaju udar pojačanog uvoza jabuka po dampinškim cijenama iz drugih zemalja EU-a, budući da je riječ o državama koje svoj poljoprivredni sektor podupiru znatno više i bolje negoli je slučaj u Hrvatskoj.

„Poljska, primjerice, ima golemu proizvodnju jabuka, desecima puta veću od naše. Ali nemaju skladišnih kapaciteta u kojim bi zadržali viškove nastale obustavom redovnog izvoza u Rusiju. Čim se dakle postojeća skladišta napune, Hrvatsku će preplaviti jeftine jabuke iz Poljske, a da ne govorimo o drugim zemljama", istaknuo je Škobić.

No, zanimalo nas je kako je došlo do takvog nesrazmjera u tržišnom potencijalu i gdje, uostalom, tražiti rješenje.

„Najavljivali smo već prije sedam-osam godina što će nam se točno dogoditi s ulaskom Hrvatske u EU. S jedne strane je problem kontinuirano loša državna politika", objašnjava Škobić, „a s druge privatni veliki uvoznici, odnosno trgovci u Hrvatskoj".

U praksi se to očituje manjkom stručnosti koja rezultira nižim prinosima po hektaru, i uvelike manjkavom infrastrukturom. Ističe se recimo nedostatak hladnjača koje se mahom nalaze u vlasništvu trećih subjekata, a ne samih proizvođača. Vlasnik hladnjače zatim uzima jabuke isključivo onda kad ih može jeftino kupiti i skupo prodati.

Predstavnik klastera „Slavonska jabuka" posvjedočio nam je, samo na ovom primjeru, da europske zemlje nerijetko sufinanciraju i 75 posto troškova gradnje hladnjača u rukama proizvođača, dok je u Hrvatskoj ta potpora tek neko vrijeme dosezala 50 posto. Proizvođači, ionako već opterećeni kreditima, nemaju više što dati pod hipoteku da bi se upustili u takvu investiciju. Ipak, bilo bi naivno vjerovati da je posrijedi slučajno zapostavljanje proizvođača u zemlji u kojoj je proizvodnja sustavno uništena podilaženjem raznim prekupcima, uvoznicima, veletrgovcima i dakako bankama.

Domagoj Škobić stoga zaključuje, nakon dugogodišnjeg iskustva u suradnji s Ministarstvom poljoprivrede i velikim hrvatskim trgovcima, kako hrvatska vlada - zapravo vlade, u već dugom nizu - podržavaju naizgledni nered u sektoru da bi pogodovale trgovini:

„Uvozni lobiji tu su odavno najjači faktor. Oni kupuju jeftine europske viškove niže kvalitete od one koja se šalje u npr. Englesku. Onda nam poručuju, a ne bih spominjao imena, no svakako je riječ o najvećima u Hrvatskoj, da jedva čekaju da im odemo s polica".

Osim što su skuplje, naime, hrvatske jabuke su u nedostatku sortirnica i manje atraktivno zapakirane. Sve to čini domaćeg proizvođača manje konkurentnim u odnosu na europsko-unijske tržišne suparnike iza kojih stoje jače državne mjere zaštite. U tom smislu Škobić nam je prepričao talijanski slučaj gdje je država nedavno zbog hiperprodukcije bresaka i nektarina izdala proglas kojim je nastojala utjecati na veletrgovce da pomognu domaćim proizvođačima. Ali, nije samo apelirala, nego je i sasvim pristrano uvela pojačani nadzor i složenije administrativne procedure za daljnji uvoz.

Za početak, EU je odobrila 125 milijuna eura kompenzacije za poljoprivrednike pogođene ruskim embargom. No one hrvatske zapast će premalo sredstava za potpunije saniranje štete, kako nas upozorava Goran Đulić. Tako i naš europarlamentarni zastupnik Tonino Picula još od kolovoza traži od Europske komisije povećanje iznosa i širenje liste proizvoda čiji se pad izvoza kompenzira. Jer, tamo nije bilo najzastupljenije voćke iz hrvatskog izvoza u Rusiju - mandarine. Od velikog je značaja što je Picula u toj svojoj incijativi i uspio, pa je EK prošli tjedan uvrstila mandarine na štićenu listu.

Tonino Picula je u izjavi za DW kao uzroke domaćeg agrarnog udesa izdvojio dugotrajno neadekvatno upravljanje i sustav poticaja. On naglašava da ne možemo biti konkurentni cijenom i kvantitetom, dok u dosezanju više kvalitete proizvođačima svakako mora pomoći država.

„Moguće je to provesti mjerama u koje spada dodatno poticanje konzumiranja, poput realizirane akcije dijeljenja jabuka u školama, zatim podupiranjem mladih poljoprivrednika, kao i izvoza, ali i udruživanja proizvođača radi veće konkurentnosti", sugerira Picula.