Možda i živimo u postindustrijskom dobu, u kojemu su informatika, biotehnologija i visoko vrijednosne usluge postali pokretači gospodarskog rasta. No države na vlastitu štetu zbog toga zanemaruju proizvodno-industrijski sektor. U proizvodnom sektoru oblikuje se i raste srednji stalež svijeta. Bez živog proizvodnog temelja, društva se dijele na bogate i siromašne, odnosno one koji imaju stalan i dobro plaćen posao te one čiji posao nije toliko siguran te stoga i živi rizičnije. Proizvodnja bi se u konačnici mogla pokazati od središnje važnosti za održivost demokracije.

Slabost uslužnih djelatnosti
Sjedinjene Američke Države posljednjih desetlja prolaze kroz razdoblje stalne deindustrijalizacije, djelomično zbog globalne konkurencije, a djelomično zbog tehnoloških promjena. Od 1990. godine, broj zaposlenih u proizvodnom sektoru pao je za gotovo pet postotnih bodova. To ne bi nužno bila loša stvar da produktivnost radne snage (kao i zarada) u proizvodnji nije znatno viša negoli u ostatku ekonomije - ovdje, naime, iznosi 75 posto.Uslužne djelatnosti koje su prisvojile višak radne snage iz proizvodnje ne mogu se staviti pod isti nazivnik. Na vrhu su financije, osiguranje i poslovne usluge, koje zajedno imaju razinu produktivnosti sličnu proizvodnji. Te industrije stvaraju određeni broj novih radnih mjesta, ali ne mnogo, a i to malo bilo je prije erupcije financijske krize 2008. godine. Veći dio zaposlenja ostvaren je u "osobnim i društvenim djelatnostima", a upravo tu se nalaze najneproduktivniji poslovi. Ovakva migracija poslova prema dnu ljestvice produktivnosti svake je godine od 1990. oduzela po 0,3 postotna boda s američkog rasta produktivnosti, što u navedenom razdoblju otprilike iznosi jednu šestinu stvarne dobiti.

Povećanje broja zaposlenika s niskom produktivnošću također je doprinijelo rastu nejednakosti i neravnopravnosti u američkom društvu. Gubitak američkih radnih mjesta u proizvodnju nakon 2000. godine samo se ubrzao, a najizgledniji krivac za to je globalna konkurencija. Kako je pokazala Maggie McMillan iz Međunarodnog instituta za istraživanje politike o hrani, postoji zazorna negativna korelacija diljem zasebnih proizvodnih industrija između promjena zaposlenosti u Kini i SAD-u. Ondje gdje se Kina najviše proširila, SAD je izgubio najveći broj radnih mjesta. U onih nekoliko industrija koje su se u Kini smanjile, SAD je dobio na zaposlenosti. U Velikoj Britaniji, gdje se pad proizvodne djelatnosti gotovo radosno provodi i bilježi još od konzervativaca Margaret Thatcher pa sve do dolaska Davida Camerona na vlast, brojke su još mračnije. Između 1990. i 2005. godine, udio tog sektora u ukupnom broju zaposlenih pao je za preko sedam postotnih bodova. Prekvalifikacija i preusmjeravanje radnika na manje produktivne uslužne djelatnosti stajalo je britansku ekonomiju 0,5 bodova u rastu produktivnosti svake godine, što u tom razdoblju u konačnici ispada jedna četvrtina ukupnog rasta produktivnosti.

Poslovi za nekvalificirane
Za zemlje u razvoju, proizvodni imperativ je od ključne važnosti. Obično je jaz produktivnosti prema ostatku ekonomije mnogo veći. Kad proizvodnja dobije na zamahu, može stvoriti milijune radnih mjesta za neobučene radnike, počesto žene, koje su prije toga bile zaposlene na tradicionalnim poljoprivrednim imanjima ili u manje važnim uslužnim djelatnostima. Upravo je industrijalizacija bila pokretač naglog i brzog gospodarskog rasta u južnoj Europi tijekom 1950-ih i 1960-ih, te u istočnoj i jugoistočnoj Aziji od 1960-ih. Indija, koja odnedavno bilježi stope gospodarskog rasta slične kineskima, usprotivila se tom trendu i oslonila na softver, pozivne centre i druge poslovne djelatnosti. Stoga su neki pomislili kako Indija (i neki drugi) mogu poći do rasta drugačijim putem, onim koji se oslanja na uslužne djelatnosti.Međutim, upravo je slabost indijske proizvodnje težak teret na njezinim općim ekonomskim rezultatima te prijeti održivosti njezina rasta. Indijske visoko produktivne uslužne djelatnosti zapošljavaju radnike koji se nalaze na samom vrhu ljestvice obrazovanosti. U konačnici će indijska ekonomija morati proizvesti produktivne poslove za nekvalificirane radnike kojima itekako obiluje. A većina tih radnih mjesta morat će biti u proizvodnji.Zemljama u razvoju širenje proizvodnje omogućuje ne samo unaprjeđenje raspodjele ljudskih resursa, već i, nakon nekog vremena, vrlo dinamične prednosti. Naime, proizvodnja je uglavnom djelatnost koja se penje; jednom kad neka industrija uhvati korijene u ekonomiji, produktivnost naglo raste prema samim tehnološkim granicama te industrije.

Stagnacija produktivnosti
Tipična pogreška prilikom procjene proizvodnih rezultata jest promatranje količine proizvedenih dobara ili produktivnosti bez uzimanja u obzir broja novih radnih mjesta. Primjerice, u Latinskoj Americi, produktivnost proizvodnje skokovito raste otkad se ta regija liberalizirala i otvorila međunarodnoj trgovinskoj razmjeni. No, te su koristi došle po cijenu (a u određenom smislu i zbog) racionalizacije industrije i smanjenja broja zaposlenih. Višak radnika završio je u djelatnostima s lošijom produktivnošću, kao što su neformalne uslužne djelatnosti, zbog čega produktivnost na razini države stagnira usprkos dojmljivim proizvodnim rezultatima.I azijska gospodarstva su se otvorila, ali osobe na vlasti ondje su se bolje pobrinule glede pružanja podrške proizvodnoj djelatnosti. Najvažnije je što su uspjele održati konkurentne valute, što je najbolji način da se proizvođačima zajamči visoka zarada. Zaposlenost u proizvodnom sektoru raste (kao udio u totalnoj zaposlenosti), čak i u Indiji, čiji se rast ponajviše oslanja na uslužne djelatnosti.Kako se ekonomije razvijaju i postaju sve bogatije, proizvodnja, odnosno "izrada stvari", neminovno postaje manje i manje važna. No, ako se to dogodi brže negoli radnici uspiju razviti napredne vještine, rezultat može biti opasna neravnoteža između produktivne strukture nekog gospodarstva i njegove radne snage. Posljedice toga vidljive se diljem svijeta u obliku loših ekonomskih rezultata, sve veće nejednakosti i oprečnih političkih stajališta.