Unatoč krizi, tijekom koje je u Hrvatskoj investicijski kapacitet splasnuo, Končarev Institut za elektrotehniku kontinuirano bilježi rast prihoda i dobiti. Nedavno je, kao jedna od rijetkih preživjelih takvih organizacija, koje su nekad imali i Đuro Đaković, Pliva i Jugoturbina, realizirao je razvojni projekt za Vipnet, a uz obnovljive izvore energije širi se i u nanotehnologiju. Predsjednik Uprave Stjepan Car upozorava ipak da se razvoj i istraživanja u Hrvatskoj na mnogo načina sputavaju, a uvozni lobiji režu im prilike.

PXL Tvrdite da država ne podupire istraživanja i razvoj na pravi način, a dobivate dio sredstava na takav način.
Dobivamo svega 10-ak posto potrebnih sredstava da bi se realizirali definirani projekti. Problem je što je država jedina koja javnim institutima i fakultetima financira istraživanja i razvoj, najčešće u umanjenom iznosu od traženog, pa su takvi i rezultati. K tome, ne vežu se iznosi financiranja i rezultati koji se na temelju toga postižu.

Rade li se kakva unapređenja sustava?
Nacionalna zaklada za znanost je na tome učinila pomak jer da bi oni participirali u financiranju traže 30 posto učešća treće strane. No, ona pak vrednuje samo objavu znanstvenih članaka i želi dio budućih prihoda od korištenja eventualno nastalih patenata. To nigdje nije prošlo pa neće ni kod nas.

Kako uspijevate u tome da vam prihodi rastu?
Lani smo imali 92 milijuna kuna prihoda, što je osam posto rasta i rast ćemo vjerojatno i ove godine. Uz usluge istraživanja i razvoja, uglavnom za Končareva društva, zatim ispitivanja i certificiranja kao i tehničkog nadzora za kupce izvan grupe, najveći prihod prošle i ove godine imamo od prodaje vlastitih proizvoda kroz prodajne kanale grupe.

Kako se nosite s konkurencijom? Ne surađuju sva Končareva društva s vama.
S velikom konkurencijom, koju čine fakulteti, instituti i male privatne tvrtke, nosimo se tako što smo drukčiji i najbolji u poslu koji radimo. No, ponekad su nam problem javni natječaji na kojima se moramo natjecati s onima čija je osnovna djelatnost u potpunosti financirana od države, ponajprije fakultetima. Njihovo pojavljivanje na javnim natječajima za obavljanje stručnih poslova nije fer natjecanje jer njima je to tek dodatni prihod a trgovačkim društvima poput nas to je jedini način stjecanja prihoda. Nadam se da će se takva anomalija, specifična za Hrvatsku, riješiti ulaskom u EU. Znanstvene organizacije kao što su fakulteti i javni instituti koje u konačnosti financira gospodarstvo putem poreza, trebaju imati za znanstvena istraživanja i razvoj novih proizvoda mogućnost direktnog pristupa kupcu, a ne preko javnih natječaja.

Imate li neke ključnu inovaciju koja vam donosi glavninu prihoda?
Polovicu prihoda Institut je lani ostvario od prodaje monitoring sustava za transformatore koji smo sami razvili prije nekoliko godina. Sastoji se od senzora koji mjere različite kemijske i fizikalne veličine i softvera te umjetne inteligencije za analizu koju smo sami osmislili. Globalno imamo svega nekoliko konkurenata, a najvažniji su Siemens i Areva. Sam sustav razvili smo u suradnji s HEP-om kao korisnikom i društvom Končar-Energetski transformatori. Slično smo prije surađivali na razvoju vagonskih pretvarača i pretvarača za grijanje vlakova s HŽ-om, zatim na pretvaračima za pomoćne pogone tramvaja sa ZET-om, a također smo radili na rješavanju pogonskih problema kod Ine i u željezarama, dok nisu privatizirane.

A danas?
Danas strani vlasnici kupuju stranu opremu i ne mare za domaći razvoj. Nama je ta suradnja bila vrlo važna jer smo tako došli do važnih saznanja za razvoj vlastitih proizvoda. No, takav tijek događaja nije se sviđao stranim tvrtkama koje su htjele prodati svoje proizvode i putem "svojih ljudi" ometali su suradnju i kasnije sklapanje ugovora o isporuci domaćih proizvoda.

Zašto smatrate da bi domaće, posebno javne tvrtke, trebale razvijati nove proizvode u suradnji s domaćim istraživačkim i razvojnim organizacijama a ne ih kupovati?
Zato što je takav način suradnje na razvoju novih proizvoda europska tekovina koju se obilato koristi za razvoj industrije.

Nisu li tvrtke obvezne raspisati javne natječaje za sve veće nabave, pa tako i istraživačke i razvojne?
Ne, jer kao i u zakonodavstvu članica Unije, tako i u hrvatskom Zakonu o javnoj nabavi, daje se mogućnost da kupac i proizvođač zajednički izravno uđu u razvoj nekog novog proizvoda. Za to nije potreban javni natječaj. Znači, europske, odnosno njihove domaće tvrtke, naručuju od domaćih proizvođača razvoj novih proizvoda i tako potiču stvaranje potpuno novog lanca vrijednosti unutar svog gospodarstva. Pogledajte kako se Njemačka oporavila od krize upravo zahvaljujući svojoj razvijenoj industriji koja je jako izvozno orijentirana i koja želi biti uključena u izgradnju infrastrukture novopridošlih zemalja EU. Na promociji i lobiranju za ostvarenje tih nastojanja rade njihova predstavništva i politička elita.

