Svake godine Hrvatska uveze voća za 900 milijuna kuna. Jedino se mandarina i jagoda proizvede u Hrvatskoj dovoljno za pokriće vlastitih potreba. Jabuka uvozimo čak 50 posto. Uvoz voća i povrća u velikoj je mjeri premašio uvoz ostale hrane. Ukupna svota koju Hrvatska potroši na uvoz voća i povrća godišnje dosegne i do 223 milijuna dolara.

Prije šest godina proizvođači jabuka iz Osječko-baranjske županije odlučili su se udružiti kako bi jabuke na što lakši način uspjeli plasirati na tržište. Ne samo hrvatsko već i ono inozemno. Aplicirali su na pretpristupni fond Europske unije CARDS 2004 za prekograničnu suradnju i povukli 162.000 eura.

O kakvom je programu zapravo riječ? Članice Europske unije financiraju prekogranične programe iz Strukturnih fondova, a Hrvatska je kao zemlja nečlanica mogla sudjelovati u prekograničnoj suradnji sa susjednim državama i povlačiti novac iz pretpristupnih fondova. Prvi takav otvoreni fond bio je CARDS 2004, na kojeg se nastavio Phare i na kraju IPA program. Prekogranična suradnja uglavnom se odnosi na zaštitu okoliša i prirode, te razvoj malog i srednjeg poduzetništva. Povlačenje sredstava iz svakog od ovih programa je bilo važno ne samo zbog usklađivanja s ostalim zemljama članicama EU, već i zbog pripreme za strukturne i Kohezijski fond iz kojih ćemo u od 2014. - 2020. moći povući 10 milijardi eura.

Osnovati klaster i okupiti 82 proizvođača jabuka s područja županije nije bilo teško, ističe predsjednik klastera Stjepan Zorić. Voćari su već bili okupljeni u nekoliko udruga i bilo ih je lako animirati. Znali su da je za unapređenje njihove proizvodnje udruživanje važna stavka jer su tako mogli riješiti probleme koje sami nisu mogli. Kroz klaster se prije svega smanjuju troškovi proizvodnje, plasman je jednostavniji, a proizvodnja svih je ujednačena, te je kvaliteta jabuke ista kod svih. Klaster samostalno otkupljivačima plasira robu na tržište.

Osječko-baranjski proizvođači jabuka u prvom su EU projektu za zemlje partnere odabrali Italiju i Mađarsku. Kada je riječ o jabukama, pametno je slijediti upravo primjere tih zemalja. Italija pokriva 10 posto svjetske proizvodnje jabuka. Oni su znali iskoristiti fondove EU. Samo Južni Tirol proizvodi godišnje 1,18 milijuna tona. U tom kraju povezivanje voćara dovedeno je do savršenstva, jer tu proizvodnju na 18.000 hektara ostvaruje čak 8000 okupljenih proizvođača.

Riječ je uglavnom o proizvođačima koji u posjedu imaju obiteljska imanja prosječne veličine 2,5 hektara, što znači da prosječan talijanski proizvođač jabuka raspolaže upola manjom površinom za obradu nego hrvatski. To ukazuje da prostora za povećanje proizvodnje u Hrvatskoj itekako ima.

Potaknuti talijanskim primjerom slavonski proizvođači zaključili su kako je bolje imati više manjih nego jednog velikog proizvođača, monopolista. No, svaki mali proizvođač voća ili povrća danas se bori za opstanak. Nitko ne želi ulagati u širenje proizvodnje uz upitan plasman robe. Profitabilnost kroz proizvodnju ratarskih proizvoda gotovo pa je i nemoguća. Osnovni problemi su nestandardizirana proizvodnja, loša agrotehnika zbog nedostatka stručnog kadra pri realizaciji agrotehničkih mjera.

Koliko je za Italiju bilo važno udruživanje i standardiziranje proizvodnje govori činjenica kako su u posljednjih 50 godina utrostručili proizvodnju jabuka. Italija tako danas postiže proizvodnju od dva milijuna tona godišnje, izvozi čak 70 posto proizvodnje.

Tako su se i Slavonci odlučili udružiti u klaster Slavonska jabuka. S realizacijom projekta jabuka.net 2007. godine. No, zatečeno stanje bilo je katastrofalno. Na području Slavonije u tom se trenutku, uz nestandardiziranu proizvodnju, uzgajalo 50 sorti jabuka s kojima se definitivno nije moglo konkurirati na europskom tržištu.

