Hrvatska elektroprivreda (HEP) je već godinama preko svoje tvrtke kćeri HEP Energija prisutna na slovenskom tržište električne energije, a u referentnoj listi na tom tržištu im se nalaze kupci poput Slovenskih željeznica, Grada Ljubljane, Cimosa, Luke Koper, MOL, NLB banke i mnogi drugi.

Prema zadnjim podacima HEP drži 12,5 posto ukupnog tržišta struje u Sloveniji s tendencijom rasta, a prema slovenskim izvorima HEP Energija je lani imala prihod od 34 milijuna eura, uz minimalnu dobit. Ako se zna da HEP u Hrvatskoj drži oko 85 posto tržišta električne energije, za leđima mu je RWE Hrvatska sa sedam posto dok slovenski GEN-I zadnjih godina rapidno gubi udio, jasno je da je HEP-ova pozicija u regiji sve snažnija.

Strateške smjernice

Zbog toga su se u Sloveniji pojavile procjene da će hrvatski operater i snažnije zagristi tamošnje tržište akvizicijom niza manjih i većih operatera. Tako Sioel.net piše da je hrvatski energetski div zainteresiran za ulazak u vlasništvo pet slovenskih tvrtki za distribuciju električne energije: Elektro Ljubljana, Elektro Maribor, Elektro Celje, Elektro Primorska i Elektro Gorenjska, a u konačnici i za preuzimanje GEN-I-ja koji je svojevrsni pandan HEP-a na slovenskom tržištu i s kojim dijeli vlasništvo nad NE Krško.

Iz HEP-a su na upit Poslovnog dnevnika poslali neodređeni odgovor po ovom pitanju. "HEP, sukladno svojim strateškim ciljevima, uvijek razmatra i analizira mogućnost širenja poslovanja na tržištima susjednih država. Poslovne odluke donosimo isključivo u skladu sa strateškim smjernicama širenja u regiji", kažu nam u HEP-u.

Prodaja udjela

Većinski vlasnik slovenskih energetskih tvrtki, i do 80 posto udjela, je država Slovenija, no manjinski dioničari, koji su često dionice dobili kao neku nadoknadu od države 1990-ih, već godinama pokušavaju bezuspješno prodati svoje udjele. Vlasnici tih dionica su tamošnje poslovne grupe, institucionalni investitori, ali i neki bogati Slovenci koji imaju utjecaj na Vladu da potencijalno dopusti prodaju energetskih tvrtki Hrvatima, ili pak nekom drugom ponuđaču.

S druge strane, u slučaju da država to ne dopusti, pojavio bi se pritisak da sama otkupi te udjele na tržištu, a pitanje je da li za to ima političke i financijske mogućnosti. Stoga se u tamošnjoj javnosti počeo razrađivati model prema kojem bi država zadržala ključnih 75 posto udjela u energetskim tvrtkama, dok bi se ostatak našao na slobodnom tržištu.