Kakva je praksa u Hrvatskoj?
Posljednjih 10-ak godina pod pritiskom uvoznih lobija princip suradnje proizvođača i potencijalnih kupaca sustavno se izbjegava. Umjesto toga, inzistira se na uvoznoj opremi. To rade kako državne tvrtke tako i mnoge privatne. Pogledajte primjer Dalekovoda koji danas gradi svoje vjetroelektrane s uvoznom opremom. Tome svi plješću iako Končar ulaže stotine milijuna kuna u vlastiti razvoj i investira u izgradnju vlastite vjetroelektrane samo da bi stekao referencu i mogao izaći na svjetsko tržište. Ili Hrvatske željeznice, kojima je potrebna hitna modernizacija, a umjesto da razmatraju kupnju hrvatskih električnih vlakova koje zajedno proizvode Končar i Gredelj, oni kupuju američke dizel električne lokomotive za neelektrificirane pruge. Ne razumijem kako to potiče razvoj hrvatskog gospodarstva kad porezni obveznici svake godine saniraju gubitke HŽ-a. Razumijem pak da velike inozemne tvrtke ne žele da im se razvije nova konkurencija.

Ipak Vipnet je kupio upravo od vas tehnologiju za energetski samoodržive bazne stanice.
To je pravi primjer društveno odgovornog ponašanja tvrtke prema sredini u kojoj djeluje. Iako je zbog stranog vlasnika bilo za očekivati da će potrebnu visoko tehnološku opremu za napajanje tražiti u inozemstvu, Vipnet se odlučio kupiti je ovdje. Gotov proizvod kakav su tražili nije postojao, pa se ovdje razvijao jednako kao što bi se morao razvijati vani. No, pozitivan učinak za Hrvatsku je višestruk. Vipnet je potaknuo razvoj u Hrvatskoj i omogućio Institutu, a time i Končaru, da razvije potpuno nov proizvod u svjetskim razmjerima s velikim potencijalom za izvoz. Nažalost, kod nas neki direktori to ne razumiju niti žele razumjeti, a pri tome prije svega mislim na direktore državnih tvrtki.

Ipak sličan posao kao s Vipnetom već ste napravili s tramvajima i ZET-om, ali Končarev električni tramvaj nije prodan nikome u inozemstvu. Kako to tumačite?
Končarev i Gredeljev niskopodni tramvaj bio je najbolji na nekim vanjskim natječajima. Međutim, poništeni su jer ti poslovi nisu bili namijenjeni nama. Možemo se žaliti na "slobodno tržište" ili reći da takve poslove dogovaraju političari a odlučujuću ulogu imaju banke koje prate interese svojih vlasnika.

Da li razvoj novih proizvoda u Hrvatskoj više preferiraju strane ili domaće tvrtke?
Generalno, tu nema razlike. Stvar je potpuno individualizirana jer u Hrvatskoj ima vrlo malo gospodarskog patriotizma. Mi u Institutu uvijek ćemo radije kupiti nešto što je domaće ako je cijena unutar pet do deset posto razlike. Naravno, odbit ćemo onoga tko traži 50 posto više od konkurencije ma čiji on bio. Mi smo sve naše urede i laboratorije opremili s namještajem domaće proizvodnje i dobili vrlo povoljne uvjete. A pogledajte urede državnih službi pa ćete vidjeti kako se razmišlja o boljitku i budućnosti. Po meni takvo ponašanje je jednako štetno kao i korupcija o kojoj se zapravo tek počelo pričati.

Dobili 15 milijuna kuna potpore, a državi uplatili 150 milijuna
Koliko ulažete u razvoj?
U deset godina za razvoj vlastitih proizvoda i usluga uložili smo 40 milijuna kuna, zatim 45 milijuna kuna u istraživačko-razvojnu infrastrukturu, a 12 milijuna kuna u specijalizacije zaposlenika. Za plaće smo isplatili 150 milijuna kuna. Istovremeno, država je od poreza i doprinosa od nas dobila 140 milijuna kuna, a od naših kupaca još 130 milijuna kuna PDV-a. Znači, državni proračun je od nas profitirao sa 270 milijuna kuna, a podržali su nas s 15 milijuna kuna.

Kako se kanite nositi s konkurencijom iz EU?
Svake godine uložimo 6 do 7 milijuna kuna u istraživanje i razvoj novih proizvoda i usluga. Jačamo kompetencije na području opreme za proizvodnju i prijenos električne energije, opreme i sustavima za korištenje obnovljivih izvora kao i opreme za tračnička vozila a sve uz primjenu matematičkog modeliranja fizikalnih pojava, ICT-a, vodikove tehnologije i nadam se uskoro, nanotehnologije.

Jeste li nekonkurentni u okviru EU s obzirom da u Hrvatskoj imamo visoka davanja na plaće?
EU će nam samo prošiti tržišne mogućnosti jer oni trenutno još uvijek zaziru od naših usluga. Porezi na plaće mnogo su manji problem od bolonjskog sustava koji je smanjio kvalitetu novozaposlenih. Do sada smo raspolagali približno jednakim znanjima kao i u najrazvijenijim zemljama, a jeftiniji smo jer na njemačkom Fraunhoferovom institutu stručnjak košta 15.000 eura mjesečno a kod nas tri puta manje.