Cilj je bio postići da svi članovi klastera proizvode pod istim uvjetima, uz istu tehnologiju, te da svi dobivaju istu kvalitetu jabuke. Tek tada se moglo govoriti o Slavonskoj jabuci i njenom brendiranju, jer bez proizvoda nema ni brenda.

Aplicirali su i na drugi projekt, IPA prekogranična suradnja 2010. godine, kao nastavak CARDS-a iz 2007. Iz njega su povukli čak 426.000 eura. Zahvaljujući potpori EU fondova, dobroj organizaciju, neprestanom educiranja članova klastera, uvođenjem standardizirane proizvodnje i novih tehnologija uspjeli su povećati nasade na preko 400 hektara. Svaki član klastera danas posjeduje certifikat integrirane proizvodnje, što znači da svaki proizvođač proizvodi pod istim, strogo kontroliranim uvjetima i nudi istu kvalitetu.

Troškovi proizvodnje uvelike su smanjeni što je u konačnici dovelo do povećanja proizvodnje s prvotnih 25 tona po hektaru nasada na čak 40 tona. Ako ovaj napredak usporedimo s Italijom, koja po hektaru proizvede 40-50 tona godišnje, onda vidimo da su slavonski proizvođači zaista postigli veliki napredak.

Rezultati su tu, no što je s plasmanom? Potražnja je velika, no odnos s otkupljivačima nije najbolji. Razlog? Iz izvoza otkupljivači mogu nabaviti puno jeftiniju jabuku. Prošlogodišnju, ali jeftiniju.

Iako je prosječna površina voćnjaka u Hrvatskoj tri puta veća od onih u zemljama članicama Europske unije, pa čak i od onih u Italiji za čijim se primjerom vode, iz klastera upozoravaju kako je evidentan nedostatak rashladnih kapaciteta. Postoji veliki interes za proširenjem voćnih nasada, ali bez vlastite hladnjače značajnije povećanje površine pod voćnim nasadima neće se dogoditi. Ono što im nedostaje jest regionalna hladnjača i distributivni centar u Slavoniji koji bi bio u vlasništvu proizvođača.

Kroz projekte koje su do sada proveli slavonski proizvođači uspjeli su postići da tehnologijom i prinosima budu konkurentni europskim proizvođačima. Smatraju da imaju veliku prednost zbog povoljnih agroklimatskih uvjeta.

Razlika je ostala u tome što europski proizvođači posjeduju svoje hladnjače, a hladnjače u Hrvatskoj umjesto proizvođača posjeduju otkupljivači. Država dijeli poticaje za hladnjače u visinama i do 5 milijuna kuna. Veliki poticaji, nažalost, umjesto u ruke proizvođača odlaze u ruke otkupljivača. Po tom pitanju ostali smo neprilagođeni EU. Klaster Slavonska jabuka ne može dobiti poticajna sredstva iz proračuna za hladnjaču, no otkupljivači poput velikih trgovačkih lanaca u Hrvatskoj to mogu.

Slavonski proizvođači konkurentni su i kvalitetom i cijenom, jer jabuku prodaju za 2,5 kune po kilogramu. Sva slavonska jabuka proda se odmah, jer tržište itekako postoji. Problem je što ih otkupljivači mogu ucjenjivati cijenom, jer znaju da jabuku nemaju gdje skladištiti i ako sve ne prodaju odmah morat će ju baciti. Zato je cijena njihove svježe jabuke jednaka onoj uvoznoj prošlogodišnjoj jabuci.

No, u Slavonskoj jabuci ne daju se smesti. Ako ne mogu dobiti novce od Hrvatske, s razvojnim projektima apliciraju na EU fondove. Trenutno je u realizaciji izgradnja pogona za preradu jabuka industrijske kvalitete na području poslovne zone Tenja koji je kroz IPARD natječaj povukao sredstva u vrijednosti od 5,5 milijuna kuna. U pripremi je i projekt za izgradnju hladnjače s distributivnim centrom kapaciteta 2500 do 3000 tona.

Hrvatska ima potencijal za 60.000 hektara voćnjaka, što bi joj omogućilo zadovoljavanje vlastitih potreba te izvoz voća za oko 350 milijuna dolara godišnje. Uvozila bi u tom slučaju samo egzotično voće koje sama ne može proizvoditi, a na zasađenim hektarima našlo bi se posla za dvadesetak tisuća ljudi. No, nažalost i ove kao i svake godine do sada pojest ćemo 900 milijuna kuna uvezenog voća.