U Sloveniji je pala vlada, jedna od uspješnijih u posljednje vrijeme, a sigurno je neće zamijeniti stabilnija. Bosna i Hercegovina naizgled je mirna i letargična poslije destruktivnih proljetošnjih prosvjeda koji nisu promijenili ništa. U Italiji premijer Renzi najavljuje ukidanje mnogo općina, uštede u radu državnih službi i usredotočenje na pomoć poduzetnicima, a destruktivci na čelu s Berlusconijem i pseudoanarhistima iz pokreta Cinque stelle (Pet zvijezda) čekaju ga ‘na zavoju′ - kad ih pokuša primijeniti. U Srbiji mladi premijer najavljuje novu Srbiju, europsku i uljuđenu, po mjeri svih Srba, koja će se ostvariti radom i poštenjem te osobnim odricanjem više društvenih skupina.

Hrvatska je politika u novoj fazi preslagivanja i traženja alternative za neuspješne, nesimpatične i neiskrene, a koji su nekim ‘slučajem′ upravo na vlasti. Međutim, prava se drama odvija izvan ove regije (iako će ona osjetiti posljedice tih događaja, jače i bolnije kao i uvijek, ali s vremenskim odmakom) - u Ukrajini.

Sukob za trgovačke puteve Ono što se čini kao politički sukob u kojem se sukobljavaju ukrajinska većina i ruska manjina, svaka od njih s pogledom na drugu stranu svijeta i željom da se osloni na Njemačku i SAD (Ukrajinci) ili Rusiju (Rusi i Ukrajnci rusofili), zapravo je sukob za trgovačke puteve i kontrolu energetskih izvora. Nije to prvi takve vrste, bilo ih je dovoljno do sada i uvijek su ostavljali strašne posljedice, političke, ali i gospodarske, na ‘sretne dobitnike′ koji su imali tu čast da se veliki zauzimaju za njih i pomažu im u pitanjima koje oni ne mogu sami riješiti. U Ukrajini je stanje posebno složeno. I u Hrvatskoj postoji ukrajinska manjina - još iz doba Austro-Ugarske, ali ona ne želi da je se zove Ukrajincima, nego Rusinima, jer su se Ukrajnci tako zvali prije formiranja jedinstvene države, a sami Rusi dio Ukrajine smatraju kolijevkom ruske države.

Vjersko pitanje još je složenije. Grkokatolici na zapadu zemlje (Galicija) okrenuti su Rimu i vjerni su Papi (iako u osnovi prakticiraju pravoslavni obred). Ruska pravoslavna crkva unijate (kako pogrdno zovu grkokatolike) smatra otrgnutim od pravoslavlja i trojanskim konjem Vatikana. Ukrajinska pravoslavna crkva nije autokefalna i ne priznaje ju Sveti sinod (kao ni crnogorsku i makedonsku)... Zato u praktičnom životu prosječni Ukrajinac ide u ‘svoju′, ukrajinsku pravoslavnu crkvu na misu, ali krštenja, vjenčanja i pogrebe obavlja u ruskoj pravoslavnoj crkvi, jer je ona priznata.

Ukrajina idealna za građanski rat Takva komplicirana vjersko-socijalno politička situacija u krizi je idealna za građanski rat, što se upravo događa. U Ukrajinu (ali i Rusiju) zemlje EU, ali posebice Njemačka, uložile su stotine milijuna eura. Kroz nju prolazi plinovod između Rusije i EU, i tko ga kontrolira, kontrolirat će još godinama i ukrajinsko gospodarstvo i gospodarstva zemalja EU, nadasve njemačkoga. Svaki problem s tim plinovodom nanosi štetu njemačkom gospodarstvu. Svako posrtanje ukrajinskoga gospodarstva (a ono je sada pred kolapsom) nanosi štetu i onima koji su u to gospodarstvo uložili - a to su najviše Nijemci.
Rješenje je naizgled jednostavno, vlade Rusije i Njemačke trebaju dogovoriti suradnju o kvalitetnijem uređenju socio-političkog statusa Ukrajine i zajedno jačati ukrajinsko gospodarstvo te državno uređenje. Međutim, pitanje je odgovara li to ostalim zemljama EU i svijetu.
Rješenja za zemlje u jadranskoj regiji, s kojima je započet tekst, također je vrlo jednostavno u teoriji. Politički i gospodarski moraju se početi ponašati jednako kao zemlje na sjeveru EU - provoditi ono što obećavaju u predizbornim kampanjama, pod svaku cijenu i bez kompromisa prema bilo kojoj društvenoj skupini. Obećanje i usmeni dogovor trebali bi biti jednako vrijedni kao pisani ugovor ovjeren kod javnoga bilježnika.

Međutim, takva rješenja moguća su samo u teoriji ili mašti romantičnih ‘amatera′, a silazak u praksu nudi drugačije mogućnosti. Ustavnopravni poredak BiH nitko nije uspio urediti više (do sada) od postignute razine na granici apsurda, a u njegovoj izradi i provedbi sudjelovali su i sudjeluju važni svjetski faktori. Kontrola resursa najvažniji je zadatak svih vlada na svijetu, i prošlih i sadašnjih i budućih, jer u vremenima oskudice ne biraju se sredstva za osiguravanje nove raspodjele. Kako to radi hrvatska vlada - odgovor je upravo ovoga tjedna objavljen i upućuje na to da je Mol ‘oštetio′ Inu za 6,2 milijarde dolara.