Dok se u javnosti tjednima zabavljamo mogućim sukobom interesa zbog malog kirurškog zahvata zanemarive vrijednosti, u poduzetničkim krugovima ne mogu se načuditi da poprilično nezapaženo prolazi odlučnost koalicijske vlasti da potpuno netransparentno vodi poslove od prvorazredne nacionalne važnosti. O nečemu tako važnom kao što je 50-godišnja koncesija na autoceste ili privatizacija najvećeg preostalog industrijskog postrojenja, kutinske Petrokemije, ne možemo reći gotovo ništa jer u javnosti ni o čemu nismo službeno izviješteni. Možemo samo nagađati.

Naime, akteri nove hrvatske netransparentnosti otvoreno inzistiraju, nakon svih loših iskustava iz pretvorbe i privatizacije, da se o izuzetno krupnim strateškim (ekonomskim i financijskim) pitanjima dogovara iza zatvorenih vrata te manipulira informacijama koje se u javnost puštaju na kapaljku, tj. neformalno i selektivno.

Pogodovanje interesima

Drugim riječima, ministri u koalicijskoj vlasti svjesno odriču pravo javnosti da kaže svoj sud o tome je li posao s autocestama i Petrokemijom dobar ili štetan. Postoje ozbiljne indicije da su razlozi takvog ponašanja politikantske prirode te pogodovanje pojedinim uskim interesima.

Situacija je apsurdna: opće je poznato da obitelji najčešće čine ključne životne pogreške kad se zalete kod najvažnijih i najvećih transakcija kao što su kupnja stana ili automobila umjesto da rasprave sve detalje najbitnijih obiteljskih poteza, a ljudi na vlasti odbijaju voditi bilo kakvu javnu raspravu o izuzetno bitnim, povijesnim odlukama. Još je apsurdnije da je vladajuća Kukuriku koalicija znatan dio političkih poena skupljala na kritiziranju "zločina" iz "netransparentne" privatizacije devedesetih.

Valja podsjetiti da su se u to vrijeme redovito održavale sjednice Upravnog odbora Hrvatskog fonda za privatizaciju na kojima su njegovi članovi javno raspravljali o pristiglim ponudama. Novinari su sjedili na sjednicama te su imali priliku zapisati sve podatke o ponudama, a često su dobivali i kompletne materijale.

pak, puno privatizacijskih priča otrgnulo se kontroli upravo zbog toga što je u masi privatizacija bilo nemoguće pratiti sve procese i jer je često također nedostajalo transparentnosti, tj. jer su neki podaci bili "upakirani" ili prikriveni. Kako nekome nakon svega toga pada na pamet odlučno voditi službeno potpuno netransparentan novi proces privatizacije?

Granićev poučak

Resorni ministar Hajdaš Dončić pravda se da proces koncesije na autoceste vodi po Zakonu o javnoj nabavi i ne smatra spornom odluku da se davanje više od 2000 kilometara autocesta vodi po zakonu koji uopće nije pisan za takve odluke. Može se pretpostaviti da je vladajuća koalicija svjesno krenula u "javnu nabavu" da bi izbjegla javnu raspravu nužnu u proceduri donošenja posebnog zakona. Situacija podsjeća na onu kad je nekadašnji potpredsjednik prve lijeve koalicijske vlasti Goran Granić šeprtljavo, bez racionalnih argumenata te maltene bez detalja o transakcijama novinare izvijestio da su prodane Riječka i Splitska banka. Ukupan iznos koji je dobiven za te velike državne banke bio je manji nego što je nedavno ova vlast dobila za Hrvatsku poštansku banku.

Ukratko, kao da se ponavlja obrazac sklonosti netransparentnosti u lijevoj koaliciji koja vodi puno manje privatizacijskih postupaka, ali ih ne želi voditi čisto.

O tome zašto se pak privatizacija Petrokemije vodi mimo javnosti nema nikakvih službenih očitovanja. Poznato je da je privatizacija Petrokemije izuzetno osjetljiv proces zbog agresivnosti svojevrsne parainstitucije - Stožera za obranu Petrokemije - te da je tvrtka u velikim problemima upravo zbog toga što se zbog te agresivnosti odgađala nužna privatizacija i modernizacija tvornice.

Sumnjivo škrte ponude

Potpuno je karikaturalno da su uprava i dio vlasnika (država) krenuli u potragu za spasiteljem, tj. strateškim partnerom, a da o tome sada ne izvještavaju samo javnost nego ni druge dioničare, a radi se o kompaniji čijim se dionicama trguje na Zagrebačkoj burzi. Još je nevjerojatnije da informaciju kao dioničari ni neslužbeno (što također ne bi bilo u redu) nisu mogli dobiti ni predsjednici uprave društava za upravljanje mirovinskim fondovima koji su nedavno novcem mirovinskih štediša dokapitalizirali Petrokemiju po cijeni od 170 kuna za dionicu, tj. izdašnije od gotovo svih sumnjivo škrtih neobvezujućih ponuda.

Nebitno je što je Hrvatska relativno mala zemlja te da su novinari uspjeli više-manje otkriti i tko se javio za autoceste i za Petrokemiju. Bitnije je što su ministri, ostali državni dužnosnici, posrednici u razgovorima, članovi uprave i sindikalisti možda uspjeli sakriti.

Ukratko, kako su sijali, tako će i žeti, a kad dozna šira javnost, solit će se puno repova.